Dietrich Bonhoeffer | Etika

DIETRICH BONHOEFFER

ETIKA S njemačkoga preveo i pogovor napisao Alen Kristić

biblioteka ecumenica Izdavači Ex libris, Rijeka i Synopsis, Sarajevo, 2009.

Za izdavače Željko Međimorec i Ivan Pandžić Naslov izvornika Dietrich Bonhoeffer Ethik Herausgegeben von Ilse Tödt, Heinz Eduard Tödt (†), Ernst Feil und Clifford J. Green Zweite, überarbeitete Auflage 1998 © Chr. Kaiser / Gütersloher Verlagshaus, Gütersloh 1992 © za prijevod, Ex libris i Alen Kristić 2007.

Urednici zoran grozdanov i Ivan Lovrenović Recenzenti Ivan Šarčević, Marijan Jurčević Lektura i korektura Željko Ivanković Dizajn damir bralić Prijelom hrvoje živčić Tisak grafomark CIP – Katalogizacija u publikaciji SVEUČILIŠNA KNJIŽNICA RIJEKA UDK 17.025.1 BONHOEFFER, Dietrich Etika / Dietrich Bonhoeffer; preveo s njemačkoga i pogovor napisao Alen Kristić.

– Rijeka: Ex libris; Sarajevo: Synopsis, 2009.

– (Biblioteka Ecumenica; knj. 11) Prijevod djela: Ethik.

ISBN 978-953-6932-36-8 (Ex libris) ISBN 978-9958-587-38-2 (Synopsis) I. Kršćanska etika – Eseji i studije 120411060

SADRŽAJ

Predgovor, 11 I. LJUBAV BOŽJA I PROPAST SVIJETA, 73 Svijet sukoba, 73 Sram, 75 Sram i savjest, 78 Svijet iznova pronađenog jedinstva, 80 Farizej, 81 Ispit, 89 Vršenje, 94 Ljubav, 98 II. CRKVA I SVIJET, 103 Kristov zahtjev za cjelovitošću i isključivošću, 102 Krist i dobri, 106 III. ETIKA KAO UOBLIČAVANJE, 111 Teoretski etičar i zbilja, 111 Ecce homo, 116 Preziratelj ljudi, 116 Uspješan čovjek, 119 Idoliziranje smrti, 122 Suoblikovanje, 123 Konkretno mjesto, 128 BAŠTINA I PROPAST, 130 KRIVNJA, OPRAVDANJE, OBNOVA, 147 Priznanje krivnje, 147 Opravdanje i zacjeljivanje, 152

IV. POSLJEDNJE I PRETPOSLJEDNJE STVARI, 155 Opravdanje kao posljednja riječ, 155 Pretposljednje, 159 Pripremanje puta, 166 PRIRODNO, 174 Prirodni život, 178 Suum cuique, 180 Pravo na tjelesni život, 183 Samoubojstvo, 192 Razmnožavanje i nastanak života, 197 Sloboda tjelesnog života, 205 Prirodno pravo na duhovni život, 208 V. KRIST, ZBILJA I DOBRO (Krist, Crkva i svijet), 209 Pojam zbilje, 209 Mišljenje u dvama prostorima, 215 Četiri mandata, 223 VI. POVIJEST I DOBRO (Prva verzija), 229 Povijest i dobro (Druga verzija), 245 Dobro i život, 245 Struktura odgovornog djelovanja, 253 Zastupništvo, 254 Primjerenost zbilji, 256 Svijet stvari – primjerenost – državničko umijeće, 262 Preuzimanje krivnje, 266 Savjest, 267 Sloboda, 273 Mjesto odgovornosti, 277 Zvanje, 277 Ljubav i odgovornost, 284 VII. ‘ETIČKO’ I ‘KRŠĆANSKO’ KAO TEMA, 285 Ovlaštenje za etički govor, 285 Božja zapovijed, 295

Konkretna zapovijed i božanski mandati, 302 Pojam mandata, 303 Zapovijed Božja u Crkvi, 307 DODATAK I. UČENJE O PRIMUS USUS LEGISU PREMA LUTERANSKIM ISPOVJEDNIM SPISIMA I NJEGOVA KRITIKA, 319 1. Pojam i njegova svrhovitost, 319 2. Pitanje o teološkom opravdanju, 320 3. Zanimanje za pojam, 321 4. Definicija, 322 5. Njegov sadržaj, 322 6. Njegova svrha, 323 7. Sredstvo za provođenje, 324 8. Navjestitelj, 325 9. Slušatelj, 325 10. Primus usus i Evanđelje, 326 11. Neki zaključci i pitanja, 328 12. Kritika učenja o ususu luteranskih ispovjednih spisa, 331 II. ‘OSOBNI’ I ‘STVARNI’ ETOS, 333 1. Osobni ili stvarni ethos?, 333 2. Novi zavjet, 334 3. Ispovjedni spisi, 337 4. Kritički o Dilschneiderovoj tezi, 338 5. Sustavno o mogućim iskazima kršćanske etike o svjetovnim ustanovama, 339 III. DRŽAVA I CRKVA, 343 1. Pojmovno, 343 2. Utemeljenje vlasti, 344 A. U ljudskoj naravi, 344 B. U grijehu, 345 C. U Kristu, 346

3. Božanski karakter vlasti, 348 A. S obzirom na njezino postojanje, 348 B. S obzirom na njezino poslanje, 349 C. S obzirom na svoje pravo, 351 4. Vlast i božanske ustanove u svijetu, 352 5. Vlast i Crkva, 354 A. Pravo vlasti spram Crkve, 354 B. Pravo Crkve spram vlasti, 355 C. Crkvena odgovornost vlasti, 356 D. Politička odgovornost Crkve, 357 E. Zaključak, 358 6. Državni oblik i Crkva, 359 IV. O MOGUĆNOSTI CRKVENE RIJEČI SVIJETU, 361 V. ŠTO TO ZNAČI : REĆI ISTINU?, 369 VI. NAKON DESET GODINA, 377 Bez tla pod nogama, 378 Tko će se održati?, 378 Građanska odvažnost?, 380 O uspjehu, 381 O gluposti, 382 Preziranje čovjeka?, 383 Imanentna pravednost, 384 Neki stavci vjere o Božjem upravljanju poviješću, 385 Povjerenje, 385 Osjećaj za kvalitetu, 386 Samilost, 387 O trpljenju, 388 Sadašnjost i budućnost, 389 Optimizam, 389 Ugroženost i smrt, 390 Jesmo li još potrebni?, 391

POGOVOR ETIČKA KONKRETNOST OBJAVE, 393 Priznanje krivnje, 395 Robovanje frazeologiji i načelnosti, 397 Fundamentalistička kušnja, 403 Proboj do konkretnosti, 407

PRED GOVOR*

Polazno pitanje u konkretnoj etici Dietricha Bonhoeffera pred- 11 stavlja teološko pitanje o tome kako u ljudskom životu u svijetu Predgovor * Riječ je o izdavačkom pogovoru (Ilse Tödt, Heinz Eduard Tödt, Ernst Feil i Clifford J.

Green) kritičkog izdanja Etike iz 19982 (str. 413–457), koji je kao 6. svezak objavljen u sklopu Kritičkog izdanja Bonhoefferovih djela (Dietrich Bonhoeffer Werke – DBW) u 16 svezaka. Po tom kritičkom izdanju Etike rađen je i hrvatski prijevod, izuzev onih tekstova, koji su u ranijim izdanjima Etike bivali u njezinom sastavu i to u Dodatku, ali su u kritičkom izdanju izostavljeni i objavljeni u drugim svescima. Ti su tekstovi prevedeni prema izdanju Etike iz 19758. Izdavač je bio Eberhard Bethge, a izdavačka kuća CHR. Kaiser Verlag, München. Riječ je o sljedećim tekstovima: Učenje o primus usus legis prema luteranskim ispovjednim spisima i njihova kritika, Osobni i stvarni etos, Država i Crkva, Što to znači reći istinu. Iz tog razloga smo u hrvatskom izdanju i ostali pri rasporedu rukopisa Etike iz izdanja 19758 odnosno nismo se vodili vremenskim slijedom nastanka rukopisa kao u kritičkom izdanju Etike nego slijeda rukopisa kako ih je Dietrich Bonhoeffer vjerojatno planirao 1943. poredati u svojoj knjizi Etike. Kritičko izdanje Bonhoefferovih djela (DBW) ujedinjuje raspršene Bonhoefferove spise (pisma, članke, dokumente, predavanja, propovijedi) donoseći valjano provjeren tekst, s kritičkim aparatom, s uvodnim predgovorom i pogovorom izdavača sveska, te sa završnom bibliografijom.

Izdavačka kuća je Gütersloh iz Münchena. Svesci 1–8 donose Bonhoefferova djela: 1. Sanctorum Communio. Dogmatsko istraživanje o sociologiji Crkve – SC (1938), izd. J. von Soosten, 1986. 2. Akt und Sein. Transcendentalna filozofija i ontologija u sustavnoj teologiji – AS (1930), izd. H.-R. Reuter, 1988. 3. Stvaranje i pad. Teološko izlaganje Postanka 1–3 – AS (1933), izd. M. Rüter i I. Tödt, 1989. 4. Nasljedovanje – N (1937), izd. M. Kuske i I. Tödt, 1989. 5. Zajednički život / Molitvenik Biblije – GL / GB (1938), izd. G. L. Müller i A. Schönherr, 1987. 6. Etika – E (1940/43), izd. I. Tödt, H. E. Tödt, E. Feil i C. Green, 19982. 7. Fragmenti iz Tegela – FT (1943/44), izd. R. Bethge i I. Tödt, 1994. 8. Otpor i predanje (1943–1945), izd. Chr. Gremmels, E. i R. Bethge, 1998.

Svesci 9–16 donose manje i raspršene tekstove, kronološki poredane od vremena mladosti i studija do vremena otpora i zatvora: 9. Mladost i studij 1918–1927, izd. H. Pfeifer, 1986. 10. Barcelona, Berlin, Amerika 1928–1931, izd. R. Saats i H. Chr. Von Hase, 1991. 11. Ekumena, univerzitet, župnička služba 1931–1932, izd. E. Amelung i Chr. Strohm, 1994. 12. Berlin 1932–1933, izd. C. Nicolaisen i E.-A. Scharffenorth, 1997. 13. London 1933–1935, izd. H. Goedeking, M. Heimbucher i H.-W. Schleicher, 1994. 14. Ilegalno teološko obrazovanje: Finkenwald 1935–1937, izd. O. Dudzus i J. Henkys, 1996. 15. Ilegalno teološko obrazovanje: Zajednički vikarijati 1937–1940, izd.

D. Schulz, 1998. 16. Zavjereništvo i zatvor 1940–1945, izd. J. Glenthøj U. Kabitz i W. Krötke, 1996. Objavljen je i dopunski svezak za DBW 6 odnosno Etiku: Bilješke na listićima za Etiku, izd. I. Tödt, 1993. (nap. prev.)

12 Predgovor

Božja zbilja, objavljena u Isusu Kristu, može zadobiti obličje. Ta etička misao pokušava pojmiti Božju volju i svjetsku zbilju danas i ovdje, ne jednu bez druge. Spram svjetske zbilje ne zauzima se niti stav ravnodušnosti – njoj se, naprotiv, pristupa na nov način – niti stav preuveličavanja, nego joj se pružaju Da i Ne, koji za nju predstavljaju Božju nazočnost. Posebno obilježje Etike, knjige Dietricha Bonhoeffera, predstavlja obraćanje pozornosti na interakciju Božje i svjetske zbilje u vjerujućem, spoznavajućem i djelatnom čovjeku.

U ovom se pogovoru prvo skicira Bonhoefferovo bavljenje etičkim temama do početka njegova rada na rukopisima Etike (I.). Nakon prikaza teološko-povijesnih sklopova (II.) i nekoliko veza između Bonhoefferovih rukopisa i njemu suvremene povijesti (III.), razmatra se posebnost te Etike (IV.) kao i njezina proturječna recepcija (V.). Zaključak čine promišljanja o strukturi knjige kako ju je Bonhoeffer moguće planirao.

I. Protivno očekivanjima njegove obitelji, u kojoj je vladala kulturno protestantska klima sa snažnim zanimanjem za etiku, student teologije Dietrich Bonhoeffer više se bavio dogmatikom nego etikom.

U njegovim pisanim radovima etički pasaži javljaju se samo u vezi s egzegetsko-povijesnim temama i religijsko-filozofskim sučeljavanjima, primjerice s Friedrichom Nietzscheom. Etičke teme ne određuju formuliranje pitanja i ne zahtijevaju nikakvo samostojno zanimanje. Disertacija Sanctorum Communio ne mijenja taj dojam.

Kad je Bonhoeffer tragao za habilitacijskom temom, Reinhold Seeberger, koji je bio odgovoran za njegovu promociju, uzalud mu je savjetovao u jednom pismu da za temu uzme povijesti etike i morala od Govora na gori do danas u smislu jedne ‘etičke povijesti dogmi’.1 Bonhoeffer je izabrao temu Akt und Sein.

Da se suoči s problematikom etike, Bonhoeffera nije potaknulo akademsko zanimanje, već briga oko njemačke evangeličke 1 19. 10. 1928. DBW 10, 105.

zajednice u Barceloni. Kao vikar te zajednice, održao je u veljači 1929. dugo i izgleda preteško predavanje Temeljna pitanja kršćanske etike.2 Bonhoeffer je smatrao da se kršćanin nalazi u pravoj tragičnoj situaciji, jer uvijek iznova mora birati između dvaju međusobno proturječnih Božjih poredaka, poretka povijesti i poretka ljubavi, s njihovim zacijelo različitim zapovijedima. Još pod dojmom Prvog svjetskog rata, to je rastumačio na primjeru 13 vojnika: Povijesni poredak obvezivao ga je da ubije neprijatelja, koji Predgovor mu je u poretku ljubavi, međutim, bio njegov bližnji. Konkurencija u gospodarskom i poslovnom životu obvezuje na slične stvari. Formulirajući tu problematiku i njezino rješenje, Bonhoeffer se kretao u popriličnoj blizini novoluteranske narodne teologije, koja je smatrala da narod predstavlja Božji povijesni poredak, koji zahtjeva poslušnost, a u slučaju potrebe i žrtvovanje života. Paul Althaus i njegovi erlangenski prijatelji s velikom su podrškom dijalektičkoj teologiji suprotstavili etiku usmjerenu na poretke. Nekoliko godina kasnije, a uz to i u rukopisima Etike (1940–1943), Bonhoeffer se borio upravo protiv tih pozicija. Predavanje o etici iz Barcelone sadrži, međutim, i nekoliko intencija, koje je Bonhoeffer zastupao cijeloga života: kršćanska se etika treba odnositi na sadašnjost i biti konkretna; ona ne smije izrađivati općevažeće norme, načela i zapovijedi, nevezane uz vrijeme i situaciju; pogled u vječnost raskriva se jedino onima koji ostanu vjerni zemlji i podnesu da budu uvučeni u oluje savijesti. Vezanost uz zemlju Bonhoeffer je ilustrirao uz pomoć grčke mitološke priče o divu Anteju, koji je doticanjem zemlje dobivao svoju silnu snagu.3 Tijekom studijske godine na Union Theological Seminary u New Yorku (1930/1931), Bonhoeffer je davao prednost predavanjima s etičkim temama, tako napose seminaru Reinholda Niebuhra.

Proučio je američki pragmatizam i pokret ‘social gospela’ te se intenzivno pozabavio duhovnim životom i društvenim problemima 2 08. 02. 1929. DBW 10, 323–345.

3 DBW 10,344 s. Na priču o Anteju, Bonhoeffer potom upućuje iznova 1943. u dramskom fragmentu u Tegelu (DBW 7,69 s).

14 Predgovor

crnačkog stanovništva.4 Jedan od njegovih sustipendista bio je francuski kršćanski pacifist Jean Lasserre. Dok je u Bonhoefferovom predavanju u Barceloni (1929.) ‘božanski’ povijesni poredak naroda još figurirao kao najviša obvezujuća instanca, propovijed održana 9. studenog 1930. u New Yorku sadržavala je temeljno drugačiju ideju odnosno da narod Isusa Krista smije živjeti u ekumenskom i bratskom zajedništvu u cijelom svijetu i da je obvezan na bezuvjetno zalaganje za mir.5 Tu se nalazi jedan od začetaka mirovne etike Dietricha Bonhoeffera, usmjerene na Govor na gori.6 Usprkos suglasju u svemu ostalom, za vrijeme prvog Bonhoefferovog susreta s Karlom Barthom u srpnju 1931. u Bonnu, izbila je prva kontroverza o teološkoj etici. S obzirom na koncentraciju etike na konkretni navještaj Crkve, Barth je kritizirao da Bonhoeffer ‘od milosti čini načelo te na taj način svemu drugom zadaje smrtni udarac’,7 a to znači da ne dopušta da vrijede relativni etički kriteriji, da ih u svom načinu etičkog prosuđivanja ne može uzeti u obzir.

Kad je početkom rujna 1931. izabran za europskog omladinskog tajnika Svjetskog saveza za međunarodnu prijateljsku suradnju crkava, Bonhoeffer je u ekumenskom radu pronašao zanimljiv djelokrug, premda i u Njemačkoj ozloglašen od strane nacionalističkih krugova. Bonhoeffer se pobrinuo za teološko utemeljenje Svjetskog saveza, koje je do tada nedostajalo. ‘U biti sve ovisi o 4 Usp. s izvještajem o studijskom boravku 1930./1931. DBW 10, 268–271 (William James) i 247; pogledaj Memorandum o ‘social gospel’ 1932. DBW 12,203–212.

5 Usp. posebice DBW 10,580 s.

6 O Bonhoefferovoj mirovnoj etici usp. H. Pfeifer (izd.), Mir – neizbježna odgovornost. Suvremeno značenje mirovne etike Dietricha Bonhoeffera, Internationales Bonhoeffer Forum (IBF) 5, München 1982.

7 Pismo Erwinu Sutzu od 24. 07. 1931. (DBW 11,20) [s Bonhoefferovom replikom: ‘Naravno, prvo mu osporavam, a htio bih pak znati, zašto svemu drugom ne bi trebalo zadati smrtni udarac.] Usp. DBW 11,89. Radi susreta s Barthom, Bonhoeffer je 10. 07, ubrzo nakon povratka sa studijske godine u SAD-u, otputovao u Bonn. Švicarca Erwina Sutza, koji mu je isposlovao kontakt, izvijestio je o posjeti: ‘Veoma brzo smo došli do etičkih problema i dugo smo raspravljali.’ Kasnije je ‘naglas pročitao još dvije stranice Barthove Etike II iz bilježnice za predavanja’. (24. 07. 1931. DBW 11,20 i 18)

problemu etike, a to zapravo znači o pitanju glede mogućnosti navještaja konkretne zapovijedi u Crkvi.’8 Temeljna pitanja Bonhoeffer je razmatrao i u akademskim okvirima, točnije tijekom ljetnog semestra 1932. na njegovom seminaru s temom Postoji li kršćanska etika?9 Nisu ga zadovoljavali etički koncepti Paula Althausa, Friedricha Gogartena i Emila Brunnera.

Iz pisma Erwinu Sutzu razaznaje se u kojoj mjeri ga je proganjalo 15 pitanje o etičkoj konkretnosti u navještanju: ‘Za mene se problem Predgovor zaoštrava sve beskompromisnije i sve nepodnošljivije. Nedavno sam propovijedao o dvanaestom retku drugog poglavlja Druge knjige Ljetopisa. Tada sam konačno izrekao svoje cjelokupno očajanje.’10 Duboko ga je uznemiravalo to što niti Karl Barth nije stajao uz njega pri tom zaoštravanju etičkog problema. Ono što je Crkva naviještala kao Božju zapovijed, dakle, ono što je uvijek u dotičnom trenutku činilo sadržaj njezine etike, to se moralo moći izreći sa sigurnošću. A Bonhoeffer je zapazio ‘da naša Crkva danas nije u stanju izreći konkretnu zapovijed’ te je sučelice nesposobnosti kršćanskog navještaja da probudi vjeru formulirao očajničku tvrdnju: ‘Uništava nas nevidljivost.’11 Sljedeći korak dokumentiran je u Bonhoefferovom zimskom predavanju 1932/1933. o Postanku 1–3, koje je objavljeno pod naslovom Stvaranje i pad.12 Tom predavanju prethodio je zaokret, koji je 1936. retrospektivno opisan kao oslobođenje putem Bibli-

8 Pismo Sutzu iz kolovoza 1932. DBW 11, 100; usp. predavanje ‘O teološkom utemeljenju Svjetskog saveza za rad’ od 26. 07. 1932. DBW 11, 331–335.

9 Usp. 1932. DBW 11, 303–307, prema zapisu slušatelja Wolf-Dietera Zimmermanna.

Od zimskog semestra 1931./32., Bonhoeffer je poučavao kao privatni docent na Berlinskom sveučilištu.

10 17. 05. 1932. DBW 11,89. 2 Ljet 20,12 b u Bibliji (prema prijevodu Martina Luthera) je olovkom podvučeno i s obje strane dvostruko obilježeno: ‘Ne znamo što da radimo, nego su nam oči uprte u te.’ Gore na stranici bilješka Bonhoefferovom rukom: ‘Bog svijet poziva nepokolebljivim zapovijedima. To je Božja vjernost.’

Tako je započeo svoju propovijed o retku 08. 05. 1932. (DBW 11,416–423).

11 Helmutu Rössleru, 25. 12. 1932, DBW 12,39; 18. 10. 1931, DBW 11, 33.

12 Pog. DBW 3.

16 Predgovor

je.13 Spoznaje iz izlaganja Postanka poslužile su 1942. kao osnova teološko-antropoloških objašnjenja čovjekove razdvojenosti od njegovog izvora u rukopisu Etike: Ljubav Božja i propast svijeta. Što se tiče sadržaja, zaokret prema Bibliji predstavljao je prije svega zaokret prema Govoru na gori, dakle, prema onome tekstu, koji je u povijesti kršćanstva najsnažnije prenosio poziv na nasljedovanje, povezan sa zapovijeđu ljubavi prema neprijateljima i obvezom na nenasilje.

Zahvaćen zbiljom nasljedovanja, Bonhoeffer u ‘nevolji 1933.’,14 usred duboke zbunjenosti njegove Crkve, koja je u crkvenoj borbi nespremno tumarala tamo-amo, nije izgubio jasan pogled o tome da bi kršćani morali nedvosmisleno odbaciti nacionalsocijalizam s njegovim rasizmom i antisemitizmom. Naravno, neizbježna posljedica takvog otpora bilo je izbijanje neprijateljstva spram kršćanstva, koje je u početku bilo prikriveno, ali je uskoro vodilo sve otvorenijem ugnjetavanju Crkve i progonu njezinih najodlučnijih članova.

Bonhoefferova mirovna etika postala je važna posebice za konferenciju Svjetskog saveza za međunarodnu prijateljsku suradnju crkava i Svjetsko vijeće za praktično kršćanstvo (Life and Work) u Fanøu u kolovozu 1934. U pozdravnom govoru svjesno se usredotočio na u Evanđelju mira utemeljen doprinoscrkava razoružanju, sprečavanju rata i internacionalnom mirovnom poretku. Njegova središnja teza glasi: Kršćani ‘ne mogu podići oružje jedni na druge, jer znaju da bi na taj način podigli oružje na samoga Krista’. ‘Veliki ekumenski koncil svete Kristove Crkve iz cijeloga svijeta’ trebao bi u Kristovo ime navijestiti poruku mira, poruku izbjegavanja rata. Već uskoro bi se mogle začuti fanfare rata, a šutnja bi tada postala sukrivnjom.15 Bonhoefferov uznemirujući i otrežnjujući poziv imao je izravno snažan odjek,16 ali što se tiče ostaloga, ni13 Pismo Elisabethi Zinn od 27. 01. 1936. DBW 14, 112–114.

14 27. 01. 2936. DBW 14, 113.

15 28. 08. 1934. DBW 13, 299, 301.

16 Usp. Eberhard Bethge, Dietrich Bonhoeffer. Teolog – Kršćanin – Suvremenik.

Biografija (DB), Gütersloh, 81994, 450.

kakav praktičan uspjeh. Kratko vrijeme nakon tog apela, kad je nacionalsocijalistička politika naoružanja i pripremanja rata uzela maha, kršćanski i svaki drugi pacifizam više nije imao nikakve šanse, izuzev da pomaže progonjenim i izbjeglim u njihovoj nevolji.

Bonhoefferova mirovna etika nije sadržavala bezvremenska načela nevezana uz kontekst. Tako za njega nije predstavljao nikakav lom što je poslije, uz osobno izbjegavanje vojne službe, sudjelovao u 17 zavjeri protiv nacionalsocijalističkog režima.

Predgovor Osnovna tema u Bonhoefferovoj vjeri, njegovom ponašanju i njegovoj ulozi propovjednika i teološkog učitelja tijekom crkvene borbe bilo je nasljedovanje. Knjiga Nasljedovanje, koja je izrasla iz radova prije i tijekom razdoblja u sjemeništu za propovjednike u Finkenwaldu 1935.–1937.,17 bila je namijenjena i za to da mladim teolozima Ispovijedajuće crkve posreduje duhovne pretpostavke za postojanost u ugnjetavanju, u njihovoj izvanjskoj bijedi. Mnoge se spoznaje iz Nasljedovanja iznova javljaju u rukopisima Etike.18 Terminologija etike ne može biti tako bliska jeziku Biblije koliko je to u knjizi Nasljedovanje. Ali stvar o kojoj je riječ, u oba je slučaja ista.

Koliko mnogo se Bonhoeffer bavio fundamentalnim problemima kršćanske etike u proljeće 1949, pokazuje pismo obitelji Leibholz, koja je emigrirala u Englesku. On prihvaća kritičke prigovore evangeličkog mišljenja spram učenja o prirodnom pravu vezanom uz ideju stvaranja jer relativizira objavu. ‘Trenutačno formuliranje problema’ to bi trebalo izbjeći, jednako kao i relativiziranje povijesno-stvorenjskog. Smjernice bi trebao dati pokušaj Karla Bartha: ‘On sve poretke stvorenog svijeta stavlja (biblijski ispravno) strogo u odnos prema Kristu, te kaže da se mogu ispravno razumjeti samo u odnosu na njega i da u njemu moraju pronaći svoje usmjerenje.’19 Da je Bonhoeffer krenuo točno u tom smjeru,

17 Pog. DBW 4 i DBW 14.

18 Pog. Nasljedovanje u kazalu pojmova DBW 6 i izdavačkom pogovoru u DBW 4 i to odsjek 323–325.

19 07. 03. 1940. DBW 15, 298.

PO GOVOR E T I Č K A K O N K R E T N O S T O B J AV E Poticaj za kontekstualno čitanje ‘Etike’ ‘Neće svaki koji mi govori: ‘Gospodine, Gospodine!’ ući u kraljevstvo nebesko, nego onaj koji vrši volju moga nebeskoga Oca.’ (Mt 7,21) ‘Bili smo nijemi svjedoci zlodjela, prani smo mnogim vodama, naučili smo umijeće pretvaranja i mnogoznačnog govora, preko iskustva postali smo nepovjerljivi prema ljudi­ma i često smo im morali ostati dužni istinu i slobodnu riječ, u neizdrživim sukobima postali smo mekušci ili možda čak i cinici. Jesmo li dakle još potrebni?’1 – Nakon nacionalističkog ludila 90-tih godina prošlog stoljeća ovaj bi radikalni Bonhoefferov upit morao stajati u središtu egzistencije svakog kršćanina s područja bivše Jugoslavije i to kao cijena čak i puke primisli o tome da se o sebi usudi razmišljati kao o kršćaninu.

Doista, ako su među nama bili mogući Vukovar, Srebrenica i Sarajevo, i k tomu još, ako se i dalje pronalaze načini da se negiraju ti i drugi zločini ili da se pronalaze mehanizmi njihova relativiziranja, nadasve upiranjem prsta na tuđe zlo, čemu onda još kršćanstvo, čemu kršćani na našim prostorima. Tko je, nakon svega, uopće toliko samodopadan, đavolski ohol, da se uopće usudi nazvati kršćaninom?

Očajnička Bonhoefferova tvrdnja s obzirom na ponašanje njemačkih kršćana u razdoblju nacionalsocijalizma ‘Uništava nas nevidljivost!’2 pogađa neumoljivo i kršćane s područja bivše Jugoslavije, zahtijevajući konkretan odgovor: Zašto je evanđelje 90-tih godina u nama bilo nijemo i zašto to, u odsudnoj mjeri, još uvijek 1 Etika, str. 391.

2 DBW 11, 33.

393 POGOVOR: ETIČKA KONKRETNOST OBJAVE

394 POGOVOR: ETIČKA KONKRETNOST OBJAVE

jest? Tko je umjesto Isusa Krista bio naša savjest i tko to još uvijek, unatoč pretvaranjima, jest?

Ali, pisana izravno protiv nacionalsocijalizma i to većim dijelom u vrijeme njegova trijumfa, Bonhoefferova Etika se pred nama ne pomalja samo kao neumoljiv zahtjev da konačno trijezno i pošteno priznamo istinu o našoj kršćanstvenosti, o kojoj, između ostaloga, svjedoče i kosti desetina tisuća žrtava posljednjeg rata, još uvijek razasutih po dolinama, brdima i jamama BiH (i Hrvatske), dok se istodobno, beskrupulozni zločinci na sve strane slave kao nacionalni heroji (i to ne samo s političkih govornica već i oltara); naprotiv, ona pred nama stoji i kao ohrabrenje da unatoč neporecivim zakazanjima, ljudskim i kršćanskim, preuzmemo odgovornost za daljnji život kroz obnovu, jer upravo tome u konačnici smjera Bonhoefferova Etika, ništa manje nego njegova cjelokupna teološka misao: ‘Zadnje odgovorno pitanje ne glasi kako da se herojski povučem iz neke afere, nego kako će dalje živjeti neko buduće pokoljenje.’3 Jer, opet je Bonhoeffer, onkraj bilo kakve rezignacije i pobožnog bježanja, trezven u duhu hladne kirurške preciznosti o kojoj ovisi ugrožen ljudski život: ‘Nećemo trebati ni genije ni cinike, ni preziratelje ljudi, ni rafinirane takmičare, nego priproste, jednostavne, prave ljude. Hoće li naša nutarnja otpornost biti dovoljno jaka protiv onoga što nam je nametnuto i naša iskrenost prema samima sebi dovoljno bespoštedna da bismo opet našli put do jednostavnosti i čestitosti?’4 Usuđujem se zato u ovom promišljanju Bonhoefferovu Etiku, istina fragmentarno bez pretenzija za cjelovitošću, orisati kao proročki zahtjev za rušenjem naše trijumfalističke slike o vlastitoj kršćanstvenosti, ali ujedno i kao proročki program naše ljudske i kršćanske obnove, ne bi li se u nama, osobno i zajedničarski, konačno počelo začinjati ono što je prema Bonhoefferu cilj kršćanske

3 Etika, str. 381.

4 Nav. dj., str. 391.

etike – ‘Riječ je o uobličavanju Kristova lika među nama.’5 – što se, dakako, ne postiže veličanstvenim riječima nego odvažnim i odgovornim djelima: ‘Djelo je prva ispovijest kršćanske zajednice pred svijetom.’6 Priznanje krivnje Čak niti razlika u stupnju krivnje i stupnju spremnosti da se krivnja za nacionalističko ludilo 90-tih godina prošlog stoljeća prizna u dvije najveće kršćanske crkve s područja bivše Jugoslavije, Srpske pravoslavne i Katoličke – ta se krivnja zapravo korijeni u višestoljetnom kompromisu između nacionalističkog i kršćanskog u njima i to u korist nacionalističkog s gušenjem etičkog karaktera kršćanske objave, onoga što je otkriće Bonhoefferove teološke misli i same Etike – nipošto ne otupljuje oštricu Bonhoefferove nepobitne tvrdnje da jedino ‘u spoznaji krivnje započinje proces čovjekova suoblikovanja s Kristom’7; Drugačije kazano, priznanje krivnje preduvjet je opravdanja i obnove, ljudske koliko i kršćanske.

Jer, koliko god ljudski gledano, priznavanje ‘neke’ krivnje s upiranjem prsta na tuđu krivnju moglo predstavljati napredak spram apsolutnog negiranja krivnje, Bonhoeffer razlučuje da oboje predstavlja odsuće Kristove milosti na kojoj počiva spoznaja krivnje: ‘Priznanje krivnje zbiva se bez osvrtanja na sukrivce. Ono je strogo ekskluzivno time što svu krivnju preuzima na sebe. Tamo gdje se još računa i odvaguje, na mjesto priznanja krivnje s obzirom na Kristov lik stupa neplodni moral samopravednosti.’8 Ili: ‘Svaki grijeh nekog drugog mogu opravdati, samo moj vlastiti grijeh ostaje krivnja koju ja nikada ne mogu opravdati.’9 5 6 7 8 9

Nav. dj., str. 147.

DBW 11, 25.

Nav. dj., str. 147–148.

Nav. dj., str. 148.

Nav. dj., str. 149.

395 POGOVOR: ETIČKA KONKRETNOST OBJAVE

410 POGOVOR: ETIČKA KONKRETNOST OBJAVE

država postupa beskrupulozno, ne poštuje red i zakon, onda Crkva mora ne samo suosjećati sa žrtvama nego biti spremna da i sama padne pod kotače i bude žrtvom nasilja.’44 A to kod nas neminovno znači konačni obračun s religijsko-političkim nacionalizmom i nakaradnim misticizmom zatvorenih očiju i leđa okrenutih svijetu u liku fundamentalističko-karizmatskih pokreta u okrilju kršćanskih crkava na našim područjima, rastanak s, više ili manje, pritajenom žudnjom za političkom i ekonomskom moći koja je neprimjerena Crkvi koja se poziva na siromašnog i putujućeg galilejskog propovjednika Isusa iz Nazareta.

U protivnome, bježeći od svoje biti – nasljedovanja – nesposobne da u društvo unesu evanđeosku novost, kršćanske će crkve na našim područjima sve više i to opravdano pogađati prezir i podsmijeh svijeta; opravdano jer ‘ne konstituiraju Crkvu religiozne formule i dogme nego praktično vršenje zapovjeđenoga’45.

A jeftino kršćanstvo, ono bez zapovjeđenog odnosno nasljedovanja i pripravljanja puta kao konkretnog vršenja Božje volje da se ovdje i sada ‘postoji za druge’, najučinkovitija je poruga Boga, učinkovitija od bilo koje ‘bezbožničke’ poruge Bogu.

Ustvari, Bonhoefferova Etika nas sili da sebe upitamo, imajući pred očima Vukovar, Srebrenicu i Sarajevo i sve ono što ti gradovi simboliziraju kao metafore našeg domaćeg ‘šoka kontingencije’ 90tih godina prošlog stoljeća, koliko ćemo se još dugo našim jeftinim kršćanstvom, nadasve bez djelatnog mirotvorstva i bespoštedne borbe za socijalnu pravdu, rugati Bogu pred očima svijeta?

Jesmo li, dakle, još potrebni?

Sarajevo, sv. Franjo 2009.

Alen Kristić

44 Navod preuzeti iz: Vjeko-Božo Jarak, Kristov svjedok i prijatelj svijeta – Dietrich Bonhoeffer, Slovoznak, Plehan 1989, str. 96. Usp. DBW 12, 353.

45 DBW 14, 430.

B I L J E Š K A O AU T O RU

Dietrich Bonhoeffer (1906.–1945.), njemački evangelički teolog. 411 Doktorirao je na Sveučilištu u Berlinu 1927. s djelom Sanctorum Bilješka o autoru Communio. 1930. odlazi u SAD, na Union Theological Seminary u New Yorku na postdoktorske studije. Od 1931. profesorom je sustavne teologije na Sveučilištu u Berlinu. Za svećenika je zaređen 1931. godine. Od 1934. godine postaje članom Ispovijedajuće crkve koja se iste godine u Barmenu organizirala kao odgovor na Njemačku evangeličku crkvu, priklonjenu nacističkom režimu.

1935. pridružuje se teološkoj školi u Finkenwaldu koja je školovala teologe i pastore Ispovijedajuće crkve. Rujna 1937. Gestapo zatvara tu školu i do studenog uhićuje 27 njezinih pastora i studenata.

Lipnja 1939. prihvaća poziv Union Theological Seminaryja i odlazi u New York, no ubrzo se vraća u Njemačku. Sljedeće dvije godine ima zabranu javnih govora i objavljivanja. Pridružuje se Abwehru, koji je bio središte otpora protiv Hitlera. 6. travnja 1943. godine biva uhićen. Sljedećih godinu i pol dana nalazio se u zatvoru u Tegelu gdje je pisao pisma i svojemu prijatelju Eberhartu Bethgeu, a ta su pisma kasnije objavljenja u svesku Otpor i predanje. 20. srpnja 1944. propao je pokušaj atentata na Hitlera te se počinju otkrivati veze Bonhoeffera s tom zavjereničkom skupinom. U veljači 1945. premješten je u koncentracioni logor Buchenwald te potom u Flossenburg. 8. travnja 1945. osuđen je na smrt vješanjem.

Djela – i zbor

a) Objavljena djela

412 Bilješka o autoru

Sanctorum Communio, 1930.

Akt und Sein. Transzendentalphilosophie und Ontologie in der systematischen Theologie, 1931.

Schöpfung und Fall. Theologische Auslegung von Genesis 1–3, 1933.

Nachfolge, 1937.

Beten und Tun des Gerechten. Glaube und Verantwortung im Widerstand, 1937.

Gemeinsames Leben, 1939.

Das Gebetbuch der Bibel. Eine Einführung in die Psalmen, 1940.

Auf dem Wege zur Freiheit : Gedichte aus Tegel, 1946.

Ethik, 1949.

Widerstand und Ergebung: Briefe und Aufzeichnungen aus der Haft, 1951.

Dietrich Bonhoeffer Werke (DBW), 17. sv., 2001.

b) Bonhoeffer u Hrvatskoj Prevedena djela Otpor i predanje, KS, Zagreb 1974., 1993.

Zajednički život, Izvori, Osijek 1987., 1995.

Cijena učeništva, Izvori, Osijek 1995.

Radovi o Bonhoefferu Jarak, Vjeko-Božo, Kristov svjedok i prijatelj svijeta Dietrich Bonhoeffer, Plehan 1989.

Ivančić, Tomislav, Isus Krist i svijet: neki aspekti kristologije Dietricha Bonhoeffera, u: Bogoslovska smotra, Zagreb, 64/1994., str. 408–416. Šarčević, Ivan, Dietrich Bonhoeffer: teolog-mučenik : zatvorska teološka biografija, u: Jukić, Sarajevo, 24–25/1994.–1995., str. 48–78.

Cottin, Jerome, Otkrivanje drukčijeg Bonhoeffera: bibliografska bilješka, u: Svesci-Communio, Zagreb, 93/1998., str. 76–82.

Goedekind, Hans, Kristov mir i svjetski mir : studija o Bonhoefferovoj crkvenoj i političkoj borbi protiv Hitlera, u: Svesci-Communio, Zagreb, 94/1998., str. 84–88.