Dominik Mandić | Sabrana djela, svezak III by Synopsis

DOMINIK MANDIĆ

SABRANA DJELA SVEZAK III.

Bogomilska crkva bosanskih krstjana Franjevačka Bosna Razvoj i Uprava Bosanske Vikarije i Provincije 1340.-1735. Duvanjska biskupija od XIV.-XVII. stoljeća

Nakladnik Hercegovačka franjevačka provincija Uznesenja BDM Franjevačka knjižnica Mostar Sunakladnik FRAM – ZIRAL, Mostar RECIPE Knjiga 14/III. Za nakladnika Dr. sc. fra Miljenko Šteko, provincijal Odgovorni urednik Fra Ante Marić, knjižničar Lektura i korektura Dr. sc. Slađana Josipović Batorek Prijelom i tisak Franjevačka tiskara FRAM – ZIRAL, Mostar Za tisak Dr. sc. fra Ivan Ševo © Hercegovačka franjevačka provincija Uznesenja BDM --------------------------------------------------------------------------------

CIP - Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine, Sarajevo 94(497.6):27 MANDIĆ, Dominik Bogomilska crkva bosanskih krstjana / Dominik Mandić. - Mostar : Hercegovačka franjevačka provincija Uznesenja BDM : Franjevačka knjižnica, 2013. - 759 str. : ilustr. ; 24 cm. - (Sabrana djela / Dominik Mandić ; sv. 3) (Recipe ; knj. 14/III) Bibliografija i bilješke uz tekst. - Registri. Sadržaj s nasl. str.: Franjevačka Bosna : razvoj i uprava bosanske Vikarije i Provincije 1340.-1735. ; Duvanjska biskupija od XIV. do XVII. stoljeća. ISBN 978-9958-876-10-3 (Sabrana djela) ISBN 978-9958-876-13-4 (Sv. 3) COBISS.BH-ID 20663558 -------------------------------------------------------------------------------- Mandić D.

Priredio: Dr. sc. Miroslav Akmad탑a

Mostar, 2013.

SADRŽAJ III. SVESKA

- Uredničke napomene________________________________________________ 7 - D. Mandić, Bogomilska crkva bosanskih krstjana_________________9−410 - D. Mandić, Franjevačka Bosna − Razvoj i Uprava Bosanske Vikarije i Provincije 1340.-1735._____ 411−617 - D. Mandić, Duvanjska biskupija od XIV.-XVII. stoljeća_________ 619−724 - Kazalo mjesnih imena________________________________________ 725−736 - Kazalo osobnih imena________________________________________ 737-759

UREDNIČKE NAPOMENE

ovaj II. svezak uvrstili smo knjige u kojima se Dominik Mandić bavi vjerskom poviješću Bosne i Hercegovine: Bogomilska crkva bosanskih krstjana, Franjevačka Bosna – Razvoj i Uprava Bosanske Vikarije i Provincije 1340.-1735. i Duvanjska biskupija od XIV.-XVII. stoljeća. Knjigu Bogomilska crkva bosanskih krstjana, objavljujemo kao treće izdanje. Prvo izdanje objavio je «Hrvatski povijesni institut», Chicago 1962., kao drugi svezak Mandićevih djela u nizu Bosna i Hercegovina. Povjesno kritička istraživanja. Drugo izdanje objavio je «Ziral – Zajednica izdanja ranjeni labud», Chicago-Roma-Zürich-Toronto 1979. U ovom trećem izdanju koristili smo se tekstom 2. izdanja te kod čitanja vrijede upute iz tog izdanja, s tim, da smo dodatno uredili bilješke. Tekst je ostao isti, uz ispravke nekih ranijih tiskarskih grešaka, te dodavanje pojedinih dijelova teksta koji su kod tog izdanja greškom preskočeni. Knjigu Franjevačka Bosna - Razvoj i Uprava Bosanske Vikarije i Provincije 1340.-1735., objavljujemo kao drugo izdanje. Prvo izdanje objavio je «Hrvatski povijesni institut», Rim 1968. U ovom izdanju koristili smo se tekstom prvog izdanja te kod čitanja vrijede upute iz tog izdanja, s tim, da smo dodatno uredili bilješke. Tekst je ostao isti, uz ispravke nekih ranijih tiskarskih grešaka, Knjigu Duvanjska biskupija od XIV.-XVII. stoljeća, ovdje objavljujemo kao drugo izdanje. Prvo izdanje objavila je «Hrvatska bogoslovska akademija», Zagreb 1936. To nam je izdanje koristilo kao predložak za izradu ovog drugog izdanja. Tekst je uglavnom ostao isti, ali je neke ispravke, što po Mandićevim uputama, što osobnim provjerama korištenih izvora, napravio fra Bazilije Pandžić. Napravljene su imanje tehničke izmjene, posebice kod uređivanja bilješki. Iako i u ovom svesku, kao i u drugom, imamo tematski sličnu problematiku, ipak svaka knjiga ima svoje posebnosti, pa smo odlučili svaku popratiti posebnim predgovorom. Za prve dvije knjige u ovom svesku predgovor je napisao dr. sc. Milko Brković, dok je za knjigu Duvanjska biskupija od XIV.-XVII. stoljeća, zbog već spomenutih izmjena, koje je osobno radio, predgovor napisao fra Bazilije Pandžić. Knjigopisja, kratice i kazala navedenih spisa, ovdje su ostali u sklo pu svake pojedine knjige, dok smo kazala mjesnih i osobnih imena iz svih knjiga objedinili na kraju ovog sveska. Kod kazala osobnih imena navodili smo samo prezimena i prvo slovo imena, osim iznimno i ime i prezime ili nadimak, titulu i sl., gdje smo smatrali da su te osobe tako povijesno prepoznatljivije. Moramo napomenuti i da se stranice na koje Mandić ukazuje u bilješkama svojih djela, a odnose se na njegova druga djela, ne odnose na stranice u ovim sabranim djelima, nego na stranice njegovih prvih izdanja. Stranice na koje se Mandić poziva unutar istog, ovdje objavljenog teksta, tj. gore ili dolje, prilagođene su stranicama u ovom svesku. Miroslav Akmadža

BOGOMILSKA CRKVA BOSANSKIH KRSTJANA

Dr. DOMINIK MANDIĆ

BOGOMILSKA CRKVA BOSANSKIH KRSTJANA 3. izdanje

SADRŽAJ Predgovor___________________________________________________________ 17 Predgovor drugom izdanju___________________________________________ 27 Predgovor prvom izdanju____________________________________________ 28

1. STANJE PITANJA I OPĆE NAPOMENE___________________________ 31 1) Albigenzi i katari___________________________________________________ 31 2) Pitanje bosanskih krstjana i manihejizam_ _________________________ 32 3) Naše opće primjedbe_______________________________________________ 35

2. BOSANSKI KRSTJANI BILI SU NOVOMANIHEJSKI KRIVOVJERCI_______________________________ 40 1) Pojam krivovjerja__________________________________________________ 40 2) Svjedočanstva rimskih papa i njihovih legata_______________________ 41 a) b) c) d) e) f) g) h) i) j) k) 1) m) n) o) p) r) s)

Inocencije III g. 1200__________________________________________________41 Ivan de Casamare g. 1203_____________________________________________41 Honorije III____________________________________________________________42 Grgur IX______________________________________________________________42 Inocencije IV__________________________________________________________43 Nikola III______________________________________________________________43 Nikola IV______________________________________________________________43 Ivan XXII_____________________________________________________________44 Benedikt XII_ _________________________________________________________44 Urban V_ _____________________________________________________________45 Grgur IX______________________________________________________________46 Bonifacije IX__________________________________________________________46 Jakov Markijski_______________________________________________________46 Crkveni sabor u Bazelu g. 1435________________________________________47 Eugen IV______________________________________________________________47 Nikola V ______________________________________________________________48 Ivan Kapistranski _____________________________________________________48 Pio II__________________________________________________________________49

3) Svjedočanstva istočne pravoslavne crkve_ __________________________ 50 a) b) c) d) e) f) g) h) i) j) k)

Teofilakt______________________________________________________________50 Kozma Svećenik_______________________________________________________50 Nemanja______________________________________________________________51 Sinodik cara Borila____________________________________________________51 Sava__________________________________________________________________52 Srpske krmčije________________________________________________________52 Srpski sinodici________________________________________________________52 Danilo________________________________________________________________54 Simeon Solunski______________________________________________________54 Genadije II____________________________________________________________54 Kratovski «Molitavnik»_________________________________________________55

4) Svjedočanstva suvremenih zapadnih pisaca________________________ 55 a)

O krivovjerju katara u Lombardiji______________________________________56

11 b) c) d) e) f) g) h)

Konrad Portuški g. 1223_______________________________________________60 Knjiga o Zvijezdi_______________________________________________________67 Codex Scotorum_ _____________________________________________________67 Moneta Kremonski († 1260)____________________________________________67 Rajnerij Sacchoni_ ____________________________________________________68 Raspravica o postanku ugarske provincije______________________________69 Anzelmo Aleksandrijski________________________________________________70

5) Domaća nepatarenska svjedočanstva_______________________________ 71 a) b) c) d) e) f) g) h) i) j) k) l) m)

Kralj Vukan i splitski nadbiskup Bernard______________________________71 Ban Ninoslav__________________________________________________________72 Toma Arhiđakon______________________________________________________72 Šibenski franjevac Fabijan_____________________________________________72 Zaključci gradskih vijeća u Splitu i Trogiru_____________________________72 Stjepan II Kotromanić_________________________________________________73 Gal Arhiđakon________________________________________________________73 Dionizije Babonić______________________________________________________73 Ban Tvrtko I i njegov brat ban Vuk_____________________________________73 Splitski ljetopisac Kuten (A. Cuteis)____________________________________74 Kralj Tvrtko II_________________________________________________________74 Toma Hvarski_________________________________________________________74 Dubrovačka svjedočanstva_ ___________________________________________75

6) Svjedočanstva zapadnih katara i albigenza_________________________ 76 a) b) c) d)

Zapisnik albigenskoga sabora g. 1167 u St. Félix de Caraman__________76 Upit Ivana Apostola_ __________________________________________________78 Svjedočanstva negdašnjih katara______________________________________79 Izjava Jakova Becha g. 1388___________________________________________79

7) Dokazi iz pisanih izvora bosanskih krstjana________________________ 82 a) b) c) d) e) f) g) h)

Ispovijed bosanskih krstjana na Bilinu Polju g. 1203___________________82 Oporuka gosta Radina_________________________________________________83 Zbornik Hvala Krstjanina______________________________________________87 Radosavov zbornik____________________________________________________89 Izjava hercega Hrvoja__________________________________________________91 Batalov ulomak_______________________________________________________92 Bosanska evanđelja___________________________________________________94 Nadgrobni stećci i natpisi______________________________________________99

8) Dokaz iz stvarnoga života bosanskih krstjana______________________102 a) b) c) d) e) f) g) h)

Crkva bosanskih krstjana___________________________________________ Vrste članova bosanskih krstjana____________________________________ Posni i mrsni ljudi___________________________________________________ Prisega______________________________________________________________ Bosanski krstjani nijesu imali sv. misu niti su poštovali euharistiju___ Bosanski krstjani nijesu priznavali sakramenat krštenja vodom_______ Bosanski krstjani nijesu imali crkava________________________________ Pokop bosanskih krstjana po privatnim posjedima_ __________________

102 103 103 103 104 106 108 112

3. POSTANAK I USPON CRKVE BOSANSKIH KRSTJANA___________114 1) Bogomilska crkva u Bosni osnovana je početkom 11. st._ __________114 2) Opći pogled na postanak i razvoj bogomilske sekte_________________118 3) Lista bosanskih bogomilskih «djeda» u Batalovu odlomku__________120

Dominik Mandić, Svezak III

4) Novo tumačenje nekih izvora iz hrvatske povijesti__________________123 5) Širenje bogomilstva u Bosni za Kulina bana (o. 1164-o. 1204)______125 6) Crkveno odobrenje bosanskih krstjana na Bilinu Polju g. 1203_____127 7) Križarske vojne kaločkoga nadbiskupa Ugrina u Bosni_____________129 8) Uništenje crkve bosanskih krstjana_ ______________________________133 9) Crkvu bosanskih krstjana obnavlja djed Rastudije_________________136 10) Dominikanski misionari u Bosni__________________________________137 11) Križarske vojne hercega Kolomana u Bosni________________________141 12) Najviši uspon bosanskih krstjana u Bosni_________________________147 13) Franjevci obnavljaju kršćanstvo u Bosni___________________________150

4. UNUTRAŠNJE UREĐENJE CRKVE BOSANSKIH KRSTJANA_____159 1) Vjera bošnjačka i crkva bosanska_________________________________159 2) Razne vrste članova crkve bosanske_______________________________162 a) b) c) d) e) f) g)

Krstjani i krstjanice_________________________________________________ Bosanski krstjani bili su redovnici___________________________________ Dvostruki samostani________________________________________________ Bosanski krstjani na dvorovima velikaša i u privatnim kućama_______ «Dobri ljudi» ili vjernici bosanske crkve_______________________________ Razne vrste vjernika bosanske crkve_________________________________ Obveze vjernika i obred poklona_____________________________________

162 163 164 167 172 174 174

3) Djed crkve bosanske______________________________________________176 a) b) c) d)

Postanak i značenje imena___________________________________________ Izbor i trajanje službe_ ______________________________________________ «Nasljednik sv. Petra», «papa» crkve bosanske________________________ Redoslijed bosanskih djeda__________________________________________

176 177 178 179

4) «Strojnici» bosanske crkve_________________________________________181 a) b) c)

Značenje naziva «strojnik»___________________________________________ 181 Starac i gost_ _______________________________________________________ 182 «Veliki gost» i «veliki starac»__________________________________________ 186

5) Dvanaest «apostola» bosanske crkve_______________________________187 6) Zajedničko ime pripadnika bosanske crkve________________________190

5. ODNOŠAJ BOSANSKE CRKVE S UREĐENJEM DRUGIH BOGOMILSKO-KATARSKIH CRKAVA_ __________________________193 1) Pojam crkve kod istočnih bogomila i zapadnih katara______________194 2) Članstvo bogomilsko-katarskih crkava____________________________195 a) b) c)

Slušači_ ____________________________________________________________ 196 Vjernici_____________________________________________________________ 197 «Posnici» i «očenašnici»_______________________________________________ 201

3) Odijelo «savršenih» članova________________________________________204 4) Bogomilsko-katarsko krštenje_____________________________________206 a) b) c)

Krštenje_ ___________________________________________________________ 206 Vrijednost i učinci katarskog krštenja________________________________ 209 Nazivi krštenika_____________________________________________________ 211

5) «Savršeni» - negrješivi?____________________________________________216 a) b)

Djelitelj «utješenja»__________________________________________________ 218 Postanak obreda utješenja___________________________________________ 220

13 6) Sveopće svećenstvo ili redenici?___________________________________222 a) b) c) d)

Crkveno i redovničko starješinstvo___________________________________ Stupnjevi katarskoga «reda»_ ________________________________________ Đakon «apostol»_____________________________________________________ Obred ređenja_______________________________________________________

225 226 229 231

7) Dvanaest «apostola» i «apostolsko nasljedstvo» bogomilsko-katarskih crkava______________________________________233 a) b)

Dvanaest apostola___________________________________________________ 233 Apostolsko nasljedstvo______________________________________________ 235

8) Bogomilsko-katarski «papa»_______________________________________237 9) Povjesni razvoj ili prvotna ustanova bogomilske crkvene organizacije___________________________________247

6. KUĆE BOSANSKIH KRSTJANA_________________________________252 1) Izvorima zajamčene krstjanske kuće_______________________________252 a) b) c) d) e) f) g) h) i) j) k)

Moištra_____________________________________________________________ Janjići______________________________________________________________ Seonica_____________________________________________________________ Bijela_______________________________________________________________ Uskoplje____________________________________________________________ Konjic_ _____________________________________________________________ Bradina_____________________________________________________________ Glasinac____________________________________________________________ Podborač____________________________________________________________ Goražde_____________________________________________________________ Ljubskovo___________________________________________________________

252 254 255 256 257 257 258 259 260 260 262

2) Vjerojatni opstanak krstjanskih kuća______________________________262 a) b) c) d) e) f) g) h) i)

Puhovac____________________________________________________________ Stupari_____________________________________________________________ Gornje Turbe kod Travnika__________________________________________ Skender-Vakuf______________________________________________________ Humsko kod Foče___________________________________________________ Babun kod Mostara_________________________________________________ Podjelinak kod Širokog Brijega_______________________________________ Ledinac_____________________________________________________________ Dračevica kod Hercegnovoga_________________________________________

262 262 263 263 263 264 264 265 265

3) Posjedi bosanskih krstjana________________________________________267 4) Kuće bosanskih krstjana «utočišta» i «mjesta povjerenja»___________267 5) Broj bogomilskih krstjana_________________________________________269

7. OBVEZE I DUŽNOSTI BOGOMILSKO-KATARSKIH KRSTJANA___271 1) Osnovne obveze i zajednički život__________________________________271 2) Bogomilska čistoća_______________________________________________273 3) Bogomilski stav prema ženidbi____________________________________275 4) Bogomilski posluh i siromaštvo_ __________________________________278 5) Bogomilsko-katarski post_________________________________________281 6) Zajedničke i privatne molitve bogomila_ ___________________________283

Dominik Mandić, Svezak III

7) Bogomilsko-katarska «misa»_______________________________________288 8) Bogomilo-katari nijesu vjerovali u pretvorbu niti u nazočnost Kristovu u Euharistiji__________________________________291 8. BOGOMILSKE POSEBNOSTI BOSANSKE CRKVE__________________294 1) Postanak i narav bogomilskoga dvopočelništva_____________________294 2) Postanak bogomilskih sljedba_____________________________________298 3) Doketizam bosanske crkve________________________________________301 4) Stav bosanske crkve prema sv. Ivanu Krstitelju____________________304 5) Službeno skretanje bosanske crkve k strogom dvopočelništvu______306 6) Trajni opstanak umjerenoga dvopočelništva u Bosni i njegovo približavanje kršćanskoj nauci____________________________310 7) Jaka svijest crkvenoga jedinstva s jednom vrhovnom glavom_______316 8) Posebni bogomilski nazivi u Bosni_________________________________316 9) Svetkovanje svetkovina u bosanskoj crkvi_ ________________________317 10) Čašćenje mrtvih ljudskih tjelesa___________________________________320 9. OPADANJE BOGOMILA U BOSNI_ ________________________________322 1) Prvi uzmak bogomilstva pred sustavnim franjevačkim apostolatom_322 2) Snaga bogomilske crkve koncem 14. i početkom 15. st.____________329 3) Odlučna katolička navala_________________________________________332 4) Izgon bogomila iz Bosne___________________________________________342 10. NESTANAK BOGOMILSKE CRKVE BOSANSKIH KRSTJANA________344 11. UZROCI ŠIRENJA I ODRŽANJA BOGOMILSTVA U BOSNI__________347 1) Pokornički život i revnost bogomilskih krstjana____________________347 2) Iranski vjerski ostaci______________________________________________347 3) Opća vjerska neukost u Bosni_____________________________________348 4) Brzi i površni postupak legata Ivana de Casamare_ ________________349 5) Nesustavni rad križarskih vojna i katoličkih misionara_____________350 6) Nenarodna politika ugarskih kraljeva i rodoljublje bosanskih krstjana_______________________________________________350 7) Podvrgnuće bosanske biskupije kaločkoj metropoliji i prijenos sjedišta u Đakovo________________________________________351 8) Zapadni raskol (1378-1417)_______________________________________353

DODATAK I

- Confessio Christianorum bosnensium an. 1203__________________355

II - De haeresi catharorum in Lombardia. Excerpta_ _________________356 III - Testimonium Rogeri de Wendover († 1236)_______________________357 IV - Commentariolum de provinciae Hungariae origiginibus. Excerpta_358 V - Testimonium Jacobi Bech, an. 1388_____________________________359 VI - Summarium Dialogi contra manichaeos in Bosna s. Jacobi de Marchia_____________________________________________ 360 VII - Errores haereticorum bosnensium_______________________________362 VIII - Rubne bilješke u Srećkovićevu evanđelju_________________________364 IX - Oporuka gosta Radina Butkovića (5. I. 1466)_____________________365

ZEMLJOVIDNE KARTICE I SLIKE -

Bosna i Hercegovina po Berlinskom kongresu g. 1878_______________ 30

Glavne nekropole bosansko-hercegovačkih stećaka________________100

Molitvene štake bosanskih krstjana na stećku u Ledincu___________158

Slikovni prikaz unutarnjega uređenja bosanske crkve______________188

Kuće bosanskih krstjana u BiH u 14. i 15. stoljeću_ _______________253

Stećci s apostolskim štapovima___________________________________261

Stećci u Barevištu, Podjelinak kod Širokoga Brijega___________________266

Stećak u Ledincu sa znakom ključeva_____________________________266

Čovjeku slični križevi na bogomilskim stećcima u BiH______________312

Bogomilski križevi s drvom života na sredovječnim stećcima u BiH_____313

Franjevački samostani u BiH u 14. i 15. st.________________________328

Slikopisi raznih isprava i spomenika__________________________ 368−390

Knjigopisje ___________________________________________________________391

Kratice___________________________________________________________391

Kazalo navedenih spisa________________________________________________395

PREDGOVOR

vodno rečeno Dominik MANDIĆ rabi krivi pojam bogomili za bosanske i humske srednjovjekovne kršćane, jer toga naziva nema u izvorima prve ruke koji se odnose na tu pravovjernu kršćansku zajednicu. Pojam Crkva bosanska ili bosansko-humski krstjani isto je što i kršćani, jer su se oni sami tako nazivali i bar u početku bili katolici. Nazive bogumili, patareni, maniheji i slično pridijevali su im drugi u značenju krivovjerja od kraja XII. do kraja XV. stoljeća. Dosljedni kristocentričnom shvaćanju vjere i askeze nazivali su se kršćanima, prema grčkolatinskom izrazu christianus. Latinski ih izvori pogrdno nazivaju patarenima. Problem se tih kršćana javlja u hrvatskim povijesnim znanostima sredinom XIX. st., a njim su se ponajviše bavili B. Petranović, F. Rački, L. Petrović, D. Kniewald i dr., a u novije vrijeme F. Šanjek. Najviše bibliografskih jedinica o njima napisano je perom hrvatskih povjesničara. Rački je za njih u historiografiju uveo pogrešan naziv bogumili, a Šanjek heterodoksni kršćani. Pojedini srpski povjesničari pokušavali su ih svrstati u pravoslavnu, autocefalnu i čak u nacionalnu Crkvu. Iz srednjovjekovnih izvora vidljivo je da su korijeni ili identitet Crkve bosanske usko povezani s progonom njezinih prvih članova s teritorija Splitske nadbiskupije odakle i počinje teći njihov kontinuitet. Oni se, kao i mnogobrojni egzaltirani poricatelji odveć materijaliziranog europskog kršćanstva u srednjem vijeku, iskreno zalažu za povratak izvornoj komunitarnosti Pracrkve, idealu prvih kršćana opisanom u apostolskim Djelima i Pavlovim poslanicama. Prakticirajući život u duhu zajedništva u svakodnevnom dodiru s marginalnim ljudima, gradskom sirotinjom, prezaduženim ruralnim pučanstvom, žrtvama demografske eksplozije, gospodarskim i monetarnim transformacijama, bosanski su i humski kršćani ispravno shvatili da izobilje jednih u sebi uključuje bijedu drugih, ali su izlaz iz društvene krize uzaludno tražili u pesimističkom pogledu na svijet, pa su se onda i oni kao i mnoge druge lokalne kršćanske zajednice, uz blagoslov političkih ciljeva i jezične barijere, našli u sukobu s institucionalnom Crkvom te završili na listama krivovjeraca. Nema sačuvanog suvremenog teološkog traktata koji bi posebno govorio o vjerovanju i ustrojstvu članova bosanskih i humskih kršćana, ali su sačuvani razni drugi suvremeni izvori na temelju kojih se mogu pronaći skoro sve vjerske istine Apostolskog vjerovanja u koje su i ti kršćani vjerovali. Za ispravno poimanje njihova naučavanja i djelovanja najmjerodavniji su domaći izvori, jer strani sadrže analogije ispovijedanja raznih krivovjeraca koje stvaraju zbrku o stvarnoj slici njihova učenja. Domaći izvori, u prvom redu isprave bosanskih i humskih vladara i velmoža, izvori prvog reda, koji su nastali i pisani upravo od onih koje su Mlečani, Ugarska crkvena i svjetovna vlast, papinske odredbe i drugi saveznici proglašavali krivovjercima, svjedoče da su članovi Crkve bosanske bili istinski kršćani. U historiografiji se krivo pristupa tom problemu, jer se na jednoj strani njime bave medievis17

Dominik Mandić, Svezak III

ti koji nisu i teolozi pa ne mogu ni domisliti stvarnost, a na drugoj medievisti koji su ujedno i katolički teolozi ali su ograničeni nepogrešivošću Crkve, odnosno njezinih predstavnika u tadašnjoj Ugarskoj crkvi. Latinski ili zapadni izvori ni do danas nisu pretrpjeli kritiku, a ona je očito potrebna jer prema pojedinim njihovim piscima krivovjerje je čak i liturgija na hrvatskom jeziku. Prvotni su članovi bosanskih i humskih kršćana redovnici, izdanci hrvatskih benediktinaca, bar do sredine XIII. stoljeća, protivnici grgurovske reforme, koji se zbog agresivne politike ugarske crkvene i svjetovne vlasti postupno počinju udaljavati od Rima. Upravo oko sredine XIII. st. bosanskim biskupom postaje latinaš, izmješta se biskupsko sjedište iz Bosne u Đakovo, a umjesto Dubrovnika metropolijom Bosanskoj biskupiji postaje Kaloča te biskup Ponsa, toliko hvaljeni i prekaljeni križarski borac, napušta «svoje stado» u do tada jedinstvenoj katoličkoj dijecezi. Na teritoriju kasnije srednjovjekovne Bosne i Huma kršćanstvo postoji sa svojim biskupijskim središtima još od rimskog doba. Bosanska crkva ili bosansko-humski kršćani su većim dijelom pripadnici naroda koji živi na teritoriju od Zadra, Trogira, Splita, Omiša, Makarske i ostalih hrvatskih obalnih mjesta i otoka naseljenih hrvatskim življem, pa preko Huma sve do istočne Bosne, s osobitim grupiranjem na teritoriju središnje Bosne, odnosno krajeva u kojima su se nalazila stolna mjesta i posjedi bosansko-humskih vladara. Tek su pojedinci došli sa strane i postali članovi te kršćanske zajednice, koja je nastala u krilu Katoličke crkve. Bosanska biskupija postoji prije negoli se uopće postavlja pitanje pravovjernosti bosanskih i humskih kršćana. Početkom XIII. st. (1203.) papinski se mjerodavni predstavnici osobno uvjeravaju da su ti lokalni kršćani pravovjerni, a problemi nastaju kad ugarske crkvene i državne vlasti preuzimaju ulogu Rima. Rezultat toga je izmještaj središta Bosanske biskupije i njezino izdvajanje iz jurisdikcije Dubrovačke metropolije. Na jednoj je strani oslabljena Bosanska biskupija i bosanski vazalni vladari, a na drugoj jaka ugarska crkvena i politička vlast, koja, nakon osnutka Zagrebačke biskupije, nestanka hrvatskog biskupa i niza ugarskih ljudi na splitskoj nadbiskupskoj stolici, guta i razjedinjuje Bosansku biskupiju, izmješta njezino sjedište i podvrgava je Ugarskoj crkvi. Pri tome su pojedine pape pokušavale nastale probleme rješavati na najbolji način, ali su ipak glavninu ovlasti prepuštali ugarskoj moćnoj Crkvi i vlasti. Protest dubrovačkog nadbiskupa nije urodio nikakvim rezultatom, tako da je na koncu bosanska i kasnije bosansko-humska crkvena zajednica nastavila svoje djelovanje izvan službene Katoličke crkve, čime je silom prilika zatečena u neposluhu crkvene discipline, ali ne i u krivovjerju. Politički su razlozi i krivo izvješćivanje ugarskih crkvenih i svjetovnih vlasti o bosanskim i humskim kršćanima bili presudni da ih se proglasi hereticima, a nikako njihovo kršćansko življenje i prava vjera u kršćan skog Boga ili Sveto Trojstvo. Bosanski su banovi, kasnije i kraljevi, bili u vazalnim odnosima spram ugarsko-hrvatskog kralja. Prvi su težili za što većom samostalnošću, a ugarsko-hrvatski kralj je htio imati jaku sredi šnju vlast što je pak rađalo česte sukobe. Pri tome su ugarske crkvene

Predgovor trećem svesku

i svjetovne vlasti zlorabile papinsku naklonost i za svaki politički cilj u Bosni i Humu koristile isprobanu političku metodu proglašavanja protivnika krivovjercem. Povjesničar i jedan od pisaca srpske povijesti Kon stantin Jireček sažeo je katoličanstvo bosansko-humskih vladara u jednu rečenicu: «Zemaljski knezovi bili su doista rimski kršćani». Neosporna je činjenica da su bosanski i humski kršćani vjerovali u sve tri kršćanske božanske osobe, u Oca, Sina i Duha Svetoga. U sačuvanim izvorima nalazimo skoro sve vjerske istine sadržane u Apostolskom vjerovanju, koje su pak ti kršćani ispovijedali. U samom Rimu nitko nije točno znao u čemu se sastojalo njihovo krivovjerje, te stoga nastaju razni nazivi (manihejci, patareni, katari i općenito heretici). Prigovaralo im se da zanemaruju bogoslužje, da su im zapuštene i porušene crkve, da vjeruju kako Isus nije trpio stvarno mučenje već prividno, da je prividno i uskrsnuo, da jednaku moć ima i Bog i vrag, da je prvi stvorio dobro, drugi zlo, da Stari zavjet zabacuju a Novi iskrivljuju, da osuđuju ženidbu, da glume pobožnost, da tvrde kako malu djecu ne treba krštavati, da zabacuju neke sakramente, da ne vjeruju u Isusovu nazočnost u Euharistiji, da ne priznaju crkvenu hijerarhiju i niz drugih neistina. Napadi se u razdoblju od XII. do XV. stoljeća mogu sažeti u nekoliko točaka koje odgovaraju činjenicama. Činjenica jest da su crkve bile zapuštene i da su se same urušavale jer nije bilo dovoljno svećenika koji bi ih održavali; bogoštovni čini nisu vršeni ponajviše iz razloga što nije bilo dovoljno svećenstva; zanemarivalo se primanje sakramenata, posebno krštenje i pričest i opet zbog nedostatka svećenstva, a krštenje su obavljali i priprosti ljudi; nitko se nije brinuo za duhovno i vjersko poučavanje vjernika, opet zbog manjka svećenika; poglavari su te kršćanske zajednice živjeli svojim zasebnim životom prema njihovu načinu shvaćanja Evanđelja, a za druge se vjernike nisu mogli odveć brinuti jer ni njih, poglavara, nije bilo dovoljno. Zoran primjer takve izgubljenosti, pomutnje i nezavidnog položaja običnog čovjeka u Bosni i Humu jesu, između mnogih, tri žene (Tvrdislava, Grlica i Stojana) koje su bile prodane u Brštaniku na Neretvi. Srećom su uspjele izaći pred dubrovački sud gdje su dokazale da su rođene i krštene od katolika, u katoličkoj Bosni. Dubrovački knez i suci donose presudu da nisu patarenke već krštene kršćanke, oslobode ih i trgovcu koji ih je bio kupio dosude nadoknadu. Zna se iz izvora za velik broj bosanskih i humskih ljudi koji nisu imali sreće kao te tri djevojke, oni su prodani preko mora, u Italiju, Španjolsku i druge zemlje, nisu ni znali da li su kao djeca kršteni, još manje za put slobode putem dubrovačkog ili kojeg drugog suda. Uz političke interese jezik je liturgije bio veliki kamen spoticanja. Već 1195. nalazimo novog bosanskog biskupa (Radingosta) na posveti u Dubrovniku koji, na temelju papinske povlastice iz 880., polaže zakletvu na hrvatskom (staroslavenskom) jeziku. Iz bolinopoilske abjuracije 1203. proizlazi da je narodni jezik u liturgiji bio najveći kamen spotica nja u pitanjima navodnog krivovjerja. Papinski legat Ivan Casamaris piše papi Inocentu III. da je bosanski biskup prije kratkog vremena umro i da on (Casamaris) preporučuje imenovanje jednog latinaša, a budući da je biskupija prostrana, neka se razdijeli u tri do četiri biskupije. Uz gloma

Dominik Mandić, Svezak III

znost biskupije, Casamaris ima samo primjedbu na jezik biskupa. Dvadeset godina nakon toga (1223.) novi papinski legat za Ugarsku i Bosnu, Akoncije, otkriva da je bosanski biskup upao u krivovjerje, naravno, jer je glagoljaš, pa će deset godina kasnije (1233.) biti smijenjen a na bosansku biskupsku stolicu postavljen latinaš, stranac. Ni Petar iz Bodroga ne navodi koje je to krivovjerje u Dalmaciji i Bosni, iz čega se može zaključiti da su ugarske crkvene i svjetovne vlasti organizirale vojne pohode na Bosnu iz političkih ciljeva, ali se samo po sebi nameće da im je slavensko bogoslužje bilo glavni dokaz postojanja krivovjerja. Za razliku od ugarske crkvene i svjetovne vlasti, postoji niz izvora koji govore da pape nisu smatrali bosansko-humske kršćane krivovjercima. Problem se sve više zaoštrava upravo kad u Ugarsku stižu dominikanci a u Dalmaciju fra njevci, od kojih prvi protežiraju ugarsku a drugi mletačku politiku. Kratko nakon toga oba ta reda stižu u Bosnu gdje se susreću s poteškoćom jezika. Radi tadašnje jedinstvenosti Rimske crkve i zbog raznih političkih razloga moćnih političkih središta, narodnom je jeziku u liturgiji i politici suprotstavljan latinski. Nakon ubojstva splitskog nadbiskupa Rajnerija 1180. te u vrijeme njegova nasljednika Petra (Mađara), negdje oko 1184., ban Kulin uspijeva da Bosanska biskupija bude izdvojena iz Splitske nadbiskupije i podvrgnuta Dubrovačkoj. To je bio povod Kulinovom suverenu, kralju Emeriku, da zatraži od njega slanje u Rim predstavnika bosanskih kršćana da bi papa provjerio jesu li Kulinovi podanici krivovjerci. God. 1199. dukljanski kralj Vukan javlja papi Inocentu III. da su se izaslanici bosanskih kršćana u Bosnu vratili s krivotvorenim pismom u kojem je papa tobože odobrio i potvrdio njihovo vjerovanje i kršćanski život. Vukan optužuje i Kulina da je i sam pristao uz krivovjerje zajedno sa svojom ženom i sestrom, udovicom pokojnog humskog kneza Miroslava, i rođacima te da je više od deset tisuća katolika prešlo na krivovjerje. Nešto poslije Vukanova pisma u Rim je stigla i tužba novog splitskog nadbiskupa Bernarda koji javlja papi o širenju patarenstva u Bosni i o poduzetim mjerama na njegovu suzbijanju u Dalmaciji. Na to papa pismom od 11. listopada 1200. poziva ugarsko-hrvatskog kralja Emerika da bana Kulina pozove da sve krivovjerce iz Bosne protjera a njihova dobra oduzme, a ako to ne učini, da ga kralj kao vrhovni gospodar skine s banske stolice i protjera iz Bosne. Potom 1203. slijedi bolinopoilska abjuracija iz koje se saznaje da su sve optužbe bile politička podvala Kulinu, a pozadina svega bila je podvrći Crkvu u Bosni ugarskoj crkvenoj i političkoj vlasti, kako to iste 1203. svjedoči zakletva bosanskih poslanika na kraljevskom otoku Čepelu kod Budima. Takvi interesi sjedinjavaju i papu i «najkršćanskijeg» vladara. Kroz to se vrijeme sve više spominje hereza ili krivovjerje. Time se označavalo naučavanje protivno pojedinoj kršćanskoj vjerskoj istini, ali se često među kršćanskim svijetom pridavalo političkom ili uopće protivniku. Od svih hrvatskih kršćanskih sredina taj će se pojam političkog neprijateljstva najviše rabiti za kršćansku Crkvu u Bosni i Humu upravo u doba ugarske vrhovne vlasti. Razvidno je da se pod krivovjerje trpalo svašta, pa stoga treba respektirati samo relevantne izvore. Što

Predgovor trećem svesku

više jača ugarska vlast na hrvatskom dijelu unije, to više raste revnost za iskorjenjivanjem tobožnje hereze u tim krajevima. Stoga nije samo Bosna kolijevka heretika, nego i sve zemlje u susjedstvu, a to je doba kad je političkog protivnika najlakše bilo pokoriti ako ga se proglasi heretikom. Tako je bilo i s početkom govora o krivovjerju u Bosni, kojemu je prethodilo političko jačanje ugarske vlasti na tom teritoriju te istovremeno uporna i podmukla težnja Mlečana da dalmatinske gradove i cijelu hrvatsku obalu Jadranskog mora pridobiju za sebe od ugarsko-hrvatskog kralja. Temelj vjerovanja bosanskih i humskih kršćana jest vjera u jedinog Boga koji se u opće kršćanskom smislu očituje u jedinstvenom Trojstvu, odnosno u Ocu, Sinu i Duhu Svetom. U svojoj oporuci gost Radin 1466. (5. I.) jasno ispovijeda svoju vjeru u Trojstvo riječima: «… da mu je mirna i pokojna duša … pried’ svetom’ Troicom’ nerazdilimom’». Sve se to može naći i u diplomatičkim formulama isprava bosansko-humskih vladara i velmoža, a i kodeks poznatog člana tih kršćana, Hvala, sadrži «Va ime Oca i Sina i Svetoga Duha». Tu dakle nema nikakve vjere u dva počela. Središnja osoba vjere članova bosansko-humskih kršćana jest Isus Krist. To se također na svakom koraku nalazi i u diplomatičkim formulama navedenih isprava. U Isusovu muku, uskrsnuće i uzašašće na nebo vjeruje i kršćanin Hval. Štovanje petka pokazuje da su ti kršćani posebno isticali muku Isusovu kao sredstvo spasenja. U svojoj oporuci gost Radin određuje da se pale svijeće «za dušu moiu, gosta Radina … u svetu nedjelju i svetu petku» i da se iz njegove ostavštine dijeli milostinja «i u svetu petku». Isusova se ljudska narav ističe već time što se Mariju naziva Majkom Božjom, Bogomaterom i Bogorodicom, za što također imamo dokaze u ispravama. Herceg Stjepan u svojoj ispravi iz 1453. (19. VII.) izjavljuje da «zaklinam’ se v’ Gospoda Boga vsedr’žitela … i v’ pričistu ego Bogomater’ svetu Dievu Mariiu». Pri toj se zakletvi herceg poziva na pravorijek djeda bosansko-humskih kršćana, čime se iskazuje vjerovanje i samog poglavara tih kršćana. Gost Radin Butković naređuje da se dijeli milosti nja «na dn’ svete Djeve Marie». To su dakle jasna svjedočanstva da su članovi bosansko-humskih kršćana vjerovali da je Isusova majka Bogorodica, prečista, bez grijeha, na nebo uznesena, sve ono, dakle, u što su vjerovali katolici. U istim smo ispravama našli da oni, bez sumnje, vjeruju i u sudnji dan. To potvrđuje i natpis na biligu gosta Mišljena, gdje stoji: “Kada prideš’ prid’ G-da našega Isu(hrista) ednoga (spo)meni (se) i nas’ svoih’ robov». Iz toga proizlazi da kasniji bosansko-humski kršćani vjeruju što i katolici i pravoslavci. Od njih se razlikuju samo u crkvenoj discipli ni, jer, silom prilika, ne priznaju ni katoličke ni pravoslavne crkvene vla sti, ali to pak ne spada u vjeru, već u crkvenu disciplinu pa time pokazuju da brane istinsku vjeru. Štovanje je svetaca također bilo uobičajeno kod bosansko-humskih kršćana. Iz navedene oporuke gosta Radina i dogovora na Bolinom Poilu vidljivo je da su u velike blagdane ubrajali Božić, Blagovijest, Uskrs, Uzašašće, Veliku Gospu, Sv. Petra i Pavla, Mihovila Arkanđela, Sv. Stjepana Prvomučenika i Svisvete. Sve te blagdane svetku je Katolička crkva, a evo, i bosansko-humski kršćani. Tu je i blagdan novijeg datuma, Svisveti, kojeg je papa Grgur IV. (827.-844.) uvrstio u ka-

Dominik Mandić, Svezak III

lendar velikih blagdana. Od anđela najviše su štovali Mihovila Arkanđela, a od blagdana osobito su štovali Svisvete. Hval je u svoj kodeks dao naslikati nekoliko slika prema svetopisamskim knjigama, koje donosi, i prema odlomcima iz Starog zavjeta. Na prvih šest listova naslikao je likove šestorice apostola, zatim Isusa pa drugu šestoricu apostola. Uz to je naslikao sv. Pavla, sv. Mariju, sv. Ivana Krstitelja, Mariju s Ivanom aposto lom ispod križa, Mariju s Isusom u krilu, arkanđela Gabrijela s Marijom, četiri evanđelista s njihovim simbolima, Isusa okružena anđelima u oblacima, ispod njih Mariju i dvanaest apostola – Uzašašće, židovsko kamenovanje sv. Stjepana, kralja Davida i Mojsija. Vjerovali su i u ispovijed («da bi nas’ izbavio Gospod’ Bog’ od grijehov’ naših’ i pomilovao na strašnom’ sudištu vieku viekova»). Prema tome bosansko-humski kršćani nisu nijekali niti jednu kršćansku vjersku istinu. Apostolskog su se vjerovanja također držali, osim članka «Vjerujem u svetu Katoličku crkvu» jer su 1233., odnosno 1247. bili, silom prilika, izvan jedinstva opće Katoličke crkve. Ipak su sv. Petru priznavali prvenstvo među apostolima («Simon’ Petar’ vr’hovni apostolom»). Stoga ih se može smatrati eventualno raskolnicima, ali ne i hereticima. Deset Božjih zapovijedi donosi u svom rukopisu Hval, pa se može držati da su ti kršćani poštivali Božje zapovijedi. Vjerovali su u istočni grijeh i osobne grijehe. Gost Radin u oporuci naređuje svojim vjernicima «koi grieha ne liube» da «na zemliu kolena poklečuće govore svetu molitvu Božiu, da bi nas’ izbavio Gospod’ Bog od’ griehov’ našieh i pomilovao na strašnom sudištu vieku viekova». Imali su i svoje crkve u kojima su vršili bogoštovlje, ali nema izvora u čemu se ono sastojalo. Nema dokaza da su bosansko-humski kršćani zanemarivali pričest. Iz Butkova rukopisa nije jasno da li se radi o bogoslužju katoličkih ili bosansko-humskih kršćanskih svećenika. Iz devocionih formula isprava bosansko-humskih vladara i velmoža jasno je vidljivo da su vjerovali u milost Božju. I gost Radin Butković u navedenoj svojoj oporuci donosi: «Iaa gost’ Radin’, buduće milostiu Božiom’ namjestan’ u moioi pameti». Protivno nekim mišljenjima, uvelike su štovali znak križa. Njime su se ponosili, ukrašavali svoje nadgrobne spomenike, vladari i velmože njime su započinjali pisanje isprava, stavljali ga na novce i pečate, njim se kleli i zaklinjali. Znakove križa nalazimo u kodeksu kršćanina Hvala, kršćanina Radoslava i 1466. gosta Radina Butkovića. Oko 1185. ban Kulin je sazidao crkvu blizu Visokog. Na nju je bila postavljena spomen-ploča s natpisom a ispod nje uklesana dva velika križa. Navedene isprave su pune pokazatelja da su se krštavali, a o krštenju govori i njihov član Hval. Gost Radin u oporuci naređuje svome nećaku imenjaku Radinu iz Seonice da «on’ toi razdieli … krštenim’ kmetem’ i praviem’ kmeticam’ kr’stanicam’». Oni se krste u ime Oca, Sina i Duha Svetoga. Krsno ime, sv. Jurja, slavi između ostalih i gost Radin. Da su članovi bosansko-humskih kršćana valjano krštavani, jasno je iz upita bosanskog vikara fra Bartola, koji 1373. pita papinski odbor za objašnjenje da li valjano krštavaju bosanski svećenici koji, doduše, upotrebljavaju rimski način kršte nja, ali to čine za plaću, a k tomu i nisu pravi (kanonski) svećenici, nego seljaci i raskolnici zaređeni po običaju njihove zemlje. Papa mu Grgur XI.

Predgovor trećem svesku

odgovara da je to krštenje valjano, iako bi bilo bolje da sakramenat kršte nja dijele kanonski svećenici. S tim se odgovorom vikar nije u potpunosti slagao, pa je oko toga pitanja bilo i nadalje mnogo problema. Možemo pretpostavljati da je svrgnuti biskup 1233. ostavio nekog nasljednika koji je redio domaće svećenstvo, a vjerojatno je bilo i onih koje je zaredio sam svrgnuti biskup, i čak njegovi prethodnici. U takvim je okolnostima mogao biti posvećen i neki lokalni biskup, i sam djed koji je i nadalje nekanonski posvećivao biskupe i zaređivao svećenike. Od potpadanja Bosanske biskupije pod Dubrovačku nadbiskupiju pa do 1233. bosanski su domaći biskupi ređeni kanonski po dubrovačkom nadbiskupu, a poremećaj je nastao nakon te godine. Još više nejasnoća bilo je oko sakramenta potvrde, to prije što u Bosni nije bilo kanonskog biskupa pa su i sami pape bili prisiljeni dati franjevcima posebne povlastice da kao obični svećenici krizmavaju. Nema izvora da je bosanski djed ili koji drugi službe ni član bosansko-humskih kršćana dijelio taj sakrament. O pričesti članova tih kršćana postoji vrlo malo podataka. God. 1203. (8. IV.) strojnici na Bolinom Poilu obećavaju da će se godišnje sedam puta pričešćivati. Iz toga se može pretpostaviti da su vjerovali u taj sakrament. Može se pretpostaviti da su ga poslije 1233., odnosno 1247., zanemarivali, iako ima podataka da su blagoslivljali razlomljeni kruh i njime se pričešćivali. Za sakrament ispovijedi postoje jasni dokazi da su se vladari i velmože ispovijedali. Sakrament ženidbe je bio osobit problem među bosansko-humskim kršćanima, kao, uostalom, i u drugim zapadnim kršćanskim sredinama. Crkva je u tome nailazila na velike probleme, osobito kod bosansko-humskog plemstva. Otežavajuća je okolnost bila poimanje žene u srednjem vijeku, koju se držalo predmetom izrabljivanja i obespravljenom robinjom muškarčeve samovolje. Takav je običaj bio i u Bosni i Humu kroz cijeli srednji vijek. Osobitu su pozornost članovi bosanskohumskih kršćana poklanjali molitvi, postu i milostinji. Niz potvrda za to nalazimo u ispravama bosansko-humskih vladara i velmoža. U svojoj oporuci strojnik i gost Radin Butković preporučuje da «pravi krst’jani i krst’janice mole molitvu Božiu klečeći, da ga gospodin Bog izbavi griehov’ i pomiluje na strašnom sudištu vieku viekova». U istu je svrhu, u skraćenu obliku, služio i rukopis kršćanina Radoslava. Ni u njemu nema ništa što bi se kosilo s naučavanjem Rimske crkve. U oporuci gost Radin Butković zaklinje svoga nećaka, također gosta Radina «u svrhu njegove vjere, koiu vjeruje i posta, koi posti». I strojnici su u Bolinom Poilu 1203. svečano obećali da će opsluživati crkvene propise o postovima, kao i one koje su odredili njihovi poglavari. U zadnjoj točki svoje rasprave o zabludama manihejaca, gdje Torquemad ubraja i bosansko-humske kršćane, navodi se kako oni zabranjuju dijeljenje milostinje i da preziru djela milosrđa. To ne stoji jer nam domaći izvor, navedena oporuka gosta Radina Butkovića, kazuje da «od toga polovica, trista dukata, ima se razdijeliti s pravom dušom’ i z dobriem’ načinom’ krštenim, koi su prave viere, apostolske, praviem krst’ianom’ …, a navlasno da se toj dijeli stariem’ kmetem’ i kmeticam’ …, kako koga vidi i zna od’ našega zakona, ili sliepa ili hroma ili mlobna ili uboga …». Drugih trista dukata ima se podijeliti dubrovačkoj

Dominik Mandić, Svezak III

katoličkoj sirotinji. Došašće i korizmu postili su ne samo uži članovi bosansko-humskih kršćana već, kako se može vidjeti u navedenim ispravama, i plemstvo. Izjave strojnika u Bolinom Poilu svjedoče da su strožije postili službeni članovi kršćana nego ostali vjernici, ali je činjenica da se u Bosni i do danas zadržao običaj strogog posta među običnim pukom, koji u vrijeme korizmenog posta ne jede nikoje životinjske proizvode (žežinjanje). Izjave da će obdržavati post po crkvenim zakonima, pokazuju da su jeli meso, odnosno da nisu svaki dan postili kao ni katolički vjernici. U Bolinom Poilu 1203. strojnici su obećali da će imati građene bogomolje a u svim svojim crkvama oltare i križeve. Iz toga je jasno da su im crkve zbog siromaštva, ratnih i raznih drugih nedaća bile zapuštene pa su ostale bez križeva i svetih slika. Hval je 1404. napisao svoj kodeks za Hrvojev hram. Postoji dosta naznaka da su se bosansko-humski kršćani služili rimskim obredom, što je i razumljivo jer je Bosanska biskupija dugo vremena bila podređena Dubrovačkoj, a prije toga Splitskoj i Bar skoj, nadbiskupiji. Bosanski je biskup polagao zakletvu na hrvatskom (slavenskom) jeziku. Sve što znamo o tim kršćanima, u svezi je sa zapadnom Crkvom. Sve što su napisali, u svezi je sa Zapadom. Sve nas upućuje da su početni uzor imali u benediktincima, koji su se služili glagoljicom. Kasnije su se iskristalizirale njihove posebnosti, kao uostalom i posebnosti svih lokalnih Crkava, pa i u obredu. Imali su i svoje pismo bosanicu koja je u svjetovnoj uporabi zamijenila glagoljicu, dok je u liturgiji glagoljica ostala do kraja bosansko-humskog srednjovjekovlja. U hrvat skoj i stranoj historiografiji nailazimo na mišljenje da članovi bosanskohumskih kršćana nisu priznavali knjige Starog zavjeta. To tvrde dva mletačka rukopisa i Torquemad. Štoviše, Torquemad piše da djelomično zabacuju i Novi zavjet. Izvor takvu spoznavanju jest u naučavanju manihejske i katarsko-patarenske sekte, čijim se ogrankom držalo i bosanskohumske kršćane. Suprotno tome, domaći nam izvori svjedoče da su ti kršćani u cijelosti priznavali Sveto pismo i da nigdje ne čine razlike između Starog i Novog zavjeta. Primjerice, kodeks kršćanina Hvala sadrži cijeli Psaltir, deset Božjih zapovijedi i devet pjesama koje se i danas recitiraju u časoslovu rimokatolika, a to su dvije Mojsijeve pjesme, Hananijina molitva, pjesma proroka Habakuka, pjesma proroka Izaije, pjesma proroka Jone i tri pjesme trojice mladića (Hananije, Azarije i Mišaela), koje pak Istočna crkva ne priznaje za kanonske, kao ni knjigu Danijelovu. Uz to, Hval navodi osamnaest imena iz Starog zavjeta i ubraja ih među svece, a razlog što je Psaltir uvrstio u knjige Novog zavjeta i Apokalipsu stavio iza četiriju evanđelja, umjesto na kraj, jest praktičnost u svakodnevnom molenju. Kršćanin Radoslav, čiji je kodeks nastao između 1443. i 1461., vuče svoj kontinuitet iz mnogo starijeg glagoljskog predlo ška, prepisao je Apokalipsu, početak Ivanova Evanđelja i nekoliko molitava. Kodeks Batala Šantića sadrži samo nekoliko riječi s kraja Ivanova Evanđelja. Iz toga što je Hval prepisao samo Novi zavjet u cijelosti a samo dio Starog zavjeta i što bosansko-humski kršćani nemaju u cijelosti prijepis Starog zavjeta, ne može se zaključivati da nisu priznavali Stari zavjet. Tu se u prvom redu radilo o praktičnosti i primjenjivosti svetopisam-

Predgovor trećem svesku

skih tekstova u sredini kojoj su namijenjeni, jer svi tekstovi Starog zavjeta uopće nisu razumljivi bosansko-humskoj sredini, a da se o mukotrpno sti prepisivačkog rada i ne govori. Za potonje potvrdu nalazimo i u riječima kršćanina Radoslava kada kaže: «Gospodo, ako sam’ što loše postavio nemoite se tomoi porugati, ere mi sta ruci truddni težeće, čtite i blagoslovite, a vas’ Bog’ blagoslovi uviki». Pored Evanđelja, članovi su bosanskohumskih kršćana najviše čitali Psalme i pojedine kantike iz Starog zavjeta te Apokalipsu apostola Ivana. To isto ranije nalazimo među kršćanima starohrvatske sredine, osobito u benediktinskim samostanima, i prije to ga u kršćanskom zapadnom svijetu. Kao i prethodno u starohrvatskoj sredini, i u srednjovjekovnoj se Bosni i Humu puno više čitao Novi nego Stari zavjet, jer je on vremenski bliži i razumljiviji. Što se pak tiče apokrifnih umetaka u spisima članova bosansko-humskih kršćana, njih u još većem broju nalazimo kod drugih kršćana, čak i u reguli sv. Benedi kta (Te decet), pa ih nitko ne drži hereticima. Službeni članovi bosanskohumskih kršćana nisu zabacivali ni crkvenu predaju, kako se to vidi iz pojedinih diplomatičkih formula isprava bosansko-humskih vladara i velmoža. Stoga nemaju uporišta pretpostavke i tvrdnje da su članovi bosansko-humskih kršćana heretici, jer da nisu priznavali Stari zavjet i crkvenu predaju i da su se služili apokrifnim spisima, ne bismo danas imali u izvorima tolike dokaze njihove pravovjernosti. Oni su izdanci starohrvatskih vjernika, koji su svoje kršćanstvo skromno i na lokalan način prakticirali. Političke i crkvene prilike nisu im bile nimalo naklonjene. U svojim redovima nisu imali svjetskih učilišta ni svjetskih teologa koji bi ih zagovarali u središtima političke i crkvene moći. Svoje su kršćanstvo živje li kao dio trpećih vjernika hrvatskog naroda. Analogno djedu Hrvata i u srednjovjekovnoj Bosni djed je duhovni predvoditelj kršćana, koji se ponekad naziva i episkup cr’kve bosan’ske. Izvori nam i tradicija govore da je prvi nastavljač drugog, odnosno da je vremenski razmak između nestanka prvog i javljanja drugog malen. Njih dvojica stoje u uzročno-poslje dičnoj svezi pa bi stoga i pitanje hereze u Bosni trebalo imati svoj začetak u «heretičnosti» djeda Hrvata, to prije što su najopsežniji spisi o heretičnosti hrvatskog biskupa nastali upravo u vrijeme kada se Bosansku biskupiju nastoji otrgnuti ispod Dubrovačke nadbiskupije i podvrći Kaloči (XIII. st.). Nema sumnje da je bosanski srednjovjekovni djed duhovna osoba i vjerski poglavar. U ustrojstvenom pogledu od početka XV. st. pa sve do pada Bosne pod Turke, odnosno do 1470., domaći izvori sadržavaju pojmove Crkva bosanska, djed, gosti, starci i općenito kršćani. U pismu svome sugrađaninu i sudioniku crkvenog sabora u Bazelu 1433., kardinalu dominikancu Ivanu Stojkoviću, Dubrovčani za te kršćane, između ostalog, kazuju da se prvi od njih zove djed, drugi gost, treći starac, a četvrti strojnik. Članovi se tih kršćana više poimaju kao ustrojeni redovnici i redovnički poglavari, a manje kao predstavnici Crkve ili vjere bosanske. Iz niza izvora saznaje se da su surađivali s franjevcima, dominikancima i običnim katolicima, te sudjelovali u katoličkim obredima. Svaka njihova kuća, hiža, bila je mjesto pisanja i čuvanja isprava. Uživali su velik ugled od najviših do najnižih staleža. Stoga su bili povjerljivi

Dominik Mandić, Svezak III

svjedoci, pregovarači, poslanici, carinici, suci i slično te nisu imali proti vnika u srednjovjekovnoj Bosni i Humu. Naziv bogomili D. Mandić je usvojio, najvjerojatnije, pod utjecajem veliko crkvenog dostojanstvenika i ondašnjeg autoriteta u pitanju srednjovjekovnih kršćana Franje Račkog. Slično je bilo i s egzegezom vjerovanja i naučavanja tih kršćana s činjenicom da su i Rački i Mandić poštivali autoritet i disciplinu srednjovjekovne Katoličke crkve u pogledu bosanskih i humskih srednjovjekovni kršćana, ali su obadvojica bila pod utjecajem svojevremenih političkih okolnosti. Rački, naime, pod utjecajem ideje južnog slavenstva, a Mandića su zatekle takve političke okolnosti tijekom i nakon Drugog svjetskog rata uslijed kojih su on i njegov narod imali utočište jedino kod dijele visokih članova Katoličke crkve. Također je činjenica da su oba bili vrhunski znanstvenici i da su znali da pojam bogomili ne odgovara kritičkim izvorima, ali su ga ipak rabili zbog navedenih okolnosti. Nasuprot njima L. Petrović, autoritet u kritičkom tumačenju izvora o srednjovjekovnim bosanskim i humskim kršćanima, tumačio je velim dijelom kritički izvore o toj tematici, iako je i on u pitanju nepogrešivosti i autoriteta Katoličke crkve ostao dosljedan Rimu, ali je zbog toga platio glavom – ni kriv ni dužan, analogno mnogim srednjovjekovnim bosanskim i humskim kršćanima. Oni su bili u početku katolici, ali su se zbog političkih okolnosti, jezika u liturgiji i raznih crkvenih i svjetovnih desetina ujedanput, ni krivi ni dužni, našli izvan discipline vrhovnika Ugarske katoličke crkve, kojoj je Rim neograničeno vjerovao, ali su ipak općenito ostali Kristovi pravi sljedbenici kakvih je bilo rijetko i u samom Rimu i u samoj Kaloči.

Milko BRKOVIĆ