Poetsko-putopisni rukopis "Velesje" Adnana Žetice prikaz je unutrašnjeg senzibiliteta pjesnika, pripovjedača i esejista koji kroz svoj književni izraz nerijetko vodi dijalog sa sobom, jednako kao i sa svojim čitateljem. Zapravo, moglo bi se reći da je "Velesje" (uz sva prethodna književna javljanja) Adnana Žetice u kontinuiranom preispitivanju neistraženih izazova u kojima se ogleda i eksperimentalnost poetskog puta koji traži aktivno sudjelovanje (pronicljivost i tankoćutnost) čitatelja. S druge strane, Žetičino trezveno osluškivanje podveleške korine i života rezultiralo je izoštrenim, zagonetnim zapisima kroz kršoviti plato Podveležja. Energija pjesnika-putopisca Adnana Žetice ne jenjava kroz zapise, aktualizira se iznova konstruirajući nove iracionalne i fantazmagorične mogućnosti jezika. Kroz poetsko-putopisne zapise pratimo vitalistički neraskidivi kontinuitet ideje o malim, privatnim, pričama spram velikih priča Povijesti.