DOMINIK MANDIĆ
SABRANA DJELA SVEZAK II.
Državna i vjerska pripadnost sredovječne Bosne i Hercegovine Etnička povijest Bosne i Hercegovine
Nakladnik Hercegovačka franjevačka provincija Uznesenja BDM Franjevačka knjižnica Mostar Sunakladnik FRAM – ZIRAL, Mostar RECIPE Knjiga 14/II. Za nakladnika Dr. sc. fra Miljenko Šteko, provincijal Odgovorni urednik Fra Ante Marić, knjižničar Lektura i korektura Dr. sc. Slađana Josipović Batorek Prijelom i tisak Franjevačka tiskara FRAM – ZIRAL, Mostar Za tisak Dr. sc. fra Ivan Ševo © Hercegovačka franjevačka provincija Uznesenja BDM
--------------------------------------------------------------------------------
CIP - Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine, Sarajevo 94(497.6):323.1 MANDIĆ, Dominik Državna i vjerska pripadnost sredovječne Bosne i Hercegovine ; Etnička povijest Bosne i Hercegovine / Dominik Mandić. - Mostar : Hercegovačka franjevačka provincija Uznesenja BDM : Franjevačka knjižnica, 2013. - 904 str. : ilustr. ; 24 cm. - (Sabrana djela / Dominik Mandić ; sv. 2) (Recipe ; knj. 14/II) Bibliografija i bilješke uz tekst. - Registri ISBN 978-9958-876-10-3 (Sabrana djela) ISBN 978-9958-876-12-7 (Sv. 2) 1. Mandić, Dominik: Etnička povijest Bosne i Hercegovine COBISS.BH-ID 20663302 19042822 --------------------------------------------------------------------------------
Priredio: Dr. sc. Miroslav Akmad탑a
Mostar, 2013.
SADRŽAJ II. SVESKA - - - -
Uredničke napomene________________________________________________ 7 Predgovor drugom svesku________________________________________ 9-37 D. Mandić, Državna i vjerska pripadnost sredovječne Bosne i Hercegovine________________________________39-379 D. Mandić, Etnička povijest Bosne i Hercegovine_______________ 381-844
- - - -
Kratice_ _____________________________________________________ Kazalo navedenih spisa_ _____________________________________ Kazalo mjesnih imena________________________________________ Kazalo osobnih imena________________________________________
5
805-809 810-844 845-875 877-904
UREDNIČKE NAPOMENE
U
ovaj II. svezak uvrstili smo knjige u kojima se Dominik Mandić bavi državnom, vjerskom i etničkom poviješću Bosne i Hercegovine: Državna i vjerska pripadnost sredovječne Bosne i Hercegovine i Etnička povijest Bosne i Hercegovine. Knjigu Državna i vjerska pripadnost sredovječne Bosne i Hercegovine objavljujemo kao treće izdanje. Prvo izdanje objavio je «Hrvatski povijesni institut», Chicago 1960., kao prvi svezak Mandićevih djela u nizu Bo sna i Hercegovina. Povjesno kritička istraživanja. Drugo izdanje objavio je «Ziral – Zajednica izdanja ranjeni labud», Chicago-Rim 1978. U ovom 3. izdanju koristili smo se tekstom 2. izdanja te kod čitanja vrijede upute iz tog izdanja, s tim, da smo dodatno uredili bilješke. Tekst je ostao isti, uz ispravke nekih ranijih tiskarskih grešaka, te dodavanje točke iza broja koji označava dan u mjesecu, da bi smo ujednačili s načinom pisanja u drugoj knjizi ovoga sveska. Naime u drugom izdanju ove knjige iza dana u mjesecu nije stavljana točka, dok je u drugom izdanju druge knjige ovoga sveska stavljana točka iza dana u mjesecu. Knjigu Etnička povijest Bosne i Hercegovine objavljujemo također kao treće izdanje. Prvo izdanje objavio je «Hrvatski povijesni institut», Rim 1967., kao treći svezak Mandićevih djela u nizu Bosna i Hercegovina. Povjesno kritička istraživanja. Drugo izdanje objavio je «Ziral – Zajednica izdanja ranjeni labud», Toronto-Zürich-Roma-Chicago 1982. U ovom 3. izdanju koristili smo se tekstom 2. izdanja te kod čitanja vrijede upute iz tog izdanja, s tim, da smo dodatno uredili bilješke. Tekst je ostao isti kao u 2. izdanju, osim ispravaka nekih tiskarskih grešaka, nastojeći da ih u ovom izdanju bude što manje. Na nekim mjestima u tekstu 2. izdanja, preskočen je dio teksta iz 1. izdanja, pa smo uskladili tekst obaju izdanja. U ovom svesku načinili smo izmjenu glede predgovora. Naime zbog povezanosti tema obiju knjiga ovoga sveska, tj. povijesti Bosne i Hercegovine, odlučili smo ne raditi posebne predgovore za svaku knjigu, nego jedinstveni predgovor za obje knjige, tj. za cijeli ovaj svezak. S obzirom da obje navedene knjige imaju podjednaka knjigopisja, kratice, kazala navedenih spisa, te kazala mjesnih i osobnih imena odlučili smo ih objediniti na kraju ovog sveska. Kod kazala osobnih imena navodili smo samo prezimena i prvo slovo imena, osim iznimno i ime i prezime ili nadimak, titulu i sl., gdje smo smatrali da su te osobe tako povijesno prepoznatljivije. Moramo napomenuti i da se stranice na koje Mandić ukazuje u bilješkama svojih djela, a odnose se na njegova druga djela, ne odnose na stranice u ovom svesku, nego na stranice njegovih prvih izdanja. Stranice na koje se Mandić poziva unutar istog, ovdje obja vljenog teksta, tj. gore ili dolje, prilagođene su stranicama u ovom svesku. Miroslav Akmadža
7
PREDGOVOR DRUGOM SVESKU
D
ominik MANDIĆ je za proučavanje povijesti Bosne i Huma uložio ogroman trud. Uvodno bi se za te dvije hrvatske zemlje u srednjem vijeku u najkraćim crtama moglo reći sljedeće:
a) Hum Zemljopisni pojam Huma označava prostor na kojem je nastala jedna od državnih tvorevina hrvatskog naroda nazvana Humsko Kneštvo ili, kako ga naziva jedan od dokumenata dubrovačke kancelarije, knež’stvo Hl’m’sko. Ono je obuhvaćalo prostor današnje Hercegovine i dio obale Jadranskog mora od Neretve do Cetine, odnosno od poluotoka Pelješca do Cetine. Prethodno je veći dio toga teritorija spadao u tako nazivanu Neretvansku Kneževinu, Paganiju ili Arentu, odnosno Narentu, za koju F. Šišić, između ostalog, kaže da je ona u nizu hrvatskih županija koje su od IX., a osobito početkom XI. st., u sastavu Hrvatske. Skoro svako ratova nje njezinih žitelja u IX. i X. st. bilo je u većoj ili manjoj svezi s općehrvatskim ratovanjem, dok s ostalim južnim Slavenima Neretvanska oblast nije, prema izvorima, imala baš nikakvih odnosa. Njezino žiteljstvo bilo je uvijek potpuno identično s hrvatskim, pa i svojim čakavskim narječjem, po kojem se i opet razlikovalo od ostalih južnodalmatinskih i srpskih oblasti. U starijim se izvorima Hum češće naziva Zahumlje, kao ono što je iza brda Hum, ili Humska zemlja, čije je pučanstvo ispočetka bilo podložno Bizantu. Konstantin Porfirogenet kazuje da su se Zahumljani u doba slabog cara Mihovila II. (820.-829.) pod vodstvom svojih župana oslobodili bizantske vlasti i živjeli mirno u svojim malim oblastima. Nakon toga, 871. spominju se s ostalim Hrvatima u borbi protiv Saracena pod talijanskim gradom Barijem, što znači da su tada bili pod franačkom vrhovnom vlašću, kao uostalom i svi ostali Hrvati. Povodom toga događaja franački car Ludovik piše pismo bizantskom caru u kojem ga oštro kori što je dopustio «Grcima» vojno napadati zemlje Hrvata i Zahumljana, dok su se oni junački borili pod Barijem za kršćanstvo. Taj događaj ujedno svjedoči da Zahumljani već zarana djeluju zajedno s Hrvatima u političkim i vojnim akcijama. Porfirogenetovo kazivanje da rod prokonzula Mihovila Viševića, vladara Zahumlja, potječe od nekrštenih žitelja oko rijeke Visle, koji se pak rod naselio oko rijeke zvane Zahuma, odnosno da Zahumljani, kao uostalom i Neretvani i Travunjani, potječu od nekrštenih Srba sa sjevera, odnosi se na njegovo političko mišljenje, jer on tako, između ostalog, primjerice i Mlečane naziva franačkim narodom. U svemu tome je, doduše, činjenica da su ti teritoriji kroz pojedina razdoblja politički i vojno pripadali Srbima, osobito u Porfirogenetovo doba, a da je pučanstvo bilo hrvatsko i katoličko. Humska zemlja je spočetka bila dosta malen teritorij, koji se kasnije širio i tijekom vremena priznavao različite vlada9
10
Dominik Mandić, Svezak II
re. Na jugu je graničila s Dubrovnikom, na istoku joj je granica Trebinje, Rudine i Gacko, na sjeveru gornja Neretva i planinski pojas, a na zapadu srednja Neretva. Prvotnu jezgru Huma čini prostor Neretvana za čije se knezove sve više čuje nakon izumiranja hrvatskih narodnih vladara (kra ljeva) i ulaska Hrvatskog Kraljevstva u personalnu uniju s Ugarskom 1102. kada se postupno osamostaljuju. Humski knezovi u XII. stoljeću šire svoju vlast na zapad, uključujući i Imotski, i na istok, na Zahumlje, odnosno na teritorij na lijevoj obali Neretve. Doseljeni su Hrvati, prema Porfirogenetu, i te zemlje oslobodili od Avara i naselili ih, a prema Methodosu i taj je prostor pripadao hrvatskoj državi, južnoj ili Crvenoj Hrvat skoj. Suvremeni nastavljač mletačkog kroničara Ivana Đakona (X. st.) kazuje da je Petar, sin mletačkog dužda Orseola, prolazeći hrvatskim zemljama, bio zarobljen od Mihovila, vojvode Hrvata. Iz inskripcije jednog pisma pape Ivana X. saznajemo da je na crkveno-državnom saboru u Splitu 925. uz hrvatskog kralja Tomislava nazočan i humski knez Mihovil (dilecto filio Tamislao regi Croatorum et Michaeli excellentissimo duci Chulmorum). U odlukama sabora, koje je potvrdio papa a kojemu je nazočio i Mihovilov stonski biskup, Mihovil se ne navodi posebno nego se ubraja među ostale hrvatske velmože. Iz toga se može pretpostaviti da je Mihovil knez kralja Tomislava, jer je titula kralja nadređena tituli duxa. Tri godine kasnije, 928., papa Leon VI. piše hrvatskom kralju Tomislavu i dalmatinskim biskupima kako on želi da se «u zemlji Hrvata» Splitska metropolija prostire u onim granicama u kojima se prostirala i stara Salonitanska metropolija, u koju je spadao i teritorij Huma. Hum se od početka nalazi unutar hrvatske države, dakle, u vrijeme Trpimira i njegovih prethodnika a zatim i nasljednika, kraljeva Tomislava, Trpimira II. i Krešimira I. Promjene nastaju kad je ban Pribina zbacio s prijestolja hrvatskog kralja Miroslava i na hrvatsko prijestolje doveo Mihovila Krešimira II. (945.949.). U tim je događajima nastao velik razdor i mnogobrojne smutnje u zemlji Hrvata, kazuje Porfirogenet, što je srpski veliki župan Časlav iskoristio te pod pokroviteljstvom Bizanta zauzeo cijelu Crvenu Hrvatsku do Cetine, osim Duklje, te Bosnu i tri župe Bijele Hrvatske (Uskoplje, Luku i Plivu). To se moglo zbiti najkasnije oko 948./949., kada je Porfirogenet upravo pisao svoje djelo O upravljanju Carstvom. Časlav je poginuo oko 960. u borbi s Ugrima nakon čega je hrvatski kralj Krešimir II. povratio Hrvatskoj najprije župe Uskoplje, Luku i Plivu, a zatim Bosnu, dok je na drugoj strani knez Predimir, potomak hrvatskih vladara u Duklji, oslobodio cijelu Crvenu Hrvatsku. U znak zahvalnosti za pruženu pomoć, kralj Krešimir II. ustupi Predimiru župu Imotski, koja je do tada pripadala Bijeloj Hrvatskoj, a od tada pripada Humu i ostaje u njegovu sastavu sve do pada pod Turke 1478. Dvadesetak godina poslije toga bugarski car Samuel zauzima cijelu Crvenu Hrvatsku pa tako i Hum dolazi pod bugarsku vlast i ostaje pod njom sve do propasti drugog bugarskog carstva 1018., kada bizantski car Bazilije II. zauzima sve zemlje koje su do tada držali Bugari, među kojima je Bosna i Crvena Hrvatska do donje Dalmacije, to jest do Duvna i rijeke Cetine. Prema D. Mandiću Hum ostaje u bizantskim rukama od 1018. do 1040., kada ga bizantske vlasti oslobađa
Predgovor drugom svesku
11
dukljanski vladar Stjepan Vojislav. Nekoliko godina prije Vojislavove smrti, oko 1046., Hum se oslobađa Duklje i pridružuje zapadnoj ili Bijeloj Hrvatskoj. Nakon toga Hum ponovno dolazi pod Duklju u kojoj se u to doba ističu vladari Mihala (Mihovil) i Bodin. Priznavao je vrhovništvo hrvatskog kralja Petra Krešimira IV., ali nakon njegove smrti nije htio priznati njegove nasljednike, kralja Slavca i kralja Zvonimira. Oko 1074. Mihala se osamostaljuje i osniva južnohrvatsko Kraljevstvo sa sjedištem u Duklji, a kraljevske insignije dobiva od Bizanta. Njegovo se kraljevstvo protezalo od Neretve do Drima u Albaniji, a sastojalo se od Duklje, Travunije, Huma i Podgorja. Spomen na nj sačuvan je na natpisu crkve sv. Mihovila u Stonu, koju je kralj Mihala podigao kao svoju zadužbinu. Pred kraj vladavine hrvatskog kralja Zvonimira u Hrvatskoj nastaju neredi koje Bodin, Mihalin nasljednik, koristi i otkida Bosnu od Kraljevine Hrvatske i Dalmacije. Bodinovom smrću nastaju oko 1102. velike smutnje i u njegovoj državi. Domalo se Kočapar zavadi s Vukanom i pobježe iz Du klje, a narod izabra oko 1104. za kralja Vladimira, sina istoimenog oca, najstarijeg brata Mihale. Samozvani kralj Kočapar pobježe u Bosnu gdje ga primi nepoznati bosanski ban, davši mu svoju kćer za ženu i vojno ga pomože u borbi protiv Vladimira. Pogiba u Humu, što pokazuje da je Hum u to doba bio uz Vladimira (1104.-1116.). U Duklji se nastavljaju smutnje ali se može razabrati da Hum poslije kralja Vladimira više nije priznavao dukljanske vladare. Prema malobrojnim izvorima, tek oko 1150./1151. Desa zavlada Humom. Desa je u to doba, kao i njegov brat Uroš II., saveznik ugarsko-hrvatskog kralja Gejze II. (1141.-1162.) protiv zajedničkog neprijatelja Emanuela Komnena. Stoga je vrlo vjerojatno da je Hum knezu Desi mogao dati njegov sestrić kralj Gejza II. kao leno ugarsko-hrvatskih kraljeva, kako bi mu pomogao u borbi za vlast protiv dukljanskog probizantski orijentiranog kneza Radoslava. Arapski zemljopisac Idrizi zabilježio je 1154. godine da je Ston u Hrvatskoj. Nakon podvrgavanja Raške car Emanuel Komnen predaje Duklju i Travunju na upravu svome štićeniku Radoslavu, a Hum, kako svjedoči Idrizi, vraća kraljevini Hrvatskoj. God. 1165. Emanuel posla svoga vojskovođu Ivana Duku s velikom vojskom, koji zaposjedne sve hrvatske zemlje južno od Gvozda, uključivo i Bosnu. Sjeverni dio tih krajeva, u koji je spadala Bosna i Hum, nazva Kraljevstvo Dalmacije i Hrvatske, a južni dio, Travuniju i Duklju, vojvodstvo Dalmacije i Duklje. U oba dijela postavi za upravitelje domaće knezove. Od 1186. do 1190. u sačuvanim se izvorima spominje humski knez Miroslav, brat raškog župana Stjepana Nemanje, oženjen inače sestrom istodobnog bosanskog bana Kulina (1180.-1204.) čiji će kasniji nasljednici uključiti Hum u srednjovjekovnu bosansku banovinu (oko 1326.). Miroslav, dakle, postaje humskim knezom očito na temelju bizantske vojne sile i lenskog prava koje car Emanuel Komnen podjeljuje raškim vladarima, svojim štićenicima, koji su u to doba također u stalnom vojnom i političkom usponu i kojima je također vrhovni suveren sad Bizant, sad ugarsko-hrvatski vladar. Bela III. (1174.-1196.) ne dira kneza Miroslava u Humu, jer je priznao njegovo vrhovništvo, kako se može vidjeti i iz pisma pape Aleksandra III. u kojem 1181. izričito navodi da je
12
Dominik Mandić, Svezak II
knez Miroslav podložan kralju Beli III. Nemanjići su toliko ojačali da ni knez Miroslav kasnije nije vodio računa o svome vazalskom položaju prema ugarsko-hrvatskom kralju. Stoga početkom 1198. hrvatski herceg i kasniji kralj Andrija II. podčinjava Hum pod svoju vlast i unosi ga u svoju intitulaciju hrvatskog dijela dvojnog kraljevstva (Ego Andreas tercii Bele regis filius dei gracia Jadere ac tocius Dalmacie et Chroacie Chulmeque dux). I pored toga, domaći knezovi uspijevaju osigurati svoju vlast u Humu kroz cijelo XIII. stoljeće. U tom se vremenskom periodu spomi nju knezovi Petar, koji prvi preuzima titulu velikog kneza humskog, a od 1222. do 1225. obnaša i čast splitskog kneza, zatim njegov nasljednik i nećak mu Toljen, koji je bio u neprijateljskim odnosima sa Splitom i Trogirom, koji umire 1239., te veliki knez Andrija, koji se spominje u izvorima od 1234. do 1249., kojemu je pak Stjepan Prvovjenčani zakratko bio preoteo dio Huma. Velikog kneza Andriju naslijedio je njegov sin Radoslav koji nosi samo titulu župana, a niti njegova braća nemaju titule velikog kneza. Nakon toga, na samom početku XIV. st. Hum dolazi pod vrhovnu vlast Pavla Šubića, bana Hrvata, koji ga pak predaje na upravu svojim velmožama Nelipićima, od kojih se posebno ističe sin Ižana Nelipića Konstantin (comes Constantinus), čime Hum nakon 1102. ponovno dolazi pod neposrednog vladara Hrvata. Ban Pavao je iskoristio sukob braće Milutina i Dragutina Nemanjića oko srpskog prijestolja i najvjerojatnije uz pomoć svoga vazala Ižana Nelipića oslobodio Hum. Svoje pravo na Hum knezovi Bribirski ističu u svojoj ispravi iz 1304. (30. ožujka), kada se Pavlov najstariji sin Mladen II. titulira kao «trium camporum et tocius terre Hlim comes». Bribirski su ovaj put jedini gospodari Huma i poglaviti razlog da je izraz Hum ušao u intitulaciju kasnijih bosanskih vladara (Nos Paulus banus Croatorum et Mladinus banus Bosnensis, ac Mladinus trium camporum et tocius terre Hlim, Georgius Spalatensis, Paulus et Georgius comites, filii dicti domini Pauli bani), kako nam kazuje puna intitulacija te originalne bribirske isprave. Time Hum gubi svaki oblik samostalnog kneštva, koje će nakon propasti Mladena II. Šubića i kratkotrajnog bezvlašća od 1322. do 1326. potpasti pod vlast bosanskog bana Stjepana II. Kotromanića (1326.-1353.), a time pod vrhovništvo ugarsko-hrvatskog kralja Ludovika I. Velikog koji na neko vrijeme upravu Huma ponovno povjerava jednom od Nelipića. Sam čin predaje zapadnog Huma Ludoviku, od strane bana Tvrtka, ustvari je vraćanje jednog dijela starog Hrvatskog Kraljevstva novom i zajedničkom hrvatsko-ugarskom vladaru. Analogija humskog identiteta sadržana je i u legendi o starom Dubrovniku, odnosno Cavtatu, kojemu je župa Konavle, navodno, po pravu pripadala. Ta je legenda ukratko prepričana u naraciji kupoprodajnog ugovora humske gospode, braće Biljaka i Radića Sankovića od 15. travnja 1391., čiju je ispravu napisao njihov dijak Grubanac Hlapčić iz Imotskog. Tu se kazuje da su braća Sankovići spoznali istinu iz starih pisama te od starih i pametnih ljudi kako je prvotni Dubrovnik bio na mjestu Cavtata kraj mora, u župi Konavle, koju su pak nezakonito za uzela raška i humska gospoda. Ostavljajući po strani što je sve povijesna istina u legendi, bitno je navođenje suvremenih gospodara toga teritorija.
Predgovor drugom svesku
13
Za rašku je gospodu jasno i nedvojbeno da su to srpski srednjovjekovni vladari koji su u to doba, s kraja XIV. i početka XV. stoljeća, vojno držali dubrovačko zaleđe, od Trebinja pa dalje na istok. To će vojno osvajanje kasnije za srpske vladare postati «nasljedno djedovsko pravo». S druge strane, braća se Sankovići ne predstavljaju kao bosanska gospoda, što bi se očekivalo jer su oni velmože Bosanskog Kraljevstva, kao što su srpski srpskog. Oni se, međutim, predstavljaju kao humska gospoda, iz čega proizlazi da se humski identitet zadržao i u okviru novonastalog kraljevstva. Uz to i naziv Humsko Kneštvo, iako potvrđen u izvorima, nije uobičajen pojam kojim su se koristili njegovi žitelji, bar ne od XIII. do XV. stoljeća. U tom se razdoblju kod tamošnjeg pučanstva uobičajio naziv Humska Zemlja ili u latinskim izvorima, uz ostale, Terra Chelmi. Do tada nije dovoljno jasno što je sve pripadalo Humskoj Zemlji, ali je činjenica da se vlast humskog kneza nakon nestanka hrvatskih narodnih vladara proširila na zapad (Imotski) i istok (Zahumlje). Od toga je problema još složenije pitanje uspostave hijerarhije Srpske pravoslavne crkve, odnosno episkopije u Humu. Tu je episkopiju uspostavio Stjepan Prvovjenčani i njegov brat, bivši humski knez, sv. Sava 1220., upravo u doba kad je knez Petar zakratko bio protjeran iz Huma. Istom je neprilikom protjeran i katolički biskup iz Stona u Korčulu. Prvi srpski kralj obdario je tu novoosnovanu episkopiju mnogim dobrima, od kojih su se neka nalazila i u zapadnim i u središnjim dijelovima tadašnjeg Huma, kao što su Živogošće, Igrane, Bivolje Brdo kod Počitelja i druga. Nakon povratka kneza Petra na vlast u zapadni Hum, taj je dio dobara izgubio stonski episkop, ali je uspio održati sjedište u Stonu, gdje je 1237. boravio episkop Ilarion. Ipak, između 1237. i 1254. episkop napušta to sjedište i prenosi ga dub lje na teritorij srpskog kralja, u samostan sv. Petra i Pavla kod Bijelog Polja u Polimlju, čiju je crkvu sv. Petra još potkraj osamdesetih godina XII. st. dao sagraditi tadašnji humski knez Miroslav. U to su doba i srpski veliki župan Nemanja i njegov brat Miroslav još katolici i priznavatelji papinskog biskupskog primata pa je stoga i ta crkva sv. Petra drukčijeg stila gradnje od onih pravoslavnih crkava koje su građene prije i poslije nje. Izvori ne govore zašto je pravoslavni biskup morao napustiti Ston i preseliti se u Polimlje, što pak nije značilo i potpuni prestanak djelovanja Istočne crkve, barem ne u Stonu i na poluotoku Pelješcu, gdje će ona dočekati dolazak dubrovačke vlasti 1333. i tek nakon toga potpuno nestati. Odgovor na to možda treba tražiti u odnosima velikog humskog kneza i srpskog kralja, jer je srpski episkop kao poglavar državne Crkve mogao egzistirati samo tamo gdje je bila izravna kraljevska vlast. S crkvene strane Stonska episkopija nije imala pravoslavnih vjernika iz srpskog naroda, pa stoga nije imala koga pastorizirati. Ono malo vjernika i redovnika Istočne crkve što se tu zateklo, nije moglo nadomjestiti polje djelovanja državne Srpske crkve te je ubrzo prihvatilo katoličanstvo, odselilo u druge krajeve ili je pak u nedostatku podmlatka jednostavno izumrlo. Kroz sav taj vremenski period u Humu su nazočne kulturne i političke tradicije kao što je primjerice Sudbeni stol Humskog Kneštva unutar shoda (sabora) zemlje sa sjedištem kod crkve sv. Jurja (Bijele crkve) u Brot-
14
Dominik Mandić, Svezak II
nju, kod današnjeg Čitluka. Već u XIII. stoljeću ističe se Drijevo, ili Neretva u latinskim izvorima, kao gospodarsko središte koje će postati jedno od najvećih trgovišta na hrvatskoj strani Jadrana. Tijekom XV. stoljeća, otkad se sve češće upotrebljava naziv Humska Zemlja, najveći dio Huma osvaja vojvoda Sandalj Hranić Kosača i njegov sinovac nasljednik herceg Stjepan Vukčić Kosača, podvrgavajući lokalne velmoške obitelji Sankovića, Nikolića i dijelom Radivojevića pod svoju vlast. U vrijeme i nakon turskih osvajanja Hum se počinje nazivati Hercegovina, prema tituli hercega Stjepana, u smislu zemljopisno-administrativne cjeline.
b) Bosna Teritorij je kasnije Bosne od sredine VI. stoljeća izložen avarsko-slavenskim provalama, a od početka VII. stoljeća i njihovu naseljavanju te rušenju ostataka rimske vlasti. Avarsku su vlast na tom prostoru u VII. stoljeću slomili Hrvati i naselili ga. Izvori su za najranije razdoblje Bosne rijetki i nepouzdani. U bilješci Supetarskog kartulara izričito je naveden bosanski ban (banus Bosniensis secundus). Prije Kartulara, u Ljetopisu popa Dukljanina ili Grgura Barskog, ban se Bosne spominje četiri puta. To, uz druge izvore, svjedoči da titula bana nije samonikla u Bosni, a isto tako da nije mogla tamo stići ni s Ugrima, jer je oni izvorno nemaju, i stoga što je Bosna tek oko 1137. prvi put došla u dodir s Ugarskom. Bizantski kroničar Cinam, uz događaje iz 1150., kaže za Bosnu da je od Raške odvaja rijeka Drina i da ona nije podčinjena velikom županu Srba, već narod u njoj ima poseban način života i upravljanja, različit od Srba, s posebnim vladarom. To bi se trebalo odnositi na vrijeme neposredno prije prvog pouzdano znanog bosanskog bana Borića (1154.-1167.) ili pak na njega samog. Prema kronici Sclavorum regnum Bosna je prvotno bila sastavni dio Hrvatske. V. Klaić drži da je to bilo početkom X. st., u doba prvog hrvatskog kralja Tomislava. To potkrepljuje činjenicom da je u to doba kralj Tomislav bio jedini mogući suparnik veoma jakom bugarskom caru Simeonu na cjelokupnom slavenskom jugu. U prilog tome je i činjenica da je Hrvatska od druge polovice X. stoljeća graničila s Bugarskom. Možda je već tada Bosna postala banovinom, jer naziv i čast bana od svih slavenskih naroda imaju samo Hrvati. Prije Porfirogentova spomena, u X. st., zemljopisni se pojam Bosna navodi u starohrvatskom izvoru Methodos, navodno oko 753., kada je činila jedan od triju glavnih dijelova hrvatske jadranske državne zajednice. Pod tim se imenom, prema pojedincima, spominje i u nekoj staroj hrvatskoj kronici iz VIII. st., od koje je navodno sačuvan izvadak u kronici Kraljevstvo Hrvata, nastaloj u drugoj polovici XI. st., i u Ljetopisu popa Dukljanina iz sredine XII. st. (D. Mandić). Sredinom X. stoljeća. U Porfirogenetovu djelu De administrando imperio Bosna se spominje kao mala zemljica (to horion Bosona). Nije sasvim jasno da li je to neka administrativna jedinica ili samo mala oblast unutar neke druge zemljopisno-administrativne cjeline. U ranom srednjem vijeku Bosnom se zovu samo krajevi oko gornjeg i srednjeg toka rijeke Bosne. D. Mandić pomiče granicu početne Bosne nešto iza brda Vran-
Predgovor drugom svesku
15
duk. Tijekom srednjeg vijeka prostor od Ivan planine do Zavidovića, uz rijeku Bosnu, dobiva naziv Bosna. Slavonski krajevi oko donje Bosne rano se zovu Usora i Soli, po istoimenim župama, ali se tijekom cijelog srednjeg vijeka ne zovu Bosnom. Upravna jedinica nastala oko srednjeg i gornjeg toka rijeke Bosne u početku se naziva Zagorjem, ali se taj prostor rano počeo zvati i Bosnom, prema istoimenoj rijeci koja tuda teče. Tako se Bosnom prozvao samo teritorij gornjeg i srednjeg toka rijeke Bosne, kojim je upravljao ban, a donji, koji je u početku pripadao panonskoj ili slavonskoj Hrvatskoj, tek krajem XII. stoljeća ulazi u sastav Bosne, ali opet kao posebna upravna jedinica. Ugarsko-hrvatski kralj Bela II. dodje ljujući. 1139. banovinu Bosnu svome sinu Ladislavu, kaže da je ona Bosnensem ducatum. God. 1180. papa Aleksandar III. naslovljava Kulina bana s bano Bosine. Papa Urban III. u svojoj buli iz god. 1187. za Bosnu kaže: quod est Bosna. U svojoj ispravi Kulin ban sebe naziva bosanskim banom. I tako redom. Početkom XII. stoljeća, upravo nakon izumiranja hrvatskih narodnih vladara i unije Hrvatske države s Ugarskom 1102., Bosna obuhvaća teritorij oko gornjeg i srednjeg toka rijeke Bosne do Zavidovića, odnosno sarajevsko-zeničku kotlinu, graničeći sa susjednim Podrinjem, planinama prema Neretvi i Vrbasu, te na sjeveru Vrandučkom klisurom. Iz te se jezgre Bosna počela širiti najprije do Drine i Vrbasa, zatim na Donje Krajeve (područje između Grmeča, Une i Vrbasa), Usoru i Soli, odnosno rubno panonsko područje između donje Bosne i Drine, zatim Hum i Zahumlje, te Zapadne Strane (područje kraških polja današnje Bosne i Hercegovine sa sadašnjom Imotskom krajinom) i na Makarsko primorje. To je ipak prebrzo širenje jedne male i neodređene «zemljice», osim ako nije najkasnije u X. st. već bila sastavnica neke veće administrativne jedinice ili države koja je propala. Proces širenja Bosne nije tekao glatko, nego je bio praćen i gubitcima, pa mu je osnovna značajka dugotrajnost koja je trajala sve do propasti njezina kraljevstva. Tako se, na primjer, tijekom XV. st. na jugozapadnim granicama Bosna u nekoliko navrata proširila i na župu Livno, to jest na teritorij današnjeg Livanjskog i Grahovskog polja. Međutim, zbog višestoljetne tradicije unutar Hrvatskog Kraljevstva, taj kraj sve do Turaka kod tamošnjeg žiteljstva nikad nije bio stvarno prihvaćen za dio Bosne. Slično je bilo i na južnim granicama gdje je ban Stjepan II. 1326. osvojio staro Humsko Kneštvo, a već 1356. njegov nasljednik ban Tvrtko morao je veći dio vratiti ugarsko-hrvatskom kralju Ludoviku I. Tek kao kralj, Tvrtko je krajem osamdesetih godina XIV. st. ponovno ovladao Humom, ali će taj teritorij i tijekom XV. st. ostati sporan sve do njegova pada pod Turke 1482. Činjenica da se tijekom XII. i XIII. st. vlast bosanskih banova širila na slične političke zajednice ili zemlje, od kojih su neke posjedovale relativnu samostalnost, osobito Usora, Soli i Hum, dok su ostale bile dio većih cjelina, npr. Donji Krajevi i Trebinje, značajno je utjecala na proces njihova uklapanja u novu državnu zajednicu pod vlašću bosanskog bana, kasnije kralja. Politički se identitet tih zemalja sačuvao do sredine XIII. st. u različitim stupnjevima te je tako, primjerice, Usora tijekom XIII. st. znatno više posjedovala političke zasebnosti negoli, na primjer, Donji Krajevi.
16
Dominik Mandić, Svezak II
U to se doba u Usori sačuvala i zasebna banska čast, koju su u drugoj polovici toga stoljeća podjeljivali ugarsko-hrvatski kraljevi. Štoviše, i početkom XV. st. kralj Sigismund ima svoga posebnog usorskog vojvodu u osobi bana Ivana Gorjanskog, iako, međutim, nije sasvim jasno da li je ta intitulacija plod zasluge utjecajnog banova brata Nikole Gorjanskog ili nešto drugo. Takav se politički identitet usorskog plemstva zrcali u različitim vidovima sve do kraja XIV. stoljeća, a on je još više sadržan u pri mjeru Huma koji je potpao pod bosanskog bana tek 1326. godine i u kojem se tradicija političkog identiteta nikad nije utopila u bosansku. Tako, primjerice, shod Humskog Kneštva, u značenju zemaljskog sabora, postoji tijekom cijelog XIV. st., a može se pretpostaviti da su i ostale sastavnice srednjovjekovne Bosne imale slične ustanove. U svakom slučaju, tradicija pojedinih političkih jedinica i njihova identiteta koji je kao cjelina potpadao pod bosanskog vladara, bitno je utjecala na sastav srednjovjekovne bosanske državne zajednice. Teritorij Bosne je mogao biti u sastavu Hrvatske do druge polovice X. st., odnosno do kralja Miroslava (945.-949.), a onda je, poslije građanskog rata u Hrvatskoj, došao nakratko pod vlast raškog kneza Časlava Klonimirovića čijom smrću (oko 960.) u Raškoj nastaju smutnje pa je teritorij Bosne ponovno vraćen u sklop Hrvatske, to jest u vrijeme vladavine moćnog kralja Mihovila Krešimira (949.-969.). Pojedini izvori neposredno govore da je teritorij Bosne i prije toga u sastavu hrvatske državne zajednice. Prema Dioklecijanovoj podjeli od god. 297. u Dalmaciju je spadao i teritorij kasnije Bosne te je tako 822. pripadao državi hrvatskog duxa Borne. Iz Porfirogenetova opisa odnosa između Bugara i Hrvata dade se zaključiti da su se oni odvijali jedino preko teritorija kasnije Bosne koji je bio granično područje Hrvatske s Bugarskom. U prilog tomu je i sačuvano pismo pape Ivana VIII., pisano u svibnju 879. hrvatskom duxu Zdeslavu, u kojem papa moli Zdeslava da se pobrine za njegova poslanika, kojega šalje Bugarima, da dođe zdrav i neozlijeđen do kralja Mihajla, njihova slavnoga vladara, i što mu god bude potrebno, da mu bude pri ruci. Papinoj želji Zdeslav ne bi mogao udovoljiti da Hrvatska nije 879. graničila s Bugarskom, točnije rečeno da teritorij kasnije Bosne nije pripadao hrvatskoj državnoj zajednici. I tako redom. U vrijeme makedonskog cara Samuela (978.-1014.) koji je u svom ratnom pohodu porazio Rašku, Duklju, opljačkao Dalmaciju, odnosno Hrvatsku do Zadra i vratio se preko Bosne u Makedoniju, teritorij Bosne je tom prilikom oko 990. potpao pod njegovu vlast. Porazom Samuelove vojske od strane bizantskog cara Bazilija II. Bugaroubojice, uz Makedoniju, Duklju i Rašku, oko 1019. i teritorij Bosne dolazi pod Bizant. Tom su prilikom hrvatski vladari priznali Bazilija II. vrhovnim gospodarom, ali je njegovom smrću god. 1025. naglo počelo slabiti Bizantsko Carstvo što je slavenskim državama omogućilo oslobađanje od njegovog vrhovništva. U tom se smislu može razumjeti i ninsku ispravu hrvatskog kralja Krešimira IV. iz 1069. god. kad on u naraciji kazuje da mu je svemogući Bog proširio kraljevstvo na kopnu i moru (quia deus omnipotens terra marique nostrum prolongauit regnum). To proširenje na kopnu može se odnositi jedino na Bosnu, koja je do tada bila pod bizant-
Predgovor drugom svesku
17
skim vrhovništvom. U sastavu Hrvatskog Kraljevstva, teritorij Bosne pod svojim banovima odolijeva dukljanskim vladarima sve do godina 1082.1085., odnosno do Zvonimirove smrti (1089.), kada su u Hrvatskoj zavladali neredi i kada je, skupa s Raškom, teritorij Bosne pokorio kralj Bodin postavivši ondje za kneza nekog Stjepana. Ne zna se je li taj knez bio domaćeg podrijetla ili je bio Bodinov vlastelin. Bodin je ishodio od protupape Klementa III. Wiberta da od Splitske nadbiskupije otkine sve biskupije koje su ležale na području njegove kraljevine i da ih podloži novom nadbiskupu u Baru, te je tako god. 1089. i Bosanska biskupija bila odcjepljena od Splita i podvrgnuta Barskoj metropoliji. Bodinovom smrću 1101. Duklja se raspada, a Bosna oslobađa dukljanskog tutorstva. Nakon te godine dukljanski i raški (srpski) vladari nisu više nikada imali vlast nad teritorijem Bosne. Nestankom hrvatske narodne dinastije s povijesne pozornice i uspostave personalne unije Hrvatske i Ugarske 1102., Bosni, kao sastavnici Hrvatske, zaprijetiše Ugri, kao nekoć Slavoniji i Dalmaciji, jer je i Bosna skupa s Humom i Zahumljem bila zakonska sastavnica unije temeljem hrvatske Krune. Bosna prije toga nikad nije bila u sastavu Ugarske, a ako je i dobivena posredno iz ruku Bizanta onda je to opet moralo biti preko Hrvatske, jer je upravo Hrvatska ta koja je držala bosanski teritorij, te nekad više nekad manje a nekada i nikako priznavala vrhovništvo Bizanta. Potpadanjem Bosne pod ugarsku vrhovnu vlast, bosanski su vladari preuzeli obvezu u odnosu na ugarsko-hrvatske kraljeve, pri čumu su imali i svoje političke interese. Čin krunjenja i prethodni pristanak predstavnika dvanaest hrvatskih rodova ni u kojem slučaju nije bila potvrda da su svi Hrvati 1102. priznali Kolomana za svoga kralja. Zasigurno je bilo onih koji nisu dobili privilegije novog kralja i kojima nije bilo po volji što hrvatska kruna iz vranskog samostana nije bila stavljena na glavu domaćeg čovjeka. Takvi su se nezadovoljnici, da ne bi došli pod udar, morali povlačiti dalje od nove dvokrunske vlasti, prema rubnim dijelovima Hrvatskog Kraljevstva, a kamo drugdje doli prema Bosni, koja je u tim burnim godinama pripadala odcijepljenom hrvatskom Dukljanskom Kraljevstvu na čelu s kraljem Bodinom (1082.-1108.). Dakle, nakon podvrgavanja Dalmacije 1105. i nešto prije toga Slavonije i velikog dijela kopnene Hrvatske, i Bosna dolazi pod ugarsko vrhovništvo. Spočetka je stara kraljevina hrvatskih narodnih vladara sačuvala sve svoje državne osobine i s ugarskom državom nije imala nikakvih sveza osim zajedničkog kralja. Međutim, kako su kasniji zajednički kraljevi bili mahom stranici, to je hrvatska državnost blijedjela pred ugarskom. Tomu je uveliko doprinijelo i to što su hrvatske hercege i banove postavljali ugarsko-hrvatski kraljevi, čime je bilo onemogućeno vođenje samostalne politike. Tako je na primjer kralj Bela III. radi ugarskih interesa prepustio 1180. bosanskom banu Kulinu Donje Krajeve i župu Neretvu, a kralj Ludovik I. dopustio bosanskom banu Stjepanu II. Kotromaniću, svome feudalcu, da zauzme Tropolje, Neretvansku Krajinu i Zahumlje, kojima je dotada vladao ban Hrvata. Niz sličnih primjera to potvrđuje. Osim toga, Hrvatska je, osobito od 1000. pa nadalje, veoma izložena pretenzijama Mlečana na njezinu obalu. Oko 1088. Bosna je bila
18
Dominik Mandić, Svezak II
otkinuta od Kraljevine Hrvatske i Dalmacije i pola stoljeća bila potčinjena Dukljanskoj Kraljevini Crvene Hrvatske, kojoj je pak vrhovni suveren bio sad bizantski sad ugarsko-hrvatski vladar. U vrijeme dinastičkih borbi i bezvlađa u Dukljanskom Kraljevstvu od 1102. do 1137. Bosna je živjela gotovo neovisno i u određenom stupnju državnosti, tako da oko 1137. u upravnom pogledu nije bila posredno podvrgnuta državnoj zajednici Kra ljevine Hrvatske i Dalmacije, nego je kao već prije otrgnuta jedinica Hrvatskog Kraljevstva podvrgnuta ugarsko-hrvatskom vladaru, kralju Beli II. (1131.-1141.), odnosno njegovom maloljetnom sinu Ladislavu kojeg je 1139. Bela proglasio hercegom Bosne. Razlikovala se od ostalih tadašnjih hrvatskih zemalja samo u tome što još nije bila vojno podvrgnuta ugarsko-hrvatskoj vlasti i što su u to doba njezini lokalni vladari hrvatske narodne krvi, dok su u ostalim hrvatskim sastavnicama Ugarsko-Hrvatskog Kraljevstva već stranci i na vlasti. U Bosni je ovaj put zaživljen slijed vladara kao nekoć u staroj Hrvatskoj, čiji će članovi narodne krvi vladati gotovo trista pedeset godina, najprije kao banovi onda kao kraljevi. Hrvatska, nije mogla trajno zadržati Bosnu u svojoj vlasti, jer je i sama ostala bez narodnih vladara, a novi ugarsko-hrvatski vladari nisu željeli imati jaku Hrvatsku kao drugu sastavnicu Ugarsko-Hrvatskog Kraljevstva. S druge strane i sami lokalni vladari narodne krvi u Bosni bili su svjesni svoje prednosti pred ostalim hrvatskim zemljama pa su težili proširenju svoje lokalne vlasti, u čemu su im pogodovale političke prilike i za što su imali vlastitih snaga. Radi toga je Bosna postala novo središte što će je dovoditi u političke i vojne sukobe s ugarsko-hrvatskim vladarima. Vrhunac svega je pobuna velmoža stare Kraljevine Hrvatske i Dalmacije protiv zajedničke ugarsko-hrvatske vlasti i težnja da se bosanski kraljevi izaberu za zajedničke hrvatske vladare. Iz toga je razumljivo da su Mađari prvotno na temelju svojih državnopravnih odnosa s Hrvatskom od XII. stoljeća nadalje uporno isticali svoje pravo na Bosnu. Nju se u ispravi kralja Bele II. Slijepog (1131.-1141.) iz 1137. navodi kao poseban ducatus, a od 1138. u intitulacijama ugarsko-hrvatskih kraljeva jedno se vrijeme stalno navodi rex Ramae, čime se, prema pojedinim povjesničarima, označavalo Bosnu u cjelini. Potonje bi se moglo odnositi na XV. st. kada Ugri doista poistovjećuju Bosnu s Ramom. Tako kralj Sigismund 1405. (10. VI.) u svojoj ispravi navodi da se sprema na rat da ispravi ili uspostavi granice svoga Kraljevstva prema Kraljevstvu Bosne ili Rame (Ramae seu Boznae). Slično navodi i ugarski analist Ivan Turóczy u svojoj Kronici kad kaže da se Bosansko Kraljevstvo i Ramom zove (Boznense regnum, quod et Ramam vocamus). Za prve sveze Arpadovića s Bosnom zasigurno se zna u doba njihova ratovanja s bizantskim carem Emanuelom Komnenom koji je uspio zavladati Balkanom. U ratu što ga je protiv cara Emanuela Komnena vodio kralj Gejza II., sudjelovao je i ban Borić (1154.1163.), prvi poznati bosanski ban. Borićevo sudjelovanje u ratu na strani ugarsko-hrvatskog vladara svjedoči da je Bosna u to doba zakonito pripadala Ugarsko-Hrvatskom Kraljevstvu, jer bi u protivnom iskoristila premoć cara Emanuela Komnena i vratila se pod Bizant. Bizantski pisac Cinam opisao je taj rat i izričito naveo da je bosanski ban saveznik ugar-
Predgovor drugom svesku
19
sko-hrvatskog vladara. Ako, dakle, Borić i njegova Bosna vjerno i ustrajno pomažu ugarsko-hrvatskog vladara u njegovim borbama s Bizantom, onda se ni Borić ni njegov prethodnik nije nasilno priklonio ugarsko-hrvatskoj vlasti, već zakonito kao i banovine Hrvatska, Dalmacija i Slavonija koje su pak Gejzu II. priznavale zakonitim suverenom, kao što ga je priznavala i Bosna. To pak znači da su i ban Borić i Bosna smatrali ugarsko-hrvatskog kralja svojim suverenom, a ne bizantskog cara, te da je bosanski narod, na čelu sa svojim banovima, nakon raspada Kraljevstva Crvene Hrvatske, bio svjestan pripadnosti Kraljevstvu Hrvatske i Dalmacije, u čijem je sastavu bio već nekoliko stoljeća, koje pak Kraljevstvo od 1102. pripada Ugarsko-Hrvatskom Kraljevstvu. Rat između Gejze II. i Emanuela Komnena trajao je osam godina (1148.-1155.), a završio je pobjedom ugarsko-hrvatske vojske u blizini Beograda. Sljedeće godine, 1156., sklopljen je mir koji je potrajao do Gejzine smrti. Iza toga u Ugarskoj nastupaju dinastičke borbe u kojima aktivno sudjeluje i ban Borić, koga nalazimo na ugarskom dvoru uz hrvatskog bana Beluša kao jednoga od prvaka (princeps regni). Od tada će intervencija i ratni pohodi na Bosnu od strane ugarsko-hrvatskih kraljeva postati gotovo redovita pojava. Nije poznato da li se ban Borić vraćao iz Ugarske u Bosnu, ali je poznato da je bizantska vojska u daljnjem ratovanju, uz ostalo, zauzela i Bosnu i držala je sve do smrti Emanuela Komnena god. 1180. Poznato je da su ban Borić i njegovi potomci dobili posjede u Slavoniji, u Vukovskoj i Požeškoj županiji, dakle u krajevima hrvatskog dijela dvojnog Ugarsko-Hrvatskog Kraljevstva, kojemu pripada i Bosna, osim u periodima bizantske vojne premoći, primjerice u doba Emanuela Komnena. Razdoblja bizantske vlasti u Bosni automatski su isključivala ugarsku suverenost nad njom. Još prije bana Borića, a poslije slabo znanog kneza Stjepana, vazala dukljanskog kralja Bodina, izgleda da je oko 1138. u Bosni vladao herceg Vladislav, sin ugarskog kralja Bele II. Bizant je 1164./1165. pod vodstvom svoga vojskovođe Ivana Dukasa zauzeo prostor do Gvozda, uključivo i Bosnu. Poslije bana Borića, zapravo nakon prestanka bizantske vlasti u Bosni 1180., za bosanskog bana dolazi slavni Kulin (1180.1204.), po svoj prilici bliži rođak bana Borića, kojega Teobald, papin poslanik za Dalmaciju i cijelu «Slavoniju», u pismu upućenom iz Huma potkraj listopada 1180. naziva «velikim banom», tražeći od njega da mu u znak štovanja apostola Petra i priznavanja gospodina pape pošalje dvojicu sluga i kuna, odnosno kunskih koža. Na kraju toga pisma legat pita Kulina ima li kakvu poruku za papu. Čim se dakle saznalo za poraz bizantskog cara Emanuela Komnena u Maloj Aziji 1179. i domalo za njegovu smrt, Kulin je protjerao bizantsku vojsku iz Bosne i zauzeo Donje Krajeve oko gornjeg Vrbasa te župe Usoru i Soli, koje su vojno tada bile u bizantskim rukama. U Kulinovo doba ugarsko-hrvatski kralj Bela III. (1172.-1196.) potvrđuje u svojoj intitulaciji uz ostalo i titulu rex Rame pa je teško reći da li je ban Kulin u početku samostalno vladao Bosnom, osim ako župa Rama tada još nije bila u sastavu Bosanskog banata. Na isti je način Kulin proširio granice svoga banata na zapad gdje je dobio Neretvu i stare hrvatske župe Luku, Plivu i Vrbanju, koje se kasnije nazi-
20
Dominik Mandić, Svezak II
vaju Donji Krajevi, čime je udvostručio teritorij svoje Banovine. Iz ovoga je jasno da se Bosanski banat većim dijelom sastoji od hrvatskih zemalja, odnosno župa koje je Kulin dobio na račun pristanka uz ugarsko-hrvatskog kralja, svoga vrhovnog suverena, u ratovima protiv Bizanta. God. 1199. dukljanski kralj Vukan piše papi Inocentu III. da je Bosna zemlja kralja Ugarske i moli papu da naloži ugarsko-hrvatskom kralju Emeriku da iz svoga kraljevstva istrijebi krivovjerje. I papa drži da je Bosna podložna ugarsko-hrvatskom vladaru pa stoga piše kralju Emeriku da ne štedi rečenog bana (Kulina) i da protjera krivovjerce ne samo iz Bosne nego iz cijele Ugarske (Hrvatske) te neka im odmah oduzme sva imanja gdje god ona bila u kraljevoj zemlji. Kulinova je sestra bila udata za humskog kneza Miroslava s kojim je on bio u dobrim odnosima. Kad je Miroslav umro, njegova je udovica skupa sa sinom Toljenom pobjegla svome bratu Kulinu jer je Hum bio preoteo vladar Duklje Vukan Nemanjić. Nakon toga veoma su pogoršani odnosi između Kulina i Nemanjića, što pak pokazuje da je Miroslav postao humski knez pristankom ugarsko-hrvatskog kralja i da je nakon smrti trebao biti njemu vraćen, odnosno onomu komu ga on povjeri. Dubrovački je nadbiskup Bernard na zamolbu raškog župana Jurka pošao pete godine svoje službe (1190.) u Zahumlje i tamo posvetio crkvu sv. Kuzme i Damjana. Zatim je na poziv bana Kulina došao u Bosnu i tamo posvetio dvije crkve u nazočnosti svoga biskupa Radogosta. God. 1171., piše M. Orbini, bosanski je biskup Radogost došao u Dubrovnik na posvećenje i sa sobom donio mnogo darova što ih je poslao ban Kulin za papu, koje mu je iste godine predao nadbiskup Bernard. Potkraj Kulinove vladavine, sada već proslavljene, osobito u odnosu na Dubrovnik, posebice preko trgovačkog ugovora iz 1189. (29. VIII.), u papinskoj se kuriji počelo govoriti o širenju krivovjerja u njegovoj zemlji. Papi je to dojavio dukljanski kralj Vukan negdje između 1199. i 1200. Za taj je spor papa imenovao svoje legate u osobama svoga kapelana Ivana de Casamarisa i aktera događaja, splitskog nadbiskupa Bernarda. Splitski nadbiskup bijaše spriječen, pa se de Casamarisu pridruži dubrovački arhiđakon Marin. Oni se sastadoše 8. travnja 1203. na Bolinom Poilu uz rijeku Bosnu, kod današnjeg Visokog, gdje ban Kulin i zemaljskim prvacima položiše zakletvu pred papinskim legatom da se odriču krivovjerja koje im je bilo pripisano. Isto je papinski legat s dvojicom bosanskih svećenika potvrdio na ugarskom dvoru, gdje se još otprije nalazio Kulinov sin koji skupa s ostalima izrazi vjernost Rimskoj crkvi i podložnost ugarsko-hrvatskom kralju. Štoviše, Kulinov sin u očevo ime obeća da će kralju platiti visoku globu ukoliko se u Bosni pojavi krivovjerje, točnije rečeno, ukoliko se Bosna odvrgne od ugarskog dvora. Taj je, navodno crkveni, spor ujedno nastavak ugarske dvorske i crkvene politike u svojoj težnji podvrgavanja Bosanske biskupije najprije i ponovno pod Splitsku a onda pod Kaločku nadbiskupiju. Ipak, tek za Kulinovih nasljednika Bosanska biskupija potpada pod Kaloču. Iz slijeda kasnijih događanja može se vidjeti da su s jedne strane bosanski banovi, a kasnije i kraljevi, težili da budu što manje ovisni o suverenu, a s druge strane ugarsko-hrvatski kralj je, shodno svome vremenu, želio što čvršće vezati uza se svoje vaza-
Predgovor drugom svesku
21
le. Takve su suprotnosti rađale ratove, a najlakši povod jačemu bio je protivnika proglasiti heretikom. Toj je napasti Kulin uspijevao odoljeti svojom vještom politikom, dok su njegovi nasljednici lošije prolazili. Kulin je politički, gospodarski i crkveno bio više usmjeren prema Dubrovniku negoli prema Splitu. Sljedeći značajniji bosanski ban je Matej Ninoslav (1233.-1250.). Ono što je Kulin uspio diplomatskim putem relativno lako skinuti sa sebe, a to je kompleks hereze, Ninoslavu je bilo mora koja ga je pratila cijeli vladarski život. U njegovo su doba dominikanci već organizirani u Bosni i Humu. Oni ga odmah na početku njegova banovanja mire s papom Grgurom IX. koji ga pak 1233. (10. X.) štiti i zahtjeva od hrvatskog hercega Kolomana da mu pomogne ponovno zadobiti izgubljene krajeve. Godinu dana kasnije Ninoslav se sukobljava s Kolomanom koji najavljuje papi da će oružanom silom iskorijeniti krivovjerje u pokrajinama Slavoniji, Humu i Bosni, a taj naum Grgur IX. odobri i obeća Kolomanu svoju pomoć te ujedno zatraži od bosanskog biskupa Ivana da se i on uključi u pothvat. Zaredaše Kolomanovi vojni pohodi od 1234. do 1239. u kojima je 1237.-1238. zauzeo veći dio Huma i Bosne. Na temelju već ranije dobivenog prava od oca Andrije II., pravo na Bosnu Kolomanu potvrdi i papa Grgur IX. 1235. (9. VIII.), a 1238. (22. XII.) čestita mu na tobožnjem svladavanju heretičkih spletki. Odmah potom biva imenovan novi bosanski biskup u osobi Ponse, od kojeg papa zahtijeva propovijedanje novog križarskog pohoda protiv ostatka krivovjeraca u Bosanskoj biskupiji. Krajem 1239. Kolomanova vojska napušta Bosnu, a ban Matej Ninoslav ponovno postaje gospodarom Bosne. Već sljedeće god. (1240.) nalazimo ga u Dubrovniku skupa s njegovim boljarima, među kojima je i rođak mu Prijezda, gdje Dubrovčanima obećava zaštitu u slučaju njihova sukoba s raškim vladarom. U vrijeme bana Ninoslava sjedište bosanskog biskupa postaje Đakovo jer se biskup Ponsa tobože nije mogao nositi s hereticima Bosne. Pod izlikom borbe protiv heretika, ugarsko-hrvatski kralj Bela IV. (1235.-1270.) prodire u proljeće 1244. u Bosnu da bi ustvari tamo uspostavio kraljevsku vlast kojoj se ban Ninoslav opirao. Posredništvom senjskog biskupa Filipa ban Ninoslav uvjeri papu Inocenta IV. u svoje pravovjerje, na što papa zabrani vojne pohode protiv Ninoslava i njegova banata. Uz ostalo Ban Matej Ninoslav izdao je svojim podanicima i susjednim državama velik broj isprava, pisanih ćirilicom na hrvatskom jeziku. On i njegovi velmože te ostali podanici često su komunicirali s dalmatinskim gradovima, osobito s Dubrovnikom. Na banskoj stolici naslijedili su ga sinovi, a oko 1250. na vlast u Bosni dolazi ban Prijezda (o. 1250.-1287.), koji je bio podrijetlom iz Slavonije, rođak Mateja Ninoslava. Za njegova banovanja Bosna se počinje ponovno postupno uzdizati i težiti samostalnosti u odnosu na Ugarsko-Hrvatsko Kraljevstvo. Prijezda je slavonski velmoža kojeg je kralj Bela IV. obdario župom Novak na Dravi poradi vjernosti katoličanstvu. Iskoristio je smutnje posljednjih Arpadovića za jačanje svoje vlasti u Bosni, ostavivši svoje posjede u Slavoniji vjerojatno sinovima. Sačuvana je njegova isprava iz 1287. (8. V.), izdana u Zemljaniku, u čijoj je intitulaciji naveden kao «domino concedente banus Boznensis». Karakteristična je i po tome što on kao ban daje, uz pri-
22
Dominik Mandić, Svezak II
stanak svoje vlastele, posjede velikašu iz susjedne banovine, čime je smanjio granice Bosanske Banovine. Time ujedno pokazuje da je njegov suveren ugarsko-hrvatski kralj. Nakon nekoliko manje značajnijih banova Bosnom zagospodari hrvatsko-dalmatinski ban Pavao Šubić. Njemu je i njegovom bratu napuljski kralj Karlo II. 1292. (19. VIII.) ispravom darovao zemlje Kraljevstva Hrvatske i Dalmacije, i to sve što se proteže od granice Humskog Kneštva, uključivo, do Senja, Gacke i Modruša. Budući je u to doba srpski raskralj Dragutin bio herceg Mačve i Bosne i bio uz kralja Andriju Mletačkog, ban je Pavao Šubić provalio u Bosnu i oduzeo Dragutinu herceštvo. Stoga se u svojoj ispravi izdanoj u Skradinu 7. tra vnja 1299. prvi put naziva banom Hrvatske i Dalmacije i gospodarom Bosne (dominus Bosne), odakle protjera bosanskog kneza Stjepana Ko tromana, Dragutinova pristašu. Bosanski velmoža knez Hrvatin Stjepanić među prvima se pokloni banu Hrvata Pavlu Šubiću koji za bana u Bosni postavlja svoga brata Mladena I. Šubića (1302.-1304.), koji se pak upravo radi te titule odriče dugogodišnjeg naslova splitskog kneza. Pavao, ban Hrvata, neokrunjeni kralj Hrvata, kako ga suvremenici nazivaju, toliko je Bosnu držao važnom da je i rođenog brata opomenuo na nepravilne postupke s posjedima kneza Hrvatina Stjepanića, velmože Donjih Krajeva. Mladen ga je poslušao i zajedničkom ispravom od 30. ožujka 1304. ispravio pogrešku prema tom velmoži. Smrću Mladena I., ban Pavao u ispravi 1305. (21. veljače) svoju titulu gospodara Bosne preinačuje u titulu «tocius Bosne dominus». Tada su Bribirski apsolutni gospodari Bosne, pa je Pavao povjerava svome najstarijem sinu Mladenu II. (1305.1322.), koji nosi naslov banus Bosniensis u pravom smislu riječi. Dolazak Bribirskih na vlast u Bosni izvršen je sporazumno s najmoćnijom bosanskom vlastelom, dakle, legalno i bez osvajanja. Stoga su oni ne samo u svojedobnoj Hrvatskoj već i u tadašnjoj Bosni neposredni kontinuitet vlasti hrvatskih narodnih vladara. Usprkos sve većem političkom i crkvenom utjecaju Ugarske u doba Arpadovića, Bribirski oko 1300. u osobama krbavskih biskupa obnavljaju položaj i titulu hrvatskog biskupa. Kao što su na hrvatsko-ugarsko prijestolje doveli Anžuvince, tako su obnovili i položaj hrvatskog biskupa na teritoriju svoje vlasti, to jest totius Croatiae et Bosne, što će kasnije preuzeti i ban Stjepan II. Kotromanić. Ban Mladen II. bio je obrazovan i veoma hrabar ban, ali se, iako je dugo godina banovao u Bosni, u odlučnim trenutcima po njegovo banovanje nije diplomatski snašao u sukobu sa širom koalicijom svojih protivnika na čelu s ugarskim dvorom i Venecijom, kojima se pridružio čak i njegov brat Pavao II. Glavni pretendenti na Mladenovu bansku stolicu u Bosni bili su Stjepan Kotromanić i Vukac Hrvatinić iz Donjih Krajeva. Udruženi Mladenovi protivnici potpomognuti od idejnih kolovođa urote, Mlečana i ugarskog dvora, vojno su ga porazili 1322. kod Blizne u Poljicima. Potomke nekadašnjih vladara Bosne, Šubiće, nalazimo u izvorima zadugo i nakon njena pada pod Turke. Tako se, između ostalog, u jednoj potvrdnici iz 1467. među uglednim bosansko-humskim svjedocima nalazi i Radosav Šubić, koji skupa s njima svjedoči o stupnju rodbinstva Jurja Hvalovića s Brailom Tezalovićem. Svrgnućem Mladena II. Bribirskog u Bosni nasta-
Predgovor drugom svesku
23
je nekoliko godina bezvlađa nakon čega bosanskim banom postaje Mladenov suparnik i ugarski štićenik Stjepan II. Kotromanić (o. 1322.-1353.) koji vlada Bosnom skupa s bratom Vladislavom. Oko 1326. stječe bansku titulu i skupa s bratom Vladislavom daruje Vukoslavu, sinu ključkog kneza Hrvatina, župu Banicu i Vrbanju, jer je Vukoslav ostavio bana Mladena Šubića i prešao na njegovu stranu, što je pak bila velika prevaga u korist Mladenovih protivnika. U početku svoga vladanja Stjepan II. je nagrađivao i druge Mladenove protivnike i stjecao nove pristaše. Uz naklonost Anžuvinaca proširio je Bosnu i izbio na more, zavladao Završjem, Primorjem između Neretve i Cetine te Humom. Proširenjem prvotne Bosne, Stjepan se II. ispočetka naziva gospodinom svih bosanskih zemalja, zatim Soli, Usore, Donjih Krajeva i Humske Zemlje. U to su doba Bosni, koja se nešto ranije prostirala na zapadu od planina Vranice i Vlašića, na istoku do rijeke Drine, na jugu od Ivan-planine do današnjih Zavidovića i na sjeveru do maglajske kotline, pripojene zemlje Soli, Usora, Donji Krajevi i Hum. To se zbilo oko 1326. Nekoliko godina kasnije, oko 1332., Stjepan II. Kotromanić pripaja Bosni Tropolje (kod Knina?). Ženidbom njegova brata Vladislava s Jelenom, kćerkom kneza Jurja Bribirskog, unukom bana Hrvata Pavla I. Šubića, ponovno su se približila dva hrvatska velikaška roda, Kotromanići i Šubići. Tu je ženidbu iskoristio Stjepan II. Kotromanić za jačanje svoje vlasti. Još prije toga iz isprave pape Ivana XXII. 1318. saznajemo da su Kotromanići u krvnom srodstvu sa Šubićima. Uz pomoć ranije pridobivenih knezova Hrvatinića, Stjepan II. Kotromanić je pomakao granice Bosne unutar Ugarsko-Hrvatskog Kraljevstva, otprilike na crtu od srednje Sane do donje Cetine. Time je položio temelje kasnijoj moćnoj srednjovjekovnoj bosanskoj državi. Za njegova banova nja Bosna je trgovala s Dubrovnikom i drugim primorskim gradovima. Težeći za što većom samostalnošću, potajno je šurovao s Mlečanima na štetu kralja Ludovika I., ali nikad javno nije ustao protiv njega, jer mu je Ludovik bio zaštita protiv srpskog cara Dušana, a kasnije (1353.) i zet. Kovao je srebreni novac. Bosna je u to doba, kao i kasnije, imala velike rudnike željeza, srebra i bakra a ispiralo se i zlato. Uz rudnike se razvijalo zanatstvo a uz rudarska središta razvijala su se i trgovačka. Takvi su se gradovi dijelili na castrume i subcastrume. U predgrađima su živjeli stranci, osobito rudari Sasi. Bosna je bila puna dubrovačkih trgovaca, te trgovaca iz drugih primorskih gradova i Italije. Vladao je red i sigurnost te se postupno bogatilo domaće žiteljstvo. U većim su gradovima i stranci (Dubrovčani) imali svoje sudove. Iz Bosne se izvoze uglavnom rude, stoka i stočni proizvodi, a uvozi sol, vino, riba, ulje, obrtnički proizvodi, oružje, začini, tkanine i slično. Razvijaju se rudarski centri kao što su Fojnica, Kreševo, Olovo, Srebrenica i drugi, utvrđuju luke na ušću Neretve, zatim gradovi kao što je Visoko, Borač na Prači, Zvonik (kasniji Zvornik) na Drini i mnogi drugi. U jednom pismu papa Ivan XXII. bana Stjepana II. Kotromanića naziva «vladar Bosne», smatrajući ga sasvim samostalnim vladarom, iako je sam priznavao vlast ugarsko-hrvatskog kralja. On sebe, doduše, naziva dei gratia banus Bosne, ali kad u Hrvatsku dolazi s jakom vojskom, kaže 1345. (23. lipnja) da je došao po nalogu prejasnog vladara
24
Dominik Mandić, Svezak II
i gospodina našeg (svoga) kralja, gospodina Ludovika, milošću Božjom kralja Ugarske, (ex mandato serenissimi principis et domini nostri, domini Ludouici dei gracia regis Hungarie). On od Ludovika I. traži uputstva i savjete. Bez obzira na to što s Venecijom šuruje na štetu Ludovikova dijela Hrvatskog Kraljevstva, on pod Zadrom (1346.) ostaje u odlučnim trenucima uz ugarsko-hrvatsku vojsku. Da su banov autoritet priznavali njegovi suvremenici, pokazuje i nastojanje središnje mletačke vlasti koja je u tijeku priprema za rat protiv Nelipca i njegovog rođaka Konstantina, uputila posebnog poslanika u Bosnu koji je trebao nagovoriti Stjepana da ostane neutralan u tom sukobu. Iz toga proizlazi da je bosanski ban, u ulozi gospodara jedne od banovina Ugarsko-Hrvatskog Kraljevstva, bio podložan vrhovnom gospodaru, ali je istodobno imao ovlasti nad pojedinim kraljevim velmožama, i to u granicama koje nisu zadirale u kraljeve interese. Da li s razlogom ili bez njega, Zadrani su bana Stjepana smatrali krivim za Ludovikov poraz u njihovu i Ludovikovu sukobu s Mlečanima. Ostaje pak činjenica da ban Stjepan II. Kotromanić nikad nije otvoreno istupio protiv Ludovika I., svoga zeta po kćeri Elizabeti (Jelisaveti), na čiju je pomoć računao u eventualnom sukobu oko Huma sa srpskim carem Dušanom. Dušan mu je zakratko bio i oteo Hum, ali ga je Stjepan brzo vratio. Udajom svojih ostalih kćeri Stjepan je stekao čvrsta prijateljstva na mnogim europskim dvorovima. God. 1333. (15. veljače) ustupio je Dubrovčanima Stonski Rat uz uvjet da mu plaćaju godišnji tribut. Iako obilato potpomagan od ugarskog dvora, bio je uistinu velik vladar. Pojedine kronike i drugi izvori za njegova oca i za starije njegove pretke upotrebljavaju naziv Kotroman u značenju varijante izraza Got ili Nijemac, kojemu je ugarski vladar dodijelio Bosanski banat na upravu. Na banskoj stolici Stjepana II. naslijedio je njegov bratić Tvrtko (1353.-1391.), sin brata mu i desne ruke na dvoru, Vladislava i majke Jelene Šubićke koja je rodila prvog bosanskog kralja domaće krvi. Na početku svoga banova nja Tvrtko je izgubio oblast svoje stričevine između Cetine i Neretve. Taj mu je teritorij oduzeo ugarsko-hrvatski kralj Ludovik I. u ime miraza svoje žene, Tvrtkove stričevićke Elizabete, na osnovu feudalnih odnosa. Tvrtko se tomu pokušao oprijeti, ali je Ludovik, pod uobičajenom izlikom da bosanski ban podržava humske i bosanske krstjane, dvaput zavojštio na nj, iako Tvrtko kroz cijelo razdoblje svoje vlasti u Bosni nikad nije nimalo odstupio od katoličanstva. Oba je puta Ludovikova vojska doživjela poraz u Bosni, pa je to Tvrtko htio iskoristiti za učvršćenje svojeg banskog položaja, ali je krivo procijenio jer ga je upravo tada zbacila bosansko-humska vlastela, a na vlast dovela njegova brata Vuka. Tada se Tvrtko pokajnički utječe svome suverenu i donedavnom protivniku Ludoviku I. Njegovom se pomoću iste god. (1356.) vratio na bansko prijestolje, ali je ipak vlast morao dijeliti s bratom Vukom i majkom Jelenom te priznavati Ludovikov suverenitet. Stoga u njegovim ispravama iz 1356. nalazimo da je on «dei gracia banus vna cum dilecto fratre suo comite Vuk ac karissima matre nostra domina Helena» (14. ožujka) i «ad petitionem serenissimi principis domini nostri Ludovici» (1. studenoga), čega godinu dana prije nema u ispravama. Nakon toga Tvrtko će vještom politikom postupno
Predgovor drugom svesku
25
svladavati otpor velikaša i pomoću onih koji su bili njemu privrženi, učvrstiti svoj položaj u Bosni i tako se pripremiti za osvajanje teritorija susjedne Srbije i stare Hrvatske. Udružen s Ludovikovom vojskom i srpskim knezom Lazarom Hrabljenovićem protiv moćnog Nikole Altomanovića, Tvrtko je nakon Altomanovićeva poraza zauzeo zapadni dio njegove oblasti s Polimljem kod Mileševa i Prijepolja, Gacko i još neke oblasti pa 1366. pridodao svojoj intitulaciji Podrinje. U trideset i petoj godini oženio se Dorotejom, kćerkom vidinskog vladara Ivana Sracimira. God. 1377. zauzima Trebinje, Konavle i Dračevicu, a u ljeto iste godine proglasi se, uz Ludovikov blagoslov, za kralja Bosne i Raške, odnosno Raške i Bosne, kako stoji u ispravama, okrunivši se u Milama i u Mileševu. Od tada njegova intitulacija s devocijom glasi «po milosti Gospoda Boga kralj Srb ljem, Bosni, Primorju, Humskoj zemlji, Donjim Krajem, Zapadnim Stranam, Usori, Soli i Podrinju i k tomu». Mlečani ga stoga nazivaju kralj «raški ili srpski». Jedno je vrijeme na svom dvoru bio uveo i ceremonijal srpskog carskog dvora, organizirajući u jednom periodu svoga kraljevanja čak i kancelariju po uzoru na dvorsku kancelariju izumrlih srpskih vladara. Ipak, oko sebe je imao samo Hrvate u osobama humskih i bosanskih velmoža, kao što su Vlatko i Hrana Vuković, Radin Jablanić i sin mu Pavao Radinović, vojvoda Vukac Hrvatinić sa sinom Hrvojem i mnogim drugima. Odmah poslije smrti ugarsko-hrvatskog kralja Ludovika Tvrtko je, nakon spora oko Drijeva te podvrgavanja zapadnog Huma, Završja i Neretvanskog primorja pod svoju vlast, počeo težiti za pripojenjem dalmatinskih gradova bosanskoj kruni. Taj mu je naum bio lakše ostvariv jer je nakon Ludovika na ugarsko-hrvatsko prijestolje zasjeo nesposoban vladar, pa je nakon osvajanja dalmatinskih gradova i dijela stare Hrvatske težio, predmnijevamo, težio postati legitimnim nasljednikom hrvatsko-ugarskog kralja Ludovika I. Velikog. U toj mu je težnji desna ruka bio vranski prior Ivan od Paližne. Sredinom 1390. Tvrtko I. osvoji takoreći svu Dalmaciju s otocima, osim Zadra, i htjede sebi pridodati naslov «kralj Hrvatske». Iste ga godine njegovi poslanici u jednoj ispravi 1. kolovoza nazivaju po milošću Božjom kraljem Raške, Bosne, Dalmacije, Hrvatske i Primorja (principis et domini nostri Stephani Tuerchonis dei gratia Rassie, Bosne, Dalmatie, Croatie, Maritimeque etc. regis). Odmah nakon toga Tvrtko I. pokuša nagovoriti Veneciju da mu svojim brodo vljem pomogne osvojiti Zadar. Venecija tu ponudu odbije ispričavajući se da kao trgovačka država želi biti u dobrim odnosima sa svima, a ustvari imala je svoje planove oko Zadra. Postavši gospodarom hrvatskih i dalmatinskih gradova, zatim pridodavanjem dijela intitulacije «kralj Dalmacije i Hrvatske», Tvrtko pokazuje težnju za starom krunom hrvatskih narodnih vladara. Ladislav Napuljski mu je bio samo izlika na tom putu, jer tijekom podvrgavanja hrvatskih i dalmatinskih gradova nema ni govora ni spomena o pravima Napuljca na tu krunu. Tvrtko je težio zavladati teritorijem svojih praroditelja Šubića i u tome je uspio. Njegova je država tada obuhvaćala stare granice Hrvatsko-dalmatinskog Kraljevstva od Velebita do Kotora sa svim otocima osim gradova Zadra i Dubrovnika koji su ostali, još uvijek, pod zakonitim hrvatsko-ugarskim vladarom Sigis-
26
Dominik Mandić, Svezak II
mundom. Prethodno dobivši srpsku krunu a kasnije i velik dio hrvatskog teritorija, Tvrtko je stvorio veliku državu sa sjedištem u Bosni. Moglo se očekivati da će se kruniti i hrvatskom krunom, kao što se nekoć okrunio srpskom, ali je taj ogromni teritorij od Jadrana do Drine te od Dunava i Drave do Kotora trebalo najprije urediti. Već je bio postavio Pavla Klešića za vojvodu kraljevine Hrvatske, a dalmatinskim gradovima podijelio prava koja su imali u doba hrvatsko-ugarskih kraljeva. Kako se može vidjeti iz isprava danih dalmatinskim gradovima, uređeni su i međugradski sporovi a kninski je biskup imenovan kraljevim kancelarom u hrvatskim krajevima. Kao katolik i spretan vladar, pokazao je Tvrtko svoju privrženost Katoličkoj crkvi u Dalmaciji i Hrvatskoj pa će mu biskupi i svećenstvo biti najjači oslonac za vladanja novostečenim teritorijem. Gradove Dubrovnik i Zadar ostavio je za pogodniju priliku. Dobivenim i osvojenim primorskim gradovima Kotoru, Klisu, Splitu, Trogiru, Šibeniku i dalmatinskim otocima Braču, Hvaru, Korčuli i Visu kralj je Tvrtko dijelio povla stice ispravama. Za sam čin krunjenja hrvatskom krunom nedostajalo mu je još tadašnje međunarodno odobrenje za odcjepljenje hrvatske krune od ugarske, koje bi po svoj prilici bio i dobio da ga nije spriječila nagla smrt 1391., na samom vrhuncu moći. U svojoj ekspanziji prema Jadranu nastojao je Bosnu osloboditi i od dubrovačkog monopola u trgovini. S obje strane Dubrovačke Republike podigao je po jedan tvrdi grad, na jugu Novi a onda na Neretvi Brštanik, i u njima trgovište. Dubrovčani su zbog toga na sve strane protestirali i jadikovali. Kad je 1385. iz ruku ugarsko-hrvatskog dvora dobio Kotor, grad hrvatskog dijela ugarsko-hrvatske državne zajednice, pustio je Dubrovnik na miru. U Bosni se, doduše, u njegovo vrijeme pojavljuju Turci, ali je to samo turski pokušaj jer je Tvrtko tada imao veoma jaku vojsku. Turci 1386. provaljuju u Hum, a 1388. strahovito ih je kod Bileće potukao Tvrtkov vojskovođa Vlatko Vuković. Zna se da je Tvrtkova vojska skupa s vojskom njegova hrvatskog pristaše Ivana od Paližne sudjelovala u po Srbe kobnoj bitci na Kosovu 1389. na strani Srbije, njegove druge kraljevine. Nakon smrti kralja Tvrtka I. veoma su se osamostalile lokalne velmože u osobama Hrvatinića, Kosača, Pavlovića i drugih. Oni su nakon Tvrtka I. stvarno vladali Bosnom, postavljali i mijenjali njezine kraljeve, otimali vladarske prihode, ubirali kraljev dukat po kući, naplaćivali carine i određivali trgovcima zakone. Hrvojev je brat Vuk, kao i sam Hrvoje, istovremeno bosanski vojvoda i hrvatski ban. Obojica svojim posjedima slobodno raspolažu kako u Bosni tako i u Hrvatskoj. Bosansko-humske velmože često međusobno ratuju, otimaju jedni drugima posjede i samostalno izdaju isprave. Njima nije odgovaralo da na bosansko prijestolje ponovno dođe jak vladar pa stoga na bosanskom stanku izaberu Stjepana Dabišu (1391.-1395.), stričevića ili možda brata Tvrtkova. Doduše, za njegove vladavine ostade osvojeni dio Hrvatske i Dalmacije pod njegovom upravom, a skoro da mu se pokorio i grad Zadar, koji 8. rujna 1392. izabra bana Vuka Vukčića Hrvatinića, hrvatsko-dalmatinskog bana i Dabišina vršitelja kraljevskih prava u tim krajevima, te njegova podbana Ivana Mišljenovića za svoje građanske prvake i gradske vijećnike. Preko Vuka Vukčića Dabiša je uspio 1393.