U potrazi za Crkvom Koncila Antologija tekstova Conciliuma 1965 – 2015
U potrazi za Crkvom Koncila
Antologija tekstova Conciliuma 1965 – 2015 Zoran Grozdanov i Norbert Reck (ur.)
Biblioteka Ecumenica izdavači Ex libris, Rijeka i Synopsis, Sarajevo, 2015. Za izdavače Željko Međimorec i Ivan Pandžić Urednici Zoran Grozdanov i Ivan Lovrenović Dizajn Damir Bralić prijelom Lana Grahek Tipografija Nikola Đurek (Marlene Pro, TyponineSans Pro)
Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske i Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta Republike Hrvatske. CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Sveučilišne knjižnice Rijeka pod brojem 130809037. ISBN 978-9958-01-014-9 (Synopsis)
Sadržaj
7 Predgovor 13 Ideologija i kršćanstvo, Karl Rahner
33 Eklezijalna stvarnost drugih crkava, Gregory Baum
57 Deklaracija o slobodi vjerovanja, J. C. Murray
73 Problem političke teologije, Johann Baptist Metz
103 U potrazi za novim oblicima autoriteta i poslušnosti u Crkvi, Catharina Halkes
119 Sloboda teologa i teologije 127 ‘Isusov Bog’ i ‘Božji Isus’, Edward Schillebeeckx
147 Kršćanstvo preneseno i primljeno ili slobodno nanovo tumačeno i življeno, Yves Congar
159 Uloga žene u ranokršćanskom pokretu, Elisabeth Schüssler Fiorenza
177 ‘Crkva siromašnih’ na Drugom vatikanskom koncilu, Marie-Dominique Chenu
187 Nasilje jednoga sustava, Gustavo Gutiérrez
201 Represija egzistencijalnog ili: zašto neki postaju konzervativni, Dorothee Sölle
215 Protiv aktualnog rimokatoličkog fundamentalizma, Hans Küng
231 Žensko lice Boga, Helen Schüngel-Straumann
245 Početak i vizija novog Conciliuma, Dietmar Mieth
U potrazi za Crkvom Koncila Antologija tekstova Conciliuma 1965 – 2015 Zoran Grozdanov i Norbert Reck (ur.)
261 Fragment i dio: razmišljanje iz Indije, Raimon Panikkar
357 Od svjetske misije do globalnih kršćanstava, Felix Wilfred
271 Na kraju – Bog, Jürgen Moltmann
375 Biti kršćaninom danas, Jon Sobrino
285 Crkva – hijerarhija ili Božji narod?,
393 Duh Stvoritelj i ekološka etika: stara
Leonardo Boff
297 Zamišljanje Boga i ‘drugoga svijeta’, Sallie McFague
311 O queer teoriji i teologiji oslobođenja. Upad seksualnog subjekta u teologiju, Marcella María Althaus-Reid
331 Crkveni službenik laik: Je li on(a) teološko čudovište?, Paul Lakeland
345 Spektakularan povratak Boga u filozofiju, Jean Grondin
granica, Elizabeth A. Johnson
405 Svetost i marginalnost, Luiz Carlos Susin
423 Što znači biti europski teolog? Božja skrivena prisutnost kao prostor nenasilnog antagonizma, Erik Borgman
435 Od isključenja do zagrljaja, Miroslav Volf
449 Teologija na jugoistoku Europe: stanje, izazovi, zadaće, Ivan Šarčević
7
‘Dugo će trebati’, rekao je Karl Rahner nekoliko dana nakon svečanog završetka Koncila, ‘dok Crkva, kojoj je Bog darovao Drugi vatikanski koncil, bude Crkva Drugog vatikanskog koncila’. Jer bilo je jasno: Crkva koja je donijela koncilske zaključke nipošto još nije bila ona Crkva koja je prema vlastitoj viziji kanila biti. Rahner je govorio o ‘početku početka’. Ono o čemu je Koncil vijećao od 1962. do 1965. godine i što je zaključio nije trebalo biti jednostavno provedeno ukazom od danas do sutra već je bio potreban proces rasprave i usvajanja na svim razinama Crkve. U tom je procesu od pomoći trebao biti i novi časopis: Concilium. Dva Nizozemca dala su poticaj, izdavač Paul Brandt i poslovni čovjek Anton van den Boogard, zajedno s koncilskim teolozima Yvesom Congarom, Hansom Küngom, Karlom Rahnerom, Edwardom Schillebeeckxom i Rahnerovim učenikom Johannom Baptistom Metzom, razvili su koncept Conciliuma kao ‘međunarodnoga časopisa za teologiju’. Još 1965. objavljeni su prvi svesci. Pritom Concilium nije trebao ući u konkurenciju s drugim, već postojećim teološkim časopisima. Naprotiv,
predgovor
Predgovor
u potrazi za crkvom koncila — antologija tekstova conciliuma 1965 – 2015
8
trebao je imati sasvim drugu, posebnu zadaću. Trebao je biti poveznica između teološke znanosti i crkvene prakse. Onima koji su bili zaposleni na najrazličitijim pozicijama crkvenoga djelovanja i jedva imali vremena da k tomu prate i sve opširniji tijek teološke diskusije, Concilium je trebao pomoći da sačuvaju pregled; redovitim sažetim izvješćima iz znanosti i – još više – poantiranim originalnim člancima uz središnja pitanja teologije, crkvenog života i vremena. Jer, uz sve prevrate koje je donio Koncil bilo je jasno da aktivni u naviještanju i katehezi teško mogu ‘u praksi živjeti od one teologije koju su prije mnogo godina naučili tijekom vlastite izobrazbe’, kao što su napisali Rahner i Schillebeeckx u predgovoru prvom izdanju časopisa. A nije se radilo ni samo o pregledu raznovrsnih rasprava, već još više o tomu da se pokriva potrebe za novom ‘koncilskom’ teologijom, teologijom koja ‘posve svjesno živi iz Pisma i povijesti spasenja i koja u isto vrijema ima hrabrosti da se odvažno, ali skromno, polazeći od današnje condition humaine, prihvati problema te, polazeći od naše vlastite sitaucije, traži put prema boljem razumijevanju Božje riječi o čovjeku i svijetu u naše doba’ (Rahner i Schillebeeckx). Time su navedene bitne natuknice: novo ophođenje sa Svetim pismom, okretanje prema ljudskoj povijesti kao povijesti spasenja i novo, ozbiljno shvaćanje životnih situacija ljudi i njihovih pitanja. Nikakva teologija okrenuta od svijeta koja bi uvijek mogla biti ista i uvijek govoriti isto, već teologija koja traži razgovor s ljudima ovdje i danas. U pozadini kao da se već čuju slavne početne riječi pastoralne konstitucije ‘Crkva u suvremenom svijetu’ (Gaudium et Spes): ‘Radost i nada, žalost i tjeskoba ljudi našega vremena, osobito siromašnih i svih koji trpe jesu radost i nada, žalost i tjeskoba također Kristovih učenika, te nema ničega uistinu ljudskoga, a da ne bi našlo odjeka u njihovu srcu. Kršćansku zajednicu naime sačinjavaju ljudi...’ (Gaudium et Spes, 1). Ako se te riječi ozbiljno shvati, tada se mahom otvara dalekosežna dinamika: ukoliko ‘polazeći od naše vlastite situacije’ valja tražiti put k razumijevanju Božje riječi a ne obratno, tada teologija mora držati korak s onim što ljude
9
predgovor
sadašnjice pokreće i o čemu međusobno raspravljaju, tada ona ne može stati na već postavljenim dijagnozama – također ni na dijagnozama Koncila. Živa rasprava sa ‘svijetom’ u svjetlu Evanđelja mora se nastaviti, ne može se zamrznuti na određenoj točki, mora biti spremna uvijek se iznova prihvaćati novih pitanja tražeći na njih odgovore. ‘Vjernost’ Koncilu koja bi se moguće sastojala od sve novijih egzegeza koncilskih tekstova, čak neka vrst ‘koncilskog fundamentalizma’, stoga nikada nije bila preokupacija teologa i teologinja Conciliuma. Ako je Koncil prije svega bio slobodan, otvoren razgovor Crkve i ako je u tomu bio ‘početak početka’, tada se taj razgovor morao nastaviti. Tada je i Concilium, kao časopis tog zamaha, morao ostati poticajan, uvijek se iznova dovoditi u pitanje i nastavljati se razvijati. Tada je taj projekt, koji je na početku bio tek zapadnoeuropska inicijativa (osnivači su bili Belgijci, Francuzi, Nijemci i Nizozemci), morao zaista postati časopis svjetske Crkve, časopis u kojem svi imaju glasa, sa svih kontinenata, ‘razvijeni’ ili ‘nerazvijeni’, iz svih teologija, priznatih ili osporavanih. Stoga je glasilo u prvom predgovoru: ‘Mjereno beskonačnom zadaćom Crkve u svakoj zemlji, svaka je zemlja ‘teološki nerazvijena’. U ovom časopisu teologija svake pojedine zemlje treba pomoći razvoju one u drugim zemljama.’ Isto vrijedi i za odnos muškaraca i žena u Crkvi i teologiji. Rahner i Schillebeeckx su u 1. svesku još pisali kako se Concilium obraća ‘muškarcima koji se bave praktičnim radom u Crkvi’. U njihovom vidokrugu nije bila zajednička suradnja i zajedničko promišljanje sa ženama u Crkvi, pa je trajalo neko vrijeme dok su i teologinje u Conciliumu mogle zauzeti svoje vlastito, nezamjenjivo mjesto. Prva autorica, u 9. broju prvog godišta, bila je sestra Agnes Cunningham koja je doprinijela izviješćem o američkim laicima. Isto tako su i daljnje rane autorice dobile u zadatak pretežno izviješća i eseje o tobože ‘klasičnim ženskim temama’ kao što su kateheza, djeca, mladi i obitelj, a da nisu mogle unijeti u raspravu vlastite teološke stavove. Tek se u 4. svesku godine 1968. Elisabeth Gössmann mogla javiti za riječ sistematsko-teološkim istraživanjem: esejem ‘Žena kao svećenik?’.
u potrazi za crkvom koncila — antologija tekstova conciliuma 1965 – 2015
10
Odlučujući putokaz bio je, najzad, 1. svezak godine 1976. vezano uz temu ‘Žene u Crkvi’. Rasprava o mogućnostima djelovanja žena u Crkvi i pitanjima feminističke teologije otada u Conciliumu više nije marginalizirana. Način na koji se Concilium postupno otvarao novim problemima i teološkim perspektivama (primjerice latino američkoj teologiji oslobođenja ili međuvjerskom dijalogu Azije) uvijek je iznova iritirao široku crkvenu javnost. Isuviše se, zacijelo i do danas, ostalo vezano uz predodžbu da su teološka razmatranja, prije svega ona u tiskanom obliku, nešto poput autoritativnih postavki. Da autori i autorice s područja teologije naprosto mogu nešto iznijeti u svrhu rasprave, da svojim publikacijama mogu tražiti kritičku razmjenu mišljenja i na taj način zajedničko napredovanje, gesta je na koju se unutar Crkve još uvijek nije priviklo. Analogno je već u pripremnoj fazi časopisa Rimska kurija zahtijevala da se Concilium podredi nadzornom gremiju biskupa. Suprotno tomu, izdavači i urednici časopisa od samog su početka branili slobodan govor u Crkvi kakav je omogućio tek Koncil – sve do toga da u Conciliumu mogu doći do riječi svi, također i oni protiv kojih se vodi postupak osude učenja i kojima su upućene ‘notifikacije’ Kongregacije za nauk vjere. Pa je tako časopisu prirasla uloga foruma za unutarcrkvenu opoziciju, što s početka nije bila namjera. Kad su se u poslijekoncilskim godinama gomilale naznake da će sloboda znanosti u Crkvi biti sve više ograničavana, Concilium je reagirao izjavom; ‘Sloboda teologa i teologije’, koja je objavljena 1969. i u kratko vrijeme potpisana od strane 1400 teologa i teologinja iz cijeloga svijeta. Popis prvih potpisnika i danas je još uvijek značajan dokument crkvene povijesti. Danas je Concilium posve drugačiji a ipak i dalje vjeran izvornim intencijama. Kao crkveno neovisni, ali ništa manje samosvjesni katolički časopis ekumenskog i međuvjerskog usmjerenja, Concilium je mjesto slobodnoga govora, s prostorom za nove ideje, a katkad i provokacije, otvoren za teološke pristupe od Kanade do Oceanije. Cenzure nema. U dvadesetočlanom uredničkom kolegiju raspravljaju, svađaju se i slave muškarci i žene sa svih kontinenata. Časopis
11
predgovor
izlazi na šest jezika (njemački, engleski, talijanski, hrvatski, portugalski, španjolski) i identičnoga je sadržaja. Središnje tajništvo više se ne nalazi u Nizozemskoj, već u indijskom gradu Chennaiu (Madras) pa i na taj način dokumentira zahtjev za sudjelovanjem u prevladavanju eurocentrizma u kršćanstvu. Stvari teku dalje, ništa nije čvrsto određeno (kao što pokazuje i jedan tekst o samopoimanju iz 1997.), nove teme dolaze na dnevni red; rodna teologija i queer-teologija, ugrožavanje ekološkog sustava zemlje. I tako dalje. Potraga za Crkvom Koncila se nastavlja. U proteklih pedeset godina u Conciliumu je objavljeno oko 4500 tekstova: eseja, izviješća, komentara i stajališta. Učiniti reprezentativan izbor bilo je – što ne iznenađuje – nemoguće. Nisu se mogle uzeti u obzir ni sve teme ni sva važna imena. Stoga smo se mi – Zoran Grozdanov, jedan od urednika hrvatskoga i bosanskohercegovačkoga izdanja i Norbert Reck, urednik njemačkoga izdanja od 2000.– najzad sporazumjeli da istaknemo neke od mnoštva objavljenih tekstova; rane i kasne, tradicionalne i provokativne, one koji znanstveno argumentiraju i one koji pjesnički reflektiraju. Nadamo se da će biti privlačno pratiti kronološki poredane eseje, promatrati postupnu promjenu metoda i pitanja, u starijim tekstovim pronaći ono aktualno i ono neriješeno, a u novijim tekstovima relacije prema prastarom blagu teologije. Hrvatsko i bosanskohercegovačko izdanje Conciliuma pridružilo se objavljivanju ovoga časopisa 2010. godine. Njegovi pokretači, Alen Kristić, Entoni Šeperić i Zoran Grozdanov učinili su to zbog nasušne potrebe pluralizacije teološkoga mišljenja te uvođenja novih tema na naše teološke, ali i eklezijalne prostore koji u posljednjih pedeset godina, uz malobrojne iznimke, nisu pratile suvremenu teološku misao, a mnogi autori u ovome broju, koji predstavljaju sam vrhunac suvremene teologije, još uvijek nisu prevedeni na naš jezik. Iz tog razloga, izdavačke kuće Ex libris iz Rijeke i Synopsis iz Sarajeva odlučile su se i na ovaj korak, objavljivanja najboljih tekstova Conciliuma proteklih pedeset godina. Predložak za ovu knjigu pripremio je Norbert Reck, njemački izdavač, svojim izborom koji je u ožujku 2015. godine objavljen pod istoimenim naslovom, na njemačkom jeziku,
u potrazi za crkvom koncila — antologija tekstova conciliuma 1965 – 2015
12
te mu najsrdačnije zahvaljujemo na njegovu radu i ustupljenim tekstovima. U ovom, hrvatskom izdanju, izvorni poredak i izbor tekstova njemačkoga izdanja izmijenjen je u skladu s temama koje su važne za naše prostore te smo u ovaj izbor uključili i dva hrvatska autora, Miroslava Volfa i Ivana Šarčevića. Izdavači se posebno zahvaljuju prevoditeljima koji su u vrlo kratkom roku pokazali spremnost i uz veliki napor i stručnost preveli odabrane tekstove te su oni jedni od najzaslužnijih što ovu knjigu imamo i na našem jeziku. Svim živim autorima i autoricama srdačno zahvaljujemo što su svoje tekstove besplatno ustupili u svrhu ponovnoga tiskanja. Što se tiče preminulih autora i autorica, unatoč intenzivnoj potrazi, nije uvijek bilo moguće pronaći aktualne vlasnike prava na njihove tekstove. Molimo vlasnike prava da se u danom slučaju obrate izdavaču. Rijeka i München, 2015. Zoran Grozdanov i Norbert Reck
Ideologija i kršćanstvo Karl Rahner
Concilium 1965/6 Theologische Grenzfragen 1 ‘Christentum und Ideologie’.
u potrazi za crkvom koncila — antologija tekstova conciliuma 1965 – 2015
14
S njemačkoga preveo Miro Jelečević
Karl Rahner, DI (1904 – 1984)
Jedan je od najutjecajnijih katoličkih teologa 20. stoljeća. Bio je profesor teologije u Innsbrucku i Münchenu. Jedan od je osnivača Conciliuma. Bibliografija njegovih radova broji preko 4000 jedinica, a najpoznatija su mu djela Hörer des Wortes: Zur Grundlegung einer Religionsphilosophie (München, 1941.) te Grundkurs des Glaubens. Einführung in den Begriff des Christentums (Freiburg, 1976.). Na hrvatski jezik prevedeno je više djela od kojih se ističu: Temelji kršćanske vjere. Uvod u pojam kršćanstva (Rijeka, 2007.) i Teološki spisi (Zagreb, 2008.).
15
ideologija i kršćanstvo, karl rahner
U svojoj posljednjoj etapi Koncil je progovorio o odnosu Crkve prema današnjem svijetu: rijetko ijedna druga tema nailazi na tako veliku pozornost najširih krugova, tema koja je međutim kompleksna i prepuna pretpostavki kao jedva koja druga. Pitanje koje stoji u pozadini svih pojedinačnih rasprava o ovoj temi i stoga je barem implicitno i indirektno trajno u igri te ga se s najrazličitijih strana neprestance kritičko-polemički uvodi u igru, jest pitanje o odnosu vjere, ili šire i općenitije rečeno, kršćanstva i ideologije. Toj temi su posvećena slijedeća razmišljanja. Najprije treba postaviti pitanje što se u ovim razmišljanjima ima shvatiti pod ideologijom, budući da taj pojam nije jednoznačan i ne razumijeva se svuda jednako pa se ni ovdje ne može jednostavno pretpostaviti kao već poznat. Potom će se u drugom dijelu ovih razmišljanja kratko zapitati zašto kršćanstvo biva smatrano ideologijom te kao ideologija biva odbacivano. U trećem dijelu treba pokušati objasniti da kršćanstvo nije ideologija i da se zbog toga ne može odbijati. U četvrtom i posljednjem dijelu naših razmišljanja treba iz osnovne teze trećeg dijela izvući nekoliko daljnjih zaključaka.
u potrazi za crkvom koncila — antologija tekstova conciliuma 1965 – 2015
16
I. Što se u ovim razmišljanjima razumijeva pod ideologijom? Ovdje nije moguće predstaviti nastanak i povijest pojma ideologije. Kroz povijest se taj pojam toliko različito i proturječno primjenjuje da ne preostaje ništa drugo nego, dakako i s obzirom na tu povijest upotrebe, otprilike definicijski reći što ovdje poimamo pod ideologijom. Ta odrednica pojma ne shvaća se naravno kao proizvoljna, nego kao filozofska u objektivnom smislu. Odmah unaprijed treba naglasiti da se ovdje ideologija shvaća u negativnom smislu, dakle kao pogrešan, krivi sistem kojeg treba odbaciti polazeći od ispravne interpretacije stvarnosti. Pri tome ovdje za nas može ostati otvoreno pitanje konstituira li se krivi ‘sistem’ jasno u teoretskoj refleksiji ili se više predstavlja kao nerefleksivni stav, kao mentalitet i proizvoljno-voluntarističko raspoloženje. Ostaje naravno još sasvim otvoreno pitanje gdje se može konkretno naći tako shvaćena ideologija, treba li stoga na primjer svaku metafiziku shvatiti kao takvu ideologiju. A na njezinu bit, za razliku od jednostavne, načelno ‘otvorene’ pogreške, spada voljni moment zatvaranja, po kojem se ideologija shvaća kao totalni sistem. Utoliko je onda ideologija načelno zatvaranje pred ‘cjelinom’ stvarnosti, apsolutiziranje parcijalnog aspekta. Glede uobičajene upotrebe riječi morao bi se ovaj apstraktni opis bîti ideologije dopuniti time da se apsolutiziranje parcijalnog aspekta stvarnosti, ukoliko ona kao cjelina može zahtijevati od čovjeka priznanje, događa s obzirom na praktično djelovanje, dakle redovito postoji kao osnovno određenje političkog djelovanja, štoviše u zadnjoj intenciji kao normiranje sveukupnog života društva. Odatle bi se ideologija s Lauthom mogla definirati i kao pseudoznanstvena interpretacija stvarnosti u službi praktično-društvenog cilja, koji povratno treba legitimirati ideologiju. Od ove formalne odrednice biti ideologije kao zatvorenog apsolutiziranja parcijalnog aspekta čitave stvarnosti dade se apriorno spoznati potencijalni trostruki oblik ideologije. Time se ipak ne kaže da se ta tri oblika bilo kad ostvaruju u čistom obliku i jedan od drugoga sasvim odvojeno. Postoji ideologija imanencije, ideologija transmanencije, ideologija
II. Kršćanstvu se prigovara da je i ono samo jedna takva ideologija koju treba negativno shvatiti. Prije nego što mognemo reći da je i zašto je taj prigovor neopravdan, moramo barem
17
ideologija i kršćanstvo, karl rahner
transcendencije. Ovu razdiobu treba ukratko objasniti. Ideologija imanencije apsolutizira određena konačna područja našeg iskustvenog svijeta i čini njihove strukture zakonom stvarnosti uopće. Ova skupina obuhvaća veliki dio onoga što obično označavamo kao ideologiju: nacionalizam, ‘krv i tlo’, rasnu ideologiju, amerikanizam, tehnicizam, sociologizam i naravno onaj materijalizam kojemu Bog, duh, sloboda, osoba u pravom smislu tih riječi jesu prazan govor. Često neprepoznata suprotnost prema ovoj ideologiji imanencije jest ideologija transmanencije: supranaturalizam, kvijetizam, određeni oblici utopije, hilijazam, indiskretno ‘bratstvo’ itd. U ovoj vrsti ideologije se ‘ono zadnje’, beskonačno, koje upravlja svim područjima stvarnosti, apsolutizira (ili možda još bolje: totalizira) u tom smislu da se ono predzadnje konačno, u neposrednom iskustvu uvijek već dano i prihvaćeno lišava njegova relativnog prava, ne uzima ga se u obzir i pokušava ga se skicirati i manipulirati samo polazeći od onog posljednjeg: tipična opasnost filozofa i religioznih ljudi. Treći oblik ideologije naziva se ideologija transcendencije. Ona želi nadići oba prethodno spomenuta oblika ideologije tako što sa svoje strane hipostazira u ono u sebi jedino valjano prazni, formalni prijelaz preko onog mišljenog u oba prva oblika ideologije. Ovdje se neposredno dano iskustvo negativno obezvređuje kao historizam, relativizam i tako dalje, a ono istinski transcendentno se doživljava samo kao sebeuskraćujuće i neizrecivo. Odatle onda nastaje ideološka programatika takozvane neograničene ‘otvorenosti’ za sve i svašta uz tjeskobno izbjegavanje svakog jasnog angažmana za bilo što određeno. Odatle se takav stav, koji se rado predstavlja a zacijelo i osjeća kao specifično ‘zapadni’, suprotstavlja zahtjevu ‘istočne’ ideologije te ‘angažirani’ komunizam zadobiva uvijek novu snagu zavođenja kod zapadnih intelektualaca.
u potrazi za crkvom koncila — antologija tekstova conciliuma 1965 – 2015
18
ukratko razmisliti o razlozima koji prividno opravdavaju ovu interpretaciju kršćanstva kao ideologije. Taj prigovor može se ponajprije činiti opravdanim polazeći od nerefleksivnog stava ili izričite pozicije općeg skepticizma i relativizma. Ondje gdje se iskustvo i stvarnost, iz kojih god osobnih ili duhovno-povijesnih razloga, apriorno identificiraju s iskustvom i stvarnošću koji se mogu izravno prirodoznanstveno i tehnički dokazati, ondje gdje se svaka druga stvarnost i iskustvo doživljava ili teoretski obezvređuje samo kao proizvoljno promjenjiva, upravo ideološka nadgradnja iznad prave stvarnosti takozvane egzaktne empirije, ondje gdje se metafizika zbog nedokazivosti njezinih predmeta – u jednom apriorno prirodoznanstveno skučenom iskustvu – devalorizira kao nekakvo mnijenje i potpuno slobodno poetiziranje pojmova, može se kršćanstvo unaprijed doživjeti naravno samo kao ideologija, pri čemu je u konačnici svejedno kojim se razlozima objašnjava nastanak te ideologije: opijum za narod, produkt određenog društvenog ustroja, utopijsko uzdizanje ljudskog postojanja, efekt neugasive želje za sveobuhvatnim smislenim tumačenjem postojanja, koja međutim samo stvara ideologije. Daljnji razlog interpretacije kršćanstva kao ideologije proizlazi iz povijesne činjenice da je kršćanstvo zapravo često bilo zloupotrebljavano – ponekad u revolucionarnom, ali većinom u konzervativnom i reakcionarnom smislu – za opravdavanje društvenog, ekonomskog, političkog, kulturnog i znanstvenog stanja koje ne može zahtijevati trajnu valjanost. Gdje se kršćanstvo zloupotrebljava na takav način, koji se često tek jedva može izbjeći i faktično može biti nadvladan uglavnom samo kroz polagani povijesni proces, kršćanstvo se doista pretvara u ideologiju, i nerijetko se s pravom borilo protiv jedne takve konzervativne ideologije u ime kršćanstva. Ako je pravo kršćanstvo samo trpjelo u toj borbi, onda je to bila krivnja ili tragična nesreća koju su prouzročili predstavnici kršćanstva i crkve, dajući sami povoda da kršćanstvo bude krivo shvaćeno kao ideologija koju treba nadvladati. Još veća i suptilnija opasnost da se kršćanstvo krivo shvati kao ideologija, nalazi se međutim u nužnosti da se
19
ideologija i kršćanstvo, karl rahner
prava bit kršćanstva – nepojmljiva tajna svijetu transcendentnog Boga i njegova spasenja u apsolutnom, praštajućem sebepriopćenju – mora kategorijalno, povijesno, institucionalno, sakramentalno, pravno objektivizirati u ljudskoj riječi objave, u sakramentalnom znaku, u društvenoj strukturi vjernika. Takva kategorijalna objektivizacija istinskog božanskog sebepriopćenja Boga, koje čovjeka obuhvaća od njegova transcendentalnog izvora, jest nužna jer čovjek svoju iskonsku bit i svoje vječno određenje nužno ostvaruje i mora ostvariti kao povijesnu bit u prostorno-vremenskoj povijesti i svoju vlastitu bit ne može naći u samoj nutarnjoj nutrini, u mistici, u samom odvraćanju od svog povijesnog postojanja. Te objektivizacije su nužne, one su tijelo u kojem se sam duh ostvaruje i nalazi; one međutim i nužno skrivaju onu istinsku misao kršćanstva, čine je dvoznačnom, izlažu zloupotrebi i sužavanjima te potom kao ideologiziranje imanencije upravo kod odlučnih kršćana stvaraju kušnju i povod bilo za ideologiju transmanencije bilo za ideologiju transcendencije, koje onda bivaju zamijenjene s istinskom biti kršćanstva te tako samo kršćanstvo izlažu prigovoru da je ono samo obična ideologija. Daljnji razlog za opasnost da se kršćanstvo shvati kao ideologija je imanentan današnjem svjetonazorskom pluralizmu, koji opet uzrokuje onaj skeptični relativizam kojeg smo spomenuli kao prvi razlog zamjenjivanja kršćanstva i ideologije. Ako današnji čovjek polazeći od prirodne znanosti pretpostavlja po sebi kao samorazumljivi ideal i normu sveopću valjanost stvarne istine za sve ljude, ako je u svom demokratskom temeljnom osjećaju sklon da načelno prizna svakom drugom čovjeku jednaku inteligenciju i dobru volju kao sebi samome, onda mora neizbježno biti zapanjen i uznemiren zbog toga što su ljudi tako potpuno nejedinstveni s obzirom na svjetonazor, s obzirom na jedno obuhvatno smisleno tumačenje postojanja. On je tada u opasnosti zaključiti prebrzo iz tih činjenica da su sve spoznaje, koje premašuju područje prirodoznanstveno-egzaktnih, općepriznatih spoznaja, neobvezatna misaona pređa, koja u krajnjem slučaju može imati subjektivno značenje, i on će tada biti u iskušenju da i kršćanstvo također, jer mu se