FRA JOSIP MARKUŠIĆ (1880. 1968.) Bosanski franjevac i crkveni pastir naroda u ratovima ideologija
NAKLADNICI
Franjevački samostan Sv. Luke, Jajce Synopsis d.o.o., Sarajevo Synopsis d.o.o., Zagreb ZA NAKLADNIKE
Fra Anto Šimunović Fadila Halvadžija Ivan Pandžić UREDNIK
Fra Drago Bojić RECENZENTI
Fra Miro Jelečević Fra Ivan Šarčević KOREKTURA
Darko Rubčić
ILUSTRACIJA NA NASLOVNOJ STRANICI
Cvita Bojić Šarić ILUSTRACIJE NA PREGRADNIM LISTOVIMA
Gabriel Jurkić GRAFIČKO OBLIKOVANJE
Branko R. Ilić TISAK
Grafotisak d.o.o., Grude
Fra Josip Markušić (1880. 1968.) Bosanski franjevac i crkveni pastir naroda u ratovima ideologija
Jajce ‒ Sarajevo ‒ Zagreb 2018.
Sadržaj
Predgovor
____________________________________ 9
FRA JOSIP MARKUŠIĆ – 50. OBLJETNICA SMRTI Fra Drago Bojić Humanost i mudrost u vremenu barbarstva i ludosti _ _ _ _ _ _ 13 Jozo Džambo
Kroničar „kamenog doba“. Bilješke o „Ratnim zabilješkama“ (1941.–1945.) fra Josipa Markušića _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 39
Ivan Lovrenović Pa, tko je bio taj sporni i strašni fra Jozo Markušić!? _ _ _ _ _ _ _ 81
PUBLICISTIKA FRA JOSIPA MARKUŠIĆA Moć socijalne demokracije _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 93 Za našu arhitekturu _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 96 Od bijede do pobjede – u Jajcu _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 112 Sjećanje na profesora arhitekta J. Plečnika po anegdotama _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 137 Jajački fragmenti _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 143
OKRUŽNICE I GOVORI FRA JOSIPA MARKUŠIĆA (izbor) Provincijalova okružnica _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 163 Uskrsna čestitka _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 166 Govor profesorima i studentima _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 173 5
O Udruženju Dobri pastir _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 178 Uz desetu obljetnicu Udruženja _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 181 Pismo/Govor Josipu Brozu Titu _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 187
SJEĆANJA NA FRA JOSIPA MARKUŠIĆA (izbor) Fra Rastislav Drljić Uspomeni nestora i seniora provincije mnp. o. fra Joze Markušića _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 195 Fra Vlado Karlović Posmrtni govor o. provincijala nad odrom mnp. o. J. Markušića _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 202 Fra Ljubo Hrgić
Sjećanje na pok. fra Jozu Markušića _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 205
Fra Željko Džaja
Obnovljena uspomena na pok. fra Josipa Markušića _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 208
Fra Alojzije Ištuk
Pozdravni govor Provincijala Bosne Srebrene _ _ _ _ _ _ _ 211
Tomislav Šagi-Bunić Pozdravna riječ predsjednika Teološkog društva „Kršćanska sadašnjost“ _ _ _ _ _ _ _ _ 214
BIBLIOGRAFIJA FRA JOSIPA MARKUŠIĆA _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 219
DODATAK – fotoalbumi Proslava zlatne mise fra Josipa Markušića _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 235 Crkva Sv. Ante u Beogradu _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 245
6
Portret fra Josipa Markušića, Ljubo Lah 7
Predgovor Fra Josip Markušić (1880.–1968.) jedan je od najznačajnijih franjevaca u cjelokupnoj povijesti Franjevačke provincije Bosne Srebrene. Uz pedesetu godišnjicu njegove smrti, Franjevački samostan Sv. Luke u Jajcu je 27. travnja 2018. godine organizirao okrugli stol. Izlaganja s okruglog stola donosimo u prvom dijelu knjige. Tekst Drage Bojića analizira okružnice, pisma i božićne i uskrsne poslanice fra Josipa Markušića iz vremena kad je bio drugi i treći put provincijal Bosne Srebrene (1949.–1955.). Jozo Džambo u svom tekstu donosi bilješke o „ratnim zabilješkama“ fra Josipa Markušića (1941.–1945.). Tekst Ivana Lovrenovića analizira različite i suprotstavljene percepcije fra Josipa Markušića u Katoličkoj crkvi i uopće u javnosti. Izlaganjima s okruglog stola dodajemo i druge priloge koji predstavljaju ličnost i djelo fra Josipa Markušića, pa tako u drugom dijelu knjige donosimo izbor Markušićevih publicističkih radova. Fra Josip Markušić je cijeli život pisao i objavljivao, zahvaćajući široki spektar tema. Ovdje donosimo nekoliko publicističkih radova kao ilustraciju njegova intelektualnog rada. Izabrani tekstovi pokazuju Markušićevo zanimanje za socijalna pitanja, povijest provincije Bosne Srebrene i Bosne te za umjetnost i arhitekturu. U trećem dijelu knjige donosimo nekoliko službenih okružnica, govora, uputa i pisama fra Josipa Markušića koje je kao provincijal pisao nakon Drugog svjetskog rata od 1949. do 1955. godine. Fra Josip Markušić je tri puta biran za provincijala Bosne Srebrene (1928.–1931.; 1949.–1952.; 1952.–1955.) pa je i zbog provincijalne službe često bio u prilici da piše i govori. Izabrali smo nekoliko njegovih pisama bosanskim franjevcima, govore koji pokazuju njegove stavove o udruženju Dobri pastir i pismo Josipu Brozu Titu koje ilustrira Markušićevu neumornu i strpljivu, razboritu i mudru borbu za očuvanje provincije, vjere bosanskih katolika i dobrih odnosa među južnoslavenskim narodima. 9
PREDGOVOR
O fra Josipu Markušiću su još za njegova života, a još više nakon smrti, pisali mnogi. Uz stotu godišnjicu njegova rođenja organiziran je i znanstveni skup čiji su radovi objavljeni u zborniku. U četvrtom dijelu knjige donosimo nekoliko tekstova (sjećanja) o fra Josipu Markušiću koji su nastali neposredno nakon njegove smrti, a prethodno su objavljeni u Bosni srebrenoj, Dobrom pastiru i spomenutom Zborniku radova. Ovi tekstovi (sjećanja) pokazuju da je fra Josip Markušić bio cijenjen i u svojoj vlastitoj zajednici, ali i izvan njezinih okvira. O tome posebno svjedoči njegova korespondencija – tisuće pisama upućenih bosanskim i južnoslavenskim franjevcima i svećenicima, književnicima i umjetnicima, predstavnicima vlasti i prijateljima, koja još čekaju na ozbiljno iščitavanje i analizu. U petom dijelu knjige donosimo bibliografiju o fra Josipu Markušiću koju je priredio fra Slavko Kovačić i koja je objavljena u Zborniku radova. Bogata bibliografija prikazuje intelektualni rad fra Josipa Markušića, njegove veće studije i manje pojedinačne priloge objavljene u različitim časopisima. Bibliografija je dopunjena i tekstovima o Markušiću koji su nastali nakon 1980. godine. U posljednjem, šestom dijelu knjige, donosimo i dva fotoalbuma: jedan je s proslave Markušićeve zlatne mise (1954. godine), a drugi album sadrži fotografije crkve Sv. Ante u Beogradu koji je fra Josipu Markušiću poklonio „u znak odanosti i zahvalnosti za sretan imendan“ fra Eduard Žilić 1961. godine. Fra Josip Markušić je službovao kao gvardijan u Beogradu od 1931. do 1939. godine i jako je zaslužan za izgradnju ove crkve. Album predstavlja jednu od najljepših katoličkih crkava na ovim prostorima i svjedoči o prijateljstvu fra Josipa Markušića i Jože Plečnika, ali i prijateljstvu fra Josipa Markušića i fra Eduarda Žilića. Preuzete tekstove prenosimo u njihovom izvornom obliku, bez ikakvih stilskih, sadržajnih i uredničkih zahvata, osim u slučajevima kad je očito riječ o slovnim, tipkarskim ili gramatičkim pogreškama. Time želimo da čitatelji osjete duh vremena – pisanja i govora – u kojem su tekstovi objavljeni. Na naslovnoj stranici (omotu) knjige je portret fra Josipa Markušića, rad akademske grafičarke Cvite Bojić–Šarić. Na pregradnim listovima su crteži Gabriela Jurkića koje su nam ustupili franjevci Franjevačkog samostana Sv. Duha u Fojnici. Za ilustracije smo koristili materijale iz Arhiva samostana u Jajcu, a u knjigu smo uvrstili i portret fra Josipa Markušića koji je izradio akademski slikar Ljubo Lah. Fra Drago Bojić 10
Na stubiĹĄtu dvora bosanskih kraljeva, 1938.
Humanost i mudrost u vremenu barbarstva i ludosti Fra Drago Bojić „Jedina je opasnost da se ne pokažeš čovjekom. Smrt je manja opasnost!“ – zapisao je deset godina nakon završetka Drugoga svjetskog rata fra Josip Markušić (1880.–1968.), jedan od najznačajnijih i najutjecajnijih bosanskih franjevaca 20. stoljeća. Ove riječi se odnose na ratne i poratne godine u Jajcu gdje je Markušić u to vrijeme djelovao. Markušić je u vrijeme Drugog svjetskog rata, skupa s nekim drugim fratrima u jajačkom samostanu, bio na strani ljudi koje je tadašnji ustaški i nacistički režim progonio. Samostanska vrata su bila otvorena svima, neovisno o vjerskoj i narodnoj pripadnosti. Ove riječi vjerojatno i ponajbolje sažimaju dugi život trostrukog provincijala Franjevačke provincije Bosne Srebrene. Pedeseta godišnjica njegove smrti prilika je da se prisjetimo angažiranog, u suvremenoj Katoličkoj crkvi istodobno hvaljenog i osporavanog bosanskog franjevca, njegova odnosa prema vlastitoj zajednici Bosni Srebrenoj, prema Katoličkoj crkvi, prema narodu i prema narodnooslobodilačkoj borbi i ondašnjim komunističkim vlastima.
I. U povijesti Franjevačke provincije Bosne Srebrene bilo je zasigurno i težih vremena, ali nijedno stoljeće nije bilo tako turbulentno kao dvadeseto. Razlozi su dvostruki: političke prirode – česte promjene političkog okvira u kojem je zajednica djelovala, i crkvene prirode – promjena unutarcrkvenoga konteksta u kojem se zajednica nalazila. Od konca 19. do konca 20. stoljeća Bosna Srebrena je živjela i djelovala u šest različitih političkih okvira 13
FRA JOSIP MARKUŠIĆ – 50. OBLJETNICA SMRTI
(Osmansko Carstvo, Austro-Ugarska, Kraljevina SHS, NDH, SFRJ i BiH) i u svakom od njih se susretala s novim problemima i izazovima. S tim vremenskim periodom se poklapa život fra Josipa Markušića. Rođen je 1880. godine, dvije godine nakon dolaska austrougarske vlasti u Bosnu i Hercegovinu i živio je do 1968. godine. Nije upamtio osmansko vrijeme i nije doživio suvremenu Bosnu i Hercegovinu, ali je aktivno i samosvjesno živio i djelovao u ostala četiri politička sistema. Evo kratkog opisa njegova dugog životnog puta kako ga donosi povjesničar Slavko Kovačić koji je povodom 100. godišnjice rođenja fra Josipa Markušića istražio njegov život i djelo.1 Fra Josip Markušić se rodio u selu Čepku kod Kotor Varoša. Pučku školu je završio u rodnom kraju, a kasnije gimnazijsko školovanje i studij teologije u Gučoj Gori, Kraljevoj Sutjesci i u Budimpešti. Za svećenika je zaređen 1904. godine, nakon čega je kratko vrijeme bio u Jajcu, da bi onda bio poslan u Franjevačku klasičnu gimnaziju u Visokom gdje je predavao grčki, bio i ravnatelj gimnazije, uređivao jedno vrijeme i Serafinski perivoj. Nakon službovanja u Visokom, Markušić je bio gvardijan u Jajcu (1915.–1916.), župnik u Kotor Varošu (1916.–1919.), gvardijan u Sarajevu (1919.–1922.), te ponovno u Jajcu (1922.–1928.). Za provincijala Bosne Srebrene biran je tri puta: 1928.–1931.; 1949.–1952.; 1952.–1955., što je, kako tvrdi fra Ignacije Gavran, još jedan značajni bosanski franjevac 20. stoljeća, jedinstven slučaj u cijeloj povijesti Bosne Srebrene. Nakon prve službe provincijalstva bio je i gvardijan u Beogradu (1931.–1939.) u kojem je skupa s poznatim i cijenjenim slovenskim i jugoslavenskim arhitektom Jožom Plečnikom nastojao dovršiti započetu crkvu Sv. Ante. U vrijeme Drugoga svjetskog rata boravio je u samostanu u Jajcu, u koji se nakon druga dva provincijalstva ponovno vratio u mirovinu gdje je i umro 1968. godine. U povodu stote obljetnice rođenja fra Josipa Markušića izdavačko društvo Kršćanska sadašnjost iz Zagreba i revija Nova et vetera iz Sarajeva su organizirali u Jajcu simpozij. Radovi su kasnije skupljeni i objavljeni u zborniku 1
14
Slavko Kovačić, „Fra Josip Markušić (1880–1968). Biobibliografski obrisi“, u: Fra Josip Markušić. Zbornik radova sa simpozija u povodu 100. obljetnice rođenja fra Josipa Markušića: održan 17. i 18. rujna 1980. u Jajcu, Kršćanska sadašnjost – Revija „Nova et vetera“, Zagreb–Sarajevo 1982, 25-67.
Kroničar „kamenog doba“ Bilješke o „Ratnima zabilješkama“ (1941.–1945.) fra Josipa Markušića Jozo Džambo Rukopisni zapisi iz vremena Drugog svjetskog rata fra Josipa Markušića obiluju zapažanjima o nesigurnosti života, strahu i stradanjima, bježanju od opasnosti, ljudskoj mimikriji i snalaženju u nevolji. Tako pod datumom 9. rujna 1944. čitamo: Mnogi se narod sprema noć provesti u kukuruzima, a muslimani gotovo svi. Oni koji su ostali u kućama imali su ostati odjeveni da mogu kroz prozore u mrak [...]. Samo nekoliko mjeseci ranije od straha od aviona narod je ustajo i bježo u pećine. Ili: U gradu panika, građani bježe u skloništa, ili van grada. (24. X. 1944.) Drugi su, poput tesara Marka Jelice na Volujaku, na vijesti da će Jajce biti bombardirano, pravili sebi bunkere. (15. X. 1943.) Sa sličnim vijestima započinje Markušić i svoje bilješke za 1944. godinu: Svijet od 30. XII. [19]43. još neprestano bježi po selima u okolicu, po špiljama i pećinama, i još će bježati. A zatim tu bježaniju konkretizira i primjerima: Lijepo sklonište napravio Josip August s onu stranu plivskog mosta iza svoje kuće, sa elektrikom i namještajem, cik-cak; i drugi su to skromnije uradili, neki opet udešavaju postojeće pećine u okolici. Nakon tih reporterski ohlađenih informacija on (u zagradi, to jest kao usput) donosi svoj još trezveniji i otrežnjujući komentar: (Mlađe kameno doba!). Ista slika mu se nametnula već 1941. godine, kada je 19. rujna zapisao: Dijeli se oko 40 srpske djece muške i ženske građanima na uzdržavanje, (koja su ostala bez oca) a matere se puštaju kućama. Romonila je kiša kad su djeca dijeljena iz dvorišta kavane za apotekom. Bilo je žalosno gledati ove tragične prizore iz kamenog doba! I kasnije, kad je rat bio službeno završen, do kroničara je stigla vijest iz Janja da je sada gore nego 1941., jer starješine kuća uopće po noći traže konačišta izvan kuća. (23. V. 1945.) 39
FRA JOSIP MARKUŠIĆ – 50. OBLJETNICA SMRTI
Usporedbu ratnih zbivanja iz sredine 20. stoljeća s najranijom epohom ljudske povijesti, s kamenim dobom, može se čitati kao autorov krik nad ponavljanjem ljudskog zla i nesreća, a ujedno uzeti i kao moto spomenutim zabilješkama koje se odnose na ratne godine 1941.–1945. Sam pak način izvještavanja karakterističan je za ljetopiščev temperament: njegovu preciznost zapažanja i prividnu distanciranost kod saopćavanja, za „mrko i neumoljivo“ (M. Krleža) konfrontiranje s okrutnom stvarnošću i nastojanjem da sačuva duševnu i etičku ravnotežu, da ne malakše, rezignira ili predbaci sebi nedosljednost. „Neka se zna onako kako je, i zlo i dobro“ – dnevnik kao svjedočanstvo Svi gore navedeni citati potječu iz konvoluta dnevničkih zapisa koji se pod naslovom „Ratne zabilješke“ nalaze u ostavštini fra Josipa Markušića u Arhivu Franjevačkog samostana u Jajcu. Na oko 400 zasebnih listova autor je sa zadivljujućom dosljednošću i preciznošću zapisivao zbivanja u svojoj bližoj ili daljoj okolini. I s nakanom, kako sam piše, neka se zna onako kako je, i zlo i dobro. Sam tekst nije zaokružena kronika nego raznovrstan materijal za jedan mogući ljetopis kakvog je autor po svemu sudeći imao u vidu, ali taj naum nije ostvario. Rukopis obiluje inicijalima osoba te rečenicama koje su bez konteksta i koje samo za njihovog autora imaju neko značenje, zagonetnim formulacijama, verbalnom i znakovnom kamuflažom – sve elementi koji ne idu u prilog čitljivosti teksta nego ga ostavljaju zatvorenim i nepristupačnim. Naknadne intervencije in margine pokazuju da je autor imao u vidu daljnju obradu tih svojih zapisa. Ovdje valja napomenuti da je ovaj dnevnik već korišten i citiran u literaturi1 (pa i od samog autora!)2, ali do sada nije kao cjelina vrednovan, kontekstualiziran ni interpretiran. 1
2
40
Mensur Seferović, Krst i polumjesec u božurevom dolu, Beograd 1986; Ivan Lovrenović, Bosanski Hrvati. Esej o agoniji jedne evropsko-orijentalne mikrokulture, 2. prošireno izdanje, Zagreb–Sarajevo 2010; Dubravko Lovrenović, Danka Damjanović, Enes Milak, Jajce: središte i margina povijesti i ljepote, Jajce–Banja Luka 2008, 74-76. F. J. M. [Fra Josip Markušić], „Od bijede do pobjede – u Jajcu“, u: Dobri pastir, god. IV-V (1955), sv. I-IV, 164-182; Fra Josip Jozo Markušić, „Bilješke iz franjevačkog samostana“,
KRONIČAR „KAMENOG DOBA“
Ratne zabilješke od rujna 1941.
u: Jajačko područje u oslobodilačkom ratu i revoluciji 1941–1945. Zbornik sjećanja, knj. I, Donji Vakuf–Jajce–Šipovo 1981, 204-208; Fra Jozo Markušić, „Iz dnevnika“, u: Jajačko područje u oslobodilačkom ratu i revoluciji 1941–1945. Zbornik sjećanja, knj. II, Donji Vakuf–Jajce–Šipovo 1981, 286-287; Fra Jozo Markušić: „Bombardovanje Jajca 1943“, u: Jajačko područje u oslobodilačkom ratu i revoluciji 1941–1945. Zbornik sjećanja, knj. III, Donji Vakuf–Jajce–Šipovo 1987, 177. 41
FRA JOSIP MARKUŠIĆ – 50. OBLJETNICA SMRTI
Ratne zabilješke od travnja/svibnja 1942.
Zabilješke se nižu kronološki, no ne uvijek. Nekada pod određenim nadnevkom nalazimo spomenute događaje iz kasnijeg vremena, što praktično znači da zapisi nisu uvijek dosljedno uneseni navedenog dana nego nekada i znatno kasnije. Tako autor pod datumom 6. V. 1941. uvrštava i događaj koji s dogodio dva dana kasnije. Također, redoslijed datuma u rukopisu nekada nije kronološki, tako da bi bilo potrebno, uz odgovarajuće napomene, kod kritičkog izdanja Zabilježaka uspostaviti logičan kalendarski red. 42
Pa, tko je bio taj sporni i strašni fra Jozo Markušić!? Ivan Lovrenović I pedeset godina nakon smrti fra Josip Markušić, kao ni jedna druga ličnost iz franjevačke crkvene i uopće hrvatske nacionalne povijesti Dvadesetoga stoljeća u Bosni i Hercegovini, i dalje je živ i djelatan – kao znak, kao etički i politički izazov. Njegovo mišljenje i zaključivanje, njegovo životno djelovanje i način nošenja s kušnjama u strašnim vremenima, i danas su predmetom dijametralno razmaknutih tumačenja kojima je na jednome polu omraza, na drugom idolatrija – oboje potpuno promašeno s obzirom na nesvodljivu kompleksnost i snažni individualitet ovoga kotorskoga fratra. Od smireno sveobuhvatnoga, trezveno kritičkog sagledavanja – i njega i njegovoga vremena/konteksta – još smo daleko, što se u proširenju može reći i za sagledavanje bosanskoga franjevaštva Dvadesetoga vijeka u cjelini. Što sve, opet, na svoj način govori o zakašnjelosti i nespremnosti hrvatske kulture – jednako crkvene kao i građanske, jednako u Bosni i Hercegovini kao i u Hrvatskoj – za kritičko i plodotvorno prihvaćanje i integriranje vlastite baštine. A možda je posrijedi temeljna i nezacjeljiva dihotomija, pa bi onda valjalo tražiti drukčiji način promišljanja same te povijesti od pustoga sna o integriranju. Pa, tko je bio taj sporni i strašni fra Jozo Markušić! Zadržimo se za početak na političkom aspektu pitanja, jer je to glavni uzrok sporenja. Prije toga potrebne su dvije važne napomene. Prvo, ne može se o Markušiću shvatiti ništa, ako se ne shvati da je on cijelim bićem prije svega franjevac-svećenik, „bosanskoga formata“, te da cijelo njegovo djelovanje i umovanje izlazi iz toga i da je time određeno i ozračeno. Drugo, Markušić već od mladih redovničkih dana pokazuje izrazitu osjetljivost i zanimanje za socijalni i politički kontekst svoga svijeta, izoštravajući 81
FRA JOSIP MARKUŠIĆ – 50. OBLJETNICA SMRTI
Putna isprava fra Josipa Markušića u Kraljevini SHS
cijeloga života tu osjetljivost na najzahtjevnijim etičkim i intelektualnim kriterijima, i to će ostati trajnom crtom njegova duha do smrti 1968. A godine njegova života i formiranja obuhvaćaju valjda najdramatičnije i najvažnije razdoblje moderne povijesti. Rođen je 1880, još u devetnaestom stoljeću, kao pripadnik prvih generacija fratara poslijeotomanskoga vremena u Bosni, a sazreo u austrougarskom dobu, u vremenima najdubljih kulturnih, društvenih, ideoloških, političkih kretanja i preobrazbi, koje ne zaobilaze ni Bosnu. K tomu svjedok je dvaju svjetskih ratova, i svih državno-političkih preokreta, ideoloških i civilizacijskih prijeloma u južnoslavenskome svijetu i u Evropi. Međutim, svijet iz kojega danas mislimo i govorimo o Markušiću, neki je drugi svijet. Kratko vrijeme nakon pada Berlinskoga zida, trenutak jedan, trajala je nada da se rađa novi, pravedniji svijet. Uskoro se ta iluzija raspala, i
82
PA, TKO JE BIO TAJ SPORNI I STRAŠNI FRA JOZO MARKUŠIĆ!?
svijet je ušao u mračno razdoblje kojemu se danas ne nazire kraj. A u našim zemljama pad Zida ionako je koinicidirao s početkom postjugoslavenskoga ratnog užasa, osobito strašnoga u Bosni, s posljedicama regresivnoga etnonacionalnog i religijsko-konfesionalnog partikularizma, zatvaranja i usitnjavanja u baš svim oblastima društvenosti. Za one kojima ti regresivni procesi predstavljaju povijesno dostignuće, a takvi danas čine društveni i politički mainstream, glavne Markušićeve svjetovne ideje i shvaćanja čitaju se kao gubitništvo i poraz. Kako, na primjer, u današnjoj Bosni i Hercegovini odzvanjaju riječi što ih Markušić izgovara na „kongresu“ provincije Bosne Srebrene u lipnju 1943, nota bene, usred međuetničkog klanja u bespoštednom građanskom ratu; one uznosite riječi o tomu „da u našem govoru i shvaćanju ne budu isključene i druge vjere. Svi su oni naš narod, budući jednoga jezika“,
ili dok u drugoj prilici daje fratrima sažetu i jasnu preporuku: „Volite svoj narod i radite za njega, ali ističem – bez razlike vjere!“
Kako se u današnjoj Bosni i Hercegovini, bogme i u Hrvatskoj, čuje ona još razglašenija Markušićeva izjava iz 1939, povodom najavljenoga sporazuma Cvetković-Maček o novoj administrativnoj podjeli Kraljevine Jugoslavije na Sloveniju, Banovinu Hrvatsku i tzv. Srpske zemlje, pri čemu bi nestalo Bosne i Hercegovine? U toj izjavi (u pismu ministrima Alaupoviću i Spahi) Bosna je Markušiću važna i kao vezivni element Jugoslavije („bogomodređene državne cjeline“, kaže on), ali i sama po sebi: „jer je to narod čija je duša dijelom isprepletena, a dijelom u zemlju zakopana“. A tek kako se u novohrvatskom nacionalnom i crkvenom kontekstu doživljuje i tumači onaj događaj od 23. rujna 1949. kada Markušić kao provincijal Bosne Srebrene predvodi grupu fratara u poluslužbenu audijenciju kod Tita, usred surove represije prema svećenstvu, te postiže njezino ublažavanje, a u dugoročnijim terminima i opće olakšanje položaja Crkve i vjernika. U jednome davnom razgovoru 1990. godine, što ga je sa mnom vodio tadašnji urednik Svjetla riječi fra Anto Batinić, usporedio sam po istoznačnoj simbolici dva susreta između kojih se sklapa petstogodišnji povijesni luk: Zvizdovićev izlazak pred sultana 1463. i Markušićev pred maršala 1949. 83
FRA JOSIP MARKUŠIĆ – 50. OBLJETNICA SMRTI
Za zastupnike sterilno čistoga identiteta sve navedeno nema nikakvu vrijednost, već je, dakle, slika i dokaz gubitništva i poraza. Za društvo koje se zatvorilo u se, a u toj zatvorenosti predalo se idolu nacije i nacionalne crkve, ove ideje ne mogu biti drugo nego poraz, ako već nisu i neka vrst blasfemije. Da!, u toj vizuri Markušić je sve gore od gorega: Jugoslaven, unitarist, slab Hrvat, srbofil, osoba slabe crkvenosti, malne loš vjernik i kršćanin, komunistički poslušnik... Najbolji odgovor takvima nalazi se u davnoj ocjeni fra Dominika Mandića, velikoga povjesničara i gorljivoga Hrvata emigranta, koji 1958. piše iz Chicaga u Buenos Aires svome prijatelju, jako zabrinutom zbog vijesti o ponašanju bosanskih i hercegovačkih fratara. Od Mandića u tom času nema vjerodostojnijeg a hrvatski „ispravnijeg“ tumača, a evo kako on umiruje prijatelja: „Čini mi se, da Ti dobro ne poznaješ prilike u starom kraju. Fratri svojom ‘bosanskom’ politikom spasavaju, što se da spasiti. Da nije bilo Markušića i njemu sličnih, god. 1945/46. bila bi rastjerana hijerarhija u B. i H., provincije raspuštene, svećenici poubijani i pozatvorani, naravno na skrajnu štetu i vjere i hrvatskoga naroda. Markušić je uspio, da se sve to izbjegne i da se omogući daljni odgoj svećeničkoga podmlatka. Istina u Hercegovini ne daju otvor nikakvih zavoda hercegovačkim franjevcima, ali mogu gjake odgajati u Bosni i Dalmaciji tako, da danas imaju više zvanja nego su ih imali prije rata. ‘Dobri Pastir’ iako donese Titovu sliku kao cijenu svoga izlaska, vrši veliku vjersku odgojnu ulogu, pa i hrvatsku. Danas u B. i H. nitko ne smije da spomene hrvatstvo osim franjevaca. [...] Njih u Domovini najbolje je pustiti da rade, kako najbolje znaju. Markušić, fra Mile Leko, Rufin Šilić, fra Jerko Mihaljević, it.d. dobri su svećenici i oni ne će ništa učiniti, što bi bilo na štetu vjere i hrvatstva...“
Općenito, za sagledavanje i tumačenje Markušićevih shvaćanja treba se pomaknuti iz vizure intelektualne i etičke ubogosti starih i novih osporavatelja, i kao okvir uzeti kontekst vremena, prilika i tradicija na kojima se on formirao, te na drugoj strani kriterij univerzalnih socijalnih i etičkih vrijednosti, koje je zastupao. Opisivao sam sve to na drugim mjestima, u više navrata, ovdje ću kratko rekapitulirati. Fra Josip Markušić svećenik je i redovnik, predstavnik tradicionalnoga, može se reći i konzervativnog bosanskog katolicizma, čvrsto i bezrezervno 84
CIP ‒ Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine, Sarajevo 272-789.32:929 Markušić J. 929 Markušić J. FRATAR Josip Markušić Fra Josip Markušić : (1880.-1968.) : bosanski franjevac i crkveni pastir naroda u ratovima ideologija. - Jajce : Franjevački samostan Sv. Luke ; Sarajevo ; Zagreb : Synopsis, 2018. - 262 str. : ilustr. ; 24 cm ISBN 978-9926-8209-1-6 (Franjevački samostan Sv. Luke) ISBN 978-9958-01-063-7 (Synopsis, Sarajevo) ISBN 978-953-7968-84-7 (Synopsis, Zagreb) 1. Gl. stv. nasl. COBISS.BH-ID 26204678
CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001006459. Tisak dovršen u rujnu 2018.