Enver Kazaz
SUBVERZIVNE POETIKE
(Tranzicija, knji탑evnost, kultura, ideologija)
Uvodna bilješka Tekstovi u ovoj knjizi pisani su različitim povodima unazad više od deset godina. Svi su međusobno povezani bilo nastojanjem kritičke interpretacije književnosti, bilo različitim modelima kontekstualizacije eseja i sintetskih studija njihovim nalogom da se otkriju subverzivni potencijali kulture i književnosti prema različitim oblicima moći, ideološke, političke, akademske, kulturološke, institucionalne itd. Neki od njih podneseni su kao referati na međunarodnim naučnim skupovima i objavljeni u internacionalnim zbornicima znanstvenih radova. Esej Getoistan – kratko pismo za bolno rastajanje pisan je početkom 2009. godine u jeku rasprave o ukidanju viza građanima BiH za zemlje Evropske unije. Odluka u ukidanju viza konačno je donesena krajem 2010. godine. Esej, međutim, tom činjenicom, nadam se, ne gubi na svojoj idejnoj utemeljnosti, jer mu je, uz ostalo, cilj ukazati na modele isključivanja unutar mehanizama globalne neoliberalne moći, ali i na autogetoizaciju, automarginlizaciju i autoegzotizaciju kao rezultate ideoloških i kulturoloških strategija političkih i akademskih elita onih koji su podvrgnuti procesu isključivanja, a zbog domaćih postkonfliktnih političkih okolnosti nisu sposobni izvršiti detraumatizaciju društvene scene. Esej Ćosićiziranje bosanskih pisaca izazvao je burne polemičke reakcije u ovdašnjim desničarskim glasilima, magazinu Ljiljan ponajviše. Još oštrije rekacije izazvao je širi prikaz zbornika radova Andrić i Bošnjaci u izdanju BZK Preporod, Matični odbor Tuzla. Te reakcije nisu, po prirodi stvari, mogle biti uvrštene u ovu knjigu. Eventualno zainteresirani čitatelji/ce mogu ih pronaći najjednostavnijim pretraživanjem interneta. U knjizi sam nastojao u maksimalnoj mjeri sačuvati izvorne verzije svakog od eseja ili studije, uvjeren da ih uz ostalo određuje i vremenski trenutak u kojem su pisane, te da one na
različite načine reagiraju na svoje vremenske kontekste. Istodobno, promjene u meotodološkoj i teorijskoj podlozi ovih tekstova pisanih u vremenskom rasponu većem od deset godina ponešto govore i o vremenskoj uvjetovanosti kritičkog diskursa, ali o autorskom pozicioniranju prema književnim, kulturnim i društvenim pojavama o kojima sam različitim povodima pisao.
Tranzicijska etnokulturna pustinja 1. Tranzicija: etnotrauma, etnokapitalistička gramzivost i socijalna bijeda Bosanskohercegovačko tranzicijsko, etnonacionalizmom razoreno i podijeljeno društvo obilježeno je nemogućnošću da izađe iz ratnih kolektivnih trauma. Ideološka traumatizacija etnički podijeljenog i getoiziranog bosanskohercegovačkog društva rezultira interpretacijom nedavnog rata kao najvećeg etničkog povijesnog i kulturnog događaja. Ideološku kolektivnu traumu prati na individualnom planu socijalna, ne manje destruktivna i autodestruktivna, a u svojim učincima možda i pogubnija po sociopsihološko stanje društva. Udružene, individualne i kolektivne traumatizacije proizvode u tranzicijskoj, dejtonskoj BiH etnofobične interpretacije i historije i sadašnjosti, političko-ideološku zloupotrebu etnokulturnih polja, ideologizaciju religije i religizaciju ideologije, politizaciju i etnizaciju obrazovnog sistema, te čitav niz drugih fenomena u koje etnoideologije uplivavaju ne dozvoljavajući im nikakav stupanj autonomije. Stoga je dejtonska, tranzicijska BiH etnofobično društvo s ideološki konstruiranim neprelaznim granicama među etničkim zajednicama; društvo u kojem se sve životne prakse odvijaju pod ideološkim pritiskom koji etnonacionalizam pretače u praksu etnopolitičkog totalitarizma. Takav totalitarizam, pak, tranzicijsku BiH vidi isključivo kao zemlju nedovršenog rata i nedovršive države, a tranzicija nije kao što je to slučaj u drugim postsocijalističkim zemljama model ekonomsko-zakonodavnog prestrukturiranja i ideološko-kulturološkog izlaska iz totalitarnog oblika socijalizma, bilo da ga se definira kao realni, staljinistički ili pak titoistički, meki 9
etnosocijalizam.1 Tranzicija je, dakle, u BiH obilježena nastojanjem etnonacionalističkih politika da u miru realiziraju ratne ciljeve, ali i da kroz proces privatizacije izvrše kapitalističku mirnu revoluciju, tj. pretvorbu društvenog i državnog vlasništva u privatno, odnosno da namjesto samoupravnog sistema karakterističnog za titoistički etnosocijalizam uvedu divlji oblik etnokapitalizma koji nije ništa drugo do najsurovija forma tzv. prvobitne akumulacije kapitala. BiH je zemlja siromašnih, strašno siromašnih ljudi i veoma bogatih etnokapitalističkih elita te gotovo do kraja razorene srednje klase, koju danas u svijetu uništava ekonomska kriza, neoliberalizam i globalizacijski kapitalizam kao jedina sveplanterana moć. Zato bosanskohercegovačka troetnokratija nastoji ostvariti panoptičku, faucaultovski shvaćenu kapilarnu kontrolu društva, a etnonacionalistička ideologija postaje metaoznačiteljem cjelokupne društvene prakse. Etnonacionalizam je uspio izvršiti mentalnu okupaciju svake od tri etničke zajednice u BiH, a traumatični tranzicijski prezent porađa novu bosanskohercegovačku stvarnost i realizira novu BiH, bez bilo kakvih bitnih veza s različitim modelima ostvarivanja bosanskohercegovačke multietničke, multireligijske i interkulturalne sadržine u povijesti.
1 Titov
model socijalizma i komunističke ideologije u potrebi da, nakon 1948. godine i poznate Rezolucije Informbiroa, te razlaza sa Staljinom, napravi što veću razliku prema staljinističkom i drugim modelima socijalizma kao utopijskog puta prema komunizmu zapravo je realizirao etnosocijalizam. Na drugoj strani, etnosocijalizam je iznikao i iz one literature koja je u okrilju komunističke ideologije tragala između dva svjetska rata, a potom i nakon NOB-a za rješavanjem složenih nacionalnih pitanja na južnoslavenskom prostoru. Etnosocijalizam se već na prvi pogled može uočiti u formuli ravnopravnosti naroda i narodnosti, te paroli o bratstvu i jedinstvu jugoslovenskih naroda i narodnosti, te federativnom ustrojstvu Titove Jugoslavije. Baš zbog toga se titoistički socijalizam nije odvijao prema ideološkoj formuli internacionalizma/kosmopolitizma s težnjom globalnog ostvarenja klasne revolucije, već kao vlastodržačka ideologija koja je pomirujući vjekovne mržnje i povijesne sukobe između južnoslavenskih nacija i etnija htjela da se ukaže kao katarktički povijesni telos koji te nacije i etnije izvodi iz mračne prošlosti u svijetlu budućnost i sretnu sadašnjost.
10
Heroj i žrtva u funkciji pamćenja rata Književni kanon i ideološki rituali kao temlj nacionalnog pamćenja Kada se pažljivije analizira model pamćenja povijesnih zbivanja, tj. model uspostavljanja društvenog pamćenja na južnoslavenskom kulturnom prostoru, dolazi se do zaključka da je tzv. kanonska književnost uz ideološki impostiranu historiografiju jedan od njegovih osnovnih elementa. U takvom djelovanju književnog kanona otkriva se njegova bliska veza s ideologijom, a kanon se ukazuje kao proizvod ideološke moći koja zauzima sve institucije sistema, a pogotovu akademsku zajednicu. Književnost se pri tom tretira isključivo kao politika kolektivnog identiteta, što je ona na južnoslavenskom prostoru i bila u začetnoj fazi svoga modernog oblika u drugoj polovini 19. vijeka, u vremenu romantizma, dakle, kada u antiosvajačkoj gesti, boreći se protiv imperijalnih ciljeva osmanskog i austrougraskog carstva nastoji graditi identitet etnikuma i etničke oslobodilačke ideologije. Tako je romantizam, kasni, folklorni, epski kodiran s epom kao centralnim žanrom, omogućio književnosti da postane centralno mjesto izgradnje politika kolektivnog identiteta. Te društvene funkcije književnosti nije se oslobodio čak ni visoki modernizam sa svojim zahtjevom za autonomijom umjetnosti, eksperimentom i istraživanjem granica žanra u svojoj poetičkoj podlozi, nastojanjem da djeluje subverzivno u odnosu na ideološku moć i čitavim nizom drugih karakteristika koje su se posredno ili neposredno suprotstavljale ideološkim naracijama. Funkcija kanona nije, dakle, samo uspostavljanje poretka vrijednosti iz određene estetičke norme unutar književnog polja. Ona je prije svega nastojanje da se na društvenom planu iz različitih po145
zicija funkcionalizira književnost i da joj se osim ideološke dodijele i moralna, propedeutička, didaktička, te čitav niz drugih uloga. Upravo zato se u promjeni kanona može pratiti promjena politika kolektivnih identiteta na južnoslavenskom prostoru, pri čemu valja imati u vidu da je svaka vladajuća ideologija svoj koncept identiteta definirala kao organski cjelovit, završen, kao neku vrstu telosa povijesti, iako je svjesna da s njim postupa procesualno i da ga tvori kao društveni performans u kojem će se očitovati njene vrijednosti u kostrukcijama društvenog i kulturalnog pamćenja prošlosti. Sklonost totalitarnih ideologija da stubokom mijenjaju interpretaciju cjelokupne stvarnosti, da izvrše reviziju identitarnih vrijednosti i promijene tumačenje povijesti, etike i morala, čak metafizičkog i transcendentalnog plana ljudskog postojanja, jednom riječju ukupnost društvene i individualne egzistencije, u promjenama književnog kanona nekad rezultira rezom, potpunim odbacivanjem prethodnih vrijednosti, a nekada se izvrši korijenita reinterpretacija kanonskih djela koja ostaju u novom kanonskom poretku. Međutim, zbog promjene normativne kanonske, školske i univerzitetske interpretacije može se reći da su to sada u semantičkom pogledu za recijepente sasvim nova ili sasvim drukčija djela u odnosu na njihovu raniju kanonsku interpretaciju. Književni kanon je sastavni dio rituala izgradnje kolektivnog identiteta i društvenog pamćenja koje u određenoj zajednici formiraju institucije sistema kroz različite vrste ritualiziranih procesa. Zapravo, u ideološko-kulturološkim ritualnim procesima kanon iz apstraktnog poretka biblioteke ulazi u društvenu stvarnost, realizira svoj cilj, izlazi iz školskih torbi i univerzitetskih učionica na ulice i trgove, te u konačnici ostvaruje svoju performativnu ulogu. Ideološko-kulturološke rituale na društvenu scenu izvode različite institucije sistema, pri čemu se u njihovom obnavljanju ogleda nastojanje sistema da u poredak društvenog pamćenja uvedu svaku generaciju i da u njoj održava ili podiže na veću razinu njegov nivo. Formiranjem i održavanjem društvenog pamćenja u SFRJ bavile su se političke i ideološke inistitucije, prenoseći zadatke 146
Unutranji otpor kanonu i patrijarhalnoj moći – karnevaleskni potencijal sevdalinke Najčešće tumačena kao pjesma u kojoj se zrcali sama bit usmene književne tradicije, sevdalinka je u našem dobu postala kodnim mjestom muškocentrične, patrijarhalne, političko-ideološke interpretacije etnokulturnog identiteta. Pri tom, etnički identitet se obično shvata kao esencijalan, biosocijalan i biopolitički, kolektivno-autoritaran, homogen, monolitan, čvrst, pri čemu je vladajuća politička ideologija sami telos, cilj kojemu je upućen identitetski hod u povijesti. Jasno je da se u takvom tumačenju identiteta prenebregava njegova dijalektičnost, stalna promjenjivost tokom povijesti, kontradiktornost, njegova dijaloška i poliloška upućenost na drugo i različito, njegov odnos prema alteritetu, što je, ustvari, sami uslov njegove izgradnje. Ako se monolitno i monološki konceptualiziran identitet pažljivije promotri, uočava se preformativna priroda ideološkog diskursa koji, zapravo, konstruira prošlu zbilju prema svojim utopijskim potrebama. Ideologija nije tu samo tumač prošlosti, nego i njen posjednik, svojevrsni osioni vladar, koji se, na drugoj strani, hoće iz svoje prezentnosti proglasiti jedinim konstruktorom etničke budućnosti postajući na taj način njenim okupatorom. Takva utopijska priroda ideologije pokazuje da su ideološke istine i njihova projektivna moć tek oblik nasilja nad stvarnošću i konstrukcija društvene laži. Sevdalinka se u ovakvom ideološkom čitanju shvata kao jedinstven korpus lirskih usmenih pjesama koje posvjedočuju nacionalno definiranu tradiciju, a svojim nesumnjivim estetskim uzletima dokazuju njenu vrijednost. Zbog toga ona nije samo kodno mjesto nego i ključni dio korpusa tradicije. Institucija ovdašnje ideološki 205
funkcionalizirane književne znanosti na nju se poziva kao na temeljni argument i sveti dokaz o svetoj veličini nacionalne kulturne tradicije. U tom procesu sevdalinka je preseljana iz svog prirodnog kulturnog miljea, kreativnog daha orijentalne kulture koji je ostao iza osmanske vladavine balkanskim prostorom, u ideologijski konstruiran topos nacionalnog identiteta. Ona nije više balkanski fenomen gdje teme i motivi putuju iz jednog u drugi jezik unutar veličanstvenog kulturnog međuoplođivanja jezika, što odmah upućuje na dinamičnost njene kreativnosti, nego je takvim čitanjem pretvorena u statičan fenomen u kojem je jezička granica neprelazni bedem među kulturama. To se vidi već na razini imenovanja, pa je sevdalinka postala bošnjačkom pjesmom, iako se pojavljuje kao urbani iskaz patrijarhalne svijesti kako u Bosni, tako i u Makedoniji, Sandžaku, Srbiji, Bugarskoj, svuda gdje je orijentalni kulturni dah doticao tvoračku moć jezika s kojima je došao u dodir. Sevdalnika je, dakle, u samoj svojoj tvoračkoj prirodi nastala iz procesa kulturnog ukrštanja, pa se umjesto homogenosti, kako je čita institucija ideologizirane književne znanosti, u njoj pojavljuje hibridnost, heterogenost, kreativna različitost. Pri tom, toposi granice i razlike nisu mjesta neprelazne suprotnosti, nego stvaralačkog dijaloga, mjesta gdje se jedan jezik kreativno susreće s drugim. To je u sevdalnici moguće zato što je ona po prirodi stvari pjesma o najintimnijem mogućem osjećanju, onom ljubavnom, pri čemu nestaju svi kolektivni zastori za račun pojavljivanja individue i njenog glasa unutar patrijarhalnog kulturnog modela. Već sama činjenica da pjeva o sevdahu upućuje na to da ova pjesma ne pristaje ni na kakav politički jezik kolektiva. Naprotiv, politički jezik neprestano je u svedalinci izložen individualnom motrenju i procjenjivanju, pa je ona, ustvari, subverzivni kulturni iskaz koji se protivi vladajućem kulturnom diskursu i fukoovski shvaćenoj panoptičkoj moći institucije koja iza njega stoji. Subverzivno djelovanje sevdalinke očigledno je na više razina. Ona je iskaz o intimnom u svijetu u kojem se o tome ne priča, ne barem naglas, ne javno u svijetu u kojem je o tome stidno i zabranjeno javno govoriti. Ona je, nadalje, iskaz o erotskom koje je tijesno 206
Treći svijet i njegova mudrost isključenosti (Slika imperijalne ideologije i prosvjetiteljske utopije u Andrićevoj Travničkoj hronici)
I. Mada od svih Andrićevih romana najbliža tradicionalnoj romanesknoj naracji, Travnička hronika sržno se ostvaruje u poetici modernističkog skpeticizma zasnivajući u južnoslavenskom kulturnom kontekstu model novostorijskog romana. Transformacija tradicionalnog historijskog u novohistorijski roman ponajprije se ogleda u konceptu povijesti u ovom djelu. Kada se to ima u vidu, nameće se zaključak da je Travnička hronika svojevrsni kulturološki roman arhiv u kojem se nalazi slika jednog od graničnih, prelomnih momenata u bosanskohercegovačkoj povijesti – tzv. konzulskih vremena u kojima se počinje destruirati tradicionalna kulturna paradigma, a sporo se uspostavlja prosvjetiteljska. Na toj osnovi ovo djelo spada u tzv. kulturološke novohistorijske romane koji istražuju kulturne hijatuse nastale u sudaru dvaju kulturnih paradigmi, pri čemu se jedna, starija, počinje destruirati, a nova se još nije uspostavila za dominantnu kulturnu normu. Na historijskom i političkom planu Hronika oslikava odjeke Napoleonove vladavine i velikih evropskih ratova u BiH kao zemlji i kulturi na periferiji i Okcidenta i Orijenta. U takvom historijskom kontekstu roman prikazuje složene odnose imperijalnih ideologija prema BiH i njenim stanovnicima koje se razvijaju u tri carstva, Austro-Ugarskom, Francuskom i Osmanskom, a materijaliziraju u stavovima konzula i vezira u Travniku. U tom 245
sloju romaneskne priče opisuju se strategije proizvodnje negativnih predodžbi koje imperijalnoj ideologiji trebaju pribaviti moralno opravdanje za koloniziranje BiH. U istom povijesnom kontekstu ispituje se i odnos prosvjetiteljske utopije i s njom usklađene ideje humanizma koja pokušava »emancipirati i civilizirati« BiH i njene stanovnike procesom proizvođenja evropskosti u prostoru i kulturi koje prosvjetiteljstvo unaprijed određuje neevropskim. No, da bi se pobliže objasnila Travnička hronika kao novohistorijski roman nužno je osvijetliti koncept povijesti u njoj. U skladu s poetičkim načelima modernističkog novohistorijskog romana Andrićev narator u rekonstruiranju povijesne slike ne koristi nietzscheanski shvaćen monumentalistički koncept povijesti kojemu je cilj da kroz priču o velikim ljudima i događajima kao sistemu kolektivnih uzora iz prošlosti izgradi herojsku sliku nacionalne historije. Monumentalistički koncept povijesti osnova je klasičnog historijskog romana, onog, dakle, romana koji je najbliži epu i koji iz epa preuzima ne samo epski kulturni kod već i ideologiju heroja, herojsku kulturnu paradigmu koja nastoji da u piščevoj sadašnjosti poradi na rješavanju ključnih problema krvno srodnički shvaćenog kolektivnog identiteta. Klasičan historijski roman i njegova formativna obnova na južnoslavenskom kulturnom prostoru u vidu manirističkog modernog i postmodernog historijskog romana, zasnovanog na južnoslavenskoj postmodernističkoj nekrofiliji130 kao temeljnoj ideološkoj matrici, nastoji postići učinak obrnute mimeze stvaranjem nacionalnih uzora s kojima bi se čitatelji trebali identificirati u ostvarivanju nekog od ideoloških nacionalnih ciljeva. Baš zbog 130 Nekrofilijski tok postmodernizma je ona literatura na južnoslavenskom kul-
turnom prostoru koja je u drugoj polovini XX. vijeka otvorila nekontrolirano tržište nacionalnih mitova (Miško Šuvaković), obnovila kolektivni fokus u izgradnji slike prošlosti, na zasadama desnih ideologija iskonstruirala pitanje povijesne krivice, što je imalo za posljedicu razvijanje osvajačkog političkog stava prema susjednim nacijama koje su istrpile istu ili sličnu povijesnu sudbinu, a u tekstovima je razvila niz negativnih predodžbi o Drugom utemeljujući na taj način svoje ideološko nacionalističko stanovište.
246
Egzistencijalnost/povijesnost Bosne – interpretacija u zamci ideologije (U povodu zbornika radova Andrić i Bošnjaci, BZK Preporod, Tuzla, 2000.) Zbornik radova pod naslovom Andrić i Bošnjaci191 iznova pokreće nekoliko veoma bitnih, čak moguće presudnih pitanja o stanju recepcije ne samo Andrićeve literature nego i ukupne književnosti u Bosni. Promišljati ta pitanja čini mi se isto toliko važnim literarnim faktorom koliko i promišljati literaturu, pa ovaj tekst nema namjeru komentirati samo Zbornik i ono što se nalazi između njegovih korica već i analizirati određene aspekte interpretativnih strategija koje danas dominiraju bosanskom kritičkom i književnonaučnom praksom. Andrićeva literatura postala je u našem vremenu prostorom otvorenog sukoba ideologija, koji je u ranijem, totalitarnom sistemu, doduše, bio prikriven, ali ne manje djelotvoran, i koji je na koncu presudno odredio profil i aksiologiju recepcije te literature u jednom dijelu književne znanosti. Od tog sukoba nije ostala imuna
Zbornik je sastavljen iz tri dijela. U prvom su sabrani prilozi podenseni na naučnom skupu »Djelo Ive Andrića u historijskom i društvenom kontekstu«, održanom u Tuzli 1999. godine. Autori tih priloga su: Ahmed S. Aličić, Munib Maglajlić, Hadžem Hajdarević, Salih Jaliman, Safet Bandžović, Vedad Spahić, Bećir Macić, Nedžad Ibrahimović, Đenana i Lada Buturović, Uzeir Bavčić, Muhamed Huković i Rasim Muminović. Drugi dio zbornika predstavlja izbor tekstova objavljenih prije naučnog skupa, a treći donosi bibilografiju radova na temu Andrić i Bošnjaci. 191
303
ni šira recepcija,192 čak dotle da se vojnik Vojske Republike Srpske pred stranim novinarima u Višegradu pozivao na Andrićevu literaturu kao argument za čin svoje borbe i temeljni uslov svog ideološkog opredjeljenja, kao što se, na drugoj strani, čin rušenja spomenika Ivi Andriću početkom 1992. u istom gradu može razumjeti kao ideološko neslaganje s piscem. Andrić je na toj osnovi postao opijumom i ključnim argumentom desnih ideologija u međusobnom razračunu. Slično ili gotovo Utjecaj takvog skuoba na širu recepciju i strategije izgradnje slika o Bosni i bosanskim narodima u povodu Andrićeve literature možda ponajbolje ilustruju činjenice što ih u tekstu Pisac na osami navodi Ivo Žanić. Nakon što je pojasnio da razlike u čitanju Andrića proističu iz različitih ideoloških pozicija interpretatora, argumentirajući taj stav primjerima različitih čitanja Andrićevog opusa od strane Roberta Ciullia, njemačkog kazališnog redatelja, »lijevog jugofila« i Paula Levandija, austrijskog novinara mađarskog porijekla, »desnog kroatofila«, Žanić navodi niz primjera koji potvrđuju činjenicu da šira recepcija Andrićevu literaturu interpretira kao povijesni imago Bosne, te da su se o krvavom ratu 1992.-1995. u BiH strani diplomate i intelektualci informirali iz Andrićeve literature. »Odlazeći u kolovozu 1993. godine na odmor, njemački ministar vanjskih poslova Kinkel objavio je da sa sobom nosi Andrićevu Na Drini ćupriju, što je imao biti dokaz da ne misli zanemariti bosanski problem, a istih se dana neki Kanađanin iz UNPROFOR-a pohvalio Vjesnikovom novinaru, za usputna razgovara u avionu Split-Zagreb, kako je on taj roman već savladao te čita Omer-pašu Latasa. Genral Morllion, bivši zapovjednik UNPROFOR-a, navodi u memoarima kako je, ponukan savjetom francuskog veleposlanika u Beogradu, na noćnom ormariću držao Andrićeve romane, a hrvatski veleposlanik za zemlje Beneluxa Janko VraniczanyDobrinović kazuje novinarki Slobodne Dalmacije u kolovozu 1994. kako je glavnom tužitelju Haškog suda Richardu Goldostoneu i suradnicima ‘da bi se malo približili srpskom pogledu na problem koji je jako specifičan i koga se ne može opisati kao crno-bijeli’ preporučio pročitati upravo Na Drini ćupriju. I Peter Handke piše u eseju Pravda za Srbiju, prepuštao se reminiscencijama na Andrićev ‘trajno poučan ep o Drini’, kada je potkraj 1995. godine umakao ruke u ‘drinsku zimsku vodu’, a belgijski general Schopus, zapovjednik vojnog dijela UNTAES-a, u svibnju ove godine – kurtoazno ili ne – objašnjava na srpskoj TV Vukovar kako ‘mnogo bolje ruzumije Srbe’ otkad je pročitao isti roman, koji su mu ‘darovali tamošnji srpski vlastodršci’«. Erazmus Zagreb, 1996., br. 18, str. 48. 192
304
Sadržaj Uvodna bilješka. .............................................................................................................5
I Tranzicijska etnokulturna pustinja...........................................................................9 Getoistan – kratko pismo za bolno rastajanje .....................................................33 Bez minimuma katarze. ................................................................................................44 Ćosićiziranje bosanskih pisaca...................................................................................52
II Dijalog sa tradicijom / tradicijama..........................................................................71 Nacije u epskom zrcalu................................................................................................88 Historiografski i kulturnopovijesni metanarativi o osmanskoj bosni........................................................................................................108
Heroj i žrtva u funkciji pamćenja rata..................................................................145 Poetika svjedočenja i otpora....................................................................................163 Disidentska uloga modernističkog skepticizma...................................................181
III Unutranji otpor kanonu i patrijarhalnoj moći – – karnevaleskni potencijal sevdalinke . ...............................................................205 Žensko/ženstveno stajalište u sevdalinci o lijepoj mejri/mari i ali-paši – kanonski tekst u procesu razaranja kanonske norme....................................................................227
IV Treći svijet i njegova mudrost isključenosti .......................................................245 Od povijesnog do simboličkog toposa.....................................................................271 Egzistencijalnost/povijesnost Bosne – – interpretacija u zamci ideologije . .......................................................................303
327