Almin Kaplan | Trganje (roman)

Almin Kaplan

TRGANJE (roman)

Almin Kaplan

Trganje (roman)

SYNOPSIS, Zagreb – Sarajevo, 2017.

Sadržaj

I Kako je nikao svijet. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 9

II Prvo branje. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 69 III Maslinastozelena . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 97 IV ... Evo zore evo dana .... . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 117 Odjavna špica (... Pavelića porodila vila, ali Tita mršava kobila ...). . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 131

Vreme meriš skokovima zečijim i u zadak piljiš svetoj Barbari Na bedemu rimskom riđi barbari grudvaju se mozgovima dečijim!

Marko Vešović

7

I Kako je nikao svijet

1.

Naša kuća je bila najstarija u selu. Ime njenog tvorca već odavno je iščezlo iz naše porodične memorije. Pričalo se i da je u njoj bilo ognjište.

U početku je to bila prostorija od kamena, prekrivena slamnatim krovom, poslije su je, dedo i otac, nadogradili sa po jednom sobom. Ta dva sobička su bili metafore njihovih života, svojom nezgrapnošću više su govorile o životima moga dede i moga oca nego išta drugo.

U čitavom selu jedino je naša kuća bila okrenuta prema zapadu, sve ostale su gledale prema jugu. Tako se isticala iz gomile i činilo se kao da je u selo odnekud bačena.

Selo je izranjalo iz krša kao njegov neodvojivi dio, i ličilo na oglođanu kost. U njemu nije bilo niti jednog stabla i kuće su se ljeti po vazdan cvrljale na jarkom suncu. Mi smo imali odrinju – naš jedini hlad.

Kuću su u onom ratu pogodili topom. Izgorjela je do temelja, ali zidovi su ostali i dedo ju je poslije obnovio. Pogodile su je švabe sa Kasarne.

Kasarna je naselje u kojem su kuće načičkane oko crkve. Crkva je na proplanku i kad je ljeto u jeku, sunčeva kugla zalazi između njenih dvaju tornjeva. Tada Kasarne nestaje i kuće tonu u mrak ljetne večeri – kao u blato. I nebo nad Kasarnom bude crveno – kao krv. Iza crkve je rub brda koje zovemo Ilijina glavica. Na njemu je neko razapeo boga i samo ako se dobro zagledaš vidjet ćeš ga. Djeluje kao skakavac kojeg su nabili na kolac.

11

Osim očeve i dedine sobe, na našu kuću je nadograđena i čatrnja – još jedna betonska kockica koja je činila da kuća izgleda kao da ju je neko dijete u igri gradilo. Kao dječaka podsjećala me je na kuće kakve sam viđao u slikovnicama, na one čardake koji nit su stajali na zemlji, nit su lebdjeli u zraku.

Sobe naše kuće bile su ispunjene masivnim namještajem: regalima od zida do zida, teškim kaučima, stolom koji se nije uklapao sa ostalim namještajem, i još nekoliko nepotrebnih predmeta koje su moji roditelji dobivali na poklon od prijatelja i rođaka. Podove su zastirali debeli ćilimi čiji su krajevi zaokrećali uzazid – kako bi se prekrila i lajsna koja je uokvirivala podne daske.

U našoj kući, sve je bilo zastrto. Ništa nije smjelo ostati vidljivo.

Kao da su je se moji roditelji sramili i onda je prekrivali s čim god su stizali – da je neko ne vidi golu. Majka je svoje heklane krpice stavljala gdje god je bilo mjesta. Na uzglavljima kauča stajale su heklane jambeze, u ormarima ispod kristalnih čaša, koje su služile samo za ukras, također je stavljala svoje heklane komade, stavljala ih je i na frižider, prozor, a ljeti i na vatreni šporet. Čak je i na televizoru bio mali heklani stolnjak čiji je jedan krak uvijek prekrivao dio našeg crno-bijelog ekrana.

Jedna od tri sobe naše kuće je bila ljetna kuhinja – mi smo je zvali mala kùća. U njoj smo provodili većinu vremena – pogotovo ljeti. Tu se i kuhalo, i sjedilo, i jelo, i pilo. U malu kùću smo i goste primali. U ostale dvije majka ih je odvodila tek na odlasku – da vide kako su ona i otac namještajem opremili našu kuću. Gosti su se tada divili i razgledavali majčin kristal sa pažnjom kakvom se razgledavaju izlošci u muzejima.

Naša kuća kao da je nekog čekala. Bila je spremna da u svoj novi namještaj primi nekoga ko je na putu da postane dio naše porodice. Naša kuća kao da je čekala nas same. Nas koji ćemo jednog dana postati dostojniji njenog namještaja.

12

2.

Dedo je bio sitan čovjek. Zahvaljujući slabašnoj konstituciji kretao se brzo, ko lepirica. Kad je hodao, ruke bi držao otpozadi – na prknu. Na glavi je imao kapu francuzicu, a na licu brkove kakve je nosio Hitler. Dedo je imao i neke crte Charliea Chaplina – na njegovom licu, ocrtavala se svaka koščica. Bio je mršav i krhak čovjek koji je od svega najviše volio da priča.

Njegove priče su imale svoj početak i svoj kraj – za razliku od većine seoskih pripovjedača koji su svaku priliku koristili da ih se sluša. Dedo nije bio takav – koliko god da je volio pričati, isto toliko je volio i slušati. U njegovim pričama su živjeli hajduci, komiti, partizani, ustaše i četnici. Osim njih, u njegovim pričama su se pojavljivali i sasvim obični ljudi – jadnici koji nikome nisu pripadali.

Iako se i sam u svojoj dvadesetpetoj priključio partizanima i s njima dočekao kraj rata, o sebi skoro nikada nije pripovijedao, već uvijek o nekim drugim ljudima – o onima čije su mu sudbine bile zanimljivije i vrijednije za prepričavanje. Dedu sam mogao slušati satima i nije mi smetalo što neke priče slušam i po stoti put.

Majka nije voljela njegovu potrebu za pričanjem. Zbog njegovog zanata, zvali su ga da zabavlja zahtjevnije goste po selu, pa je često bio odsutan iz naše kuće. Majka nije voljela ni kada je dedo pričao meni.

A pričao mi je najčešće uz jutarnju kafu. Ležao bih iza njegovih leđa, držao ruku u džepu njegovog kaputa, i pažljivo slušao o komitima, hajducima, partizanima, ustašama, i četnicima. Majku je to ljutilo pa bi ustajala i u znak protesta započinjala neki posao.

Upalila bi usisivač ili već zalombrala posuđem kako bi ga omela u pripovijedanju. Ja bih se tada podizao sa kauča i glavu skoro naslanjao na njegova usta – da mi koja riječ ne promakne. Kad bi majka to vidjela, okrenula bi se prema njemu i rekla: idi baci kravi! I dedo 13

bi ustajao odnoseći sa sobom svoja leđa. Ostavljajući me sama, na milost i nemilost svijeta.

3.

Dedo nije imao novac. U njegovim džepovima si mogao naći duhansku kutiju, platnenu maramicu koju je zvao rubac, i jednu malu crvenu čakiju – za kalemljenje. Njom je kalemio voćke – od mladice je otkidao grančice i pažljivo ih zadijevao u druga, starija stabla. Nije to često radio, već samo ponekad, kad bi mu se pružila prilika, više onako usput.

Novca nije imao jer nije imao penziju. Nije je imao jer nikada nigdje osim na zemlji nije radio. Majka ga je često grdila zašto nije sebi sredio bar boračku, jer bio je u ratu. On bi to pristojno prešutio, otpuhnuo dim, rekao odoh baciti kravi, i otišao. Majka bi tad rojila i jadala se ocu kako je dedo neradnik i kako mu je važno samo gdje će i s kim pričati.

Najviše je volio odlaziti kod Luke i kod Kreše. Luka mu je konstitucijom i karakterom sličio. Izdaleka sam ih raspoznavao po kapama. Dedo je imao francuzicu, a Luka micu, kapu sa strehom za koju su mi govorili da je vlaška. Nikada nisam shvatio zašto je francuzica muslimanska, a ona sa strehom vlaška – ali sam prihvatio. Luka je živio blizu nas i njegova kuća je bila smještena u gaju.

Okolo su rasli hrastovi, a zid njegove avlije je bio od kamena – i dedo ga je zvao duvarina. Njegova kuća je sličila našoj, imala je tri prostorije, i veliku terasu. Kao ni naša kuća, ni Lukina nije imala zajednički ulaz – u svaku se sobu ulazilo s vana. Kod Luke je dedo znao popiti i prvu kafu, onu jutarnju koja se obavezno pije u vlastitoj kući. To mu je majka najviše zamjerila. Sve drugo i nekako, ali da prvu kafu ispija u tuđoj kući – e to joj nije moglo u glavu.

Ticalo se to običaja, ali i straha da će zbog dedinog ranojutarnjeg hujkanja selo pomisliti da je prespala.

14

Krešo je bio drugačiji čovjek od dede i Luke. Živio je u kući čija je avlija imala visoke zidove, u jednoj maloj sobici, sa svojom ženom koju su svi zvali baba. Krešo je pričao polako, bez da igdje žuri, i uvijek ostajao nedorečen. Kad sam s dedom odlazio kod njega na kafu, njih dvojica su razgovarali, a ja i baba šutili. Kad bi pošli, baba je iz kredenca vadila naranču i govorila mi: turi ovo u džep i ponesi kući. Znalo se desiti da mi umjesto naranče ponudi jabuku, ili već krušku, ali nikad slatkiš. Kao da nije znala da takvo što ikako postoji.

4.

Otac i dedo skoro da nisu razgovarali. Nisu oni bili ni u kakvoj svađi, već jednostavno nisu govorili. To je bio nekakav njihov običaj. Ne znam kada su prestali jedan drugom upućivati riječi, ni kako se to desilo, ali ako bi slučajno razmijenili koju, majka i ja bi se tada sagledali i očima na njih zakolutali.

Ujutro uz kafu, najčešće se šutjelo. Dedo je svoje priče pričao samo ako otac nije tu. U suprotnom, ni on, ni otac nisu usta otvarali. Tada se moglo čuti samo prelijevanje kafe iz džezve, zveckanje kašičica o porculanske fildžane, i na kraju srkanje.

Njihov odnos je bio jednostavan: mimoilazili su se a da se ne pozdrave. A ako su jedan drugom trebali nešto reći, nešto što se tiče dnevnih poslova, najčešće su mene ili majku koristili za posrednika. Otac je počinjao sa reci mu, bez da ga oslovi imenom ili sa babo. Reci mu, bilo je drugo dedino ime. Reci mu – kao da je u sebi skrivalo neku tužnu priču iz njihove prošlosti koja se u tim riječima samo naslućivala. Jednu od onih priča koje nikada ne budu ispričane. Priča za koje se ne zna ni jesu li se uopšte desile.

Dedo je oca oslovljavao imenom. U tim rijetkim trenucima kad ga je spominjao, ja sam osjećao nelagodu i stid – kao da bi dedo, izgovorivši očevo ime, razotkrio neku našu zajedničku sramotu.

15

On je to radio sa oprezom i samo kada nije imao drugog izbora.

Obično bi uz jutarnju kafu majci uputio rečenicu: Nevjesta, đe je Ć. danas? Majka bi kratko odgovorila i jutro bi ponovo ispunio zvuk srkanja kafe iz fildžana.

5.

U našoj kući nikada nije svirala muzika. Otac i majka su bili šutljivi i na muziku su gledali kao na nešto neozbiljno – čemu se nemaju pravo prepuštati. Vjerovali su da je muzika za djecu i nezrele, i da oni takvi nisu, da su oni ozbiljni ljudi.

Ako bi se kojim slučajem desilo da na našem televizoru zasvira neka pjesma, majka bi skočila i smanjila ton. Otac je ostajao u ležećem položaju, s rukama na trbuhu, praveći se da to ni ne čuje.

Samo u rijetkim trenucima znali su se našaliti. Obično kada bi otac prepričavao zgode iz svog života. Tada smo se svi smijali. Taj naš smjeh je bio neprirodan, nešto što nam nikako nije pripadalo; i više je bio stvar pristojnosti, nego očevog smisla za humor.

U našoj kući je postojao radio. Bio je to crni jednokasetaš. Jedina kaseta koju smo imali – imala je zeleni omot. Jedino se toga sjećam. Dešavalo se da ga ponekad upalim, ali samo kad oca nije bilo kući. Upalio bih ga i šaltao radiostanice, u nadi da ću naći nešto što će u našu kuću unijeti vedrinu. Neku pjesmu što će nas bar na trenutak promijeniti, učiniti drugačijim.

O praznini što je zjapila bez muzike – ja ništa nisam znao. Ta podmukla tišina u našu se kuću uselila prije nego sam se rodio.

U tom neslušanju muzike slutio sam vrijeme koje se dešavalo mimo mene. Vrijeme koje se ticalo mojih roditelja i moga dede.

Ako bi počeli svakodnevno paliti radio, tada bi se čitav jedan svijet srušio. Svijet u kojem su moji roditelji ozbiljni ljudi. Tako sam mislio.

16

Crni jednokasetaš je stajao na prozoru i majka ga je redovno čistila od prašine. Bio je dio naše kuće koji nam nikada do kraja nije pripao; ali i dio koji je svojim prisustvom ulijevao nadu da ipak postoji izlaz. Ono malo čudo tehnike koje nas čini bogatijim i jednakijim sa drugim ljudima.

6.

Od svih, majka me je najviše voljela, bez rezerve, onako kako se voli dijete.

U našem odnosu bilo je i mržnje. Nikada nikoga nisam mrzio kao majku – najčešće zbog toga što mi je bježala u snovima. Mrzio sam je i na javi – kada mi je nešto branila. Ili kad bi me bila.

Majka je oduvijek bila spremna zadaviti mačku. To sam znao od najranijih dana. Kada bi neka od seoskih mačaka ušla u našu avliju, ona je sva uznemirena skakala i gađala je čim god je stigla. Često sam je zamišljao kako davi mačke. Zamišljao sam i kako mačiće trpa u vreću i baca ih u rijeku. I to joj je nekako pristajalo.

Najčešće sam je zamišljao kako ubija mačke u trenucima kad je kudila dedu. On bi sjedio i pričao, a ona oko njega oblijetala i prigovarala mu kako ništa ne radi i kako je postao seoska luda.

On se nije obazirao na njene prigovore, samo je šutio, strpljivo otpuhivao svoje dimove, i obično pod izgovorom odoh baciti kravi ustajao i odlazio.

Jednom sam pobjegao od kuće. Pobjegao sam kako bih uprkos njenoj zabrani otišao u prodavnicu i za crvenku sebi kupio sladoled. Nisam se vraćao čitav dan. U međuvremenu sam se igrao sa djecom koju sam sretao usput, ona me je tražila, u čatrnji i bunaru, nadvirivala se nad strme litice tresući se od pomisli da se nisam slučajno otisnuo u provaliju. Tražila me je i plakala. A kad sam konačno došao, najprije me je zagrlila, onda suhom drenovom 17

šipkom prebila. Po čitavom tijelu sam imao fašnice. Zaspao sam plačući – i sanjao kako mi bježi.

Kad sam se probudio, da bi se iskupila, dopustila mi je upaliti radio. Upalio sam ga i na jednoj stanici našao pjesmu koju nisam upamtio. Sjećam se samo da mi je prijala i da su ona i dedo pili kafu dok je svirala. I da su šutjeli.

7.

Ispred kuće je prolazio seoski put. Bila je to kozja staza. Osim kamenja, na njoj je bilo i one sitne zemlje koju smo zvali prpoška.

Igrao sam se tako što bih usjekao granu, uzjahao je kao konja, i trčeći prašinu dizao u oblake poput kauboja. Pored kuće je bio vanjski klozet – prostor mojih prvih osamljivanja. Kroz rašite daske na vratima probijala se sunčeva svjetlost i pravila vazdušne skulpture. Mogao sam satima čučati i slušati gundelje kako zuje u zovi koja je rasla pored.

S druge strane kuće staza je vodila u štalu. Štala je bila odmah iza kuće. U njoj se čuvao duhan koji smo najprije nizali na kanafe, a onda sušili u sušnici pod najlonom. Na zidovima štale su bile drvene prečke koje smo zvali serđenima. O serđene smo kačili kukače koje su na kanafi držale osušene listove. Kukačama smo zvali kukasto drveće. Čitav gornji zid kuće je bio u zemlji. I bočni zidovi su urastali u krševito tlo i činili da kuća izgleda kao dobro ukopana betonska kocka. U mojoj mašti se nije mogla odvojiti od krša u koji je srasla, kao nezgrapna kamena skulptura uklesana u brdo.

U čatrnji prislonjenoj uz kuću, u koju smo olucima skupljali kišnicu za piće, stanovala je kučibaba. Nikada nisam mogao zamisliti kako izgleda ta baba kojom su mi često prijetili. Mogao sam izmaštati vještice, partizane, ustaše, četnike, pa i samog gospodina boga, ali kučibaba je ostala nedostižna mojoj mašti.

18

Nisam je uspijevao razabrati u mraku koji sam, držeći se za majčinu haljinu, dok bi ona kantom zahvatala vodu, ćulio kroz otvor.

Kroz bosnike.

8.

Nena se razboljela iznenada, prije nego sam počeo pamtiti.

Odveli su je najprije u Dom zdravlja Stolac, a zatim odmah za Mostar. Rekla je da je u njoj nešto puklo. Dedo ju je samo jednom posjetio u bolnici. Vratio se slomljen i rekao da će se ubiti ako joj se nešto desi.

I desilo se – umrla je petog dana svoje bolesti, bila je noć i bilo je hladno. Umrla je zagledana u plafon, u neon koji se najprije, polako ali sigurno, pretvarao u nepregledna prostranstva bjeline, pa onda ugasio – kao što se gasi ekran našeg crno–bijelog televizora.

Sa onom tačkom na sredini – koja potraje koji sekund, pa onda i nje nestane.

Dedo je neninu smrt teško podnio. Osjećao se prevarenim i nikako nije mogao prihvatiti da tog tijela više nema. Da je zakopano ispod dva metra zemlje crvenice i da će ga uskoro pojesti crvi. Svaki dan je odlazio na njen mezar i s njom pričao. Sjedio bi satima zagledan u sliku na njenom bašluku i kroz suze se pravdao kako ništa nije čuo kad je u njoj puklo.

U znak žalosti zabranio je paljenje televizora na godinu dana.

Tako je kaznio i sebe i druge.

Poslije, kad god je prepričavao tu svoju tragediju, sebi je postavljao pitanje kako to da ništa nije čuo kad je u njoj puklo. Na samom kraju priče, svaki put bi dodao, kao poentu, da je svijet podijeljen na dvije pole i da ga dijeli staklo bolničkog prozora.

19

9.

Kad je otac došao kući i rekao da su nenu oćerali za Mostar – dedo se raskrivio. Tako je pričala majka. Oćerali za Mostar je slutilo na zlu sudbinu.

Stolac je od Mostara udaljen svega četrdeset kilometara, ali se taj put prelazio samo onda kada je bilo nužno. Kada je porod bio komplikovan, kad se sunetilo, operisalo slijepo crijevo, čir, rak debelog, ili kad bi u tebi nešto puklo. Sve ostalo se moglo riješiti u Stocu ili kod seoskih nadriljekara.

S oćerali za Mostar počeo se obrušavati dedin svijet, a u bezdan je pao kad je petog dana nakon puknuća otac ušao u kuću i rekao da je umrla. Nije mi teško zamisliti kako je dedo tada plakao – jer nije prestajao da kraja života.

Teže riječi od oćerali za Mostar, bile su oćerali za Sarajevo. Iz Sarajeva se niko nije vraćao. Neki su umirali čak i u putu. U Jablanici, Konjicu ili na Bradini. Tada bi kola hitne pomoći stala na prvo proširenje, šofer bi izašao da ispuši jednu, zatim bi se na poziv medicinara vratio, auto upalio, okrenuo ga, i nazad. S početka bi vozio polako, pa onda sve brže i brže.

Strah od velikih gradova je strah od smrti.

10.

Dedine su priče bile pune jama. Skoro ni jednu nije ispričao a da u njoj nije spomenuo neku jamu. Bile su to jame koje nisu imale dna. Jame u koje je on bezmilosno bacao svoje junake.

Oko njih su marširale vještice, partizani, ustaše i četnici. Vještica i ustaša se nikada nisu sreli u jednoj priči, ali ustaša i partizan jesu. I to je uvijek završavalo tako što bi jedno od njih bilo bačeno u jamu.

Jedna takva jama, bila je nedaleko iznad naše kuće. Ona je kao nekakav usjek u zemlji, nekakva duboka pukotina na njenom licu; 20

Nakladnici

SYNOPSIS d.o.o., Zagreb Vlade Gotovca 4, Zagreb SYNOPSIS d.o.o., Sarajevo Maršala Tita 32, Sarajevo Za nakladnike

Ivan Pandžić Fadila Halvadžija Urednik

Ivan Lovrenović Oblikovanje i prijelom

Bruno Abramović © Almin Kaplan i Synopsis d.o.o.

Nijedan dio ove knjige ne smije se umnožavati, fotokopirati, ni na bilo koji način reproducirati bez pismenog dopuštenja autora i nakladnika.

978-9958-01-048-4 (Sarajevo) 978-953-7968-69-4 (Zagreb) CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 000974234.

Tisak

Grafomark d.o.o., Zagreb Tisak dovršen u listopadu 2017.