Svijet kulture - Umjetnici - Đurđica Blažinović Zoričić - Poezija

Blažinović Zoričić

Đurđica Umjetnici

Izdavač zbirke: Svijet kulture - 2016.

Grafička priprema: Filip Filipović

www.svijetkulture.com Autorica pjesama: Đurđica Blažinović Zoričić

Đurđica Blažinović Zoričić dipl.ekonomistica, poduzetnica, blogerica, pjesnikinja u pokušaju, ekzibicionistica jer “skidati” se pred svima svojim pjesmama...e za to hrabrosti treba, a ja sam sazdana od “plamena i žara”, Slavonka ponosna i novogradiščanka rođenjem i životnim izborom. Svoje pjesme objavljujem u domaćim i međunarodnim zbirkama poezije. Članica sam Književne sekcije 292 KLD-a “Rešetari”.

USPOMENE ŠKOLJKOM ZIBLJANE Memljiv, kišni dan.

Kraj uzglavlja mi- školjka.

Zarobljena sam sjećanjima. Ona mi dotiču vjeđe i donose zaborav.

Sklapam oči i lijeno se protežem, pokušavam što duže osjećati miris mora i dosanjati svoj san, slobodan, nesputan, fluidan , plav.

U njemu nema mjesta za plašljive, nesretne, proklete i tužne.

U njemu nema granica i pravila. Niti boli, ni suza. Samo on i ja.

Vrijeme ne postoji.

Ni danas ni jučer ni sutra, samo sad.

Ništa smrtno,život sam.

Okrećem se na bok i ne otvarajući oči,osluškujem kako sekunde kapaju kap po kap.

Morska pjena miluje nam tijela,moleći da postanemo jedno.

Stapam se s plavetnilom, s beskonačnošću, želeći samo ……njega… moj srodni val.

Otvaram oči i vidim kako se sumrak, kao tat, tiho uvlači u moju sobu, tjerajući s mojih trepavica i posljednji trag sanjarenja.Vjetar u naletima vrtloži moje ime, zovući me da zaboravim dodir beskraja i vratim se u stvarnost.

Kiša i dalje jeca poput djeteta kojem su uzeli najdražu igračku.

Potpuno sam budna.

Tama je u potpunosti raširila svoja crna jedra zagrlivši me cijelu.

U ruci mi je školjka.

Prislanjam je na uho i čujem šum mora.

SINE MOJ te jeseni, rane, opojne i sretne (ima tome dvadeset tri ,zime,proljeća i ljeta) bili smo jedno,zbog tebe u meni,za nas dok je tvoja sestra zujala djetinje s pitanjima – kako si u mene ušao,kako ćeš izaći…kako……… mirišalo je žuto (zbog ukuhane paprike) zeleno se isparavalo( kiseli krastavci s koprom u sirćetnom rasolu) i počelo je crveno vonjati(ne zbog napola skuhanog paradajza) s neba, preko rijeke,iz komšijine bašče,krvavim,zlim,jesenjim plodovima.

Ljuljačke su zašutjele,tobogani počeli hrđati,u pješčaniku ostale lopatice i kantice, psi četveronožni ,pobjegoše pred dvonožnim ćukcima,ptice dobiše aluminijska krila iz žitnih polja, proklijaše mine.

Te jeseni, kasnojesenje, sine moj,prošlost i uspomene nagurali smo u pet vrećica i dvije kutije perine,molitve za sutra,zamjenismo krtačnjikom,a ćaća tvoj-blatom i rovom ( srca punog nas i dvorišta nam,obraza nezablaćenog) U pauzi , između „krmača“,granata i uzbuna,u prolazu (za mrtvačnicu),na prelazu (između sad i možda nikad) s prvim pahuljama,rijetkim,krhkim,unikatnim,moćnim kao i život sam, oradostio si nas Ti. Čeljade moje, koje si tako svoje, kao svemir (dok te samo gledam) srce mi je.

Ove jeseni.

rr

Umjetnici

error

Shvativši da su beskorisni, prestala sam plaćati porez.

Nisam nestala,već odmakla u ilegalu, vrludajući i plutajući, labirintom svog poimanja nasukala sam se na greškuSEBE: Polomljena i oštećena, kao luk, u slojevima i godovima, nanovo ljepljena saznanjem o sebi i djelima drugih, otkrih ponovo greškuSEBE. Potucajući se i umujući, rješenja ne nalazeći, životom bauljajući, ožiljke i rane lizajući, sasvim slučajno zalijepi se za tebebez greške.

KONTRAFOR Stvarnost?

Odavno smo je ugasili, baterije, ne sakrili, nego u smeće, reciklirano bezbroj puta- bacili, namjerno, nije nam se omaklo.

Mi mjehurići, izolirani u mjehuru socijalnih mreža, sintetičkih emocijapilula ružičastih za radost i crnih za “stazu” uma promjenjenogkemikalijama u hrani, razuma ispranog medijima, nepravednim pravilima, zakonima o bezakonju,represijom, lažima, obmanama, psihom nagriženom i prestravljenom marketinškim ratovanjem, pokušavamo živjeti foto-šopirane živote u brendiranim domovima korporacijskih, na bipolarnim brojevima, koje skaču gore-dolje digitalnim ekranima, sagrađenih virtualnih čardaka hipnotizraju nas, prodajući nam vrećetine GMO sjemenja, koje u, kiselim kišama, harpovima izmijenjenu crnicu i crvenicu-jalovicu sadimo,pa plodovi čudni na stabljici trunu, jer sad vertikalni vrtovi iznikli u “vodi” plodnoj na steroidima, naše strahove hrane,

da ne osjećamo,da robujemo robotski, da zaboravimo i zaborav, da djecu s 3 DNK-a, kataloški izabranu, u dunst flašam uzgajamo, čipirani,ispečatirani,žigosani žutim trakama, kartonima,karticama,knjižicama,OIB-ima,brojevima, redomatima,bankomatima,dronovima,kamerama,žicama,ljudomatima..,,,, ni-na-na-na- ni-na-na-na Eloji su Morlocima,rezervni dijelovi i hrana -ni-na-na-na Zar samo ja čujem uspavanku jezovitu, dok nervozni prst nad dugmićem sudnjeg dana, se ceri a da ugasim .............. i nestvarnost!!!!!!!!!!!! oću-neću-oću-neću...neću škrabica mi još uvijek nije puna... ma pustiću jedan virusić.... na nerođene.......

bez pobjednika ladanjski, bijelom sam gazom, nemarno, bezbrižno omotana sa slamnatim šeširom, s trešnjama napuklim po njemu, i oteškim ogrozdima i orošenim ribizlom bosonoga uz vodu, miroljubivo brzajuću.

Noć je zelena i pale se i gase i rotiraju samo oči sova Miris otkosa, nek nam travnatu postelju nagovjesti, uz a-kapelu cvrčaka i žabica.

I dok svlačim gazu sparinom ivanjskom i željom smočenu, jedini svod za kojim žudim su zvijezde padalice u tvoja dva sjajna zrcala, jer jedino tad brižne misli, odlete kao baloni, i samo sam tad aurelia borealis.

Prosvijetli me, svijetli me svjetlost budimo jedan u jedan bez pobjednika

Umjetnici

koraljna straža S uštapom namjesto mača, na noćnoj straži,

čuvam, polubudne sanjare vremešnu djecu cvijeća, anđele bećare pjane, zvijezde zgasle,sjajne ljubavnike vatrom smrzle, herbarije promirišane, zaboravom sasušene, one nemoguće, hodnike uspomena osjetilima potrebite bdijem nad paprati ukovrčanoj tajnim pretincima, bez katanaca ljubavlju do vrha krcatima nad mahovinom, sjenovitom, svjetlošću iznenađenoj, neuplašenoj, zlatno-sivoj, nikada zelenijoj nad krijesnicama djetinjstva prohujalog, karabitom fragmentiranog penzlom pometenog

kao kljasti koraljni vojnik, u stavu nemirnom, čekam balerinu kositrenu u ružičastoj plesnoj haljinici, da u trokoraku, trenutak po tren otplešemo hodočasno u čudo, u svitanje, u dane prigrljene u budnost snovitu neminovno s dlana isčitanu.

Mjeseca, stranu tamnu slutim, lunu ćutim

ruke...... .....gledam..... svoje ruke, jer gledaju ih i drugi, (oni i one kojima su ruke umjetnička djela, kupana u parafinskoj kupelji, manikirana,plastificirana, fotošopirana) s gađenjem.

Moje se ruke crvenejer uporno i tvrdoglavo sunce cijedim u čašu i mažem ga na kruh, dinstam u ranjici, kiselim u staklenci, Moje su ruke žilave, s pjegama proticanja, meke za zagrljaje, doticanja sretnice kad drže knjigu, ushićene kad kroje po tastaturi, oblaćeći misli goluždrave

u riječi gizdave il rite prosjačke, grube kao kornjačin oklop, od svih lopata, od svih tačaka, od svih sepeta,od svih motika,guvernala, kurbli i svih temelja.

Ja, koja imam ruke crvene od višanja i trajanjatrebam li im rukavice navući ili njih obnažene još dublje u životni vrutak uroniti.......

Najtiša pjesma ljubavna potiho, kapaju kišne kapi,

(da ti sanje ne poplašim, da ti spokoj ne otjeram da ti bore ne umnožim)

sekunde kaplju još i tiše,

i naslutiš me..............

mjesečev zračak zaluta na tvoje rame, uspavano poljubim to mjesto poljubljeno i sjenom poluskrito, snom smireno tvoje lice

privučeš me k sebi.............. ...................promrmljaš polubudno.

- spavaj, šššššššššš! (kroz prorez roleta, pobježe, oćutjevši se suvišnim, najtiše od najtišeg, onaj zalutali mjeseca tračak)

najtiše, i pokušavam još tiše od najtišeg okrenut se na bok

Umjetnici

Umjetnici