Umjetnici
Vlatka Planina
Izdavač zbirke: Svijet kulture - 2016. Grafička priprema: Filip Filipović
www.svijetkulture.com Autorica pjesama: Vlatka Planina
Vlatka Planina rođena je 1984. godine u Zagrebu, gdje i danas živi. Diplomirala je engleski jezik i komparativnu književnost. Izdala je dvije zbirke pjesama: “A nekad si mi kupovao lizalice” i “Nemoj se plašiti ovoga neba” te roman za mlade ˝Jegulja˝. Objavljivala je i na portalima ˝Kritična masa˝ i ˝FictionPlayGrounds˝ te u književnom časopisu ˝nema˝.
Previše Ti si neizbrojnosti U meni. Režeš me i otvaraš I tjeraš me da Istječem po svijetu. Nikada više Neću biti svoja. A ti, Hoćeš li uvijek Biti Previše u meni? Molim te, Uvijek budi Previše u meni.
Lomljenja Kao morska pjena I stijene Kad te ljubim Trgam tvoje rubove, Kad me sretneš Cijepaš me oštricama. Ali, Da nema mene Ti bi bio tek obala I da nema mene Ja bih bila Mirno more I nikada ne bismo Naučili Što sve možemo Postati Ako dopustimo Da nas slome.
Umjetnici
Cesta Prekopali su cestu Kojom si hodao I sada više Ne podsjeća na tebe. Nove generacije Utabat će uspomene I razlit po asfaltu Kantice boje Koje samo oni vide, I možda ona lisica Od malog princa, Al stari se crjepovi Sjećaju Da smo trčali gore, Ti jer si kasnio A ja zbog tebe, I ostali su tamo, Moj ponos i tvoje srce I šarene fasade I blesavi crjepovi Koji gađaju prolaznike Kad ih podsjete na tebe.
Ništa Ništa ti ne pripada, Ništa nije obećano, Ništa odavde Nećeš Ponijeti sa sobom. Nisi ništa više Doli strujanje rijeke, Bezimeno crno Između zvijezda, Praznina u atomima Koji te nastanjuju. Ništa odavde nije Tvoje. Na ništa nećeš Upisati ime. Ti si taj Koji pripada svemu, Na kojeg su urezali Slogovlja Koji je obećan Kao postelja travi Jednom kada Brzaci utihnu.
Umjetnici
Ptice Pitam se Bi li ptice ostale Na mjestu Kada bi im krila Vezali za ljubav. A, Ako ne bi, Pitam se Što bi prije puklo, Užad koja ih Veže Ili hrskavica.
Stričeki sa šeširima Striček sa šeširom... Ma ne ti, Tko kaže da uvijek O tebi moram pisati! Dakle, Striček sa šeširom I aktovkom u ruci Na povratku kući Gdje ga čeka netko Tko ga voli (Nek je sretan Bar u ovoj pjesmi)... Ma jesam, Tražila sam tvoje lice Na njemu, Tražim te u svima Koji prođu, Ali ovu pjesmu šaljem Stričekima sa šeširima Kojima nitko ne piše Pjesme.
Ona A ona je plesala U kutu svemira I pogledom parala Tminu. Njene oči mogle su Proždrijeti zvijezde. ˝Ne boj se˝, Nasmiješila mu se, ˝Tako je lako Gorjeti za tebe!˝ I nikad se nije Zapitala Hoće li postati Feniks ili prah.
Vjetrovi mi nose tebe Vjetrovi mi nose tebe. Dosadilo im valjda lišće I papiri s pločnika; Jesen nisu moje uzde. Al ti jesi, kad te nose Noćima podno aleja Kojima se vraćam kući. I večeras bit ćeš tamo. I kao da te dahom misli Upiju u sebe Više nego hladne prste Vjetra ispod mog kaputa. Ali, ti si hladniji, Kad začaraš srce i Pustiš ga da sniva, A znaš da svoje ruke Nikad nećeš dati. I vjetrovi to znaju, I zato mi te nose. Da im mogu oprostiti Kišu.
Umjetnici
Moj grad nosi tvoje ime Moj grad nosi tvoje ime. Tvoje je lice uklesano u njegova pročelja A ulice čuvaju u sebi tvoje korake. U žamoru ljudi osluškujem tvoj smijeh A ulične lampe gledaju me noću Tvojim očima. Ti nisi ovdje Ali uspomene na tebe obojile su ovaj grad Toplinom tvog osmijeha, Mojom utjehom. Moj grad nosi tvoje ime, A duboko u svome srcu nosim ga i ja I čeznem za njim, I uzdišem Dok ispisujem njegova slova Na hladno prozorsko staklo Gradskog tramvaja.
Ovo nebo Nemoj se plašiti ovoga neba, Ovo nebo je tvoje, Ovo te nebo slijedi u stopu I kad mu ne vidiš boje; Čak i dok spavaš ono je tu I spušta ti sumorne kiše I umorne jutarnje magle ti nosi Da sunce ne budi te više Zato pusti, spavaj, nestat će jutro I kiša i magla za sat ili dva, Ovo te nebo zauvijek voli, I moje srce, i ja.
Muzika Iscijedio si muziku iz mene I sada sam prazna, i šutim. Ne boj se moje praznosti. Zar doista misliš da postoji Išta što već nisam Opjevala i zavoljela?
Umjetnici