Željko Ivanković | Duga barbarska noć. Izbor iz poezije 1978–2018

Duga barbarska noć Izbor iz poezije 1978—2018

Ex libris, 2018.

Biblioteka Izabrana djela Željka Ivankovića, knjiga šesta Izdavači Ex libris, Rijeka – Synopsis, Sarajevo, 2018.

Za izdavače: Željko Međimorec, Ivan Pandžić Izbor i predgovor: Miroslav Mićanović Urednici: Zoran Grozdanov, Ivan Lovrenović Dizajn: Damir Bralić Prijelom: Andrija Mudnić Tipografija: Nikola Đurek (Brioni Custom, Plan Grotesque) Tisak: Denona CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Sveučilišne knjižnice Rijeka pod brojem 140504040 ISBN 978-9958-587-52-8 (cjelina) ISBN 978-953-6932-78-8 (knj. 6) ISBN 978-9958-01-067-5 (za BiH) © Željko Ivanković i Ex libris, 2018.

Sadržaj

11

Miroslav Mićanović — Pohvala svijetu koji nestaje: o porazu prolaznosti i vječnosti

NEŠTO OD ONOG ŠTO JEST (1978) 30 31 32 33 34 35

— (zamračite nagost uvelog…)

Privid ili slično O zavičaju U meni prostor Epitaf Poetski akvareli Jutro Podne Večer

UTRKA PUŽEVA (1982) 38 39 40 41 42 43

44 45 46

Zrcaljenja — (uđeš zelen u oko…)

Recept br. 1 Utrka puževa — (s whitmanom…)

Jutarnju zapis I. II. III. Osipanje Moj pogled na svijet Proljeće

VRIJEME BEZ GLAGOLA (1986) 50 51 52 53 54 55 56 57 58

59 60 61 62 63 64 65 66 67 68 69

Čemu Augustin će se narugati Ovidije Hoće li Katul ustati nasmijan Strossmayerov povratak iz Rima Tübingenski uvod u – poeziju Opet je snijeg u Europi Kafka čita Dostojevskog Mljekarica kasni ili Descartes pokušava razumjeti apsurd Chopin, drugačiji od Bennovog Augustinovo vrijeme Mi nismo od iste strane Anarhija Sve je Babilon Prosinačka noć Djetinjstvo Moj otac Pokušaj monologa pred samoubojstvo Horoskop – djevica Psalam, 151

URUŠAVANJE SLIKE (1990) 72 73 74 75 76 77 78 79 80 81 82 83 84 85 86 87 88 89 90 91 92 93 94 95

Kratkotrajno odan muzi Isus je pročitao novine Unutarnje urušavanje slike Moj prilog konkretnoj poeziji ili slika sna Mona Lisa prepoznaje američkog turista Pohvala barbarima Pohvala Neronu Pohvala kršćanstvu ili Pavao iz Tarza Pohvala Erazmu Pohvala svijetu bez Boga Pohvala simetriji ili zašto volim Cagea Pohvala Gospodu Bogu Sentimentalno pismo Matošu De vita solitaria Ars patetica Možda strah Mislim, jesam li dakle?

Molitva nečastivom Legenda o Arabeli Studija glave Les invalides Mala historija tuge Le petit mort Na Kafkinu grobu

TRAŽENJE ZAVIČAJA (1997) 98 99 100 101 102 103 104 105 106 107

108 109 110 111 112 113 114 115 116 117 118

Kraj ljubavi Rat su izmislili pjesnici Posljednje svjedočenje Neron u Sarajevu Izgubljeni zavičaj Bilješka na rubu rata Krist ide u rat Hvala Bogu pa je rat Noć u podrumu Tri slike smrti I. (svjetlost mili grobom) II. (cipela zaspala na pola puta) III. (ulazna vrata historije) Krist na transporteru Čuvaj se, Ilija Umiranje jezika Pjesma o Bogu, možda Estetička rasprava o rozeti Umrijeti u Americi Snoviđenje nad zaljevom San Francisco Pasadena Painted Hills Mojsijev plač Ljubičasti krajolik

RASKOŠ, HLADNA MJESEČINA (2002) 122 123 124 125 126 127 128 129 130 131 132 133 134 135 136 137 138 139 140 141 142 144 146 147 148 150 151

Iz moje kuće raste drvo Zapis o tome kako je smrt navraćala u našu kuću Čemu me učio otac?

U ovom kraju nikad ni Bog nije bio Da li si ti nekad vidio Boga?

Iz njega govori zavičaj, kažu Divkovićeva molitva za zavičaj Lastrićev monolog nad Bosnom Njemačka svita Jutro u Langenbroichu Zvona u Eifelu Böllova breza Ulica Heinricha Bölla Kantovo nebo nada mnom Holandski pejzaži I. Zemlja II. Voda III. Zrak IV. Vatra Duga barbarska noć Iz ars poeticae Počast jeziku O noći, pjesnicima i drugim nečistim silama Raskoš, hladna mjesečina Tražim ime za strast Njezino ime je Betšeba Večer uz Johnnyja Casha Nocturno ili sahrana boja

DNEVNIK MELANKOLIJE (2008) 154 155 156 157 158 159 160 161 162 163 164 165 166 167 168 169 170

Ja Grijeh – ispovijed Celan, a potom Benjamin Postavljam pitanja Notre-Dame Tijesno je u hrvatskoj poeziji Jezik samoglasnika jezik suglasnika Nada Hod na prstima Pokoj vječni čovjeku bez biografije Na mjestu gdje mi je nekoć stajala kuća Moj ujak ljevar Kiša pod Biokovom Vareš, jesen Noć uoči blagdana Neke pjesme iz mojih knjiga Pohvala pridjevima

174 175 176 177 178 179 180 181 182 183 184 185 186 187 188 189 190 191 192 193 194 195 196 197 198 199 200 201 202 203 204

SJENE, SVE DULJE (2012)

SABLAZAN JEZIKA (2014)

Ars poetica 208 Samo sam gost stvarima 209 Ljubičasti menuet 210 Zavjet 211 Molitva sv. Franje 212 Ovčarevo, korizma 1915.

213 Tempi passati 214 Caelum supra Berolinam 215 teutonicam 216 S Bogom je teško 217 Zavičaj 218 Neki gradovi, neke žene Večernji Angelus Kako nas je majka spremala za život ili – pelin odmalena Monolog ostarjelog gastarbeitera Moj otac, moja majka Kad je majka plakala Ljubomora Poezija – seminarski Nakon tolikih izdaja pjesnikā Ima riječi koje se u ratu ne govore Evanđelje po Marku 10,25 Kako sam učio voljeti Pjesnik na estradi Jutarnja kava u Sėteu Arapski terorist Berberski šator – Heimatlosigkeit Pohvala patetici Rastanak Učila nas je umiranju Ateistički Panteon Martovske ide

Dok brojimo godine Sve je nekako kao Umjetnost fuge Hodao sam Moj pogled na svijet El Jadida – siesta Moja dolina Nikad nisam imao kuću O, Sveta Tautologijo Dok padaju jabuke Jesenja kantilena

MELANKOLIJA MODELA (2017) 222 223 224 225 226 227 228 229 230 231 232 233 234 235 236 237 238

Sjećanje na svoju smrt Našao san svog snivača Ljetni odlazak Gudački kvartet Melankolija modela Srušeni hram Priča o smrti Poezija Otišla si Nakon ljubavi Poduka o umiranju Smrt je tiha Kišobrani Aja Sofija Groblje Starački dom Kako umire grad

241 243

Bibliografska bilješka Bilješka o piscu

Pohvala svijetu koji nestaje: o porazu prolaznosti i vječnosti 1.

Poezija Željka Ivankovića zaslužuje novi, drugi i drugačiji (čitateljski, urednički, izdavački) izbor, zbog svoje raznorodnosti i opsesivnih egzistencijalno-jezičnih dionica, koje se rasprostiru od intimnih, subjektivnih, ispovjednih motiva i tema do zavičajnih (prostornih) referenci i intertekstualnih dijaloških intervencija u postojeće ‘stanje stvari’. Dosegnuti pjesnički, u prvom redu, poetički standard, svakim se ‘novim čitanjem’ – i provjerava i ovjerava, jer je riječ o uzajamnom odnosu autora i čitatelja, odnosu konstruiranja i dekonstrukciji onoga što čini njegov jedinstveni pjesnički glas, glas koji nas prisvaja znanjem, strasnim ispisivanjem onoga što mu se događa, razotkrivanjem nesigurne stvarnosti, zbilje u kojoj se zrcali nepronična prošlost i nepouzdana budućnost.

Onaj koji opremljen čitateljskom radoznalošću i instinktom, književnom teorijom i nužnim književnopovijesnim uvidom, interpretativnim nalogom govori o kriteriju na osnovi kojeg je izabrao pojedine pjesme, ali i o tome kako je on izabran i zahvaćen tekstom i njegovim poliperspektivnim odnosima i značenjima. Labilni čitateljski subjekt pluta labirintom Ivankovićeva pjesničkog teksta i obilježen, tetoviran, ‘istupa’ iz njegova metaforičnog žrvnja. Riječ je golemu pjesničkom naporu da, nerijetko, nepouzdanom i krhkom strukturom riječi, pjesme kreira ono što pripada sadašnjosti, njezinoj događajnosti, istodobno se hraneći vlastitom prošlošću i neizvjesnom budućnosti. Čitatelj je tako trajno u mreži jezika kojim se stvara višak različitih značenja, uvida i učinaka: ciklično i opsesivno mjesto Ivankovićeve poezije jesu prostor i jezik, što podrazumijeva i vrijeme kao nesigurnu i oksimoronsku ‘stalnu nestalnost’ i temu stvaranja, stvaranja svijeta. Misli se i govori o kreiranja teksta, u prvom redu pjesničkog, koji je uvijek i nerazdvojiv dio kulture, politike, jer tekst jest i objava i ponuda svijetu, on

11

je uvijek jedno od mogućih ostvarenja njegova dominantnog, subjektivnog ‘ja’.1 Pustolovina pisanja kao kretanje po arhipelagu vlastitih tajni2 – radni je kontekst pjesnika, koji iz knjige u knjigu definira i redefinira vlastito autorsko područje, čineći ga, između ostalog, dijelom onoga što se nudi i čita u antologijama, izborima i pregledima suvremenoga (hrvatskog) pjesništva.

Paralelno s obnavljanjem, rekonstruiranjem, istraživanjem onoga što pripada povijesti i pamćenju (pojedinačnom i kolektivnom), gestualnosti i ritualnosti (obiteljski odnosi, ljubavne veze, odrastanje, situiranje u različite uloge...), pjesnik se zatječe na poprištu sumnji, stradanja, nevjerovanja.

On je onaj koji od šutnje i nijemosti pravi ‘kulu praznine / strašnu

1

2

Svojom poezijom, ako ičim, kušam razumijevati sebe, sve moguće aspekte sebe do kojih sam dobacio. Govoreći starinski, mislim da je moja poezija ponajvećma referencijalna ili samoreferencijalna, u svakome od svojih slojeva: metafizičkom, kulturološkom, erotskom, domoljubnom, socijalnom, pejzažnom... No, jedva da bih ovo ponovio i potpisao, jer ne vjerujem u čiste motivske podjele. Zato sam i rekao maločas da je pejzažno kulturološko, kulturološko povijesno...’ Željko Ivanković, Otkrivati se kao nepregledni arhipelag tajni, razgovarao Miroslav Mićanović, Tema, časopis za knjigu, godina XIII, 4/5/6–2016, str. 6–20.

‘Moje pisanje je stoga kušanje razumijevanja sebe unutar niza mirijada fragmenata onih koji su prije mene doticali vlastite totalitete, a ono je, to pisanje, dakle svaki moj tekst, pjesnički možda više nego ikoji drugi, nužno određeno i – kontekstom. Kontekst je moj prostor, moje vrijeme, moje čitanje, kao i sve ono što mi prethodi, a do čega sam dosegnuo, a tekst je, kad se sve to uključi, k tomu i moje propinjanje na prste da se dokuči ili kuša dokučiti ono nevidljivo ili manje vidljivo ako se ne propne na prste. Ako to nije radoznalost, ako radoznalosti nije nagrada čuđenje, ako čuđenju nije izazov novo propinjanje u potrazi za tajnom, čemu onda uopće mišljenje, čemu pisanje...? Čemu življenje, kao najveća tajna? No naravno, nemam pritom nikakvu iluziju da ću dosegnuti neku tajnu, objektivnu tajnu. Pa ni onu najmanju. Najveći je izazov tragati za tajnom, otkrivati sebe, svoju vlastitost kao nepregledni arhipelag tajni...’ Željko Ivanković, Otkrivati se kao nepregledni arhipelag tajni, razgovarao Miroslav Mićanović, Tema, časopis za knjigu, godina XIII, 4/5/6–2016, str. 6–20.

12

i nepodnošljivu kao / što je i ova svemirska jeka / koja me iz noći u noć svojim / hladnim prstima dotiče’ (Zapis o tome kako je smrt navraćala u našu kuću). Naglašena izloženost ratu i njegovoj dekonstrukciji (narušen sustav vrijednosti, preslagivanje simboličkog i kulturnog kapitala, trauma i traume) utječe izravno na pjesnički jezik, njegovu funkcionalnu i upotrebnu vrijednost3.

U poeziji Željka Ivankovića podložno je provjeri, sumnji, iskušenju i traženju odgovora na ono što konstitutivno strukturira njegov osobni i autorski identitet – religijska matrica se (od pojedinačnog čina do institucionalne zasnovanosti) iz pjesme u pjesmu, iz knjige u knjigu, na različite načine ponavlja, mijenja i dopisuje. Uznemirenost i nepomirljivost, na početku i na kraju, vlastito odustajanje od Boga potvrđuju upravo njegovom prisutnošću: ‘Ako prihvatim svijet bez/ boga, tek mi onda treba /i ljubav i smrt i Bog.’ (Pohvala svijetu bez Boga). Prisutnost drugog govori o vlastitoj odsutnosti. Ili obrnuto. Krist završava na transporteru, ide u rat (Plačna Bogorodica / sjedi na rubu trotoara / pored nje žurno prolazi Krist / nema vremena za suze /krenuo je u rat/ raskopčane košulje / maljavih grudi i sa / stasom muškarca u najboljim godinama), a pjesnici su ‘krivi za rat’, ili su ga izmislili: ‘Na dječake pucaju pjesnici/ iz njihovih čitanki. / Djevojčice stid izgubile / u snu. Njihove majke u žudnji / za nedosegnutom strasti.’ (Rat su izmislili pjesnici). Bolno i ironično, groteskno i fantazmagorično – izgovara se jednostavno, narativno i sugestivno. Različiti su planovi i kadrovi pjesama koje nastaju u beznađu i traženju suvisla odgovora, oblika, poante u 3

Kompleksnost i razornost rata, gubitak i dobitak – tema je njegova romana Rat i sjećanje za koji je dobio Nagradu Gjalski (2016), romaneskni izazov, jer ‘rat nam se iskustveno nadaje kao prostor općeg zla u kojemu je sve dopušteno, u kojem se cijeli ‘normalni’ poredak i dosegnuti sustav vrijednosti suspendira. Otuda je on najbliži slici kaosa.’ Željko Ivanković, Ovaj je roman moj cjeloživotni proizvod, razgovarale Ingrid Lončar i Sofija Keča, Gjalski, glasilo kulturne manifestacije Dani K. Š. Gjalskog, Zabok, br. 4, listopad 2016, str. 5.

13

onome što je nepredvidivo, nejasno i neljudsko. Molitve, zapisi, psalmi, pohvale, tema Riječi, tema Boga, tema Krista, tema Bogorodice – likovi i parafraze, citati, preinake – postaju građa za raskošni pjesnički brevijar, koji je u cioranovskom smislu i pjesma, samosvojan iskaz onoga koji se do jedne mjere i sam upisuje u ‘brevijar poraženih’. Pjesnik je tu da bi, na putu od vlastitog ‘ja’ do stvarnosti, zbilje, regulirao, odredio i otkrio što nam je, i što mu je, činiti između zemlje i neba, jer on pouzdano zna da ‘Svemir je dinamičan izgovor bila, autosugestija srca.’4 2.

Poezija Željka Ivankovića uzbudljiva je matrica različitih čitanja, upisivanja institucionaliziranih i općeprihvaćenih ideja, tema svjetske, europske književnosti (kulture) u vlastiti tekst.

Istodobno, obilježena je pripadnošću književnostima koje su umnogočemu komplementarne, neodvojive i važne: hrvatske i bosanskohercegovačke.5 Pripadanje književnosti, kulturi, jest 4

5

Nužno je dodati ono što prethodi ‘zapisu srca’: ‘Istina nikad ne sanja, rekao je neki istočnjački filozof. Stoga nas i ne zanima. Što ćemo s njezinom bijednom stvarnošću. Ona postoji jedino u glavama profesora, školskim predrasudama, prostaštvu svake poduke. No duhu kojem beskraj daje krila, san je stvarniji od svake istine. Svijet nije; on se stvara svaki put kad drhtaj početka potpiri žeravicu naše duše. Ja je rt nad ništavilom koji sanja predstavu stvarnosti.’ Emil Cioran, Brevijar poraženih, prevela s francuskog, uz konzultiranje rumunjskog izvornika, Vanda Mikšić, Biblioteka Drugi smjer, Meandarmedia, Zagreb, 2008, str. 24.

Napominjem da, kad je u pitanju poezija Željka Ivankovića, nismo na početku, opsežna bibliografija govori o čitateljskom, esejističko-kritičarskom i izdavačkom interesu za njegov rad. Enver Kazaz, uz izbor poezije, u opsežnom i instruktivnom pogovoru ‘Taktilna metafizika u poeziji Željka Ivankovića’, s kojim bismo se mogli i složiti, precizno je naznačio književnopovijesni kontekst njegove poezije: ‘U bosanskohercegovačku i hrvatsku književnost Željko Ivanković, pjesnik, romansijer, pripovjedač i kritičar, ulazi koncem sedamdesetih godina, kada je već na sceni postmodernistička muzealna poetika koju su u bosanskohercegovačkom poetskom kontekstu postavili Slobodan Blagojević i Hamdija Demirović, a u hrvatskom ona potpuno trijumfira na stranicama časopisa Quorum i unutar kruga hrvatskih fantastičara.

Postmodernizam, koji je u svojoj prvoj fazi rasredištio modernistički ↗

14

neizbježan konstrukt koji živi od različitih sastavnica, javnih i manje poznatih mjesta, uključivanja i isključivanja, ono (pripadanje) uvijek jest plod sudjelovanja i odustajanja, sporazuma, pristajanja i podvrgavanja, prešućivanja. Moć je u onoga tko imenuje i određuje uvjete, pravila i kriterije pripadnosti, što često nema veza sa sadržajem, s pojedinačnim i strasnim vjerovanjem u domišljanje i kreiranje: stvaranje teksta živi od postojećeg konteksta, ali i prilika i neprilika vlastita življenja.

Pjesniku ne preostaje ništa drugo do li borba s jezikom i vjera u jezik: to je njegova moć, znanje i ništa manje neznanje: ‘Ne znam je li mi pjesma lijepa. / (I nije me za to više ni briga!), (Ars poetica).

Međutim, nije riječ o bezbrižnosti i pasivnosti, odustajanju, nego o svijesti da koliko god bio ‘gost stvarima’, ‘netrpeljiv gost’, ‘loš gost’, pjesnikov je jedini izbor poezija, poezija kao sretniji način strukturiranja vlastitog života. Svog života i života drugih! ‘Uđi u moju biografiju / zanoći u njoj’, priziva pjesnik Željko Ivanković drugog pjesnika, bezdomnika, Viktora Vidu, a pozivajući se na Borisa Maruna, urbanog i sjetnog gorštaka, postaje domaćin i izgubljenima i izgnanima. Dok uključuje druge (Drugo), on propituje vlastito mjesto, svoje ‘domaćinstvo’, pišući ironično i samoironično, svjesno i samosvjesno, gorak ‘prilog povijesti hrvatske književnosti’: ‘Tijesno je u hrvatskoj poeziji / kao u novim cipelama. Žuljaju / neiživljeni nacionalni pridjevi, / plačljivost nadomak nejasnim / ciljevima, molitvena patetika i →

estetski utopizam, transpovijesni i transkulturalni esencijalizam, izborio se za poetičku pluralnost književne scene, redefinirao modernistički odnos prema tradiciji, zamijenivši modernistički shvaćenu tradiciju jezika postmodernom idejom globalne tradicije poezije, destabilizirao poetički model elitne, intelektualističke, hermetične književnosti, te na koncu razgradio liotarovski shvaćene metanaracije (hermeneutika smisla, teleologija duha, emancipacija čovječanstva) i namjesto modernističkog utopizma uveo postmodernistički antiutopizam – taj i takav postmodernizam jeste poetički kontekst u kojem svoje prve knjige pjesama piše Željko Ivanković.’ Enver Kazaz, Taktilna metafizika u poeziji Željka Ivankovića, u: Željko Ivanković, Isus je pročitao novine, Biblioteka Evergreen, Rabic, Sarajevo, 2006, str. 159.

15

/ puzanje na koljenima. A vidim: / ni Bogu i njegovim najbližima / nije unutra baš ugodno.’ (Tijesno je u hrvatskoj poeziji).6 Izabrane pjesme Željka Ivankovića govore, u okviru velikih kulturalnih i književnopovijesnih tema i odredišta, i o njegovu pjesničkom rubu, njegovu odstupanju i odustajanju. Čitatelju nije do cjelokupne i zamrznute slike pjesničkog svijeta nego do fragmenta, imena, pojedinačnog uvida, ono što ga za pjesnika veže i kao sličnost i kao razlika. U igri je, kako i sam u pjesmama naglašava ‘pogled na svijet’, ‘akustika praznine’, ‘oluja fragmenata’, ‘umiranje dana’, ali i njegova autorska strategija, mjesto (sretne) razlike, njegovo traženja i nalaženje ‘snivača’. Stvaranje svijeta, stvaranje teksta i okolnosti njegova nastanka (apatičan kao bosanska zima), dramatični, intimni razdori, stradanja (krajolik se naježio pred kišu / kao Celan pred samoubojstvo), svrha i dugotrajnost teksta, njegova prolaznost, stalne su teme koje se provlače, koje prošivaju njegove tekstove, njegovu poeziju, bilo da je riječ o ocu i majci, o ženi i djeci, o slučajnosti i postavljanju pitanja, o ljetnoj kiši i mjestima djetinjstva, o Biokovu, o blagdanima, stvarima, predmetima.

3.

Prolaznost, pamćenje, slučajnost – moguće su nosive silnice i okviri poezije Željka Ivankovića. Poezija je, u tom smislu, objava poraza, gubitka vjere u zajedničko ‘mi’, ona se konstituira i konstruira iz tog otpora i priznanja, otuda se stječe posebnost i važnost govora (‘pjevanja i mišljenja’) o mrtvima i živima, o vremenu bez glagola, o neposrednom obiteljskom, radnom i životnom okolišu, o ratu, povijesti i Bosni, o Hrvatskoj, o hrvatskoj 6

Intelektualni, javni i društveni, angažman nije stran Željku Ivankoviću, njegova knjiga studija i eseja Tetoviranje identiteta (2009), posvećena je, između ostalog, ‘društvenom, političkom i kulturološkom stanju u suvremenoj BiH.’ Reakcije na njegovu interpretaciju i govor o ‘kulturnopovijesnoj i mitskoj slici svijeta kako se ona nadaje u recentnoj društvenoj i političkoj stvarnosti BiH, a nakon krvavoga rata i sa svim recidivima koje je on donio.’ Žestoke reakcije, napadi i potpore, na feljtonizirane dijelove knjige, objavljeni u dnevnim novinama (Oslobođenje, 2009), objavljeni su u knjizi Čitati Ivankovića u Sarajevu, Rabic, Sarajevo, 2010.

16

poeziji, o ljubavi, o ljudskim sudbinama, važnim i nevažnim imenima, o jutrima i noćima, o kraju i krajevima, o zavičajnim i egzotičnim predjelima, urbanim krajolicima, megapolisima i rubnim mjestima, o vlastitim pismima i urušavanjima slika, o zaboravu i kulturi, o Bogu, pisanom i velikim i malim slovom, o konkretnoj poeziji, glazbi i snovima, o sjenama i mjesečini, o mrtvoj prirodi, ženama i žudnji, sablazni, o pridjevima i pohvalama, o riječima i jeziku...

Marom strpljiva enciklopedista, leksikografa, knjižničara, radom niza drugih bibliografa i znalaca trebalo bi proći i popisati kulturološki okvir kojim se gradi autorov pjesnički tekst od referenci, fraza, parafraza, intertekstualnih veza, poveznica, kaleidoskop glasovitih pjesnika, filozofa, biblijskih likova, svetaca (Biblija, psalmi, Mojsije, Augustin, Tertulijan, Pavao iz Tarza, Roman Leone, Desiderije Alkemičar, Neron, Ovidije, Katul, F. Chopin, Rembrandt, Mona Lisa, Giotto, Kant, J. Cash, W. Wenders, Ch. Baudelaire, G. Trakl, W. Whitman, R. M. Rilke, P. Celan, Brodski, J. Seifert, T. Rozewicz, Ch. Milosz, F. Kafka, F. M. Dostojevski, G. Simeon, J. R. Jimenes, H. Böll, D. Kiš, L. Borges, M. Derviš, Marul Splićanin, M. Divković, F. Lastrić, A. G. Matoš, M. Dizdar, A. B. Šimić, Đ. Sudeta, N. Šop7, I. Slamnig, B. Maruna, A. Dedić, D. Dragojević, I. Ladin, I. Kobaš, M. Delalić. Imena drugih autora, već prema mjestu pojavljivanja, u Ivankovićevim pjesmama (naslov, podnaslov, motto, citat...) određuju i narav njihova značenja, upotrebnu i značenjsku vrijednost. Jasno je do koje mjere je riječ o pothvatu – od ‘nacrta za babilonsku rapsodiju’ do ‘zrcaljenja’ – u kojem se tale i preoblikuju izvorni tekstovi.

Izvori i citati mjesta su pouzdanosti i reprezentativnosti (vremena, dobi, povijesti), ali baš zbog toga izloženi su korozivnim promjenama, bijesu i pravednosti, oni su mete vrednovanja i prevrednovanja autorovih, ljudskih, vjerovanja, pouzdanja jer: 7

Nikola Šop pjesnik je koji Ivankovića osobito intrigira iz razdoblja odomaćivanja, figurativno-naivnog privođenja Isusa u prostor svakodnevice.

Naslov Šopove pjesme ‘Isus je pročitao novine’, ispunjene sumnjom u razumijevanje vječnosti, poslužio je i kao naslov izbora iz njegove poezije, objavljenog 2006.

17

‘predodređenih više nema / dani plača sve su dulji / proročke riječi praznije / a samovanje jedini / način našeg trajanja’ (Zrcaljenja).

Uvidi iz njegove poezije dodiruju i tiču se, nerijetko, zagubljenih mjesta i uporišta našeg života, nastoje učinkovito stvoriti poliperspektivnu sliku svijeta, svijeta koji ne može opstati u jednoznačnosti, isključivosti i zatvorenosti. Sjecište njegovih pjesničkih interesa jesu: oblikovanje teksta, pjesme, i ne samo pjesme, kao temeljnog mjesta života (kulture), restrukturiranje pamćenja kao nepouzdane prolazne, nesigurne i melankolične strukture te iskustvo i iskušenje jezika kao generativnog i propulzivnog prostora čitanja (i pisanja) naše suvremenosti, njezina znakovlja i njezinih figura.

‘Iskustvo svijeta’ nosiva je sintagma za poeziju Željka Ivankovića, za njegovo posredovanje njezine nepouzdanosti i daleke istine, njegov način dolaženja do čitatelja, ali i do sebe, kao onoga koji govori i piše, koji vjeruje u vlastiti tekst kao zalog svijeta koji se uređuje, dotjeruje, usuglašava i mijenja.

Govorim o zajedničkom, čitateljskom i autorskom, zalaganju za poeziju, za tekst koji govori o nama i ono poznato i nepoznato, dohvatljivo i odsutno, riječ je o istini svijeta u kojem se poezija piše i gdje se ‘semiotička građa pak konfigurira književnim tekstom, koji se preslaguje i restrukturira, distancirajući je od prethodnih primjena i prerađujući njezine smislove’.8 Ako sve što sam nabrojio i samo djelomično popisao iz njegova 8 U traženju drukčijih modusa čitanja književnih tekstova, izvan, ako je to uopće moguće, racionalnih teorijskih konstrukcija teksta, autori se često pozivaju na Paula Ricoeura i njegovo redefiniranje čitanja i pisanja koje se temelji na povratku Aristotelovu poimanju mimeze kao čina stvaranja, a ne preslikavanja, odnosno: ‘Naše iskustvo svijeta uvijek je, kako to kaže Ricoeur, prefigurirano; usađeno u obilje simboličkih postupaka, društvenih kompetencija i diskurzivnog repertoara. Svijet spram kojeg mjerimo istinosne tvrdnje književnog teksta svijet je koji nam je već posredovan putem priča, prikaza, mitova, šala, zdravorazumskih pretpostavki, natruha znanstvenog znanja, religijskih vjerovanja, popularnih aforizama i tomu sličnog. Dovijeka smo upleteni u semiotičke i društvene mreže smisla koje oblikuju i hrane naš bitak.’ Rita Felski, Znanje, Namjene književnosti, preveo s engleskog: Vladimir Cvetković Sever, Biblioteka Apoteka, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 2016, str. 114.

18

pjesničkog registra zvuči doslovno i nedovoljno, ostaje na umu da je u pustolovnosti njegova pisma, znaka, upisana erotika, tijelo teksta koje ritmično i vibrantno, skladno i stišano govori o odnosu pisma i njegova sadržaja, njegove skrivene i prešućene poruke: ‘Dok nježno u sumrak iščitavam / brajevo pismo tvojih bradavica / dišu oko tebe raspukli narovi / i glasno mirišu netom ubrane / mandarine bojom tvojih usana’ (Jesenja kantilena). Što se u ‘iščitavanju’ i nježnosti događa i priziva, metaforizira i dovodi u vezu (pismo i bradavice)? Što se prešućuje i skriva? Može li čitatelj, putujući nesigurnom linijom prozvanog i opozvanog značenja, zadržavajući se na mjestima koje pripadaju egzotičnom, dalekom, nespoznatljivom i ništa manje potrošnom, potrošenom domišljaju jesenje kantilene, doći na kraj putovanja, na kraj noći? Pjesma završava u nadrealnom, fantazmagoričnom, pomaknutom i disfunkcionalnom obratu ‘krovova koji lete’, u trenutku kad će čuđenje biti ‘jedini ljudski govor’. Razumijevanje pjesme nije u svakom pojedinačnom odgovoru nego, nerijetko, u odsutnosti i nijemosti onoga koji bi trebao govoriti. Nužnost govorenja o svijetu u kojem živimo važno je odredište i stav, mjesto s kojeg se govori i piše, poezije Željka Ivankovića. Međutim, baš zbog toga mjesta njegove odsutnosti, nijemosti, zbog svjedočenja šutnjom i odsutnošću, naglašava se, pojačava ton pjesme, glas poezije: ‘Sama gesta, kojom se odbacuje relevantnost autorova identiteta, zapravo afirmira njegovu nesvodljivu nužnost.’9 9

Giorgio Agamben u jednom eseju pretresa glasovito predavanje M. Foucaulta ‘Što je autor’, koji, kako on kaže, izražava ‘ravnodušnost prema autoru kao motu ili temeljnom etičkom načelu suvremenog pisanja.’

Ono što autor ističe kao posljedicu Foucaultova stava, čini mi se uputnim za razumijevanje važnosti s kojeg se mjesta, u odnosu na vlastitu temu, tekst, piše i govori, odnosno koliko je ono presudno za oblikovanje teksta: ‘Sugerirao je da pitanje koje se pri pisanju postavlja nije toliko izražavanje subjekta koliko otvaranje prostora iz kojega pišući subjekt neprestano iščezava: ‘autorov se trag nalazi jedino u jedinstvenosti njegove odsutnosti’.’ Giorgio Agamben, Autor kao gesta, Profanacije, prevela s talijanskog Vanda Mikšić, Biblioteka Drugi smjer, Meandarmedia, Zagreb, 2010, str. 68–69.

19

4.

Reklo bi se da je od prve autorove knjige riječ o napetosti između gotovo imperativnog traženja kako izaći iz ‘nesuglasja bremenitog’, ali ništa manje i zauzimanja za ono što nadilazi opreke, zablude, jer ako poezija ima razlog i mogući smisao svoga djelovanja, ona ga stječe u traženju razlike, nesvodivosti jezičnog znaka: ‘zamračite nagost uvelog cvijeća/ i ne govorite stihove smrti naglas’. Pjesnik tijekom dugogodišnje prakse ne jedanput iznevjerava vlastiti zahtjev, zamah, jer on je onaj koji ispisuje svoj svijet između ‘vida i krvi’, a zbilja se nadaje u fantazmagorijama, stradanjima i gubicima, dezintegracijom onoga što se imenovalo poviješću, za koju se vjerovalo da se kreće unutarnjom logikom, uzročno-posljedičnim vezama i odnosima. Međutim, ako si onaj koji je ‘navikao na odlaske’, što je nerijetko njegovo govorničko mjesto, udaljeni si svjedok iznevjerenog ‘novog vremena’. (Nešto od onog što jest, 1978).

Toponimi snivača, snivanja i njihovo smještanje u konkretan jezični, povijesni okvir otvorit će autoru prostor koji je granica, jaz između onoga što je standardno i službeno u odnosu na kolokvijalnost i svakodnevicu (Utrka puževa, 1982). Riječ je o demontaži zbilje, procesu u koji su uvučene različite osjetilne i misaone strukture, jer ‘tamo gdje se emocije u Ivankovićevoj poeziji jače pokrenu, i ton joj se uzburka, misaonosti stoji uz njih kao regulator, kao opomena da se u tome ide predaleko.

Jer i ta misaonost – što je kod pjesnika prirodno i nužno – ne podrazumijeva goli izričaj nego ton, boju, koja se opet dobija učešćem neke vrste emocije, a ona, međutim, nije ‘angažirana’ nego ‘objektivna’.’10 Resemantizacija i dovođenje u novi stvarnosni i povijesni kontekst, sumnja u vječnost, izbjegavanje ‘tumača snova’ i 10 Kritičar će nastojati do kraja razabrati što se događa u tom odustajanju od izravnosti pjesničkog iskaza i nastojanja da se on objektivizira: ‘Kod Ivankovića je to neka vrsta sjete koja je daleko od toga se pretvori u tugu, već je objektivna, ‘filozofska ‘ sjeta, ona ‘melankolija stvari’, koja je poznata i dobrim i predanim promatračima’, Tvrtko Kulenović, Utrka puževa, Polja (Novi Sad), br. 279, 1982, str. 252.

20

gonetanje rukopisa i mudrosti anonimnih radni je okvir knjige pjesama Vrijeme bez glagola (1986). Ako ono jest takvo, nepokretno, umrtvljeno, pjesniku je do njegove reanimacije, stavljanja u jezični žrvanj onoga što se skriva i traženje onih za koje stoji napisano da su tražili uzroke dublje od drugih: Augustin će se narugati, Ovidije će se okrenuti istoku, Giotto mrzovoljno čitati horoskop i piti kavu, Katul možda dobiti lice zaljubljenika, Strossmayer će se vratiti iz Rima, autor iz Budimpešte...

Izmještanja i traženja, sudbina i kazna – odnosi se na pjesnički kaleidoskop imena, likova povijesti koji su obilježili svoje vrijeme i čija se uloga sakralizirala, obezglagolila.

Razmak i distanca, karnevalizacija svijeta, ono je što se proteže i na Urušavanje slike (1990). Rasap okvira, druga ‘slika svijeta’ posljedica je banalnosti svijeta, a neimanje pouzdanih orijentira i gubitak vječnosti povod je za nova pisma, poslanice, poruke iz grada i gradova onima koji su svojim putovanjima, tekstovima trasirali moguća mjesta našeg svijeta, koji su bili njegova ravnoteža, simetrija.

Nosivi tekst knjige posvećen Nikoli Šopu ‘Isus je pročitao novine’ signalizira na autorovu vezanost za njegova prethodnika, otvara plan svojevrsne ‘metafizičke lirike’.11 Pjesnik je onaj koji preuzima ulogu zvjezdoznanca, koji se ruga samom sebi u novom rasporedu na nebu, a to rugalaštvo i, molitva, studija (glave) nastavlja se u knjizi pjesama Traženje zavičaja (1997). Skoro bi se moglo reći da je cijela knjiga fusnota, ‘bilješka na rubu rata’, zatravljena, obilježena, prožeta i raspršena ratom. Ali svojim sadržajem, prešutnom uputom o važnosti kulturalne memorije, etičkim prizivom, oslanjanjem na 11

Ivanković je, ustvrdit će Enver Kazaz, ‘nastavljač one tradicije šopovskog modela metafizičke lirike u kojoj se zbivalo ne samo pometafizičenje egzistencije nego i postvarenje metafizike, gdje je metafizika postajala gotovo tvarna i taktilna, gdje su se realni prizori i stvari, u šimićevski shvaćenom odstvarivanju stvari, pojavljivali u svojoj metafizičnosti.’

Enver Kazaz, Taktilna metafizika u poeziji Željka Ivankovića, u: Željko Ivanković, Isus je pročitao novine, Biblioteka Evergreen, Rabic, Sarajevo, 2006, str. 190–191.

21

tekst zavičaja, koji je zarastao u materinski jezik, pjesnik piše Knjigu, koja je Tijelo12, u koje se utiskuje epitaf, slika, opomena, zaziv, molitva – tekst smrti, tekst ‘umiranja jezika’. Zavičaj se traži kad ga nema, kad je izgubljen, kad smo izgubljeni – ima li za poeziju većeg izazova. Može li se ona tada pisati?

Zavičaj i njegov opstanak, kako on govori i kako se o njemu govori ključ je za knjigu pjesama Raskoš, hladna mjesečina (2002) – organsko i doslovno čitanje teksta djetinjstva, zapis koji je evokacija siromaštva i praznine otključava svaku njezinu stranicu. Divkovićeva molitva i Lastrićev monolog, pisani izravno i sa sviješću o vječnim imenima (planina) i čovjekove prolaznosti, zagovara kroz njih ‘zemaljsku bol’ njegova naroda i san o ‘pravdi i ljepoti’. Usred tako velikih zahtjeva, autoru je jasno da njegovo ‘mi’ podrazumijeva i stanovitu suzdržanost, granicu i razlikovanje mjere jezika i mjere vječnosti, što se odaje kao govor u svakodnevici, svakodnevnom: Trudili smo se govoriti lijepo, / elegantno, pametno i mudro. / Ali kad bismo se ljutili ili psovali, / govorili bismo na svom jeziku.’ (Počast jeziku).

Ako se mislilo da dnevnička kronologija i melankolija, kao referentne točke pisanja poezije mogu teško izdržati pjesničku provjeru, uporabu, Branko Čegec je ‘melankoličnim ljetopisanjem’ obnovio njezinu moć, vratio je u prostor intimnog ispisivanja egzistencijalne izgubljenosti, podstanarstva i 12 ‘Tijelo se kao preokupacija u Ivankovićevoj poeziji javlja i izvan erotske sfere. Iako tu nije riječ o suprotstavljanju, toliko karakterističnom za svojevrsni ekspresionizam, ‘lijepe duše’ i tijela u kojem je ‘zarobljena’, tjelesnost je još jedno izvorište raspolućenosti lirskog subjekta.

U pjesmi ‘Možda strah’ pjesnik govori o ‘strahu tijela koji nije i/ moj strah’, a u već spominjanom ‘Osipanju’ tjelesnost je uzrok osipanja ili rasula čovjekove duhovnosti u dramatičnosti koja je već veoma blizu ekspresionističkom poimanju’ ‘osipam se/ ovako oduhovljen/ u naručaj tjelesnom/ sebetjelesnom/ u stadiju primjerenog i kliničkog rasula.’, Juraj Martinović, Između metafizičkog i psihološkog vremena (Jedno čitanje Ivankovićeve poezije), predgovor, u: Željko Ivanković, Izbor poezije (1978–1998), Suvremena književnost bosanskohercegovačkih Hrvata, knjiga 1, Itaka, Sarajevo, 1999, str. 12.

22

dnevnog crnila. Njegova se intervencija odnosila podjednako i upotrebu jezika i upotrebu čovjeka, a kod Željka Ivankovića (Dnevnik melankolije, 2008) značila je obranu vlastitog lica, subjekta, stanovitu ‘gramatiku opstanka’: ‘Prvo, posljednje i jedino / gramatičko i životno lice. / Ne treba reći ni najvažnije, /ne treba reći ni jednine, / jer množina ne postoji.’ (Ja) Međutim, ono čega nema (jezik samoglasnika / jezik suglasnika), što funkcionira kao nulti fonem, nulto mjesto, skriva i traži svoje puno gramatičko (ljudsko, ništa manje) značenje, traži dopunu, dodatak, ono Drugo na osnovi čega se određuje rod, broj: ‘Ja – kako to pluralno zvuči.’ (Ja).

Teško je s Bogom, zavičaj je mjesto mrtvih, ‘neki gradovi, neke žene’ odneseni su iz želja, a riječi su ‘posvađane kao loši podstanari’ – gorak okus stvarnosti i šutnja, smrt, opsesivno prizivanje roditelja (lik majke se iz knjige na različite načine priziva, konstruira i mijenja) čine stanovito podvlačenje crte, razdvajanja svjetla i sna, mraka i dana, ‘odustajanje’ od vrednovanja i ljepote pjesme, ljepote pisanja (Sjene, sve dulje, 2012). Podnaslovljivanje u gradnji pjesme, gradnji knjige od osobite je stilističke važnosti, bilo da je riječ imenovanju oblika ili sugovornika po ‘bratstvu lica u svemiru’ (pastorala, pohvala, zahvala, monolog, akvarel, sjećanje, dijalog, pariška šetnja, D. Kiš, D. Dragojević...) nastavlja se i razvija u knjizi pjesama Sablazan jezika (2014).

Naslovi Ivankovićevih knjiga pjesama upućuju na narav njegovih tematsko-motivskih interesa, jer bilo da se oni javljaju prvi put, obnavljaju i mijenjaju, parafraziraju, oni uvijek govore o njihovu mogućem učinku i stilskom registru, koji je visoko konotativan, emocionalno, vremenski i prostorno razveden.

Sablazan i jezik: tko je na što upućen, tko je čime sablaznut?

Izmještanje govornika, povlačenje vlastitog ja, referentnost i sjećanje, spajanje suvremenosti i kalemljenje na prošlost, na mrak vlastitog života ili smrti, ‘izmicanja i preobrazbe’, izjednačavanje sadašnjeg i iskustva prethodnih knjiga obilježava, naizgled rezolutan naslov zbirke Melankolija modela (2017).

23

5.

Izbor iz poezije Željka Ivankovića Duga barbarska noć13, obuhvaća razdoblje od 1978. do 2017. godine, vrijeme u kojem se iznimno brzo i temeljito mijenjala ponuda i potražnja na tržištu ideja, teorijskih paradigmi, umjetničkih praksi usporedo s tektonskim poremećajima i preslagivanjima figura povijesti, figura sreće, smrti i izgubljenosti... Ili, jednostavno, njegova je poezija umnogome tražila odgovore na sve ono što nas zatječe i u čemu smo zatečeni, ali brinući se o vlastitu jeziku, mogućim izborima i porazima, ona je davala odgovore koji su svjedočili o važnosti pjesničkog teksta i njegovoj sposobnosti da opstane i opstaje.

Riječ je o poeziji pobune i neslaganja, sustavnog preslagivanja značenja vlastitog svijeta, poeziji ustrajnosti, odlaska i odlazaka, stanovitog dopisivanja i doznačivanja da jesi tu, prisutan, iako ti je nad glavom uvijek znak iskorijenjenosti, stranosti, gubitka: ‘Kad u svijet nakaniš poći/ Reci roditeljima (i najbližima) / Na vrijeme. Pripremi ih./ Otac će vjerojatno htjeti nešto / Reći.

Majci će trebati vremena da/Otplače. / Tih nekoliko noći dočitaj /Preostale knjige iz skromne / Kućne biblioteke...’ (Psalam, 151).

Misli se na višestruk, uzajaman i dijalektičan odnos poezije i suvremenosti, jezika i njegove svakodnevice, u kojoj mjeri pitanje poezije jest i pitanje našeg opstanka, sposobnosti razumijevanja svijeta u kojem jesmo, na koji način mi to u njemu 13 Naslov izbora Duga barbarska noć nije slučajan, jer pojava, povijest, višeznačnost značenja riječi barbar i barbari gotovo su stalna tema u njegovoj poeziji, autor i čitatelj u njihovoj su potrazi, bilo da su oni tu, izvan naših granica ili na našim granicama, ili smo nerijetko upravo mi barbari, mi mnogoliki i različiti: uplašeni od drugih, uplašeni od sebe.

Skoro da je izlišno reći koliko je u tom smislu uputna i važna knjiga koja govori o prostoru između straha i mržnje (barbarstvo i civilizacija, kolektivni identiteti, rat svjetova, plovidba uz grebene, europski identitet, s onu stranu maniheizma) i koliko je u svom elementarnom popisu i opisu barbarstva aktualna i važna: Tzvetan Todorov, Strah od barbara (s onu stranu sukoba civilizacija), prevela s francuskog: Ivana Franić, pogovor Slobodan Šnajder: Tko su danas barbari?, Biblioteka Naslijeđe, TIM press, Zagreb, 2009.

24

bivamo, kako ga čitamo i oblikujemo. Upravo na tom mjestu u poeziji Željka Ivankovića tražimo odgovor, određujemo kriterij u čitanju, izabiranju i vrednovanju, naše je pitanje što jest i koliko je važna njegova poezija u toj govorljivosti i gorljivosti da se poezijom obilježi ljudsko trajanje, da mu se poezijom doznači i dobrodošao suvišak značenja, ili doznaka o onome čega nema i što nestaje.14 6.

Pamćenje je jedna od ključnih generativnih matrica Ivankovićeve poezije, jer se različitim strategijama provjeravaju konteksti i pojmovi presudni za strukturiranje vlastitog identiteta, osobnoga i zajedničkog: što se s čim preklapa, dijeli i što je njegova ‘sretna razlika’. Što je razlika? Što je sretna razlika?

Možda bi izbor iz poezije Željka Ivankovića trebalo završiti pitanjem? Možda? – kad i to samo po sebi ne bi značilo pitanje, pitanje koje u sebe uključuje pjesničku pustolovinu koja podjednako govori o čovjeku i spoznaji, govoru i književnosti, vlastitoj kulturi i kulturi drugih, o svom ja i zajednici od koje ono živi, s kojim živi zajedno i s kojom se, svojom ili voljom drugih, razilazi, razdvaja, odvaja.

Riječ je o poeziji koja uključuje u sebe različita iskustva povijesti i različite povijesti, želeći, ne slučajno i neskriveno, i sama biti povijest: povijest onoga koji je piše i povijest onoga koji 14 Ispomažemo se u toj čitateljskoj pustolovini tekstom, koji odgovarajući na pitanje zašto postoji više umjetnosti, a ne samo jedna? – govori i o naravi autorskog rada i, za ovu priliku, odnosu oblika i snage, snage oblikovanja, forme i vlastitog ‘teksta svijeta’: ‘Muze u svojem imenu kriju korijen koji označava živu napetost što raste od nestrpljivosti, žudnje ili bijesa, napetost što gori od želje za spoznajom ili činom. U umjerenijoj se inačici kaže ‘pobuda duha’ (mens dolazi iz istoga korijena). Muza oživljava, podiže, budi, pokreće. Manje bdije nad formom negoli nad snagom. Točnije, snažno bdije nad formom.’ Jean-Luc Nancy, Zašto postoji više umjetnosti, a ne samo jedna, Muze, ispravljeno i prošireno izdanje, prevela s francuskog Vanda Mikšić, Drugi smjer, Meandar, Zagreb, 2014, str. 9.

25

je čita. Jasno je da se radi o velikom pjesničkom planu, koji je, zna to i njegov autor, dio daleko većeg projekta koji nadrasta poeziju, u kojem je upisana i pobjeda i poraz, pobjeda riječi i poraz koji obilježava svako naše nastojanje: poraz prolaznosti, poraz vječnosti...

Miroslav Mićanović

26

— zamračite nagost uvelog cvijeća i ne govorite stihove smrti naglas plačite kao šume u korijenju noći i iziđite iz ritma u nesuglasje bremenito ispijte čašu svjetlosti nad morem što se razliva i ne suprotstavljajte se suncu i pticama što krilato obale presvođuju

31

PRIVID ILI SLIČNO 32

odlazili su mrtvi s predanošću u glasu izvitoperenom a vraćali se podnevnim vlakovima s mirisom lipe ocvale na putu između vida i krvi crkvena zvonjava u jutrima na studencu sanjive djevojke u oko bi da stanu i isprate pogledom skrivača čeljad ostajale su samo majke na istoku jedinoj strani ljubavi i umiranja glas opustio u brdima golorukim i šume što u bijegu zatečene okameniše se

O ZAVIČAJU na zavičajnom pragu poljubac pred kućom travnjak navikao na odlaske dolazi li to novo vrijeme s umiranjem braće naše ili se crkveni tornjevi naginju nad plač ubožnika što skončaju s gordošću posljednjeg potomka žitišta usklasala u mislima našim tamne sa strahom zelena kći na grobovima izriče za noćna bdijenja i naricanja a ni ona nema više hrabrosti niti ičeg što bi modru tišinu kiša ptičjem pjevu prizivalo

33

U MENI PROSTOR 34

osjećam u sebi prostor mikroskopskih tajni neko postojanje tka svemirske granice u meni

STAR AČKI DOM Oni u lijep dan sjede na klupama u parku. Oni gledaju u golubove što skakuću travom pred razigranom djecom.

Oni u oblačan dan sjede u sobama i gledaju kroz prozore. Oni gledaju kako vrane skakuću po ogoljelim granama.

Oni uvečer gledaju u svjetleće ekrane i suze rone nad tuđim sudbinama.

Oni što su suze već isplakali gledaju u zid. U neku točku u kojoj su prošli put ostavili znak. Ili u ništa. Oni čekaju smrt. Oni su u čekaonici za smrt. Čekaju da ih se prozove.

229

K AKO UMIRE GR AD 230

Gledaj kako umire grad. Ili – bolje – osluškuj. Čuješ li?

Kao kad vjetar u listopadu krene češljati ogoljele krošnje brezâ. Kao kad zaljubljeni dječarac niz padinu nestašno šutira opalo kestenje, a požutjelo lišće pritom pobožno šušori svoju molitvu. Kao kad te obuzme sjećanje na užurbani jesenji hod pod škrtom prohladnom gradskom rasvjetom. Ili tek skrita pomisao na dugu šetnju s njim pod istim kišobranom dok se spore sjene šunjaju sivilom gradskih fasada. Ili… Ili kao kad truo miris vlažnog lišća širom otvori tvoje nosnice uzdahu, pa umjesto toga zijevneš.

A pritom ništa, ama baš ništa ne može promijeniti vlažne mirise jelove šume i hrđajućeg željeza što se stapaju u jedan, raskošni miris netom ubranih gljiva.

Bibliografska bilješka Izbor poezije sačinjen je iz sljedećih deset pjesničkih knjiga: Nešto od onog što jest (1978) Utrka puževa (1982) Vrijeme bez glagola (1986) Urušavanje slike (1990) Traženje zavičaja (1997) Raskoš, hladna mjesečina (2002) Dnevnik melankolije (2008) Sjene, sve dulje (2012) Sablazan jezika (2014) Melankolija modela (2017)

233

Bilješka o piscu Željko Ivanković, rođen je 29. kolovoza 1954. godine u Varešu.

Filozofski je fakultet diplomirao u Sarajevu.

Uređivao je, kao urednik ili glavni urednik, različite periodične publikacije; uredio je i za tisak priredio cijeli niz djela iz svjetskih, hrvatske i bosanskohercegovačke književnosti, djela iz dječje književnosti, lektirnih izdanja, te historiografskih i publicističkih djela, a bio je suradnikom ili je zastupljen u uglednim projektima: Bosanskohercegovačka književnost u 50 knjiga, Bosanskohercegovačka književnost za djecu u 25 knjiga, Muslimanska književnost u 25 knjiga, Bošnjačka književnost u književnoj kritici u 6 knjiga. Zastupljen je poezijom, prozom i esejom u nizu antologija i panorama hrvatske i bosanskohercegovačke književnosti u BiH, Hrvatskoj i svijetu.

Zastupljen je i u antologijskom izboru Hrvatske književnosti za djecu u 25 knjiga, te u Izboru priča hrvatskih pisaca za djecu u BiH, kao i u lektiri i čitankama za osnovne škole u BiH. Dobitnik je književnih nagrada za poeziju (1997., 2011.), esej (1977.) i radio-dramu (1993.) na uglednim anonimnim natječajima u zemlji, kao i za priču na međunarodnom natječaju Serra 1999. (treća) i 2001. (prva), za knjigu eseja ‘(D)ogledi, III’ dobio 2000. nagradu ‘Antun Branko Šimić’, a za roman ‘Rat i sjećanje’ dobio je 2016. nagradu ‘K. Š. Gjalski’, a nagradu ‘Krešimir Šego’ kao najuspješniji autor za mlade 2017. godine. Pojedini eseji, proza i poezija, kao i publicistički prilozi, prevedeni su mu na dvadesetak svjetskih jezika, a izbori poezije na francuski Petite histoire d’une tristesse (2012.), slovenski Hoja po prstih (2013.), bugarski Хoдeнe нa пpьcти (2016.), te francuski i arapski Počast jeziku / Hommage à la langue / (2018.) i priča na engleski The Man Who Went into the Fog (2013). Član je Društva hrvatskih književnika, Hrvatskog društva pisaca, Društva pisaca BiH, Hrvatskog centra PEN-a, PEN Centra BiH.

235

Uz sudjelovanje na nizu međunarodnih konferencija i simpozija, boravio je i na studijskim gostovanjima: Humboldtov Univerzitet u Berlinu 1985. (četiri mjeseca), Zaklada Lion Feuchtwanger u Los Angelesu 1996. (tri mjeseca), Heinrich Böll Haus Langenbroich 2000. (četiri mjeseca) i Rezidencija Kamov Rijeka 2012. (mjesec dana).

Zastupljen je u uglednim domaćim i stranim publikacijama tipa Who is who, leksikonima i enciklopedijama, a sam je suradnik Hrvatske enciklopedije; Hrvatskog biografskog leksikona i Hrvatske enciklopedije BiH, u kojoj je bio i urednik.

Objavljene knjige Nešto od onog što jest, Sarajevo, 1978. (poezija) Utrka puževa, Sarajevo, 1982. (poezija) Vrijeme bez glagola, Sarajevo, 1986. (poezija) (D)ogledi, Tuzla, 1987. (studije, eseji, kritike) Priče o ljubavi i smrti, Banja Luka,1989. (priče) Urušavanje slike, Sarajevo, 1990. (poezija) Zvjezdangrad, Sarajevo,1990., Wuppertal, 1995., Sarajevo, 2000., Sarajevo-Wuppertal, 2005., Sarajevo, 2011. (priče za djecu) Dodirom i svijet poče, Sarajevo, 1992., Zagreb-Sarajevo, 2006. (roman) 700 dana opsade, Zagreb, 1995. (dnevnik) Izgubljeni zavičaj, Ljubljana, 1995. (poezija) Ljubav u Berlinu, Zagreb, 1995., Sarajevo, 1995. (roman) Tko je upalio mrak?, Zagreb, 1995., Sarajevo, 2000. (proze) (D)ogledi, II, Zenica, 1997. (studije, eseji) Traženje zavičaja, Zagreb, 1997. (poezija) Izbor poezije, Sarajevo, 1999. (poezija) Pisci franjevci vareškog kraja, Split-Vareš, 1999. (esej) (D)ogledi, III, Mostar, 2000. (studije, eseji, kritike) Nove priče o ljubavi i smrti, Zagreb-Sarajevo, 2001. (priče) Na marginama kaosa, Sarajevo, 2001. (eseji, studije)

236

Raskoš, hladna mjesečina, Zagreb, 2002. (poezija) Odrastanja, Sarajevo, 2002. (priče za djecu) Vareške priče, Vareš-Wuppertal, 2003., Sarajevo, 2013. (izbor priča, prošireno izdanje) Izbor priča hrvatskih pisaca za djecu u Bosni i Hercegovini, Sarajevo-Zagreb-Wuppertal, 2005. (antologija) Izbor pjesama hrvatskih pisaca za djecu u Bosni i Hercegovini, Sarajevo-Zagreb-Wuppertal, 2005. (antologija) Isus je pročitao novine, Sarajevo, 2006. (izbor poezije) Tetoviranje identiteta, Sarajevo, 2007., 2009. (studije, eseji) Dnevnik melankolije, Sarajevo, 2008. (poezija) Čitati Ivankovića u Sarajevu, Sarajevo, 2010. (polemike) Na svoji baštini, Sarajevo, 2010. (priče) Pogled s margine, Mostar, 2011. (kolumne) 700 dana opsade; Tko je upalio mrak?, Rijeka – Sarajevo, 2011. (proze) Petite histoire d’une tristesse/Mala historija tuge, Pariz, 2012. (poezija, bilingvalno) Sjene, sve dulje, Sarajevo – Zagreb, 2012. (poezija) Identitet i druge opsesije, Rijeka – Sarajevo, 2012. (izbor eseja) Utemeljenja, Sarajevo, 2013. (studije, eseji, polemike) Hoja po prstih, Ljubljana, 2013. (poezija, bilingvalno) The Man Who Went into the Fog, 2013. (priče) Čovjek koji je odlazio u maglu, Rijeka – Sarajevo, 2013. (sabrane priče) (Ne)mirna Bosna, Sarajevo, 2014. (kolumne) Sablazan jezika, Zagreb, 2014. (poezija) U taxiju zelene boje, Sarajevo, 2015. (priče) Hod rubovima svjetova, Rijeka – Sarajevo, 2015. (putopisni dnevnici) Pisma bosanskih franjevaca, Sarajevo – Zagreb, 2015. (epistolografija) Rat i sjećanje, Rijeka – Sarajevo, 2016., 2017. (roman) Хoдeнe нa пpьcти (Hodene na prusti), Sofija, 2016. (poezija na bugarskom)

237

Melankolija modela, Sarajevo, 2017. (poezija) Ljubičasti menuet, Sarajevo, 2017. (izbor poezije) In illo tempore, Zagreb, 2018. (roman) Počast jeziku / Hommage à la langue / , Sarajevo, 2018. (poezija, trilingvalno)

Prijevodi Mozart: Pisma ocu, Banja Luka, 1990., 1991., 2003.

Priče stare Kine, Sarajevo, 1991.

Heinrich Böll: Potraga za čitateljem, Sarajevo, 2001.

G. A. Bürger: Pustolovine baruna Münchhausena, Sarajevo, 2003. (koautorstvo s Romanom Ivankovićem) Israel Zwi Kanner: Židovske priče, Zagreb – Sarajevo, 2007.

Mozart: Pisma, Zagreb, 2007.

Hans Küng: Izborena sloboda. Sjećanja, Rijeka – Sarajevo, 2009. (koautorstvo s Romanom Ivankovićem) Mozart: Epistolarna simfonija, Sarajevo, 2016.

238