svk magazin broj 15

SVK

MAGAZIN

godina 2. broj 8 ukupno br. 15 rujan 2011.

Cijena 0,00kn

160.000 SVK MAGAZIN

IMPRESSUM SVK MAGAZIN - za promicanje svih vrsta umjetnosti, znanost i tehnički razvoj Godina 2. Broj 8, rujan 2011.

Ukupno izdanih brojeva: 15 Izdavač: Udruga Svijet kulture i Filip Filipović ISSN: 1847-697X Glavni urednik: Andrija Filipović Grafički urednik: Filip Filipović Grafička priprema: Filip Filipović Lektura i korektura: Matea Srebačić Kristina Špiranec Ljudski resursi, koordinacija, logistika: Antonela Lulić Magazin je neprofitan i ne naplaćuje se

Stalni novinari: Tea Caratan Ante Čubrić Ante Fumić Maja Kos Antonela Lulić Emina Lulić Barbara Pleić-Tomić Ana Slade-Šilović Kontakt: info@svijetkulture.com tel: 091/7853-090 web stranica magazina: www.svijetkulture.com/svk Fotografije u magazinu: Arhiv redakcije Autorsko vlasništvo novinara Besplatna baza fotografija MorgueFile Sponzorski tekstovi i tekstovi umjetnika nisu obuhvaćeni lekturom.

Svi radovi autora ustupljeni su besplatno Naslovnica: Hrvoje Ivančić

Lastavice putuju na jug Godišnja doba izmjenjuju se u ritmu svemirskoga sata. Jedno zamjenjuje drugo i svako od njih donosi drugačiju ugodu. Ljeto prethodi jeseni, a proljeće zamjenjuje zimu i tako u krug baš kao što zemlja putuje oko sunca. U trenutcima kad se opraštamo od ljeta koje se ove godine ne da otjerati od jeseni, lastavice putuju na jug. Već godinama oko 50 milijardi ptica na svijetu seli u toplije krajeve krajem ljeta i to gotovo ne primjećujemo. Sve do ove godine kada je priča o dvije selice zaintrigirala svijet.

S proljeća je priča o rodi Malenoj i njezinomu partneru Klepetanu, koji se gnijezde u malenome slavonskom selu Brodski Varoš, obišla svijet posredstvom tiskanih i virtualnih medija. Ukratko, rodan Klepetan svake se godine vraća svojoj rodi Malenoj jer ona zbog ozljede krila godinama ne leti na jug.

Lastavice, rode, slavuji, čvorci i druge ptice sele se u toplije krajeve kako bi tamo lakše prezimili i preživjeli. Neke od njih prelete više od 30.000 kilometara godišnje u potrazi za boljim životnim uvjetima. Baš kao i ljudi. Od davnina naš čovjek putuje svijetom, čak do Amerike i Australije, trbuhom za kruhom, kako bi prehranio sebe i svoju obitelj. Ljudi i ptice imaju sličnu sudbinu.

Ipak, svi koji krenu na put sanjaju o povratku kući. Sanjaju o povratku i vraćaju se.

I ptice i ljudi vraćaju se iz istih razloga. Ili ih netko kod kuće čeka ili toliko vole svoj kraj da bez njega ne mogu živjeti.

Glavni urednik

SADRŽAJ Jezična (ne)kultura PISANJE NAVODNIH ZNAKOVA MATICA HRVATSKA - pregled GOSPODAR I PAS ŠKOLSKA KNJIGA - pregled EPIDAURUS FESTIVAL - 2011. foto pregled Čarolija bečkog bala u Opatiji 25 FPS festival MOZAIK KNJIGA - pregled BESMRTNI LAMA Katarina Bukal Alpbach Zoran Nikolić Mozartov grad Salzburg Never let me go Bijeg od lijeka Otmica CONTAGION Koji je tvoj broj?

Kotlovina Odjel strana Johnny English ponovno jaše Zagonetni natpis na pročelju crkve

Jezična (ne)kultura PISANJE NAVODNIH ZNAKOVA Navodni se znaci mogu zapisati na više načina: „ “, « », “ “. Navodnici su dvodijelni rečenični znakovi, njima se obilježava početak i kraj upravnoga govora. Ako se unutar upravnoga govora nađe drugi govor koji se izravno navodi ili riječi koje bi trebale biti unutar navodnih znakova, umjesto navodnika pišemo polunavodnike: ‘ ‘.

Rekla mi je: „Moja me majka uvijek podsjećala na staru izreku: ‘Poštenje je najveća vrlina’, i to je najvrednije što mi je od nje ostalo.“ Najčešće se griješi u pisanju navodnika uz druge rečenične znakove, ponajviše uz upitnik, uskličnik i zarez.

Kada je rečenica unutar navodnika upitna, upitnik se piše ispred završnoga dijela navodnika, a rečenica koja dolazi poslije upravnoga govora ne odvaja se zarezom: „Jesi li probao kolač?“ pitala je. „Hoćeš li ići sa mnom na utakmicu?“ pitao je svog najboljeg prijatelja.

Isto tako, usklična rečenica završava uskličnikom koji se piše ispred završnoga dijela navodnika, a rečenica koja dolazi poslije upravnoga govora ne odvaja se zarezom: „Jesam li ti rekla!“ slavodobitno je uzviknula. „Kako sam umorna!“ uzdahnula je starica.

Kada bi rečenica unutar navodnika trebala završiti točkom, a iza nje slijedi druga rečenica, točka se ne piše, nego se iza završnoga dijela navodnika stavlja zarez: „Krleža je jedan od najvećih hrvatskih pisaca“, podučavao je profesor. „U petak ću otići doktoru“, izjavila je.

Upravni govor ponekad može biti prekinut umetnutom rečenicom. Tada vrijede nešto drugačija pravila o pisanju zareza. Kada sama rečenica upravnoga govora na mjestu prekida ima zarez, taj se zarez piše ispred završnoga dijela navodnika, a kada ga nema, zarez se piše iza završnoga dijela navodnika: „Poslije kiše“, rekao je mudri starac, „uvijek dolazi sunce.“ „Gospođice,“ vikao je konobar, „zaboravili ste kišobran!“ Kao što se vidi iz navedenih primjera, kada cijela rečenica predstavlja upravni govor, rečenični se znakovi kojima se označava kraj rečenice (točka, upitnik, uskličnik) pišu ispred završnoga dijela navodnika.

Matea Srebačić i Kristina Špiranec

“

“ “

“““ “ ““ “

Kost i gozba Pjesme 1957-2011.

biblioteka: BIBLIOTEKA IZABRANA DJELA izdavač: Matica hrvatska

Gotovo 300 pjesama otisnutih u ovom izboru otkrivaju široj kulturnoj javnosti medijski manje istican odjeljak umjetničkog i književnog rada Igora Zidića, a riječ je o opusu čiji su ponajbolji dijelovi uvršteni u različite čitanke te u šezdesetak pjesničkih antologija na hrvatskom i na mnogim stranim jezicima! I premda se pjesništvom bavi već više od pedeset godina, autor vlastito pjesništvo doživljava ponajprije kao privatni hobi kojim se, kako kaže, u trenucima dokolice lijepo umara.

Bez obzira na takav stav kritičari Zidićevoj poeziji pristupaju krajnje ozbiljno, smatrajući je neizostavnim dijelom suvremenoga hrvatskog pjesništva. Ističu da se Zidićev izlazak na pjesničku scenu mora promatrati u sklopu pojave i poetike »razlogovaca« (uostalom, Zidić je jedan od pokretača časopisa Razlog), naglašavajući pritom i Zidićeve izvorne pjesničke osobitosti koje njegovu neveliku opusu osiguravaju trajnu prepoznatljivost i vrijednost.

Gazdarica na vratima Tragovima svetih pjesama naše pretkršćanske starine biblioteka: IZDANJA U SURADNJI izdavač: Matica hrvatska

Posljednja knjiga Katičićeve trilogije posvećene rekonstrukciji praslavenskoga sakralnog pjesništva iznosi rezultate istraživanja tekstovne predaje o slavenskoj Velikoj Majci, božici Mokoši koju su pod raznim nazivima štovali i Balti.

Kao i u prethodne dvije knjige (Božanski boj i Zeleni lug) o slavenskim obrednim tekstovima, osim neposrednih uvida u vjerske sadržaje, posredno se otkriva i slavenska mitska slika svijeta čiji se govor i danas prepoznaje u našemu jeziku zahvaljujući izrazima i obratima koji se »izvorno odnose na mitski ustroj svijeta«.

Izabrana djela I.

Priredio Slobodan Prosperov Novak, prvotiske transkribirale Marijana Horvat, Ivana Vrtič i Ivana Žužul biblioteka: STOLJEĆA HRVATSKE KNJIŽEVNOSTI izdavač: Matica hrvatska

»Ono što je Marko Marulić hrvatskoj književnosti značio u punini renesanse, značio je Marin Držić na kraju te iste renesanse, na pragu modernoga vremena. On je u hrvatsku knjigu i još više na hrvatsku pozornicu unio dušu moderniteta. U književnost investirao je dušu kao da je ona bila i tijelo. Ponudio je samoga sebe svijetu kao mjeru. Okolnosti u kojima je živio bile su nesretne, one su ga uvlačile u beskorisne sukobe koje on nikad nije izbjegavao. Živio je u doba krize, u vrijeme kad je Europom zavladala opasna nepokretljivost, kad je u njegovom zavičaju postepeno ugašen humanistički san, kad su se započele povlačiti fantazija i briljantnost, te kad su igra i slučaj postali nepozvanim i prokazanim. U tom svijetu htio je Marin Držić prakticirati književni rad kao pitanje odgovornosti pa je po tome prvi hrvatski autor koji je posjedovao modernu svijest.« Slobodan Prosperov Novak

Hrvatski pravopis Drugo izdanje

izdavač: Matica hrvatska

Budući da je prvo izdanje Hrvatskoga pravopisa u nakladi od deset tisuća primjeraka rasprodano – i to u roku od samo pola godine – Matica hrvatska objavila je i njegovo drugo izdanje, koje je u prodaji u svim dobro opremljenim knjižarama u Hrvatskoj. Drugo izdanje od prvoga se razlikuje neznatno, ispravljeni su tek manji propusti. Činjenica da je Pravopis rasprodan u tako kratkom roku potvrđuje ispravnost procjene o potrebi hrvatskih građana za pravopisnim priručnikom koji će - za razliku od prethodnih, vezanih uz autorska imena – prirediti nacionalna ustanova, u ovom slučaju Matica hrvatska. Ispravnom se pokazala odluka o angažiranju Lade Badurina, Ivana Markovića i Krešimira Mićanovića, pisaca iz nove generacije hrvatskih jezikoslovaca, koji su svojim rješenjima primjereno odgovorili na pravopisne potrebe i zahtjeve novih naraštaja koji pišu hrvatskim jezikom, a, što je također jako važno, svoj su posao mogli obaviti bez tereta međusobnih dugogodišnjih sukoba koji nose prethodne generacije jezikoslovaca.

Thomas Mann

Gospodar i pas

Jeste li znali da je veliki Mann napisao dirljivu novelu posvećenu svome psu? Posvetu ljubavnoj obostranosti. Dubokoj privrženosti koja je njega i njegova ljubimca spojila toliko da se uhvatio pera i na tren zaplovio vodama koje su ga uljuljale gibanjem kakva dotad nije poznavao. Zahvalio se njemu koji je igrom slučaja ušao u njegov život i tako ga stubokom promijenio da se pisac, iznenađen otkrićem, prikazao sam sebi u drugome svjetlu. Toliko ga je duboko promijenilo to druženje, spajanje i sprega da je ostao zauvijek promijenjen. „Kakav je ovo Mann?!“, pitala sam se i ujedno radovala dok sam čitala rečenice u kojima se ocrtavalo meni dotad nepoznato piščevo lice. Zapravo, nije to lice pisca Manna. U ovim je rečenicama intimni, lirski čovjek Mann. Onaj koji šeta livadama u rane jutarnje sate dok mu pas juri jarebice. Onaj koji se žuri završiti rečenicu romana jer ga mokra njuška zove na dodir pa uzima štap, baca ga psu što ga jurcanjem lovi jureći s njime livadama. Pa začuđen čovjek iskušava sebe samoga i svoj odnos spram životinje. Jer tko bi, izaziva se, tko bi mogao biti toliko mu privržen? I kakav je to spoj? Kakva je to, ljudi....ljubav? Ne, nije tu riječ izgovorio, ali je njome ispunio sav sadržaj ovoga teksta. Iako ponekad suzdržan u ispisivanju osjećaja, Mann ih crta u pokretu i gesti, opisu životinje i prirodi koja ih povezuje u krugu zajedništva. Gotovo dirljivo odupiranje, borba, samoironija, a sve u namjeri da se ne opiše ono što samo po sebi u većini riječi izlazi iz rečenica. To je spajanje i prožimanje bez riječi u pisca koji je u riječima sav. A ovdje, između njih dvojice, rijetke su riječi. Više je to nijemo sporazumijevanje. Oni trenuci koje vlasnici pasa oduvijek opisuju, opisuju i dive im se, nikada ih do kraja ne opisavši. Pa Mann pisac otkrije kako mu ponestaju riječi pisca i nameću mu se druge, one koje ni sam prije nije u sebi nalazio. Zato mu je tekst na trenutke melankoličan. Blago prožet ljudskim. Bez ustezanja. Kao da je pisao dnevnik o svome životu i druženju s prijateljem. Tada mu jezik postane prisan i na tren nespretan. Vidim pred sobom čovjeka koji sam sebe promatra pod lupom i sramežljivo priznaje – da, osvojen sam. Bilježio je i opisivao najviše one trenutke koji su bili samo njihovi. U kojima je njegov pas gospodario poljem, a on mu se na tome umijeću divio. Poticao ga. Odobravao mu igru i buđenje instinkta. Vrijeme je to kada jutrom magla prospe sivilo kroz polja ili kada godišnja doba diktiraju ritam šetača, a Mann nastoji u jednome oku zacakliti dva – onaj svoj i pseći, Buccov. Nastoji opisati što vide dva para očiju ujedinjenih u istome doživljaju. Tada tekstom gospodare Mannovi opisi prirode. Šetnje poljima gdje struje mirisi izmjene godišnjih doba. Gdje se otkriva život bez ikakvih prepreka. Gdje se napo-

kon Mann opušta i odvaja od svijeta kojemu kao pisac pripada. Vjetar bruji. Pas trči potokom, a on, čovjek, osluškuje zvukove koji u njega ulaze kao skladna melodija. I tako od prvih dana poznanstva u kojima se preispituje sve do trenutka kada se uhvati kako nestrpljivo iščekuje odlazak u šetnju.

Kako gleda na sat. Traži razlog da ustane i ode od stola i pera i prije negoli je to njegov pas od njega tražio jer doista, evo osjećam...on treba meni. U ovome sam čitanju često zatjecala sebe pa stoga toga, tihoga i ljudskoga Manna, čitam sasvim drugačije. Ne kao čitatelj i ljubitelj književnosti, već kao suputnik svome psu. I zato bih jedino promijenila naslov teksta. Naslovila bih ga „Čovjek i pas“. Jer, ja nisam vlasnica svoga psa. Ona je moj sukućanin. Prijateljica. Družica. Maza. Ljubimac. Da. Bit će da je to tako kada zajedno žive čovjek i pas. Ta igra, tako skladna, tada sama ispisuje svoje stranice.

Ali, kada gledam okom i vremenom koje je zadalo pisca...nema se tu što prigovoriti. Naprotiv. Mann je pisao tihim riječima, čudeći se sam sebi i tomu činu spajanja, toj ljubavi, toj naklonosti, kako bi na kraju prihvatio da je osvojen. Doživotno obilježen vezom za koju nije vjerovao da može postojati. To su oni trenuci kada razgovaramo sa svojim psima. A oni nam se zahvaljuju. Ljute se na nas ili nam se smiju. To je paralela između dvaju bića duboko povezanih, o čemu, osim ovih skladnih, ljudskih Mannovih rečenica, mogu svjedočiti svi vlasnici pasa. Oni koji s njima žive. Pozivaju ih u prostor svojih života i vrata im otvaraju ni ne sluteći što će se nakon tog ulaska odigrati.

Senka Kušer-Mijić

Brutalno, poetski, ruski!

Kako to izgleda kad jaganjci utihnu u Moskvi?

Leptirova koža

mračan je i hipnotički triler o mladoj on line novinskoj urednici Kseniji koja odlučuje ući u trag serijskom ubojici i osmišljava web stranicu kojom će ga namamiti u zamku, te istovremeno povećati ugled svojoj tvrtci. Stranica sadrži sve podatke o ubojstvima, mapu mjesta u gradu gdje su se ona dogodila, javnosti dostupne policijske izvještaje, dosjee o žrtvama, objavljene članke iz raznoraznih novina, mišljenja psihologa te forum na kojemu građani raspravljaju i obavještavaju jedni druge o sumnjivim događajima. Kako raste popularnost ovog projekta tako i sama Ksenija postaje opsjednutija ubojičinim potezima. Počne se dopisivati s čovjekom koji se naziva alien te postaje svjesna vlastite fascinacije seksualnim divljaštvom u počinjenim zločinima...

Lov počinje.

Sergej Kuznjecov se, u prvoj polovici devedesetih, bavio filološkim radom: napisao je monografiju o poetici Josifa Brodskog (nominiran za nagradu Andrej Bijeli), proučavao je stvaralaštvo Thomasa Pynchona i prevodio Stephena Kinga i Susan Sontag na ruski jezik. Godine 1996. počeo je pisati članke u novinama, a također je počeo raditi i na internetu. Autor je priručnika „Internet za novinare“ i kriminalističke trilogije „Devedesete: bajka“. Zajedno s Linorom Goralikom napisao je roman „Ne“, kojeg smatra svojom najboljom knjigom.

Roman „Leptirova koža“ u Rusiji ima kultni status, osobito među ženskom publikom.

Sergej Kuznecov vjerojatno je najbolji mladi ruski pisac danas. Pročitao sam Leptirovu kožu bez daha, u jednoj noći. (Arturo Pérez-Reverte) Izdavač: Školska knjiga

Dobro došli u sutrašnjicu!

Gary Shteyngart donosi distopičnu viziju bliske budućnosti Amerike koja je u golemim dugovima prema Kini pa je dolar vezan za juan, istodobno ratuje s Venezuelom, a sve njezine građane kontrolira jedinstvena Bipartizanska stranka.

Svi nose oko vrata äpärät koji uživo prenosi misli i razgovore svojih vlasnika i javno emitira njihov Bonitet.

Ljudi opsesivno kontroliraju vlastito zdravlje, a šoping je najbolja i jedina zabava za sve one koji imaju novac.

Sredovječni Lenny Abramov želi živjeti vječno (radi u tvrtki za Beskonačno Produženje Života) jer je zaljubljen u Eunice Park, 24-godišnju Amerikanku korejskog podrijetla, koja, iako nesklona Lennyju i često okrutna prema njemu, pronalazi u njemu srodnu dušu i utočište od svojih zapovjednički nastrojenih imigrantskih roditelja.

U narativnom toku izmjenjuju se poglavlja u kojima Lenny pripovijeda u formi staromodnih dnevničkih zapisa, a Eunice pripovijeda dopisujući se online. Lenny obožava knjige koje svijet u kojem živi smatra smrdljivim ostacima prošlosti te pokušava uvjeriti svoju prevrtljivu novu ljubav da i u vremenima bez ikakvih standarda ili stabilnosti još uvijek vrijedi biti stvarno ljudsko biće. No mogu li ljubav i jezik spasiti svijet?

Verbum.hr – klik do dobre knjige!

Web knjižara Verbum.hr – hrvatska knjižara za cijelu obitelj – nudi najveći izbor knjiga s područja: religija i duhovnost, čovjek i društvo, obitelj i roditeljstvo, djeca i mladi, književnost, publicistika, samopomoć, priručnici… Verbum.hr – klik do dobre knjige!

www.verbum.hr Možete nas pronaći i na Facebooku: http://www.facebook.com/verbum.hr

Želiš

A G I J N K VIŠE OVAC ?

ZA SVOJ N

Učlani se već danas u PRVI I NAJVEĆI KNJIŽNI KLUB

i dobivaš ovu knjigu BESPLATNO BESPLATNO! BESPLATNI DAR Egipat - hramovi, ljudi i bogovi

0 kn za novog člana

Redovna cijena: 476 kn

Više informacija na besplatni tel. 0800 10 16

EPIDAURUS F E S T I VA L

2011. foto pregled Filip Filipović

Stefani Grbić - Mladi talenti

Neno Mikulić - Izložba skulptura

Meri Cetinić - otvaranje festivala

Katja Markotić i glasovirist Alessandro Cesaro

Glasovirski duo Pas de Deux

Čarolija bečkog bala u Opatiji Grad Opatija, jedna od najelitnijih hrvatskih turističkih destinacija, će i ove godine 24. rujna po četvrti put za redom biti mjesto održavanja glamuroznog Bečkog bala. Bal će se već tradicionalno održati pod pokroviteljstvo gradova Beča i Opatije, a sredstva prikupljena od prodaje ulaznica kako i svake godine odlaze u humanitarne svrhe. Svoju nazočnost na balu su najavili mnogobrojni čelni ljudi bečkog gradskog poglavarstva te Austrijski veleposlanik u Hrvatskoj, gospodin Jan Kickert.

Goste bala će zabavljati renomirani orkestar “Original Wiener Strauss Capelle”, a u pravi balski ugođaj uzvanike će uvesti plesači plesne škole Schmidtschläger iz Beča. Sudjelovanjem na ovom balu doživjet ćete šarm Opatije i čarobnog Bečkog bala, ali i donirati svoja sredstva onima kojima je to najpotrebnije. Cijena ulaznica za bal iznosi 50 eura. Posjetitelje pored zvuka valcera i bečkih specijaliteta očekuje i vatromet uz šampanjac, izvlačenje tombole te degustacija bečkih vina. Svi posjetitelji Opatije se mogu od 19. do 25. rujna u okviru “Dana Beča u Opatiji” upoznati i s kulinarskom stranom austrijske metropole. Program “Bečkih dana” obuhvaća naime i tjedan bečke kuhinje u opatijskom restoranu Sv. Jakov.

Ivana Ćosić

PROGRAM - BEČKI BAL

20,00 – 20,30 – PIĆE DOBRODOŠLICE 20,30 OTVARANJE BALA UZ PLESNU ŠKOLU SCHMIDTSCHLÄGER; POZDRAVNI GOVOR PREDSTAVNIKA GRADA BEČA I GRADONAČELNIKA OPATIJE 21,10 POSLUŽIVANJE JUHE 21,30 - 22,10 MUZIKA ZA PLES 21,30 POČETAK PRODAJE TOMOBLE 22,10 POSLUŽIVANJE BEČKOG ODRESKA 22,30 - 23,30 MUZIKA ZA PLES 22,30 - 23,00 DEGUSTACIJA BEČKIH VINA U PREDVORJU KRISTALNE DVORANE 23,30 DESERT – REZANJE SACHER TORTE UZ PRIGODNU BAKLJADU NA TERASI HOTELA 0,00 VATROMET UZ PJENUŠAC NA TERASI HOTELA 0,30 – 01,10 MUZIKA ZA PLES 01,10 01,30 IZVLAČENJE TOMBOLE 01,45 – 02,30 MUZIKA ZA PLES AFTER PARTY - HEMINGWAY BAR OPATIJA

Šest hrvatskih filmova na sedmom 25 FPS-u /20. - 25. 9. Kino SC, Zagreb/ Internacionalni festival eksperimentalnog filma i videa 25 FPS na sedmom izdanju donosi pet bogatih programa eksperimentalnog filma, videa i audiovizualnih performansa među kojima se nalazi šest domaćih radova autora svih generacija. 25 FPS održati će se od 20. do 25. rujna u zagrebačkom Kinu SC. Svi festivalski programi su besplatni!

Prvi zagrebački jesenski dani ljubiteljima filma sinonim su za 25 FPS - cijenjeni Internacionalni festival eksperimentalnog filma i videa koji će se ove godine održati od 20. do 25. rujna u kinu SC, na broju 25 Savske ulice. 25 FPS jedini je filmski festival koji je ostao vjeran toj legendarnoj kinodvorani prošle godine osvježenoj novim kinoplatnom i popravljenim projektorima. Program sedmog 25 FPS-a zaključen je, a filmovi su podijeljeni u pet cjelina: Konkurencija, Žiri predstavlja, Hrvatski fokus, Expanded Cinema – što su ujedno i stalni festivalski programi kojima je ove godine pripojen novitet Kino 16.

Konkurencija donosi najbolje od svjetske eksperimentalne produkcije među kojima i jedan hrvatski rad - K14 Zlatka Kopljara Od prijavljenih 1 200 naslova u program konkurencije uvrštena su 33 rada koja detektiraju aktualne trendove i dostignuća suvremene eksperimentalne produkcije. Selektorice Mirna Belina, Sanja Grbin i Marina Kožul razdijelile su ih u pet tematskih cjelina nazvanih: Ni u ludilu!, Putanje, refleksije, Upute za putopisca, Role i Nezatvoreno svjetlo. Među njima se nalazi jedini hrvatski rad u konkurenciji za Grand Prix festivala - K14 autora Zlatka Kopljara, novi radovi domaćoj publici poznatih filmaša poput Petera Millera, Johanna Lurfa, Olega Tchernya, laureati s renomiranih festivala u Rotterdamu (Jan Villa Natashe Mendonce) i Oberhausenu (Sans-titre Neïla Beloufe) te nova autorska lica. Zanimljivo je spomenuti da je u radu još jednog čestog festivalskog gosta, filmu Stardust Nicolasa Provosta, zabilježeno posljednje pojavljivanje pred kamerama prošle godine preminulog glumca, legendarnog Dennisa Hoppera. Pored njega, u

filmu gledamo Jacka Nicholsona i Jona Voighta.

Scenogafija – Las Vegas.

U Hrvatskom fokusu pet recentnih domaćih radova Nogomet Ane Hušman najnoviji je rad dobitnice Nagrade Fuji na 4. 25 FPS-u (Ručak, 2008) koji ćemo gledati u sklopu ovogodišnjeg programa Hrvatski fokus, što će biti treći film te cijenjene domaće autorice prikazan na 25 FPS-u. Društvo joj čine radovi: Pustara Ivana Faktora, čiji je Autoportret prikazan u konkurenciji 2. 25 FPS-a, The Spectres of Veronica sve isturenijeg autora Dalibora Barića, koji je filmom Pain so Light that Appears as Tickle konkurirao za Grand Prix 6.

25 FPS-a, Violence expérimentale Vladimira Kanića, čiju ćemo izložbu Proširenih fotografija imati priliku vidjeti u predvorju SC-a za vrijeme festivala, te Oio mladog autora Josipa Šćureca, pokretača filmskog labosa Klubvizije u SC-u.

Svaki član Velikog žirija dodjeljuje po jedan Grand Prix i predstavlja se posebno kuriranim programom O dobitnicima Grand Prixa odlučivat će Veliki žiri koji čine: američki filmaš Ben Russell, dobitnik nagrade FIPRESCI u Rotterdamu, austrijska videoumjetnica i grafička dizajnerica koja je između ostalog dizajnirala covere za Mego, Tina Frank, i hrvatska kustosica, performerica, filmologinja Tanja Vrvilo. Mudrom odlukom organizatora 25 FPS-a svaki član žirija dodjeljuje po jedan Grand Prix za najbolji film iz konkurencije, jer radi se o filmskom rodu iznimno subjektivnog doživljaja i afiniteta pojedinca. Po dobrom fes-

tivalskom običaju svaki je član žirija pripremio i poseban program koji se prikazuje u sklopu Žiri predstavlja.

Posebnu nagradu dodjeljuje žiri kritike u domaćem sastavu: Sunčica Fradelić, filmska i video umjetnica, Uroš Živanović, redatelj, scenarist i filmski kritičar te Leonida Kovač, kustosica i teoretičarka umjetnosti. Udruga za audiovizualna istraživanja 25 FPS, organizator festivala, dodjeljuje Nagradu Fuji, a gledatelji dodjeljuju Nagradu publike.

Prošireno kino nudi niz atraktivnih performansa s filmskim projektorima, a Kino 16 osam filmskih naslova srednjeg metra i bastardnog roda Među posebne festivalske dragocjenosti spadaju već udomaćeno Prošireno kino (Expanded Cinema) i programski novitet - Kino 16. Expanded Cinema donosi niz atraktivnih audiovizualnih performansa s i po nekoliko filmskih projektora, poput spektakularnog koncerta/performansa s četiri 16 mm projektora i zvukom uživo autora Grega Popea i Geert-Jan Prinsa ili legendarne i nezaobilazne svjetlosne skulpture Line Describing a Cone Anthonya McCalla iz 1973. godine.

Programska novopridošlica Kino 16 domaćoj publici predstavlja osam filmova srednjeg metra čiji su se autori na originalan i provokativan način pozabavili novim i starim medijima, zamaglili granice među filmskim rodovima i iznjedrili, primjerice, bastardnu vrstu znanstveno-fantastičnog - dokumentarca. Zvuči nemoguće, ali upravo je to napravio Britanac Ben Rivers sa svojim radom Slow Action.

Isto su tako i autori Mara Mattuschka i Chris Haring od plesnog performansa napravili pravi erotsko-filmski spektakl na tragu Davida Lyncha, na samoj granici stvarnosti i zbilje – Palace u plamenu.

LJEPOTE HRVATSKOGA JADRANA Žagar Dario i Šerić Neven

Volite li našu divnu obalu i otoke? Sada ćete ih zavoljeti još i više!

Znate li da Hrvatska ima jednu od najrazvedenijih obala u Europi? Da je krasi više od tisuću otoka, otočića i hridi?

Od Istre do Konavala, od Savudrije do Prevlake, naša raskošna kolekcionarska fotomonografija prikazuje ovaj dio Mediterana kao idealan spoj veličanstvene prirode i tisućljetne kulture. Otkrijte zašto Lijepu Našu svi vodeći inozemni turistički mediji reklamiraju kao “neotkriveni biser Sredozemlja” i odredište koje svakako vrijedi posjetiti.

Doživite jedinstvenu hrvatsku obalu i otoke kroz nove, spektakularne kadrove i upoznajte se s neprocjenjivim domaćim blagom!

• više od 420 spektakularnih fotografija • mnoštvo zanimljivosti i nepoznatih činjenica • poglavlja podijeljena po regijama

101 NAČIN DA POBOLJŠATE PAMĆENJE

BESMRTNI ŽIVOT HENRIETTE LACKS

Istrenirajte svoj mozak!

Igre, rebusi, križaljke Ne možete se sjetiti jeste li zaključali vrata od stana, kako se preziva osoba s kojom ste nekad radili ili gdje ste spremili neki važan dokument? Vrijeme da vratite izgubljene vještine! Anagrami, logičke igre i testovi znanja otkrit će vam gdje se krije Vaša mentalna snaga, a koje su vam slabe točke. Mnoštvo zanimljivih i inovativnih vježbi očuvat će vaše mentalne sposobnosti, a pamćenje osnažiti.

Zvala se Henrietta Lacks, ali među znanstvenicima bila je poznata kao HeLa. Bila je siromašna crna uzgajivačica duhana čije su stanice – uzete bez njezina znanja 1951. – postale jedno od najvažnijih oruđa u medicini, od presudne važnosti za razvoj cjepiva protiv dječje paralize, kloniranja, mapiranja gena i mnogočega drugog. Henriettine se stanice kupuju i prodaju na milijune, ali ona je ostala praktički nepoznata, a njezina obitelj ne može si priuštiti zdravstveno osiguranje.

Skloot Rebecca

KULTURA I SVE ŠTO MORATE ZNATI O NJOJ Reiter Markus, Schleider Tim

Pođite na ubrzani tečaj kulture Kako razlikovati dobru pop-glazbu od loše? Što je to tako lijepo u opernim arijama? Zašto je platno poprskano bojom tako skupo i ne bismo li sami mogli naslikati ljepšu sliku?

Bilo da je riječ o kazalištu, filozofiji, baletu, arhitekturi ili filmu, uz ovu ćete knjigu znati odgovore na sva pitanja. Ona daje osnovne obavijesti, navodi najvažnije predstavnike i djela te upućuje čitatelja u ophođenje s kulturom. Praktični savjeti pomoći će vam pri vođenju bilo koje rasprave. Ne samo da se više ne morate bojati da ćete se osramotiti u društvu, nego će se u vama probuditi i istinsko zanimanje za kulturu.

• testirajte svoje znanje • provjerite činjenice • popunite rupe u znanju • naučite nešto novo

KOMPLET-DREVNI IZUMI I DREVNI MISTERIJI James Peter i Thorpe Nick

Zanimaju li vas više drevni izumi ili drevni misteriji?

Otkrijte i jedne i druge uz 63% popusta i 287 kn uštede!

DREVNI IZUMI Povijesno-arheološki dvojac, Peter James i Nick Thorpe, predstavio je najveće stare ljudske izume Tako ćete saznati: - da je drevni Bagdad posjedovao učinkovitu poštansku službu, banke i tvornicu papira, - da su u Francuskoj još 13 000.pr. Kr. postojali rudimentarni kalendari, - da su stari Grci poznavali oblik računala, - da je plastična kirurgija postojala u Indiji još u prvom stoljeću prije Krista, - da su stari Egipćani poznavali efikasna kontracepcijska sredstva.

Ova duhovito napisana knjiga, pisana pristupačnim jezikom, opisujući zanimljive, a često i fascinantne teme, predstavlja beskonačnu inventivnost ljudskog uma u svoj svojoj veličanstvenosti.

BESMRTNI LAMA

Unutar šarenoga budističkog hrama, kao što to obično biva, sjedio je monah i izgovarao mantre. Prolaznike, baš kao i svoje suvjernike, nije primjećivao jer je tri dana u dubokoj meditaciji mrmljao nerazumljive slogove. Drugi monah pazio je na red i pristojno ponašanje posjetitelja, a brojni kipovi Budhe pratili su igrokaz s uzvišenih polica i oltara. U skladu s budističkim vjerovanjem u hramu je dopušteno hodati samo u smjeru kazaljke na satu pa je tako bilo i toga jutra. Iz susjednih hramova, jer u kompleksu ih je mnogo, dopirao je zvuk zvona, a studenti budističkoga sveučilišta krenuli su na prva jutarnja predavanja. Bio je to klasični početak dana u najvećemu budističkom hramu Rusije, u dalekome Sibiru, u blizini granice s Mongolijom.

Do srca ruskoga budizma vodi cesta iz grada Ulan-Udea smještenoga stotinjak kilometara istočno od Bajkalskoga jezera. Nalazite li se ovdje, znači da ste u prijestolnici Republike Burjatije, čemu svjedoče mongolska lica lokalnih stanovnika. Međutim, samostanu i budizmu još uvijek nema traga, barem na prvi pogled, ali na putu do 30 kilometara udaljenoga samostana u Ivolgi uz cestu su poslagana tradicionalna sela i manja budistička svetišta. Na nepreglednim poljima burjatski kauboji gone svoja stada, dok

cestom prolaze moderna motorna vozila. Put je frekventna linija kojom vjernici, a i znatiželjnici, dolaze do Datsana, odnosno do kompleksa budističkih hramova. Tamo ih često dočekaju štandovi s nezaobilaznom bižuterijom, koja čini popratnu dekoraciju svakoga svetišta na svijetu, ali i hramovi okruženi drvenom ogradom usred prostrane, zelene doline. Kao tumač posjetiteljima u sklopu Datsana radi Julija, djevojka u svojim srednjim dvadesetima. Po imenu bi mogla biti i Ruskinja, ali su njezini korijeni čisti, burjatski.

Dok je u smjeru kazaljke na satu hodala oko kompleksa, s ponosom je pričala o svojoj budističkoj tradiciji, ali i o tome kako ona nije ništa više od običnoga laika. „Najlakše je to objasniti pomoću jezikâ. Mi Burjati imamo svoj jezik koji je sličan mongolskom, ali ja, primjerice, vrlo malo znam o njemu. Živim u gradu i pričam većinom ruski.“ Burjatski se jezik uglavnom zadržao u ruralnim krajevima, ali budistička je tradicija živa i nadasve čvrsta. „Odgojena sam u duhu budizma i znam da je ovo dio moje kulture, iako je Rusija, naravno, moja domovina.“ Uz brojne samostane u kompleksu hrama su i drvene kućice u kojima žive studenti i obitavaju posjetitelji dok čekaju red za susret s lamom ili liječnikom. „Naš liječnik školovao se na Tibetu. Tamo odlaze samo oni najbolji i duhovno najjači iz naše zajednice“, rekla je Julija ispred kuće u kojoj je doktor primao pacijente. Posjetitelji su većinom bili Rusi iz najudaljenijih krajeva, a liječnik im je tegobe otkrivao napipavanjem bila na ruci. Propisao bi im tad ljekovite trave i bobice i svaki pregled, dakako, naplatio. Novac se unutar hrama nalazi iza svakoga ugla. Od prodavaonica bižuterije, preko brojnih oltara do već spomenutoga liječnika. U prostorijama sa znakom „zabranjeno fotografiranje“ pravila se mijenjaju ako udijelite poveći milodar.

Na kraju svega čovjek se zapita: gdje je nestala vjera? Je li novac uistinu sve što je ostalo i ima li ovdje još imalo duhovnosti? To je prvi dojam, barem dojam znatiželjnika iz udaljene Europe.

No kad je Julija ušla u budističko sveučilište, stvari su se pokazale bitno drugačijima i mnogo dubljima. Ovdje se studenti školuju osam godina i to u tri smjera: umjetnost, medicina i filozofija.

Neki od njih kasnije postaju monasi i posvete se meditaciji i životu punomu zabrana. Jedan od studenata mladi je Amgalan koji upravo završava treću godinu. Kaže da je glavni poriv dolaska bila želja da pomogne ljudima. Onaj uzvišeni moralni čin brige za drugoga koji susrećemo u raznim religijama cijeloga svijeta. „Studij nije lak. Učimo

sanskrt i tibetanski jezik koji su jako komplicirani“, objasnio je Amgalan i laganim korakom prošetao van zgrade sveučilišta. „Novac koji dobivamo od posjetitelja jedan je od načina na koji preživljavamo. Znam da se čini pretjeranim što je svugdje toliko kovanica, ali to je jednostavno tako. Uvijek je bilo tako. Ali nismo mi ovdje bez razloga, ne. Imamo tradiciju i duboku vjeru.“ Amgalan je zastao ispred onoga što se činilo najblistavijim i najsvečanijim hramom unutar cijeloga kompleksa. Kasnije se iz njegove priče ispostavilo da unutar hrama počiva najsvetija relikvija svih ruskih budista. Tu se nalazi tijelo besmrtnoga lame – test vjere i dokaz pokornosti pred silama svemira. „Čudo ili prijevara?“ pitali su se mnogi, ali Amgalan nije znao objasniti, već je ispripovijedao priču njezina postanka. Sve je dakle započelo davne 1927. kada je duhovni vođa ruskih budista okupio svoje učenike i najavio da će uskoro umrijeti. Ime mu je bilo DashiDorzo Itigilov i bio je 12. pandito hambo lama u svojoj 75. godini života. Učenicima je rekao: „Za 30 godina iskopajte moje tijelo.“ Prekrižio je svoje noge, uz mantru smrti započeo meditaciju i umro. Vrijeme koje je dolazilo nakon njegove smrti nije bilo lako za vjere u Rusiji pa tako ni za budizam. Staljinisti su uz mnoge zabrane pogubili na stotine lama i uništili 46 budističkih hramova. Nakon Drugoga svjetskog rata Staljin je budistima dopustio obnovu hrama pored Ivolge, no brojne su zabrane još uvijek postojale. Kada je prošlo 30 godina od smrti velikoga Lame, njegovi su učenici učinili što se od njih tražilo. Iz zemlje su iskopali njegovo tijelo. Ono što su pronašli, kako priča kaže, iznenadilo ih je sve odreda jer Lama je i dalje bio u meditacijskome položaju, a tijelo nije pokazivalo znakove raspadanja. Kako je tada, u doba represije, bilo teško objavljivati ovo veliko čudo, učenici su tijelo ponovo zakopali, ali ovaj put na tajnoj lokaciji. „Tada nitko nije o tome smio pričati“, rekao je Amgalan. „Donijeti njegovo tijelo u hram bilo je zabranjeno.“ Tijelo su iskopali još jednom, i to 1973. Ali nakon toga priča kao da staje. Sve bi se bilo i zaboravilo da godine 2002. mladi lama Bimba Dorzijev nije pronašao 88-godišnjeg vjernika čiji je otac sudjelovao u zakapanju tijela. On je Lamu odveo do točne lokacije. Tada, 75 godina nakon smrti Itigilove tijelo je još jednom izvađeno iz zemlje.

Ali ovaj put uz svjedoke i fotografe. Sudionici događaja nosili su zaštitne maske, ali naposljetku su se uvjerili da im nisu potrebne. Itigilovo tijelo ostalo je sačuvano!

Tijelo je smješteno u hramu ispred kojega je Amgalan pripovijedao priču. Vidjeti ga strogo je zabranjeno, iako ga lame iznose nekoliko puta godišnje, u vrijeme velikih vjerskih ceremonija. „Za mene je ovo najveće čudo u životu“, rekao je Amgalan. „Prema tome ispada da na svijetu postoje stvari jače od samoga vremena.“ Hambo Lama 12. rođen je u Carskoj Rusiji 1852. te je vrlo rano postao siroče. Već je sa 16 počeo izučavati za lamu u brojnim samostanima Burjatije. Godine 1911. bio je nominiran za hambo lamu, a preporučio ga je i carev guverner. Bio je zaslužan za učvršćivanje vjere među Burjatima, nomadskim narodom mongolskoga podrijetla. Ovdje vrijedi spomenuti da je razlika između hambo pandido lama i tibetanskih lama u tome što na Tibetu vjeruju da je lama reinkarnacija prethodnoga, dok se pandido lama bira i može sam odstupiti. No ruski budisti svejedno pripadaju školi „žutoga šešira“, isto kao i Tibetanci, te je tako i njihov najveći vođa dalai lama, koji je i posjetio ivolginski Datsan u 1990-ima. „Dolazili su mnogi znanstvenici iz cijeloga svijeta ne bi li pronašli logično objašnjenje toga jedinstvenog slučaja,“ ispripovijedao je Amgalan, „ali ga jednostavno nisu našli.“ Raspadanje je mogla usporiti sol u lijesu ili sastav tla, a prema nekim pretpostavkama i mutacija gena. Međutim, 75 je godina jako dug period. Budisti vjeru da je Itigilov dosegao najviši stupanj meditacije i da je on ovdje tijelom, ali da je ustvari doživio prosvjetljenje. Usporio je sve životne funkcije: od otkucaja srca pa do rasta kose i noktiju, što je čak i znanstveno dokazano. „Da! Njegova kosa uistinu još uvijek raste,“ kazao je Amgalan. Hram je toga jutra bio zatvoren i ući u njega bilo je nemoguće, a i nepristojno. Mistika je međutim visjela u zraku. Ono što znanost ne može dokazati jednima vjeru produbljuje, a drugi bi već započeli lov na vještice. „Mnogi ljudi čak i

kada vide lamu ne mogu razumjeti kako i zašto“, objasnio je Amgalan. „To je jednostavno stvar vjere.“ Slučaj lame Itigilova zašamarao je sve zakone logike i znanost bacio na koljena. Koliko god pokušali biti racionalni u hramu ivolginskoga Datsana, u meditacijskom položaju sjedi tijelo Itigilova, dokaz uzvišene vjere i moći ljudskoga duha. Dokaz da je čovjek uz sve svoje tehnološke napretke i dalje samo mali mrav ispod velikoga nebeskog svoda tekst i foto: Hrvoje Ivančić

Katarina Bukal rođena je 17.01.1986. g. u Zagrebu, gdje je završila školu Primjenjene umjetnosti i dizajna. Nakon završetka škole upisala je Akademiju likovnih umjetnosti na grafičkom smjeru, gdje se u klasi profesorice i mentorice Nevenke Arbanas dalje usavršavala. Za vrijeme studija sudjeluje na raznim kolonijama i radionicama u Mrkoplju, Ivaniću, Sloveniji i Francuskoj. Od 2010. godine član je HDLU-a.

Suvremenu grafiku okupirali su novi digitalni i elektronski mediji. Sve je manje autora koji se izražavaju čistim, tradicionalnim grafičkim tehnikama. Jer su nove tehnologije proširile pojam grafike na područja ranije gotovo nezamisliva, dopustivši joj da se protegne i uvuče i u druge likovne discipline, da se sučeljava s njima na novi način, pa čak i da se preklapa s njima. I da tako razmakne dotad svoje strogo određene granice, okrećući se novome načinu percepcije i drukčijem očištu, unoseći drukčije vizije, drukčije poetike i drukčije koncepte. Unutar sad već širokog spektra ovoga medija ponekad je teško u nekom objektu, video artu ili instalaciji jasno razaznati grafičku misao, koncept, a posebno senzibilitet, jer u spoju medija i grafičkih disciplina grafika je postala nadogradnja nekom drugom mediju ili mu se pak približuje u tolikoj mjeri da se s njim isprepliće u izričaju.

PROMIŠLJENA IGRA Postoji tema, postoji priča koju želim oživjeti... Ipak, medij je taj koji postavlja ograničenja i ima svoje zakonitosti. Unatoč tome, uzimam si za pravo da iskoristim svaku mogućnost ne bi li kroz tehniku kojom se izražavam što jasnije prikazala svoju viziju ili neko fiktivno stanje. Bez obzira koliko neka grafika naginjala ilustrativnoj interpretaciji, skrivena bit uvijek je izjednačavanje važnosti prostora i tijela, odnos povezanosti i odvojenosti. Paradoks. Zato je svaka grafika prožeta istraživačkim izlascima u nepoznato, nadopunama, iskoracima u izričaju ili brzanju u neke nove i drugačije spoznaje kroz stara i nova iskustva. Kretanje je to prema suvremenom grafičkom izričaju koristeći se tradicionalnim grafičkim načelima pritom povezujuci dvije različite vrste grafičkih tehnika linorez i sitotisak. Pružajući bez ograničenja svoje fizičke, fiktivne i prostorne činjenice. Zbog naglašenih kolorističkih senzacija površni gledatelji možda će u grafikama isčitati samo igru radi igre ili neku pretencioznu lepršavost... No, onaj tko se zagleda malo dublje, vidjet će eksperimentiranje učincima vezanih za ritam, strukturu, formu i motiv, te sučeljavanje boja, procjenjivanje odnosa plošnosti i prostornosti. Bez obzira što prvi dojam odaje slučajnu igru, sve je to u stvari jedan razrađeni grafički sustav. Elementi koji se protežu kroz prostor i tijelo, ti zasebni dijelovi često prikazani kao slučajni efekti, prikazuju čestice koje stvaraju život, neku vrstu osjećaja i trenutka. U svakom slučaju, dokaz su važnosti prostora i činjenica da ga upravo tijelo, boja i sve što je u njemu stvara i oživljuje. Prepoznatljivi elementi koji se protežu kroz svaki rad uvode nove odnose prema prostoru. Intrigante postaju zagonetke, zagonetke fantazmagorije... Neka vrsta kreativne umjetničke igre koja u sebi krije ozbiljan rad sastavljen od beskrajnih strpljivih sati u kojima je utisnuta intuitivnost, emotivnost i duhovnost trenutka.

Katarina Bukal

Preko 35 hrvatskih studenta i mladih intelektualaca na Europskom Forumu Alpbach

BORIS VUJČIĆ, VICEGUVERNER HNB-a U ALPBACHU

Alpbach je pored velikog broja hrvatskih studenta posjetio i viceguverner HNB-a, Boris Vujčić koji je 1. rujna u okviru financijskog simpozija sudjelovao na panel raspravi o budućnosti Eurozone.

Europski Forum Alpbach koji je osnovan još Hrvatski studenti su iskoristili tu jedinstvenu davne 1945. godine s ciljem razmatranja aktu- priliku te organizirali i “fireside talk” s vicegualnih društveno-političkih zbivanja i pronalaska vernerom Vujčićem, prilikom čega su u intimnoj interdisciplinarnih rješenja te koji svake godine i opuštenoj atmosferi imali mogućnost iz prve okuplja preko 4.000 renomiranih stručnjaka, ruke dobiti odgovore na pitanja o hrvatskim prismladih profesionalca i preko 700 studenta iz tupnim pregovorima te promjenama koje se mogu cijelog svijeta ove godine po prvi puta ugošćuje očekivati ulaskom Hrvatske u EU i uvođenjem i veći broj studenta iz Republike Hrvatske. Re- eura. Razgovoru su nazočili i sudionici iz Bosne zultat je to rada Kluba Alpbach Hrvatska koji je i Hercegovine, Slovenije te Srbije. Viceguverner pored pojačane promocije stipendija za ovu je- je studentima pojasnio kako je zbog promjene dinstvenu manifestaciju u travnju ove godine tehnike pregovora Hrvatska prošla znatno teži organizirao i regionalnu konferenciju u Zagrebu proces od Portugala i Češke te kako smatra da pod nazivom “Southeastern European EU Jour- zbog “euroiziranosti” hrvatskog bankarskog sekney”, na kojoj su sudjelovali mladi iz 11 zemalja tora ne bi trebalo doći do većih problema prilikom Jugoistočne Europe. uvođenja eura.

Ovogodišnji Europski Forum Alpbach koji se od 18. kolovoza do 3. rujna održava pod krovnom temom “Justice - Responsibility for the Future” je pored istaknutih svjetskih stručnjaka koji su sudjelovali na ukupno 16 različitih seminara i mnogobrojnim predavanjima na temu zdravstva, tehnologije, politike i gospodarstva okupio i studente iz preko 50 zemalja svijeta, među kojima su Hrvati s 36 sudionika nakon same Austrije druga najmnogobrojnija skupina.

Budući hrvatsku stručnjaci koji dolaze iz različitih studijskih područja su okviru seminara i simpozija mogli naći mnoštvo zanimljivih tema, a studentica geografije Ana Lešković kaže kako je najviše uživala u multikulturalnosti foruma i razmjeni ideja s vršnjacima iz cijelog svijeta. Ističe kako je u okviru političkog simpozija najviše uživala u predavanju bivše irske premijerke Mary Robinson na temu “Climate Justice”, dok student medicine Matija Pavlović ističe kvalitetu zdravstvenog simpozija i ljetne medicinske škole, zbog koje je već treći puta u Alpbachu.

Na pitanje kako vidi pristupnu situaciju zemalja iz regije Vujčić je odgovorio kako EU zbog trenutne krize u Eurozoni, za čije prevladavanje će biti potrebno najmanje dvije godine, neće dopustiti proširenje tj. otvaranje novih pristupnih pregovora te kako bi buduće zemlje kandidati trebale to vrijeme iskoristiti za sređivanje situacije u zemlji i pripremu. Raspad Eurozone na dva dijela drži malo vjerojatnim, isto kao i isključivanje Grčke.

ZAHVALA SPONZORIMA I SUDIONICIMA Kao zahvalu za pomoć i dostojanstveno predstavljanje Hrvatske na Europskom Forumu Alpbach Klub Alpbach Hrvatska 22. rujna u 19 sati u Europskom domu u Zagrebu planira neformalno druženje sa sponzorima, stipendistima i ostalim sudionicima foruma, u okviru čega će stipendisti sami predstaviti svoje dojmove i novostečene spoznaje.

Ivana Ćosić

ZORAN NIKOLIĆ

Rođen sam 29. srpnja 1962. godine u Beogradu. Kao srednjoškolac, družeći se sa sadašnjim kumom Đoletom upoznajem se prvi put ozbiljnije sa fotografijom s obzirom da je on imao kućni laboratorij za razvijanje filmova i izradu fotografija. Zajedno smo često fotografirali pa kasnije razvijali i pravili fotografije. Završio sam srednju elektrotehničku školu, upisao fakultet strojarstva i otišao na odsluženje vojnog roka u Samobor, a potom u Zagreb.

Studiranje sam prekinuo nakon treće godine radi zaposlenja na Televiziji Beograd. Radio sam na rasvjeti u mnogim serijama (Bolji život, Srećni ljudi, Gore-dole), filmovima (Balkan ekspres 2, Neka čudna zemlja, Lovac protiv top, Treća sreća), dokumentarnim filmovima, dramama i koncertima...

Takav posao mi je omogućio brojna putovanja po cijeloj bivšoj Jugoslaviji. Zenit 12xp mi je koristio pri fotografiranju raznih gradova i mjesta koja sam posjetio. Početkom devedesetih i velike krize odlučujem da mi hobi bude izvor prihoda, kupujem Canon T 70 i Metzov blic i počinjem fotografirati vjenčanja. To mi je bio posao nekoliko godina. Pojava digitalnih fotoaparata me je oduševila jer je prestala briga o filmovima. Kupio sam Canon Ixus 60 od kojeg se danas ne odvajam i Fuji 6500 te počinjem fotografirati za svoju dušu.

Prije godinu dana prijatelj me upućuje na stranicu Ptičica, gdje sam postavio svoje fotke da vidim kako će ljudi doživjeti moje fotografije i komentirati ih. Tu nastaje problem. Moj nadimak Nike (od Nikolić), puno prije ovih danas svjetski poznatih tenisica, je zauzet. Premještam slova i dobivam Keni. Pod ovim imenom postavljam fotke na Ptičici, Photomediaworldu (i drugim webovima), dobivam pohvale od poznatog zagrebačkog fotografa (a i mnogo šire) Sony- a, što me je natjeralo da znanje o svijetlu i kadriranju koje sam stekao tokom svoga rada na televiziji pokušam prenijeti na fotografiju.

Volim fotografirati sve, naročito ono što mi se čini da ljudi ne primjećuju, kada svijetlo lijepo pada, iz nekog neobičnog kuta, a najviše moj grad, crkve, odraze, zalaske i stare kuće.

Kad ugledam staru kuću prvo pomislim kako je lijepo izgledala kad je bila nova, koliko li se djece u njoj rodilo, koliko je ljudi u njoj živjelo i kakvu bi povijest ispričala da može. Trudim se da pronađem neki kadar gdje će se vidjeti barem neki djelić ljepote koji je ostao na njoj. Te kuće koje su prepuštene zubu vremena i čiji je kraj vrlo blizu, želim spasiti tako što će živjeti u mojim fotografijama, a neke buduće generacije će možda zanimati njihova arhitektura, kako su građene i materijali od kojih su napravljene. Možda će neka od njih biti i obnovljena te sačuvana kao spomenik davnih vremena.

Nikad se ne zna, ali će zato zauvijek ostati zapisana u mojim fotografijama.

MOZARTOV GRA

AD – SALZBURG

Istina, doma je najljepše. Ipak, kad se sprema dugoočekivano putovanje, kovčezi su puni i nekoliko dana prije. Odluku o destinaciji nije bilo teško donijeti. Imamo na raspolaganju četiri dana. Proljetno sunce probudilo je cijelu prirodu, pa i nas. Trebala nam je romantika, zelenilo i svjež zrak. Savršena destinacija koja je mogla ponuditi sve bili su bavarski dvorci.

Od početka drugoga polugodišta, pedeset i četiri učenika gimnazije Tituša Brezovačkog nestrpljivo je čekalo Bavarsku. Svi su pred Mimarom bili pola sata prije polaska. Utrpali smo kovčege u bunker, zauzeli mjesta i dali „petama vjetra“. Noć je prošla standardno mirno.

Neki su sretnici uspješno zaspali, a ostatak je ekipe uz filmove, sendviče, sokiće, omiljene Pringlese i slatkiše dočekao svitanje. Jutarnje sunce obasjalo je zelene predalpske pašnjake, razlistane šume i slatka mala sela čije su kuće bile okružene uredno i maštovito razmještenim raznobojnim proljetnim sadnicama. Uživajući u prizorima, neposredno prije Salzburga, tik uz autocestu, na stijeni visokoj 113 metara ugledali smo tvrđavu Hohenwerfen. Sagrađena je još u srednjemu vijeku na inicijativu nadbiskupa Gebharda von Salzburga. Kroz povijest su je razarali ratovi, gorjela je u požarima, ali nekako je uvijek uspješno renovirana. Godine 1968. poslužila je kao kulisa za snimanje filma „Orlovo gnijezdo“ s Clintom Eastwoodom i Richardom Burtonom u glavnim ulogama, a od 1987. otvorena je za turiste. Već smo približno u 9 sati ujutro stigli u Salzburg. Ime grada u sebi sadrži riječ „sol“ (njem. Salz) jer se u njegovoj okolici nalaze rudnici soli koji datiraju još iz 800. g. prije Krista, a danas su poznate turističke atrakcije. Salzburg se smjestio na sjeverozapadnome dijelu Republike Austrije, podno sjevernih padina Alpa, na rijeci Salzach.

Osnovali su ga Kelti još krajem željeznoga doba, a pod današnjim imenom spominje se prvi put 735. godine. Status grada dobiva 1287., a povelju slobodnoga kraljevskog grada daje mu 1481. godine rimski car i njemački kralj Frederik III. Laganom šetnjom salzburškim ulicama, uz nama danas vrlo poznat salzburški zatvor, razgledavanje smo odlučili započeti u novijem dijelu grada. Tu se nalaze crkve Svetoga Trojstva i sv. Sebastijana s grobljem, muzička akademija „Mozarteum“ i dvorac Mirabell sa svojim prekrasnim cvjetnim vrtovima.

Dvorac Mirabell još nazivaju i Altenau, a sagradio ga je nadbiskup von Raitenau 1606. go-

dine za svoju ljubavnicu Salome Alt i njihovo petnaestero djece. Danas se u dvorcu nalazi Mramorna dvorana – najljepša dvorana za vjenčanja. Jutarnja šetnja oko dvorca po cvjetnim vrtovima, oko fontana i kipova rimskih i grčkih bogova... neprocjenjivo! Park ispred dvorca dovršen je 1730. godine i pripada najljepšim europskim baroknim vrtovima. Tu je sniman dio filma „Moje pjesme, moji snovi“, kad Fräulein Maria s djecom obitelji Trapp pjeva pjesmu Do-Re-Mi. A s vrtova, u daljini, na brežuljku Mönchberg, vidi se tvrđava Hohensalzburg, do koje ćemo došetati malo kasnije.

Grad Salzburg nije velik grad. Tu živi približno 520.000 stanovnika, pa se velik dio može obići pješke. Tako smo i mi iz novijega dijela grada krenuli prema starijemu. Neposredno uz obalu, uz most na rijeci Salzach, stigli smo do kuće u kojoj je živio jedan od najznačajnijih dirigenata 20. stoljeća, Herbert von Karajan. Rodio se u Salzburgu 5. travnja 1908. Tu je na Mozarteumu kao pijanist bio čudo od djeteta, ali je i za dirigiranje pokazao izvanrednu darovitost.

Posjedovao je, kažu, poseban dar za izvlačenje najljepših zvukova iz orkestra. Kroz život i karijeru dodijeljene su mu mnoge počasti i nagrade i zauzima doista posebno mjesto u svijetu klasične glazbe. I svojom šarmantnom pojavom izazivao bi divljenje i strahopoštovanje i slušatelja i izvođača. Umro je u Anifu 1989. godine. Stojeći pred njegovom bistom ispred kuće, misli mi se vrate u 1985. godinu. Tada sam počela pjevati u Akademskome zboru „Ivan Goran Kovačić“. Gostovali smo u Beču.

U čuvenome Musikvereinu, pod palicom našega dragog maestra Milana Horvata, izvodili smo Dvořákov Stabat Mater. U prvoj loži s desne strane sjedio je Karajan. Kad smo ga ugledali, nikome od nas nije bilo svejedno. Već sama njegova pojava tamo izazvala je dodatnu tremu, ali i motivaciju i snagu da otpjevamo što bolje. Bogu hvala, njegove kritike i kritike u tisku bile su više nego dobre, a tek sad, stojeći tu pred njegovom kućom, shvaćam kolika je bila čast i privilegij biti na pozornici Musikvereina. Mostom preko rijeke Salzach stigli smo do staroga dijela grada – Altstadta – koji je od 1997. godine na popisu zaštićene svjetske kulturne baštine UNESCO-a. Zastali smo na jednome od četiri glavna gradska trga, Mozartplatzu. Naime, W.A. Mozart rođen je u Salzburgu i tu je proveo najveći dio svoga života.

Cijeli grad odiše njegovom

veličanstvenom glazbom, a na svakome uglu, u svakome izlogu vidi se njegov lik. Kao veliki zaljubljenik u Mozartovu glazbu i Salzburg, Ludvig I na sredini Mozartplatza 1842. je godine dao podignuti kip u čast toga glazbenog genija. S Mozartova trga pogled nam privuče još veći trg: glavni gradski trg Residenzplatz. Na sredini trga podignuta je fontana Residenzbrunnen (16561661), najljepša barokna fontana izvan Italije, djelo talijanskoga kipara Tommasa di Garona. S Residenzplatza dolazimo do trećega velikog salzburškog trga, Domplatza, kojim dominira barokna katedrala Sv. Ruperta iz 17. stoljeća.

Građena je u stilu talijanske renesanse za nadbiskupa Markusa Sitikusa. Na njezinu je mjestu od 8. stoljeća stajala bazilika koju je podigao Sv. Virgil, biskup iz Irske i romanska katedrala koja je 1598. stradala u požaru. Na današnjemu zdanju nalaze se troja brončana vrata koja predstavljaju tri posvećenja katedrale, iz 774., 1628. i 1959., a simboliziraju vjeru, ljubav i nadu. Među brojnim vrijednim predmetima u njoj se čuva krstionica gdje je kršten Mozart i orgulje na kojima je svirao. I tako, s trga na trg, stižemo i na četvrti, Kapitelplatz, koji se nalazi u podnožju Mönchberga i odavde se, uspinjačom ili naravno za one hrabrije s dobrom kondicijom pješke, može uspeti do tvrđave Hohensalzburg. Laganom šetnjom prema uspinjači prolazimo kraj benediktinskoga samostana sv. Petra, staroga groblja iz 1627. godine, za koje mnogi kažu da je najljepše groblje na svijetu, i katakombi u stijeni iznad groblja. Razgledavanje tvrđave Hohensalzburg ostavili smo učenicima na volju za slobodno poslijepodne i vratili se preko trgova do ulice Getreidegasse. Ova uska uličica, pretvorena u pješačku zonu, puna je različitih trgovina, suvenirnica i kafića. Posebnost su uski prolazi i mala slikovita dvorišta kroz koja se može proći do drugih ulica, trgova i tržnica, na kojima su štandovi s voćem, povrćem i cvijećem. Na svakome uglu možete s nogu pojesti kobasice, a kavu ili piće u prolazima u kojima su kafići skriveni od pogleda prolaznika. U ulici Getriedegasse, na broju 9, žuto obojene fasade, stoji Mozartova rodna kuća.

Tu je rođen 27. siječnja 1756. godine i živio do 1773. kada je obitelj preselila na drugu salzburšku adresu, Makorttplatz 8. Obje kuće danas su muzeji otvoreni za turiste. Više se posjećuje ta, rodna kuća, u kojoj se čuvaju mnogi obiteljski portreti i predmeti, od kojih su najpoznatiji dječja violina, klavikord i glasovir na kojima je Mozart svirao i skladao svoja najveća djela. Nakon

zajedničkoga obilaska Mozartove rodne kuće učenici su dobili zaslužen odmor i slobodno vrijeme za doručak, kavu, shopping, razgledavanje tvrđave ili neke druge salzburške znamenitosti. I nas tri imale smo svoj „pakleni plan“! Prvo nam je za oko zapela suncem obasjana terasa Caféa Tomaselli, najstarije kavane u gradu. Kad smo se popele na kat, glasno smo konstatirale da na terasi vjerojatno nema mjesta. Čuo nas je konobar, koji je vidno imao pune ruke posla, široko se nasmijao i rekao na hrvatskome: „Ima, ima...... izvolite!“ i odveo nas do jednoga jedinog slobodnog stola na najljepšemu mjestu na terasi, s pogledom na fontanu Residentzbrunnen. Naš konobar preporučio nam je vruću, pravu, topljenu čokoladu sa šlagom, što sam ja objeručke prihvatila, a kolegice su se odlučile za kavu. Sunce je već bilo dosta jako. Otvorile smo veliki bijeli suncobran i uživale u kavi, čokoladi i pogledu.

Salzburg se probudio, a sunčano jutro mamilo je sve više ljudi na ulice. Odjednom začujemo zvonca bicikala i vesele glasove naših učenika.

Nekolicina njih iznajmila je bicikle i prohujala ispod naše terase. Kasnije, kad smo čule gdje su sve bili i koja mjesta obišli, shvatili smo i mi i oni da je to bilo najbolje investiranih 8 € za dva sata.

Kad smo se odmorile, pozdravile smo našega konobara i napustile Café Tomaselli. Samo nekoliko koraka nasuprot kavane stoji trgovina „Fürst“. Za one koji ne znaju, Paul Fürst 1890. je godine stvorio čuvene Mozart kugle. Čarobne, prefine čokoladne kuglice punjene marcipanom, kojima je nadjenuo Mozartov lik i ime. Mnoge svjetske tvrtke danas proizvode replike Mozart kugli, a samo tu, u Salzburgu, na tri lokacije možete kupiti prave, originalne Mozart kugle kakve su bile i prvoga dana. Izrađuju se ručno, u istoj onoj kući u kojoj su proizvedeni prvi primjerci, a omotane su srebrnim papirom s plavim otiskom. Iako su nešto skuplje od dobro poznatih replika, degustirale smo po jednu i kupile nekoliko komada za naše najdraže. Slatko nam je otvorilo apetit, a osim toga nismo ni doručkovale. Sjetile smo se da nam je putem naš vodič Tomo pokazao najstariju pekaru u Salzburgu, koja još radi na starinsko vodeničko kolo. Budući da je bila blizu, odlučile smo probati pecivo načinjeno od brašna od pšenice mljevene u vodenici. Miris svježe pečenoga peciva širio se metrima oko pekare, raširio nam nosnice i izmamio uzdahe... Mmmmmm... Kraj staroga velikog kola koje je pokretala voda ušle smo u podrumske prostorije. U prvoj je bio postavljen ekran, na kojemu smo mogle

pogledati postupak mljevenja brašna i izrade peciva, a kad smo došle na red u drugoj prostoriji, iz peći su izvadili dva velika lima. Na jednome su bila bijela, slatka peciva punjena grožđicama, a na drugome kruščići od crnoga brašna. Omamljene mirisima, napunile smo vrećice i polako krenule prema uspinjači koja nas je trebala odvesti na tvrđavu Hohensalzburg. Tvrđava Hohensalzburg srednjovjekovna je tvrđava iz 1077. godine i jedina je u potpunosti očuvana tvrđava srednje Europe.

Međutim, vidjevši cijenu vožnje i razgledavanja tvrđave (10 €), hrabro smo odlučile popeti se do nje - pješice! Ha! Nismo očekivale da će uspon biti tako strm i iscrpljujući. Posljednjim smo snagama došle do ulaza u tvrđavu. Ali to još nije bio kraj! Još toliko čekalo nas je do vrha tvrđave, do kojega vozi uspinjača. Kad smo pogledale gore, ljudi na vrhu izgledali su kao mravi. Jako, jako visoko. Priznale smo poraz. Bila je to nemoguća misija. No, ništa strašno. Smjestile smo se na zidine tvrđave i provele ugodnih sat vremena uživajući u toplim pecivima i prekrasnomu pogledu na osunčani grad i rijeku Salzach. Spustile smo se polako natrag i ponovo s trga na trg prema dogovorenome mjestu uz fontanu Residentzbrunnen. Dok smo čekali još jednu učenicu koja je bila u posjetu obitelji pa je malo kasnila, zauzeli smo nekoliko klupa oko fontane. Dan je bio na izmaku. Nasmijana učenička lica govorila su mi da je to bio krasan i ugodan dan proveden u Mozartovu gradu. S uzdahom olakšanja okrenula sam lice prema fontani, zatvorila oči i uživala u dodirima sitnih kapljica vode koje su letjele oko fontane pod naletima i najslabijega vjetra. „Još tri dana“, pomislila sam, „Bože, molim te još tri ovako lijepa dana!“ foto i tekst: Božena Šmit

Never Let Me Go

Redatelj: Mark Romanek

na (re)interpretacija. Upravo je ta mogućnost (re) interpretiranja toliko privlačna u konceptu života Scenarij: Alex Garland prema romanu Kazua kao književnoga predloška: mentalne škare i ljIshigura epilo omogućuju nam prekrajanje, izbacivanje, dodavanje i montažu događaja iz prošlosti preUloge: Carey Mulligan, Andrew Garfield, Keira ma kroju koji nam kao glavnim protagonistima Knightley najbolje odgovara. Upravo su traumatska iskustva, koja svojom nesvodivošću u priželjkivanu linearnu narativnost jednoga životnog vijeka Traumatsko iskustvo i različiti načini preživljavanja predstavljaju anomaliju, ona koja smo najskloniji i razračunavanja s traumom odavno su izašli iz izrezati, preoblikovati, ostaviti u sjeni ili potpuno okvira čistoga psihoanalitičkog pristupa i zat- izbaciti prilikom razvijanja naše priče. Ishigurovi vorenih vrata psihoterapeutskih seansi. Brojne junaci i junakinje rijetko se odlučuju na ono što bi kulturološke i narativne analize bave se proble- se po psihoanalitičkim mjerilima moglo nazvati mom uklapanja traumatskog iskustva u „ustalje- aktivnim i „zdravim“ pristupom traumi. Traumatsni“ životni tok pojedinca/pojedinke, koji u našem ki čvorovi u sjećanju ostaju prešućeni i zataškani viđenju svijeta redovito preuzima oblik linearno i publici i protagonistu priče koji svoj životni put strukturirane naracije. Trudimo se, makar nes- izlaže na uvid. Zbog toga je tijekom pripovijedanvjesno, svoje proživljeno iskustvo oblikovati na ja recipijent neprestano svjestan pritajene natemelju filmskoga/književnoga modela upravo petosti koja rijetko ili nikako ne uspijeva doseći zbog nade za poantom koja, po tom istom mode- točku prijeloma; u slučaju Kathy, glavne junakinje lu, nužno dolazi na kraju našega puta, premda je u i pripovjedačice u knjizi i filmu Never Let Me Go stvarnosti naše postojanje razliveno i nasumično, takvu je točku gotovo okrutno očekivati – kako kreirano na temeljima aleatoričkoga, proizvoljno- se suočiti s traumom kada u pitanju nije samo ga odabira pri čemu svaka težnja za konačnim izolirana „pogreška“ u narativu, već čitav narasmislom i kohezijom izostaje. Suočenost s tivni tijek predstavlja anomaliju u široj slici onoga takvim tipom besmisla i beznadnosti tjera nas da što se smatra „normalnim“. Kathyna priča ne bi život osmišljavamo retrospektivno, prema mod- trebala postojati; u svijetu u koji Ishiguro smješta elu Bildungsromana, nastojeći si na taj način svoje junake Kathy ne bi smjela biti sposobna osigurati aktivniju ulogu u vlastitome postojanju. imati priču. Do prijelomne se točke ne dolazi jer Na taj način potvrđujemo već izlizanu sintagmu bi nužno bila jalova i lišena katarze, i kao takva o životu iz druge ruke, koji je stvarniji bačen na bez „terapeutskoga“ učinka. Upravo je to ono što papir ili proživljen u sjećanju nego u vremenu u Never Let Me Go čini toliko tužnim: Kathy zna kojemu smo ga zaista proživjeli. Šuplji pokušaji i da „istina“ postoji, ali je odbija jer je svjesna da neuspjela zazivanja proživljavanja trenutka u re- je izrezivanje dijelova u montaži ponekad jedino alnome vremenu ukazuju na ispravnost tvrdnje lucidno rješenje. kako život uistinu jest literarna izmišljotina.

Dominantna tema u romanima Kazua Ishigura up- Barbara Pleić-Tomić ravo je razračunavanje s prošlošću, točnije njezi-

BIJEG OD LIJEKA Što biste uradili kada biste otkrili lijek za rak?

Autor: Andrija Filipović

Film Ricka Simpsona: BIJEG OD LIJEKA Što biste uradili kada biste otkrili lijek za rak?

Redatelj: Christian Laurette Trajanje: 57 minuta Izdavač: TELEdisk (Cannabis sativa, L.) = konoplja Cannabis sativa jednogodišnja je biljka iz porodice Cannabaceae. Kultivari ove biljke koriste se kao izvor industrijskih vlakana te za ulje i hranu.

Postoje mnoge vrste konoplje, a obično spominjemo industrijsku i medicinsku.

Uzgoj je medicinske konoplje u Hrvatskoj zabranjen, dok je uzgoj industrijske dopušten. U nekim su zemljama uzgoj i prerada konoplje legalizirani i njezini proizvodi mogu se slobodno kupiti na tržištu. „ Kažu da se biljka konoplje danas može koristiti za izradu 50.000 različitih stvari.

Od konoplje se radi plastika, gorivo, dizel i etanol, kad bismo posadili velik broj biljaka konoplje nikad više ne bismo morali rušiti stabla, a na svijetu bi nestalo gladi.“ Rick Simpson, autor filma Bijeg od lijeka.

Još se do nedavno konoplja slobodno uzgajala i služila kao pomoć ljudima. Od konoplje su stari tkali platno, izrađivali užad, a sjeme koristili za hranu. Levi Strauss već je u 19. stoljeću izradio prve traperice od konoplje. Naši stari odijevali su se u odjeću od konopljinih vlakana i spavali na plahtama od konoplje. Nitko u to vrijeme nije pušio konoplju, a njezina opijatska djelovanja upoznala je tek moderna medicina.

Zbog zloupotrebe konoplje kao opijata danas je proizvodnja konoplje u Hrvatskoj i svijetu ograničena i propisana zakonom. Proizvodnja konoplje bitno je reducirana i konoplja se uzgaja isključivo uz posebno odobrenje. Svaka se zloupotreba energično otkriva, zabranjuje i strogo kažnjava.

Danas u svijetu, ali i kod nas, postoje drugačija razmišljanja o uzgajanju i upotrebi medicinske konoplje. Napisani su mnogi stručni članci o konoplji, čak i jedan magisterij. Zagovornici legalizacije uzgoja, proizvodnje i upotrebe konoplje ističu da ova čudnovata biljka ima neograničen potencijal i da može zadovoljiti sve ljudske potrebe: može se koristiti kao hrana, tkanina, građevni materijal, lijek, izvor energije. Pojedini liječnici mišljenja su da bi se kanabis kao kvalitetan prirodan medikament trebao koristiti umjesto opasnijih sintetičkih lijekova.

Rick Simpson, autor dokumentarnog filma Bijeg od lijeka, pokušao je olakšati svoje zdravstveno stanje korištenjem ljekovitoga ulja konoplje. Rick je otkrio da konopljino ulje (s visokom koncentracijom THC-a) može izliječiti rak i slične bolesti. Pokušao je svoje otkriće podijeliti sa što više ljudi kako bi ga oni mogli koristiti besplatno za liječenje i kontrolu stotinu bolesti. Kada je priča izašla u javnost, Simpsonu je onemogućen daljnji rad na konoplji, čime je potencijalno tisuće ljudi ostavljeno bez lijeka, a Simpson je optužen za posjedovanje i trgovinu marihuanom.

Ovo je priča o njegovoj plemenitoj odiseji, načinu na koji se izliječio, ali i načinu na koji se drugi mogu izliječiti. Dokumentarac donosi svjedočanstva izliječenih osoba o njihovoj bolesti i misterioznom izliječenju nakon uzimanja ulja od konoplje.

OTMICA IZVORNO IME: Abduction REDATELJ: John Singleton ULOGE: Taylor Lautner, Lily Collins, Alfred Molina ŽANR: triler GODINA: 2011 Početak prikazivanja: 22.9.2011.

Prva velika uloga Taylora Lautnera nakon Sumrak sage.

Nathan nikad nije osjećao bliskost sa svojim roditeljima. Igrom slučaja otkriva svoju sliku na stranicama nestalih osoba i shvaća da je otet kao dijete. Počinje otkrivati veliku zavjeru, zbog koje je prisiljen bježati kako bi spasio živu glavu.

IZVORNO IME: Contagion REDATELJ: Steven Soderbergh ULOGE: Marion Cotillard, Mat Damon, Jude Law, Gwyneth Paltrow, Kate Winslet ŽANR: triler Početak prikazivanja: 29.9.2011.

Film prati širenje smrtonosnog virusa koji ubija ljude u svega nekoliko dana i prenosi se zrakom.

Dok se epidemija širi i prerasta u pandemiju, svjetska zdravstvena organizacija pokušava pronaći lijek i obuzdati paniku koja se počela širiti brže od samog virusa. U isto vrijeme, obični ljudi bore se za opstanak u društvu koje se raspada.

Jane Eyre

režija: Cary Fukunaga ( Bez imena) glume: Mia Wasikowska, Michael Fassbinder, Jamie Bell kino start: 22.09.2011. zemlja: SAD/ VB Nakon teškog djetinjstva Jane Eyre ulazi u svijet odraslih tako što postane guvernanta. Sretna je na novom poslu u Thornfield Hallu a tamo susretne mračnog i hladnog gazdu imanja, gospodina Rochestera.

Jane i njezin poslodavac se sprijatelje no ona se ubrzo počnje u njega zaljubljivati. Čini se da je konačno našla sreću, no da li će mračna tajna gospodina Rochestera sve uništiti?

Impresivno režirana, prekrasno snimljena i iznimno napisana, ovo je ugodna romantična priča sa sjajnim ulogama Mie Wasikowske i Michaela Fassbindera.

Discovery

KOJI JE TVOJ BROJ?

IZVORNO IME: Whats Your Number?

REDATELJ: Mark Mylod ULOGE: Anna Faris, Chris Pratt, Chris Evans ŽANR: komedija

Početak prikazivanja: 29.9.2011.

Ally traži najboljeg bivšeg!

Ally razmatra 20 bivših ljubavnika i pita se nije li jedan od njih mogao bio gospodin Savršeni i njena prava ljubav.

KOTLOVINA

IZVORNO IME: Koltlovina REDATELJ: Tomislav Radić ULOGE: Draško Zidar, Mirela Brekalo Popović, Anja Šovagović, Goran Navojec, Igor Kovač ŽANR: drama / komedija Početak prikazivanja: 15.9.2011.

Mlada 40-godišnja udovica Mimi dolazi iz Australije u rodnu Hrvatsku koju je napustila kad su joj bile četiri godine. Konačno će se ujediniti sa svojim starijim sestrama i upoznati ostatak obitelji. Slučajno se upetlja u ljubavnu vezu sa posinkom svoje sestre, a koji je, da bi skandal bio još veći, 20 godina mlađi od nje. Iako se ljubavnici trude sakriti svoju vezu, članovi obitelji reagirat će na raznolike načine...

Odjel straha

režija: John Carpenter ( Magla, Noć vještica) scenarist: Michael Rasmussen, Shawn Rasmussen glume: Amber Heard, Mamie Gummer, Danielle Panabaker

Discovery film

Nakon što neuravnotežena djevojka zapali napuštenu kuću uskoro završi u umobolnici. Tamo upozna pet djevojaka koje su u istom škripcu kao i ona. Uskoro će pojava jednog nezadovoljnog duha uznemiriti ionako uznemirene duše djevojaka. Potraga za razrješenjem misterije započinje..

JOHNNY ENGLISH PONO

OVNO JAŠE

IZVORNO IME: Johnny English Reborn Digital / Film nije sniman u IMAX formatu REDATELJ: Oliver Parker ULOGE: Rowan Atkinson, Rosamund Pike, Dominic West ŽANR: komedija Početak prikazivanja: 15.9.2011.

Rowan Atkinson se vraća kao nevjerojatni tajni agent koji ne zna za strah i opasnosti!

U godinama kad su špijuni tajnih službi nestali sa scene, English je svoje vještine brusio u udaljenim dijelovima Azije. Kad tajna služba njezinog veličanstva sazna za planirani napad na kineskog premijera, hitno moraju pronaći neortodoksnog agenta, prije nego se dogodi tragedija i izbije globalni kaos. Kad ga svijet ponovno treba – Johnny English se vraća u akciju.

Crkva Sv. Duha u Požegi

Zagonetni natpis na pročelju crkve U srcu Slavonije u zlatnoj Požeškoj kotlini, „Vallis aurea“, smjestio se grad Požega. Požega je administrativno, sudsko i kulturno središte Požeško-slavonske županije, a njezin barokni Trg Sv. Trojstva ispunjen je povijesnim znamenitostima. Na tome trgu svaka zgrada i spomenik priča svoju priču. Glavni požeški trg omiljeno je okupljalište građana i gostiju. Tko želi vidjeti ili biti viđen mora doći na popularno gradsko šetalište, „špicu“, i doživjeti Požegu na požeški način.

Iz ugodne hladovine ispod bolta uživa se u prekrasnim vizurama grada i pogledu na prolaznike koji šeću trgom. Uz mnoge znamenite građevine (crkva sv. Lovre, biskupski dvor, Požeški muzej, Gradska kuća i dr.) središnje mjesto zauzima zavjetni spomenik po kojemu je trg i dobio ime, a iza njega crkva Sv. Duha (fratarska crkva).

Romaničko-gotička crkva sv. Dimitrija, danas crkva Sv. Duha sagrađena je 1285. godine. Za vrijeme turske okupacije (1537.-1691.) crkva je oko 150 godina bila islamska bogomolja, džamija.

Crkva je 1842. izgorjela i ponovo obnovljena. Uz crkvu se nalazi franjevački samostan s knjižnicom najviše svjetske kategorije i zbirkom crkvenih i drugih kulturnih muzejskih vrednota.

Na pročelju crkve Sv. Duha nalazi se zagonetni latinski tekst mnogima nerazumljiva sadržaja, prikazan kao svojevrstan slovni rebus.

EXARSI-DONO REX, CVRIS ORDO,BENIGNI PATRONI INSTAVRANT .

RESPICE SANCTE DEVS! Potražili smo rješenje ove zagonetke u knjizi Julija Kempfa iz 1910. g. „Požega – zemljopisne bilješke iz okoline i prilozi za povijest slobodnog i kraljevskog grada Požege i Požeške županije“.

Natpis na crkvenome pročelju govori u kraticama da je crkva godine 1842. izgorjela i da je zatim obnovljena darom kralja, nastojanjem reda i milodarima. Povećana slova u natpisu daju godinu 1842. (godina kad je izgorjela i kad je obnovljena), napisanu rimskim brojevima. Crkva je otada više puta popravljana, a prije nekoliko godina obnovljena je u modernome stilu. Zagonetni natpis na pročelju crkve sačuvan je do danas.

Andrija Filipović

UKRASNE TRAVE

Kada razmišljamo o uređenju ili preuređenju vrta, rijetko se sjetimo nasada trava. Obično kad govorimo o travi, podrazumijevamo travnjak ili livadu. Unutar porodice trava postoje mnoge vrste koje su manje ili više atraktivne i pogodne za uzgoj na ukrasnim gredicama. Sve trave su vrlo žilave ne previše zahtjevne biljke, koje traže malo pažnje i njege tijekom godine. Ukrasne trave imaju neke vrlo dobre osobine koje livadne trave nemaju. Primjerice, vrlo su otporne na sušu, štetnike i bolesti.

Tijekom sezone, ukrasne trave će nas iznenaditi bojama listova te oblikom listova (vlati), zanimljivim cvjetićima i njihovim oblicima. One će zaista biti bilje u vašem vrtu, koje će privući svačiju pažnju, a uz malo njege pokazat će poseban ugođaj i dekoraciju, ako ste ih stavili na pravo mjesto uz neki vrtni dodatak – ukras. Osim toga, neke će trave ostati ukras vrta i tijekom zime, ovisno o području uzgoja. Prilagodile su se na topliju ili hladniju klimu ovisno o području uzgoja. Šire se okrupnjavanjem busena ili vriježama, plitko ispod površine tla. Neke su jednogodišnje, a neke trajnice. Trava nije samo zeleni sag jer uključene na cvjetnim gredicama, uspješno će služiti kao visoka pozadina zanimljivih boja i oblika.

Sadnja Ako ste odlučili zasaditi dio vrta s ukrasnim travama, tada taj dio prekopajte na dubinu 30 cm i dodajte nešto komposta. Lončiće sa sadnicama (busenovima) trava rasporedite na tu površinu tako da ih možete i premještati dok ne dobijete željenu sliku gredice. Tada ukopajte sadnice u tlo na dubinu na kojoj su bile i u cvjetnom lončiću. Na stražnji dio gredice dođu visoke ili više trave da služe kao leđa gredice - kulisa, a na prednji dio niske vrste.

Njega Trave ne zahtijevaju preveliku brigu kao što to traže druge ukrasne vrste cvijeća. Iza sadnje, kada ste se uvjerili da su se dobro uhvatile, prepustite ih prirodi na čuvanje. Jedino ako nastupe velike suše, morate ih malo zalijevati. Nasad je potrebno u proljeće osvježiti i orezati - ukloniti stare suhe dijelove kako biste napravili mjesta za nove izboje.

Maja Kos-Pogačić, dipl. ing.

TRAVNAT PAMPAS TRAVA

(Cotraderia selloana) Najljepše će uspijevati u područjima sa suhim i vrućim ljetima. Ženske biljke imaju krasne atraktivne metlice. Boja cvjetova varira od srebrne do kremasto bijele.

KINESKI MISKANT (Miscanthus sinensis)

Ovo je visoka trava koja naraste do 2 m u visinu. Listovi su zeleni s bijelim rubom i naliče na listove bambusa. Razvija smeđeljubičaste klasiće, koji krase ovu travu u rujnu i listopadu. Zato je u jesen ova trava najljepša.

Za nju odaberite puno sunca. Tlo može biti i teže, a vlage ne treba previše.

MOLINIA CAERULEA Visina ove trave je 40 – 70 cm. Listovi su zeleni, a u jesen dobiju crvenkastu boju. Cvate od srpnja do rujna. Za ovu travu potrebna je sunčana gredica s kiselim do neutralnim tlom te umjerenom vlagom. U južnim krajevima s jakim suncem može se saditi u polusjeni.

TE VRSTE ŠAŠ

(Carex morrowii) Vrlo otporna trava koja uspijeva u gotovo svim uvjetima.

Naraste 40 – 50 cm visoko. U blažem klimatu je zimzelena, a u području s jačim zimama preko zime propada. U vrućim područjima se sadi u polusjeni, a u hladnijim područjima sadite ju na sunčana mjesta.

Voli vlažna dobro drenirana

tla. Pazite da ju ne vlažite previše. U proljeće odrežite staro lišće, kako bi moglo potjerati novo. Listovi su žutoprugasti, a od travnja dobiva žute klasiće. Ovo je najveća i najatraktivnija trava, međutim postoji i varijacija pink boje. Sadite ju na dobro drenirana vlažna tla i to na gredice gdje će imati puno sunca. Dobro će reagirati na prihranu i vlaženje. Prije novog rasta u proljeće orežite ju i očistite od osušenih starih dijelova i to čisto pri tlu. U hladnim područjima s kratkim ljetima ovu travu možete uzgajati u većim posudama, koje ćete unijeti u zaštićeni prostor preko zime.

PENNISETUM ALOPECUROIDES Ova je trava također dosta visoka. Naraste 40 – 100 cm. Listovi su zeleni sa zlatnožutim tonom u jesen. Ova je trava trajnica. Klasiće će razviti u smeđecrvenoj boji u rujnu i listopadu. Ukrasne će klasiće zadržati sve do zime. Odrežite nadzemni dio sve do zemlje i to kasno u jesen.