Ivan Lovrenović – Josip Lovrenović | Ikavski zemljopis. Putovanje po Bosni godine 2018.

IVAN LOVR ENOVIĆ

I K AV S K I Z E M L J O P I S PUTOVANJE PO BOSNI GODINE 2018. s fotografijama Josipa Lovrenovića

Travnik - Sarajevo - Zagreb 2019.

Nakladnici SYNOPSIS d.o.o., Zagreb SYNOPSIS d.o.o., Sarajevo GS-TVORNICA MAŠINA TRAVNIK Za nakladnike Ivan PANDŽIĆ Fadila HALVADŽIJA Snježana KÖPRUNER Urednik Ivan LOVRENOVIĆ Grafičko oblikovanje Josip LOVRENOVIĆ Urednik fotografije Dženat DREKOVIĆ Tisak i uvez GRAFOTISAK, Grude Tisak dovršen u studenom 2019.

© Ivan Lovrenović, Josip Lovrenović, GS-Tvornica mašina Travnik i Synopsis d.o.o. Zagreb–Sarajevo Ni jedan dio ove knjige ne smije se umnožavati, fotokopirati ni na bilo koji način reproducirati bez pismenog dopuštenja nakladnika.

ISBN 978-953-8289-02-6 (Synopsis d.o.o. Sarajevo) ISBN 978-9958-01-078-1 (Synopsis d.o.o. Zagreb) CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem: 001038388

Sadržaj:

O NAUMU . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

13

Gradac iznad Bile . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

19

Smrike, Bogdan Bogdanović . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

27

Vesela Straža, crkva Huseinova . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

39

Mračaj, koji nam ne da prolaza . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

57

Dva sjećanja: Bugojno, Čipuljić. Ajvatovica . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

61

Kupreško nad svima . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

74

Šuičkinja Mara. „Kupreški čovjek“. Strljanica . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

77

Niz Borovu glavu među lijepim konjima. S Polja livanjskoga u Polje glamočko . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

89

Odžak Filipovića. Mihajlo Latas, serasker Omer-paša . . . . . . . . . . .

92

Ivo Lola, uništena nada . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 100 Glamoč, pust i prazan . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 102 Tražeći кућу милутина мароеви(ћа) и негове жене владисаве и нију дитцеи . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 104

Na Šuici, na Galečkoj ćupriji. Biti lanik, Camelina sativa . . . . . . . . 108 „Tajna“ Rastičevskih mašeta, njihova mjesta i imena . . . . . . . . . . . . . 127 Rastičevo i Raščevljani. Kupres u ratovima . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 130 Napokon: na Mašetima . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 139 Glagoljašev grob. Stvarnost u legendi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 145 Brdo Seka i Jezero pod njim . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 149 Otinovci, milenij i po . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 151 Gabrijel Jurkić, njegov Kupres i njegov Jukić . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 173 Vučkovine iznad Mokronoga . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 183 Zvirnjača. Ravanjska vrata. Kamenje na srtu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 185 Kroz Ramu. Tvrtkov biljeg u Prozoru . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 190 Makljen. Pidriš. Gdje je domovina? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 199 Gornji Vakuf/Uskoplje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 219 „Strašan jedan slap“ . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 226 Odžak. Begovske kule. Kandija rediviva. Mezarje u Kopčiću . . . 228 Rostovski križi. „Ne žalim ni truda ni troška“. Sebešić, aj, Sebešić! . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 234 KOMENTARI . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 257 O AUTORIMA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 285 10

Gabrijel Jurkić, Ivan Frano Jukić, portret, 1953.

O NAUMU Prije dva stoljeća u srijedu 8. srpnja 1818. godine u Banjoj Luci u mahali zvanoj Gola rodio se u majke Klare i u oca Joze Jukića sin Ivan. S dvanaest godina daroviti dječak poslan je na školu franjevcima u Fojnicu, a kad se 1833. zaredio, uzeo je redovničko ime Frano. Pisao ga je naizmjence - nekad Frano, kako je uobičajeno u ikavskoj Bosni, nekad Franjo, a nikad bez svojega građanskog imena Ivan: Ivan fra Frano Jukić, često uz dodatak: Banjalučanin.

Ugasio se 20. svibnja 1857. s nenavršenih tridesetdevet godina, a kroz njih, i kroz naš svijet, proletio je kao plamteći komet preko mračnoga neba. (Vidi komentar 1.) Što je sve bio i što je sve radio, kako je mislio i o čemu sanjao, što bi imao značiti danas - o tome se namjeran čitalac može obavijestiti lako i na mnogim stranama. Ovdje, važno mi je izvan svih interpretacijskih doumljivanja (vidi komentar 2) naglasiti jedno: bio je taj fratar prvi pojedinac u cijeloj povijesti Bosne i Hercegovine s jasnom, programatski izgrađenom sviješću o važnosti upoznavanja zemlje, svih lica svoje zemlje. Pa je, osim bavljenja njezinom poviješću, književnošću, jezikom, ljudima, običajima, društvenom stvarnošću, strastveno žudio i da je upozna izravno, putujući i obilazeći sve što mu je bilo dostupno. Ovako on to objašnjava: „Opazio sam, da nije moguće drugčije u poznanje ove pokrajine doći, nego ako čovjek, bacivši za leđa sve nezgode, sam sobom redom sve krajeve obiđe. I doista velike su nezgode po Bosni putovati; zimi se ne može, veliki snjegovi i smetovi ne dadu proći;

13

u jesen i u pramaljeće velika blata i rijeke bez mostova; najljepše je ljeto, al pritom i najstrašivije zbog ajduka, koji glavne putove čuvaju, i putnike uznemiruju. Rodoljubac pri svim tim nezgodama i opet usuđuje se.“ A u Predgovoru svojemu Zemljopisu i poviestnici Bosne 1851. godine, svjestan nedostataka, piše: „nastojati ću još koji put Bosnu u nakrst prići“, da bi ih otklonio u drugome izdanju. (Vidi komentar 3.)

Svi koji su se bavili Jukićem, njegovim životom i radom, zapažali su i podcrtavali, svatko na svoj način, tu njegovu strast i taj poziv za putovanjem.

Tako, u studiji o Jukiću franjevački umnik Josip Markušić piše, u svome stilu i po svome običaju jezgrovito, gotovo gnomski: „Razređujući Jukić svoje osnove po nazoru najglasovitijih ljudi, zamislio je, da nema rada ni široka pogleda bez putovanja. Putovanje je praktična škola; putovanje odgaja ljude.“1 Tugomir Alaupović, po predaji prvi fakultetski obrazovan profesor književnosti i jezika u Bosni i Hercegovini, čovjek višestruko zaslužan za životni i književni put Ive Andrića, o Jukiću je već 1907. napisao važnu studiju, a pedeset godina kasnije, o stotoj godišnjici Jukićeve smrti, piše: „Putuje Bosnom, sabire sam potrebnu građu, i to na hitnju, kao da sluti, da ne će biti duga vijeka. Opisuje svoja putovanja i zapažanja. Ili pao na konak begu, ili seljaku, ili igumanu, svagdje nađe što zanimljivo i spomena vrijedno.“2 Ovako karakterizira Jukićevo putopisanje suvremena istraživačica književne povijesti Iva Beljan: „Putopisni prostor Jukiću je golema zadaća koju još nitko nije ni načeo, posve je na početku; putovanje je obveza, dužnost, a sam putopis, premda objavljen kao samostalno 1 Josip Markušić – Branko Škarica, Život i rad Ivana Frane Jukića, Sarajevo 1908.

2 Dobri Pastir, Sarajevo 1957.

14

djelo, tek jedna etapa rada, naime predradnja za veće djelo: Zemljopis i poviestnicu Bosne, na kojoj je dugo samostalno radio (nemajući prije sebe sličan rad na koji bi se mogao osloniti) i kojoj su putopisi prethodili i služili.“3 Filozof i esejist Ugo Vlaisavljević pregnantno spaja glavne crte Jukićeva djelovanja: „Njegova politička aktivnost se upisuje u zemlju kao svojevrstan zemljopis, dok je njegovo književno pisanje u svakom svom posebnom žanru izrazito političko: a to i jeste upravo kao putopis.“ A profesor Enver Kazaz nalazi da su Jukićevi putopisi „memoriranje svakodnevnice, uz rijetke osvrte na spomenički, monumentalistički model povijesnog pamćenja. Svojom orijentacijom na svakodnevnicu, oni postaju sjajna tema za povijest mentaliteta, jer bilježe svijet iza velikih povijesnih događaja“. 4 Kada sam 1975. u Mrkonjić-Gradu, Jukićevom Varcaru, dovršavao roman o Jukiću, naslov Putovanje Ivana Frane Jukića nametnuo mi se sam od sebe. Putovanje - ključna riječ njegova mišljenja i djelovanja, njegove životne sudbine, također.

O svojim putovanjima po Bosni napisao je i objavio Jukić pet putopisa. (Vidi komentar 4.) Zajedno sa šestim, onim u kojemu opisuje svoje progonstvo iz Sarajeva u Carigrad 1852. godine, kamo ga je poslao dojučerašnji „prijatelj“ Omer-paša Latas, te s memoarskom prozom, on je, po profesoru Zdenku Lešiću, autor s kojim počinje moderna laička književnost u Bosni i Hercegovini: „Jukić je bio – i htio biti – književnikom u zla vremena, kad niko

3 Iva Beljan, Prostor Bosne i Hercegovine u putopisima Ivana Frane Jukića, u: Na rubu književnosti, Synopsis, Sarajevo 2014.)

4 Ugo Vlaisavljević, Jukićevo političko pismo – početak političke modernosti; Enver Kazaz, Hibridnost i interdisciplinarna priroda putopisa Ivana Frane Jukića, oboje u: Ivan Franjo Jukić, Izabrani spisi, biblioteka Iz Bosne Srebrene, Synopsis, Sarajevo-Zagreb, 2015.

15

drugi za književnost u Bosni nije imao ni volje ni vremena.“5 A za dvije Jukićeve pripovijetke (Derviši carigradski, Dram jezika) Lešić drži da se „mogu smatrati prvim autorskim novelama, ne samo u bosanskohercegovačkoj nego i u hrvatskoj književnosti“.6 Prvi od putopisa, Putovanje iz Dubrovnika preko Hercegovine u Fojnicu, Jukić objavljuje 1840. godine, kada su mu 22 godine. Tada se on vraća u Fojnicu nakon svojevrsnoga internog progonstva u Dubrovnik, kamo su ga franjevačke starješine poslale „da nastavi studije“, da ga skrše i pripitome nakon što su u travnju 1840. on i još trojica bogoslova (Jakov Baltić, Blaž Josić i Bartul Kovačević - vidi komentar 5) pobjegli sa studija iz Veszpréma u Ugarskoj i ilegalno prešli Savu, namjeravajući da u Bosni podignu ustanak protiv turske vlasti. Slijede Putovanje po Bosni 1842., Povratak u Bosnu 1842., Putovanje po Bosni godine 1843. i Putovanje po Bosni godine 1845, te spomenuto prognaničko Putovanje iz Sarajeva u Carigrad god. 1852. mjeseca svibnja.

Zaputiti se Jukićevim stopama, predati se igri dvostrukoga gledanja: njegovim očima i našim očima, očima njegova vremena i vremena današnjeg, sve to zabilježiti kao svojevrsnu posvetu - bio je prvobitni naum, kojim sam se dugo nosio i zanosio. S tim ciljem, sastavljao sam detaljne itinerare svih Jukićevih putovanja, upisivao toponime (žive i nestale), mjerio razdaljine i konake, provjeravao stanje i prohodnost Jukićevih putova, kapao nad kartama kojekakvih razmjera, što na papiru, što u novije doba na internetu (slava mu, on tako izdašno udovoljava staroj mojoj mapomaniji). Već i sámo to bilo je živo i uzbudljivo putovanje.

U međuvremenu, godine su prošle, snage su opale, i taj veliki plan 5 Zdenko Lešić, Ivan Franjo Jukić – književnik, u: Ivan Franjo Jukić, Izabrani spisi, biblioteka Iz Bosne Srebrene, Synopsis, Sarajevo-Zagreb 2015.

6 Zdenko Lešić, Jukić, Ivan Frano (Franjo), Hrvatska književna enciklopedija, Zagreb, 2010-2012.

16

ostat će samo san. A da se ne odustane sasvim, vođen sufijskom utjehom o kaplji u moru - moru u kaplji, preradio sam plan, smanjio ga, imajući pred očima samo posljednji Jukićev bosanski putopis, Putovanje po Bosni godine 1845. Evo njegova itinerara: Fojnica - Ragale - Prokos - Mujakovići - Vranica - Ždrimci - Gornji Vakuf - Malo Selo - Vesela Straža - Mračaj - Otinovci - Osmanlije - Streljanica podno Malovana - „strašni klanac, voda Milač“ Šuica - Dvojina - Mokronoge - Županjac - Livno - Vidoši - Čuklić - Ljubunčić - „natrag put Kupresa preko Borove glave u Šuicu, a odatle u Otinovce“ - „preko Vukovskog u Ramu župniku u Proslap“ Varvara - Kopčići - Šćit - „iz Proslapa preko Draževa u Gornji Vakup“ - „put Fojnice uz Ričinu... na ručak u Šebežić na početku planine Šćita“ - „uz Šćit planinu... na vrh planine k Tomića vodi i kaldrmi“ „odavde niz planinu do sela Prokosa na podnožju Šćita... iz Prokosa za sat i po u Fojnicu“.

Krenuli smo na put - Josip sa svojom fotografskom tehnikom, ja s tefterima i mapama - osam dana a stotinusedamdeset i tri godine poslije Jukića: on drugoga lipnja 1845. („Nastupivši prijatni dnevi ugodnog lipnja [jun.] drugog dana krenem se iz Fojnice, moga običnoga prebivališta, put Skoplja“7.), mi u nedjelju desetoga lipnja 2018. iz Sarajeva, i ostali na putu šest dana. Nismo ni namjeravali a ni mogli doslovno pratiti Jukićev itinerar. Bili smo u odnosu na nj „hendikepirani“: on je putovao na konju i pješice, mi autom, a taj se na Jukićevim starinskim stazama i vrletnim planinskim putinama i krškim iznenađenjima često pokaže nemoćnim.

Na našemu putovanju zanimalo nas je i štošta drugo, što Jukića nije.

Tako smo se, u razmaku od skoro dva stoljeća, susretali, razilazili, ponovo susretali, dopunjavali.

7 Skoplje ili Uskoplje - u širem povjesno-geografskom značenju naziv za cijelu dolinu između Gornjega i Donjeg Vakufa; kasnije: župa Uskoplje i (danas) grad Gornji Vakuf-Uskoplje.

17

Gradac iznad Bile Jukiću je glavni cilj putovanja bio Kupres: „Ja sam se na Kupresu preko dva mjeseca zadržao da se i ja malo odmorim poslije čitanja grčkih i latinskih istoriografa. Nema u Bosni predjela ugodnijega za ljetnji odmor od Kupresa. Zrak čist, voda zdrava, jela ugodna, ovčiji sir, mlijeko, skorup, jagnjetina, to samo ovdje može se slobodno reći da je ljetna hrana, i dojsto najzdravija; iz toga se vidi, što tako krupne, zdrave i živahne čeljadi nigdi nema kao u Kupresu. Ali moje zadržavanje još jednu plemenitu svrhu imalo je pred očima: kupljenje narodnih pjesama.“ I nama je glavni cilj Kupres, ali ćemo usput najprije do Nove Bile, da potražim staro groblje Gradac iznad naselja Ričice, koje nam je promaknulo kada smo putovali Bosnom 2008. godine pretražujući i otkrivajući drevne nadgrobne križe po kršćanskim grobljima iz otomanskoga vakta.8 Internet mi je dao tačnu lokaciju, ostaje samo da u Biloj popijemo jutarnju kafu i za svaki slučaj se raspitamo gdje ćemo skrenuti s glavne ceste uzbrdo. To radimo u lokalu Calypso, kafa je dobra, mladi konobar uslužan i inteligentan, shvaća što tražimo i prije nego što smo dovršili pitanje. Upućuje nas: „odmah tu iza ugla nadesno pa pravo uzbrdo, ne možete promašiti“. Od njega dobivamo i prvu pouku iz lokalne jezične prakse, jedine kompetentne. On ne izgovara kao mi, kratko: Gràdac, nego dugouzlazno: Grádac. Logično.

Kada se nakon dvadesetak minuta vožnje uz prisojne biljanske strane krivudavim ali asfaltiranim puteljcima, između lijepih kuća s uređenim okućnicama i baščama, dohvatimo traženoga groblja, sva 8 O ovoj nadgrobnoj plastici objavio sam 2010. fotomonografiju Bosanski križ, kršćanski nadgrobni spomenici iz razdoblja turske vlasti u izdanju Svjetla riječi pod upravom fra Ivana Šarčevića i fra Miljenka Petričevića, a cjelovit putopis s Josipovim fotografijama Sedam dana po Bosni u kolovozu 2008. izašao je u Zagrebu 2009.

19

se etimologija razjasni sama od sebe. Grad, gradina, gradac - još iz praslavenske jezične starine uvijek su to nazivi za naseljeno utvrđenje na uzvisini, na brdu, ispod kojega se često razvijalo vanjsko naselje (varoš). Kad u lijepoj narodnoj pjesmi čitamo/slušamo: Zacvilila za gradom jabuka, / Pitala je iz grada divojka: / „Šta je tebi za gradom jabuko?“ / „Projdi me se iz grada divojko..“ - onda ovo ritamski fino ponavljanje za gradom - iz grada, za gradom - iz grada ne znači ono na što danas prvo pomislimo kao na opreku grad / selo, nego opisuje upravo jednu od tih starinskih situacija.

U digresiji, kakvih će u ovome spisu biti još, ne odolijevam fascinaciji pismom, jezikom, pa ću je navesti cijelu:9 Zacvilila za gradom jabuka Pitala je iz grada divojka: „Šta je tebi za gradom jabuko?“ „Projdi me se iz grada divojko Uzrila sam i užutila sam I opala u zelenu travu Svak me kupi za svakoga nisam.“ Govorila iz grada divojka: „Tako mene istom srića gledi Mlad me prosi, a star me kupuje Volim mladu, da me džabe dadu Nego staru, da mene prodadu.

Mlado vojno cviće u gjul-bašći Staro vojno, star javor u gori Volim mladim po gori hoditi Nego starim na kuli siditi.“ 9 To su mi omogućili stručnjaci iz zagrebačkoga Instituta za etnologiju i folkloristiku od kojih sam dobio verziju te pjesme koju nigdje drugdje nisam našao.

Dio je zbirke koju je sakupio Muharem Kurtagić 1931. godine a kazivala ju je Gjulsa Kurtbegović, iz Bosanskoga Novog. Originalni rukopis vlasništvo je HAZU.

20

Nije teško zamisliti kako je na ovome dominantnom mjestu pod visokim borovima, doista i bilo nekakvo staro utvrđenje, refugium za okolno stanovništvo u trenucima opasnosti, pa se postupno pretvorilo u počivalište samo za umrle. Za ovo groblje fra Anto Knežević u Listovima o Bosni10, nastavljajući djelo svojega varcarskog učitelja Jukića, piše da u njemu „ima već u zemlju od starina potonulih stećaka“, te još i ovo: „Gradac; ovog je položaj taki bio, da je branio sva mjesta gučanska a i varoš Lašvu; sad mu sama uspomena ima.“ Na gradačkome groblju bio je i Đoko Mazalić, slikar i povjesničar kuture, autor u pojedinim postavkama osporene ali do danas najveće studije o „hrišćanskim nišanima“ otomanske epohe u okolici Travnika11. Tu on piše: „Groblje je prastaro. Glavica Gradac je bila preistorisko naselje. (...) Na zapadnoj strani vidi se jedna niska gromila oko 10 m dugačka i 6 m široka, vjerovatno preistoriska, a niže nje jedno trista koraka udaljena je velika preistoriska gromila na imanju Sivonjić Ivice. U groblju ima osim malih i 21 veliki spomenik koji su nastali u vremenu od kraja 15. pa do početka XIX vijeka sudeći po njihovim oblicima, stanju i dekoraciji. Znatan broj ih je u vrlo lošem stanju. Jedan od najstarijih i dobro očuvan nalazi se u jugozapadnom uglu groblja.“ Nekoliko godina prije Mazalića na ovome groblju bila je Paola Korošec, (vidi komentar 6) koja se bavila istraživanjem i proučavanjem srednjovjekovnih nekropola u okolici Travnika. Ona je prva i uočila posebnost starih kršćanskih spomenika koji se javljaju na ovim nekropolama, a ne pripadaju više srednjem vijeku i stećcima, i znanstveno obradila njihovu stilsku i povijesnu pojavu, definirajući ih kao križeve. Njezin rad12, objavljen 1952. godine, nisam poznavao kada smo 2008. godine putovali Bosnom.

10 Bosanski Prijatelj IV, Sisak, 1870.

11 Đoko Mazalić, Hrišćanski nišani u okolini Travnika, Naše starine IV, Sarajevo 1957.

12 Paola Korošec, Srednjevjekovne nekropole okoline Travnika, Glasnik Zemaljskog muzeja, Sarajevo 1952.

21

Od starih križeva koje su vidjeli P. Korošec i Mazalić do danas ostalo je tek nekoliko. Visoka je trava bila, gusta i zapetljana, mnogo je toga skrivala, ali sve smo ih uspjeli vidjeti i fotografirati, kao i mnoge manje.

Tek smo na prvome koraku našega putovanja, ne smijemo biti rastrošni s vremenom, a s ovoga mjesta baš se teško krenuti, s njime se rastati. Za leđima nam je masiv Vlašića, kao da se naslanjamo na nj, pod nogama nam cijeli travnički i lašvanski kraj, pogledu je otvoren cijeli vidik. U daljini, visoko gore, nazire se bijelo zdanje gučogorskoga franjevačkog samostana i njegove goleme crkve, a ja pomišljam na nesretnoga fra Ljubu Hrgića, alias Hrvoja Bora, pisca, i na varijantu početka priče o njemu koju dugo gradim i sklapam.

Biva: stoji sučelice s punom crkvom svojih slušača. Ne vidi njihova lica, slabo čuje i svoje riječi - svu mu pažnju obuzima (oduzima!) prizor koji je toliko puta gledao, a nikada ga se nagledao. Vas bi unišao u nj, izgubio se u njemu, raspršio poput cvjetnoga praha, da se nikad ne sastavi. Jednako sada, u sred svojega posljednjeg svibnja, na samrtnome logu, dok mu se taj prizor javlja kao stišani, malne radosni oproštaj sa životom, tako i svaki put kada bi propovijedao s oltara crkve u Gučoj Gori a pogledom hvatao prostrani pravokutnik otvorenoga portala na drugome kraju crkvene lađe, i u tom pravokutniku ogromni svijetli vidik niz biljanski kraj, na široko Nević Polje, i na brda što ga s juga obrubljuju kao prethodnica visokim tajanstvenim planinama u srcu Bosne...

22

Stari kriĹž na groblju Gradac

Groblje Gradac

Stari kriĹž na groblju Gradac

O AUTORIMA

Ivan Lovrenović rođen je 1943. u Zagrebu, odrastao u MrkonjićGradu, živi u Sarajevu.

Objavio je tridesetak knjiga (ritmizirana proza, romani, kulturnopovijesne studije, eseji i kronike, književne antologije).

Knjiga o kulturnoj povijesti Bosne i Hercegovine Unutarnja zemlja objavljena mu je u prijevodima na njemački, engleski, madžarski i češki jezik.

U izdavačkoj kući Synopsis (Sarajevo - Zagreb) uređuje biblioteku Iz Bosne Srebrene (izabrani spisi bosanskih franjevaca od 17. do 20. stoljeća). Do sada je u njoj izašlo deset tomova.

Nagrade: „Midhat Begić“ 2009. godine za esej Ivo Andrić, paradoks o šutnji. „Meša Selimović“ 2014. godine za roman Nestali u stoljeću. „Mirko Kovač“ 2016. godine za knjigu eseja Isus u Ahmićima.

286

Josip Lovrenović, akademski slikar-grafičar, rođen je 1976. godine u Banjoj Luci.

Diplomirao na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, Grafički odsjek, u klasi prof. Frane Pare 2000. godine. Na Grafičkom odsjeku Akademije likovnih umjetnosti u Warszawi 2005. godine završio cum laude dvogodišnji specijalistički studij pod mentorstvom profesora Rafala Strenta.

Umjetnička rezidencija Graz 2002., u okviru programa austrijskog Kultur Kontakta - Cultural City Network. Učesnik Creative Collaboration In Europe and Beyond, The Space, British Council, Istanbul 2007.

Grafike, crteže, slike i fotografije izlagao na samostalnim i grupnim izložbama. Sudjelovao u radu brojnih likovnih kolonija te u pokretanju i realizaciji različitih umjetničkih, scenskih i filmskih projekata. Bavi se izradom kazališnih plakata, scenografijom, te grafičkom i likovnom opremom knjiga.

Jedan je od organizatora projekta All Inclusive Sarajevo, 2009.

– Udruženje KulturAnti u suradnji sa Centrom Helen Hamlyn, Kraljevska akademija u Londonu, British council Creative Collaboration, osoba s posebnim potrebama, te profesionalnih dizajnera i zanatlijskih udruženja u BiH. Radi kao scenograf u Narodnom pozorištu u Sarajevu.

Publikacije: Josip Lovrenović, XII, Session, Mramorovi (katalog izložbe grafika i fotografija, Travnik 2016)

287