Fra Josip Markušić | Ratne zabilješke 1941.–1945.

Fra Josip Markušić Ratne zabilješke 1941.–1945.

NAKLADNICI

Franjevački samostan Sv. Luke, Jajce Synopsis d.o.o., Sarajevo Synopsis d.o.o., Zagreb ZA NAKLADNIKE

Fra Vinko Marković Fadila Halvadžija Ivan Pandžić UREDNIK

Drago Bojić UREĐIVAČKI ODBOR

Drago Bojić, Ivan Lovrenović, Ivan Šarčević REDAKTURA

Miro Jelečević, Josip Jozić, Darko Rubčić IZRADA KARATA

Anto Ivić RECENZENTI

Prof. dr. sc. Ivo Goldstein Prof. dr. sc. Ivica Šarac LEKTURA I KOREKTURA

Darko Rubčić ILUSTRACIJA NA OVOJU

Cvita Bojić-Šarić

Fra Josip Markušić

Ratne zabilješke 1941.–1945.

Priredio, komentare i bilješke napisao, latinske dijelove preveo te dokumente izabrao Jozo Džambo

Jajce – Sarajevo – Zagreb, 2019.

Uvodna napomena Ako bismo spisateljsku djelatnost franjevaca Bosne Srebrene pokušali predstaviti u formi biblioteke, onda bi u njoj istaknuto mjesto moralo pripasti kronikama (ljetopisima) i dnevničkim zapisima koje su posljednja tri stoljeća pisali, i koji nam danas pomažu u razumijevanju povijesti ove zajednice, društveno-političkih i religijsko-kulturnih odnosa u zemlji u kojoj su živjeli i djelovali.

Sve do konca dvadesetog stoljeća, većina tih kronika, ljetopisa, dnevnika i autobiografija bila je pohranjena u arhivima franjevačkih samostana diljem Bosne, skrivana i čuvana od javnosti, a ponekad i skrajnuta, zaboravljena, zabačena, i nepoznata i samim franjevcima. Dio toga su bosanski franjevci objavili posljednjih desetljeća, što samostalno, što u ediciji Kulturno nasljeđe Bosne i Hercegovine, a u poslijeratnim godinama je nakladnička kuća Synopsis d.o.o. Sarajevo–Zagreb pokrenula sustavno i kritičko objavljivanje tih rukopisa u zasebnoj biblioteci pod nazivom Iz Bosne Srebrene, pod uredničkim vodstvom Ivana Lovrenovića. Svi ti rukopisi, bilo da je riječ o kronikama ili dnevnicima (memoarima, autobiografijama), iako je ponekad teško povući razdjelnicu između jednog i drugog, prema mišljenju struke, imaju dokumentarnu vrijednost, a nekima se od njih ne može odreći ni literarna.

Bosanski franjevci su i u novijoj povijesti pisali kronike i dnevnike, a jedan od njih bio je i fra Josip Markušić (1880.–1968.). U turbulentnom dvadesetom stoljeću fra Josip Markušić zauzima značajno mjesto, i po svome spisateljskom radu, ali i po službama koje je obnašao u svojoj zajednici.

Godine 2018. navršilo se pedeset godina od Markušićeve smrti pa je to bila prilika da se na njegov život i djelo skrene pozornost i bosanskim franjevcima i bosanskohercegovačkoj i južnoslavenskoj javnosti. Tim povodom je Franjevački samostan Sv. Luke u Jajcu organizirao okrugli stol, a zatim u suradnji s nakladničkom kućom Synopsis objavio i zbornik radova o fra 5

UVODNA NAPOMENA

Josipu Markušiću: Fra Josip Markušić (1880.–1968.). Bosanski franjevac i crkveni pastir naroda u ratovima ideologija.

Dok je nacrt spomenutog zbornika bio u pripremi, Arhiv Republike Srpske je Franjevačkom samostanu u Jajcu vratio Ratne zabilješke fra Josipa Markušića koje je vodio u vrijeme Drugog svjetskog rata (1941.–1945.), i za kojima se uzaludno desetljećima tragalo. U dogovoru s tadašnjim gvardijanom fra Antom Šimunovićem i franjevcima u jajačkom samostanu, pala je odluka da se pripremi njihovo kritičko izdanje, a tog iznimno zahtjevnog posla koji je trajao gotovo dvije godine, prihvatio se dr. Jozo Džambo, povjesničar koji živi i radi u Münchenu. On je i najzaslužniji za objavljivanje Markušićevih Ratnih zabilješki koje je popratio komentarima, objašnjenjima, dodatnom literaturom i dokumentima iz vremena na koje se Ratne zabilješke odnose.

Ratne zabilješke fra Josipa Markušića opisuju vrijeme Drugog svjetskog rata u gradu Jajcu i njegovoj okolici. Markušić bilježi što se događa u gradu u kojem živi, opisuje ratne užase i stradanja, iskustva s različitim vojskama koje su boravile u gradu i koristile samostanske prostorije, živote običnih ljudi, a povremeno zapisuje i ono što izvještavaju radijske postaje, što pročita u tisku ili što naprosto čuje od ljudi ili zapazi na pijaci. Sve to, iako često šturo i s malo riječi, dočarava atmosferu života u gradu Jajcu preko kojeg se prelamaju interesi sukobljenih strana u ratu, u kojem su počinjeni zastrašujući ratni zločini, ali u kojem je i u tim opasnim i prevrtljivim vremenima bilo i međusobne ljudske solidarnosti s onu stranu vjerskih, nacionalnih, ideoloških i političkih isključivosti. Ratne zabilješke su svakako preporučljivo štivo za stanovnike Jajca i njegove okolice, ali i za sve druge koji žele više saznati o tom vremenu s onu stranu unaprijed zauzetih stavova, ideoloških pozicija i sadašnjih crkveno-redovničkih ili nacionalno-političkih svrstavanja.

Ovim dnevnikom fra Josip Markušić se pridružuje listi franjevačkih ljetopisaca koji su ostavili zapise iz svoga vremena, vodeći se pritom dvostrukom intencijom: da ostave svjedočanstvo o sebi i o svom vremenu budućim generacijama franjevaca (testamentarni karakter kronika i dnevnika) i da im istodobno prenesu iskustva kako bi se lakše nosili s izazovima svoga vremena (didaktičko-pedagoška intencija). I jedno i drugo svjedoči o tome 6

UVODNA NAPOMENA

da su prošle generacije bosanskih franjevaca imale snažnu svijest o važnosti povijesnog pamćenja iz kojeg zajednica izrasta i na kojem se izgrađuje. Markušić u svojim Zabilješkama piše otvoreno, kritički i bez uvijanja i o stavovima franjevaca s kojima živi i koje susreće.

Prije čitanja Ratnih zabilješki, čitateljima preporučujem da pročitaju Predgovor priređivača dr. Joze Džambe i Pogovor Ivana Lovrenovića: prvi daje precizne orijentire i upute kako čitati ovaj rukopis, a drugi objašnjava u čemu se sastoji njegova važnost i po čemu je njegov autor aktualan i danas, pedeset godina nakon smrti. Njima dvojici i svima drugima koji su sudjelovali u pripremi i objavljivanju Ratnih zabilješki, njihova imena su navedena u Impresumu i Predgovoru, zahvaljujem u ime nakladnika Franjevačkog samostana Sv. Luke i nakladničke kuće Synopsis.

Fra Drago Bojić

7

Uz ovo izdanje Rukopis Ratnih zabilježaka fra Josipa Markušića, koje se nalaze u arhivu Franjevačkog samostana u Jajcu, sačinjavaju dnevnički zapisi vođeni s manje ili više dosljednom kronologijom od 27. ožujka 1941. do 31. prosinca 1945. godine. Za razliku od nekih drugih Markušićevih rukopisa, na primjer koncepata pisama koji su sadržani u bilježnicama, Ratne zabilješke nisu uvezane ili broširane nego predstavljaju konvolut od ravno 400 listova različitih formata, pri čemu je najveći broj njih veličine 17 x 21 cm i, sudeći po jednostranoj perforaciji, istrgnut iz bilježnica s jednakom vrstom papira. (Manji dio listova ima sljedeće formate: 17 x 19 i 14 x 19 cm.)1 Okolnost da su zabilješke pisane na zasebnim listovima i da su ih koristili različiti čitatelji bit će razlogom da je njihov redoslijed bio poremećen, a djelomično takvim ostao i danas. Te nedosljednosti pokušao je odstraniti povjesničar dr. (fra) Slavko Anto Kovačić koji je svoju primjedbu o obavljenom poslu priložio Markušićevu rukopisu i na zasebnom listu ovako formulirao: Ove zabilješke, koje je fra Josip Markušić vodio od 1941. do 1946. godine, ostale su nakon njegove smrti 1968. u nesređenom stanju. Više puta sam se nagonio da ih kronološki sredim i to sam konačno učinio od 31. XII 1979. do 3. I 1980. Premda sam se dobro iznervirao i namučio ipak nisam siguran da sam sve zabilješke stavio na odgovarajuće kronološko mjesto.

Onaj tko ih bude koristio morat će o ovome voditi računa.

Sarajevo, 3. I 1980.

Dr Kovačić [Dr. Slavko Kovačić]2 1

Da je Markušić svoje zabilješke pisao na zasebnim listovima, a ne u bilježnicama, tumačim njegovim oprezom i praktičnošću: pojedine listove moglo se u slučaju nesigurnosti ili opasnosti lako ukloniti ili čak uništiti, a da ne strada cjelokupan rukopis.

O tome u mome prilogu: „Kroničar ‚kamenog doba‘. Bilješke o ‚Ratnim zabilješkama‘ (1941.–1945.) fra Josipa Markušića“, u: Drago Bojić (ur.): Fra Josip Markušić (1880.–1968.). Bosanski franjevac i crkveni pastir naroda u ratovima ideologija, Jajce, Sarajevo, Zagreb 2018, str. 39-79, pos. str. 63.

2 Anto Slavko Kovačić (1935.–1993.), povjesničar i bibliograf, do 1980. član Franjevačke provincije Bosne Srebrene i profesor crkvene povijesti, patrologije i kršćanske arheologije na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu; nakon toga znanstveni suradnik u Narodnoj i univerzitetskoj biblioteci BiH u Sarajevu. (HFBL: 311-312.)

9

PREDGOVOR

Nije sigurno odgovara li sadašnje stanje rukopisa kronološkom poretku kako ga je obavio Kovačić i nije uopće jasno čijom su rukom, na primjer, listovi s datumima iz 1941. godine uvršteni pod godinom 1942. Rukopis se nakon 1980. nalazio izvan samostana u Jajcu3 pa se nameće pitanje da li je još sačuvan Kovačićev poredak. Do poremećaja je moglo lako doći i zato što rukopis ne samo da nije uvezan nego kao cjelina nije ni paginiran – paginirani 3

10

Arhivist Nadbiskupskog arhiva u Zagrebu dr. Stjepan Razum je u dva navrata (od 28. lipnja do 6. srpnja 2003. i od 29. lipnja do 7. srpnja 2005.) sređivao arhivsko gradivo franjevačkog samostana u Jajcu i napravio popis tog gradiva („Pismohrana Franjevačkog samostana sv. Luke u župi Uznesenja Blažene Djevice Marije u Jajcu“). Popis ne sadrži Ratne zabilješke, što znači da se one u to vrijeme nisu nalazile u Jajcu. U „Prethodnim napomenama“ Razum navodi i sljedeći podatak: „Zbog Domovinskog rata, župsko i samostansko gradivo je bilo preseljeno iz Jajca u Novu Bilu, a nešto je u njemu i ostalo. Što je ostalo, nađeno je oštećeno.“ U zagonetnost (ovog ili nekog drugog?) Markušićeva rukopisa spada i podatak da on 1967. „u jesen, kao svoj spomen, predaje jajačkoj općini ‚Suvenir‘, a u kojem je opisao povijesne dogadjaje Jajca i okoline objektivno i s ljubavlju od 1941. do 1945.“ Rastislav Drljić: „Uspomeni nestora i seniora provincije mnp. o. fra Joze Markušića“, u: Bosna srebrena, XIX (1968) 3, str.

46. Pojam Suvenir koristi i sâm Markušić u dopisima prijateljskom liječničkom paru dr. Mići i Vuki Branisavljević u Sarajevo od 25. rujna 1966. i 10. travnja 1967. godine (koncepti dopisa u arhivu Franjevačkog samostana u Jajcu). U prvome je riječ o „Suveniru iz godine 1941.“ Na to je uslijedio odgovor adresata od 10. listopada 1966. godine: „Vaš pismeni pozdrav Avnoju, patnjama i oslobođenju Jajca, iz dubine srca, na kristalno čistom narodnom jeziku i svojstvenim stilom, nas je uzdigao u dane oslobođenja od tuđina, krvnika čojstva, pa se sjećamo ne davnih Vaših riječi: ‚neka nas puste da mi sami čeprkamo po našem bunjištu, pa kako nam bude‘. Mi kakvi smo da smo, naši smo, a Vaš stav i riječi stup su bratstva i jedinstva već od davnina, potvrđena djelom i slovom. Stalno nas drži misao da bi trebalo pokušati, sa Vašim odobrenjem, i sada objaviti blagotvorni Vaš napis, ali ne znamo još kakvo shvatanje imaju mlađi upravljači naše štampe, i koliko su nakloni prema osjećanjima zajednice nas starih i čvrstih ubjeđenja.

Možda ćemo to uspjeti nekim duljim putem.“ (Pismo također u arhivu Franjevačkog samostana.) U konceptu pisma od 10. travnja 1967. piše Markušić: „Onaj svoj ‚Suvenir‘ u pozdrav AVNOJu i oslobođenju Jajca, kojeg sam i Vama poslo, tri komada poslo sam i u Jajcu [!]. Ne znam jesu li primili, ili ako su primili, možda misle da bi to moglo biti iz vremena kad je Milas bio u Latinima, da [?] jesu nestali; jer nitko ništa ne reagira.

Da rekne: tako je, ili nije tako! Ubi nas televizija, i mnogo šta besposlenije. Kad bi se sastali, više od po dana imo bih razgovarati za mene o čudnim stvarima i pojavama. U pismu je nezgodno, jer moji ideali i shvaćanja lako [riječ nečitka] čovjeka. U gdjekojem prostranstvu može biti sklisko uzbrdo kao i nizbrdo.“ „Suvenir“ bi odgovarao vremenu Ratnih zabilježaka; međutim, da li se tu radi o prijepisu i preradbi već postojećih zabilježaka ili nekom „originalnom“ dokumentu, nije poznato.

UZ OVO IZDANJE

su (naknadno?) samo neki njegovi dijelovi, nekada na prednjoj strani listova, nekada na poleđini. Stoga problem kronologije ostaje i dalje aktualan.

Zapisi na nekoliko listova nisu datirani i samo se na temelju opisanih zbivanja može naslutiti kamo pripadaju, pa su prema tome tako i uvršteni, premda nije isključeno da bi sadržajno mogli stajati i na nekom drugom mjestu.

Postoji opravdana sumnja da neki listovi nedostaju. Tako, na primjer, unos pod datumom 13. X. 1944. završava riječima „... dakle spomenuti su i banjalučki svećenici, to da može“, ali nastavak teksta nedostaje.

Također je upadno da u mjesecu travnju 1942. u Zabilješkama nema ni jednog jedinog unosa, dok u svibnju 1942. punih dvadeset dana uzastopce, također bez jasnih razloga, nije ništa zabilježeno. Ili su možda listovi s dotičnim datumima jednostavno nestali, Markušićevim ili nečijim tuđim zahvatom?

Zabilješke su pisane latiničkim pismom i jednostrano; samo nekoliko listova sadrži i kratke bilješke na poleđini. Ćiriličko pismo koristi Markušić jedino u slučajevima kada navodi odgovarajuće naslove novina koje je citirao (Политика, Ослобођење i sl.).

Listovi su sve u svemu u dobro očuvanom stanju; tek nekoliko njih je na rubovima oštećeno, ali to ne ide na štetu čitljivosti zabilježaka ili njihove cjelovitosti.

Autorov rukopis je uglavnom čitljiv; poteškoće pri transliteraciji predstavljaju mjesta koja su naknadno unošena, pa su zbog ograničenog prostora između redaka odveć zgusnuto pisana.

Zabilješke se čuvaju u kožnom omotu neke bilježnice ili rokovnika.

Sâm rukopis nema naslova; on počinje izravno unosom od 27. ožujka 1941. koji je u naknadnom čistopisu od nekoliko stranica naslovljen s Bilješke o ratnim događajima u Jajcu i okolici, od 27. III. 1941. do 27. III. 1942.

Naslov Ratne zabilješke, dakle, ne potječe od autora nego s kožnog omota na kojem se nalazi naljepnica ispisana nepoznatim (u svakom slučaju ne Markušićevim) rukopisom: FRA JOSIP MARKUŠIĆ Ratne zabilješke 1941.–1946.4 4

Zadnji unos u Ratnim zabilješkama nosi datum 28. XII. 1945. On je uglavnom navođenje članaka iz onovremenog tiska u kojima je govor o suđenju svećenicima i časnim sestrama. Unos završava podatkom da je Narodni list 3. siječnja 1946. donio govor 11

PREDGOVOR

Stoga je za ovo izdanje uzet upravo taj naslov kao sadržaju najprikladniji i najjednostavniji. Inače, Markušić svoje zapise nekada označava kao „dnevnik“, „bilješke“, „zabilješke“, „kroničke zabilješke“ ili „bilješke za Ljetopis samostana“, što znači da i on nije od početka imao jasnu žanrovsku odrednicu svojih zapisa.5 Postupak kod priređivanja ovog izdanja bio je sljedeći: Kao prvi korak transliteriran je cjelokupan tekst u redoslijedu rukopisa kakav je stajao na raspolaganju. Transliterirani su također tekstovi koji, strogo uzevši, ne bi pripadali Zabilješkama (ovdje na str. 82-84), ali ih je Markušić iz nepoznatih razloga uvrstio u ovaj konvolut. (Radi razlikovanja ovi su tekstovi složeni drukčijim pismom i kurzivom.) Kao osnovni princip važilo je pravilo da kompletan tekst bude priređen i dostupan javnosti. Korisnici ovog izdanja mogu poći od toga da imaju neokrnjene Ratne zabilješke.

Odstupanja od originalnog teksta tiču se samo kronološkog poretka unosa.

Kako je Markušić neke podatke upisivao i kasnije, a ne dotičnog datuma, to je u ovom izdanju uvažen logični kalendarski redoslijed unosa. Iznimku čine dakako relativno česti slučajevi u kojima autor unutar jednog datuma bilježi i događaje koji slijede tek kasnije, što je dokaz da dnevnički unosi nisu pravljeni uvijek navedenog datuma nego, s manjim ili većim vremenskim odstojanjem, kada je pregled zbivanja bio jasniji i informacije potpunije (vidi na primjer unose od 7. II. 1945. ili 13. III. 1945.).

Kod sortiranja teksta ustanovljeno je da je Markušić neke događaje opisivao sličnim riječima ili čak doslovno unosio pod istim datumom, ali na msgr. Svetozara Rittiga na Staru godinu u crkvi Sv. Marka u Zagrebu. Nema razloga da se zbog ovog jednog datuma Ratne zabilješke datiraju od 1941. do 1946. kako to stoji na omotu rukopisa ili kako je to učinio i dr. Slavko Kovačić u napomeni o svome sređivanju rukopisa. Markušić nije uvijek bilježio događaje navedenoga dana nego često i kasnije.

Tako je to bilo i u ovom slučaju. Osim toga, na više mjesta i kod znatno ranijih datuma on u tekstu naknadno stavlja neke primjedbe i datira ih godinom 1946., što je samo znak kasnije redakcije teksta. Iz tog razloga u našem izdanju Ratnih zabilježaka u naslovu se navode godine 1941.–1945.

5 Inače se Markušić u dokumentima Bosne Srebrene za vrijeme svoje službe u Jajcu titulira kao „chronol.[ogista] domus“ (kućni, samostanski kroničar). Vidi na primjer dekret Definitorija od 30. IV. 1943. u: Bosna srebrena, II (1943) 5, str. 64.

12

UZ OVO IZDANJE

različitim listovima. U našem izdanju ta ponavljanja nisu dakako eliminirana nego su, cjelovitosti radi, ostavljena netaknuta.

Nekoliko listova sadrže nedatirane zapise. Oni su u ovom izdanju postavljeni na mjesto koje bi vremenski barem približno moglo odgovarati kontekstu kroničareva pričanja. Na odgovarajućim mjestima to je označeno. Što se tiče Markušićeva pravopisa, on slijedi praksu svojih ranijih tekstova i ne uvažava pravopisna pravila iz vremena NDH (korienski pravopis). Naprotiv, kada je 1944. uredništvo Glasnika sv. Ante njegov prilog „Praznovjerice sv.

Ante“ prilagodilo novim jezičnim pravilima, on je to registrirao kao neprimjerenim uredničkim zahvatom.6 Na Markušićevom pravopisu nije ništa mijenjano.

Njegova, nekada vrlo neobična interpunkcija kao i jezične posebnosti respektirani su maksimalno. Tako, na primjer, on ne razlikuje funkciju pridjeva „radi“ i „zbog“ i upotrebljava ih vrlo često u neodgovarajućem značenju. I ova nedosljednost ostavljena je bez intervencije u tekstu.

Na više mjesta izostavljeni znakovi navoda i zagrade ili točke na koncu rečenica prešutno su upotpunjeni ili je na njihove nedosljednosti ukazano u bilješkama.

Markušić često imena osoba navodi samo inicijalima, čemu su razlog mogli biti čista pragmatičnost kod zapisivanja, ali isto tako i mjera opreza kada je bilo neprikladno donositi puno ime i prezime dotičnih osoba. Gdjegod je bilo moguće te inicijale razriješiti, u ovom izdanju stoje [u uglatoj zagradi], ali u većem broju slučajeva to ipak nije bilo izvedivo. U uglatoj zagradi su također sadržani i drugi zahvati priređivača koji pojašnjavaju problematična ili nejasna mjesta u rukopisu.

Dnevnik je pisan u iznimnim okolnostima, što je vidljivo iz mnogih detalja.

Među ove spada i autorova praksa da više listova naslovljava s „početak bilježenja“ ili sl., što je (također jedna mjera opreza!) trebalo ostaviti dojam da on tek s dotičnim listom počinje voditi svoje zapise.

6

Unos pod datumom 17. VII. 1944. Riječ je o prilogu Fr. J.[osip] M.[arkušić]: „Praznovjerice sv. Ante“, u: Glasnik sv. Ante, XXXIX (1944) 7-8, str. 154-156.

13

PREDGOVOR

Kratice u tekstu su na dotičnim mjestima razriješene, ali se dodatno navode i u zasebnoj listi u prilogu. Treba upozoriti da Markušić na više mjesta kratice SS koristi i u značenju „sestre“, ali i „Schutzstaffel“ kako je glasila službena njemačka kratica za nacističke policijske i vojne formacije (zaštitni odred).

Osim toga, on uz oznaku s odnosno ss (sati) često dodatno navodi i latinsku kraticu za jedinicu vremena h (hora), (h s). Premda ove kratice piše uglavnom odvojeno, mi ih svugdje spajamo kao jedan simbol (hs).

Upadaju u oči također neujednačenosti kod pisanja geografskih i osobnih imena, što se može protumačiti ne samo njegovom „površnošću“ ili neznanjem, nego i svakodnevnom govornom praksom i upotrebom tih imena. Tako je kod Markušića Jovo Delić nekada Jovica Delić, ing. Spiller najčešće Špiler, Štefanić/Stefanić, Rastegorac/Raštegorac; njegov mlađi subrat Lovrenović sada je fra Domin, a sada fra Viktor, prezime Kulušić on uporno piše Kulišić, Magaljdol piše Magandol, Magandô, Magoljidol, Bešpelj/Bešpelji, Dnoluka/ Dnoluke i sl. S ovom neujednačenom praksom pisanja imena treba računati za vrijeme lektire i nije isključeno da će se zbog ove dvojnosti potkrasti poneko krivo identificiranje imena.

Također nije isključena ni mogućnost da u tekstu, pa prema tome i u registru, jedno ime predstavlja ipak različite osobe. U ovu grupu problematičnih mjesta spadaju i slučajevi kada autor navodi samo prezimena osoba o kojima piše i nas ostavlja u nedoumici o kojoj se osobi govori.

Na rubovima nekih dijelova teksta crvenom olovkom su povučene snažne vertikalne linije, što je sigurno napravljeno kasnije, a ne u vrijeme nastanka rukopisa. Po svoj prilici ove zahvate je radio sâm Markušić, ali to nije sasvim i u svim slučajevima sigurno. Također ne znamo u koju svrhu je to rađeno.

Popratne bilješke uz ovo izdanje jesu sljedeće: 1. Kod prvog spomena osobnih imena navedene su, gdje se do tih podataka moglo doći, i godine rođenja i smrti dotične osobe. Kod poznatijih osoba navedene su i njihove funkcije, prije svega one koje su one obnašale u vremenu koje obuhvaćaju Ratne zabilješke. Uz to je također navedena i literatura koja upućuje i na druge biografske podatke. Tu se uglavnom radi o osobama iz crkvenog odnosno redovničkog života, te 14

UZ OVO IZDANJE

o osobama s političkim funkcijama. Civilne osobe iz Jajca i okruženja, kojih je iz razumljivih razloga u zapisima mnogo, bilo je moguće samo u malom broju slučajeva biografski identificirati.

2. Politički, vojni ili drugi događaji ili zbivanja koja se spominju u Ratnim zabilješkama, također se suzdržano komentiraju i smještaju u dotični kontekst, prije svega uputama na odgovarajuću literaturu.

3. Kako je Markušićev ratni dnevnik bio neka vrsta radnoga materijala, to je on neke podatke unosio u rukopis naknadno, što je vidno iz grafije, konteksta, a ponegdje i izričitih autorovih napomena. U bilješkama su ta mjesta kao takva označena („Rečenica naknadno unesena“).

4. Na više mjesta Markušić ostavlja slobodan prostor za naknadne nadopune ili unošenje podataka koji mu u trenutku pisanja nisu stajali na raspolaganju. Takva mjesta u ovom izdanju obilježena su vitičastim zagradama {…} odnosno {……} (u slučajevima gdje je ostavljen veći slobodan prostor).

5. Markušić je svoje Zabilješke smatrao kao nekom predradnjom ili materijalom za samostansku kroniku i namjeravao ih je preraditi, kako se to čita u generalnoj bilješci iz travnja 1941. godine: Ovdje se nalaze bilješke za Ljetopis samostana, privatno vođen[e], ali stavljene na papiriće i kal. [*] kako se čuju, moguće i većinom neistinite nu poslije će se provjeriti i srediti, nakon događaja. […] Bilježim ovo: ako ne bih dospio konačno da sredim da se ne ima sve podgotovo uzimati!.

Naum da bi nekada kasnije rukopisne zabilješke uredio i preradio nije ostvario. Učinio je to samo s jednim manjim dijelom, i to zapisima od 27. ožujka 1941. do 31. prosinca 1941. (ukupno 10 paginiranih stranica) i na početku 1942. godine (ukupno četiri stranice i to selektivno od 1. siječnja do 26. ožujka te na jednom zasebnom listu bez konkretnog datuma). Ove zabilješke postoje, dakle, u konceptualnom obliku i čistopisu. U ovom izdanju dotični unosi donose se prema čistopisu, pri čemu su u bilješkama donesena i, uglavnom neznatna, odstupanja od koncepta. Korisnici Markušićevih Ratnih zabilježaka imat će i u ovom slučaju sigurnost da raspolažu cjelovitim dnevničkim materijalom.

6. Markušić se na dosta mjesta koristi nekom vrstom privatne stenografije ili kraticama koje ni uz najbolju volju i trud nije bilo moguće 15

PREDGOVOR

odgonetnuti.7 Da bi se vidjelo o kakvim se slučajevima radi, više takvih primjera doneseno je u obliku faksimila. Teško čitljive riječi ili dijelovi teksta obilježeni su znakom [*].

7. Ratne zabilješke su korištene u dosadašnjoj literaturi, pa su neki njihovi dijelovi doslovno citirani.8 Međutim, i sâm je Markušić koristio svoje zapise za neke priloge, pri čemu je originalni tekst skraćivao, upotpunjavao i u njemu pravio neke veće zahvate nego u gore spomenutom čistopisu.

Radi se o sljedećim prilozima: „Od bijede do pobjede – u Jajcu“, „Bilješke iz franjevačkog samostana“, „Iz dnevnika“ i „Bombardovanje Jajca“.9 Bilo bi preveliko opterećenje popratnog aparata ako bi se ovdje registrirala sva odstupanja u ovim tekstovima od originalnog rukopisa, stoga se čitatelje bibliografskim podacima upućuje na dotične priloge.

8. Markušić, upadno često, osobito u zadnjem dijelu svojih zapisa, navodi ili doslovno citira brojne novinske članke i dokumente koji su ga zaokupljali kao što je to na primjer bio posebno slučaj s Pastirskim pismom katoličkih biskupa Jugoslavije od 20. rujna 1945. U dodatku ovom izdanju Ratnih zabilježaka doneseni su neki od ovih dokumenata koji pomažu boljem razumijevanju Markušićeva teksta, a osim toga zorno ilustriraju atmosferu i težinu onoga vremena.

Priprema izdanja Ratnih zabilježaka zahtijevala je ne samo transliteraciju rukopisnog teksta i rekonstrukciju podataka i imena, odgonetanje kratica, 7

Vidi: J. Džambo: „Kroničar ‚kamenog doba‘“, str. 71-73.

Mensur Seferović: Krst i polumjesec u božurevom dolu, Beograd 1986; Ivan Lovrenović: Bosanski Hrvati. Esej o agoniji jedne evropsko-orijentalne mikrokulture, 2. prošireno izdanje, Zagreb–Sarajevo 2010; Dubravko Lovrenović, Danka Damjanović, Enes Milak: Jajce: središte i margina povijesti i ljepote, Jajce, Banja Luka 2008, str. 74-76.

9 F.[ra] J.[Josip] M.[Markušić]: „Od bijede do pobjede – u Jajcu“, u: Dobri pastir I-IV (1955) 4-5, str. 164-182; ponovno objavljeno također u zborniku D. Bojić (ur.): Fra Josip Markušić (1880.–1968.). Bosanski franjevac i crkveni pastir naroda u ratovima ideologija, str. 112-136; Fra Josip Jozo Markušić: „Bilješke iz franjevačkog samostana“, u: Jajačko područje u oslobodilačkom ratu i revoluciji 1941-1945. Zbornik sjećanja, knj. I, str. 204-208. (zapisi od 27. 3. do 31. 12. 1941.); Fra Jozo Markušić: „Iz dnevnika“, u: Jajačko područje u oslobodilačkom ratu i revoluciji 1941-1945. Zbornik sjećanja, knj. II, str. 286-287. (zapisi od 1. 1. do 26. 3. 1942.); Fra Jozo Markušić: „Bombardovanje Jajca 1943“, u: Jajačko područje u oslobodilačkom ratu i revoluciji 1941-1945. Zbornik sjećanja, knj. III, Donji Vakuf, Jajce, Šipovo 1987, str. 177.

8

16

UZ OVO IZDANJE

inicijala i kriptičkih mjesta, nego i komentiranje teksta i rekonstruiranje konteksta spomenutih ili opisanih događaja. Ovaj obimni posao sigurno ne bi mogao biti obavljen u ovom obliku bez pomoći drugih na koju sam, konačno i zbog prostorne udaljenosti od domaćih biblioteka i arhiva, bio upućen.

Kompletan tekst u njegovom prvom stadiju obrade pregledao je brižno akademik Srećko M. Džaja (München), kolacionirao rukopis s mojim prijepisom i komentarima, razriješio neka nejasna mjesta i dao stručne prijedloge iz svoje editorske prakse.

Dr. fra Ivan Šarčević pročitao je ne samo cjelokupan tekst Zabilježaka i pomogao odgonetanju nekih nejasnih mjesta, nego prije svega uložio mnogo truda da popratne bilješke dobiju na preciznosti i informativnosti.

Na zamolbu fra Drage Bojića i na moje različite upite odgovarali su Tvrtko Zrile (Jajce) i Franjo Leovac (Jajce), Mirsad Kapetanović (Jajce), prof. dr. Ivo Goldstein (Zagreb), a posebno izdašno student teologije fra Mislav Jozić (Sarajevo) kojima dugujem zahvalu da su uz njihovu nesebičnu pomoć razriješeni mnogi prvotno nejasni detalji i imena. Čitatelji će ove podatke uzeti kao samo po sebi razumljive, ali sigurno neće ni slutiti kako je mukotrpno bilo doći do nekih od njih.

Arhivistkinja u Arhivu Bosne i Hercegovine Sandra Biletić je na svaki, pa i najmanji upit, odgovarala s kolegijalnom susretljivošću, kompetentno i bez oklijevanja.

Biografske i druge podatke o djelovanju sestara Klanjateljica Krvi Kristove u Jajcu zahvaljujem tajnici Regionalne uprave te Družbe u Zagrebu s. Vesni Abramović.

Gosp. mag. sc. Vladimir Jerić, bivši generalni konzul Bosne i Hercegovine u Münchenu, i gosp. Ivan Zec (Zagreb) pomogli su mi posebno kod identificiranja imena iz njima dobro poznatoga Travnika i okoline.

A da je izdanje uopće moglo biti ostvareno, treba na prvome mjestu i najviše zahvaliti inicijatorima dr. fra Dragi Bojiću i Ivanu Lovrenoviću, te gvardijanu franjevačkog samostana u Jajcu fra Anti Šimunoviću koji su od početka blagohotno i blagotvorno pratili ovaj projekt.

Za tipografsko oblikovanje Markušićevih Ratnih zabilježaka s već dostatno poznatom profesionalnošću pobrinuo se grafičar Branko Ilić, dok je kompletan 17

PREDGOVOR

tekst prošao kroz pouzdane lektorske ruke mr. fra Mire Jelečevića, dr. fra Josipa Jozića i superviziju Darka Rubčića.

Pri izboru i nabavci ilustracija mogao sam se i ovoga puta osloniti na bogato iskustvo i nesebičnu pomoć fra Tomislava Brkovića, trenutno kapelana u Bugojnu.

Zahvaljujući svima ovima – a ova lista mogla bi se upotpuniti još ponekim imenom – ovo izdanje je kolektivno djelo u najboljem smislu te riječi.

Idealan slučaj i hvalevrijedno bilo bi ako bi kritički čitatelji svojim znanjem, uputama i korekturama pridonijeli da se odgonetnu otvorena i nejasna mjesta na koja se u popratnim bilješkama ukazuje. U tom smislu ovo izdanje je, premda pripremljeno sa svom mogućom brižnošću, ipak na neki način work in progress i zahtijeva neko buduće upotpunjeno i ispravljeno izdanje.

München, 19. ožujka 2019.

Jozo Džambo

18

Ovdje se nalaze bilješke za Ljetopis samostana, privatno vođen, ali stavljene na papiriće i kal. [*]1 kako se čuju, moguće i većinom neistinite nu poslije će se provjeriti i srediti, nakon događaja.

U travnju 1941.

(Bilježim ovo: ako ne bih dospio konačno da sredim da se ne ima sve podgotovo uzimati!)2

1

Nečitka mjesta u rukopisu ili takva čije se značenje nije moglo odgonetnuti označeni su znakom [*].

2 Datiranje ove generalne napomene „U travnju 1941.“ uslijedilo je gotovo sigurno tek nakon pokušaja da se zabilješke redigiraju, to jest provjere i srede „nakon događaja“, a to bi onda najranije bio konac 1945. ili možda čak znatno kasnije.

21

[ 1941. ] Bilješke3 o ratnim događajima u Jajcu i okolici4, od 27. III. 1941. do 27. III. 1942.

1941.

27. III. U Beogradu otkaz „tripartitskog pakta“5, u Jajcu općenito veselje.6 6. IV. Od 7 – 8 sati bombardiran Beograd, uzbuna u Jajcu sirenom. Jasan početak rata. Želilo se, da se on vodi u općoj narodnoj slozi, pa kako ispane!

Ali se apsolutno vjerovalo u dobar svršetak, tamo negdje na kraju svih krajeva!7 7. IV. Uzbuna u Jajcu.

3

Dnevnički unosi od 27. III. do 31. XII. 1941. godine, uključujući i završnu primjedbu („Za godinu 1941. općenito...“), nalaze se u rukopisu dvostruko: kao prvotni zapis i kao čistopis. Čistopis obuhvaća ukupno 10 paginiranih stranica. Ovdje se donosi prijepis čistopisa, pri čemu su upadnija odstupanja od prvotnog teksta (ovdje skraćeno: PT) registrirana u bilješkama. Ovaj dio demonstrira kako je Markušić zamislio preradu cjelokupnih zabilježaka do koje ipak nije došlo.

4 PT nedostaje: i okolici.

5 Tripartitni pakt ili Trojni pakt, vojno-politički savez sklopljen u Berlinu između Njemačke, Italije i Japana 27. rujna 1940. Paktu su kasnije pristupile Mađarska, Rumunjska, Slovačka, Bugarska, a 25. ožujka 1941. i Kraljevina Jugoslavija, zbog čega je dva dana kasnije u Beogradu došlo do demonstracija („Bolje rat nego pakt!“) i rušenja vlade Cvetković-Maček. Hitler je ovakvo stanje iskoristio da bez najave rata 6. travnja 1941. napadne Kraljevinu Jugoslaviju.

6 PT slijedi rečenica, prekrižena: slavlje između privatnika Srba i Hrvata.

7 Ton i sadržaj ovog unosa dokaz je da on nije pisan dotičnog datuma nego iz jedne kasnije perspektive!

23

1941.

8. IV. Uzbuna u Jajcu od 13 sati do 13½ i od 15½ do 16 sati. Zapovjednik mobilizirane vojske u gradu Stevo Zvicer8, sreski poglavar Dunđerović Mladen9.

9. IV. Pada snijeg, temperatura na ledištu10. Isti dan opet dvakrat uzbuna.

10. IV. U Zagrebu na radiju proglas11 daje Slavko Kvaternik.12 Strah i razočaranje.

11. IV. Snijeg kao o Božiću na ocvalim šljivama. Uzbuna u 8 sati, odjava u 8½ sati13.

12. IV. Velika Subota. U gradu uzbuna u 7½ sati bez odjave do 11½. Od 15 do 17 sati ponovna uzbuna.

13. IV. Uskrs. Temperatura 2½ C14 ispod nule, dan vedar. U 10 sati na Lučici ispod „Crvenog Kamena“ za tvornicom na Mursalovu skladištu drva pade prva njemačka bomba, od koje pogibe Mara Vujić. Tvornica puna jugoslavenske vojske na uzmaku od Banjeluke. Opća smetnja. Još dvije bombe padoše oko tvornice i jedna – dvije oko željezničke stanice.

8

Milan Ilić: Opraštanje sa životom jajačkog paroha, knj. I, Jajce 2005, str. 424: „Stevan Zvicer reaktiviran je, postao major i komandant mjesta.“ God. 1933. bio je gradonačelnik Jajca, god. 1934. osnovao je četničko udruženje u Jajcu i postao predsjednik Sreskog odbora Jugoslovenske radikalno-seljačke demokratije.“ Kao rezervni oficir osiguravao je povlačenje jugoslavenske vojske prije ulaska Nijemaca u Jajce i tom prigodom minirao željeznički most u Pijavicama i pješački most u gradu. Bio je zatvoren i u zatvoru počinio samoubojstvo nepoznatog datuma 1941. Usp. Bruno Ljubez: Jajce grad. Prilog povijesti posljednje bosanske prijestolnice, Sarajevo 2009, str. 370.

9 PT nedostaje: Mladen. Mladen Dunđerović, sreski načelnik. Studirao pravo u Beču. M. Ilić: Opraštanje sa životom jajačkog paroha, str. 444.

10 PT umjesto „na ledištu“: 0 C. 11 PT: daje proglas.

12 Dana 10. travnja 1941., u ime poglavnika Ante Pavelića, koji još nije bio stigao u Zagreb, Slavko Kvaternik (1878.–1947.), zapovjednik oružanih snaga, je preko radija u 17:45 sati proglasio uspostavu Nezavisne Države Hrvatske (Tko je tko u NDH: 226-227.).

13 PT: odjava u 820 h.

14 PT: 2½ % C. 24

Ivan Lovrenović

Snaga za svjedočenje istine Napokon: jajački ratni dnevnik fra Josipa Markušića!

Dugo čekan, u razgovorima spominjan, ponegdje citiran, često apokrifno, sad je tekst pred nama – sav, od retka do retka. Krajnje pažljivo ga je pročitao-dešifrirao i s neusporedivom akribijom priredio dr. Jozo Džambo, valjda jedini koji je za taj gotovo nemogući posao imao sve potrebno – i dušu i metodičnost, i ljubav i znanje. Valja to reći odmah, na početku, jer bez takvoga priređivača i redaktora sve bi bilo uzalud.

Da autoru ovih redaka pripadne privilegij pisanja pogovora ovome velebnom dokumentu uma i čestitosti, odlučilo je, valjda, trajno zanimanje za Markušićev rukopis, koje je počelo davno, prije četrdesetak godina. Bilo je to 1978–79, uoči jajačkoga simpozija o fra Josipu Markušiću u povodu 100-godišnjice njegova rođenja 1980. godine, kada sam u povremenim razgovorima s poznanicima iz franjevačkoga kruga saznavao ponešto o rukopisu. Nekako u to vrijeme u biblioteci Kulturno nasljeđe Bosne i Hercegovine bilo je započelo objavljivanje franjevačkih ljetopisa iz XVIII stoljeća, koje su priređivali dr. fra Ignacije Gavran i dr. fra Andrija Zirdum1, i u toj klimi rastao je interes javnosti za franjevačku pisanu baštinu. Javljala su se inovativna promišljanja o vezama Andrićeve proze s franjevačkim kronikama, kao u knjizi Ive Tartalje Pripovedačeva estetika (Beograd 1979). I sâm sam tih godina u esejističkim tekstovima varirao svoju staru tezu o tome kako je „među korijenjem kojim je 1

Filip Lastrić, Pregled starina bosanske provincije, Sarajevo 1977; Bono Benić, Ljetopis sutješkog samostana, Sarajevo 1979, te kasnije Marijan Bogdanović, Ljetopis kreševskog samostana, Sarajevo 1984, i napokon Jako Baltić, Godišnjak od događaja i promine vrimena u Bosni 1754–1882, Sarajevo 1991. Nova izdanja tih ljetopisa, pregledana i revidirana, objavljena su u biblioteci Iz Bosne Srebrene (Synopsis, Sarajevo–Zagreb 2003).

653

POGOVOR

krošnja Andrićeva teksta vezana o kompliciranu historijsku stvarnost Bosne najuočljivija i najvažnija ona žila kojom je Andrićev tekst spojen s fenomenom bosanskoga franciskanizma“.2 Priča o Markušićevu ratnom dnevniku-kronici odavno je postala mit i zagonetka sama po sebi, gotovo odvojivši se od svojega sadržaja, koji je također bio mit. Pišući o jednom drugom fratarskom rukopisu iz Jajca, Varici Ante Kneževića, ovako mi je to s fratarskim spisima izgledalo: Stari su fratarski rukopisi u Bosni kao ponornice: izgube se, onda se samo prenosi priča o njima, pa se u jednom trenutku pojave, nečije ih oči ugledaju i ostave svjedočanstvo o tome, zatim ponovo propadnu. Dugo se o njima ne zna ništa i ne čuje ništa, i kada se već izgubi nada, pa i sama vjera da su ikada postojali, opet iskrsnu.

Sudbina i snažan čuvarski nagon pojedinaca u fratarskoj zajednici udesili su da se Markušić, generaciju iza Kneževića, pojavi kao skrbnik njegovoga rukopisa. Sve o tome čuvarstvu govori bilješka što ju svojom rukom Markušić ispisuje na Kneževićevu rukopisu, kada ga 1940. godine sprema – on misli – na sigurno: Rukopis „Varica“, djelo Fr Ante Kneževića, upornog pisca „Bošnjaka“, zagubljeno u Redodržavi Bosni Srebreničkoj prije 50 godina godine 1889. nakon smrti Kneževića, došlo je u ruke prije 20 godina dr. Fr Julijana Jelenića, sveučilišnog profesora u Zagrebu, a on ju je predao meni prije 10 godina, jer da „spada na samostan Jajce“, ja sam ju nakon 10 godina, to jest god. 1940., uvezao, te ju vraćam u jajački samostanski arhiv, nakon obnovljenog samostana i uređene knjižnice, i ako ne potpuno tehnički osigurane od požara, što je za žaliti! (Privremeno se šalje, radi nekih posebnih okolnosti koje treba znati ali ne spominjati, na ruke Fr Jaroslava Jaranovića, župnika u Podmilačju kod Sv. Ive, koji će ovo u svoje vrijeme staviti gdje spada!). Beograd, 8. siječnja 1940. Fr Josip Markušić Miroslav Karaulac, odličan srpski pisac i književni historičar, posvećen istraživač biografije Ive Andrića te bosanske i franjevačke baštine, rođeni Varcaranin, strepio je da je u listopadu 1992. kada su, kako piše, „srpske jedinice 2

654

Vidi: „Tekst i arhetekst. Andrić i bosanske franjevačke kronike 18. stoljeća“, u: Skice, lajtmotivi, Banja Luka 1986.

SNAGA ZA SVJEDOČENJE ISTINE

zauzimajući Jajce, srušile župnu i samostansku crkvu i granatirale samostan (...) tokom pustošenja samostana uništen i samostanski arhiv sa rukopisima fra Ante Kneževića“. Držeći, tako, da je posjednik jedinoga primjerka Varice, koju je uoči rata u samostanu čitao i fotokopirao, pokojni Karaulac je dijelove toga rukopisa priredio i objavio u Beogradu 2001. Srećom, njegova strepnja se nije obistinila, i Kneževićeva Varica je preživjela. Nadat se da će se naći volje da i ona bude cjelovito pročitana i objavljena, kao i Povijestnica novoimenovanog Franjevačkog samostana u Jajcu, koju je napisao 1982–83.

Nikada nećemo znati sve što se događalo s rukopisom jajačkoga franjevca3 Josipa Markušića, tim „konvolutom od ravno 400 listova različitih formata“, kako precizira dr. Džambo, ispisivanim od 27. ožujka 1941. do 31. prosinca 1945. godine: kojim je putovima putovao, u čijim se sve rukama, sklonim i nesklonim, prometao kroz drugu polovicu XX stoljeća i početak XXI, da bi se konačno vratio kući, u jajački samostan, godine 2016.

Vrijedilo bi – kad bi bilo moguće – detaljno istražiti i rekonstruirati to podzemno i nadzemno, vidljivo i nevidljivo putovanje; bila bi to sigurno zanimljiva priča, s političko-policijskom pozadinom i s elementima trilera, te posredno rječita i živa slika jednoga vremena. Autoru ovih redaka to nije moguće; moguće mu je tek naznačiti obrise priče i ocrtati zadnju etapu putovanja rukopisa.

Jajce je 1941. na početku rata u Jugoslaviji mirni gradić u Bosni, uspavan na svojim dubokim povijesnim slojevima, sa čudima prirode usred grada: fantastičnim sunovratom Plive u Vrbas, te surovom klisurom Plivom ojačanoga Vrbasa ispod samoga grada. Posjećuju ga „Beograđani“: Ivo Andrić, koji u franjevačkom samostanu prebire stare spise, bit će baš najviše Kneževićeve, te domaći sin Nikola Šop, sada profesor latinskoga u beogradskoj gimnaziji, u čijoj poeziji 3

Markušić rođen je u Čepku kod Kotor-Varoša, ali cijeli njegov život i djelovanje, redovničko i građansko, usudno je povezano s Jajcem i s jajačkim samostanom. Slično je bilo i s fra Antom Kneževićem, koji je rođen u Varcar-Vakufu, ali su mu život i rad donijeli silno poistovjećenje s Jajcem, a – eto koincidencije – umro je govoreći misu na starome groblju u Markušićevu Čepku! U Markušićevu zavičajnom Kotor-Varošu općinske su vlasti 1981. donijele odluku o imenovanju Ulice fra Joze Markušića, koja „počinje od ulice Ive Lole Ribara kod kuće Markušić Kaje i ide kroz naselje Čepak do Crpne stanice gradskog vodovoda“. Ratne vlasti Kotor-Varoša 1993. godine tu su ulicu preimenovale u Ulicu Vase Pelagića. Nema Markušić ulicu ni u Jajcu, gdje bi joj najprije bilo mjesto.

655

POGOVOR

srednjovjekovno i franjevačko Jajce ima važnu motivsku i poetičku ulogu.

Uvijek je negdje u prijateljskoj blizini i fra Josip Markušić: i kao jajački gvardijan od 1922. do 1928, i kao gvardijan i župnik u Beogradu u trostrukom mandatu od 1931. do 1939. Tada je s njime kao kapelan i mladi student romanistike, budući pisac fra Ljubo Hrgić (književnim imenom Hrvoje Bor), do danas nedovoljno valoriziran, osobito kao autor čudesnoga dnevnika.4 Markušić je tada domaćin mnogim osobama od ugleda i djela, među njima je i veliki bosanski povjesničar Hamdija Kreševljaković, a osobito prijateljstvo razvija s Jožetom Plečnikom.

Plečnikov i Markušićev put ukrstili su se između dvaju svjetskih ratova. Plečnik, tada već glasovit evropski arhitekt, prihvatio je prijedlog bosanskih franjevaca da izradi nacrt za njihovu crkvu Sv. Ante u Beogradu. Markušićeva riječ, kao tadašnjega provincijala Bosne Srebrene, bila je presudna kod prihvaćanja genijalnoga ali nekonvencionalnog Plečnikova plana, a sada, službujući u Beogradu, intenzivno radi na dovršenju crkve. Plečnikova rotonda na Zvezdari odmah je pobudila diskusije i polemike, jer je bila djelo snažnog autora, u isti mah duboko prožetoga sakralnom inspiracijom ali i moderno slobodnoga u baratanju formama.

4

656

Fra Ljubo Hrgić, Životni krug. Dnevnik, Sarajevo 2005. (posthumno), priredio fra Ladislav Fišić.

Na drugome mjestu, u sjećanju na Markušića, Hrgić evocira kako je, radeći s njime u Beogradu, „upoznao velike ljude, visoke kulture“: „Šop je bio posebno simpatičan mirnom i zamišljenom skromnošću, i svojom zbirkom Isus i moja sjena, pjesme kakvih nismo imali dotle, posebni genre. I. Andrić je nerado pričao o književnom stvaranju, ali nam je puno pričao o Španiji koju je jako volio. On priča vrlo polako, uz male geste, njegova su zapažanja tim dublja što je on osjećao neku zemlju i njene ljude kao priču i kao istinu. A pok. fra Jozo za uzvrat, izvrsno je s humorom i s onim svojim smiješkom pričao zgode starih ujaka kao fra S. Nevistića i još starijih. Tada ga je slušao I. Andrić.

Bio je nenadmašiv usmeni pripovjedač.“ (Bosna srebrena, 21, 1970) Poslije rata Hrgić će biti dugogodišnji politički robijaš, jedan od brojnih zatvorenih franjevaca o čijem je izbavljenju Markušić radio kod vlasti, što službenim dopisima i intervencijama, što neslužbenim zalaganjima. Za Hrgića je pisao: „... svojim intelektualnim sposobnostima i voljom za pismeni rad bio bi nam posebno u socijalnim pitanjima od iznimno velike koristi i potrebe.“ (1950) Nakon amnestiranja trojice fratara, među kojima nije bilo Hrgića, vapio je ističući da je on sada u S. Mitrovici kao „nevoljan invalid“, a da je „intelektualno neobično sposoban, te mi je žao da i njega ovaj put nije zapala amnestija! Poznajući mu pak narav i najveći dio prošlosti, znam da bi se na slobodi brzo oporavio, a bez sumnje i konstruktivno djelovao!“ (1953) Po jednoj predaji za Hrgića se zalagao i Ivo Andrić. Kako bilo, Hrgić je pušten na slobodu 1954. nakon odležanih devet od dosuđenih dvadeset godina.

SNAGA ZA SVJEDOČENJE ISTINE

Najbolji tumači prepoznali su u njoj odmah novu i trajnu vrijednost, a sam Markušić je u jednom pismu Plečniku 1933. to pregnantno izrazio: „Crkva ne mora biti bogatstvo, ali mora biti umjetnina. I, ako nije umjetnina, nije crkva.“ U tim godinama začelo se i produbilo jedno neobično snažno duhovno prijateljstvo, zasnovano na rijetkoj srodnosti shvaćanja ljudskih vrijednosti, umjetnosti, vjere.

Iza dvojice prijatelja ostala je bogata korespondencija, nekoliko stotina pisama iz skoro tridesetogodišnjega razdoblja.

U povezanosti Markušića s Jajcem, Jajca s Markušićem, kao da ima nečega suđenog: počelo je davne 1905. kada je tu bio određen za privremenoga nedjeljnog propovjednika, pa 1915. za gvardijana samostana i župnika, prvi put. Poslije drugoga jajačkog gvardijanstva i beogradske službe opet je 1940. godine u Jajcu. Pa kada 6. travnja 1941. bombardmanom Beograda počinje rat, počinje i on svoj dnevnik-kroniku, sa sviješću o važnosti bilježenja, svjedočenja, te s punom sviješću o historičnosti „velikoga vremena“, kako će se kasnije izraziti u spisu Od bijede do pobjede – u Jajcu. To je onaj tekst, kojim se uznosito odgovara na opake i zle, tjesnogrude optužbe iz svojih (nacionalnih i crkvenih) redova, tekst čiji završetak bi valjalo iznova čitati, trajno pamtiti: Ako me tko pita: zašto smo ostali tu gdje smo se našli u tolikim opasnostima, što imam reći?! Ali najprije – šta je zapravo opasnost u velikom vremenu?! Jedina je opasnost, da se ne pokažeš čovjekom. Smrt je manja opasnost.

Ostali smo zato, da i za budućnost skupa sa svojim narodom vazda živimo hrvatski i katolički, a sa svima ostalim u najljepšim odnosima i stvarno bratski.

A da smo se uklonili nekud, bi li bolje bilo po katoličanstvo i hrvatstvo – to mi pitamo?!

Ostali smo da i mi svjedočimo za istinu, svoje ideale i vjerovanja. Nismo bili političari, već jedino ispovijedaoci (confessores).

Ostali smo, jer je tako pravo i jer smo smjeli ostati.

Po svršetku rata, završava se i Markušićevo bilježenje. „Konvolut od 400 listova različitih formata“ zaključen je i spremljen u „kožni omot neke bilježnice ili rokovnika“. Na kraju, neće, srećom, biti pedeset godina zagubljen u Redodržavi Bosni Srebreničkoj kao Kneževićeva Varica, i kao tko zna koliko vrijednih starih rukopisa, što zagubljenih, što nepovratno uništenih. Ali ništa ne možemo znati o tome što se s njime događa u teškim poratnim godinama.

657

POGOVOR

Nova vlast ne zamara se previše razlikom između vinih i nevinih; bez suda i presude pobijen je jedan broj franjevaca i drugih svećenika, mnogi leže zatvoreni, udar je i na crkvene i redovničke institucije i imovinu. Zatvoren je, pri kraju mandata 11. svibnja 1949. godine, i provincijal Bosne Srebrene fra Vitomir Jeličić. Ni danas nisu poznati razlozi njegova hapšenja, jer je provincijalom bio sve od 1945, k tomu jedan je od najuglednijih franjevaca svojega doba, s velikim znanjem i iskustvom, poznavatelj svjetske situacije. Političkoga grijeha nije imao, dapače, ostalo je zabilježeno kako je već 1941. godine, za kratkoga boravka u ramskom zavičaju, tumačio da će Nijemci izgubiti rat, što mu nitko nije vjerovao. Jeličićevo hapšenje – u nekoj danas nejasnoj konstelaciji – vjerojatno je bilo egzemplarno i trebalo da posluži kao dodatni pritisak i zastrašivanje. To posredno potvrđuje i činjenica da je Jeličić, nakon puštanja iz zatvora u siječnju 1950, nesmetano otišao u Rim kada je 1951. izabran za generalnog definitora Reda i tamo ostao sve do 1964. Također, i podatak da je 1981. godine posmrtno odlikovan visokim jugoslavenskim ordenom „zbog pomaganja NOB-u“.

Malo iza Jeličićeva hapšenja, u lipnju 1949. za provincijala Bosne Srebrene izabran je fra Josip Markušić. Neuobičajeno, jer on je provincijal već bio, davno, u svojim najboljim godinama, a sada je starac nadomak sedamdesetoj. Međutim, sve nade polažu se u nj, u njegovu nesvakidašnju osobnost i mudrost, često „tešku i bogu i svijetu“ ali dobrodošlu u ovakvim prilikama, te u njegova stara prijateljstva iz Beograda i u ratna poznanstva s novim vlastodršcima.

Franjevačka delegacija koju je predvodio Markušić susrela se s Titom u rujnu 1949. godine, i poslije toga povijesnog susreta postupno se počeo ublažavati odnos režima prema uhapšenim svećenicima.

U svim tim aktivnostima novi-stari provincijal kao da se u punoj mjeri i na širokom planu vodi onim svojim načelom o „posebnim okolnostima koje treba znati ali ne spominjati“. Svakako, sada mu nije na umu pisanje dnevnika-kronike, nego spašavanje onih koji se mogu spasiti i onoga što se može spasiti, i strpljivo unapređivanje odnosa s nesklonom vlašću.

Davno, kao mlad svećenik ali s već potpuno formiranim kritičkim pogledima na socijalnu stvarnost pod austrougarskom upravom, Markušić je 1911. godine objavio brošuru o kmetovskom pitanju pod pseudonimom Vojislav Hranić. Petar Kočić je tada napisao pohvalnu recenziju, i u njoj lucidno zapazio 658

Sadržaj

Uvodna napomena /FRA DRAGO BOJIĆ/ . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 5 Predgovor: Uz ovo izdanje /JOZO DŽAMBO/ . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 9 Kratice . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 19 Ratne zabilješke . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 21 1941. godina . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 23 1942. godina . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 85 1943. godina . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 173 1944. godina . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 287 1945. godina . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 441 Prilozi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 521 Životopis fra Josipa Markušića . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 639 Kronologija Ratnih zabilježaka 1941.–1945. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 645 Pogovor: Snaga za svjedočenje istine /IVAN LOVRENOVIĆ/ . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 653 Literatura . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 673 Kazalo imena . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 685 Kazalo mjesta . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 715 Nerazriješeni inicijali i kratice . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 729

731

© Copyright: Franjevački samostan Sv. Luke, Jajce, Synopsis d.o.o, Sarajevo – Zagreb, Jozo Džambo 2019.

Nijedan dio ove knjige ne smije se umnožavati, fotokopirati ni na koji način reproducirati bez pismenog dopuštenja nakladnika.

CIP ‒ Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine, Sarajevo 821.163.4(497.6)-94 821.163.42(497.6)-94 MARKUŠIĆ, Josip Ratne zabilješke : 1941.-1945. / Josip Markušić ; priredio, komentare i bilješke napisao, latinske dijelove preveo te dokumente izabrao Jozo Džambo. - Jajce : Franjevački samostan sv. Luke ; Sarajevo ; Zagreb : Synopsis, 2019. - 731 str. : ilustr. ; 24 cm Bibliografija: str. 675-684 ; bibliografske i druge bilješke uz tekst. - Registri.

ISBN 978-9926-8209-3-0 (Franjevački samostan sv. Luke) ISBN 978-9958-01-084-2 (Synopsis, Sarajevo) ISBN 978-953-7968-98-4 (Synopsis, Zagreb) COBISS.BH-ID 28117510

CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001042869.

GRAFIČKO OBLIKOVANJE

Branko R. Ilić TISAK I UVEZ

Grafotisak d.o.o., Grude Tisak dovršen u studenome 2019.