Hans Küng | Sporna istina: Sjećanja

Hans Küng Sporna istina: Sjećanja S njemaĉkoga prevela Marija Barić

1

Biblioteka Ecumenica Izdavaĉ, Ex libris Rijeka Za izdavaĉa Ţeljko MeĊimorec Naslov izvornika Hans Küng, Umstrittene Wahrheit: Erinnerungen, Piper, München-Zürich, 2007. © Hans Küng, 2009. © za prijevod Ex libris i Marija Barić 2010.

Urednik Zoran Grozdanov Dizajn Damir Bralić

2

Sadrţaj Proslov Više od «memoara» Svjetsko-historijski horizont Svjedoĉanstva iz prve ruke: Ratzinger – Küng Na istoj valnoj duljini?

Dva se ţivotna puta kriţaju Zajedno na koncilu 1962.-1965.

Ratzingerov poziv u Tübingen Kolegijalna suradnja Ratzingerova tolerancija Biti katolik – dva razliĉita puta I. Rimske provokacije Pioniri koncilske obnove: Kardinal Suenens Kritika rimskog sistema Napredni organi Kurije Prva provokacija: Uĉvršćivanje strukture moći Uzoran primjer: Sloboda švicarskih biskupskih izbora Uspješan otpor Radikalni odgovor: Charles Davis istupa iz Crkve Plodni istraţivaĉki semestar Kljuĉni doţivljaji za religijski dijalog: Bejrut – Jeruzalem Druga provokacija: Enciklika o celibatu Karl Rahner i celibat Klevete Prijateljstva Treća provokacija: Papinski credo za juĉer Traţi se skok naprijed Svjetski prosvjed za slobodu teologije Ĉetvrta provokacija: Dekret o mješovitim brakovima Poziv na samopomoć Poziv djeluje Peta provokacija: «Enciklika o piluli» Papa koji sumnja Enciklika koja širom svijeta nailazi na otpor II. 1968.: Godina odluka Kako je došlo do kulturne revolucije 1968.

Zaoštravanje stanja u Njemaĉkoj Gostujući profesor u New Yorku Ubojstvo Martina Luthera Kinga Karizmatiĉna pariška euharistija na Duhove: Zajedniĉka priĉest Tiho djelovanje rimske inkvizicije Kako reagirati?

Nema uvida u akte Kriza postkoncilske Crkve – sukob oko paradigmi Nakon «praškog proljeća», «zimska Crkva» Val protesta na njemaĉkom Danu katolika Predstavnik razumne sredine Smrt i uskrsnuće novina: Publik 3

Svećenici ţele sudjelovati u odlukama Kakav bi papa mogao biti Kurijalna protuofenziva Represija u SAD-u i Engleskoj Otpor u Nizozemskoj: Nizozemski katekizam Odluĉujuća bitka oko svećeniĉkog celibata: Pastoralni koncil Kako Rim kroti Crkvu Glasovi obnove slabe Doktor obiju teologija: Karl Barth Onaj koji je vozio alfu: Za Ratzingerov slobodni semestar III. Tübingen u nemirnim vremenima Zatišje pred buru Ekumensko istraţivanje u praksi Sporna sveuĉilišna reforma Studentski nemiri Nasilne akcije i ideološki ispadi Ometanja s posljedicama: Eschenburg i Adorno Buntovni studenti teologije Euforija oko reforme i fakultetske zbrke Prijetnja Institutu za ekumenska istraţivanja Sudjelovati, pobjeći ili ustrajati?

Pokušaj demokratizacije studentske zajednice Ratzingerova neprevladana trauma Borba za istinu Ratzingerov odlazak 1969.

Kraj crvenog desetljeća Jesam li se prevario u njemu?

Treba li Bibliju shvatiti na moderno-kritiĉki ili tradicionalno-dogmatski naĉin?

Tko se promijenio?

Stati – ili krenuti dalje?

U logici Vaticanuma II Odluke za domaćinstvo i tajništvo IV. Nezabludiv?

Ne samo teologija Interdisciplinarnost u praksi Istina u istinitosti Iskren odnos prema zabludama Marijanska dogma – i protiv vlastitog uvjerenja?

Zabrana pilule – drugi sluĉaj Galilei Pitanje o istini – javna stvar Nezabludiv? Neizbjeţno pitanje Jesu li temelji ovog nauka ĉvrsti?

Uĉiniti Crkvu sposobnom za ispravljanje pogrešaka: Walter Kasper Smrtna prijetnja za katoliĉku vjeru?

Ujedinjenje napredne teologije: Svjetski kongres 1970.

Veliko razoĉaranje: Karl Rahner Dogmatiĉar bez argumenata 14 pomagaĉa u nevolji: Novi stil?

Prvi sukob s Josephom Ratzingerom Mjerilo za ono što je katoliĉko: Stara Crkva ili Novi zavjet?

4

Od rimskog katolicizma do pravog katoliciteta Moguće je izmirenje s istoĉnom ortodoksijom Starokatoliĉka shizma mogla bi završiti Reformatorski prosvjed mogao bi postati bespredmetan Tko je «izumio» nauk o nezabludivosti?

Isus ništa od toga ne bi bio razumio

V. Svjetsko putovanje i svjetska teologija Nošen simpatijom Podrška teoloških prijatelja Usredotoĉenje: Biti kršćanin u svjetskom obzoru Širenje vidika: Iskustvo svijeta Sveta Rusija Nesveta Rusija Veliko poštovanje prema Pravoslavnoj crkvi koje ostaje Svijet islama: Afganistan Zlatni hram Sikha Indija Hindusa Šri Lanka i budizam Indonezija: Snošljivi islam Kod antipoda: Australija Konaĉno slobodni dani: Otok dnevnog sna Novi obzor: Velike ideologije Novi Zeland: Biskupska poslanica protiv jednog teologa Druga najljepša zemlja na svijetu Moj središnji projekt Izvorna kršćanska poruka za danas Ĉarolija juţnog mora Svijet plemenskih religija Ponovno u zapadnom, «kršćanskom» svijetu Business as usual San, smijeh i nada VI. Sukob oko istine – ili borba za moć?

Problemi za Kongregaciju za nauk vjere Tihi rad Gdje poĉeti: «odozgo» ili «odozdo»?

Je li Isus bio revolucionar?

Za «politiĉku teologiju» i protiv nje Je li Crkva izgubila dušu? Što mora ostati u Crkvi?

«Odana opozicija Njegove Svetosti» Opozicija treba javnost Protiv rezignacije: Toĉke za orijentaciju Zastiranje upotrebe i zloupotrebe moći Borba za moć u Crkvi Borba za istinu Pokušaji razgovora slobodnog od dominacije Zabludiv?: rezultati rasprave o nezabludivosti Ponovno interpretirana «nezabludivost» – ignorirani protuargumenti Opreĉna sa Svjetskim crkvenim vijećem 5

Ĉudni savezi MeĊusobno priznavanje sluţbi Apostolska sukcesija – prvorazredno pitanje moći Zahtijevanje zajedništva Veĉere Gospodnje VII. Zahtijevanje kapitulacije Preokret reformskog kardinala Suenensa Karizmatski pokreti u Katoliĉkoj crkvi Nepošteni uvjeti za colloquium «Operativna nagodba» s Karlom Rahnerom Zajedniĉki pothvat: Vatikan i episkopat «Upit» o mogućnosti zablude ostaje neodgovoren Umjesto pitanja istine ili prava, pitanje stila?

Za mene pitanje savjesti LeĊa mi ĉuvaju kolege iz Tübingena PogoĊeni su i doktorandi i biskupi: Biskup Kempf Sustav denuncijacija i nadgledanja Naĉelni prigovori postupku Sudbina «nekoga tko je spreman za razgovor»: Profesor Pfürtner Budući kancelar: Helmut Kohl Rimski blagdani – susreti bogati razjašnjenjima Pavao VI. u Collegiumu Germanicumu Razgovori s rimskim profesorima U sluţbi ekumene: Kardinal Willebrands Voditelj Kongregacije za nauk vjere privatno: Tko će pred kim kapitulirati? «Ĉekić» Kongregacije za nauk vjere: Monsinjor Hamer Odbijen prijedlog o prekidu vatre Hoće li biskup ustrajati?

Rimski postupak protivan ljudskim pravima VIII. Avantura knjige Promjena nakladnika s posljedicama Za isusovce u Švicarskoj Pravi Isus, a ne onaj kojeg je pripitomila Crkva Radosna vijest koja vodi do sukoba Bît kršćanstva Nesklad izmeĊu judeokršćanskog i helenistiĉkog shvaćanja Osnova za dijalog sa ţidovima A kršćanska praksa?

«Obustava» disciplinskog postupka Neoĉekivani bestseler Moj odraz u ogledalu Dijalog s osnivaĉem Spiegela, Rudolfom Augsteinom Nedobrodošli program reformi Za prevrednovanje ţene Protiv podjele u Crkvi Pravda i za tradicionaliste Prljava igra Nema završne rijeĉi za optuţenog Suglasnost egzegeta «Bez poĉetne dobre volje nema razumijevanja» Usporedba Ratzingerova Uvoda i knjige Biti kršćanin 6

Kako je moguće teološki se nagoditi Skandalozno prešućivanje kristološke bîti Knjiga Biti kršćanin predstavljena u Rimu Iskustva u Sjevernoj Europi Iskustva u Istoĉnoj Njemaĉkoj Brige bliţnjih Nagrada za civilnu hrabrost IX. Problemi hijerarhije i problemi svijeta Kraj koncilske ere Nenadana smrt posrednika: Kardinal Döpfner Opasna konstelacija Dobar prijem u Americi Razliĉiti duhovni svjetovi Uĉiniti stara vjerovanja razumljivima Tri dana s Kennedyjevima Problemi i mogućnosti ekumene: III. vatikanski sabor?

Sukob teologa: Teologija koja politizira Prepirke bez kraja: Kardinal Höffner 500 godina Sveuĉilišta Tübingen: Jubilarni govor o pitanju o Bogu Poĉasna promocija sovjetskog disidenta: E. V. Barabanov Gubitak pravnog savjetnika: Profesor Neumann Tone papira Biskup i njegov vjerouĉitelj Dogme umjesto reformi?

Crkvene vlasti protiv crkvenih uĉitelja: Poziv na sporazum Oko mojega 50. roĊendana: Savezni kancelar Kreisky Odgovor na pitanje moderne o Bogu Ignoriranje kristološkog razjašnjavanja Uĉitelji o Bogu u velikoj tradiciji Boţja ţivost i povijesnost: Hegel Komplikacije i implikacije Borba oko jezika X. 1978., godina trojice papa Dramatiĉne promjene u mom ţivotu Ekumenski okrugli stol Kojeg papu trebamo? Šest kriterija Papa 33 dana: Ivan Pavao I. Zagonetna smrt pape Nerazjašnjeni smrtni sluĉajevi i skandali u Rimu Bankar mons. Marcinkus: Vatikanski štićenik Papa iz Poljske: Karol Wojtyla Izdajniĉke fotografije: Papa Opusa Dei Teologija osloboĊenja: Gustavo Gutiérrez Latinoameriĉka iskustva Ugroţavanja teologije osloboĊenja Ivan Pavao II. nije papa dijaloga Riskantan predgovor – strateška pogreška?

U središtima svijeta Kina nakon Mao Ce-tunga U Kineskoj akademiji društvenih znanosti 7

U Konfucijevu rodnom mjestu Za ĉovjeĉnost u medicini Moderna umjetnost i pitanje smisla Ništa ne slutim XI. Veliki sukob Ekumensko ili antiekumensko papinstvo?

Godina Ivana Pavla II. Ljutnja zbog istine?

Poljski papa i njegova teologija Loš znak Zamoran ţivot usamljenog borca Privid colloquiuma: Schillebeeckx Iznova: Tko je katolik?

U ĉemu sam se prevario Tajni susret u inozemstvu Biskup Georg Moser u nevolji Trenutak istine Mraĉna predboţićna akcija Nema kapitulacije pred inkvizicijom!

Opći napad: Suuĉesništvo koje rastuţuje Presuda Sramim se svoje Crkve Val protesta Silna solidarnost Izjava za Ivana Pavla II. Sveuĉilište se izjašnjava Posredniĉki razgovori u Vatikanu i Tübingenu Biskupovo pismo na Badnjak 36 tjeskobnih sati: Papina je odluka negativna «S tugom i neshvaćanjem» XII. Roma locuta – causa non finita Borba se nastavlja 3,5 milijuna rijeĉi s propovjedaonice Protiv izvrtanja i laţi Katedra u Zürichu?

MeĊunarodni odjek Solidarnost teologa Sluĉaj za politiku: Konsenzus stranaka Crkveni struĉnjaci za ustavno pravo Izdaja sedmorice «Dodvoravanje, pokornost, licemjerno prikrivanje» Pritisak na novine Na drugoj strani lavine Roman vrai?

Slabi prijatelji u episkopatu Raspoloţenje Velikog petka Nije kraj Posljednji posredniĉki pokušaj Umjesto izbacivanja, dobrovoljni odlazak Nije im uspjelo eliminirati me 8

Rim popušta Otkupljeni uskrsni smijeh Obzor Rimsko nazadovanje i ekumenski sukob Unatoĉ porazu, pobjeda Nova sloboda «Pa vama je dobro» Poziv i izdaja intelektualaca «Javni intelektualac» Više od «angaţiranog promatraĉa» Strast za istinom Niti «diktatura relativizma» niti diktatura apsolutizma Bio bih prodao dušu Ţivot ide dalje Kazalo imena Zahvala Izvori fotografija

9

S VELIKOM ZAHVALNOŠĆU SVEUĈILIŠTU TÜBINGEN, MJESTU MOGA DJELOVANJA KROZ PET DESETLJEĆA

Proslov «Obojica smo to smatrali legitimnim razlikama u teološkim stajalištima potrebnima za plodonosan razvoj mišljenja, i nismo osjećali da te razlike umanjuju našu osobnu simpatiju i sposobnost za suradnju.»

Kardinal Joseph Ratzinger 1998. o suradnji s tadašnjim kolegom Hansom Küngom u Tübingenu. 1

Neka mi bude dano – tome sam se uvijek nadao – doţivjeti tko će nakon Ivana Pavla II. postati sljedećim papom. Ta se nada ispunila, ali potpuno drugaĉije nego što smo to ţeljeli i ja i svi oni koji su oĉekivali papu na liniji Ivana XXIII. i Drugoga vatikanskog koncila.

Nesumnjivo je izbor za papu godine 2005. znatno povećao znaĉenje ovih ţivotnih sjećanja, ali i moju odgovornost kao autora. Gotovo su svi moji veliki istomišljenici u borbi za obnovu teologije i Crkve još od Koncila ili mrtvi ili neaktivni – osim jednoga, a taj je postao papom. JOSEPH RATZINGER je BENEDIKT XVI. Iz osobnih kao i objektivnih razloga usporedba naših ţivotopisa u uvjetima druge polovice 20. stoljeća mogla bi ponuditi pouĉne analize razvoja katoliĉke teologije i Crkve, društva uopće. Odavno mi se nameće misao da su naše vrlo razliĉite reakcije na «znakove vremena» tipiĉne za smjer Crkve i teologije. Pritom će ĉitatelj nerijetko zapanjeno ustanoviti koliko nam je toga zajedniĉkog, usprkos svim razlikama. Naravno da ne ţelim pobuditi dojam da su ţivot Josepha Ratzingera i moj ţivot takoreći sudbinski meĊusobno povezani ili da ĉak promatram svoj ţivot u Ratzingerovu ogledalu. Ne, svatko ţivi svoj vlastiti ţivot. Ipak se ne moţe previdjeti da se naši ţivotni putevi odvijaju paralelno puna ĉetiri desetljeća, da se intenzivno dodiruju i ponovno razdvajaju kako bi se svako toliko iznova susreli.

Kao katoliĉki teolozi bili smo i jesmo u sluţbi katoliĉke crkvene zajednice. No, za razliku od Josepha Ratzingera, ja sam u 60-im godinama odluĉio da se neću obvezati hijerarhijskom, rimskom sustavu kakav se institucionalizirao tek u drugom tisućljeću i da neću stupiti u sluţbu jedne klerikalno-centralistiĉke «svjetske crkve» jer bih se time uistinu ograniĉio samo na crkveni svijet. Štoviše, htio sam upravo kao evanĊeoski osviješten katoliĉki kršćanin i teolog sluţiti ljudima unutar Katoliĉke crkve, kao i izvan nje. «Hominum confusione Dei providentia – kroz ljudsku smetenost i Boţju providnost» – bio sam osloboĊen i primoran intenzivno se posvetiti sve vaţnijim temama svjetskog društva, bez odricanja od vlastite ukorijenjenosti u kršćansko vjerovanje ţivjeti ţivot u koncentriĉnim krugovima koji se šire: u jedinstvu crkava, pomirenosti religija i zajedništvu naroda.

Više od «memoara» Moj ţivotni put dakako nije bio nikakav «organski razvoj», već mnogo više put stalnih izazova i opasnosti, kriza i rješenja, nada i razoĉaranja, uspjeha i poraza. Ja dakle pišem priĉu o borbi: o onome za što sam se zalagao rijeĉju i djelom. Ujedno pišem i tuţnu priĉu: o reformama koje su bile moguće nakon Drugoga vatikanskog koncila, ali su naţalost osujećene, o onome što se odigravalo na pozornici i iza kulisa.

Iz tog razloga neka ĉitatelj ne shvati pogrešno ono što je tipiĉno u mojem ţivotu: ja mu ne nudim neku vrst obrazovnog ili odgojnog romana u kojem bi središnje mjesto pripalo mojem unutarnjem razvoju ili ĉak mojoj poboţnosti, ali ni kvazipijetistiĉno 1

J. Ratzinger, Aus meinem Leben. Erinnerungen (1927-1977), München 1998., str. 137.

10

svjedoĉanstvo vjere jednog teologa ili jedne krotke duše. S obzirom na ugroţeni kontinuitet izmeĊu generacija u kršćanstvu, zasigurno ţelim prenijeti odreĊena ţivotna iskustva u kojima bi se pokoji ĉitatelj mogao prepoznati: uvid u ljudski ţivot koji ĉitatelju moţe ponuditi više od samog uĉešća i moţda mu ponekad prenijeti i ponešto ţivotne mudrosti. Ipak, u ovoj autobiografiji obraĊujem više od pukih subjektivnih sjećanja, u njoj mislim na ţivot u sveobuhvatnom smislu. Iz tog razloga ova knjiga prekoraĉuje opseg memoara. U njoj se isprepliću razliĉite knjţevne vrste, a njezina višeslojnost zahtijeva i odgovarajući opseg.

Amerikanci bi pothvat ove vrste moţebitno nazvali intellectual biography u kojoj su usko povezane povijest osobe i povijest ideja. No u mojim se sjećanjima ne radi samo o «intelektualnom» i o «idejama», već i o egzistencijalnom i o historijskim dogaĊanjima. Ţivotna, crkvena, teološka i povijest vremena utjeĉu tako jedna u drugu kao i povijest djela i njegove recepcije, kronike i izvještaji s putovanja.

Društvenopovijesne spoznaje pomaţu u razumijevanju odnosa, procesa i struktura u kojima se pojedini ĉovjek nalazi, a društvenohistorijska i biografska metoda meĊusobno se nadopunjuju. I ovaj će drugi svezak Sjećanja, u odmaku od jednostranog strukturalizma nepovjerljivog prema pojedinaĉnim biografijama, jasno pokazati kako pojedinci (ne samo pape!) uvijek iznova mogu odluĉujuće utjecati na tijek stvari. A svaki izbor pape pokazuje kako strukture i osobe, institucije i mentaliteti dijalektiĉki seţu jedni u druge. Uvijek nov pogled na razvoj Crkve i društva pomaţe mi u izbjegavanju narcistiĉne cirkularnosti koja prijeti svakome tko pripovijeda u prvom licu (neke podatke, primjerice one o mojim javnim nastupima, smatram potrebnima iz dokumentaristiĉkih razloga pa ih katkad navodim u napomenama).

Povijest je uistinu, unatoĉ svim društvenim pokretaĉkim silama koje odreĊuju njezin tijek, još uvijek drama čovjeka koji ni u kom sluĉaju ne djeluje uvijek racionalno – ona je prije svega drama sudoţivljenih politiĉkih i vremenskopovijesnih dogaĊanja, ali i drama osobnih ţivotnih i kriznih iskustava. Jedino je tako moguće ispraviti one harmonizirajuće pisce povijesti Crkve, teologije i koncila koji sukobe koje nisu doţivjeli zbog ignorancije ili konformizma naknadno trivijaliziraju, a dogaĊaje i dokumente interpretiraju isuviše jednostrano, prijateljski naklonjeni prema «vladajućima». Povremeno ću morati biti kritiĉan prema sudionicima ove drame, što se ne smije razumjeti kao osobna vendetta. Ne oskudijevam razumijevanjem za druga opredjeljenja i stavove. No u najvaţnijim stvarima nije rijeĉ o osobnoj osjetljivosti, već o velikoj borbi za istinu koju treba voditi u slobodi, a ta borba iziskuje oštro pero.

Sloboda i istina jesu i ostaju dvije temeljne vrijednosti moje duhovne egzistencije.

Neprestano sam se borio protiv toga da mi se u velikoj raspravi s Rimom jednostrano pripisuje samo dio koji se tiĉe slobode, dok je onaj povezan s istinom trebao zapasti moje protivnike. Za razliku od moja prva ĉetiri desetljeća, u drugoj se polovici mojeg ţivota naglasak doduše sve više pomicao s izborene slobode (sv. I) na upravo u Crkvi spornu istinu (sv. II) koju se, u to sam uvjeren, treba i smije naviještati, braniti i ţivjeti u istinitosti. Nikad se nisam ubrajao meĊu beati possidentes koji sretno i ponosno misle da posjeduju istinu, već uvijek više meĊu traţitelje istine koji smatraju da bi se upravo znanstvenici, filozofi i teolozi – ne obazirući se pritom na modu i trendove – uvijek iznova trebali i smjeli pomno baviti istinom, dakako uz sve rizike koji su povezani s traganjem za njom.

Naše je pamćenje naravno subjektivno, naše sjećanje selektivno, i oboma su neprestano potrebni ispravci. I u ovoj sam knjizi zaista dao sve od sebe kako bih, koliko je to god moguće, izbjegao nedostatke i deformacije i, svjestan svoje pogrešivosti, u izvorima preispitao ono što je trebalo preispitati. Mnogo se toga temelji na neospornim javnim ili privatnim dokumentima koji su, tamo gdje je to potrebno, citirani doslovno.

Pojedinaĉna je poglavlja kritiĉno proĉitalo više svjedoka vremena. Posebno sam sretan 11

što oko sebe u Tübingenu imam nekolicinu kompetentnih prijatelja koji su proĉitali ĉitav rukopis. Zahvaljujem im u pogovoru.

Time zahvalnost ostaje temeljno raspoloţenje u kojem podnosim i drugi dio mog ţivotnog izvještaja. Iz te ću zahvalnosti moţda još neko vrijeme smjeti nastaviti moj ţivotni put u srĉanoj vedrini.

Svjetsko-historijski obzor Tijek svijeta i tijek ţivota postaju jedno. Onaj tko je kao ja roĊen 1928. (ili kao Joseph Ratzinger godinu dana ranije) doţivio je gotovo sve svjetske preokrete stoljeća nakon Prvoga svjetskog rata kojim je zapravo završeno 19. stoljeće. Nekoliko datuma svjetske kronike koji su utjecali na moju «ţivotnu kroniku»: 1928.: Godina mojeg roĊenja posljednja je mirna godina u «zlatnim dvadesetima», godinama ţudnje za ţivotom i ovisnosti o uţivanju, kulturne kreativnosti i produktivnosti, sa svim tamnim stranama bijede i razuzdanosti. Sljedeće godine to je naglo prekinuto «crnim danima na Wallstreetu» koji su prerasli u višegodišnju svjetsku ekonomsku krizu koja pogaĊa i Europu, moju švicarsku domovinu i naroĉito politiĉki nestabilnu Njemaĉku. Nezaposlenost koja raste velikom brzinom i sve veća socijalna bijeda vaţni su preduvjeti za uspon nacionalsocijalizma.

1933.: ADOLF HITLER preuzima vlast, a neposredne posljedice toga su valovi uhićenja, koncentracijski logori, prisilne antisemitske mjere i uspostavljanje totalitarne diktature i jednoumlja. Svijest o nacistiĉkoj nasilnoj vladavini koja prijeti ĉitavoj Europi u Švicarsku dopire dramatiĉno, preko radijskih vijesti iz susjedne Austrije o nacionalsocijalistiĉkom puĉu u Beĉu i ubojstvu saveznog kancelara ENGELBERTA DOLLFUSSA 25. srpnja 1934., koje me je kao šestogodišnjaka duboko šokiralo. Još nas je više uzbunio za nas u Švicarskoj iznimno opasan ulazak Hitlera u Austriju 12. oţujka 1938., koji je u toj zemlji doĉekan ovacijama. Taj me dogaĊaj potiĉe na to da, sedam dana prije moga desetog roĊendana, sa strastvenim zanimanjem ĉitam novine kako bih saznao što se dogaĊa u svijetu. Slobodno novinarstvo – u totalitarnoj Njemaĉkoj nezamislivo.

1939.: Katastrofa Drugoga svjetskog rata: njemaĉki napad na Poljsku, a sljedeće godine brzo osvajanje Danske i Norveške i još jedan Blitzkrieg protiv Belgije, Nizozemske i Luksemburga i naposljetku pobjeda protiv «zakletog neprijatelja», Francuske. Vrhunac Hitlerovog trijumfa i prijetnje našem «otoku slobode», okruţenom sa svih strana i time pogodnom za politiĉke ucjene. Postajem aktivni rodoljub, a nedugo zatim i najmlaĊi dobrovoljac mjesne vojske za obranu domovine. No Hitler pošteĊuje Švicarsku i ne usuĊuje se napasti Englesku. Umjesto toga, 1941. ulazi u SSSR. Japanski napad na Pearl Harbor izaziva ameriĉku objavu rata Japanu i njemaĉku SAD-u. No već 1942. donosi ratni preokret: Staljingrad, iskrcavanje saveznika u Africi i kasnije na Siciliji i pripremanje englesko-ameriĉke invazije na obalu Atlantika. U Švicarskoj se već raduju kraju rata.

1945.: Kraj Drugoga svjetskog rata s bilancom od oko 50 milijuna mrtvih i 15 milijuna prognanih. Još prije monetarne reforme 1948., na poziv britanske vojne vlade s grupom luzernških gimnazijalaca imam priliku putovati velikim dijelom uništenom Njemaĉkom prema sjeveru kako bih s mladim Nijemcima dijelio ţivot dva ili tri tjedna, s njima podnosio neimaštinu i propagirao demokraciju. Nacizam i fašizam sada su riješena stvar. MeĊutim, sovjetski komunizam izvana izgleda jaĉi nego ikad, iako se iznutra – zbog Staljinove politike – politiĉki, gospodarski i socijalno već nalazi u krizi. Znaci novoga svjetskog poretka ispunjeni nadom: osnivanje Ujedinjenih naroda u San Franciscu, sporazum Bretton-Woods o preureĊenju svjetskog gospodarstva i ameriĉka gospodarska pomoć za izgradnju Europe – Staljin je za podruĉja pod svojim utjecajem odbija, što vodi do ţeljezne zavjese i podjele svijeta na Istok i Zapad. 1948. proglašenje Opće deklaracije o ljudskim pravima. Iste godine slavim 20. roĊendan, u gimnaziji u 12

Luzernu polaţem maturu i stupam u papinski Collegium Germanicum u Rimu kako bih se u sedam godina studija filozofije i teologije pripremio za dušobriţništvo.

Nakon godina oskudice za Njemaĉku 50-ih i 60-ih godina dolaze vremena ponovne izgradnje, socijalnog uspona, sve većeg blagostanja i potrošnje. Od 1960. sam profesor u Tübingenu, a od 1962. do 1965. sudjelujem kao teološki savjetnik (peritus) na Drugom vatikanskom koncilu.

1968.: Politiĉki orijentirana kulturna revolucija studenata, intelektualaca i politiĉara koji zahtijevaju emancipaciju, prosvjećenje, reformu, transparentnost i toleranciju. Do ove sam godine preokreta tijek mojeg ţivota opisao u grubim crtama i detaljno u prvom dijelu Sjećanja. Sada nastavljam.

Svjedoĉanstva iz prve ruke: Ratzinger – Küng Nijedno mi pitanje – bilo javno ili privatno, bilo prije, za vrijeme ili poslije konklave za izbor pape 2005. – nije postavljeno tako ĉesto kao ovo: Zašto su se ţivotni putevi dvojice kolega i sudrugova po moralnom shvaćanju, unatoĉ svemu zajedniĉkom, vremenom tako jako udaljili? Već sam u prvom svesku mojih memoara skrenuo paţnju na usporednost i razilaţenje mojega teološkog puta i onog JOSEPHA RATZINGERA. No iskustva posljednjih godina i prije svega pomno prouĉavanje kratkih ali sadrţajno bogatih sjećanja Josepha Ratzingera Aus meinem Leben iz 1998. pomogli su mi da mnogo toga bolje shvatim.

U ovom ću proslovu dati samo skicu dvaju ţivotnih tijekova. Naravno da ih je moguće shvatiti samo u kontekstu vremenskopovijesnih kretanja i odreĊenih dogaĊaja koji ih nadilaze, ali ni u kom se sluĉaju ne gube u njima niti su stoga puka posljedica jednoga društvenog sloja. U oba se sluĉaja radi o ţivotu koji je samostalno ţivljen i osmišljen i o kojem se u ovom proslovu treba razmisliti autentiĉno, na osnovi usporedbe naših osobnih svjedoĉanstava. Onaj tko ţeli znati pojedinosti i traţi dokaze, neka proĉita Aus meinem Leben. Erinnerungen (1927-1977)2 JOSEPHA RATZINGERA. Tko pak ţeli znati više o mom ţivotu izmeĊu 1928. i 1968., neka proĉita Izborenu slobodu, prvi dio mojih Sjećanja na koji se ĉesto pozivam.

Dakako da su i moja i Ratzingerova sjećanja obojena subjektivno, pristrano, prema vlastitom pogledu na stvari. Svaka je povijest, pa tako i ţivotna, konstruirana. No, kao autobiografija, kao povijest koju smo sami konstruirali, ona posjeduje i vlastitu autentiĉnost koja se niĉim ne moţe nadomjestiti: svjedočanstva iz prve ruke. Kao i Joseph Ratzinger, i ja se zalaţem za najveću moguću objektivnost koja – kod Ratzingera prikriveno, kod mene otvoreno – ne iskljuĉuje osobnu strast. Svog sam starog kolegu iz Tübingena ponovno vidio prvi put nakon 22 godine 24. rujna 2005. – sada kao papu Benedikta XVI. Za ĉitatelja bi moglo biti vaţno znati da sam ovaj proslov o našim ţivotnim putevima planirao i sastavio puno prije ponovnog susreta u gradiću Castel Gandolfo i da mi je, prvotno u znatno opseţnijem obliku, sam od sebe posluţio kao duhovna priprema za naš razgovor.

Na istoj valnoj duljini?

«U Rimu sam vrlo brzo shvatio da smo na istoj 'valnoj duljini', a to je odluĉujuće», pisao sam JOSEPHU RATZINGERU u proljeće 1963., imajući u obziru mogući poziv u Münster/Westfalen gdje je on već poduĉavao. Jesam li se prevario? Ne, zajedniĉko je tada nesumnjivo bilo jaĉe od onoga što nas je razdvajalo i temeljilo se na strukturalno sliĉnim uvjetima našeg porijekla. Nijedan se ĉovjek ne razvija samo unutar svoje društvene pripadnosti, ali ona je ipak odluĉujuća za njegov ţivotni put.

2

Usp. ibid., usp. isti, Salz der Erde. Christentum und Katholische Kirche an der Jahrtausendwende. Ein Gespräch mit Peter Seewald, München 1996.

13

Obojica potjeĉemo iz konzervativno-katoličkih obitelji i alpske zemlje, on iz Bavarske, ja iz središnje Švicarske; obojica volimo planine i jezera. Vršnjaci smo, roĊeni gotovo iste godine: Ratzinger 16. travnja 1927., ja 19. oţujka 1928. Ali naravno da sin drţavnog sluţbenika koji odrasta u ţandarmeriji, nakon oĉevog umirovljenja u skromnom seljaĉkom domu i već kao dvanaestogodišnjak u klerikalnom seminaru za djeĉake odrasta drugaĉije nego sin trgovca u gostoljubivoj graĊanskoj kući na gradskom trgu, mjestu okupljanja ĉitave nadaleko razgranate rodbine. Ovo ozraĉje nije strogo ĉuvano, ono kojim dominira policija ili duhovnici, već je ţivahno i otvoreno prema svijetu.

Za nas obojicu humanističko je obrazovanje od poĉetka ideal pa pohaĊamo humanistiĉku gimnaziju u kojoj su temelj nastave latinski i grĉki jezik. No on u seminaru za djeĉake – predstupnju seminara za svećenike – vodi strogo ureĊen ţivot u koji djevojkama pristup dakako nije dozvoljen. Ja pak u višim razredima relativno liberalne gimnazije u Luzernu kroz «koedukaciju» s djevojkama (meĊu katolicima još ĉesto strogo zabranjenu) imam priliku doţivjeti nadasve pozitivnu promjenu u razrednom ozraĉju i prijateljstva za cijeli ţivot. On se uskoro susreće s novom generacijom nastavnika, odluĉnim pobornicima nacizma. Moji su nastavnici, suuĉenici i suuĉenice svi odreda nepokolebljivi rodoljubni protivnici nacista. On tek mnogo godina kasnije uĉi što je slobodna demokracija, i ona nikad neće postati dijelom njegova iskustva onoliko snaţno kao hijerarhijska Crkva.

Obojica smo obiljeţeni omladinskim pokretom koji za mene krije dragocjena sjećanja na mladost ispunjenu planinarenjem, istraţivaĉkim igrama, natjecanjima i slobodnim ţivotom koji je ukljuĉivao redovitu zajedniĉku molitvu i bogosluţja prilagoĊena mladima: katoliĉki omladinski pokret nasreću je slobodan od nacistiĉkih ideja. Njemu pak oĉigledno ne preostaje ništa drugo nego pristupiti drţavnom omladinskom pokretu koji vode nacisti, Hitlerovoj omladini. Njegova loša iskustva zadnjih ratnih mjeseci u protuzraĉnoj obrani (flak), radnoj obavezi i kratkoj vojnoj sluţbi te ratno zarobljeništvo mogu se usporediti s iskustvima mojih njemaĉkih studijskih kolega roĊenih 1927/28. u rimskom Collegiumu Romanicumu. Ja cijelu svoju mladost provodim u Švicarskoj, na otoku mira.

U tom konfuznom vremenu totalitarnih ideologija obojici nam ukorijenjenost u Katoličku crkvu pruţa duhovnu domovinu, orijentaciju s obzirom na nazore o ţivotu i svijetu i moralno uporište. Obojica smo oduševljeni ministranti. Ipak, mjesnu crkvu za njega predstavljaju tradicionalni mjesni ţupnik i münchenski nadbiskup, a za mene kapelan za mlade nekonvencionalan u svom nastupu, oblaĉenju i mentalitetu, rijeĉju i djelom uvjereni objavitelj Radosne vijesti bez kojega nekolicina drugih nikada ne bi postala katoliĉkim svećenicima. Moja je Crkva manje Crkva starih nego Crkva mladih.

On se za svećenstvo odluĉio i bez takvog kapelana za mlade, i već time je njegov svećeniĉki ideal tradicionalniji, statiĉniji, hijerarhiĉniji. Zadivljen kardinalom u purpuru, mladić si kaţe da i on ţeli postati «takav».

Obojica slavimo predkoncilsku liturgiju cijelim srcem i već rano dolazimo u doticaj s poĉecima liturgijskog pokreta. No za njega je ta liturgija ispunjena nedokuĉivim tajnama, nepregledna struktura u kojoj se nije uvijek lako snaći, i upravo zato i prekrasna domovina. Meni predavanja iz liturgike na Gregorijani upravo objašnjavaju povijest liturgije s usmjerenjem na historijska istraţivanja najvećeg znanstvenika liturgije svoga vremena, JOSEFA ANDREASA JUNGMANNA, ĉije fundamentalno djelo «Missarum solemnia» Ratzinger nikad ne spominje. Taj briţljivi historiĉar i odvjetnik narodne liturgije bio bi mu razjasnio izvorna, jednostavna i razumljiva euharistijska slavlja, sve pomake u sadrţaju i obliku, ĉesto samovoljne dodatke, problematiĉne novine i naknadne mistifikacije.

Obojica prvo studiramo filozofiju. AUGUSTINOVE Ispovijesti jednako nas oĉaravaju.

MeĊutim, s racionalnom i sistematiĉnom mišlju TOME AKVINSKOG on se, za kojeg 14

Augustin ostaje uzor, moţe sprijateljiti puno manje nego ja. Meni Akvinĉev okret k tjelesnom i empirijskom, k racionalnoj analizi i znanstvenom istraţivanju ulijeva poštovanje. Pored filozofije, obojica ĉitamo i mnogo drugih djela: romane Gertrud von Le Fort, Elisabeth Langgässer, Georgesa Bernanosa, Fjodora M. Dostojevskog, a iz filozofsko-teološkog podruĉja Romana Guardinija, Josefa Piepera, Theodora Häckera, Petera Wusta i Theodora Steinbüchela. Ja se istovremeno intenzivno bavim dubinskom psihologijom C. G. Junga i modernom umjetnošću, marksizmom-lenjinizmom i egzistencijalistiĉkim humanizmom JEAN-PAULA SARTREA. Nakon toga obojica studiramo teologiju, on tri godine, a ja pet. No on već na poĉetku svog sveuĉilišnog studija misli na to da će se kasnije posvetiti znanstvenoj teologiji; sumnja u svoju sposobnost za praktiĉno dušobriţništvo, pogotovo za rad s mladima. Ja ţelim ući u praktiĉno dušobriţništvo, po mogućnosti u gradu, i u dušobriţništvo za mlade. Za to mi se dakako od poĉetka ĉini vaţnim opseţno i suvremeno obrazovanje okrunjeno doktoratom iz teologije. Njegova je promocija 1953. u Münchenu, a tema AUGUSTINOV nauk o Crkvi («Narod i kuća Boţja»); moja 1957. u Parizu, posvećena mojem ĉuvenom švicarskom sunarodnjaku, reformiranom teologu KARLU BARTHU («Opravdanje»). Od novih se katoliĉkih teologa njega prije svega dojmio de Lubac, mene Yves Congar i Karl Rahner.

Naravno da se obojica naroĉito bavimo egzegezom Novog i Starog zavjeta. No dok ja kao student u Rimu bjeţim od egzegeta Gregorijane koji gledaju unatrag u obliţnji papinski Biblijski institut na kojem se profesori usuĊuju interpretirati i ispravljati dogme na osnovi Pisma (i zbog toga ih kasnije Sanctum Officium kaţnjava sankcijama), Ratzinger u Münchenu takoĊer sluša egzegete koji rade historijsko-kritiĉki, ali od za njega «preliberalne» egzegeze bjeţi u sigurnu dogmu. Dok ja pokušavam u novoj neposrednosti i svjeţini pronaći put od krute neoskolastiĉke dogme do izvorne kršćanske poruke posvjedoĉene u Novom zavjetu, on pokušava upravo suprotno: zadrţati kritiĉku egzegezu u poslušnosti prema dogmi. Za mene je «pokretaĉka sila» biblijska poruka otkrivena u novoj neposrednosti, a za njega dogma.

Ovdje se dijeli put koji nas kao katoliĉke teologe vodi u razliĉitom smjeru: za Ratzingerovu je teologiju historijska biblijska kritika prihvatljiva samo u uskim granicama. Za njegovu dogmatiĉnu «konstrukciju» ostaje sporednom. Za moju sistematiĉnu teologiju ona meĊutim postaje temeljna; ipak se radi o povijesnoj istini naše kršćanske vjere. Povratak ka starom liberalizmu nismo htjeli ni on ni ja, ja doduše niti povratak starom dogmatizmu. Za nas se obojicu ovdje postavlja temeljno teološko pitanje o postavljanju mjerila: Biblija ili dogma? Je li dogma ispod ili iznad Pisma?

Valja li Krista dogme razumjeti u svjetlu povijesnog Isusa ili obrnuto?

Dva se ţivotna puta kriţaju Neobiĉna podudarnost: toĉno 21. veljaĉe, kad Ratzinger u Münchenu polaţe svoj habilitacijski ispit, ja u Parizu na katoliĉkom sveuĉilištu Institut Catolique završavam moj leçon doctorale i popodne soutenance (obranu) moje disertacije o nauku o opravdanju KARLA BARTHA: La Justification du pécheur. La doctrine de Karl Barth et une réflexion catholique. Sve je na francuskom jeziku, ĉak i diskusija. Za mene je ovo opasno (o tome sam pisao u sv. I, pogl. IV: Defensio i jedna mala laţ) jer mi struĉnjak za Bartha, profesor HENRI BOUILLARD DI koji još uvijek nije završio vlastitu veliku interpretaciju Bartha, ljubomoran na mladog znanstvenika novog naraštaja, uskraćuje svoja istraţivanja i, kako ĉujem, ima namjeru dovesti me u mnoge velike poteškoće na obrani disertacije. Pripremam se vrlo pomno, imam osobnu preporuku Karla Bartha (koju kasnije mnogi teolozi smatraju upravo senzacionalnom) i vodim ţivahnu debatu taktiĉno poput maĉevaoca, pa Bouillard ne stiţe dalje od svoje druge zamjerke. Moja promocija nije bila «drama», ali je zasigurno bila «dobivena bitka».

15

«Drama habilitacije»3 JOSEPHA RATZINGERA proizašla je iz toga da je drugi ispitivaĉ, ĉuveni münchenski profesor dogmatike MICHAEL SCHMAUS, suprotno svim oĉekivanjima odbio njegov habilitacijski rad jer «ne zadovoljava vaţeća znanstvena mjerila»; Ratzinger je bio «kao gromom pogoĊen» (str. 82); svi su se njegovi planovi za budućnost ĉinili upitnima.

Ratzingerova opasna subjektivizacija pojma objave, koju je u njegovoj habilitacijskoj raspravi o srednjovjekovnom crkvenom uĉitelju BONAVENTURI ustanovio Schmaus, jest (i ostaje do danas) ono što je u Ratzingerovu shvaćanju objave upitno.4 U ovoj teškoj situaciji Ratzinger dolazi na «spasonosnu ideju» (str. 87) pomoću koje će elegantno izbjeći sve ispravke: u habilitacijskom radu bez oklijevanja izostavlja glavne dijelove o Bonaventuri i objave i umjesto toga proširuje posljednji dio o Bonaventurinoj teologiji povijesti kojemu ni Schmaus ne nalazi zamjerke – rad je sada dakako ispao popriliĉno kratak.

Ja, koji sam na dan Ratzingerove habilitacije promoviran u doktora teologije summa cum laude, ne mislim na habilitaciju, nego na doktorat iz filozofije (doctorat ès-lettres) na Sorbonni o kristologiji njemaĉkog filozofa Hegela. Tema je to koja me oduševljava još od Rima i za koju sam u Parizu kao zaštitnike već uspio pridobiti dvojicu znamenitih profesora, MAURICEA DE GANDILLACA i JEANA WAHLA, koji su bili prisutni na mojoj soutenance zajedno s HANSOM URSOM VON BALTHASAROM (koji je doputovao iz Basela). Nakon svršetka teološke disertacije, na ovoj temi radim s najvećim intenzitetom.

Drugu godinu koju mi je moj biskup u poĉetku odobrio za disertaciju i koja mi nije bila potrebna ujedno koristim za duţe studijske boravke u Madridu, Londonu i Amsterdamu kako bih proširio svoj duhovni horizont i poznavanje jezika. Nakon Njemaĉke, Italije i Francuske sad sam htio upoznati i Španjolsku i Nizozemsku, ali i općenito poboljšati moj engleski. I ovo je vaţna razlika: dok Bavarac Ratzinger rado udiše bavarski zrak i svoju karijeru prvih desetljeća drţi na granicama (Zapadne) Njemaĉke, ja, premda duboko ukorijenjen u švicarskoj domovini, volim «miris velikoga širokog svijeta» ili, da citiram lijepi naslov ţivotnih sjećanja mojega protestantskog kolege i prijatelja JÜRGENA MOLTMANNA, «široki prostor». «Poštuj domovinu svakog ĉovjeka, ali svoju voli» – ova izreka švicarskoga narodnog pjesnika Gottfrieda Kellera jedna je od mojih omiljenih. No nakon nacionalsocijalizma, svjetskog rata i holokausta za mnoge je Nijemce to, naravno, problem koji će se kroz radosno i neagresivno rodoljublje relativizirati tek na svjetskom nogometnom prvenstvu 2006.

Prije doktorata iz filozofije na Sorbonni ţelim se posvetiti praktiĉnom dušobriţništvu i od 1957. do 1959. provodim gotovo dvije sretne godine u srcu Švicarske. Kao vikar na dvorskoj crkvi u Luzernu radim u ţupi u kojoj se obnova liturgije, navještaja, dušobriţništva i ekumene – moćno poduprta proglasom Koncila – nalazi u punom zamahu. To je iskustvo s ljudima i njihovim nedaćama, problemima i nadama koje Joseph Ratzinger u svojoj münchenskoj godini obavljanja sluţbe kapelana (1951/52.) pri tradicionalnoj ţupi i s nakanom prelaska na visoku školu u Freisingu neće steći na 3

Ibid., Aus meinem Leben, str. 77. Ratzingerovi citati u ovom poglavlju takoĊer se nalaze u ovoj knjizi.

Ako Joseph Ratzinger objavu postavlja kao «uvijek veću nego samo ono što je napisano» i ako se njegova istina «otkriva postepeno», tada se mogu pronaći i izmisliti sve moguće dosad skrivene (apokrifne) gnostiĉke objave. Time se zapravo odustaje od prvenstva kanoniziranog Svetog pisma i iznad njega postavlja tradicija. «Crkvi koja razumije» (zapravo rimskim sluţbama) daje se mogućnost i moć da – pozivajući se na Duha Svetoga – «razvije» ili «sankcionira» sve moguće nove objave, ĉak i kad su u Crkvi bila stoljećima nepoznata kao Marijino bezgrešno zaĉeće (1854.) ili njezino uzašašće na nebo (1950.) koje je na münchenskom fakultetu prije svega naišlo na neprihvaćanje. Kao teolog koncila, Joseph Ratzinger svoje shvaćanje o «velu objave preko Pisma» koje je münchenski fakultet odbacio zajedno s Karlom Barthom pomoću vlastitog koncepta, pokušava uvesti u odredbu o otkrivenju, no nailazi na «ogorĉene reakcije» koje će konaĉno takoĊer završiti njegovim i Rahnerovim «razilaţenjem puteva» (Erinnerungen, str. 130f).

4

16

isti onaj naĉin koji će pak moju teologiju bitno odrediti (sv. I, pogl. V: Osvjedoĉenje u praksi: Luzern). Još jedna vaţna razlika.

Tek naviknut na ţivot u Luzernu, od KARLA RAHNERA primam poziv za sljedeći susret radne grupe njemaĉkih dogmatiĉara i fundamentalnih teologa u listopadu 1957. u Innsbrucku. Tamo po prvi put srećem ne samo MICHAELA SCHMAUSA, već i mojeg vršnjaka JOSEPHA RATZINGERA – dakle ne tek na Koncilu, kao što spominjem u prvom svesku mojih memoara. On je sada profesor za dogmatiku u Freisingu i već je napisao inteligentnu i pohvalnu recenziju moje disertacije: «...za takvu nadarenost Hans Küng zasluţuje iskrenu zahvalnost svih onih ĉija je molitva i rad jedinstvo razdvojenog kršćanstva.» Jedan smo drugome odmah simpatiĉni, kao što to još 1998. potvrĊuje njegov tekst koji sam postavio kao moto ovog poglavlja. Ipak, u Innsbrucku nam se ne pruţa prilika za duţi razgovor jer sam tek ovdje iznenada suoĉen s temeljnom odlukom o mojoj budućnosti u struci: praktiĉno dušobriţništvo ili sveuĉilišna karijera?

Za vrijeme ove konferencije teologa profesor HEINRICH FRIES, nekad fundamentalni teolog u Tübingenu, a sada u Münchenu, tumaĉi mi da je nakon mojeg licencijata iz filozofije doktorat iz filozofije u Parizu suvišan i da svakako trebam dati prednost teološkoj habilitaciji u Njemaĉkoj te se, što se tiĉe dogmatike, obratiti Schmausu, Rahneru ili Volku. Schmaus, prema Rahnerovim rijeĉima okruţen «udruţenjem oboţavatelja», za mene ne dolazi u obzir. Rahner jednako tako jer se ţelim habilitirati u Njemaĉkoj, a ne u Innsbrucku. Ostaje HERMANN VOLK, u to doba visokopoštovani profesor dogmatike u Münsteru/Westfalen na tada najvećem katoliĉko-teološkom fakultetu u Njemaĉkoj, koji će kasnije postati biskup Mainza i kardinal. Javljam mu se i on me prima; kako bi mi se pomoglo oko ţivotnih troškova i u teološkom napretku, dobivam mjesto znanstvenog asistenta. Svoj rukopis o Hegelu proširujem u habilitacijski rad, a predavanje iz Basela o Ecclesia semper reformanda u knjigu za predstojeći koncil.

Zajedno na Koncilu 1962.-1965.

Kao što sam već opisao, za mene je sretno i vrijeme provedeno u Münsteru (sv. I, pogl.

V: Put u znanost). No nakon manje od godinu dana, uglednom i bez habilitacije, kao što je u svoje vrijeme bio i Karl Barth (on ĉak i bez doktorata), na temelju mojeg 400 stranica dugog rukopisa «Postajanje Boga ĉovjekom. Hegelova kristologija» stiţe mi poziv za katedru za fundamentalnu teologiju na Sveuĉilištu Tübingen. U svibnju 1960., tri godine nakon promocije i samo s vrlo kratkom pripremom, poĉinjem obavljati duţnost ordinarijusa. Sada je moguće objaviti i programatsku knjigu Koncil i ponovno ujedinjenje. Obnova kao poziv na jedinstvo («Konzil und Wiedervereinigung.

Erneuerung als Ruf in die Einheit») koja je fakultetu već bila dostupna, ali nije bila objavljena zbog opravdane brige da bi Rim mogao intervenirati protiv mojeg postavljanja na mjesto koje mi je ponuĊeno. Ta knjiga nosi moto velikoga koncilskog pape IVANA XXIII., za mene do danas najvećeg pape 20. stoljeća. I Joseph Ratzinger je 1959. postao ordinarijus za fundamentalnu teologiju na Sveuĉilištu u Bonnu.

U Rimu se ponovno susrećemo: 1962. nas dvojica profesora fundamentalne teologije putujemo na Koncil – on kao teološki peritus (savjetnik) kölnskog nadbiskupa kardinala Fringsa, ja kao savjetnik rottenburškog biskupa (Stuttgart), Carl-Josepha Leiprechta.

NajmlaĊi smo koncilski teolozi na Drugom vatikanskom koncilu koje je imenovao papa Ivan XXIII. Profesor Schmaus, takoĊer peritus, ljut je na ovu dvojicu tinejdţera-teologa koje se sluša više no njega i odlazi. Na Koncilu ne postoji potreba ĉak ni za njegovom modernom vrstom neoskolastike. O našim iskustvima na Drugom vatikanskom koncilu (1962.–1965.) iscrpno sam izvijestio (sv. I, pogl. VII-IX).

Ratzingerov poziv u Tübingen 1966.

17

Joseph Ratzinger je 1963., još za vrijeme trajanja Koncila, katedru u Bonnu zamijenio katedrom za dogmatiku na Sveuĉilištu Münster u Vestfaliji. Uz Ratzingerovu preporuku, i meni 1963. stiţe poziv u Münster. Poziv odbijam jer sam u Tübingenu dobio pristanak za osnivanje instituta za ekumensko istraţivanje povezanog s novom katedrom za dogmatsku i ekumensku teologiju. Za katedru u Münsteru predlaţem dr.

WALTERA KASPERA, mojega pouzdanog i nadobudnog asistenta koji se nalazi pred habilitacijom te je on i dobiva.

Dvije godine kasnije se pak dvostrukom snagom – kao dekan i predstojnik paralelne katedre za dogmatiku – zalaţem za to da se profesoru JOSEPHU RATZINGERU ponudi sluţba u Tübingenu. Naime, moj dotadašnji kolega u dogmatici, LEO SCHEFFCZYK, u meĊuvremenu je prihvatio mjesto u Münchenu, kao nasljednik svojeg uĉitelja Schmausa, gdje je kao emeritus zasluţio kardinalski šešir – ako niĉim drugim, a ono barem intenzivnim publicistiĉkim aktivnostima usmjerenim protiv mene.

Moje obrazloţenje za poziv Ratzingeru: on je jedini kandidat u njemaĉkom govornom podruĉju koji ispunja sve kriterije koje sam naveo kao potrebne za katedru iz dogmatike i povijesti dogmi; neka ga se stoga predloţi Senatu i Ministarstvu ne u okviru propisane «liste trojice» (terna), nego kao jedinog kandidata (unico loco), što je u iznimnim sluĉajevima moguće.

Prije ovoga neuobiĉajenog koraka s Ratzingerom sam, kao što stoji u prvom svesku mojih Sjećanja, prilikom posjeta Münsteru poĉetkom svibnja 1965. u povjerenju razgovarao o pozivu u Tübingen, a kasnije o tome pregovarao s raznim kolegama u Tübingenu. U pismu od 11. svibnja pišem mu da bismo poziv mogli još malo odgoditi i time mu olakšati oproštaj od Münstera. No u tom bismo sluĉaju morali sigurno znati da dolazi kako u konaĉnici ne bismo ostali i bez goluba na grani i bez vrapca u ruci. Na to je Joseph Ratzinger odgovorio ĉetiri dana kasnije: ako bi se poziv mogao odgoditi najranije do Uskrsa 1966. i ako bismo mu zbog sestre najkasnije do jeseni 1966. mogli osigurati pristojan stan, «rado ću se kao vrabac u ruci predati fakultetu u Tübingenu».

Nakon kratke diskusije fakultet jednoglasno prihvaća moj zahtjev, a uskoro zatim i Veliki senat Sveuĉilišta.

Moje mišljenje o Ratzingeru u ovo vrijeme jasno proizlazi iz prijedloga fakultetu koji sam sastavio sâm i koji završava rijeĉima: «Izvanredno bogato djelo ovog danas 38godišnjaka, raspon, temeljitost i istrajnost njegova stvaranja zbog kojeg u budućnosti još mnogo toga moţemo oĉekivati, samostalnost njegova istraţivaĉkog smjera koji sretno nadopunjuje rad drugog dogmatiĉara, ali i njegov veliki uĉiteljski uspjeh u Bonnu i Münsteru, kao i ugodne ljudske osobine koje ga krase i zbog kojih se moţe oĉekivati plodna suradnja sa svim kolegama osnova su za odluku Fakulteta da se Velikom senatu Joseph Ratzinger predloţi kao unico loco za katedru iz dogmatike. Njegovo namještenje u Tübingenu za Sveuĉilište bi u svakom pogledu znaĉilo velik dobitak.» Još i danas mogu stajati iza ovih rijeĉi...

Kolegijalna suradnja Ministarstvo kulture tako 1966. Ratzingeru nudi sluţbu, a on ponudu prihvaća. Njemu i sestri pomaţem da unajme lijepu kuću s vrtom u Dannemannstrasse. Izvrsno suraĊujemo. SviĊa mu se sistem predavanja koji mu je predloţen: u jednom semestru on drţi glavno predavanje iz dogmatike, a ja specijalno; u sljedećem je semestru obrnuto.

Redovito se viĊamo na fakultetskim sjednicama, dogovaramo se oko ispitnog gradiva i naizmjeniĉno ispitujemo naše studente – sve bez problema. S vremena na vrijeme pozivamo jedan drugoga na objed.

Njega, koji je prema vlastitom svjedoĉanstvu tehniĉki nenadaren, nema vozaĉku dozvolu i dug put do Sveuĉilišta radije prelazi biciklom nego pješice, povremeno vozim u mojem automobilu. Nije to nikakav sportski automobil, ali ipak – zbog tehniĉkih odlika i sigurnosti – mali kompaktni alfa romeo giulia uskoro zamijenjujem 18

odgovarajućim BMW-om. Kontrast koji novinarima daje povoda za laţno dubokoumnu metaforiku. Nakon papinskih izbora Belgijanac FREDDY DERWAHL po ovom obrascu sastavlja (naţalost pristranu i teološki siromašnu) knjigu Onaj koji je došao biciklom i onaj koji je vozio alfu (Der mit dem Fahrrad und der mit dem Alfa kam, München 2006.). Dok god ovaj novinar navaljuje na moje i Ratzingerove memoare i izvještava o našim ranim radovima, njegova je knjiga usprkos mnogobrojnim zabludama podnošljiva i katkad zabavna. Ali što više treba osvijetliti moju teologiju iz mojih glavnih djela, to više oĉituje svoje neznanje; izgleda da o knjigama mojih zadnjih 25 godina nema pojma. Iz najavljenog nepristranog «dvostrukog portreta» sve više nastaje unakaţena slika koja idealizira «biciklistu» i obezvrjeĊuje «vozaĉa alfe».

Pogrešne suprotnosti, iskrivljene usporedbe, podmukle klevetniĉke izmišljotine, ĉak i Isusova smrt na kriţu i bolna smrt mojega sirotog brata koji je s 23 godine umro od tumora na mozgu, moraju posluţiti jezovitom spoju kojim se moje shvaćanje patnje i umiranja razlikuje od onog Ratzingerovog i obezvrjeĊuje. Autorovu pristranost odaje već uvod: tko u meni od poĉetka vidi «naprosto muškarca moderne tehniĉke inteligencije», «oduševljenog strojem i eksplozivnim razvojem prirodnih znanosti», muškarca «glamura», taj o meni ne zna ništa. A tko, naprotiv, karakterne osobine «duhovan, povezan s prirodom, muzikalan» i «intelektualno zraĉenje» ţeli pripisati iskljuĉivo Ratzingeru, nema pravo ni u vezi s njim ni u vezi sa mnom...

No, neka bude: u to je vrijeme biciklist Ratzinger zahvalan što se njegova kuća ne nalazi na tübingenškom brijegu kao moja, već u dolini, i što se uzbrdo i na većim udaljenostima tu i tamo moţe voziti u mojoj alfi. Tri godine solidarno i skladno zajedno djelujemo u Tübingenu, kao što se moţe proĉitati u njegovim Sjećanjima i u prvom svesku mojih memoara Izborena sloboda. Samo se u jednom sluĉaju udaljio ne samo od mene, već od cijelog fakulteta: 13. prosinca 1968. na dnevnom redu fakultetske sjednice nalazi se «sluĉaj Halbfas». Pred nama je molba asistenata da se – kako mu se bez daljnjih provjera ne bi oduzelo pravo na pouĉavanje – kod rottenburškog biskupa zauzmemo za HUBERTUSA HALBFASA, zasluţnog ali kontroverznog, ĉak neprijateljski napadanog religijskog pedagoga koji poduĉava na Visokoj pedagoškoj školi susjednoga grada Reutlingena.

Svi se profesori izjašnjavaju pozitivno prema takvoj intervenciji – svi osim Josepha Ratzingera, sada dekana. Rasprava traje neobiĉno dugo jer on na svaki argument ima repliku, ĉak i kada su mu odgovori meĊusobno ĉesto proturjeĉni. Zapanjen sam njegovim oĉigledno politiĉko-dogmatski odreĊenim opiranjem da se zauzme za kolegu.

Naša intervencija kod biskupa ipak postaje suvišna jer katoliĉki svećenik Hubertus Halbfas, na olakšanje Biskupskog ordinarijata, najavljuje svoje vjenĉanje. Na taj naĉin prema konkordatsko-pravnom poloţaju njegovo istupanje iz nastavniĉke sluţbe slijedi takoreći samo od sebe. Ipak – ni ovo ne ţelim ne spomenuti – u sljedećem spornom sluĉaju Joseph Ratzinger pokazuje i drugu, ugodniju stranu.

Ratzingerova tolerancija Svaki profesor meĊu svojim uĉenicima ima djecu koja mu zadaju brige, a to je za mene – kasnije i za Josepha Ratzingera – bio odreĊeni student (doktorand) kojeg sam zbog velikog zalaganja u Institutu za ekumensko istraţivanje primio kao doktoranda unatoĉ osrednjim završnim ispitima iz teologije. Primio sam ga za disertaciju o dogmi i dogmatizmu, temi koju je ţelio i koja je za mene bila vrlo aktualna zbog stanja teološke diskusije koja se o njoj vodila. Iskazuje se kao znanstveni pomoćnik uvijek spreman za rad pa ga potiĉem na sve naĉine, dajem mu na korekturu moje rukopise i vodim ga sa sobom na znanstvene kolokvije. Jak je u kritici, polemici, destrukciji dogmatizma, a kao «arsenal oruţja» ima cijelu biljeţnicu ispunjenu odgovarajućim rijeĉima osude i natuknicama. No bez ĉvrstih historijskih temelja sklon je nekontroliranom spekuliranju i kombiniranju proĉitanog te slab u konstrukciji i suvislom prikazu svojih shvaćanja.

19

Stoga se i muĉi s time da, uza svu opravdanu kritiku dogmatizma, razvije još jednu pozitivnu funkciju dogme koju bi katoliĉki teolog sigurno trebao interpretirati i kritizirati s obzirom na svoje vrijeme i nikako je ne baciti u staro ţeljezo kao nešto beskorisno.

Nakon uzaludnih poĉetaka i mnogobrojnih ispravaka, doktorand nakon ĉetiri godine stiţe do kraja. Njegovu oštru kritiku dogmatizma smatram opravdanom, a prikaz temeljnog znaĉenja dogme barem dovoljno dobrim. No, svojem kolegi u dogmatici Josephu Ratzingeru, kojeg je fakultet oĉekivano postavio za drugog ispitivaĉa, ne mogu uzeti za zlo ĉinjenicu da mi je u prijateljskom pismu od 3. travnja 1969. priopćio da mu to teško pada, ali da «uvijek iznova dolazi do zakljuĉka da disertaciju ne moţe mirne duše preporuĉiti Fakultetu kao prihvatljivu». Zbog toga ţeli odstupiti kao drugi ispitivaĉ.

Prijateljski razgovaramo o tom teškom sluĉaju. Ratzinger je suglasan s time da na njegovo mjesto doĊe naš pastoralni teolog profesor GÜNTER BIEMER kojeg sam za to zamolio; i on i ja dobivamo Ratzingerovih osam stranica kritiĉkih prigovora. Stavljam ruku u vatru za svojeg doktoranda i tvrdim da taj ĉovjek nije uzdrman u svojoj kršćanskoj vjeri kao što Ratzinger strahuje. Ono što slijedi za mene je ugodan znak tolerancije: kako ne bi ugrozio većinu glasova za mojeg kandidata, Joseph Ratzinger se ne pojavljuje na odluĉujućoj fakultetskoj sjednici. U ovom su sluĉaju sigurno naknadno djelovala njegova bolna iskustva s vlastitom habilitacijom koja su ga dovela do sljedeće spoznaje: «ne pristati lako na odbijanje disertacija ili habilitacijskih radova, već, ako je ikako moguće, stati na stranu slabijega» (Erinnerungen, str. 89.).

Tako je moj doktorand promoviran u doktora teologije, a ja se brinem za to da njegova disertacija pod naslovom «Dogma u povijesti» bude objavljena u našem nizu «Ökumenische Forschungen», s mojim predgovorom i njegovim «Pogovorom», koju su u svrhu razjašnjenja njegove konstruktivne namjere traţila obojica ispitivaĉa. Joseph Ratzinger moţe biti i takav. Uostalom, njegova se slutnja kasnije naţalost pokazala opravdanom. Tadašnji će doktorand jedno desetljeće kasnije, na vrhuncu rasprave o nezabludivosti s Rimom, svojeg mentora napasti sleĊa u eseju u Spiegelu.

Biti katolik – dva razliĉita puta Tko zna kako bi to išlo s Josephom Ratzingerom da nakon tri uspješne godine nije napustio Tübingen. Dosad su se naše karijere uglavnom razvijale usporedno: karijere dvojice teologa koji se, uza sve sliĉnosti, ipak jako razlikuju, kako po obiteljskom, kulturnom i nacionalnom porijeklu tako i po svom psihiĉkom ustroju, i već rano imaju vrlo razliĉito mišljenje o katoliĉkoj liturgiji, teologiji i hijerarhiji te posebno o biblijskoj egzegezi i povijesti Crkve, a konaĉno i o objavi i dogmi. Ta se dvojica, usprkos razlikama ili takoĊer i zbog njih, meĊusobno poštuju i cijene te dakako priznaju jedan drugoga katoliĉkim teologom s vlastitom snagom vjere i intelektom. Dakle, takoreći dva vrlo razliĉita naĉina, oblika, stila, zaista dva puta na kojima se moţe biti katolikom.

Naravno da sve ovo tada nikako nije bilo tako jasno kao što je sada, u naknadnoj analizi, i ni u kom sluĉaju nije moralo doći do loma. Pa i KARL RAHNER i Ratzinger su, kako mu se to otkrilo na Koncilu, ţivjeli «usprkos podudaranju u mnogim zakljuĉcima i ţeljama u teološkom smislu na dva razliĉita planeta» (str. 131.).

Rahnerova spekulativno-filozofska neoskolastika, oblikovana u svjetlu njemaĉkog idealizma i Heideggera «u kojoj, na kraju krajeva, Pismo i oci nisu igrali veliku ulogu i u kojoj je uopće povijesna dimenzija bila od malog znaĉaja» (str. 131.), i Ratzingeru i meni se već rano ĉinila zastarjelom.

Za razliku od Rahnera, zajedno s Ratzingerom zastupam u naĉelu «Pismom i ocima i u znatnoj mjeri povijesnom mišlju odreĊenu» teologiju (str. 131.), doduše s razlikom koja postaje sve jasnija: Ratzinger zastupa historijsko-organsku teologiju koja prekide u razvoju i udaljavanje od izvora gotovo i ne shvaća ozbiljno, kritiku dopušta samo u 20

okviru helenistiĉke dogme i stoga «usmenu predaju ... usporednu s Pismom» (str. 106.) prihvaća kao Boţju objavu. Ja naprotiv zastupam historijsko-kritičku teologiju koja kritiĉki prouĉava kako Bibliju tako i povijest dogmi, i kojoj su mjerilo Isusova izvorna poruka, njegov lik i sudbina. Za Ratzingera kršćanstvo poĉinje zapravo tek susretom biblijske poruke i grĉke filozofije. Kao što izlaţe u svom regensburškom predavanju 2006., za njega «kritiĉki proĉišćeno grĉko nasljeĊe u velikoj mjeri» pripada «kršćanskoj vjeri». Josepha Ratzingera u prvom redu ne zanima Crkva Novog zavjeta, već uvijek «Crkva otaca» (naravno bez majki). Kao što se vrlo jasno moţe vidjeti u Isusu iz Nazareta (2007.), njegovo se teološko nastojanje ne usredotoĉuje na povijesnog Isusa iz kojega za naše vrijeme valja interpretirati kasnije crkvene dogme, već naprotiv na Krista helenističkih koncila kojeg «unosi» svuda u novozavjetne spise.

Tako će se naši ţivotni putevi u budućnosti sve više razdvajati, ali se u vaţnim prilikama i ponovno sastajati. 1968. godina u Tübingenu za Josepha Ratzingera trebala je postati sudbonosnom kao i, na drugi naĉin, za mene. Ova mi opaska dozvoljava da završim proslov kako bih prvo bacio pogled na razvoj društva i Katoliĉke crkve nakon Drugoga vatikanskog koncila, i zatim se posvetio dogaĊajima iz 1968. godine.

21

Zahvala Pregledam li gotovo tisuću imena ovoga kazala, izuzmem li povijesne liĉnosti i zanemarim li svoje izriĉite protivnike, ostaje mi još uvijek mnogo stotina onih koje sam imao priliku osobno upoznati i kojima bih trebao poimence zahvaliti na svakovrsnim poticajima, na podršci i suradnji u proteklim desetljećima: ĉlanovima svoje obitelji, prijateljima, kolegama, suradnicima, muškarcima i ţenama. Neprestano sam bio svjestan ĉinjenice da beskrajno mnogo mogu zahvaliti drugima: «Što li imaš što nisi primio?» (1 Kor 4,7).

Ovdje se meĊutim ipak moram ograniĉiti samo na one koji su pomogli pri ovoj drugoj knjizi sjećanja. Najprije ţelim zahvaliti obama suradnicima koji su upisivali u raĉunalo sve moje stranice koje sam napisao dvaput, zatim ih diktirao u diktafon i nakon toga ih opet ispravljao, i koji su ih pregledali po prvi put: ANETTE STUBER-ROUSELLE M. A. nikad se nije umorila od pisanja mojih rukopisa i dodavanja mojih beskrajnih ispravaka gotovo svakoj reĉenici, ĉesto do duboko u noć. Jednako tako za rukopis je svojim svakodnevnim, uvijek novim provjerama zasluţan dr. teol. GÜNTHER GEBHARDT koji je osim toga radio kao znanstveni koordinator zaklade Svjetski ethos.

Obama im je pomagala moja dugogodišnja glavna tajnica INGE BAUMANN, a u posljednje vrijeme, kao njezina nasljednica, UTE WANNER. Poimence ţelim zahvaliti i svima onima koji su se potrudili kritiĉki proĉitati ne baš kratki rukopis – kako mi je poznato, s velikom predanošću. Dvoje svjedoka vremena bili su prvi a zatim ponovno i posljednji koji su ga ocijenili: MARIANNE SAUR, u mome domu, kao i prof. dr. h. c. KARL-JOSEF KUSCHEL koji već desetljećima prati moje literarno djelovanje kao arbiter elegantiarum. Rukopis su proĉitali i vrlo upućeni suvremenici: moj prijatelj iz Germanikuma, p. WOLFGANG SEIBEL SJ, nekadašnji glavni urednik «Glasova vremena», te moj znanstveni pomoćnik i akademski savjetnik 60-ih i 70-ih godina, prof. dr. HERMANN HÄRING. Korektorica jedne rane, a zatim i posljednje verzije bila je KATHARINA ELLIGER. Pomogla joj je moja nekadašnja glavna tajnica, ELEONORE HENN. Dijelove rukopisa ĉitali su prof. dr. h. c. WALTER JENS i dr. INGE JENS, umirovljeni sveuĉilišni kancelar dr. h. c. GEORG SANDBERGER te dr. THOMAS RIPLINGER. Ĉitav ovaj ogromni posao nakon ĉetiri je godine sretno završio dr. teol. STEPHAN SCHLENSOG. Uza sve svoje obaveze koje je imao kao glavni tajnik zaklade Svjetski ethos, ĉitao je korekturu i za ovu knjigu te imao u rukama njezin layout, oblikovanje i popis imena. To mi je do posljednje minute omogućilo promjene nabolje.

Svima njima zahvaljujem na bezbrojnim prijedlozima za stilistiĉka i sadrţajna poboljšanja. Suradnja s izdavaĉkom kućom Piper (lektorat Ulrich Wank, produkcija Hanns Polanetz, oglašavanje Eva Brenndörfer, reklama Ingrid Ullrich, Christa Beiling i ĉitav prodajni tim) tekla je, kao i uvijek, nesmetano i kolegijalno.

U jednome moram samoga sebe naknadno ispraviti. Na kraju zahvale u prvom svesku svojih sjećanja najavio sam «drugi (i posljednji) svezak svoje biografije». To je bilo neoprezno. Posljednji će biti treći svezak. Hoću li ga pak još moći završiti u svojem devetom desetljeću, ostaje u rukama nekoga Drugoga.

Tübingen, 1. kolovoza 2007.

Hans Küng

419