Željko Ivanković | Čovjek koji je odlazio u maglu. Sabrane priče

ÄŒovjek koji je odlazio u maglu Sabrane priÄ?e

Ex libris, 2013.

Biblioteka Izabrana djela Željka Ivankovića, knjiga treća Izdavači Ex libris, Rijeka – Synopsis, Sarajevo, 2013.

Za izdavače: Željko Međimorec, Ivan Pandžić Urednici: Zoran Grozdanov, Ivan Lovrenović Dizajn: Damir Bralić Prijelom: Lana Grahek Tipografija: Nikola Đurek (Brioni Custom, Plan Grotesque) Tisak: Denona CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Sveučilišne knjižnice Rijeka pod brojem 130304081.

ISBN 978-9958-587-52-8 (cjelina) ISBN 978-953-6932-58-0 (knj. 3) ISBN 978-9958-587-86-3 (za BiH) Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske © Željko Ivanković i Ex libris, 2013.

Sadržaj 9

Predgovor — Pažljivi rezbar naracije

17 25 29 37 41 47 51 65 93 105 117

Legende Legenda o postanku Zvjezdangrada Priča o čudnom događaju koji se zbio u Zvjezdangradu Priča o treperenju lišća jasikina Kako je u svom pohodu kuga zaobišla Zvjezdangrad Kako je rijeka Stavnja dobila ime i zmijolik oblik Kako su drva prestala sama dolaziti iz šume Nemirne noći bana Kulina Čestiti vitez Pribislav Vučetić Ljubušin grad Hrvoje – svjedočenje fra Ivana iz Kotora Kraljičin oproštaj s Bobovcem

131 139 147 155 161 169 179 185 195 201

Priče o ljudima koji su sanjali Tužna povijest Ambrozija Alkemičara Anno Domini 1688 Neobični konjanik Kako se obogatio Mijat Jelić Fabijanov grob Voljela bih da možeš doći k meni Čovjek bez glave Blago onima koji vjeruju i kad ne vide Sjene Nezavršena priča o Marku Readeru

213 219 225 229

San uz rijeku Besplatno u kino Iščekivanje Bit ću pisac Odlazak

235 239 247 251 259 265 271 277 283 291

Baka Lucija Otac se vratio Stakleni kliker Ilijina koza San uz rijeku Put u München Zečevi i požar Samo da grob ne pokisne Mašinovođa Luka Bijeg od kuće

301 307 311 319 327 341 347 355 361 367 373

Eros ili himba tijela Laida i Diogen Smiješak Ponoćni vlak Novi Sad je lijep grad Starija kći Skica za ljubavnu priču Ti to dovoljno ne želiš San o Mirjani Djevojka s benovima Svaka ptica svome jatu Židovski konvoj

381 389 395 403 409 415 423 431 437 443

Hod rubom Armut, slikar Armut Morbus sacer I laž je kazna Gasthaus in Andermatt Čovjek koji je odlazio u maglu Nedjeljno popodne gospodina Ivkovića S predsjednikom na večeri S Matanom na Put križa Čovjek koji je volio sprovode Florijan

451 455 459 463 467 471 477 481 485 491

Odrastanja Dva oblačka Dvije olovke Patuljak i sedam Snjeguljica San Izbjeglica Jerry Romanova stripoteka Prvi ratni Božić Jesam li kriva što sam živa?

Borisove nagrade

497 501 509 515 519 525 533 539 545 551 559 573

Dah smrti Obiteljski pojmovnik Petronije ili kako je počinjao rat Dva brata, Vareš i rat Sarajevsko proljeće 1994.

Kanisteri poturice Paketi za Marka Andrija ili pohvala uspravnom hodu Dezerter Otmica nad Atlantikom Kletva Jelenina dva braka Je li Maruška zaplakala?

581 583

Bibliografska bilješka Bilješka o piscu

Pažljivi rezbar naracije Vareš, planina Zvijezda i njen Zvjezdangrad ključni su toposi u pričama Željka Ivankovića. Planina i njen grad, doduše, u pričama za djecu, kako taj žanr u kojemu se prepleću fantazija, stvarnost, oniričko, iskustveno, obrazovno, odgojno, jednom riječju igra mašte u jeziku koja baštini bajku, basnu, uspavanku, poučnu priču itd., određuje književna znanost u nastojanju da klasificira umjetnost riječi.

No, ti toposi nose Ivankovićeve prozne svjetove tako da se u njima gubi razlika između fiktivnog i stvarnog, fantastičnog i realnog, snovidog i faktografskog, a oni, ti prozni svjetovi, streme u različitim pravcima. Jednom odlaze u prošlost, u bosansku srednjovjekovnu povijest, njenu egzistencijalnost i ljudske drame u njoj na osnovi kojih se goneta transvremenost i transkulturalnost čovjekove sudbine. Drugi put, pak, ti svjetovi streme da dosegnu čudnovato i fantazmagorijsko, ono iza predmetne i ukupne pojavne stvarnosti, kako bi uhvatili u mrežu riječi transcendentalno i na njemu ukotvili ljudsku egzistenciju u prostoru koji se ne može pojmiti racionalnim kategorijama, nego onim što dolaze iz ezoterijskog tipa znanja i njemu sukladnog modela kulture. Treći put i Vareš, i Zvijezda, i povijesno-maštovna stvarnost srednjovjekovne Bosne odlebde u čistu jezičnu igru kojoj kao da je cilj usmjeriti se na samu sebe, na način na koji se realizira, a priča jest na koncu metatekstualna igra opsjednuta sobom i gotovo bez interesa za bilo koji oblik realnosti. Četvrti put ti se svjetovi usmjeravaju na povijest i njen kulturni sadržaj nastojeći biti kulturnopovijesnim arhivima grada, planine ili nekog drugog toposa, a prostorne relacije koje određuju ljudsku sudbinu usmjeravaju se k svojoj vremenskoj dimenziji tvoreći osobeni arhiv kulture i iz nje proizašlog smisla ili besmisla ljudske egzistencije. Naredni put, Ivankovićeva proza bazira se na ljubavnom narativu, paradoksalnosti ljubavi koja je obećanje sreće i sklada, a zna se izvrći u krajnji nesporazum i apsurd. Ili se prozni svjetovi usmjeravaju

9

k ličnom iskustvu i porodičnoj sudbini, a priča onda funkcionira kao ispovijest, odnosno kao fragmentarna porodična kronika.

Na koncu, Ivankovićeva proza bazira se i na poetici svjedočenja u okviru koje junaci ispovijedaju svoje iskustvo zadnjeg bosanskog krvavog rata i tragediju gole ljudske supstance u njemu, oslobođene svih metarazina i njihovog apriorističkog definiranja ljudskosti.

Nabrojani niz intencija proznih svjetova posvjedočuje koliko je tipološki i modelativno razuđen Ivankovićev prozni opus i koliku mrežu razlika u sebi posjeduje. Sposobnost da priču organizira na tako različite načine ukazuje na to da je Ivanković jedan od najplodnijih prozaista našeg vremena ne samo u bosanskohercegovačkoj i hrvatskoj književnosti već i u znatno širim kontekstima, pogotovu onim koji pripadaju štokavskom jezičkom izrazu iz kojega su proizašli hrvatski, bosanski, srpski i crnogorski standardni jezici.

Iznimno su rijetki prozaisti sposobni da na osnovi jedne relativno uske topografske podloge izgrade tako različit prozni svijet, koji kulturološki i povijesno jest svijet izjedna, ali u svom formativnom obrascu i načinu izvedbe on je prozni kosmos razlika. Uz to Vareš, Zvijezda i Bosna mijenjaju u Ivankovićevoj prozi svoj narativni izgled, pa su učas u heterotopijskoj igri, gdje se realni prostor preobražava u utopijsko, s nakanom da iz utopijske dimenzije promotri i osvijetli nesavršenost stvarnih prostornih i njima sukladnih kulturnih, egzistencijalnih, ukupnih društvenih i drugih relacija. Vremenske granice pri tom u prostoru razvijaju svoje identitarne razlike, na osnovi kojih se povijest upisuje u prostor ili ponire u ljudsku psihu, um, čak i tijelo, temeljito ih (pre) oblikujući. Stoga se može reći da spomenuti toposi ne tvore samo Ivankovićevu proznu topografiju nego i simbolički Ivankovićev markesovski Macondo. U njemu izranja galerija likova i njihovih sudbina rasprostrta od borbe s transcendentalnim, čudovišnim, zlim, s onim vrstama usuda koje nadilaze čovjekove racionalne sposobnosti, bez šanse da se umakne njihovoj nemilosrdnoj sili.

10

Taj model fantastičke priče u Ivankovića nije nastajao samo tragom postmodernog obrata u književnosti s borhesovskom pričom koja se bavi eidetskim zamkama čovječanstva, nego i iz susreta s mitocentričnim podlogama realnog prostora i njegovom tradicijom priče i pričanja, od one andrićevske ritualnosti priče i pričanja do fantastike npr. Vitomira Lukića. Otud je Ivankovićeva fantastička priča neka vrsta sinteze ovdašnje pričalačke tradicije i postmodernističke prozne prakse. Mirakulski ambijent tih priča ima i svoj gnoseološki učinak, jer susret s izvanrazumskim preoblikuje spoznajni horizont, kao npr. u priči o Florijanovom iskustvu čuda u kojemu nije moguće bilo kojim racionalnim aparatom objasniti susret s onostranim. Otud prostor Vareša i Zvijezde jesu arkadijski toposi u kojima se junaci nose s nekim od transcendenasa koji ih nadilaze i koji proširuju horizont egzistencije.

Arkadijski prostor potom se pretvara u kulturološki arhiv gdje kultura postaje egzistencijalna šifra smisla postojanja, a vremenske granice u kulturi nadaju se i kao granice redefiniranja ljudskosti. Iz takve perspektive promatrana Ivankovićeva priča spada u model kulturološke proze koja hvata kulturalne hijatuse kao tačke egzistencijalne praznine i uzaludne potrage junaka za bilo kojim oblikom čvrste, koherentne egzistencije.

Povijesna priča, pak, na bazi redefiniranja koncepta povijesti u horizontu postmodernističke poetike, uronjena je u srednjovjekovnu Bosnu, da bi se u naraciji izgubila granica između visokog i niskog, plemićkog i pučkog, a ljubavni narativ zna u priči osporiti onaj herojskocentrični. Na drugoj strani, u takvom modelu priče se mitotvoračkom, idealističkom projektu bosanskog srednjovjekovlja, na kojemu političke ideologije grade mitove o utopijskoj zemlji u prošlosti, zemlji dobrih Bošnjana, suprotstavlja priča ljudi koji iz podnožja društvene stratifikacije hrabro prelaze granice društvenih normi. Pri tom, na bazi spajanja realnog i snovidog, iz horizonta planine Zvijezde u tzv. dječjim pričama izrasta heterotop Zvjezdangrada u kojemu se isprepleću bajkovito i žuđeno, a priča postaje osobenom postmodernom bajkom.

11

Etički horizont ratne priče, pak, suočava nas s potrebom za katarzom u uvjetima povijesne apokalipse koja potire svaku ljudsku elementarnost. Taj model priče bazira se na skeptičnom pogledu pripovjedača i dokumentarnom učinku junakove ispovijesti.

Ljubavna Ivankovićeva priča ne lišava se poniranja u neizrecivo i neiskazivo kako bi u prvi plan iznijela unutarnji horizont likova uhvaćenih u stupice žudnje, ili potopljene u apsurd u kojem ne vide oksimoronsku prirodu ljubavnog nesporazuma. Tu je Ivanković pravi postegzistencijalistički prozaist.

U svom postegzistencijalističkom poetičkom zasnovu Ivankovićeva proza oslanja se na iskustvo tzv. bosanskih neoavangardista i fantastičara, ali ne samo njihovo iskustvo već i znatno šire, muzilovsko, ili prustovsko, odnosno kamijevsko i sartrovsko, samo da spomenem neke poetičke međaše, da bi se u poetičkom rasteru stopila s postmodernističkim proklizavanjem u žanrovskim granicama. Zato je ta proza nekad poetski intonirana, nekad kroničarski, nekad je bajkovita u svome temelju, nekad postmodernistički mirakul, a nerijetko psihološka, odnosno simbolička priča. U tom istraživanju narativnih prosedea, Ivanković nije pomodni postmodernistički eksperimentator i istraživač, već pažljivi rezbar naracije koji pokazuje i vrsnu proznu vještinu, vanredan osjećaj za jezičnu nijansiranost priče, ali i dar da uskladi detalj, fragment i proznu cjelinu. Jednom riječju, pisac koji pokazuje moć priče i pričanja kao stalnog estetskog zavođenja i vještog tkanja raznorodnih proznih svjetova. A oni, s osloncem na topose Vareša, Zvijezde i Zvjezdangrada, iz lokalnog uspijevaju doseći općeljudske situacije egzistencijalnog zatočenja u kojima se brišu granice i u prostoru i u vremenu i postaju simbolima jedne jedine stvarnosti, one unutrašnje iza očnih kapaka, o kojoj je tako inspirativno pisao Ivo Andrić obrazlažući ljudsku potrebu za pričanjem priča.

Enver Kazaz

12