Iva Beljan
PRIPOVIJEDANJE POVIJESTI Ljetopisi bosanskih franjevaca iz 18. stoljeća
Synopsis, Zagreb – Sarajevo, 2011.
Književnost i ljetopisi Govoriti o pripovijedanju i pripovjedaču uobičajeno je kad se bavimo književnošću, ali nije uobičajeno kada su posrijedi franjevački samostanski ljetopisi iz 18. stoljeća, tekstovi koji u prvome redu pripadaju historiografiji. Zašto im (i kako) pristupati proučavajući njihovu pripovjednu strukturu? Krenimo redom: ljetopis je vrsta historiografskoga zapisa koji je oblikovna načela naslijedio još iz antičkoga vremena, bio široko prihvaćen u srednjovjekovnoj historiografiji, a s određenim se izmjenama održao do danas. Vođenje samostanskih ljetopisa uobičajeno je u katoličkim crkvenim redovima, a franjevci provincije Bosne Srebrene naročitu sklonost tom poslu pokazuju u 17. i osobito u 18. stoljeću, kada u bosanskome dijelu Provincije tri preostala samostana dobivaju svoje ljetopisce, sve ugledne članove redovničke zajednice: fra Nikola Lašvanin piše ljetopis uglavnom vezan za fojnički, fra Bono Benić za sutješki, a fra Marijan Bogdanović za kreševski samostan. Njihov je rad dobio nastavljače te se ljetopisi pišu i u 19. i 20. stoljeću, a tada nastaju i oni što nisu vezani tek za jedan samostan (primjerice ljetopis fra Jake Baltića iz 19. st.). Ako ih želimo proučavati koristeći se pritom instrumentarijem teorije književnosti, susrećemo se s nekoliko poteškoća. Prva se tiče pitanja nadležnosti: tko je nadležan za ljetopise? Po tradicionalnu shvaćanju – historijska znanost jer se radi o historiografskim djelima, o kronikama, čiji je predmet stvarni, a ne imaginarni svijet. Ali budući da su nastali na srednjovjekovnome shvaćanju historiografije, koje se bitno razlikuje od suvremenog znanstvenog, ulaze i u prostor šire shvaćene književnosti (čije se granice pogotovo razlabavljuju pred nedoumicama u koje raznovrsnošću svojih oblika te drukčijom društvenom funkcijom dovodi istraživača srednjovjekovna književnost). 5
Problemi oko ljetopisa iskrsavaju kad ih pokušamo na bilo koji način klasificirati. Što su, književnost ili historiografija? I jedno i drugo? Po čemu jedno, a po čemu drugo? Obje se znanstvene discipline njima bave, i književna i historijska znanost. Povjesničari ih koriste kao vrijedan izvor za povijest otomanskoga razdoblja u Bosni i Hercegovini (osobito 18. stoljeća), ali su ljetopisi ipak specifičan izvor: nisu dokumenti (dakle primarni izvori), nisu ni povjesnice u užem smislu riječi – način pripovijedanja povijesnih događaja u ljetopisima nije distancirani historiografski nego književnoumjetnički, što ih dovodi u blisku vezu s književnošću. Književnosti su, pak, često previše historiografija da bi znala što s njima. Dobro dođu svim stranama u aktualnim dnevnopolitičkim (i dnevnopovijesnim) rasprama, i sve se strane njima koriste, nerijetko kao argumentom u dokazivanju oprečnih stavova. U okviru znanosti o književnosti nedovoljno su proučeni, ali u novije vrijeme uvijek spominjani kao primjer živosti riječi, primjer teksta koji je, za razliku od većine starijih književnih tekstova bosanskih franjevaca, preživio vrijeme te djeluje svježe i danas. Tako dolazi do paradoksa: ljetopisi se u književnim povijestima uvijek navode na rubu, kao hibridni žanr koji ne dobiva isti prostor kao djela pisana s književnim pretenzijama i koliko-toliko moguća za klasifikaciju, ali se iz svega nadaje da su ovi „neknjiževni“ tekstovi nekako „književniji“ od književnih. Što otvara i trajno pitanje o tomu što je uopće književnost i što neko djelo čini književnošću (na koje bi nas pokušaj odgovora odveo u podugačku, uvijek otvorenu, raspravu). Ilustracije radi, pogledajmo kako se povijesti hrvatske književnosti, povijesti bosanskohercegovačke književnosti (ili književnostī) i različiti književnopovijesni pregledi odnose prema samostanskim ljetopisima. Budući da su dugo bili u rukopisu, kao kodeksi za internu uporabu samostana i Provincije, koristili su ih uglavnom franjevački povjesničari, a tiskom ih izdali Ćiro Truhelka, i to Lašvanina u izvacima,1 i fra Julijan Jelenić, sva tri ljetopisa, a njegova su se izdaĆiro Truhelka objavio je izvatke iz Lašvaninova Ljetopisa u Glasniku Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine 1889. i 1890. godine.
1
6
nja pojavila u drugom i trećem desetljeću 20. stoljeća.2 Međutim čini se da su ona – bosanicom u slučaju Benićeva i Lašvaninova, latinskim jezikom u slučaju Bogdanovićeva ljetopisa – koristila više filolozima, jezikoslovcima i povjesničarima nego povjesničarima književnosti jer ih od starijih povijesti književnosti spominju samo one koje se odnose na književnost u Bosni i Hercegovini, ali ne i povijesti hrvatske književnosti, premda se one redovno bave i književnošću bosanskih franjevaca. Tako Branko Vodnik spominje Filipa Lastrića, suvremenika trojice ljetopisaca, začetnika bosanskohercegovačke historiografije i pisca čija su djela poslužila i ljetopiscima (u prvome redu Boni Beniću), ali ne spominje ljetopisce;3 Mihovil Kombol također spominje Lastrića kao „historičara reda Bosne Srebrene“,4 ali ne i trojicu ljetopisaca. Isto je u povijestima Slavka Ježića,5 Miroslava Šicela,6 Ive Frangeša,7 Marina Franičevića, Franje Švelca i Rafe Bogišića8 te Dubravka Jelčića;9 ljetopise ne spominje ni Krešimir Georgijević u
2
Franjevački povjesničar fra Julijan Jelenić zaslužan je za prva izdanja ljetopisā: Lašvaninov je Ljetopis izdao u Glasniku Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine 1914. i 1915. i kao posebno izdanje 1916, kurzivnom bosanicom; Benićev je Ljetopis sutješkoga samostana objavljivan također u Glasniku Zemaljskog muzeja, ali u dijelovima i niz godina, od 1923. do 1927; Bogdanovićev Ljetopis kreševskoga samostana u Glasniku Zemaljskog muzeja 1917. i kao posebno izdanje 1918. u Sarajevu, na latinskom jeziku, na kojem je i pisan Bogdanovićev tekst. 3 Branko Vodnik, Povijest hrvatske književnosti, knj. 1: Od humanizma do potkraj 18. stoljeća, Zagreb, 1913. 4 Mihovil Kombol, Povijest hrvatske književnosti do narodnog preporoda, Zagreb, 1961², str. 329. 5 Slavko Ježić, Hrvatska književnost: od početka do danas 1100-1941, Zagreb, 1944. 6 Miroslav Šicel, Hrvatska književnost, Zagreb, 1982. 7 Ivo Frangeš, Povijest hrvatske književnosti, Zagreb – Ljubljana, 1987. 8 Marin Franičević, Franjo Švelec, Rafo Bogišić, Od renesanse do prosvjetiteljstva, u: Povijest hrvatske književnosti, knj. 3, Zagreb, 1974. 9 Dubravko Jelčić, Povijest hrvatske književnosti, Zagreb, 2004.2
7
svom djelu o književnosti u sjevernoj Hrvatskoj i Bosni,10 a nema ih ni u ediciji Pet stoljeća hrvatske književnosti Matice hrvatske. Osim činjenice da su dugo bili u rukopisu, razloge tog zaobilaženja ljetopisa možemo, dakako, tražiti i u odnosu tradicionalne književne povijesti prema nefikcionalnim žanrovima općenito, pa su sličnu sudbinu doživjeli, primjerice, putopisi, pisma, memoari i drugi rubni žanrovi. Treći razlog nespominjanja ljetopisa leži u odnosu hrvatske književne historiografije prema književnosti u Bosni i Hercegovini, koja se počesto obrađuje bez jasnih i unaprijed određenih kriterija. Tome u prilog govori i činjenica da ljetopise ne zaobilaze književnopovijesni radovi o književnosti(ma) Bosne i Hercegovine: njima se, primjerice, bavi Herta Kuna u svim svojim radovima o starijoj književnosti u Bosni i Hercegovini, te Muhsin Rizvić.11 Izbor iz triju ljetopisa uvršten je i u Bosanskohercegovačku književnu hrestomatiju iz 1974. godine, ali, zanimljivo, sva su trojica ljetopisaca među latinistima, premda je tek Bogdanovićev ljetopis pisan gotovo u cijelosti latinskim jezikom, a Lašvaninov i Benićev imaju samo dijelove pisane latinskim.12 Uvršteni su i u Hrestomatiju starije bosanske književnosti (koju je priredila Herta Kuna 1974. godine), a u svakom se govoru o njima pojavljuju spomenuti problemi oko svrstavanja u književnost uz historiografiju. (Kuna tako kaže da postoji više od deset sačuvanih ljetopisa i da oni imaju golemu važnost za bosanskohercegovačku povijest.13)
10 Krešimir Georgijević, Hrvatska književnost od 16. do 18. stoljeća u sjevernoj Hrvatskoj i Bosni, Zagreb, 1969. 11 Muhsin Rizvić, Pregled književnosti naroda Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1985, str. 82-83. 12 Herta Kuna i dr. (prir.), Bosanskohercegovačka književna hrestomatija, knj. 1: Starija književnost, Sarajevo, 1974, str. 187-196. 13 Herta Kuna (prir.), Hrestomatija starije bosanske književnosti, knj. 1: Srednjovjekovna književnost i hrvatska književna tradicija, Sarajevo, 1974, str. 187.
8
Koncem sedamdesetih i početkom osamdesetih godina prošloga stoljeća ljetopisi su izašli u suvremenu izdanju, u latiničnoj transliteraciji i s prevedenim latinskim i talijanskim dijelovima.14 Za njihovo je priređivanje zaslužan fra Ignacije Gavran, koji je nevjerojatno podrobno, sustavno i precizno obavio golem posao oko ljetopisa: transliterirao je tekstove (pritom odgonetnuo tekst u dijelovima što su u rukopisu oštećeni ili nejasni), preveo latinske i talijanske dijelove, osuvremenio grafiju i pravopis toliko da tekst bude dostupan i običnu čitatelju, ali da pritom zadrži sve važne osobine izvornika, usporedio s Jelenićevim izdanjem i naznačio sva mjesta u kojima se od njega odvaja, popratio tekst mnoštvom bilježaka i komentara te rječnikom, popisom imena i zemljopisnim kartama, napisao opširne uvode prikazavši politički i crkveni kontekst u kojem tekstovi nastaju, pozabavio se životopisima autora, autografima i njihovim izdavanjem, izvorima, konvencijama pisanja i vrijednošću ljetopisa iz različitih aspekata.15 Gavranov je rad tako najsustavniji i najopsežniji rad vezan za ljetopise. Nakon toga tekstovi su (u gotovo istom obliku) tiskani još jednom, 2003. godine.16 Suvremena su izdanja učinila da noviji književnopovijesni pregledi, članci i antologije ne zaobilaze ljetopise: uvršteni su u izbore tekstova bosanskih franjevaca;17 Veselko Koroman osvrće se na njih u svom predgovoru antologiji hrvatske proze Bosne i Hercegovine te uvrštava izbor iz Lašvaninova i Bogdanovićeva ljetopisa (ali izo-
14
Objavljeni su u biblioteci „Kulturno nasljeđe“ izdavačke kuće Veselin Masleša u Sarajevu: Ljetopis sutješkoga samostana 1979, Ljetopis fra Nikole Lašvanina 1980. i Ljetopis kreševskoga samostana 1984. godine. 15 O tom opsežnu poslu fra Ignacija Gavrana vidi Dodatak u ovoj knjizi. 16 Objavljeni su u biblioteci „Iz Bosne Srebrene“ izdavačke kuće Synopsis, Sarajevo – Zagreb, 2003. 17 Ivan Lovrenović (prir), Književnost bosanskih franjevaca – Izbor tekstova iz starije hrvatske književnosti, Sarajevo, 1982; Marko Karamatić (prir.), Bosanski franjevci, Zagreb, 1994.
9
stavlja Benića);18 Slobodan Prosperov Novak bavi se njima u svojoj Povijesti hrvatske književnosti iz 1999. (i to Benićem, Lašvaninom i Stražemancem, ljetopiscem iz slavonskoga dijela Provincije, ali izostavlja Bogdanovića).19 Darija Gabrić-Bagarić uvrštava izbor iz ljetopisā u svoju antologiju tekstova bosanskohercegovačke književnosti (Lašvanina, Benića i Baltića, nema Bogdanovića), u čijem uvodu klasificira starije tekstove ove književnosti u dvije veće skupine: djela pismenosti (tekstovi s praktičnom namjenom i bez književnih pretenzija) i djela književnosti (koja podrazumijevaju bilo kakvo uključivanje estetskih kriterija). Pritom napominje da ima i „tekstova na granici“,20 a ljetopise, zanimljivo, uvrštava među djela znanstvenoga karaktera.21 U recentnoj ediciji Hrvatska književnost Bosne i Hercegovine u 100 knjiga Matice hrvatske i Napretka u Sarajevu ljetopisi su dobili važno mjesto, kako u predgovorima, tako u izboru iz tekstova.22 Šarolikost odnosa književne znanosti prema ljetopisima pokazuje da izmiču svim klasifikacijama, ali istodobno, i to je implicitno ili 18 Veselko Koroman (prir.), Hrvatska proza Bosne i Hercegovine od Matije Divkovića do danas, Mostar – Split – Međugorje, 1995. 19 Slobodan Prosperov Novak, Povijest hrvatske književnosti, knj. 3: Od Gundulićeva „poroda od tmine“ do Kačićeva „Razgovora ugodnog naroda slovinskoga“ iz 1756, Zagreb, 1999. Novak primjećuje za ljetopisce da su umješni pripovjedači i ističe neke osobine njihova leksika i stila, primjerice za jedan dio Lašvaninova ljetopisa veli da „kao da je istrgnuto iz nekoga suvremenog pustolovnog romana“ (str. 886), ali su veoma čudne njegove primjedbe o Beniću: spominje njegovu „polemičku historiografsku raspravu o osnutku bosanske provincije“ i kaže da je to „djelo progonjena čovjeka, pisca zatvarana upravo zbog političkih zamisli“ (str. 885). 20 Darija Gabrić-Bagarić, Primjeri bosanskohercegovačke pismenosti i književnosti od 11. do 19. stoljeća, Zagreb – Sarajevo, 2004, str. 3. 21 Isto, str. 6. 22 Lašvanin u knjizi Hrvatska književnost Bosne i Hercegovine od XIV. do sredine XVIII. stoljeća, prir. I. Pranjković, Sarajevo, 2005, a Benić i Bogdanović u knjizi: Hrvatska književnost Bosne i Hercegovine od sredine XIII. do konca XIX. stoljeća, prir. M. Karamatić, Sarajevo, 2006.
10
eksplicitno sadržano u prosudbama svih navedenih autora, da pripadaju i u njezin djelokrug. Paradigmatična je rečenica D. GabrićBagarić, vezana za Lašvanina, ali primjenjiva na ljetopise općenito, da je ljetopis „važan kao povijesni, jezični i književni dokument“.23 Ovo određenje odražava i trostruku usmjerenost bavljenja ljetopisima: kao historiografijom i izvorom za povijest 18. stoljeća, kako opću tako crkvenu i, uže, povijest franjevaca u BiH; kao jezičnim dokumentima važnima za proučavanje povijesti hrvatskoga jezika i njegove standardizacije;24 i, naposljetku, što proizlazi iz česte tvrdnje o književnoj vrijednosti, trebalo bi se ljetopisima baviti i kao književnim spomenicima, ali nije uvijek jasno u čemu se njihova književna vrijednost sastoji. Ona se često dodaje drugim sudovima izrečenima o ljetopisima veznikom i – imaju i književnu vrijednost. Kako nisu književnost u užem smislu riječi, različito se određuju osobine koje ih čine književnom tvorevinom.25
Darija Gabrić-Bagarić, Primjeri bosanskohercegovačke pismenosti i književnosti od 11. do 19. stoljeća, str. 139. 24 O jeziku ljetopisa, i bosanskih franjevaca uopće, napisano je podosta radova iz pera različitih autora. Spomenimo ovdje tek Dalibora Brozovića, Hertu Kunu, Ivu Pranjkovića i Dariju Gabrić-Bagarić. 25 V. Koroman, primjerice, piše: „Tako iz pera nekolicine aktivnih sudionika u javnom životu niče dosta dragocjenih rukopisa, s obiljem plastično ocrtanih situacija, svježih slika okoliša, frazeoloških neobičnosti, domislica, pa čak i duhovito sročenih pasaža, što im daje obilježje književne tvorevine.“ Veselko Koroman (prir.), Hrvatska proza Bosne i Hercegovine od Matije Divkovića do danas, str. 8. Marko se Karamatić također osvrće na odnos historiografskog i književnog u ljetopisima pa kaže da su oni „zapisi događaja iz života pojedinih samostana i redodržave Bosne Srebrene, iz života franjevaca i katolika pod turskom vlašću, te zapisi drugih zanimljivih pojedinosti. Ljetopisi daju bogatu građu za stvaranje vjerodostojne povijesne slike o jednome vremenu i ljudima u njemu. Zanimljivi su i s književnog stajališta, jer se odlikuju neposrednom i iskrenom komunikacijom pisca s čitateljem. Imali su odjeka i u modernoj književnosti: kao bogat izvor nadahnuća poslužili su Ivi Andriću u njegovu literarnom stvaralaštvu.“ Marko Karamatić (prir.), Bosanski franjevci, str. 10. 23
11
Ljetopisi otvaraju i žanrovske probleme, kako književnosti, u čijim su tradicionalnim klasifikacijama tek rubni, nefikcionalni žanr, tako i historiografiji interferiranjem kronike sa žanrovima na granici s književnošću (kao što su memoari).26 Nameću i problem odnosa prema stvarnosti: gledano iz aspekta koji čvrsto luči fakciju i fikciju vežući prvi odnos prema stvarnosti za historiografiju, a drugi za književnost, ljetopisi nisu „zapravo“ ni jedno ni drugo. Budući da odnos fakcije i fikcije u njima nije jednostavan ni jednoznačan (i površnu su čitatelju uočljivi dijelovi koji sadrže čak i fantastične elemente, neprihvatljive za faktografski odnos prema stvarnosti), ulaze i u djelokrug književnosti, ali svako bavljenje književnim u njima tradicionalnu se pogledu nadaje kao proglašavanje fikcijom (= izmišljanjem) i kao potkopavanje vjerodostojnosti ljetopisa kao povijesnog izvora. Ovom se u literaturi pokušava doskočiti tvrdnjom da oni o povijesnoj zbilji govore objektivno, a subjektivnost se svodi na retorička sredstva, iz čega se nameće zaključak da je književni u njima tek „ukrasni“ dio. Također je iz književnopovijesnih pregleda i antologija primjetno da, nakon pitanja jesu li ljetopisi književnost, otvaraju i pitanje jesu li hrvatska književnost – jer su njihovi dijelovi, a Bogdanovićev ljetopis gotovo u cijelosti, pisani latinskim jezikom. Zbog toga se katkad svi ljetopisci nalaze među latinistima, a često je u pregledima hrvatske književnosti Bogdanović izostavljen (Prosperov Novak, Gabrić-Bagarić). Ljetopisi tako otvaraju čitav niz pitanja i uporno izmiču svim definicijama i klasifikacijama, a u isto vrijeme privlače pozornost i nadaju se kao nešto čime se valja baviti. Ovaj se rad ograničava na tri ljetopisa: Ljetopis Nikole Lašvanina, Ljetopis sutješkoga sa26
Njihov se prijelazni položaj između historiografije i književnosti zamjećuje i u klasifikacijama starije književnosti bosanskih franjevaca, u kojima se redovito ne svrstavaju u skupinu „historiografija“ ili „povijesni spisi“, nego u zasebnu skupinu djela, nazvanu naprosto: samostanski ljetopisi. Usp. primjerice Ivo Pranjković, Franjevačko spisateljstvo na hrvatskome jeziku, Zagreb, 2008, str. 12-13.
12
mostana Bone Benića i Ljetopis kreševskoga samostana Marijana Bogdanovića. Kroničarski zapisi vezani za pojedine samostane ili Provinciju nastali prije njih dobrim su dijelom sadržani u ovim ljetopisima kao njihov izvor. Trojicu ljetopisaca povezuje i specifičan prostor – bosanski dio Bosne Srebrene, stoga ćemo se samo usputno osvrtati na slična djela nastala u drugim dijelovima Provincije. Postoje i slična djela u drugim konfesionalnim zajednicama u to vrijeme – o njima također u ovom radu tek usputno. Nastavljače (nastavljače sutješkoga ljetopisa te drugu i treću knjigu kreševskoga ljetopisa27) i kroničare iz 19. stoljeća izostavljamo iz nekoliko razloga: Lašvanina, Benića i Bogdanovića povezuje gotovo isto vrijeme u kojem pišu i isto vrijeme o kojem pišu, potom sličan odnos prema konvenciji pisanja i slično gledanje na povijest i na ulogu historiografskoga zapisa. Osim toga, njihovi dijelovi u ljetopisima čine zasebne književne i historiografske cjeline, dok nastavljači vremenski prelaze u 19. stoljeće i pišu u donekle izmijenjenim uvjetima (a ljetopis Jake Baltića iz 19. st. uz to nije vezan za jedan samostan, pisac mu je mobilniji i dostupni su mu različiti izvori). Pritom kao kriterij ne uzimamo jezik jer u analizi ljetopisa kao pripovjedne tvorevine nema odlučujuću ulogu – dakle latinski jezik Bogdanovićeva ljetopisa u ovoj se analizi ne drži osobinom koja bi ga bitno odvajala od drugih dvaju ljetopisa. Sintagmu „franjevačka književnost“ rabimo stoga što su gotovo do 20. stoljeća franjevci bili jedini kulturni djelatnici među katolicima u Bosni i Hercegovini. Sintagma „bosanski franjevci“ uzima se u smislu provincije Bosne Srebrene, koja je tada obuhvaćala i prostor današnje Hercegovine, a sve do polovice 18. stoljeća i dio Dalmacije, Slavoniju, Srijem i druga područja u tadašnjoj Ugarskoj. 27
Nastavljači su Benićeva rada fra Dominik Franjić, fra Stjepan Marijanović i fra Mato Mikić, a Bogdanovićeva fra Anđeo Šunjić stariji (pretpostavlja I. Gavran) i fra Anđeo Šunjić mlađi. Usp. Ignacije Gavran, uvodne studije u knjigama: Bono Benić, Ljetopis sutješkoga samostana, prir. I. Gavran, Sarajevo – Zagreb, 2003, str. 9-10. i Marijan Bogdanović, Ljetopis kreševskoga samostana, prir. I. Gavran, Sarajevo – Zagreb, 2003, str. 14-16.
13
Pojam „književnost“ koristimo u širem smislu riječi, ne u isključivo estetskom, u značenju uobičajenu za franjevačku književnost ovih stoljeća. Središnji je zadatak ovoga rada analiza uloge pripovijedanja u ljetopisima, načinā na koje se ljetopisi koriste pripovjednim postupcima i učinaka koji iz tog proizlaze. Ljetopisi su pripovjedni tekstovi i jedna im je od osnovnih težnja pripovjedno dopadljivo oblikovanje građe, ali pripovijedanje nije samo oblikovni postupak kojim se koriste, nego i način objašnjavanja i sagledavanja zbilje. Promotrit ćemo zato osobito promjene u načinu pripovijedanja, koje su uvijek pokazatelj promjena u čovjekovoj svijesti, a ta je svijest na prekretnici, jasno uočljivoj u ljetopisima – između predmodernog i modernog gledanja na povijest i njezin smisao.
14
Izvodi iz recenzija I.
U rukopisu knjige Ive Beljan pod naslovom Pripovijedanje povijesti riječ je o ulozi pripovijedanja u ljetopisima bosanskih franjevaca iz 18. stoljeća, i to u ljetopisima fra Nikole Lašvanina, fra Bone Benića i fra Marijana Bogdanovića. Ti se tekstovi ponajprije smještaju u političke i crkvene prilike vremena u kojem su nastali, a zatim se potanko razmatra žanrovska problematika vezana za njih. Navedeni ljetopisi ne određuju se kao poseban žanr, nego se analiziraju kao zbornici u kojima su skupljeni raznoliki historiografski i književni žanrovi i/ili podžanrovi. S tim u vezi nastoji se precizno odrediti i ono što se u literaturi smatra književnom vrijednošću ljetopisa te mjesto pripovijedanja u srednjovjekovnoj historiografiji na čijim su načelima spomenuti ljetopisi nastali. U rukopisu se nudi i konkretna analiza pojedinih ljetopisa u kojoj dominira analitički aparat naratologije, a zatim se sabiru rezultati te analize i nudi suvremeni način čitanja i interpretiranja tih ljetopisa koji, između ostaloga, imaju neprocjenjivo važnu ulogu u stvaranju i održavanju identiteta i franjevačke zajednice Bosne Srebrene, i Bosne i Hercegovine kao i države, a i hrvatskoga naroda i u BiH i uopće. Zbog svega rečenoga taj vrlo vrijedni i zanimljivi rukopis Ive Beljan svesrdno preporučujem za objavljivanje u izdavačkoj kući Synopsis. prof. dr. sc. Ivo Pranjković II.
(…) Autorica naglašava da se o ljetopisu kao žanru, kad su posrijedi tri franjevačka osamnaestostoljetna primjera, može raspravljati tek okvirno. Budući da je riječ o ljetopisima zborničkoga tipa, najprije opisuje unutaržanrovski pluralizam, a zatim posebnu pozor256
nost posvećuje trima ključnim elementima u sastavu ljetopisa i diskurzivnoj izvedbi – historiografskim oblicima zapisa, književnim vrstama i dokumentima. Analiza historiografskih elemenata pokazuje da su franjevački ljetopisi vezani uz tradiciju srednjovjekovne historiografije. U njima je rijedak postupak karakterističan za anale, nešto je češći tip zapisa koji formalno odgovara žanru kronike, a najprisutniji oblik zapisa čine historije kao pripovjedno osmišljene cjeline vezane uz recentnije događaje. Za razliku od izvanjske prepoznatljivosti i formalne pojavnosti historiografskih žanrova, književni se mogu uspostaviti tek na osnovi unutarnjih znakova, i to u vrlo kompleksnim odnosima spram historiografskih oblika i zahvaljujući narativnim odmacima u odnosu na uvriježeni model historiografskog izlaganja. Kako se u temeljima franjevačke književnosti i pismenosti Bosne Srebrene u 17. i 18. stoljeću nalazi žanrovski repertoar srednjovjekovne književnosti, autorica unutar kronikalnog modela ljetopisnog izlaganja detektira aktivne žanrovske konvencije karakteristične za onodobnu književnu kulturu, podrobno opisuje načine pojavljivanja i sudjelovanja književnosti u strukturi ljetopisa (propovijedi, hagiografije, pjesme, zapisi usmene predaje, putopisi, poslovice, izreke i praktične upute). Preko opisa dokumenata uvrštenih u ljetopise i analize stilskog pluralizma dolazi do zaključka o kompozitnoj naravi ljetopisa, njegovoj pripadnoj i-i poziciji u odnosu na historiografiju i književnost. Ljetopis stoga uspoređuje s romanom u Bahtinovoj interpretaciji i nalazi u njemu „kulturu u malom“, odnosno žanr sposoban primiti i prilagoditi sve književne i historiografske oblike. Zatim naratološkim aparatom analizira Lašvaninov, Benićev i Bogdanovićev ljetopis, i to ne s ciljem da ih smjesti isključivo u književno polje, jer preuzima metodologiju uspostavljenu analizom književnih tekstova, nego da se s obzirom na posebnost njihove povijesne naracije promotri način na koji ljetopisi koriste zakonitosti pripovijedanja, uloga koju pripovijedanje ima u organizaciji povijesne zbilje i učinci koje pritom proizvodi. Iskorišten je binarni naratološki model: priča je prva analitička razina i obuhvaća zaplet i 257
aktantsku shemu, a drugu čini diskurs kao način obrade i prezentacije priče. Ljetopis se u tom okviru promatra kao žanr koji oblikuje povijesno vrijeme kao niz događaja i posreduje ih onima što u njima nisu sudjelovali. Pripovijedanje je dominantan izražajni postupak odnosno diskurzivni okvir koji objedinjuje raznorodne sastavnice ljetopisa. Promjena u pripovjednoj strategiji ili položaju pripovjedača u odnosu na ispripovijedane događaje, odnosno mijene narativnog ljetopisnog modela, upućuju i na pomake što se događaju u prijelazu sa srednjovjekovnog na novovjekovni način razumijevanja povijesti. Na razini priče očevidan je osmišljeni izbor događaja koje ljetopisac uvrštava u tekst, njihova integracija u složenije narativne sekvence, kao i logika zapleta. Narativna segmentacija Bogdanovićeva ljetopisa pokazuje da je tekst organiziran oko osnovnog zapleta: uništenje samostana – obnova – održanje, i da svi manji zapleti u ljetopisu participiraju u tom okviru osnovne priče. Benićev je strukturiran logikom četiriju koncentričnih krugova od općeg prema konkretnom, odnosno od opće povijesti ranoga srednjeg vijeka preko ključnih događaja iz povijesti Bosanske provincije do povijesti uništenih i preostalih samostana, i, napokon, konkretnih teškoća održanja sutješkoga samostana. Slično je komponiran i Lašvaninov, osim što je više od polovice zgoda posvećeno općem ljetopisu. Iako je u ljetopisima generalno na djelu konsekutivni tip zapleta (modeli zapleta preuzeti su od L. Davisa), Benićev se približava teleogenetičnom jer su završni događaji u naknadnom pripovijedanju osmislili čitav tekst. Aktancijalna analiza provedena je na svim razinama (pošiljatelj – primatelj, subjekt – objekt, pomagač – protivnik) i pokazuje ulogu zajednice na komunikacijskoj osovini, na osovini želje pojavljuje se opstojnost kao osnovna značenjska vrijednost, dok su uloge pomagača i protivnika izravno povezane s konkretnim odnosom snaga na terenu i novcem kao sredstvom kojim se to može promijeniti. Uloga pomagača nije nužno antropomorfna jer se u shemi priče i dokument koji odlučuje o sudbini zajednice može pojaviti u jednoj od uloga na osovini moći. 258
Na razini diskursa autorica je pažljivo analizirala položaj pripovjedača i uvjerljivo obrazložila kako varira od autora do lika, od posrednika i medija tradicije do sudionika u konkretnim događajima, što uvelike uvjetuje izbor narativne strategije, pouzdanost ili nepouzdanost, nametljivost ili nenametljivost, konstituciju narativnog jastva na novovjekovnim načelima (Benić), upotrebu memoarskih ili dnevničkih narativnih postupaka i drukčiji odnos spram čitatelja (Bogdanović). Od početnog modela autor = pripovjedač, završni sugerira obrat pripovjedač = lik, što pretpostavlja da se u dijakronijskom slijedu sužava interes, pa ljetopisac postaje zaokupljen konkretnim, recentnim i lokalnim događajima, a razlika između doživljajnog i pripovjednog ja postaje sve manja. (…) prof. dr. sc. Dean Duda
259
Napomena i zahvala Ova je knjiga tekst doktorske disertacije, naslovljene Uloga pripovijedanja u ljetopisima bosanskih franjevaca iz 18. stoljeća, što sam je 2. srpnja 2010. obranila na Filozofskom fakultetu u Zagrebu pred povjerenstvom u kojem su bili: prof. emeritus Krunoslav Pranjić, prof. dr. Ivo Pranjković (mentor) i prof. dr. Dean Duda (komentor). Ovom im prilikom srdačno zahvaljujem za pomoć i savjete prilikom pisanja rada i pripreme knjige, za recenzije, kao i za rad u povjerenstvu za ocjenu i obranu disertacije. Zahvaljujem i dragoj mi dr. sc. Jadranki Brnčić, također s Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, za nesebičnu i uvijek dostupnu pomoć u cijelome ovom poslu. Općini Tomislavgrad hvala na financijskoj pomoći tiskanju knjige, a g. Ivanu Pandžiću što se prihvatio izdavanja rukopisa i ovu knjigu uvrstio u Synopsisov izdavački program. Na koncu zahvaljujem svojoj obitelji i prijateljima na potpori: u ovome poslu, kao i u svakom drugom. I. B.
260
Bilješka o autorici Iva Beljan rođena je u studenome 1979. godine u Duvnu/Tomislavgradu (Bosna i Hercegovina). Studij hrvatskoga jezika i književnosti završila je 2003. godine u Mostaru, a doktorirala je 2010. godine u Zagrebu. Zaposlena je na Odsjeku za hrvatski jezik i književnost Filozofskoga fakulteta u Mostaru. Bavi se starijom hrvatskom književnošću, osobito književnošću bosanskih franjevaca i njezinim pripovjednim aspektima. Objavljuje znanstvene i stručne radove i eseje.
261
Kazalo Književnost i ljetopisi............................................................................................. 5 Vrijeme, mjesto i svrha:
ljetopisi u povijesnom kontekstu................................................................. 15
Bosna Srebrena. ................................................................................................. 16 Otomanska Bosna u 18. stoljeću .................................................................... 20 Razlozi i svrha nastanka ljetopisa................................................................... 25
Žanrovska određenja........................................................................................... 29 Zbornici............................................................................................................... 29 Historiografija.................................................................................................... 37 Književnost......................................................................................................... 43 Dokumenti. ......................................................................................................... 89 Stilski pluralizam............................................................................................... 91 Ljetopis – kompozitna forma .......................................................................... 93
Povijest i pripovijest.............................................................................................. 96 Pripovijedanje kao vrijednost po sebi............................................................ 96 Pripovijedanje i srednjovjekovna historiografija......................................... 99 Teorija i historijska naracija........................................................................... 102
Ljetopis kao pripovjedni tekst.......................................................................... 130 Razina priče...................................................................................................... 133 Dokumenti, pjesme, popisi. ........................................................................... 150 Razina diskursa – pripovjedač....................................................................... 154
Učinci pripovijedanja. ......................................................................................... 217 Apsolutizacija povijesnosti............................................................................ 217 Identitet, Bog, znanje i vrijeme..................................................................... 227
Priča i identitet.................................................................................................... 230
262
Dodatak: Fra Ignaciju Gavranu u spomen Pozitivizam u najboljem značenju riječi.................................................. 238 Sažetak. .................................................................................................................. 245 Summary ................................................................................................................ 246 Izvori i literatura................................................................................................ 247 Imensko kazalo..................................................................................................... 253 Izvodi iz recenzija................................................................................................ 256 Napomena i zahvala. ........................................................................................... 260 Bilješka o autorici. ............................................................................................. 261
263