Ivan Lovrenović | Književnost franjevaca u Bosni i Hercegovini

Književnost franjevaca u Bosni i Hercegovini Ivan Lovrenović

Biblioteka Iz Bosne Srebrene Tekstovi bosanskohercegovačkih franjevaca od XVII. do XX. stoljeća Urednik: Ivan Lovrenović Nakladnik: Synopsis, Sarajevo – Zagreb Bosna Srebrena – povijesno ime franjevačke prisutnosti na tlu Bosne i Hercegovine, ujedno je i ime za cijeli literarno-jezični proces. On je integralno utkan i u zajedničko kulturno nasljedstvo Bosne i Hercegovine, i u kulturni identitet Hrvata na golemomu prostoru nekadašnje franjevačke provincije Bosne Srebrene od Budima do Dubrovnika, i od Carigrada do Splita. A posredstvom franjevačkoga literariteta, toga specifičnog bosanskoga pisma, Bosna i Hercegovina nikad nije prekidala svoju vezu s evropskim kulturnim kontekstom.

Gotovo puna četiri stoljeća, od fra Matije Divkovića do danas, teče neprekinuta spisateljska djelatnost među bosanskim franjevcima. A prvih tristo godina, do pojave građanskih pisaca u Bosni i Hercegovini krajem XIX. stoljeća, drugih radnika osim franjevaca na polju kulture teksta među bosanskohercegovačkim katolicima-Hrvatima i nema. Zato nije pretjerano reći da je cijela civilizacijska i povijesna memorija ovoga etničkog i kulturološkog mikrokozmosa pohranjena u toj tristoljetnoj, raznovrsnoj franjevačkoj knjizi.

Konceptom biblioteke Iz Bosne Srebrene predvidjeli smo da u dvadeset svezaka budu reprezentativno zastupljeni svi važni autori i žanrovi (homilije, lekcionari, katekizmi, ljetopisi, memoarski, historiografski, politički, etnografski tekstovi, putopisi, poezija, epistolografija, likaruše, vizitacijska izvješća, biografije...).

Izdanja neće biti opterećena strogim znanstveno-kritičkim aparatom, ali njegovat će potreban minimum znanstvenoga priređivanja.

Književnost franjevaca u Bosni i Hercegovini Ivan Lovrenović

P

ojam označava četiri stoljeća dugu kulturnu akciju i spisateljsku tradiciju, te veoma raznorodan skup literarnih žanrova i tekstovnih oblika. Nekad je bilo uobičajeno da se vrijeme i karakter ove literarne tradicije, u užem kulturnopovijesnom i književnotipološkom određenju, ograničuju na starije povijesno razdoblje (do prvih pojava nereligiozne autorske književnosti u XIX. stoljeću) u kojemu je spisateljska djelatnost franjevaca bila motivirana dominantno religijsko-odgojnom, utilitarnom svrhom, pa su iz toga proizlazili i njezini glavni oblici, motivi i postupci. No, u bosanskih franjevaca spisateljska praksa nikada nije zamirala, živa je i danas, nastavljajući i preinačujući stare tradicije u suvremene izraze i postupke, a stvarajući i nove. Pa, budući da je danas u teorijskim konceptima napušteno ograničavanje književnosti na fikcionalne žanrove u korist mnogo šire shvaćenog određenja u koje ravnopravno ulaze mnogi hibridni oblici spisateljskih praksi, to pruža mogućnost da se književnost franjevaca u BiH promatra kao dinamičan i raznovrstan, promjenama podložan a ipak cjelovit književnopovijesni proces, koji nije historijski zaključen ni dovršen.

Prostor djelovanja i zračenja književnosti franjevaca mijenjao se kroz povijest onako kako se mijenjao organizacijski status i područje djelovanja franjevačke provincije Bosne Srebrene. U svome najširem obuhvatu, do kraja XVII. stoljeća, to se područje steralo i daleko od Bosne – u Hrvatskoj (Dalmacija, Slavonija), u Ugarskoj, Transilvaniji, Srbiji, Bugarskoj. Postupno, s novim političkim granicama i provincijalnim podjelama, ono se smanjivalo, da bi se nakon odjeljivanja 1

Biblioteka Iz Bosne Srebrene

Hercegovačke franjevačke provincije u XIX. stoljeću svelo samo na Bosnu. Klasično, pak, područje franjevačkog literariteta, područje koje je on sustavno prožeo svojim duhom i na kojemu je ostvario velike i trajne kulturne rezultate, jest ono područje koje u religijskom i narodnosno-jezičnom pogledu kroz povijest karakterizira manja ili veća prisutnost katolika štokavskoga govora (Bosna i Hercegovina, dijelovi Dalmacije, Slavonija, južna Ugarska, odnosno Srijem i Vojvodina).

Generički, književnost bosanskih franjevaca treba promatrati u odnosu prema ”univerzalnoj pramatici, tj. prema okvirima koje Matija Divković, je zacrtala antičko-mediteranska književna Razlike besiede, Mleci 1616. tradicija“ (Rafo Bogišić). Književnohistorijski, pak, ona pripada dvama kontekstima: hrvatskoj književnosti i književnosti Bosne i Hercegovine, obama kao njihov integralni dio, ali na različit način. U povijesti hrvatske književnosti i povijesti hrvatskoga književnog jezika bosanska franjevačka književna i jezična praksa igrala je u XVII. i XVIII. stoljeću vitalnu ulogu, povezujući i integrirajući svu štokavsku hrvatsku književnu i jezičnu ”geografiju“ od Dubrovnika i Dalmacije, preko Bosne i Hercegovine, do Slavonije, stvarajući tako osnovu za izrastanje modernoga hrvatskog jezičnog standarda.

Književnosti i kulturi Bosne i Hercegovine franjevačko spisateljstvo, pak, pripada kao svojemu primarnom sociokulturnom i povijesnom ambijentu – iz njega proizašlo, njemu namijenjeno. Pripada mu na kompozitan način, onako kako je i on sam kompozitan – kao njegova katoličko-hrvatska kulturna i književna komponenta, ali organski urasla u povijesnu cjelovitost toga ambijenta. Preko franjevačkoga literariteta Bosna i Hercegovina je u svojoj kulturnoj povijesti uvijek zadržavala, kolikogod tanku, vezu s evropskim kulturnim identitetom. Stoga je bilo logično da su upravo franjevački pisci i intelektualci (Ivan Frano Jukić, Grgo Martić i drugi) prvi u Bosni i Hercegovini otvarali horizonte evropskoga političkog, znanstvenog i kulturnog moderniteta, nastojeći 2

Književnost franjevaca u Bosni i Hercegovini

Matija Divković, Nauk karstianski, Mleci 1611.

pri tome prevladati duboku etnokonfesionalnu podijeljenost bosanskoga društva.

Spisateljskoga rada među franjevcima u Bosni bilo je i prije osmanskoga osvajanja, u vrijeme Bosanskoga Kraljevstva (spisi na latinskom jeziku Jakova Markijskoga, Bartula Alvernskoga, Blaža iz Zalke i drugih franjevaca iz evropskih zemalja koji su živjeli i radili u Bosni). Za povijest književnosti i književnoga jezika u Bosni i Hercegovini i u Hrvatskoj relevantno je spisateljstvo na vernakularu, narodnom jeziku, čiji se početak podudara s velikom akcijom katoličke obnove po smjernicama Tridentskoga koncila (1545–1563) na jednoj strani, te s ustaljivanjem osmanskoga političkog i ekonomskog sistema i tursko-islamske civilizacije u Bosni i Hercegovini i na Balkanu na drugoj strani. Prirodno je da se u ovako dugom vremenu, u zavisnosti od krupnih historijskih i kulturnih promjena, franjevačka književnost mijenjala u mnogim svojim osobinama, kao što se mijenjao i profil franjevca-pisca i kulturnoga radnika. Četiristogodišnja historija franjevačke spisateljske prakse može se u najgrubljim obrisima podijeliti u dva razdoblja – predmoderno i moderno. Značajno je da ta podjela slijedi opću evropsku povijest ideja i društvenih kretanja, s time da se manifestacije modernosti u Bosni pojavljuju sa zakašnjenjem, te u skromnim i hibridnim oblicima.

Prvo, predmoderno razdoblje obuhvaća XVII, XVIII. i dio XIX. stoljeća, a u hiMatija Divković, Sto čudesa, Mleci 1611.

3

Biblioteka Iz Bosne Srebrene

storijsko-političkom smislu dijeli se na dva oštro različita podrazdoblja: do Bečkoga rata (1683–1699) i poslije njega. Do Bečkoga rata osmanlijska osvajanja pomaknula su granice Carstva na sjever do Budima i na zapad do jadranske obale. Redovnici franjevačke provincije Bosne Srebrene, kao jedine priznate katoličke institucije u evropskom dijelu Carstva, pastoriziraju katolike na cijelome tom ogromnom prostoru od Jadrana do Transilvanije i Bugarske, od Albanije do Panonije. Općenito govoreći, u ekonomskom i zakonskom pogledu vladaju u tom razdoblju stabilnost i red. Sasvim drukčije prilike, pak, nastaju u Bosni nakon povijesnoga poraza Osmanlija pod Bečom i utvrđivanja novih granica Carstva na Dinari, Savi i Dunavu. Bosna postaje serhat, vojna predstraža Carstva, vjerska struktura stanovništva drastično se mijenja – katolici i franjevci masovno se iseljavaju, ostaju aktivna samo tri samostana (Fojnica, Sutjeska, Kreševo), a iz prekosavskih i prekodinarskih krajeva u Bosnu slijevaju se muslimani. Provincija Bosna Srebrena našla se na teritoriju triju država (Austrije, Venecije i Osmanskoga Carstva), što će postupno dovesti do njezina smanjivanja u granice Bosanskoga pašaluka i do odvajanja novonastalih franjevačkih provincija u Dalmaciji, Slavoniji, Ugarskoj.

Opće prilike naglo se pogoršavaju (bezakonje, korupcija, sve veće bogaćenje i povećanje autarhične moći muslimanskih feudalaca, pobune, hajdučija), pojačava se vjerskoideološka netrpeljivost, započinje proces dugotrajnoga i nezaustavljivog propadanja osmanskog vojno-ekonomskoga sistema.

Okvirno, franjevački spisateljski rad u Bosni iniciran je protureformacijskim ciljevima Crkve i dubinski prožet aktivističkim i polemičkim diskursom protureformacije, ali su u njemu mnogo snažnije izražene specifične bosanske prilike. Potrebe za pravim Matija Divković, Nauk karstianprotureformacijskim djelovanjem bilo je u ski, Mleci 1611; posveta Antudijelovima Hrvatske i Ugarske koje su panu Grgureviću, Bošnjaninu iz Sarajeva i Pavi, sinu njegovu storizirali bosanski franjevci, dok u samoj 4

Književnost franjevaca u Bosni i Hercegovini

Matija Divković, Sto čudesa, Mleci 1611; posveta Ivanu Nikole Matijaševića, Bošnjaninu iz Sarajeva

Bosni toga nije trebalo jer reformacijski val Bosnu uopće nije dohvatio.

Katolička vjera i vjernost papi ovdje su pred iskušenjima druge vrste. Integralni dio golemoga osmansko-islamskog teokratskog imperija, Bosna je s gledišta Katoličke crkve misijska zemlja, bez redovite crkvene hijerarhije, s velikom većinom muslimanskoga stanovništva, uz značajan broj pravoslavnoga življa što ga opslužuje Srpska pravoslavna crkva koja, opet, nastoji katolike podvrgnuti pod svoju jurisdikciju. To su elementi vjerskoga i socijalnog konteksta koji su u Bosni početkom XVII. stoljeća bili okvir nastanka, razvoja i širenja katoličke nabožne književnosti na narodnome jeziku, i koji su joj dali glavne idejne i književno-jezične značajke. U duhu prilagođenosti domaćemu čitatelju bila je i upotreba pisma – bosanske varijante ćirilice (kasnije u literaturi nazvane bosančicom, fratarčicom, hrvatskom ćirilicom itd.), koja je među franjevcima u Bosni bila favorizirana sve do prvih desetljeća XIX. stoljeća. Usporedo s pisanjem na narodnom jeziku i s upotrebom ćirilice, njegovala se i upotreba latinice, kao i pisanje na latinskom jeziku. Latinicom je tiskan jedan od prvih i najpotpunijih bosansko-hrvatskih lekcionara, Pisctole i evangelya Ivana Bandulavića, koji će sve do duboko u XIX. stoljeće biti osnovom mnogobrojnim izdanjima šćaveta – lekcionara na narodnom jeziku.

Za ostvarivanje ciljeva koje su prvi franjevački pisci stavili preda se (Matija Divković, Ivan Bandulavić, Stjepan Markovac-Margitić, Stjepan Matijević, Pavao Papić, Pavao Posilović, Ivan Ančić i drugi) najprikladnije su bile forme propovijedi i različite vrste katekizamskih, nabožnopoučnih spisa, koje su u njihovome spisateljstvu i najzastupljenije. Nitko od ovih pisaca ne stvara originalno, to im i nije cilj. Oni prevode, prerađuju i kompiliraju obimnu evropsku literaturu te vrste (Jakob Lede5

Biblioteka Iz Bosne Srebrene

Matija Divković, Život svete Katarine, iz izdanja Nauka karstianskoga 1641.

sma, Johannes Herolt, Roberto Bellarmino i drugi autori), poznat im je i književni rad dubrovačkih i dalmatinskih pisaca, a njihov književni dar i uspjeh može se mjeriti prema stupnju pripovjedačke živosti i uvjerljivosti, koja kod Divkovića zna biti na razini vrsnoga književnog pripovijedanja, ”te se može reći da je fra Matija Divković bio utemeljitelj kako bosanske franjevačke, tako i, moderno rečeno, cjelokupne književnosti Bosne i Hercegovine“ (Midhat Begić). Njihova kulturna zasluga je, između ostaloga, i u tome što su na taj način u bosanski literarni i kulturološki horizont uveli mnoge motive, topose i likove iz evropske književnosti.

Njihove knjige bile su jedino pučko štivo toga vremena, doživljavale su mnoga izdanja i brojne kasnije prerade, te su se duboko ukorijenile u kolektivnom pamćenju. U povijesti književnosti Bosne i Hercegovine spisateljska praksa koju su začeli Divković i njegovi suvremenici utemeljila je najvažnije žanrove i prozodijske obrasce: umjetničko pripovijedanje, dramski dijalog, versifikaciju. I u jezično-standardizacijskom pogledu Divković postavlja temelje jednomu dalekosežnom procesu. Jezik njegovih besieda je čist bosanski ijekavsko-ikavski govor, ali Divković ne ostavlja ”prirodni“ govor u sirovom obliku; on ga s veoma razvijenim osjećajem mjere nastoji oplemeniti i učiniti gipkijim tako što u svoj bosanski jezik integrira sve hrvatske književno-jezične tradicije: slavonsku, dalmatinsku, dubrovačku, te tako stvara idiom Ivan Bandulavić, Pištole i evanđelja priko svega godišta, posveta Markantunu de Dominisu, nadbiskupu splitskom 6

Književnost franjevaca u Bosni i Hercegovini

višega reda, prihvatljiv i razumljiv na cijelome štokavskom području.

Napokon, Divković, koji u Veneciji sam oblikuje i izlijeva slova bosanske ćirilice za slaganje i tiskanje svojih knjiga, može se smatrati i prvim bosanskim tipografom, urednikom i izdavačem koji taj posao radi sustavno, usavršavajući sve njegove likovno-grafičke, pravopisne, tehničke, knjigovezačke aspekte prema potrebama bosanskoga puka i jezika.

U XVIII. stoljeću, zatvaranjem Bosne Srebrene u granice osmanske Bosne na Savi i na Dinari, te općim pogoršanjem životnih, društvenih i vjerskih prilika, motivi za stvaranje nabožno-poučne i teološke literature i dalje ostaju djelatni, te se i u ovome stoljeću javlja cijeli niz pisaca koji nastavljaju tu tradiciju (Filip Lastrić, Tomo Babić, Lovro Šitović, Marko Dobretić, Jerolim Filipović, Vice Vicić, Luka Vladimirović i drugi). Ali osnovni ton se mijenja: umjesto prisno srdačnoga i vedrog divkovićevskog pripovijedanja, sada se sve češće osjeća tjeskobni ton brige za sam opstanak. Razlozi za brigu su dvostruki. Ugrožen je vjerski i biološki opstanak naroda povjerenoga franjevcima, a ugrožena je i franjevačka ”redodržava“ Bosna Srebrena, Ivan Bandulavić, Pištole i evanđelja priko nekada slavna i velika provincija svega godišta, Mleci 1613. majka, kojoj sada prijeti snižavanje ranga, pa čak i ukidanje. Radikalno je promijenjen i profil primatelja poruke franjevačkih knjiga. Do Bečkoga rata među katolicima u Bosni još je bilo društvene razuđenosti, postojao je osim seljaka, rudara i sitnih obrtnika ugledan i obrazovan sloj gradskih trgovaca i poduzetnika, kojima su kao mecenama i zaštitnicima franjevački autori posvećivali svoje knjige. Poslije kataklizmične vojne kampanje Eugena Savojskoga 7

Biblioteka Iz Bosne Srebrene

Pavao Posilović, Cviet od kriposti duhovni i tilesnie, Mleci 1647.

1697. godine, gradovi su ostali u zgarištima a za Eugenovom vojskom u strahu od odmazde turskih vlasti izbjegao je iz Bosne ogroman broj katoličkoga stanovništva i franjevaca s njime. Trgovački i poduzetnički sloj zbrisan je s historijske scene, i u Bosni se kod katolika neće pojaviti sve do polovice XIX. stoljeća, a ono malo naroda što je ostalo (prema franjevačkim kronikama tek tridesetak tisuća duša i 29 franjevaca), predstavlja seosko i ostatke prigradskoga stanovništva najnižega socijalnog i obrazovnog stanja. U tim prilikama konačno se dovršava povijesno oblikovanje onoga osebujnog profila bosanskoga franjevca koji je simbiotički srastao sa svojim narodnim i sociokulturnim miljeom, i koji svojemu puku kroz duga stoljeća predstavlja sve – duhovnika, političkoga zastupnika i predstavnika u okviru osmanskoga milet-sistema, kulturnoga radnika, savjetnika u obiteljskim stvarima i praktičnim poslovima, liječnika, učitelja-prosvjetitelja.

S ovako promijenjenim životnim okolnostima počinju franjevački pisci u XVIII. stoljeću njegovati neke nove oblike, ne više samo one strogo vezane uz vjersko-poučnu svrhu, što će značajno diversificirati književnu praksu i utemeljivački djelovati na kasnija intelektualna, znanstvena i književna nastojanja u epohi modernizma i laicizirane književnosti i znanosti. Dvije su pojave u tom pogledu najvažnije i najreprezentativnije: historiografski spisi i ljetopisi, a najmarkantniji autori: Filip Lastrić Oćevac (najplodniji polihistor u starijoj franjevačkoj književnosti), Jerolim Filipović, te ljetopisci od kojih su za XVIII. stoljeće najpoznatiji Nikola Lašvanin, Bono Benić i Marijan Bogdanović. Motivacija za nastanak dokumentarno-historiografskoga i kroničarskog žanra karak karakteristična je za bosanski franjevački mentalitet i doživljaj povijesti. Primjerice, značajni historiografski rad Filipa Lastrića, koji predstavlja prvi navještaj kritičke historiografije u bosanskohercegovačkoj društvenoj znanosti uopće, potaknut je pokušajima degradiranja i ukidanja provin8

Književnost franjevaca u Bosni i Hercegovini

cije Bosne Srebrene. Lastrić se tomu kao ”redodržavnik“ snažno opire, putuje u Beč i Rim, a svoj angažman uobličuje i u uzorno komponiran i argumentiran spis Epitome vetustatum Bosnensis Provinciae, koji će pridonijeti da Bosni Srebrenoj budu vraćeni rang i stare privilegije. Za književnu historiju Lastrić je važan po živom stilu, preciznom izrazu i smislu za dinamično izlaganje i kompozicijsku cjelovitost teksta, a s njime je bosanska književnost, može se reći, prvi put izašla i na evropsku znanstvenu scenu. Sastavljajući svoju monumentalnu crkvenu povijest Illyricum Sacrum, talijanski isusovački znanstvenik Daniele Farlati doslovno je preuzeo i slogovno istaknuo dijelove o Bosni koje mu je napisao Lastrić.

Za historiju znanosti i znanstvenoga nazivlja znatne su zasluge Jerolima Filipovića, svestranog i plodnog teološko-filozofskog pisca, koji je prvi u bosanskoj i hrvatskoj literaturi sustavno radio na stvaranju znanstvenoga nazivlja zasnovanog na narodnom jeziku. ”S Filipovićem se u hrvatskom ostvarilo ono što se kod Renéa Descartesa ostvarilo u francuskom – hrvatski je postao jezik filozofije. Time je, iako s jednim stoljećem zakašnjenja, doživio razvoj svojstven zapadnoj civilizaciji i dokazao da je sudionik zapadnoevropskog kulturnog kruga.“ (Ivan Pederin) Bosanski franjevački ljetopisci, naslanjajući se na kroničarske radove starijih autora, poput Stjepana Markovca Margitića, Andrije Šipračića, Bernardina Nagnanovića, a svi pod općim utjecajem matične franjevačke tradicije, koju su počeli veliki kroničari Reda Marko Lisabonski (Chronica Fratrum Minorum), ), Franjo Gonzaga ((De origine seraphicae Religionis Franciscanae) i Luka Wadding (s osobito vrijednim djelom Annales Minorum), započinju u XVIII. stoljeću sustavnije pisanje samostanskih ljetopisa. Ti ljetopisi također imaju prvenstvenu svrhu da potvrde starinu, historijske zasluge i prava provincije Bosne Srebrene, ali obrađuju i mnogo širu suvremenu problematiku, tako da danas Pavao Posilović, Naslađenje duhovno, Mleci 1639.

9

Biblioteka Iz Bosne Srebrene

predstavljaju vrlo važnu historiografsku i dokumentarnu građu. Neki su pisani pretežno latinskim jezikom, s dijelovima na narodnom jeziku (Divković ga zove slovinskim i bosanskim, Margitić bosanskim ili ilirič iliričkim, Lastrić slavo-bosanskim), a Lašvaninova kronika je pretežno pisana narodnim jezikom i bosanskom ćirilicom. Jezik ljetopisa i u stilskoizražajnom i u lingvističkom smislu mnogo je slobodniji i fleksibilniji od jezika nabožno-poučnih tekstova. Gibak je i bogat živim pučkim idiomima, koji ulaze i u latinski tekst kada autoru uzmanjka rješenje, a na leksičko-semantičkom planu reflektira svu kaleidoskopsku prirodu tadašnje franjevačke naobrazbe i lektire s jedne strane, i bosanskoga kulturalnoga ambijenta s druge. U njemu su prisutni elementi latinskoga, talijanskoga, njemačkoga, gdjegdje madžarskoga, potom obilje turcizama kao već odomaćenih riječi.

Poetički gledano, bosanske franjevačke kronike nastavljaju se na srednjovjekovnu tradiciju žanra, u kojoj se historija shvaća kao jednostavan kronološki linearitet, eshatološki usmjeren i smisleno upravljan Božjom mišlju. Ali u trenucima kada su naslonjene na stvarni život i događaje, eshatološki stereotip redovito biva zasjenjen intenzitetom i konkretnošću kojom u tekst probija neposredna životna stvarnost svom silinom svoje slikovitosti Ivan Ančić, Svitlost krstjanska i i plastičnosti. Po svemu tomu franjevačke slast duovna, Ancona 1697. su kronike često primjer autentičnoga književnog kazivanja. Pisane su živo, u izravnom obraćanju čitaocu, s vrlo razvijenim osjećajem historijskoga kontinuiteta života i odgovornosti. Završavajući pripovijest o nekom od mnogobrojnih fratarskih okapanja oko potvrđivanja starih povlastica u Carigradu, ljetopisac Benić kaže: ”Iznio sam ovdje ovu povijest nadugo i naširoko ni radi čega drugog nego da naši nasljednici imadnu jasniju sliku o nama nego mi o svojim predšasnicima. Njom se oni mogu lakše voditi, ako bi i oni 10

Književnost franjevaca u Bosni i Hercegovini

Stjepan Matijević Solinjanin, Ispovjedaonik, Rim 1630.

(Bože, zakloni!) doživjeli sličan slučaj.

Ovome oni mogu lako dodati svoje nove vještine i svoje oštroumlje. Zdravo!“ Samostanski ljetopisi nisu bili namijenjeni za tiskanje i objavljivanje; tu vrstu pažnje na sebe su svratili tek pojavom moderne povijesne znanosti krajem XIX. stoljeća.

No, oni su ipak imali intenzivnu recepciju – čitani su, prepisivani i nastavljani među franjevcima kroz generacije, i na taj način živo djelovali na oblikovanje povijesne svijesti i na stvaranje određenih književno-izražajnih modela. Danas, franjevački ljetopisi prepoznati su ne samo kao važna historiografska i dokumentarna građa nego i kao specifičan oblik književnoga stvaranja.

Književnoga izražavanja u formi stiha bilo je i ranije, u divkovićevskoj epohi, a to su uvijek bile prerade nabožnih i liturgijskih motiva iz evropske i dalmatinsko-dubrovačke literature. Ta se praksa nastavlja kod mnogih pisaca u XVIII. stoljeću. Vrijedan je pažnje izvanredno uspio prepjev srednjovjekovne tužaljke Stabat mater dolorosa Jacoponea iz Todija u živim ikavskim osmercima, što ga je Filip Lastrić načinio i dao tiskati u Rimu 1758. ((Kratak način činiti put križa), dok je čekao na neku od brojnih i mučnih audijencija u borbi za očuvanje Bosne Srebrene. Prema tom Lastrićevu prepjevu u Bosni se pobožnost križnoga puta obavljala sve do u moderno doba.

U veliki krug prevoditeljsko-prerađivačkoga pjesništva spada i duga tradicija Stjepan Margitić Jajčanin, Fala od sveti, Mleci 1708.

11

Biblioteka Iz Bosne Srebrene

Lovro Šitović, Grammatica latino-illyrica, Mleci 1713. sastavljanja pasionskih tekstova prema dubrovačko-dalmatinskim i talijanskim uzorima, koja u Bosni ide od Divkovića, a najcjelovitiju obradu, sa znatnim autorskim udjelom, dao je Petar Knežević u XVIII. stoljeću ((Muka Gospodina našega Isukrsta i plač Matere njegove).

Kneževićev tekst u Bosni i Hercegovini do današnjih dana ostao je kod franjevaca u crkvenoj upotrebi, a puk ga osjeća kao vlastitu tradiciju. U vjersko-poučnim radovima veoma popularnoga Tome Babića pojavljuju se stihovi ”na narodnu“. U Lašvaninovoj kronici zabilježena je Pisma o budimskoj kraljici u klasičnom epskom desetercu, a u dva navrata se u satiričnim osmercima komentiraju neuspjeli pokušaji pravoslavnoga vladike, ”paćare“, da na turskom sudu ”podloži Latine u svoj rit“ (obred).

O žanrovskoj diversifikaciji u spisateljstvu XVIII. stoljeća svjedoče i prvi pokušaji originalnoga pjesničkog stvaranja. Od autora koji pišu izvorne stihove, dvojica su najpoznatijih: Vice Vicić i Lovro Šitović.

Prvi piše nabožnu liriku, za koju sam komponira i glazbu (što je također važna novina), a drugi ”u hrvatski jezik i pivanje“ sastavlja Pisnu od pakla – spjev koji, pisan vještim epskim desetercima, svoje čitatelje žestokim crtanjem muka paklenih odvraća od narodne epike kao grešne i na zao put navodeće.

Iako u korpusu starije tekstovne baštine bosanskih franjevaca zauzimaju rubno mjesto, sa suvremenoga filološko-literarnog i antropološkog gledišta vrlo su zanimljivi brojni primjeri tzv. likaruša – manjih ili većih zbirki liječničkih savjeta i recepata. Veće zanimanje za liječništvo u XVIII. stoljeću prouzročili su, kako piše Julijan Jelenić, ”učestale pojave raznih bolesti, procvat liječništva u susjednim krajevima Bosne, te veća naklonost Sv. Zbora za raširenje vjere prema onim misijonarima, koji su se bavili liječništvom“. Među franjevcima podjednaka se pažnja poklanjala narodnoj ljekarničkoj tradiciji i 12

Književnost franjevaca u Bosni i Hercegovini

praksi, i znanstvenim medicinskim iskustvima, naravno, u skladu s mogućnostima. Likaruše su mahom popisi lijekova i uputa iz narodne tradicije, koju su franjevci i sami nadograđivali vlastitim pronalascima, i sve to marljivo popisivali. Mnoge od tih zbirki nepovratno su propale, a vrlo mali broj je publiciran i znanstveno obrađen.

Latinitet je od cjeline književnoga stvaranja bosanskih franjevaca neodvojiva a ipak u mnogomu zasebna linija, koja nikada nije prekidana. Iz bosanskoga franjevačkog miljea potječe Juraj Dragišić (Georgius Benignus de Salviatis), jedno od velikih imena evropskoga humanizma i latiniteta, autor niza važnih teoloških i filozofskih rasprava, koje u današnje vrijeme sve više privlače pažnju tumača. Mnogi franjevački pisci, koje poznajemo po spisima na narodnom jeziku, bili su u isti mah vrsni latinisti (Ivan Ančić, Filip Lastrić i drugi). Pisanje nabožno-poučnih knjiga na narodnome jeziku i pismu proizlazilo je iz same prirode franjevačke misije u Bosni i iz obrazovnoga stanja puka kojemu su se obraćali. Razloge, pak, za upotrebu latinskoga jezika točno je opisao Rafo Bogišić: ”Ako su se u nekim oblastima djelovanja služili i latinskim jezikom, onda je to bilo ili zbog toga što su kao i drugi u svijetu smatrali da se stanovite filozofsko-teološke teme mogu i smiju obrađivati samo univerzalnim latinskim jezikom, ili zbog toga što im je iznoseći problematiku svoje provincije bilo jasno da ih mjerodavni mogu razumjeti (u Rimu i drugdje) jedino ako im se budu obraćali na latinskom jeziku.“ Tek u XIX. stoljeću pojavit će se latinistički autori, koji će listu ovih razloga proširiti i na pjesničke ambicije po uzoru na rimske klasike (Ambroz Matić, Andrija Barukčić, Josip Kovačević, Blaž Josić). No, istovremeno, bilo je to doba u kojemu će se latinština sve više Toma Babić, Cvit razlika mirisa duhovnoga, Mleci 1759.

13

Biblioteka Iz Bosne Srebrene

povlačiti iz franjevačke spisateljske prakse, a franjevci početi sve značajnije participirati u sferi svjetovne kulture i književnosti.

XIX. stoljeće, kao vrijeme ogromnih društvenih i duhovnih preokreta u Evropi, nije ni Bosnu ostavilo nedotaknutom. Snažni modernizacijski impulsi laičke kulture i političke emancipacije na neke mlade franjevce školovane u austrijskim učilištima djeluju magnetnom intelek intelektualnom snagom. U Srbiji, još uvijek vazalnoj i poluneovisnoj, traje proces političkoga oslobađanja započet ustankom iz 1804, ali se istovremeno artikuliraju obrisi jezično-kulturnoga (Vuk Stefanović Karadžić) i političkog (Ilija Garašanin) nacionalnog integralizma. U Hrvatskoj, u punom je jeku tzv. ilirski preporod, s Ljudevitom Gajem i grandioznom vizijom kulturne integracije slavenskoga juga. A nakon neuspjeha iliraca da i Srbe privuku viziji jedinstvene “ilirske” kulture, te nakon sloma evropskoga revolucionarnog vala 1848, i poslije povratka bečkog apsolutizma i žestoke germanizacije, pojavljuje se Ante Starčević s hrvatskom nacionalnom idejom kao snažnom alternativom ilirizmu. Neovisno o unutarnjim protuslovnostima između svih tih tendencija, Filip Lastrić Oćevac, one su tada zračile privlačnošću novoga Epitomae vetustatum Bosnensis liberalnog poretka građanske jednakosti Provinciae, Ancona 1776. koji su najavljivale, i neodoljivom snagom nacionalno-osobodilačkih ideja i programa pod kojima su nastupale.

Osmansko Carstvo, pod dvostrukim teretom unutarnje krize i pritiska evropskih sila, proživljuje veliku dramu modernizacije i reformi, bez kojih više opstati ne može, a koje po definiciji poništavaju njegov imperijalni i teokratski raison d’être. Zbog reformi Carstvo ulazi u sukob s ogorčenim zastupnicima statusa quo - lokalnim nosiocima feudalnih privilegija, u Bosni naročito izraženih. Od ukidanja janjičarskoga vojničkog reda 1826. i od Hatišerifa iz Gülhane 1839, do Hatihumajuna 1856. i Pariškoga mirovnog ugovora iste godine; od pobune bosanskih 14

Književnost franjevaca u Bosni i Hercegovini

feudalaca pod Husein-kapetanom Gradaščevićem 1831, do krvave pacifikacije Bosne pod okrutnom rukom Omer-paše Latasa 1850/51.

– Bosna, sa svojim konzerviranim i statičnim feudalnim društvom, bit će poprište žestokih i tragičnih protivljenja reformama. Sve dublja provalija između bogatih i siromašnih, koja se velikim dijelom podudarala s vjerskom i istovremenom političkom podjelom islam – kršćanstvo, te socijalna bešćutnost gospodujućih muslimanskih slojeva, kao i duboka vjerska podijeljenost među stanovništvom, ostat će trajnim obilježjem ovoga umornog društva na okrajcima svjetova, stvarajući eksplozivne naslage socijalnoga nezadovoljstva. Splet svih tih povijesnih okolnosti djelovao je tako da u XIX. stoljeću, u epohi moderniteta, profilacija bosanskohercegovačkoga društva i kulture nije pošla u pravcu stvaranja homogenoga političkog identiteta bosanskohercegovačkoga stanovništva, kakav su zamišljali bosanski franjevci-ilirci poput Ivana Frane Jukića, nego u pravcu prerastanja triju predmodernih konfesionalnih zajednica u sekularizirane nacionalno-političke identitete.

I franjevačku provinciju Bosnu Srebrenu potresaju krize. Najveća je svaAugustin Miletić, kako ona što se u prvoj polovici stoljeća Početak slovstva, Split 1815. javila u vezi s biskupstvom fra Rafe Barišića (”Barišićeva afera“), koja je prouzročila dramatične rascjepe među franjevcima, a jedna od njezinih posljedica bila je i odvajanje Hercegovačke franjevačke provincije od Bosne Srebrene, u kojoj se također njeguje spisateljski rad i javljaju pisci različitih spisateljskih usmjerenja (Rafo Barišić, Anđeo Kraljević, Petar Bakula, Petar Kordić, Anđeo Nuić, Paškal Buconjić, Radoslav Glavaš stariji i dr.).

U franjevačkoj spisateljskoj praksi XIX. stoljeća zbivaju se epohalne promjene. No, važno je napomenuti da te promjene ne znače napuštanje starih tradicija. U žanrovskom pogledu ostaje, naime, i dalje neprekinut tok stvaranja religiozno-didaktičke literature, a u idejnom 15

Biblioteka Iz Bosne Srebrene

– privrženost narodu i njegovanje domovinske odanosti. To je zanimljiv idejno-emocionalni amalgam koji je sliven od dviju snažnih, trajno živih povijesnih slika: bosanske franjevačke provincije, ”redodržave“, i uspomene na medievalno Bosansko Kraljevstvo. A promjene se odnose na činjenicu da se u XIX. stoljeću jedan tok franjevačke književnosti i kulturne akcije, koji reprezentiraju markantni pisci i snažne ličnosti (Ivan Frano Jukić, Grgo Martić, Marijan Šunjić, Martin Nedić, Petar Bakula, Jako Baltić, Lovro Karaula, Grgo Lozić, Anto Knežević, Martin Mikulić, Josip Dobroslav Božić i drugi) odvaja, napušta religiozni nabožno-didaktički koncept i u potpunosti prihvaća moderni koncept književnosti kao svjetovne individualno-autorske prakse, te se okreće u pravcu kulturno-političkoga preporoda (kao kod Jukića), književnoumjetničkih ambicija (kao kod Martića) ili političke borbe (kao kod Kneževića). Od mnogobrojnih faktora koji uzrokuju te promjene, treba spomenuti dva najvažnija. Prvo, bosanski franjevci, to jest, oni najnapredniji i najaktivniji među njima, čvrsto se vezuju za snažne kulturne i političke nacionalnooslobodilačke i preporodne pokrete u južnoslavenskim zemljama, prije svega za ilirski pokret. Drugo, među tim franjevcima snažno se osjeća novi duh koji je Evropu temeljito prožeo poslije francuske građanske revolucije – duh posvjetovljenja znanosti, kulture i književnosti. Oni, doduše, ne dovode u pitanje svoj svećenički poziv i misijsko djelovanje, ali u kulturno-političkoj akciji mnogi djeluju već sasvim svjetovno. Taj duh svjetovnosti plastično je izrazio Ivan Frano Jukić u polemičkom tekstu Samo za sada 1842. godine, izjašnjavajući se za emancipaciju literature od religije. On, naime, osporava stajališta onih koji ”miješaju s literaturom religiju, koja u to ne bi morala upliva imati“.

Novi osjećaj svijeta na kojemu počiva ovaj tok franjevačke književnosti XIX. stoljeća, i po kojemu on, makar rubno i još uvijek hibridno, već sav pripada modernitetu, analitički bi se mogao rastaviti na tri elementa. On je romantičarski – po silini, afektivnosti i individualiziranosti izraza, po žestokom zanosu spram narodne tradicije (jezik, pjesma, historija, običaji) i uopće idealizaciji naroda, napokon, po sklonosti pjesničkom artikuliranju tema. On je i prosvjetiteljski, jer počiva na bezrezervnoj vjeri u mogućnost boljega svijeta putem obrazovanja, znanosti, kulture. Također, on je osloboditeljski, jer njeguje ideju socijalne i političke, 16

Književnost franjevaca u Bosni i Hercegovini

građanske emancipacije, te zahtijeva aktivizam i angažman. Naravno, ti se elementi ne mogu razdvojiti, oni su u različitim stupnjevima i u različitim kombinacijama prisutni u pisanju i u angažmanu svih ovih autora, inače tako različitih između sebe i po stvaralačkim temperamentima, i po političkim sklonostima, i po stupnju obdarenosti i ostvarenosti.

Književna produkcija zadobiva razvijenu konfiguraciju, a neki važni oblici javljaju se prvi put. Nedić, ”prvi Ilir iz Bosne“, sastavlja dugačke stihovane poslanice. Martić se sav posvećuje književnom radu, s jasnim umjetničkim pretenzijama. Uz ostalo, piše goleme deseteračke epove, po kojima je u svoje vrijeme od kritike (doduše, nekritične) obasipan homerskim komplimentima. No, bez obzira na konačan umjetnički sud o Martićevu djelu, on će u bosanskohercegovačkoj kulturnoj i književnoj historiji ostati kao zanimljiva i izuzetno plodna ličnost, koja je u vidnoj mjeri utjecala na kulturno-političku i književnu klimu svoga vremena. Martićevo posvećivanje književnosti kao glavnom životnom pozivu prvi je primjer te vrste ne samo u okvirima franjevačke tradicije nego u Bosni i Hercegovini uopće. Po takvom svom opredjeljenju Martić Bosanski prijatelj, je već sasvim u modernom vremenaslovnica prvoga broja časopisa nu i svijetu, u kojem se književnost Ivana Frane Jukića, 1850. shvaća kao profesija i poziv, a ne više utilitarno, kao sredstvo za ostvarivanje nekih drugih, izvanknjiževnih ciljeva – političkih, nacionalnih, religijskih ili kojih drugih. Od Divkovića na početku XVII. do Martića na kraju XIX. stoljeća, tako se sklopio tristogodišnji luk jedne zanimljive i bogate književne tradicije, koja je u sebi prošla sve faze duge evolucije od književnosti-pismenosti u službi vjere, do književnosti kao autorskoga umjetničkog čina.

17

Biblioteka Iz Bosne Srebrene

Grgo Martić (1822–1905)

Jukić piše putopise, izvanredno značajne s mnogih gledišta – etnografsko-kulturološkog, zemljopisnog, a danas nadasve s pripovjedačko-književnoga; Zdenko Lešić je pokazao kako je Jukić u određenom smislu prvi bosanskohercegovački pripovjedač u modernom značenju. Jukić se, također, prvi bavi književnohistorijskom sistematizacijom i valorizacijom ”knjižestva bosanskoga“, a poslije Lastrića prvi nastavlja i s ozbiljnim historiografskim i geografskim rado radovima o Bosni i Hercegovini. Martić i Jukić sistematski skupljaju narodne pjesme i zajedno ih objavljuju. Tako je, može se reći, zatvoren krug – od protureformatorske ideje o potrebi iskorjenjivanja narodne pjesme u prethodnim vremenima, do apoteoze narodnoga genija u romantizmu XIX. stoljeća. Jukić prvi poklanja pažnju proznim žanrovima iz usmene književnosti, objavljujući narodne pripovijetke, poslovice, zagonetke.

Također, Jukić pokreće i prvi književni časopis u historiji Bosne i Hercegovine, Bosanski prijatelj, te osniva ili anticipira mnoge kulturne ustanove koje po duhu pripadaju epohi moderniteta i građanske, laicističke kulture (svjetovno interkonfesionalno školstvo, narodne čitaonice, tiskara, kulturno-znanstveno društvo, nacionalni muzej itd.). Upućujući, pak, sultanu promemoriju za socijalnu, političku i građansku ravnopravnost ((Želje i molbe kristjanah u Bosni i Hercegovini), Jukić 1850. godine formulira embrio prvoga građanskog ustava u historiji Bosne i Hercegovine. U cjelini, Jukićev građansko-prosvjetiteljski i politički angažman već potpuno izlazi iz okvira koje je propisivao osmanski konfesionalizam (milet-sistem), i označava izlazak na otvorenu javnu scenu modernoga građanskog društva. Po Jukićevu kulturnom i književnom programu nastavlja Anto Knežević, njegov učenik i sljedbenik, koji u svojim spisima polemički bespoštedno udara po feudalnom izrabljivanju i propagira oslobodilačke ideje, te razvija misao o jedinstvenom bosanskom narodu s tri vjere i o državnopravnoj samostalnosti Bosne i Hercegovine na temelju vjersko-nacionalne tolerancije i građanske jednakosti.

U novi način bavljenja književnošću spada i to da svi ovi autori manje ili više redovito sudjeluju u književnom životu objavljujući 18

Književnost franjevaca u Bosni i Hercegovini

Grob Ivana Frane Jukića na groblju Marxer Friedhof u Beču; u prvom planu grob Wolfganga Amadeusa Mozarta

svoje stihove, članke, studije, polemike, sakupljenu građu u mnogim časopisima u Zagrebu, Zadru, Beogradu, Novome Sadu itd.

Jedan od literarnih oblika s kojima se u XIX. stoljeću nastavljaju neke od uvriježenih tradicija jest pisanje ljetopisa. Ivan Mirčeta i Mato Krističević pisali su (na latinskom) kroniku Provincije, a najveće i najvrednije ljetopisno djelo je monumentalna kronika Jake Baltića Godišnjak od događaja i promine vrimena u Bosni 1754–1882, pisana živim narodnim jezikom. Istovremeno kronika unutarnjih zbivanja u franjevačkoj zajednici i panoramski prikaz bosanskohercegovačke stvarnosti kroz skoro cijelo stoljeće, k tomu pisan kroz optiku angažiranoga promatrača i sudionika u događajima, Baltićev rukopis ogledni je primjer postupne metamorfoze tradicijsko-zajedničarskoga u moderno-individualni, svjetovno-kritički pristup životu i svijetu, pri čemu te dvije komponente ne potiru jedna drugu nego obje ostaju žive i prepoznatljive.

Devetnaesto stoljeće obiluje i mnogim rubnim oblicima tekstovne baštine, koji još nisu sustavno istraženi, ali se vidi da posjeduju jak 19

Biblioteka Iz Bosne Srebrene

književno-izražajni potencijal. Tu svakako spadaju biografije koje su sami franjevci pisali o svojim suvremenicima ili predšasnicima (Lovro Karaula o Augustinu Miletiću itd.), a po onomu što je do sada istraženo i objavljeno, izvanredno je zanimljiva franjevačka prepiska iz ovoga vremena. Možda ništa tako živo i plastično ne odražava svu jedinstvenost povijesne pojave i fizionomije bosanskih franjevaca, kao pisma koja su međusobno razmjenjivali, ili ih pisali na razne strane svijeta, znamenitim suvremenicima poput Josipa Jurja Strossmayera, koji je vrlo važan i čest sudionik u ovoj korespondenciji. Teško je reći u kojemu su aspektu ta pisma zanimljivija i dokumentarno važnija: povijesnomu i povijesno-političkom, socijalno-kulturološkom, ili jezičnom, a nimalo manju važnost nemaju i u čisto književnom smislu, pa ih se može tretirati i kao specifičan književni podžanr. Osobito je ta dimenzija izražena u vrsnih književnih autora kakvi su bili Ivan Frano Jukić, Grgo Martić, Marijan Šunjić, Anto Knežević, Lovro Karaula i drugi.

S odstupom osmanlijske i dolaskom austrougarske uprave (1878), u Bosni i Hercegovini nastaju korjenite društvene promjene: nestanak teokratskoga uređenja s dominacijom jedne religije, politička i ekonomska kolonijalizacija, počeci moderne industrijalizacije, kulturno-civilizacijska europeizacija. Uvođenjem redovite katoličke crkvene hijerarhije (1881) temeljito se mijenja i položaj i uloga franjevaca i provincije Bosne Srebrene. Nove crkvene vlasti, u suglasnosti s bečkom administracijom, nastoje franjevce lišiti upravljanja župama i ”vratiti u samostane“. Za franjevce, stoljećima stopljene sa svojim župama i sa svojim narodom, potpuno ostvarenje te zamisli značilo bi prekid vjekovne tradicije i načina života, kao i udarac na specifičnu materijalno-ekonomsku simbiozu u kojoj su s tim narodom živjeli.

Zato se u pitanjima očuvanja povijesnog identiteta i tradicionalnih povlastica između franjevaca i hijerarhijske crkvene strukture uspostavlja odnos napetosti i neslaganja, koji će u različitim pojavnim oblicima i s različitim intenzitetom ostati trajnim. U godinama što su prethodile osnivanju Bosanskoga sabora (1910) ta dinamika prouzročila je političku polarizaciju između franjevaca i nadbiskupa Josipa Stadlera, a kod franjevaca izražavala se (sve do naših dana) i kao sklonost zastupanju različitih političkih orijentacija.

20

Književnost franjevaca u Bosni i Hercegovini

Sada, nakon velike smjene carstava u Bosni, među samim franjevcima kao da se javlja osjećaj da je nepovratno zaključena jedna velika epoha u povijesti bosanskoga franjevaštva, koja traži svoju dostojnu rekapitulaciju. Istovremeno, s novom upravom Bosna i Hercegovina se otvara evropskim znanostima i mogućnostima obrazovanja, te stasaju prve generacije moderno osposobljenih znanstvenika i istraživača. Sve to na franjevačkoj strani rezultira povećanim zanimanjem za sustavno istraživanje vlastite povijesti, pa nastaju mnogi monotematski radovi o pojedinim aspektima i likovima iz te povijesti, ili o pojedinim samostanima. A nastaju i dvije velike historiografske sinteze, prve u svojoj vrsti: Djelovanje franjevaca u Bosni i Hercegovini za prvih šest viekova njihova boravka Mije Vjenceslava Batinića (1881) i Kultura i bosanski franjevci I; II. Julijana Jelenića (1912; 1915). To zanimanje za franjevačke i uopće bosanskohercegovačke teme ostat će trajna crta kod franjevačkih autora kroz cijelo XX. stoljeće do danas, i dati niz relevantnih pisaca (Jeronim Vladić, Josip Markušić, Leonard Čuturić, Rastislav Drljić, Leon Petrović, Berislav Gavranović, Miroslav Džaja, Dominik Mandić, Bazilije Pandžić, Ignacije Gavran, Andrija Zirdum, Marko Karamatić, Anđelko Barun, Robert Jolić i drugi), te povjesničara početno formiranih u franjevačkom krugu (Srećko Julijan Jelenić, Kultura M. Džaja, Anto S. Kovačić, Jozo Džambo). i bosanski franjevci, U skladu s modernističkim shvaćanjem Sarajevo 1912–15. književnosti kao individualnoga umjetničkog čina, među franjevcima se u XX. stoljeću javljaju autori koji pišu već posve emancipirano i neutilitarno, u individualno-autorskom ”ključu“, i njeguju moderne književne forme (roman, pripovijetka, drama, lirska poezija, književna kritika, dnevnik, povijesno-istraživačka djela), koje zahtijevaju tretman i valorizaciju u okviru općih književnih, književno-povijesnih i znanstvenih klasifikacija.

Takvi su, između ostalih, Branko Škarica, Augustin Čičić, Vojislav Mioč (koji je i autor filozofskih eseja), Eugen Matić (Narcis Jenko), Martin Mikulić, Ljubo Hrgić (Hrvoje Bor), Radoslav Glavaš mlađi, 21

Biblioteka Iz Bosne Srebrene

Leo Petrović, Dominik Mandić, Janko Bubalo, Lucijan Kordić, Jakov Bubalo, Ladislav Fišić.

Suvremeno filozofsko-teološko, teološko-esejističko i publicističko spisateljstvo bosanskih franjevaca karakterizira intelektualna bliskost s najotvorenijim i najzapitanijim filozofskim i teološkim tokovima u svijetu, a publicističko-novinarski angažman franjevačkih autora odlikuje se živom, doktrinarno neukočenom zainteresiranošću za bitna pitanja svoga svijeta i trenutka. Kod svakoga na njegov način, te crte možemo naći u autora koji pripadaju nekolikim generacijama, poput Bonifaca Badrova, Augustina Augustinovića, Vitomira Slugića, Vjeke Bože Jarka, Rufina Šilića, Ljudevita Rupčića, Velimira Blaževića, Ljube Lucića, Luke Markešića, Andrije Nikića, Petra Anđelovića, Stjepana Pavića, Serafina Hrkaća, Marka Oršolića, Ivana Bubala, Stjepana Duvnjaka, Mile Babića, Ive Markovića, Mirka Jozića, Ante Popovića, Bože Lujića, Ante Batinića, Marijana Karaule, Ivana Šarčevića i drugih.

Za novo doba, koje počinje dolaskom Austro-Ugarske, karakterističan je nastanak razmjerno velikoga broja periodičkih publikacija, s temama pretežno franjevačko-vjerskoga karaktera, ali uvijek uz manju ili veću otvorenost prema širem kulturnom i društvenom kontekstu. Temeljni časopis cijeloga ovog razdoblja (1887–1919) izlazio je pod različitim imenima: Glasnik jugoslavenskih franjevaca (1887–1895), Franjevački glasnik (1895–1902), Serafinski perivoj (1902–1914), Naša misao (1914–1919).

Od 1906. franjevci su počeli izdavati u narodu veoma popularni Glasnik sv. Ante. Na osnovi te novovjeke tradicije, razvila se u naše doba u bosanskohercegovačkih franjevaca respektabilna nakladnička i publicistička djelatnost, s nizom časopisa: nekadašnji pučki kalendar Dobri pastir, koji je uz beogradsku Blagovest dugo bio jedina katolička publikacija poslije Drugoga svjetskog rata u Jugoslaviji, potom istoimena stručna filozofsko-teološka revija Dobri pastir koju je naslijedio časopis Nova et vetera, te Jukić, Bosna franciscana, Bilten Franjevačke teologije, Kalendar sv. Ante, Svjetlo riječi, Hercegovina franciscana, Glasnik mira, Kršni zavičaj, Naša ognjišta i drugi.

22

Izabrana literatura Barun, Anđelko, Svjedoci i učitelji. Povijest franjevaca Bosne Srebrene, Sarajevo – Zagreb, 2003.

Batinić, Mijo Vjenceslav, Djelovanje franjevaca u Bosni i Hercegovini za prvih šest viekova njihova boravka, Zagreb, 1881.

Begić, Midhat, ”Matija Divković – djelo i vrijeme (na primjeru Čudesa)“, Zbornik radova o Matiji Divkoviću, Institut za jezik i književnost, Sarajevo, 1982.

Beljan, Iva, Na rubu književnosti. Rasprave o hrvatskim piscima u BiH, Sarajevo – Zagreb, 2014.

Beljan, Iva, Pripovijedanje povijesti. Ljetopisi bosanskih franjevaca iz 18. stoljeća, Sarajevo – Zagreb, 2011.

Bogišić, Rafo, ”Suvremenost i tradicija u književnom postupku bosanskih franjevaca“, Godišnjak Instituta za izučavanje jugoslovenskih književnosti u Sarajevu, knjiga II, Sarajevo, 1973.

Bosanskohercegovačka književna hrestomatija, Starija književnost, Sarajevo, 1974.

Džaja, Srećko M., Bosna i Hercegovina u austrougarskom razdoblju (1878–1918), Mostar – Zagreb, 2002.

Džaja, Srećko M., Katolici u Bosni i zapadnoj Hercegovini na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće, Zagreb, 1971.

Džaja, Srećko M., Konfesionalnost i nacionalnost Bosne i Hercegovine.

Predemancipacijsko razdoblje 1463.–1804., Mostar, 1999.

Džambo, Jozo, “Povijest mentaliteta. Jedan historiografski pristup fenomenu bosanskog franjevaštva”, Znanstveni skup Sedam stoljeća bosanskih franjevaca 1291–1991. Zbornik radova, Sarajevo, 1994.

Georgijević, Krešimir, Hrvatska književnost od 16. do 18. stoljeća u sjevernoj Hrvatskoj i Bosni, Zagreb, 1969.

Zbornik radova sa skupa ”Fra Grgo Martić i bosanskohercegovačka kulturna i književna baština“, Godišnjak Instituta za izučavanje jugoslovenskih književnosti, knjiga II, Sarajevo, 1973.

23

Jelenić, Julijan, Kultura i bosanski franjevci I; II; Sarajevo, 1912; 1915.

Jukić, Ivan Franjo, Sabrana djela, priredio Boris Ćorić, Sarajevo, 1973.

Karamatić, Marko, Franjevci Bosne Srebrene u vrijeme austrougarske uprave 1878–1914, Sarajevo, 1992.

Knezović, Pavle, “Poezija na latinskom u 19. stoljeću kod franjevaca Bosne Srebrene”, Zbornik radova sa simpozija u povodu 100. obljetnice smrti fra Antuna Kneževića, Sarajevo, 1991.

Kovačić, Anto Slavko, Biobibliografija franjevaca Bosne Srebrene.

Prilog povijesti hrvatske književnosti i kulture, Sarajevo, 1991.

Kuna, Herta, Srednjovjekovna bosanska književnost, Sarajevo, 2008.

Lešić, Zdenko, Pripovjedačka Bosna – konstituisanje žanra, Sarajevo, 1991.

Lovrenović, Ivan, Književnost bosanskih franjevaca, hrestomatija, Sarajevo, 1982.

Mandić, Dominik, Etnička povijest Bosne i Hercegovine, Toronto – Zürich – Roma – Chicago, 1982.

Pederin, Ivan, “Pojava neumjetničke proze u franjevačkoj književnosti Bosne i Dalmacije”, Godišnjak Instituta za izučavanje jugoslovenskih književnosti, knjiga II, Sarajevo, 1973.

Pranjković, Ivo, Hrvatska književnost Bosne i Hercegovine od XIV. do sredine XVIII. stoljeća, Sarajevo, 2005.

Rizvić, Muhsin, Pregled književnosti naroda Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1985.

Vodnik, Branko, Povijest hrvatske književnosti, Zagreb, 1913.

Zbornik radova o Matiji Divkoviću, Institut za jezik i književnost, Sarajevo, 1982.

Zbornik radova sa simpozija u povodu 100. obljetnice smrti fra Antuna Kneževića, Sarajevo, 1991.

Zbornik radova znanstvenog skupa ”Fra Grgo Martić i njegovo doba“, Zagreb, 1996.

Zirdum, Andrija, Filip Lastrić Oćevac, Zagreb, 1982.

Zirdum, Andrija, “Franjevački ljetopisi u Bosni i Hercegovini”, Croatica Christiana, Zagreb, 1985.

Zirdum, Andrija, Pisma bosanskih franjevaca 1850–1870., Plehan, 1997.

24

Plan kolā biblioteke Iz Bosne Srebrene I. kolo (objavljeno 2003. godine) – Nikola Lašvanin, Ljetopis – Bono Benić, Ljetopis sutješkoga samostana – Filip Lastrić, Pregled starina Bosanske provincije (bilingavalno izdanje) – Marijan Bogdanović, Ljetopis kreševskoga samostana – Jako Baltić, Godišnjak od događaja i promine vrimena u Bosni 1754–1882.

U ova nova izdanja djela, što su nekad bila publicirana u ediciji Kulturno nasljeđe Bosne i Hercegovine, njihovi priređivači, dr. fra Ignacije Gavran i dr. fra Andrija Zirdum, unijeli su znatna poboljšanja, a djelo Filipa Lastrića objavljeno je uz latinski izvornik.

II. kolo (objavljeno 2015. godine) – Stjepan Margitić, Izabrana djela (priredio dr. Pavao Knezović) – Pisma bosanskih franjevaca (priredio Željko Ivanković) – Latinske pjesme bosanskih franjevaca (bilingvalno izdanje, preveo i priredio fra Stjepan Pavić) – Biografije bosanskih franjevaca (priredio dr. fra Marko Karamatić) – Ivan Franjo Jukić, Izabrani spisi (priredio Ivan Lovrenović) III. kolo (u pripremi) – Matija Divković, Nauk karstianski, Sto čudesa – Likaruše (zbornik) – Vizitacijska izviješća, šematizmi (zbornik) – Filip Lastrić, Svetnjak, Od’ uzame (izbor) – Anto Knežević, Izabrani spisi U IV. kolu biblioteke naći će se tekstovi relevantnih autora u kronološkom rasponu od XVII. do XX. stoljeća: Pavla Posilovića, Stjepana Matijevića, Pavla Papića, Ivana Ančića, Tome Babića, Lovre Šitovića, Marka Dobretića, Jerolima Filipovića, Vice Vicića, Mate Kristićevića, Augustina Miletića, Marijana Šunjića, Lovre Karaule, Grge Lozića, Martina Nedića, Petra Bakule, Mije Batinića, Jeronima Vladića, Julijana Jelenića i drugih pisaca.

OBJAVLJIVANJE KNJIGA POMOGLI SU: Državni ured za Hrvate izvan Republike Hrvatske Fondacija za izdavaštvo Sarajevo Ministarstvo kulture i sporta Kantona Sarajevo Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta Republike Hrvatske SPONZORI PROJEKTA: Agrokor d.d.

HT Eronet d.d.

HAK Mondo-Tera d.o.o., Zagreb Lumen d.o.o., Drinovci