Dominik Mandić | Sabrana djela, svezak I

DOMINIK MANDIĆ

SABRANA DJELA SVEZAK I.

Životopis fra Dominika Mandića Crvena Hrvatska u svjetlu povijesnih izvora Hrvati i Srbi dva stara različita naroda Hrvatske zemlje u prošlosti i sadašnjosti

Nakladnik Hercegovačka franjevačka provincija Uznesenja BDM Franjevačka knjižnica Mostar Sunakladnik FRAM – ZIRAL, Mostar RECIPE Knjiga 14/I. Za nakladnika Dr. sc. fra Miljenko Šteko, provincijal Odgovorni urednik Fra Ante Marić, knjižničar Lektura i korektura Dr. sc. Slađana Josipović Batorek Prijelom i tisak Franjevačka tiskara FRAM – ZIRAL, Mostar Za tisak Dr. sc. fra Ivan Ševo © Hercegovačka franjevačka provincija Uznesenja BDM --------------------------------------------------------------------------------

CIP - Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine, Sarajevo 929 Mandić D. 94.(497.6) 94(497.5) PANDŽIĆ, Bazilije Životopis fra Dominika Mandića / Bazilije Pandžić. - Mostar : Hercegovačka franjevačka provincija Uznesenja BDM : Franjevačka knjižnica, 2013. - 782 str. : ilustr. ; 24 cm. - (Sabrana djela / Dominik Mandić ; ≠v. 1) (Recipe ; knj.

14/I) Bibliografija i bilješke uz tekst. - Registri. Sadržaj s nasl. str.: Crvena Hrvatska u svjetlu povijesnih izvora ; Hrvati i Srbi dva stara različita naroda ; Hrvatske zemlje u prošlosti i sadašnjosti / Dominik Mandić ISBN 978-9958-876-10-3 (Sabrana djela) ISBN 978-9958-876-11-0 (Sv. 1) 1. Mandić, Dominik COBISS.BH-ID 20663046 19042822 --------------------------------------------------------------------------------

Priredio: Dr. sc. Miroslav Akmad탑a

Mostar, 2013.

SADRŽAJ I. SVESKA - Riječ izdavača_________________________________________________________ 7 - Riječ urednika_ ______________________________________________________ 11 - B. Pandžić, Životopis fra Dominika Mandića____________________________ 15 - D. Mandić, Crvena Hrvatska u svjetlu povijesnih izvora_ ______________ 179 - D. Mandić, Hrvati i Srbi dva stara različita naroda____________________ 355 - D. Mandić, Hrvatske zemlje u prošlosti i sadašnjosti_ _________________ 631 - Kazalo mjesnih imena_______________________________________________ 739 - Kazalo osobnih imena_______________________________________________ 759

5

RIJEČ IZDAVAČA Neupitno je, ljudi stvaraju povijest; povijest ništa ne čini, čovjek je taj koji sve čini. Uz to, valja nam jednako tako znati, povijest je uvelike stvar velikih brojeva. Naime, milijuni ljudi stvaraju povijest, ali to su milijuni osoba, koji nisu posve anonimni niti bezlični. Poznato je, razni pokreti, bez obzira kako se zovu ili što u konačnici znače, imaju mali broj vođa, no, mnoštvo je ljudi od presudne važnosti.

Svakako, postupci pojedinaca često imaju takve posljedice kakve možda ni oni niti neki pojedini ljudi nisu očekivali, a još manje željeli. Stoga, svaki povjesničar ima veliku zadaću istražiti sve ono što neminovno leži iza samog čina.

Dakako, veliki ljudi se ne pojavljuju nikada i nigdje izvan ljudske povijesti. Veliki čovjek nekog doba je samo onaj koji je u stanju izraziti svojim riječima volju svoga vremena, razgovijetno i konkretno je priopćiti suvremenicima.

Pri tome moramo uočiti i to da su neki velikani i sami sudjelovali u oblikovanju neupitnih sila koje su ih uzdigle do veličine, dok su neki drugi došli do konkretne moći nošeni isključivo snagom već postojećih ovozemaljskih sila. Upravo zato, ne smijemo zaboraviti nikoga i ništa, a posebno ne one velike ljude koji su bili toliko ispred svog vremena da su njihovu veličinu dostojno vrednovale i priznale tek sljedeće, nove, generacije.

Iz života znamo, svijet povjesničara nije neka fotografska preslika stvarnog svijeta i svega onoga što tu pripada, već je ona samo radni model koji mu omogućava da ga, više ili manje, uspješno shvati i njime u cijelosti ovlada. Dakle, povijest je proces odabira utemeljen jedino i samo na povijesnom značenju stvarnih činjenica. A povijesno istraživanje je izborni sustav činjenica i uzročno-posljedičnih nizova. Upravo zbog toga povjesničar bira imena onih ljudi koji su povijesno značajni, uzimajući u obzir činjenicu da je jedino mjerilo povijesnog značaja njegova sposobnost da ih uklopi u objektivan model znanstvenog objašnjenja i obrazloženja.

Nema sumnje, povjesničar odbacuje kao slučajnost sve one uzročno-posljedične nizove koji su nebitni, odnosno koji nisu podložni racionalnom tumačenju i koji nemaju značenja kako za prošlost tako i za sada­ šnjost. Jasno nam je, racionalna su samo ona objašnjenja koja imaju neki konkretni cilj, odnosno koja vode jedino korisnom poopćavanju. Po tom ključu razlikujemo racionalne i slučajne povijesne uzroke. Upravo zato ova ideja o jasnom cilju kojem težimo pruža nam traženi ključ za razumijevanje uzročnosti u povijesti; to nužno uključuje i vrijednosne prosudbe. K tome, jasno tumačenje u povijesti uvijek je povezano jedino s vrijednosnim prosudbama, dok je uzročnost povezana s tumačenjem.

Značenje i cilj pisanja povijesti jednog naroda vezani su prvenstveno uz budućnost, a ne samo uz sadašnjost i prošlost. To znači: iako smo 7

8

Dominik Mandić, Svezak I

mnogo puta čuli misao o tome kako je važno okrenuti se budućnosti, a ne samo prošlosti, možemo i moramo se s tim složiti kako jednostavno ne možemo tako lako i ugodno živjeti s teretom prošlosti.

Sve navedeno treba nam pomoći kako bismo se dostatno životno i u svakom nam drugom normalnom pogledu povezali sa svojom bližom i dalekom nacionalnom, vjerskom i inom prošlošću. U tome nam velikim dijelom pomaže već napisana povijest. Ovdje mislimo na našu nacionalnu i neizostavno zavičajnu povijest, koju je tako marljivo, stručno i opširno dugi niz godina pisao jedan od najuglednijih sinova našega hrvatskog naroda i jedan od najuglednijih franjevaca u našoj Domovini fra Dominik Mandić.

Zacijelo, fra Dominik Mandić poznat je i priznat u bosansko-hercegovačkoj i hrvatskoj javnosti kao povjesničar, franjevac, političar koji je većinu svojih radova objavio u emigraciji. Želim reći da je naš brat fra Dominik svojim iznimno vrijednim znanstvenim radom obogatio bosansko-hercegovačku i hrvatsku misao, te ga se s pravom naziva velikim hrvatskim povjesničarom.

Najveći dio Mandićeva povjesničarskog opusa nastao je u inozemstvu, poglavito u SAD-u. Središnja i omiljena piščeva tema jest hrvatska starija povijest, a u tome prvenstveno Bosna i Hercegovina. Mandićev rad karakterizira velika temeljitost u radu, umješno baratanje izvorima na više jezika (uz klasične, služio se i talijanskim, francuskim ruskim, špa­ njolskim, engleskim, njemačkim, poljskim, mađarskim, češkim i slovačkim jezicima), arhivarska strpljivost i pedantan rad, kao i sjajno poznavanje nijansa crkvene i vjerske povijesti – posebice s osvrtom na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. Stoga su Mandićeve povijesne knjige prepune podataka koje je autor skupio iz mnogih izvora (spominjemo prije svih Vatikanski arhiv), te su zato i nezaobilazna preporuka za svakoga tko cjelovito promišlja i piše o povijesti Bosne i Hercegovine, te to objavljuje.

Neposredni povod višegodišnjeg rada na priređivanju Sabranih djela fra Dominika Mandića bila je želja male grupe zauzete braće hercegovačkih franjevaca da se konačno skupi na jedno mjesto i to onda objaviti u Domovini u jednoj cjelini sve ono što je ugledni član naše Provincije fra Dominik Mandić napisao i objavio u raznim publikacija, i na više jezika.

Tako su još početkom 2009. godine u ime Zajednice neka naša braća započela marljivo skupljati diljem svijeta sve što je moguće naći kako bismo priredili što cjelovitija Sabrana djela fra Dominika Mandića, čija građa do našeg vremena nikada nije u cijelosti i dostatno obrađena. Tu se posebno misli na srednjovjekovnu povijest. Stoga je oblikovanje ovih Mandićevih djela od iznimne važnosti za proučavanje povijesnih i arheoloških nepoznanica naše zemlje posebno iz spomenutog vremena.

Uz obiman rad pri skupljanju materijala, trebalo je uključiti stručne ljude koje će uraditi kvalitetan i odgovarajući osvrt za pojedina Mandićeva djela, naša su braća priređivači i nositelji ovog hvale vrijednog projekta pozvali na znanstvenu i stručnu suradnju neka od najistaknutijih imena

Riječ izdavača

9

iz područja povijesti kako iz Bosne i Hercegovine, tako i iz Republike Hrvatske. Tu treba uključiti i brojne tehničke poslove koji se odnose na kvalitetnu grafičku pripremu i završni, izvedbeni, rad brojnih grafičkih suradnika i djelatnika (kao npr. fotokopiranje tekstova po raznim sveučilišnim knjižnicama u inozemstvu i tuzemstvu, prepisivanje brojnih Mandićevih tekstova, profesionalno uređenje istih, jedinstvena kazala imena mjesta i osobnih imena, itd.). U tom pogledu velik doprinos dali su djelatnici iz pripreme naše tiskare „FRAM ZIRAL“ iz Mostara.

Svjestan sam i u isto vrijeme ponosan što će objavljena Mandićeva djela u našoj javnosti na najbolji način popuniti sve praznine u kulturnoj baštini ovih krajeva. S njima ćemo, doista, jedinstveno obogatiti sve bosanskohercegovačke knjižnice u vlasništvu crkve i države Bosne i Hercegovine, kao i Republike Hrvatske. Tu posebno mislim na sve fakultete u našoj Domovini koji se po svome poslanju profesionalno bave prvenstveno poviješću, arheologijom i sličnim znanstvenim istraživanjima iz ovog važnog područja. Dakako, na taj ćemo dostojan i častan način oteti od zaborava važna povijesna zbivanja i širom rasvijetliti presudno važne uloge brojnih istaknutih i zaslužnih osoba iz naše slavne i mučeničke prošlosti, kako u društvu, tako i u vjerskim gibanjima.

Jasno je da bez mukotrpnog rada i znanstvenog doprinosa fra Dominika Mandića i njemu sličnih, današnje generacije Hrvata i kršćanskih vjernika ne bi mogle znati i čitati brojne povijesne činjenice koje su popunjale i popunile našu nacionalnu i vjersku prošlost. Bojim se da su zaborav tih i takvih narodnih činjenica, koje su za nas svetinja nad svetinjama, svjesno planirali i željeli ostvariti svi osvajači ovih naših krajeva, a bilo ih je kako nas uči povijest mnogo. Ovdje ću spomenuti samo neke od tih.

Kao prvo, zahvaljujući spomenutim povjesničarima i njihovim profesionalnim otkrićima povijesnog mozaika mi danas znamo kako su na ovim našim područjima prije dolaska franjevaca postojale župe sa župnicima glagoljašima, koji su bogoslužje obavljali na staroslavenskome crkvenom jeziku i većinom su bili slabo obrazovani i siromašni, te su živjeli sličnim životom kao i njihovi župljani.

Glagoljaši su se služili rimskim obredom, staroslavenskim jezikom i glagoljskim pismom. Djelovanje glagoljaša na osobit je način odražavalo posebnost ovdašnje Crkve, pa su ih upravo zbog toga tuđinske vlasti nastojale iskorijeniti. Bili su to revni i pobožni svećenici, među kojima nije bilo otpadnika od vjere, odnosno pripadnika nekršćanskih sljedbi. Narod ih je poštivao kao revne pastire, pomalo sažalijevao i smatrao pravim narodnim svećenicima.

Drugo, katoličanstvo u Bosni i Hercegovini tokom svoje duge povijesti bilo je usko povezano s djelovanjem Franjevačkog reda, koji je početkom XIII. stoljeća utemeljio sv. Franjo iz Asiza. Na tlu Bosne i Hercegovine franjevci su prisutni od 1291. godine, od kada kao duhovnici neprekidno djeluju sve do naših dana. Prvobitno su došli sa zadatkom da u okrilje

10

Dominik Mandić, Svezak I

katoličanstva vrate bosanske krstjane - pripadnike inovjerne Crkve, poznate i pod imenima bogumila i patarena. Stjecajem povijesnih okolnosti, franjevačka je djelatnost kasnije postala puno obuhvatnija, unatoč tome što neke djelatnosti nisu proizlazile iz same naravi njihova poziva.

Zasluga franjevaca za održanje katolicizma na ovim prostorima je neupitna i nesumnjivo velika. Istina, rad tadašnjih franjevaca hvalili su mnogi bosansko-hercegovački vladari, velikaši, papinski legati i drugi.

Unatoč tome, može se reći da su te zasluge, ipak, često preuveličavane, pa su takve informacije mnogi povjesničari različito tumačili.

Premda su franjevci po svom dolasku radili iskreno i zauzeto, te s više ili manje umješnosti prihvaćali dostignuća i običaje puka, postali su domaći tek onda kada su u Bosni i Hercegovini počeli odgajati domaći kler. Ipak, katolička infrastruktura u ovoj zemlji teško je poljuljana i postupno gotovo posve uništena prodorima Osmanlija i uspostavom njihove vlasti. U takvim okolnostima franjevci su svoje djelovanje usredotočili na politička središta i novonastale varoši. Dakako, to je bilo važno i zbog toga što su za četverostoljetne osmanske vladavine franjevci bili gotovo jedini izobraženi ljudi u narodu.

Kao provincijal, ugledne i u povijesti ovih krajeva izuzetno zaslužne Hercegovačke franjevačke provincije, želim zbog pravičnosti i budućih čitatelja naše povijesti istaknuti, a smatram to svojom dužnošću, da Mandićeva Sabrana djela ne bi ugledala svjetlo dana da nije bilo velike i nesebične pomoći fra Bazilija Pandžića, koji je dugo vremena bio u svakom pogledu najbliži fra Dominiku, zatim upornog i ustrajnog zalaganja fra Ivana Ševe, te neumornog i stručnog priređivača ovog djela prof. dr. sc. Miroslava Akmadže, koji živi i radi na Hrvatskom institutu za povijest i predaje na raznim fakultetima u gradu Zagrebu, a potječe iz ljubuškog Humca, Hercegovina. Ovoj grupi zaslužnih pripada još dr. sc. Milko Brković iz HAZU Zadra, Republika Hrvatska.

U ime cijele Provincije velika hvala svima koji su svojim trudom, svojom mudrošću i svojom materijalnom pomoću pomogli da su Sabrana djela fra Dominika Mandića ugledala svjetlo dana.

Dr. sc. fra Miljenko Šteko, provincijal

RIJEČ UREDNIKA

K

ada me moj dragi prijatelj fra Ivan Ševo, početkom 2009. godine, zamolio da uredim sabrana djela fra Dominika Mandića, prihvatio sam ponudu bez puno razmišljanja. Iako sam bio svjestan koliko je Mandić bio produktivan povjesničar, vjerovao sam da bi se to moglo napraviti bez većih problema. No, s obzirom da se Mandić ponajprije bavio srednjovjekovnom poviješću, što nije moja uža specijalnost, krenuo sam u potragu za suradnicima čija je to specijalnost i koji inače dobro poznaju Mandićev rad. Međutim, uglavnom sam nailazio na isprike i odbijanja. Što je tome razlog ne znam, niti želim nagađati. Shvatio sam da ću većinu posla morati sam obaviti, ali sam morao ipak naći stručnjaka za srednjovjekovnu povijest, koji će napraviti historiografske osvrte na pojedina Mandićeva djela, tj. predgovore. Napokon se tog posla prihvatio dr. sc. Milko Brković iz HAZU Zadar, na čemu mu i ovom prigodom zahvaljujem.

Posao oko uređivanja Mandićevih sabranih djela, pokazao se zahtjevniji nego što sam očekivao, pa je potrajao više od četir godine. Osim dosad objavljenih knjiga, trebalo je sakupiti i izabrati njegove članke objavljene po raznim časopisima diljem svijeta. Bez obzira na blagodati suvremene tehnike skeniranja, trebalo je, bez intervencija u sam Mandićev tekst, ukloniti i ispraviti sve greške koje ta tehnika čini, posebice s obzirom na starost pojedinih tekstova. Posebno je trebalo voditi računa o ispravnosti svakog slova napisanog na latinskom ili starogrčkom jeziku. No, bez obzira na sve to, uživao sam u čitanju i podsjećanju na našu stariju povijest, koju sam već pomalo počeo i zaboravljati.

S obzirom da, kao što već spomenuh, srednjovjekovlje nije moja uža specijalnost, nisam ulazio u kritičku prosudbu Mandićevih djela. To sam odlučio prepustiti stručnjacima za navedeno razdoblje, te sam odlučio objaviti sve predgovore dosadašnjih Mandićevih djela, u kojima struč­ njaci za navedeno razdoblje, ostali pisci predgovora, donose različita viđe­ nja kvalitete Mandićevog znanstvenog rada. No, bez obzira na različitost njihovih ocjena, uočljiv je i njihov jedinstveni stav, da je Mandić svojim djelima dao izniman doprinos razvoju hrvatske historiografije.

U samoj provedbi uređivačkog posla pojavio se problem kako razvrstati i u koliko svezaka objaviti Mandićeva djela. Predložio sam fra Ivanu Ševi odustajanje od ranijeg načina objavljivanja svake knjige za sebe i da ih objavimo u što manjem broju svezaka, što bi čitateljima bilo praktičnije za korištenje. Na kraju smo se složili da sabrana djela objavimo u četiri veća sveska, od kojih bi tri bila tematski oblikovana, a u četvrtom bi objedinili na jednom mjestu što veći broj članaka i rasprava.

Iako je u jednom svom razdoblju djelovanja Mandić objavio tri knjige pod zajedničkim nazivom Bosna i Hercegovina, zbog brojnosti njegovih djela, ipak smo ih odlučili drukčije razvrstati. Tako smo odlučili da I. svezak

11

12

Dominik Mandić, Svezak I

čine knjige koje se bave ponajviše hrvatskom nacionalnom poviješću u užem smislu: Crvena Hrvatska u svjetlu povijesnih izvora, Hrvati i Srbi dva stara različita naroda i Hrvatske zemlje u prošlosti i sadašnjosti. Iako navedena djela pokrivaju i puno šira područja od današnjih hrvatskih granica, te govore i o povijesti drugih naroda, ponajviše Srba, ona su ipak ponajviše usmjerena na izučavanje hrvatske nacionalne povijesti. S obzirom da se radi o I. svesku, odlučili smo sve započeti s djelom fra Bazilija Pandžića Životopis fra Dominika Mandića, kako bi čitatelji prvo upoznali samog autora sabranih djela.

U II. svezak uvrstili smo knjige u kojima se Mandić bavi poviješću Bosne i Hercegovine: Državna i vjerska pripadnost sredovječne Bosne i Hercegovine i Etnička povijest Bosne i Hercegovine. Treći svezak čine knjige iz crkvene povijesti: Bogomilska crkva bosanskih krstjana, Franjevačka Bosna: Razvoj i Uprava Bosanske Vikarije i Provincije 1340.-1735. i Duvanjska Biskupija od XIV-XVII stoljeća. U IV. svezak uvrstili smo mnoge Mandićeve rasprave i članke, koje je on objavio što u posebnom izdanju pod nazivom Rasprave i prilozi iz stare hrvatske povijesti, što u raznim domaćim i inozemnim znanstvenim i drugim časopisima.

Neke napomene uz I. svezak Kao što sam gore spomenuo I. svezak započinjemo knjigom fra Bazilija Pandžića Mandića Životopis fra Dominika Mandića. Knjigu, uz Pandžićevu suglasnost, donosimo u neznatno skraćenom obliku, bez završnog djela naslovljenog Dodatak: Pismena saučešća. U tekstu nismo ništa mijenjali, osim manjih tiskarskih pogrešaka. Također smo bilješke uredili tako da smo ih umetnuli ispod teksta.

Slijedi 4. izdanje knjige Crvena Hrvatska u svijetlu povijesnih izvora.

Prvo izdanje objavio je «Hrvatski povijesni institut», Chicago 1957. Drugo izdanje objavio je «Ziral – Zajednica izdanja ranjeni labud», Rim 1972., kao i 3. upotpunjeno izdanje Chicago-Rim 1973. Kao predložak ovom izdanju koristili smo 3. izdanje iz 1973., bez intervencija u tekst, uz ma­ nje ispravke tiskarskih grešaka. Jedino smo, s obzirom da ovdje donosimo opširan Mandićev životopis, kojeg je napisao fra Bazilije Pandžić, izostavili u 3. izdanju objavljeni osvrt Dušana Žanka pod nazivom Dr. Dominik Mandić i njegovo kulturno i znanstveno djelo.

Niz nastavljamo 4. izdanjem knjige Hrvati i Srbi dva stara različita naroda. Prvo izdanje objavljeno je u «Knjižnici Hrvatske revije», München-Barcelona, 1971. godine. Drugo izdanje objavio je «Ziral – Zajednica izdanja ranjeni labud», Chicago-Roma-Zürich-Toronto, 1980. godine.

Treće izdanje objavio je «Nakladni zavod Matice Hrvatske», Zagreb 1990.

U ovom 4. izdanju koristili smo se tekstom iz 2. izdanja, te kod čitanja vrijede upute iz tog izdanja, s tim, da smo dodatno uredili bilješke, te umjesto naziva «Biograd», koristili današnji naziv «Beograd». Tako je naziv

Riječ urednika

13

«Biograd» korišten samo za nazive «Biograd na moru» i «Stolni Biograd».

Drugih izmjena nismo radili, te tekst donosimo u izvornom obliku u skladu s pravopisom kojeg je dr. Mandić koristio kod I. izdanja. Također smo se trudili ispraviti još poneke tiskarske greške, te se nadamo da će u ovom izdanju biti svedene na najmanju mjeru.

Na kraju donosimo 3. izdanje knjige Hrvatske zemlje u prošlosti i sadašnjosti. Prvo izdanje objavio je «Ziral – Zajednica izdanja ranjeni labud», Rim 1972. (ožujak 1973.), kao i II. zdanje Chicago-Rim 1973. S obzirom da je I. izdanje brzo rasprodano «Ziral» je odlučio odmah nakon Mandićeve smrti 1973. godine tiskati i II. izdanje. To II. izdanje poslužilo nam je kao predložak za pripremu ovog III. izdanja, kojeg također donosimo u izvornom obliku, uz manje tiskarske ispravke, sa željom da ih u ovom izdanju bude što manje.

Na kraju smo odlučili za sve navedene knjige napraviti jedinstvena kazala mjesta i osobnih imena. Kod kazala osobnih imena navodili smo samo prezimena i prvo slovo imena, osim iznimno i ime i prezime ili nadimak, titulu i sl., gdje smo smatrali da su te osobe tako povijesno prepoznatljivije. Popis izvora i literature ostao je uz svaku knjigu posebno, tj. ili samo u bilješkama ili na kraju pojedine knjige, onako kako je to objavljeno u ranijim radovima. Moramo napomenuti i da se stranice na koje Mandić ukazuje u bilješkama svojih djela, a odnose se na njegova druga djela, ne odnose na stranice u ovom svesku, nego na stranice njegovih prvih izdanja. Stranice na koje se Mandić poziva unutar istog, ovdje objavljenog teksta, tj. gore ili dolje, prilagođene su stranicama u ovom svesku. Brojevi bilješki ostali su nepromijenjeni.

Miroslav Akmadža

ŽIVOTOPIS DR. FRA DOMINIKA MANDIĆA

Bazilije Pandžić

ŽIVOTOPIS DR. FRA DOMINIKA MANDIĆA 2. skraćeno izdanje

SADRŽAJ Predgovor__________________________________________________________ 19 Predgovor prvom izdanju___________________________________________ 21 1. U roditeljskom domu_______________________________________ 23 2. Daljnja izobrazba___________________________________________ 25 a)

Srednjoškolac____________________________________________________ 25

b)

Sveučilištarac_ ___________________________________________________ 27

3. Prvi pothvati u Hercegovini_______________________________ 29 a)

Hrvatske seljačke škole___________________________________________ 29

b)

Briga za gladne___________________________________________________ 30

c)

“’Savremena pitanja”______________________________________________ 31

d)

“Narodna Sloboda”________________________________________________ 32

e)

Kobna 1918.______________________________________________________ 33

f)

Hrvatska Pučka Stranka__________________________________________ 35

g)

Udruženje sadilaca duhana_______________________________________ 44

h)

Hrvatska Katolička Štedionica_____________________________________ 45

4. U službi provincije__________________________________________ 47 a)

Franjevačka gimnazija na Širokom Brijegu_________________________ 47

b)

Zavod vanjskih đaka na Širokom Brijegu__________________________ 50

c)

Hrvaski komisarijat ili kustodija Sv. Obitelji u SAD_ _______________ 51

5. Djelovanje u Rimu (1939.-1951.)_____________________________ 53 a)

Prijelaz u Rim_ ___________________________________________________ 53

b)

Susret s novim životom___________________________________________ 54

c)

Gradnja nove franjevačke kurije___________________________________ 56

d)

Druge građevine__________________________________________________ 58

e)

Hrvatski franjevci u Dalmaciji pod Italijom_________________________ 58

f)

Školske Sestre Franjevke_________________________________________ 59

g)

Hrvatska provincija Školskih Sestara______________________________ 60

h)

Hrvatski zatočenici_ ______________________________________________ 61

i)

Oko hrvatsko-srpskog vrtloga_____________________________________ 62

j)

Val izbjeglica_____________________________________________________ 73

16

17

k)

1)

Hrvati u Rimu za izbjeglice_ __________________________________________ 74

2)

Fra Dominikovo osobno djelovanje____________________________________ 74

a. Sveučilištarke u Grottaferrati_______________________________________ 76

b. Sveučilištarci u Španjolskoj________________________________________ 77

Odgoj svećeničkih i redovničkih zvanja____________________________ 78 1)

l)

U potrazi za svećeničkim i redovničkim zvanjima______________________ 78

2)

Zavod u Grottammare________________________________________________ 80

3)

Zavod u Grottaferrata________________________________________________ 81

Briga za domovinsku Crkvu_______________________________________ 82

6. Djelovanje u Sjedinjenim Američkim Državama_ _______ 86 A)

Prijelaz u SAD____________________________________________________ 86

B)

Starješina hrvatskih franjevaca u SAD_____________________________ 89

C)

1)

Duhovna pastva______________________________________________________ 89

2)

Izdavačka djelatnost__________________________________________________ 90

3)

Dobrotvorna nastojanja_ _____________________________________________ 94

Franjevačke župe u Hercegovini___________________________________ 97

7. Znanstveni rad_ ____________________________________________ 100 8. Pisana djela Fra D. Mandića_______________________________ 108 9. Bolest i smrt________________________________________________ 117 a)

Tjelesno slabljenje_______________________________________________ 117

b)

Javna priznanja_________________________________________________ 118

c)

Priznanja pojedinaca_____________________________________________ 119

d)

Posljednje godine________________________________________________ 120

Vremenski životni slijed Fra Dominika Mandića____________________ 123 Završna riječ______________________________________________________ 124

PREDGOVOR

U

trenutku dok pišem ovaj predgovor (lipanj 2010.) pisac ovog opsežnog Mandićevog životopisa, fra Bazilije Pandžić, pun vedrine i životnog poleta, živi svoju 92. godinu života iako ostavlja dojam puno mlađega čovjeka. Fra Bazilije zdušno je pomogao i u pripremi ovog izdanja sabra­ nih djela fra Dominika Mandića. Suglasio se i s ponovnom objavom ovog životopisa fra Dominika Mandića kojeg je on priredio 1994. godine. Složio se i s prijedlogom da se u ovom izdanju tekst iz prvog izdanja, zbog prevelikog opsega, skrati u smislu izostavljanja onog poglavlja prvog izdanja koji nosi naziv “Dodatak: Pismena saučešća”, jer se time ni najmanje ne utječe na Mandićev životopis.

Fra Bazilije se pokazao kao izniman poznavatelj života i rada fra Dominika Mandića, te nam je svojim opsežnim, ali zanimljivim, prikaziva­ njem životnog puta fra Dominika, dao mogućnost da ga upoznamo u svoj njegovoj ljudskosti. Iz navedenog životopisa s lakoćom se možemo uvjeriti da je fra Dominik Mandić uzorno obavljao svoje redovničke dužnosti. Isticao se organizatorskim sposobnostima, svoje ideje uvijek nastojao što prije sprovesti u djelo, zdušno pomagao potrebitima, posebno seljacima i izbjeglima. Svoju veliku ljubav prema povijesnim istraživanjima uskladio je s potrebama da se hrvatski narod, posebice onaj izvan domovine, kao i svjetska javnost, što detaljnije upoznaju s hrvatskom poviješću. Hrvatski narod u iseljeništvu da ne zaboravi na svoje korijene, a svjetska javnost da razumije težnju hrvatskog naroda za slobodom i suverenošću svoje države.

Može se reći da je Mandić svoju misiju redovnika i povjesničara uspješno obavio, dok je manje uspjeha imao u nekim svojim političkim djelovanjima i procjenama. Međutim, politika i nije bila njegov poziv, nego nužna potreba da pomogne svome narodu u preteškim povijesnim trenucima. Zato nam i ovaj životopis zorno prikazuje u kojim okolnostima i zašto je fra Dominik Mandić poduzimao određene redovničke, političke, ali i povjesničke poteze i koji su njihovi rezultati. U svakom slučaju ti rezultati mogu biti na ponos cijele franjevačke zajednice, hrvatske historiografije i domoljubnog hrvatskog naroda.

Miroslav Akmadža

19

PREDGOVOR [PRVOM IZDANJU] Fra Dominik Mandić, franjevac, bio je dugo vremena u hrvatskoj javnosti zapažena ličnost, a neko vrijeme smatran je kao jedan od najistaknutijih franjevaca na svijetu.

Međutim, kao što se svaki život i svaka pojava u životu, ako se ne obilježi vidljivim znakom, u izmjeni pokoljenja gubi iz vida, tu sudbinu mogao bi doživjeti i on. I danas, nakon samih 20 godina iza njegove smrti, njegova ličnost u izvjesnim krugovima, koji su ga osobno poznavali, gubi svoje prave obrise, a nova pokoljenja tek su za nj čula.

I zbog ovoga razloga osjetila se potreba ponovno dozvati u pamet njegovu, u svoje vrijeme, vrlo istaknutu ličnost, koja je ostavila jasne i vid­ ljive tragove svoje opstojnosti i svoga djelovanja. Bio je, naime, prirodno nadaren prilično velikim sposobnostima, koje je nastojao razviti za vlastiti rast i za dobro bližnjega. Stvarno njegov životni put može biti uzorom novim pokoljenjima za što marljivije i odgovornije djelovanje.

Istina, o životu Fra Dominika Mandića imamo kraćih spisa, kojima ga pisci pokušavaju prikazati. Ovdje spominjemo neke: −

− − −

− − − −

F. Nevistić, O. Dominik Mandić, životni put i djelo - povodom 70-godišnjice života, u: Hrvatska Revija, 9, Buenos Aires 1959, 383395; P. Kordić, Profil O. Mandića, u: Hrvatska Revija, 15. Buenos Aires 1965, 14-23; B. Pandžić, Život i pisana djela O. Dominika Mandića, u: Mandićev Zbornik, Rim 1965, 2-10; D. Žanko, Znanstveno djelo O. Dominika Mandića, u: Hrvatska Revija, München-Barcelona 1969, 371-391; Isti, Svjedoci, MünchenBarcelona 1987, 295-3 17; M. Sinovčić, Fra Dominik Mandić osamdesetgodišnjak, u: Hrvatska Misao, 42, Buenos Aires 1969, 14-24; D. Žanko, Dr. Dominik Mandić i njegovo kulturno i znanstveno djelo, pogovor djelu Crvena Hrvatska, 2. izd., Rim 1972, 3 I 3-330; A. Nikić, Dr. Fra Dominik Mandić, Mostar 1981; M. Blažeković, Značenje Povijesnog djela O. Fra Dominika Mandića, u: Hrvatska Revija, 40, München-Barcelona 1990, 139-146.

Ipak sva dosadašnja opisivanja života Fra Dominika Mandića u stvari su kratka, katkada neodređena i nedostatno potvrđena, jer je za sigurnije i opširnije opisivanje njegova života trebalo crpsti vijesti iz raznih arhiva, posebno onih u Mostaru, Rimu i Chicagu.

Uviđajući potrebu jednoga cjelovitijeg i određenijeg životopisa ove velike ličnosti, istraživali smo podatke o njemu najprije u Rimu, onda u Chicagu i konačno u Mostaru. Tek nakon toga istraživanja imali smo potrebne podatke za opisivanje života Fra Dominika Mandića.

21

22

Dominik Mandić, Svezak I

Posebno obilna građa za njegov život nalazi se u Hrvatskom Fra­ njevačkom Samostanu u Chicagu, gdje se čuvaju uglavnom sva njegova pisma od 1939. do njegove smrti. Ta su pisma vremenski poredana i njegove stranice označene brojevima, pa se mogu sigurno koristiti.

Ovaj opis života Fra Dominika Mandića osniva se na arhivskim podacima. Uglavnom smo izbjegavali tvrdnje koje nismo mogli temeljiti na pismima ili ispravama. Iako je zbog toga njegov životopis ispao suhoparniji, iznesene činjenice su sigurnije, pa se na njima mogu kasnije pojedine činjenice razrađivati i pojedini događaji osvjetljivati.

1.

U RODITELJSKOM DOMU

O

biteljska zadruga Mandića u selu Lisama u osmom desetljeću XIX. stoljeća bila je brojna. Njezini članovi bili su zemljoradnici: bavili su se naime obrađivanjem zemlje. Na svojim njivama dobivala je životne namirnice. Držala je dosta stoke od koje je imala mliječne proizvode, a od njezine vune pravila je odjevne i neke druge kućne predmete.

Ta težačka zadruga oko 1890. imala je 30 članova od 7 obiteljskih parova: dva brata, Jure i Pero, i njihovi sinovi. Jure je imao tri sina (Ivana, Jozu i Miška), a Pero dva (Matu i Nikolu).

Koncem XIX. stoljeća i u ovu mirnu obiteljsku zajednicu, - koja je već stoljećima provodila život na više manje ustaljen način - počeo je ulaziti nemir i podvojenost, jer se nametnulo, prije gotovo nepoznato, pita­nje školovanja djece.

Godine 1897. četiri dječaka te obiteljske zajednice pošla su u osnovnu školu na Široki Brijeg. Među njima je bio i Andrija Jozin, rođen 2. prosinca 1889. koji će se kasnije nazvati Fra Dominik.

Kućni starješina Mate Perin uviđao je opravdanost škole do neke mjere. Mislio je da bi za djecu bilo dostatno naučiti nešto čitati i pisati, a nakon toga svi bi se morali baviti zemljoradnjom; zajednica je imala dosta imetka, na njemu svi imadu i previše posla, pa bi bilo besmisleno i nepravedno gubiti vrijeme u školi.

Naprotiv Jozo Jurin stvorio je čvrstu odluku da će njegov Andrija proslijediti sa školom. Na to ga je poticala žena, Jela Zovko, bratana tada uglednoga hercegovačkog franjevca Fra Marijana Zovke (+ 12. siječnja 1922.), koja je živo željela da njezin prvorođenac postane svećenik franjevac. A mali Andrija tomu se iskreno veselio i već u drugoj godini osnovne škole nije mogao drukčije zamisliti svoj budući život.

Godine 1899. bio je red na Mati Perinu, kućnom starješini, da preko ljeta, sa svojom obitelji, goni stoku u planinu, koju su Mandići posjedovali u Gornjim Badnjima. Prema tomu s njim je išao i sin mu Jozo, koji je onog proljeća zajedno s Andrijom završio drugi razred osnovne škole.

Kad je na jesen došlo vrijeme upisa u treći razred, mali Jozo Matin nije se pojavljivao. Otac Mate nije ga poslao iz planine da se upiše u treći razred, jer je mislio da je Jozi dosta škole i da je za njega bolje privikavati se na težački rad i ići kroz život putem kojim je obitelj Mandić od pamti­ vijeka išla.

Naprotiv, Jozo Jurin, iako mu je bilo žao što mora voditi svoga Andriju bez Joze Matina, nije napuštao svoju već stvorenu odluku. Kad je bilo za to vrijeme, odveo je Andriju i drugu dvojicu na Široki Brijeg da ih upiše u treći razred osnovne škole.

Oko Miholjdana Mate se vratio iz planine. Odmah je saznao da trojica dječaka idu i nadalje u školu, premda je on bio protiv toga. To ga je nemalo uznemirilo. Bilo mu je očito da se zajednica Mandića nalazi pred rascjepom, jer su u njoj nastala dva vidljiva gledanja na budućnost za-

23

24

Dominik Mandić, Svezak I

jednice. Smatrao je da treba računati s tom činjenicom i dopustiti da se ta dva različita gledanja nesmetano razvijaju.

U nedjelju 1. prosinca 1899. Mate Mandić, starješina obiteljske zajednice Mandić, rekao je nakon večere da sutradan svi ukućani budu na večeri, jer će nakon večere biti važan obiteljski dogovor.

Sutradan, 2. prosinca, dan se u onoj obitelji odvijao kao i obično. A i na večeri, poštujući jučerašnju naredbu kućnog starješine, bili su nazočni svi članovi obiteljske zajednice. Zajednički su izmolili večernje molitve, zatim su kao obično večerali , a poslije večere, nakon što je poslao van djecu, Mate je započeo govoriti o onoj trojici dječaka koji su upisani u treći razred osnovne škole na Širokom Brijegu. Mislio je da ih treba ispisati iz škole i upućivati ih u težačke poslove.

To Matino izlaganje možda se najviše dojmilo Andrijine matere Jele.

U onom času ona je osjetila da bi Mate htio presjeći njezine snove o Andrijinoj budućnosti. Zbog toga je i prva progovorila: “Istina, imamo dosta i zemlje i stoke, ali mi možemo i bez ona tri dječaka dostići čitav posao.

Stoga bi bilo dobro nesmetati djecu da nađu sebi budućnost i izvan obiteljskog kruga. Tim više, što ona tri dječaka nisu posljednja djeca naše obitelji. Bit će u nas još djece.”

Kad je Mate vidio da Andrijin otac Jozo, kao i Jozina braća Ivan i Miško, dijele Jelino mišljenje, shvatio je da je obiteljska zajednica podijeljena. Uzeo je glavnju s ognjišta i odnio je u drugu kuću, u kulu, da ondje zapali novo ognjište. Tako su od jedne zajednice Mandića nastale dvije, Jurina zajednica i Perina zajednica.

Mali Andrija nastavio je1 treći razred osnovne škole bez pometnje, ne znajući tada da je on bio povod što se podijelila obiteljska zajednica.

1

Svoju osnovnu školu opisao je sam D. Mandić, Osnovna škola i dioba obiteljske zajednice, u: Hrvatski Kalendar, 30, Chicago 1973, 127-130.

2.

DALJNJA IZOBRAZBA

A

ndrija Mandić završio je sva četiri razreda osnovne škole u državnoj osnovnoj školi koja se nalazila nedaleko od širokobriješkog samostana. U prvom razredu učitelj mu je bio Ivan Odić iz Travnika, a sva tri ostala razreda završio je s učiteljem Jakovom Barbarićem. Vjeronauk u školi držali su franjevci obližnjega širokobriješkog samostana (poznati Fra Didak Buntić, Fra Blaž Jerković i Fra Šime Ančić). a) Srednjoškolac

Nakon završene osnovne škole Andrija Mandić ušao je u franjevačko sjemenište na Širokom Brijegu. Bio je dosta malen, mršav i slabe tjelesne građe, ali vrlo živ. Da bi se ojačao, prema mišljenju oca Joze, Andrija bi morao otići u planinu i ondje, na čistu zraku i o mliječnoj hrani, provesti neko vrijeme. Stoga je Jozo, nakon drugog razreda gimnazije, zamolio sjemenišnu upravu da Andriju pusti preko ljeta na praznike u planinu.

Uvidjevši opravdanost molbe, sjemenišna uprava je to dopustila.

Iako kratak, ovaj povratak iz sjemeništa kući duboko se usjekao u pamet Andrije Mandića. Kod kuće je našao majku teško bolesnu od sušice. S njom se do koji dan rastao u plaču kad se jednog ranog jutra zaputio sa stricem Ivanom u planinu. Putovali su preko Bijelog Brijega, Varde, Gvozda, Rosulja, Klanca povrh Drežnice, Bara i Blidinja polja i došli u Gornje Badnje, na granici s Bosnom, gdje su Mandići imali planinske posjede.

Dakle, u Gornjim Badnjima Andrija Mandić toga ljeta provodio je svoje praznike. Čuvao je ovce, janjce i volove po Čvrsnici i Vranu. Divio se prirodi, ljepoti kraja i pomno razgledao stećke na koje je tu i tamo nailazio. Bio je zadovoljan i veseo. Jedino mu je prouzročila neizmjernu žalost vijest da mu je 5. srpnja te 1903. godine umrla majka, koju stoga neće više vidjeti prije vječnosti.

Nakon tih ljetnih praznika, odmoren i osnažen, vratio se u sjemeni­ šte da započne treći razred gimnazije. Majčina smrt bila je nazočna u njegovoj duši i donekle promijenila njegov način već mladenačkog života.

Postao je ozbiljniji, mirniji i marljiviji u učenju. I kasnije se igrao sa svojim drugovima, ali ne s onom radošću i bezbrižnošću kao prije. Igra gaje manje privlačila; radije je čitao.2 Nakon petog razreda gimnazije Andrija Mandić stupio je u novicijat i obukao franjevačko odijelo. Dobio je ime Fra Dominik. To je bilo 19. kolovoza 1906. S njim su započeli novicijat još trojica mladića: Fra Vale Zovko, Fra Serafin Dodig i Fra Ignacije Jurković.3 2

3

Posebno za ovo vrijeme crpimo podatke iz Curriculum vitae što ga je osobno napisao Fra Dominik i koji se nalazi u njegovoj ostavštini.

Kršćanska obitelj, 7, Mostar 1906, 142.

25

26

Dominik Mandić, Svezak I

Učitelj novaka bio je Fra Luka Begić4 čovjek stroga i sveta života. On je mladim novacima tumačio, kako mora živjeti jedan redovnik franjevac i zajedno s njima istraživao je li to njihov životni put.

Fra Dominik je s oduševljenjem proučavao život sv. Franje i pravila franjevačkog života. On je već prije gledao kako franjevci žive i odlučio je još kao dijete da će i on tako živjeti. Ali u novicijatu još je više upoznao franjevački život, zavolio ga i došao do dubokog uvjerenja da može taj život prihvatiti bez poteškoća.

Međutim negdje pred završetak novicijata, pred polaganje jednostavnih zavjeta, Fra Dominik dobije dosta neugodnu bolest na crijevima. Nije gotovo ništa mogao jesti osim mlijeka. Neki su se bojali i za njegov život. U takvim prilikama nametnulo se pitanje da li ima smisla pripustiti ga na zavjetovanje.

Prije konačne odluke o njegovim zavjetima starješine humačkog samostana pozvale su mostarskog liječnika Kuharskog, koji je bio kućni liječnik mostarskog samostana, da bi pregledao bolesnog Fra Dominika.

Pozvani liječnik je pregledao bolesnika i ustanovio da on ima katar na crijevima koji se može lako izliječiti prikladnom hranom. Prema njemu nije bilo pogibli za život, a kad se izliječi neće imati zdravstvenih poteškoća da živi redovničkim životom. Na temelju toga liječničkog suda Fra Dominik je položio 20. kolovoza 1907. jednostavne ili privremene redovničke zavjete. Tim je postao redovnik franjevac.5 Tadanji hercegovački franjevački provincijal Fra Ambro Miletić6, po savjetu liječnika, odveo je odmah, nakon što je položio redovničke zavjete, mladog Fra Dominika u župu Čerin, da bi se ondje kod župnika Fra Jake Vasilja7 oporavio i ozdravio. Župnik Fra Jako očinski je primio mladog klerika i pomno se brinuo da njegova prehrana bude po liječničkim propisima. Spočetka mu je davao pretežno mlijeko, u koje je miješao nekuhana jaja i šećer. Kasnije mu je davao meso i grožđe. Ubrzo je opazio da je taj način hrane dobro pogođen. Fra Dominik je za mjesec dana dobio na težini 10 kilograma.

Kad je koncem rujna provincijal Fra Ambro nailazio kroz župu Čerin, našao je Fra Dominika razrasla, nadebljana i očito zdrava. Odmah ga je sa sobom poveo u Mostar, da započne učenje filozofije.

Fra Dominik je s mladenačkim žarom počeo učenje filozofije u jesen 1907. U isto vrijeme, na molbu starješinstva provincije, odlučio se završiti srednju školu. Budući da franjevačka gimnazija na Širokom Brijegu nije imala pravo javnosti, uprava provincije mislila je da je gimnazija s pravom javnosti potreba budućnosti provincije i njezina djelovanja u Hercegovini. Ali prije nego zatraži pravo javnosti, trebala je imati stanovit broj priznatih i osposobljenih profesora.

To pitanje bilo je živo, kada je god. 1907. mladi Fra Dominik došao u Mostar učiti filozofiju. Kako je on pokazivao veliku sposobnost i marlji4 5 6 7

Fra Luka Begić (+ 1935).

Curriculum vitae, 21-24.

Fra Ambro Miletić (+ 1923).

Fra Jako Vasilj (+ 1931).