Ivan Lovrenović | Bosanski Hrvati. Esej o agoniji jedne evropsko-orijentalne mikrokulture

Ivan Lovrenović

Bosanski Hrvati esej o agoniji jedne evropsko-orijentalne mikrokulture

drugo, prošireno izdanje

ZAGREB – SARAJEVO, 2010.

S adržaj

Uz drugo izdanje......................................................................................................... 7 Uvod, ili o političkoj nesebeznalosti............................................................. 17 Zagonetka imena........................................................................................................ 23 Ime naroda. ....................................................................................................... 25 Jukić, Martić, Knežević .............................................................................. 27 Ime jezika. ......................................................................................................... 44 Lica zemlje ....................................................................................................... 61 Naslijeđe – dubina i prepletenost.................................................................... 73 Bosna Othomana....................................................................................................... 89 Dijagram osipanja i dizanja................................................................................... 95 Priča o Varcaru...................................................................................................... 109 Sveti i ukleti trokut............................................................................................. 119 Bosansko-otomanski katolicitet........................................................... 126 Bosanska soteriologija. ............................................................................. 137 Selo : grad; neprijateljstvo i simbioza................................................ 148 Fratri, narod, crkva............................................................................................ 151 Balada o posljednjoj kraljici................................................................... 158 Vladari duša. .................................................................................................. 162 Afera Barišić.................................................................................................. 167 Redovita crkvena hijerarhija; konflikt vlasti i običaja. ............................................................................... 176 Kultura teksta. ....................................................................................................... 189 Centar – periferija; teror modela. ....................................................... 189 Zapiši, pa će i Bog zapamtiti!................................................................ 193

| 5

Književnost bosanskih franjevaca – kratki pregled................................................................................................ 206 Dvadeseti vijek........................................................................................................... 225 Jajačka kronika.............................................................................................. 233 Ilija Jakovljević u zemlji grobova. ....................................................... 246 Tuđman i Bosna. ......................................................................................... 257 Cijena propuštenih katarza..................................................................... 266 Identitet za budućnost?. ................................................................................... 271 Dokumenti................................................................................................................... 275 Pismo Stjepana Tomaševića papi Piju II 1462. godine. ....................................................................... 276 Fra Lovro Karaula piše iz Stambola 1845. provincijalu fra Stjepanu Marijanoviću............................................ 278 Ivan Frano Jukić Želje i molbe kristjanah u Bosni i Hercegovini, koje ponizno prikazuju njegovom carskom veličanstvu sretnovladajućem sultanu Abdul-Medžidu. ............................................ 282 Pismo generala Franjevačkoga reda fra Leonarda Bella 18. kolovoza 1941............................................... 291 Izjava starješinstva Franjevačke provincije Bosne Srebrene od 2. 5. 1945............................................................... 293 Otvoreno pismo dr. Franji Tuđmanu, predsjedniku Republike Hrvatske...................................................... 299 Tko je za, a tko protiv podjele Bosne............................................... 302 Izabrana literatura............................................................................................. 307 Rječnik........................................................................................................................... 313 Indeks imena................................................................................................................ 317 Od istoga pisca......................................................................................................... 326

Uz

dr ugo izdanje

S

od prvoga izdanja ove knjige.1 S obzirom na njezinu naslovnu temu, to nije sedam bilo kakvih godina: agonija bosanskoga hrvatstva kao orijentalno-evropske mikrokulture, o kojoj je knjiga govorila tada, danas je već uvelike uznapredovao proces, te se u nekim elementima može govoriti o njegovoj nepovratnoj dovršenosti.

Svaki od triju bosanskohercegovačkih konstitutivnih naroda za najveću svetinju i tekovinu u svojoj modernoj historiji drži političku borbu za vlastiti nacionalni identitet, za priznavanje nacijom. Svaki od tih naroda ima dugu povijest borbe za nacionalnu emancipaciju koju doživljava kao najvažniji element izborenoga nacionalnog identiteta; nijedan od njih ne bi tako samodoživljavani nacionalni identitet dao ni za edam je godina prošlo

1 Objavio ju je 2002. godine Durieux iz Zagreba, a dogotovljena je bila zahvaljujući prijateljskom nagovaranju i zalaganju Nenada Popovića.

Osnovni obrisi knjige bili su postavljeni u feljtonu koji sam objavljivao u splitskom tjedniku Feral Tribune od prosinca 2000. do ožujka 2001. godine. Inovacije i proširenja u ovom, drugom izdanju prelaze četrdeset procenata prvobitnog teksta (dodana nova poglavlja i informacije, prerađena stara poglavlja itd.), pa se u neku ruku može smatrati novom knjigom. (Autor)

8 |

što na svijetu; za svaki od tih naroda Bosna i Hercegovina kao politička zajednica ima smisla samo ako će u njoj svoj identitet moći prakticirati u apsolutnoj mjeri. To je jedino u čemu su danas Bošnjaci, Srbi, Hrvati u Bosni i Hercegovini potpuno suglasni.

Dejtonska Bosna i Hercegovina stvorena je kao politički hibrid, u čijoj osnovnoj strukturi leži začahurena strašna činjenica jednoga nezavršenog rata i jednoga nepravednog mirovnog sporazuma. Etnopolitika u takvoj zemlji (diktirana između ostaloga težnjom da se ciljevi neostvareni u ratu, ostvare u miru) dominantna je, zapravo jedina forma politike, i teško je očekivati da bi ju u dogledno vrijeme mogla zamijeniti neka druga. Bosanskohercegovačko društvo je prožeto etnonacionalnom podijeljenošću, koja još od vremena otomanske Bosne nikada nije bila tako snažna kao danas, kada je – paradoksalno – ova zemlja po prvi put u svojoj modernoj povijesti postala samostalna, međunarodno priznata, demokratska država.

Etnonacionalna podijeljenost (i uz nju politički nesimetrična entitetska raspolovljenost: mononacionalna, centralizirana Republika Srpska na jednoj strani, na drugoj dvonacionalna Federacija BiH s deset kantona) težak je problem, utoliko više što se podijeljenost, desetljeće i po poslije rata, okamenjuje, postaje “normalnom” formom življenja za nove generacije, a međunacionalno povjerenje, toliko važno za društvenu konsolidaciju, ne razvija se i ne raste, nego se hladi. Nacionalni identiteti, očeličeni u ratu, snažno armirani svaki svojom religijskom komponentom, danas se u Bosni i Hercegovini ne ponašaju otvoreno, kao podloga za izgradnju pluralnoga a harmoničnog društva; oni se danas u Bosni i Hercegovini ponašaju kao tri zatvorena i samodovoljna, u mnogočemu konfrontirana sistema - tri mrke tvrđave čvrsto zamandaljenih kapija, s danonoćnom do zuba naoružanom stražom na zidinama identiteta.

| 9

Pri tomu je od najveće važnosti uočiti da je ključni element svakoga od tih inoviranih nacionalnih identiteta u Bosni i Hercegovini – način na koji se njeguju slike rata, način na koji se te slike, međusobno suprotstavljene, artikuliraju u službenoj ideologiji pojedinih etnonacionalnih istina a potom operacionaliziraju i ucjepljuju svojemu nacionalnom “stadu” kroz politiku, medije, obrazovni sistem. Tri su vladajuće definicije rata 1992-95. Prva glasi: agresija na Bosnu i Hercegovinu, i to dvostruka, od Srbije i Hrvatske, praćena genocidom nad bošnjačkim narodom, pri čemu je Armija BiH obranila suverenu i međunarodno priznatu Bosnu i Hercegovinu. Druga: građanski rat izazvan preglasavanjem Srba od Bošnjaka (Muslimana) i Hrvata na referendumu 1992, zbog čega je srpski narod bio prisiljen na organiziranu i oružanu obranu u otaždbinskom ratu, te je, da ne bi bio izložen novome genocidu kao 1941, stvorio Republiku Srpsku kao historijsku i trajnu kategoriju. Treća: domovinski rat u kojemu su Hrvati prvo obranili Bosnu i Hercegovinu od srpskoga agresora stvorivši Herceg-Bosnu i HVO, a zatim, izdani od Bošnjaka koji su započeli agresiju na hrvatske prostore, junački obranili svoju opstojnost na tim prostorima.

Sastavni dio ovakve politike identiteta jest i svođenje etičkoga na etničko, ograničavanje moralne osjetljivosti samo na pripadnike vlastite vjersko-etničke grupe, odsutnost moralne hrabrosti i duhovne spremnosti da se drugome prizna pravo na žrtvu, te analogno tomu nepriznavanje zločina svojih a apsolutizacija zločina drugih, čemu uz političare i intelektualne elite najviše pridonose vjerski službenici i institucije. Sve to rezultiralo je posvemašnjom etnicizacijom i žrtve i zločina, što završava u vulgarnoj politizaciji i dnevnopolitičkoj instrumentalizaciji jednoga i drugog – žrtve i zločina; u rugobnoj dehumanizaciji žrtve. Naopaka logika toga procesa dovodi do toga da se zločin počinje gledati i veličati kao junačko i patriotsko

10 |

djelo, a da žrtve nikako ne mogu da namire zadovoljštinu i dostignu smirenje.

Sve dosadašnje historijsko iskustvo uči nas da će opisane tri slike kao tri nova historijska mita ostati trajnim sadržajem u historijsko-političkom imaginariju naših konstitutivnih naroda: tri paralelna, razdvojena ideološka svijeta, čiji se simbolički i memorijalni repertoar velikim trudom i pažnjom nacionalnovjerskih i kulturnih elita sve više učvršćuje, razvija i ritualizira.

Takav razjedinjujući ideološki potencijal i takva kultura sjećanja nose u sebi zloslutnu političku eksplozivnost kao popudbinu za budućnost.

U raspetljavanju mrtvoga političkog čvora u Bosni i Hercegovini ne može biti ni od kakve pomoći tvrdnja, koja se često čuje, da “nacijā u Bosni i Hercegovini nije bilo do polovice XIX vijeka”, kao ni nalaz suvremenih historičara i teoretičara da je nacija “mit”, “konstrukt” “izumljena kategorija”. Manjeviše, nacijā u današnjem smislu riječi nije bilo do XIX stoljeća ne samo u Bosni i Hercegovini, nego i nigdje u Evropi, a golema metodološka važnost i teorijska inovativnost nalaza o naciji kao mitu prečesto se devalvira pomodnošću, dogmatičnošću i plitkošću kojom se koristi u dnevnoj upotrebi.

Shematizirano govoreći, priroda srpske i hrvatske etnopolitike može se opisati kao partikularna i decentralistička, a bošnjačke kao integralistička. Naravno, između politike srpskoga i hrvatskog partikularizma postoje ogromne razlike. Prva se bazira na onome što je dobila u Daytonu 1995 - ni manje ni više nego pseudodržavu u granicama Bosne i Hercegovine.

Težnja za učvršćivanjem i po mogućnosti ojačanjem te autonomije glavni je cilj današnje srpske politike, a nisu joj strana ni priželjkivanja za osamostaljenjem.

Politika hrvatskoga partikularizma nije ni sjena srpske. Poražena u ratu i u Daytonu, nakon detuđmanizacije Hrvatske

| 11

ostala bez ikakvih iluzija o izdvajanju iz Bosne i Hercegovine i pripajanju Hrvatskoj, u miru institucionalno marginalizirana na oba nivoa, državnome i federalnom, a politički u okviru odlučujućega srpsko-bošnjačkog odnosa, hrvatska etnopolitika svodi se na jedva ostvarljive želje za mrvicama vlastite teritorijalne autonomije u federalno, regionalno, ili bilo kako decentraliziranoj Bosni i Hercegovini.

Kao antipod partikularizmima, naročito onome srpskom, stoji bošnjačka politika bosanskohercegovačkoga integralizma.

Nema u njoj načelno ničega spornog. Čak ni u ideji da (cijela) Bosna i Hercegovina treba da bude nacionalna država (i) Bošnjaka. Kamo sreće da nisu historijski potrošene mogućnosti da se i kod drugih pojavi ista vizija i volja za takvom Bosnom i Hercegovinom - tada bi dogovor o zajedničkoj državi bio stvar manje-više tehničke naravi. Nerješivi problemi, međutim, nastaju zbog toga što se iz bošnjačke integralističke vizure ne uviđa ozbiljnost i jednaka politička utemeljenost zahtjeva nacionalno drugih, odnosno, previđa se da danas (i tko zna za koliko još dugo vrijeme) više naprosto ne postoji mogućnost da se drugi pridobiju za integralistički koncept Bosne i Hercegovine. Budući da se, dakle, pristup bosanskih integralista praktično svodi na opciju koja se dominantno podudara sa samo jednom etničkom političkom voljom, a pri čemu se iz nje same to ne vidi kao vlastiti politički defekt i ograničavajući moment, nego se ta opcija nastoji nametnuti kao jedino moguće rješenje za uređenje države, bosanski se integralizam ukazuje kao samo još jedan etnonacionalni partikularizam, jednak dvama ostalim, i s nimalo manjim psihološko-političkim nabojem nacionalizma. Nema sumnje, srpski partikularizam u formi ekstremnoga autonomizma i, u krajnjoj liniji, secesionizma, te bošnjački integralizam u formi koja je slijepa za opravdane decentralizacijske razloge i zahtjeve drugih – me-

12 |

đusobno se izjednačuju po efektima sistematskog uništavanja mogućnosti da se Bosna i Hercegovina izgradi kao funkcionalna država i država poželjna za sve narode i građane. Ako za ovu zemlju uopće ima rješenja, njega će očevidno biti moguće pronaći samo na nekom srednjem putu između ova dva nacionalna ekskluzivizma.

U takvome okviru, prakticirajući nesmiljeno kroz cijelo poslijeratno vrijeme koncept unifikacijskoga svehrvatstva u Bosni i Hercegovini, hrvatska etnopolitika u oblasti obrazovanja, kulture, jezika i vjerske pouke proizvela je temeljitu reartikulaciju hrvatskoga kulturnog (i političkog) identiteta u ovoj zemlji, planski provodeći strategiju damnatio memoriae nad znakovima jedne historijski baštinjene, stoljećima sedimentirane tradicije i kulture, po kojoj je ovaj svijet – Hrvati-katolici u Bosni i Hercegovini – bio jedinstven, svoj i prepoznatljiv. Bio je to jedan hibridni i tranzitivni kulturni identitet, koji je svoju prepoznatljivost i različitost očitovao u oba smjera – i spram cjeline bosanskohercegovačkoga kulturnoga konteksta, i spram cjeline hrvatske nacionalne kulture, a ne gubeći nikada svojstvo “organskoga” pripadanja i jednom i drugom kontekstu.

Jedno od lica forsirane promjene bosanskohercegovačkoga hrvatstva je i katastrofičko pražnjenje drevnih katoličko-hrvatskih zavičaja u Bosni (Bosanska Posavina, srednja Bosna, Sarajevo, Bosanska Krajina...), te potpuno premještanje središta političke moći i političkoga predstavljanja u zapadnu Hercegovinu, pa se reartikulacija hrvatskoga identiteta, hrvatske kulture i hrvatskih političkih težnji u Bosni i Hercegovini i u teritorijalnom, i institucionalno-organizacijskom, i u mentalno-političkom pogledu očituje kao posvemašnja hercegovinizacija. To je ona politika zbog koje danas, recimo, biskup banjalučki Komarica očajava, jer mu se biskupija (koja

| 13

teritorijalno pokriva golemo prostranstvo sjeverozapadne Bosne) svela na titulu i mitru, ostavši manje-više tek teritorijalno-administrativni pojam ispražnjen od živih ljudi. Služeći se i dalje figurativno crkveno-administrativnom terminologijom, možemo reći: ako se u toj politici ustraje, nije daleko dan kada će očajavati i nadbiskup vrhbosanski Puljić, jer će i njemu ostati tek prazan naslov. Jedini koji bi profitirao umnožavanjem stada, bio bi biskup mostarski Perić. A o poželjnoj promjeni kulturne paradigme tada bi bilo besmisleno uopće i razmišljati. Ako je prije sedam godina još moglo izgledati da proces nije nužno nepovratan, danas više ne može biti nikakve dileme: iz toga i takvog, historijski novog hrvatskog kulturnog identiteta i političkog kuta gledanja na Bosnu i Hercegovinu, bit će ubuduće presudno određivan način na koji će Hrvati tražiti svoja prava, oblikovati svoje mjesto i položaj u ovoj zemlji.

Nesumnjivo je da to traženje mora ići u pravcu osiguravanja određene vrste i stupnja političke i kulturne autonomije.

Politika i političari, koji će predvoditi to traženje istupajući u ime novoartikuliranoga hrvatskog identiteta, pokazat će svoje dugoročne namjere, prirodu svojega shvaćanja hrvatskoga prava na ovu zemlju i hrvatske historičnosti u Bosni i Hercegovini, opredjeljujući se za jedan od dva moguća modela autonomije, koje je kratko moguće opisati kao teritorijalni i institucionalni.

U znaku prvoga, teritorijalnog načela, stajala je zapravo sva dosadašnja politika koja je vođena u ime Hrvata u ovoj zemlji.

To je ona politika koja je od samoga svojega početka, od slijepoga pristajanja na ulogu Tuđmanove filijale 1990. godine, bolovala od glavnoga “istočnog grijeha” – neautohtonosti i neautentičnosti, te se zato ni do danas nije uspjela nametnuti kao aktivan i ravnopravan faktor u političkom životu Bosne

14 |

i Hercegovine, koji se posljednjih godina gotovo sasvim sveo na bipolarni srpsko-bošnjački odnos. To je i jedan od glavnih razloga zbog kojih hrvatska politika ne uspijeva steći vjerodostojnost i respektabilnost u inače opravdanim zahtjevima za ispravljanje inferiornog ustavno-političkoga položaja Hrvata u Bosni i Hercegovini. I premda je politika teritorijalizacije donijela brojne pogubne posljedice, ona suštinski nije drukčija ni danas.

Teži i zahtjevniji, ali za eventualni politički oporavak hrvatstva u Bosni i Hercegovini sigurno bolji i produktivniji, bio bi put traženja i postizanja institucionalne autonomije i ravnopravnosti, kao rješenja jednakog za sve, u cijeloj državi, što znači i u Federaciji BiH i u Republici Srpskoj, čime bi se, ujedno, na miran a strukturalan način mogao omekšati rigidni mononacionalni karakter Republike Srpske. Jedino takvim rješenjima, a i to sporo i neizvjesno, mogli bi se zaustaviti i preokrenuti današnji trendovi demografskoga osipanja i kulturno-identitetnoga obezličavanja, te pozitivno utjecati na odnos Hrvata prema Bosni, toj unatoč svemu ipak njihovoj zemlji, i na mogućnost da se barem u nekoj mjeri ponovo počnu ukorjenjivati u mjestima svojega porijekla, gdje ih ponegdje još uvijek čekaju njihova i njihovih predaka imanja i kuće... Također, traženje najboljih rješenja u okviru ovakvoga modela autonomije predstavljalo bi i relaksirajuću alternativu za današnju nepodnošljivu političku dramu koja se, pojednostavljeno govoreći, svodi na dilemu - Bosna i Hercegovina: tri nacionalne države ili država triju nacija, dilemu koja je neizbježno praćena psihozom i crnim predviđanjima raspada države.

Iz odlučivanja za jedan ili drugi model bit će, dakle, moguće iščitati što je u ovim sudbonosnim vremenima bio pravi cilj hrvatske politike i hrvatskih političara: oživljavanje bosansko-

| 15

hercegovačkoga hrvatstva u njegovoj povijesnoj ukorijenjenosti, geografskoj rasprostranjenosti i kulturalnoj slojevitosti, ili njegovo dalje i konačno svođenje na osiromašeni i suženi identitet, hercegoviniziran i teritorijaliziran, kojim je, onda, mnogo lakše demokratski vladati.

Sarajevo, u listopadu 2009.

U vod , ili

T

o političkoj nesebeznalosti

ko su, zapravo, bosanski

Hrvati – narod i pojam koji se počev od rata 1992-95. kao politička činjenica uobičajio u domaćemu i međunarodnom političkom žargonu od Sarajeva, Mostara i Zagreba, do Daytona, New Yorka i Bruxellesa, od CNN-a do BBC-a,Washington Posta i New York Timesa, i, osobito bolno, do sudnice u Haagu? Osim formalnopravnog atributa – “jedan od konstitutivnih naroda u Bosni i Hercegovini” – naslijeđenoga uostalom iz ustava Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine, a utemeljenoga u dokumentima ZAVNOBIH-a iz studenoga 1943, o bosanskim Hrvatima ne postoji ni elementarno sustavno znanje, a njihov kulturnopovijesni identitet ostaje skriven i njima samima.

Rezultat je to pojave, da je u procesu hrvatske nacionalne integracije, osobito intenzivnom od posljednjih desetljeća Devetnaestoga stoljeća, vazda manjkalo razumijevanja za dvije tvrdoglavo neotklonjive a organski srasle činjenice. Prva – da je identitet bosanskohercegovačkih Hrvata neodvojiv element cjelovitoga kulturnopovijesnog “pejsaža” i identiteta Bosne i Hercegovine, i da bez njega ili izvan njega naprosto hlapi, i druga, da je i zamišljena hrvatska nacionalna kultura amalgam sačinjen od najmanje tri izrazito diferencirana povijesno-civilizacijska

18 | I van L ovrenović · B osanski H r vati

kruga: srednjoevropsko-panonskoga, mediteransko-romanskoga i balkansko-orijentalnoga – upravo onoga, kojim su “ozračeni”, kojemu pripadaju i koji povijesno su-oblikuju bosanski Hrvati.

Danas, s Dvadesetim stoljećem za leđima, punim političkih lutanja i mamurluka, a na pragu Dvadesetprvoga – Hrvati u Bosni i Hercegovini dalje su od stabilnoga rješenja vlastitoga položaja i artikulacije vlastitoga identiteta nego ikada dosad.

Još od kraja Devetnaestoga stoljeća nepovratno ubačeni u drobilicu nacionalne integracije, nakon čega danas ne mogu više biti ništa drugo nego Hrvati, oni su, istovremeno, preduboko i “neizlječivo” determinirani svojim drevnim, predmodernim i predhrvatskim bosanskokatoličkim identitetom, što uopće nije samo, niti prvenstveno vjerska oznaka, nego također etničko-politička i (mikro)civilizacijska. Zato, kada u ovom eseju alternativno koristim pojam bosanski katolici, treba ga uvijek shvaćati u etničkom smislu, osim kada je izrazito naglašeno, ili iz konteksta jasno, da se radi o striktno crkveno-religijskom smislu izraza.

Za takve “nijanse”, od kojih se zapravo i sastoji neponovljiva konkretnost kulture i egzistencije, individualne kao i kolektivne, nacionalna ideologija nikada nema milosti. Hrvatska tradicija političkoga mišljenja nije bila bez pronicljivih promatrača, koji su razumijevali duboku opasnost od ofenzivnog velikodržavlja i panetnizma u odnosu Hrvatske prema Hrvatima u Bosni, respective prema Bosni i Hercegovini. Antun Radić još 1903. godine piše: “Njekoji naši ljudi strašno grde onaj narod u Bosni, koji nije za Hrvate, pa ipak ti isti ljudi traže i zahtijevaju da Bosna mora biti Hrvatska! Dakle ti ljudi očito hoće zemlju a neće naroda! Ili ako hoće i narod, očito hoće da taj narod proti njegovoj volji strpaju pod hrvatsku vladu i da tako stvore veliku Hrvatsku. Ja po duši kažem, da nisam za takvu veliku Hrvatsku.” No, u svim glavnim projektima i po-

U vod , ili

o političkoj nesebeznalosti

| 19

kušajima hrvatske nacionalne integracije, stoljeće unatrag, od Stadlerova katoličkog hrvatstva, preko Mačekova banovinskog pragmatizma, Pavelićeve Endehazije, do Tuđmanova “svehrvatstva” – Bosna je bila ili tretirana kao “hrvatska zemlja” ili je imala politički nestati, dok su bosanski Hrvati praktično bili dobri tek kao Hrvati drugoga reda, a bogme i kao topovsko meso (kod Pavelića), ili kao masa za etnički inženjering i “amelioraciju” granica (kod Tuđmana).

U toj panetničkoj fantazmi biti Hrvatom može se samo tako, da vlastito bosanstvo, to primarno i konkretno življeno iskustvo identiteta, valja u sebi zatrti kao nižu vrijednost, gotovo kao povijesnu krivicu, katkad baš kao sramotu, a sav se dati apstrakciji općega i homogenog Hrvatstva. Nikada taj ideološki konstrukt nije pokazao veću razornost, nego u svojoj zadnjoj, tuđmansko-hadezeovskoj varijanti. A što je još tragičnije, on danas, poslije Tuđmana, kao zloćudna metastaza u Bosni i Hercegovini djeluje istim intenzitetom. Ne više samo u obliku jedne fatalne politike, nego, još gore, u obliku jednoga socijalno-psihološkog stanja, koje se s puno razloga može karakterizirati kao – shizoidno.

Nesebeznalost, da se poslužim pjesničkim neologizmom Tina Ujevića, opća je karakteristika načina na koji današnji Hrvati u Bosni i Hercegovini doživljuju sami sebe, kako reagiraju na pitanja svoje nacionalne i građanske sudbine i budućnosti, ne shvaćajući da je svenacionalna i velikodržavna politika, kojoj su bili predali dušu, propala, i da su oni njezine najveće žrtve.

Tragično je što su u podržavanje takve neosviještene autopercepcije složno upregnuti svi dijelovi nacionalne elite: kulturna društva, književne i inteligentske udruge, svećenici i Crkva...

Da bi hrvatska nacionalna kultura istinski integrirala bosanske Hrvate, ona bi morala naći mogućnost da se potpuno i bez ostatka otvori za bosanske, balkanske i orijentalne ele-

20 | I van L ovrenović · B osanski H r vati

mente njihovoga identiteta i naslijeđa. No, ti su elementi u isti mah dio zajedničkoga bosanskohercegovačkog identiteta, što ga bosanski Hrvati dijele s Muslimanima, sa Srbima i, što se sasvim zaboravilo, s mnogim drugim manjim ili većim etničkim grupama u Bosni i Hercegovini. To je ona najdublja antropološka činjenica Bosne, s kojom nijedna moderna nacionalno-ideološka koncepcija ne zna izaći na kraj, nego joj kao alternativu ispostavlja razdvajanje, a koju je fra Jozo Markušić, uz Ivu Andrića nesumnjivo jedan od najumnijih bosanskih Hrvata Dvadesetoga vijeka, izražavao prirodno i jednostavno, savjetujući braću: Volite svoj narod i radite za njega, ali ističem – bez razlike vjere! Do danas se, međutim, nije pojavila takva otvorena i radosna koncepcija hrvatske nacionalne kulture, koja bi bosanske Hrvate uključila takve kakvi jesu, sa svime što sobom nose, a u isti mah apsolutno poštujući i, dapače, potičući njihovu kulturnu i političku pripadnost Bosni i Hercegovini.

Svaka je imala aspiracija da ih integrira, ali tako što bi ih prethodno očistila, isisala iz njih njihovu identitetnu supstancu – debalkanizirala ih i debosnizirala, te cijeli njihov identitet srozala do uloge agenata hrvatske državne ideje.

Tko su, dakle, Hrvati u Bosni i Hercegovini, što je stvarni sadržaj toga pojma? Poseban zapadnobalkanski mikro-identitet, stoljećima su u kulturološko-civilizacijskom smislu postojali kao južnoslavenski i evropski unikum. Baš sada, kad se u svijetu i u Evropi budi zanimanje za reafirmaciju i reartikulaciju takvih konkretnih, lokalnih identiteta, hoće li njihova sudbina – i njihov politički izbor! – biti da se cijela jedna milenijska kolektivna memorija: povijest zemlje i naroda, socijalne strukture, mentalitet, kultura, jezik, načini vjerovanja, vrijednost povijesnoga iskustva života u plurimorfnoj zajednici – da se sve to istopi i utrne u ideološkoj iluziji totaliteta Nacije, u himeri hrvatstva-kao-takvoga?

U vod , ili

o političkoj nesebeznalosti

| 21

Jasnih odgovora na ova teška pitanja ja, naravno, nemam, i ne znam tko bi ih uopće mogao imati. Ništa tako plastično, kao povijesna sudbina bosanskih Hrvata i cijele Bosne i Hercegovine, ne ilustrira sva ona apsurdna “rješenja” i zaokrete što ih tzv. historija (nije li bolje reći: slijepa kontingencija?) redovito priređuje malim narodima i malim zemljama na okrajcima svjetova. Hoće li zato biti tako, da njihova “misija” i nije da se ogromno i raznovrsno duhovno-povijesno iskustvo, što ga oni baštine, ostvari u obliku prosperitetne i stabilne političke zajednice i strukture, nego se jedino može artikulirati virtualno, u estetsko-filozofskim činjenicama tmastoga a neprolaznog sjaja, kakva je, na primjer, povijesno-antropološki pesimizam genijalne proze Ive Andrića?

Ovaj ogled o bosanskim Hrvatima ne nudi, dakle, odgovore o njihovoj “sudbini”, još manje nagađanja o njihovoj budućnosti. On je samo mozaik slika i uspomena, kojim se želi – u svakom slučaju nepotpuno i fragmentarno – pričati o jednoj zatajenoj i zaboravljenoj povijesti, te stanovita suma refleksija, kojima se pokušava sugerirati da je moglo (i da bi možda još uvijek moglo?) biti i drukčije.

Od

istoga pisca

Obašašća i basanja, poetska proza, Sarajevo 1975, Zagreb 2004.

Putovanje Ivana Frane Jukića, roman, Mostar 1977, Sarajevo 1984, Zagreb 2003, Banja Luka 2005.

Bosna i Hercegovina, ilustrirana monografija, SarajevoBeograd 1980, Sarajevo 1982.

Skice, lajtmotivi, eseji, Banja Luka 1986.

Labirint i pamćenje, kulturnopovijesni esej o Bosni, Sarajevo 1989, 1990, Klagenfurt 1994.

Liber memorabilium, roman, Zagreb 1994, 2003.

Ex tenebris, sarajevski dnevnik, Zagreb 1994.

Welt ohne Brücke – Svijet bez mosta, eseji, Berlin 1994.

A régi Bosznia, Bratislava 1995.

Bosna, kraj stoljeća, eseji, članci, Zagreb 1996.

Unutarnja zemlja: kratki pregled kulturne povijesti Bosne i Hercegovine, Zagreb 1998, 1999, 2004.

Bosnien und Herzegowina: Eine Kulturgeschichte, Bozen-Wien 1998.

Bosna a Hercegovina: Krátký prehled ̌ kulturní historie, Praha 2000.

Bosnia: A Cultural History (predgovor: Ammiel Alcalay), London-New York 2001.

| 327

Bosanski Hrvati: esej o agoniji jedne evropskoorijentalne mikrokulture, Zagreb 2002.

Ex tenebris (eseji, članci, razgovori), Zagreb 2005.

Duh iz sindžira (članci, eseji, polemike), Zagreb 2005.

Poslije kraja (kronike), Zagreb 2005.

Trpi li Bog zulum (kronike 2005-2007), Sarajevo 2007, 2009.

Katakombe u Varcaru (kronike i eseji), Zagreb 2008.

Tuđi vijek (eseji i kronike), Cetinje 2008.

Sedam dana po Bosni u kolovozu 2008, Zagreb 2009.

Antologije, hrestomatije: Književnost bosanskih franjevaca, hrestomatija, Sarajevo 1982.

Antologija bosanskohercegovačke pripovijetke XX vijeka (s Enverom Kazazom i Nikolom Kovačem), Sarajevo 2000.

Za gradom jabuka, 200 najljepših sevdalinki, Sarajevo 2005.

Tekstovi za dokumentarne filmove: Sto godina Zemaljskog muzeja u Sarajevu, 1989.

Stoljeća Bosne Srebrene, 1990.

Ivan Lovrenović Bosanski Hrvati

Nakladnici SYNOPSIS d.o.o., Zagreb Bunićeva 22, Zagreb SYNOPSIS d.o.o., Sarajevo Kralja Tvrtka 9, Sarajevo Za nakladnike Ivan Pandžić Aleksandrida Kosić

Urednik biblioteke Ivan Lovrenović Korektura PAULA ŽUPAN

© SYNOPSIS d.o.o., Zagreb-Sarajevo Nijedan dio ove knjige ne smije se umnožavati, fotokopirati ni na bilo koji način reproducirati bez pisanog dopuštenja autora i nakladnika.

ISBN 978-953-7035-43-3 Zagreb

978-9958-587-40-5 Sarajevo CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 734960 Tisak Hitra produkcija knjiga d.o.o., Zagreb Tisak dovršen u travnju 2010.