Svijet kulture Umjetnici - Zdravko Odorčić - poezija

Umjetnici

ZdravkoOdorčić

Izdavač zbirke: Svijet kulture - 2016.

Grafička priprema: Filip Filipović

www.svijetkulture.com Autor pjesama: Zdravko Odorčić

Dramski pisac, redatelj, romanopisac i pjesnik rođen je u Osijeku 1951. godine. Živi i radi u Zagrebu. Napisao je 12 drama od koje su mu 9 izvođene u raznim off kazalištima. Koncertno mu je zvođena drama Zatvorske cimerce u KIC-u Zagrebu 2015.

U Osijeku 1992. godine osniva prvo privatno kazalište u Hrvatskoj. Svoje predstave je i režirao te surađivao sa niz velikana hrvatskog glumišta od Fabijana Šovagovića i Pere Kvrgića do Marije Kohn, ali i glumcima mlađe generacije kao što su Velimir Čokljat, Jansna Odorčić i Goran Grgić, Saša Anočić i dr. Uradio je nekoliko kazališnih dramatizacija te iste režirao.

Ustrojio je privatnu televiziju TV Osijek Plus početkom devedesetih i bio njezin urednik. Na online radio mačkamama uređivao i vodio popularnu emisiju ljubavne poezije. Jedan je od petoricee osnivača Osječkog ljeta mladih kao kazališni voditelj u Studentdskom centru u Osijeku.

Bio je umjetnički ravnatelj Teatra veterana krajem osamdesetih i početkom devedesetih te je kazalište njegovom zaslugom dobilo Povelju za rad kazališta u ratnim uvjetima koje je dodijelilo Udruženje dramskih umjetnika Hrvatske i Hrvatska radio televizija.

Pokretač je mnogih kulturnih projekata i manifestacija. Kao dugogodišnji ravnatalj Kulturnog centra u Bilju (Osijek) pokrenuo je niz kulturno-turističkih manifestacija kao i međunarodne Etno susrete.

Sudiomik mnogih međunarodnih manifestacija od koje je nedavno kao 21 izabrani književnik iz Europe bio sudionhikom Lirikonfesta XXI u Velenju, Slovenija. Nekoliko pjesma su mu prevedene na engleski, slovenski, makedonski, češki, grčki, romski i arapski jezik.

Urednik je 70 -tak zbirki poezije u izdanju Kulture snova iz Zagreba. Pjesme mu izlaze u tiskanim i elektronskim hrvatskim književnim časopisima kao i u časopisima bivše Yu. Književna Rijeka Majdan Elektronski časopis Libertes i mnoga druga Zastupljen je u tridesetak zajedničekih zirki poezije.

Osnivač je KULTure sNOVA u Zagebu i online Radio snova.

Organizator Međunarodnog Pjesničkog Festivala „MORE NA DLANU“ Organizator Međunarodnog pjesničkog karavana Organizator manifestacije Valentinovo Suorganizator je 1. Gornjogradskog književnog festivala u Zagrebu Član je DIOGENA – Sarajevo Član je Matice hrvatske Član je HDDU.(Hrvatsko društvo dramskih umjetnika)

SAMOUŽIVANJE SEBE Zavladalo je čudno nevrijeme kao da su se duše Nekom drugom crnom nebu u bescjenje prodale Pa piskavo skakuću od duše do duše trujući I ono malo čistoće ljudske što u ovom kaosu ostalo je.

Svatko za sebe ko’ hrčak vuče u svoju malu jazbinu I sve sam poždere tovareći u svoje debele mješine. Živi se za jest i popit i najeden i napit čamit u rupi Stvarajuć’ o sebi posebnost samoga sebe.

U tom samoužitku po svemu i svima pljuju, Svi su im za nešto krivi, svi ih napadaju Samo su njihove životne priče važne I za sve su samo oni zaslužni i važni.

U svojoj posebnosti i samo njima znanim istinama ne cijene zanimanje ni znanje, ni godine mudrsti podcjenjujući sve što bi im moglo doći glave sve što bi umanjilo njihovo samouživanje.

OPROST JE JAKOST DUHA Još uvijek mi natežu kožu, trgaju svojim očnjacima, dok im sline niz obraze zadovoljno kapljicama klize.

Krvoločne zvijeri u sebi bude hraneći se komadima mene i što me više ujedaju i kidju, ja rastem u sebi još veći .

Kad dotaknu mi dušu, gorjet će vatrom zapaljeni i ja ću ih jadne pokriti sobom spasiti od njih samih.

Ja ne želim tugu i bol u ovom životu već ljubav i sreću što vam je pružam.

Ma koliko me neki gazili i razvlačili me opraštam vam dragi ljudi moji.

Umjetnici

ĆUTIM TVOJE ŠAPUTANJE nekada te, ne znam iz kojega razloga volim samo ćutati da si večeras uz mene dao bih ti dio svoga mesa za dodir šutjeli bi tako razumjevši se i moj uzdah bi zagrlila rukama a ja bi se u njemu ugnijezdio kao malo dijete kroz tvoje tijelo strujile bi violina strune melodijama anđela tako ti čujem šapat iz duše kojeg bi prosipao po svojim usnama koje te ćute

VJETROM LETEĆIH KAPI zašto mislim da bi se u našem zagrljaju razlile tisuću kapi nježnosti a znam kako ti ne voliš hodati po kiši i mislim da bi se naš dah razletio našim usnama milionima peludi a ti tako mrziš kad pušu vjetrovi kako bi samo udisajima vrhunaca strasnih svemirom plovili ti se bojiš visina i letova zato mi na rame stavi svoje dlanove i vjeruju mi povest ću te vjetrom letećih kapi

PRESTAO SAM TE VOLJETI sve je bilo jasno u prvom tvom dodiru u podrumu skrivenog cafića dlanom sam ti poželio stidljivo lice vjernošču vjenčati toplinom ti usne poljubiti U šaku sam te skupio kako bi te čuvao od samoga sebe od vjetra i nevere narasla si pa mi iz šake kliznula vjetrovima nebu otišila i ja sam te jednostavno prestao voljeti

SVAKO TE JUTRO Opet mi noćima misli zaokupljaš bjelinom tvoje putenosti Iskrvarenih očiju slikam podočnjake Od onih sam što ljubim vrelinu samoga srca suncu.

Opečen štapom bjeline hodam Udaram o ispucani crvene ciglom prašnjavi zid.

Udahnuo bih te i ove noći Kao što te udišem već noćima dugim ne želeći san I svako te jutro mrzim i volim

ŠUTIO SAM Bojao sam ti se reći neke istine koje se govore Samo onima koje uistinu voliš Ti si bila moja pronađena dugo lutala misao Zvijezda moja vodilja Do tebe mi je bilo stalo kao nitko do tada I mnogo sam o sebi prećutio kada sam ti konačno sve o sebi rekao, otišla si i bio sam jebeno u pravu

S TOBOM BI UMIRAO I RAĐAO SE Zagrebi prstima u bitak vrućine boja svemira Pronađi svoj kronosom u genu, mutiraj se Budi postojana u svim oblicima i vremenima Rasprši se svemirom tako ću te stalno gledati Dok promatram noću zvijezde u sjeni mjeseca Zavedi me ljepotom noći krijesnicama obasjana Dok ti zrikavci svečanu odjeću stidljivo skidaju Vilinski konjici tepih djevica pod noge ti prostiru Bosonoga mi lahorom u susret ljepotom dolaziš U oči me gledaj dok grudi ti se željom nadimaju Moje će te voajerski promatrati zjenicama crtati Nemoj me ljubit. samo mi usne na grudi nasloni Izdahni srce i nježnošću prisloni ga uz moje Udahnivši, udahnut ćeš i moje nemirno tobom Sva želja nabubrit će u prstenu krvlju našom Bujati nemirima ubrzanih ritmova bubnjeva U trenu zaustaviti osmijehom život u nama Želim te poljupcem usnama toplinom prisloniti U trenutak besvijesti, mokrih očiju s tobom umrijeti U nekom drugom kutu svemira tvoj gen slijediti Ponovo se s tobom čvrsto zagrljen sretan rađati I opet u nekm drugom vremenu ljubiti i umirati Tvoje gene ploditi u beskonačnost naše ljubavi Prepoznaj me i dođi mi noćnom rosom bisera Pogledaj mi želju očiju i ostat ćeš zjenica u njima

Umjetnici

SJEDIM I ČEKAM KOTRLJAJUĆI BOCE Usidren u dosadi cvrljim dupe na rubniku nogostupa Buljeći u baru u kojoj se zmijasto rastače plava nafta Na poršini se leđima vrti utopljena zelena muha zunzara Lijeno dlanom komarca prcvrljim na lice što mi krv siso’ Pa grlu pustim nek grgoči ječemenu hmeljovu tekućinu Ispuštam orošenu bocu suncem usijanom crnom asfaltu Mirsi benzina i katrana onesvešćuju ptice žedne vode Raspamećen mirise cvjeta livada osjećam u daljini I makove crvene latice što ljepotom kradu žitu rosu Pčele se marljivo roje zujeći u košnicu medenu slast Raspucana gladna usta oblizujem željom za gutanjem Moja utruba krči glad zijevaju mi naslijepo crijeva Prazna ko džep u kojem samo propuhom rupe krpam Izbezmljen svijet tumara bezglavo tražeći sebe izgubljene U ulicama bez putokaza gubeći se u mnoštvu prljavština Muškarci žene po guzovima pljeskaju cerekajući se Otvorenog zporka mokre reklamama bez imalo srama Žene golih sisa muškarce u mračne ulaze pohotom odvode Uzdišući stenju orgazme za šut i koricu starog suhog kruha Negdje iza tog ustajalog smrdljivog sivila postoji bistri potok U njemu djevojka bjelinom tijela kupa svoje djevivičanstvo Čeka proroka milenijuma koji će joj pogledom pokazati put I svu bijedu ljudskog roda odvesti u novi lješpši svijet U toj nadi sjedim i čekam brojeći utopljene muhe u nemoći Kotrljam ispijne boce ubijajući na licu uporne komarce

OSJE

U godin Sve na Od mo Boli sm I u tom

Jutrom U svoju

Unaprij Iz bure Sjeo bi Osmjeh

Nije do Kao i o

Briga o I nagra Bez vik Posao

Prolete Znao je

Govore O Bogu Ne zna Pjevao

Otišao Osjetio

ETIO SAM LJUBAV U JECAJU DUŠE

nama što žele mi zgrbiti leđa često mi u mislima njegov osmijeh aše česte nesuglasice kao dlanom zamagljeni parom prozor obriše og djetinjstva sam se s njim i on samnom na brvnu rozima nadmetao mo se nisko i ispod rebara dokazujući svak’ svoju ludu tvrdoglavost m sukobu nije bilo pobjednika samo sam ja svoje suze skrivao muški

m dok se na posao dizao za njim je iz boce mirisala domaća šljivovica u torbu navikom je spremao sol i malo luka kruha masti i slaninu

jed je rukom majci odmahivao kada bi prije odlaska u podrum silazio eta na cug vino u bocu bi presipao i svom gablecu umotan u novine dodao i na bickl do prve krčme gdje je nešto na stoječki popio i cigarete kupio he putem ostavljao u svoju tvornicu prvi stigao rada se nikad nije bojao

olazio u školu i za moje učenje pitao iako mi je razrednicu krišom gledao onu sisatu u krčmi konobaricu što ga je gutala dok je svirao harmoniku

o djeci bila je materina on je samo na kraju godine pažljivo čitao ocjene adio ako je dobro bilo i grdio ako je u svjedožbama loših ocjena bilo ke bi podbodao kako me bez škole čeka samo teški kramp i lopata čistača ceste kao što je i on obični osmosatni radnik na traci u tvornici

eri svih zemalja ako vas ne uništi komunizam sjebat će vas kapitalizam e pripovijedati sam sebi gledajući na televiziji partizanske filmove

eći onu narodnu „use i u svoje kljuse“ ništio je sve svjetske teorije zavjera u i komunizmu o partiji i radničkoj klasi pjevajući neke svoje pjesme ajući da tako otkriva svoju dušu ljudsku grleći život i običnog čovjeka o je zagorske pjesme slaveći Uskrs i Prvi maj i Božić i tradiciju

je trzajem svemira držeći me za ruku gledajući me uplakanim očima o sam ljubav u jecaju duše i onda smijeh kojeg i danas sjećanjem čujem

SUZNO OKO okom joj prošao tramvaj i čaša crnoga vina moj pogled sunovratio joj se zjenicom suznim očima razlila se plava boja mojih očiju upao mi trun plačno mi reče dok joj gledam kroz točku pogleda dubinu ispaćene duše to je alergija, govori pa šmrcam dok otkrivam bolne slike blizu joj srca ponovo joj prođe tramvaj tužnim zjenicama udahom u duši zamuti slike uspravi se osmjeh nam se sretne negdje iznad obrva dlanovima raspoznajemo ranjene duše

I NEMA KAJANJA poslije razbijenih srca ko’ čaša puca duša stakalca se bodu na bose tabane krv pršti po sred vena i ne boli samo tišina šuti muk grla grebe ždrijelom opeklinu rane pucaju, krvare kožu vrelina dlana zebe dodire osmijeh se ukočio u ledenu sigu suze čuče u dnu oka i nema kajnja sve se raspuklo svemirom hladnoće ledenim zaboravom a samo sam je volio

VIKTORIJA JADA Slaveći svoju Viktoriju usnama alkohol piješ uvijaš se svircima svijećom si sjenama likove spajate dlanom milujete Nudiš se poklonima kupuješ prijatelje novčićima bančiš s njima pićem i opijatima slaveći pobjedu.

Nudiš se sobom kao dar tijelom ih mamiš u pijanstvu ne vide tvoje oči koje proždiru sve Sa duge pogledom visim i ne znam da li da te žalim il’ da suncu zrake gledam Razderana nogostupom puziš duhovi pijanaca iz mraka dovikuju ti daj nam još... daj nam još... dok klizavom slinom kliziš praznim džepovima još praznijom dušom na hladnoći ostavljena

Šešir ti sa glave bježi vjetrovima dižeš se i hrapavo grlom vičeš Viktorija, Viktorija Al’ to je jadan pjev jer ljubav si izgubila i ja ne znam gledajući sa duge pogledom dal’ da te žalim il’ pustim kiši da te mulju odnese.

Sažaljenja ipak nema nezasitna muškarcima proždireš svaku ljubav kao što si i našu pojela.

Samo me još ponekad grize saznanje kako sam bio slijep dok sam te volio

ŠTO BI JADNI TI I JA noćas me pred jutro podigao vjetar nebu tijelo mi je mjesec oštrinom sjaja crtao staračke bore ogledam samoga sebe u toj srebrnoj boji osjetim sažaljenje na toj naboranoj koži poželim te još jednom vidjeti s oblaka neprimjetno al’ zvijezda mi padne u oko a i tko zna s kim si dok lebdim visinama ne želim te povesti jer što bi jadni ti i ja kad ionako sretni zajedno nikad nismo bili

Umjetnici

RASULO SE SRCE opet mi se o ljubav razbilo srce stenje pišti rasuto u travi sve teže ga skupiti godine na leđima donijele mi razum sada znam razbijeno nikad neće izgledati ko’ novo godinama ranjavano popucale nove nade ljubav ko’ melem davno se već osušila u kutiji bolovi peckaju u stomaku mi ruju govore mi da živ sam i bez ludoga srca možda ću bez njega i izgubljene nade bolje znati tuđim srcima pisati o ljubavi

KUFER USPOMENA kucnuo je trenutak vrijeme je pijeskom iscurilo podižem spakovani kufer u njemu tvoje desno oko i crni pramen tvoje obojane sijede kose tvoj prst, onaj deblji i obadvije usne koje sam strašću ljubio stopalo tvoje lijevo što me noću grijalo i pupak glatki ponijet ću te u njemu tako raskomadanu kao što si ti rasuta drugim rukama vlakovi neka nas odnesu onim daljinama u kojima se ne udiše već guši u sjećanjima

kotači bubnjaju prugu vrijeme je podići kufer i otići gluh na jecaje iščupati bol iz stomaka i baciti ga ljutim psima zaspati u vagonu i sanjati nova neka jutra u kojima lopovi kradu kufer tebe u sjećanjma kad odmakne vrijeme kazaljke pretvori u dane, mjesece il’ godine nedostajt mi neće tvoje što sam odnio sobom bit će kao i kufer ukradene izgubljene kao i ja nekog jutra samo će mjesec znati gdje sam dok se ljuljuška obješen o svoju maglicu

Umjetnici