Ivan Lovrenović | Ulazeći u Varcar

Ivan Lovrenović

Ulazeći u Varcar

Fraktura Synopsis -3-

Zazivi

U trenucima kad me zamarao i trovao svet u kom sam po zlu slučaju živeo i čudom se održavao u životu, kad se mračio vidik i kolebao pravac, ja sam tada pobožno prostirao preda se, kao vernik molitveni ćilim, tvrdu, ubogu, uzvišenu višegradsku stazu koja leči svaki bol i potire svako stradanje, jer ih sve sadrži u sebi i sve redom nadvisuje. Tako, po nekoliko puta u danu, koristeći svako zatišje u životu oko sebe, svaki predah u razgovoru, ja sam prelazio po jedan deo toga puta sa kojeg nikad nije trebalo ni silaziti. I tako ću do kraja života, neviđeno i potajno, ipak preći suđenu dužinu vi­ šegradske staze. A tada će se sa koncem života prekinuti i ona.

I izgubiće se tamo gde završavaju sve staze, gde nestaje puteva i bespuća, gde nema više hoda ni napora, gde će se svi zemaljski drumovi smrsiti u besmisleno klupko i sagoreti, kao iskra spasenja, u našim očima koje se i same gase, jer su nas dovele do cilja i istine.

Ivo Andrić, Staze

Korijen riječi vernakularan indoevropskog je porijekla, a označava “ukorijenjenost” i “boravište”. Latinska riječ vernaculum koristila se za sve što je uzgojeno, otkano, izraslo ili napravljeno kod kuće, za razliku od onoga što se nabavljalo razmjenom. (...) Vernakularan se u tom općenitom značenju koristio od pretklasičnih vremena do tehničkih formulacija Teodozijeva Kodeksa. Varon je taj termin uveo za označavanje iste razlike u jeziku.

-5-

Vernakular se širi primjenom u praksi; uči se od ljudi koji misle ono što govore i koji kažu ono što misle osobi kojoj se obraćaju u svakodnevnom kontekstu. To nije slučaj s jezikom koji se uči. Osoba od koje ga učim nije netko koga volim ili ne volim, već profesionalni govornik. Primjer onoga tko je taj jezik učio osoba je koja ne govori ono što misli, nego recitira ono što su joj drugi pripremili.

Vernakularni jezik rađa se u meni iz razmjene misli dviju potpunih osoba koje razgovaraju, a naučeni jezik sinkroniziran je sa zvučnicima, čiji je posao brbljati.

Ivan Illich, Vernakularne vrijednosti

U našem najcrnjem nihilizmu tražio sam samo razloge za prevladavanje tog nihilizma. Nikako, uostalom, iz kreposti ili neke rijetke duševne plemenitosti, već iz instinktivne vjernosti prema svjetlosti u kojoj sam rođen i u kojoj su ljudi, tisućama godina, naučili po­ zdravljati život čak i u patnji.

Albert Camus, Zagonetka

-6-

Tko ima iskustvo nasilne iskorijenjenosti Zna da je zavičajnost teška i neizlječiva Ljubav.

Svojim tmastim i svojim svijetlim znakom Ona obilježava tvoje snove. Ona obilježava I vezu između tebe i zemlje.

Ona te obilježava.

Drugi glas: Sretno je biti bezdomnik U srcu “građanin svijeta” Slobodan od zavičaja, pripadanja.

Dobro je roditi se, rasti Nevezan Blâgo je biti otkinut. K nebesima To te uzvisuje. Zavičajnost Te snizuje, k zemlji pribija. (Žig ovjere)

-7-

-8-

Ulazeći u Varcar

Na prilazima gradu, uz drevne putove prema selima, o kojima će još biti riječi u ovome sjećanju, njive i bašče razvaljene i razrovane, pretvorene u milćeve i gradilišta. Desetine novih kuća, a sve kao jedna, i sve u istom poludovršenom stanju: pokrivene i zastakljene, neožbukane, blato oko njih, važno je da se skloni glava i napravi generacijski rez. Selo je prošlost, počinje život u gradu; sve vrijeme svijeta pred njima je. Dok pravim širok luk po ogradama podno Grabeža, prati me mlada paščad iz tih novih još neobiknutih kuća i dvorišta. Ne laju, samo ljubopitljivo promatraju i zastajkuju, isto onako kako zastanem ja, pa se gledamo. Orasi u prisoju koje je djed sadio već u dubokoj starosti ne nadajući se da će vidjeti prvi rod, ali i ne dvojeći o svrsi, zapušteni, zakržljali, puni lišaja hrđave boje koja se raskošno i grešno zlati na kosom kasnoposlijepodnevnom suncu.

1.

Mjesto otvoreno na sva četiri vjetra – tako je u davnoj prošlosti valjda nastajalo staro trgovište pod Lisinom, selo Gornje Kloke iz starih zapisa, -9-

pa oko njega krajem 16. stoljeća planski podignuto naselje otomanskoga tipa, Krzlaragin vakuf, koji se isprva nazivao jednostavno – Jajce Jenidžesi, Novo Jajce: lijepa potkupolna džamija iz 1593, dućani, karavansaraj, mekteb, hamam, vodovod doveden iz Lisine tomrucima, u kojima se plemenita smola stvrdne i kao sigurna impregnacija potom služi stoljećima.

Ne znamo mnogo o oblicima simbioze u kojima kroz dugu otomansku prošlost žive to novo muslimansko trgovište i obližnje katoličko selo Varcarevac pod brdom Grabežom oko vrelâ Vrćenca i Suljinovca, gdje se još od predantičkoga doba kopala i prerađivala metalna ruda o čemu govore obilni arheološki nalazi troske oko Vrćenca odmah preko suhozida djedove oranice iz kojega su se dizali stari orasi ogromnih krošanja. Mitski varcarski župnik Niko Kaić, o kojemu ovdje ubrzo nailazi posebno poglavlje, dvadeset je godina, od 1937. do 1957. strpljivo i s ljubavlju vodio župnu kroniku i u nju unio zapis svojega prijatelja i kolege, mjesnoga kronista Ahmetage Dedića: “Staro Varcarevo bilo je kod vrela Suljinovca, 2 km. udaljeno od Kolobare, na putu koji vodi za Trijebovo. Tu se nalaze zakopine nekadašnjih kućišta. Tu je i raskrsnica putova i ostaci nekadanje rimske ceste, čiji je jedan krak išao preko Varcareva na Bilajce i Jezero, a drugi krak za vrbaske gradove Bočac, Krupa itd. Pretpostavlja se da je staro Varcarevo još rimsko naselje, ali je sigurno da je postojalo za vrijeme bosanske samostalnosti.”

Po jednom tumačenju i ime naselja potječe od saskoga zanata i iz njihova jezika: Warm erz imalo bi da znači vruća ruda, pa odatle: Varcar.

- 10 -

To se tumačenje poziva i na podatak da je kod Ljubije, gdje su se također saski rudari i ljevari bavili gvožđem, postojalo katoličko selo slična imena.

Dok ništa knjiški o tome još nisi znao, varcarski zanati bili su izravna pouka o sraslosti tehnike i umjetnosti, ergonomije i estetike, o najvišoj od svih mudrosti – mudrosti ruke. Osim kovača njome su raspolagali i varcarski mutafdžije. Dok vlast pedesetih godina u dvadesetom vijeku nije zabranila uzgajanje sanske koze, oni su od oštre i teško promočive kozije kostrijeti tkali mutafe, harare, zobnice, kućne prostirače, konjske pokrovce, bisage. Na tim rukodjelima čiju likovnost odlikuje rafinirani grafizam sivosmeđe game u rasponu od svijetle do zagasito mrke, savršeno su se sjedinjavale upotrebna svrha i estetski moment. Za dječiju maštu sve je u ćer’ani, mutafdžijskoj radionici na Zborišću bilo čista čarolija: čvrsta nit izlazi iz bezoblične mase kostrijeti koju majstor drži na trbuhu i upreda prstima hodajući natraške, a nit se na drugom kraju dugačke prostorije namata na golemi drveni točak. Sunce u obliku tananih zlatnih niti ulazi kroz krov u mračnu prostoriju na stotinu rupica, kao kroz rešeto, i zrnca prašine, zlatna i sama, spiralno se vrte u tim nitima, dok šaljivi mutafdžije (nigdje nije bilo takve vedre šale kao kod ovih ljudi koji su jedva sastavljali kraj s krajem) pjevaju: Svi su dani od srebra skovani a subota od su’oga zlata, jer subota nedilju donosi...

- 11 -

Na Platicama, oko žive vode, sijevale su stoljećima vatre s kovačkoga grna, modrorumeno žario se plemeniti ćumur od čiste smrčevine iz Lisine, grmjeli nakovnji sada mrtvo zanijemjeli, razvaljeni.

Noževi (šklopci i handžari), sjekire, motike, trnokopi, potkovice, čavli, svrdla, grebena, lemeši, a nadasve kose varcarke – ništa od toga drevnog asortimana ne izlazi više iz varcarskih vignjeva.

Ritmičkom prozom u svojoj prvoj knjizi opisivao si nastanak kose varcarke i nazivlja njenih dijelova: Zmiju maziju kroz vatru varcarsku čađavu potegne Kovačka muka i zmiji za vrat stane. Petu joj skuje da Zànožena ne basa kuda mu drago. Razbijena i zarubljena Između nakovnja i čekića i žilave desne bude hladna ćud Zmijska. Niz radosno tocilo srubi i zadnji trag misli Zmijske, čovjeku nesklone. Zmiju maziju u nevjestu sjajnu Prometne, i šaru čitku i čestitu u grivnu utisne.

Do kolinčeta zatravi da travom, livadom može kako hoće.

Kad se sve skuje, još ništa skovano nije dok tajni kal Varcarki zvek ne skuje. Iz kala tajnog, varcarskog crnila, loja međeđeg, vraninog graka, roga krampuzovog, Šejtanskog papka gatka kovačka, mudrost garava, Sunce kroz šipilo izvade kosu skovanu, Ni milovanu ni maženu, rosi ašikliju, zmiji dušmana.

Od naraštaja k naraštaju, iz stoljeća u stoljeće ispredala se priča o tajnom kalu najčuvenijih majstora.

Ničega previše, ničega premalo, ništa ne smije izostati, a važno je i vrijeme kad se koji sastojak dodaje. Kovači znaju da čarolije nema, da je ta legendarna alkemija - 12 -

šala, zagonetka za naivne, ali da kal ne može neznalica i nemajstor načiniti, i to se dobro zna. Kosa je jedini zanatski proizvod za koji, to je oduvijek tako, mušterija zna da je nepristojno i bezizgledno pitati pošto je i cjenkati se.

Neki kovači nasljeđivali su umijeće potkivanja i ranarništva. Djed je znao polušaljivo-polujezivo opisivati kako stari Ja ``kin zagrijava čađava klišća tako što ih turi za pojas do tijela, pa onda njima iščupa zub koji boli bolom, a čovjek nema vremena putovati do Ključa gdje radi jedini zubar nadaleko.

Jakinova Stipu gledao si omađijan, toliko puta, kako potkiva konja: velikim čavlom kroz rupu u potkovi nepogrešivim udarcima čekića probija kopito na mjestima gdje nema živčevlja i ne može zaboljeti. Čavao izlazi na drugu stranu, on ga kavraiše i brusi turpijom. Ili struganje zazubica: na ledinici pokraj njive Kršlakovke svežu konju konopcima noge unakrst, jedan ga drži za glavu, drugi za rep, dok majstor Stipo naglo poteže kraj konopca provučen između stražnjih nogu. Konj se ruši na jednu stranu, konopcima mu stegnu noge da ga sasvim smire. Rastvaraju mu čeljusti, majstor u njih gura drvenu napravu da ostanu otvorene, onda počinje krvava operacija. Zazubice, zbog kojih konj ne može normalno da jede, pa slabi i obolijeva, majstor izrezuje, struže drvenom turpijom krupnih zrna, čisti, krv pršće na sve strane dok se konj samo nemoćno trza i iz dubine utrobe pušta prigušene bolne hroptaje.

Kad je sve gotovo, majstor uzima krupne soli u šaku i dobro natrlja ranjena mjesta oko zubâ. Zatim odvezuju - 13 -

i skidaju konopac, konj se trgne i grčevitim pokretima uzdiže na noge, neko vrijeme zbunjeno glavinja, dok se ne učvrsti.

O nastanku kasabe krajem 16. vijeka i o njezinim prvim stanovnicima ljetopisac Ahmetaga navodi: “U grad su se naselili svi muslimani iz Jeleča (današnji Majdan i Hoćune), a kasnije oko 200 godina naselili su se iz Varcareva muslimani i katolici. Pravoslavni naseljavali su se docnije, u prošlom vijeku, iz okolnih sela i srezova (Glamoč, Grahovo, Dalmacija), a starinom su doseljenici iz Hercegovine i Crne Gore. Po porijeklu svi su stanovnici Slaveni, važi i za muslimane, jer nema potomaka pravih Turaka.” Drugi ljetopisac, Kaić, služi se i imenima, a zavičajcu je to važno, jer on njeguje tvrd zavjet čuvanja i pamćenja imenâ, makar mu pred sveopćim zaboravom bio zaludan: “Sadašnji pravoslavni gotovo svi su u 19. stoljeću sa sela došli, na primjer, Mudrenovići od Sanskog Mosta, Grajić iz Crnog Luga kod Bosanskog Grahova, Arežine iz Grahova a prije iz Crne Gore, Babić, Travar, Radić, Dokić, Ruso, Brkić, Đukić, Ivetić iz glamočke okolice, Kačar iz Glamoča, Krece iz Hercegovine, Buhovac iz Hercegovine ili iz Crne Gore, Karaulac od Travnika, Budimir iz Gračaca (Lika), Perak iz Perućice itd. Okolica je naseljena iz Glamoča, Grahova, Livanjskoga polja i Dalmacije, a neki davno iz Crne Gore – Čigoja i Čulić.” Oba mjesna kroničara, vidiš to danas, dobro su upoznata s temeljitom radnjom Vladislava Skarića Porijeklo pravoslavnog naroda u sjeverozapadnoj Bosni što je izašla u Glasniku Zemaljskog muzeja godine 1918. Još na polovici devetnaestoga vijeka, - 14 -

1857. godine, gorljivi slavjanofil, ruski konzul u Sarajevu, filolog i historičar Aleksandar Giljferding, putujući Bosnom i Hercegovinom u želji da u njoj nađe što veći broj pravoslavaca za potrebe balkanske politike svoje vlade, bilježi za Varcar da je “mnogo veći od Jezera i u njemu ima oko 500 muslimanskih, blizu 100 latinskih i 3 srpske (tj. pravoslavne) kuće”.

Predturska, srednjovjekovna povjesnica šuti o starome naselju Varcarevcu. Ono jest u blizini dvaju utvrđenih gradova, blistavoga kraljevskog Jajca i vrletnoga Ključa velikaša Hrvatinićâ, ali ga, malenog i nevažnog, nema u poznatim kraljevskim i velikaškim poveljama, nema ga ni u kronikama i popisima Franje Gonzage, Marka Lisabonskog, Luke Waddinga i drugih franjevačkih historika i vizitatora. Ne znamo kakvi su glasi dolazili do potleušica starih Varacarana u velikim događajima, i kakva ih je strava tresla kad je “Turčin uzeo Bosnu” 1463, i kada je potjera sultana Mehmeda sustigla bosanskoga kralja Stjepana u Ključu, vratila ga u Jajce, gdje mu se glava pod sultanovom ćordom zakotrljala niz ledinu. Već iduće godine Matijaš Korvin, kralj ugarski i hrvatski, preoteo je Jajce od sultana, pa napravio Jajačku banovinu.

Varcarevac će ostati u njoj, ali sasvim blizu krvave granice novoosvojenih osmanlijskih posjeda, koja je išla od Jezera na Ključ preko grada Sokola i sela Gerzova, a to će stanje potrajati cijeli jedan ljudski vijek do Mohačke bitke 1526. i konačnoga pada Jajca i Banje Luke u turske ruke 1528. Između toga događaja i prve vijesti o gradnji Krzalargina vakufa pod Lisinom 1593. godine – još jedan ljudski vijek. Ni za to razdoblje o životu u Varcarevcu ne postoje podaci. Tek, valja zamisliti da je - 15 -

nova uprava i do njega pružila svoju ruku, i na njega bacila oko, jer je poznato kakvu su osobitu pažnju Osmanlije poklanjale mjestima s metalurškom tradicijom. Iz te davnine došao je i naziv ulice što ga nalazimo u fratarskim knjigama kada ljetopisac bilježi da je fra Grgo Kotromanović, koji je učio škole u Italiji i bio glazbenik, slikar i kipar, rođen “u Demir mahali u Varcar Vakufu 1777.” Po toj turskoj riječi za gvožđe nastalo je i prezime Demirović koje među varcarskim katolicima i njihovim potomcima do danas nosi nekoliko obiteljskih loza.

O postanku vakufa i o njegovu osnivaču Krzlaragi kazuje se inačica one tipske, diljem Balkana raširene legende kojom se narod “sjeća” događaja iz ranih otomanskih vremena. Rečeni Krzlaraga djetetom je odveden u Carigrad u adžemi-oglan, pa kada se tamo dohvatio visokoga položaja na carskome dvoru, naumi odužiti se zavičaju, i to baš ondje gdje je gledao kako mu gine otac dok su njega odvodili. Najprije sagradi džamiju, a onda oko nje sve što je potrebno za život novoga naselja. A kad je džamija podignuta, priča kaže, htjede uz nju i crkvu podignuti, ali tada njegovi dvorski protivnici smisliše zamku: može crkva, ali da joj podnica nije veća nego što možeš zauzeti metrom drva.

Bješe mudar Krzlaraga, bješe mudar, pa se dosjetio: dade da se metar drva usitni na najmanje iverje i da se prostre po poljani. Druga verzija umjesto metrom drva barata kožom od jednoga govečeta, koju, onda, Krzlaraga daje da se iskroji na tanku oputu pa njome opkruži prostor za gradnju. Nadmudreni, dušmani Krzlaragu otrovaše u kahvi i tako vakuf osta bez crkve.

- 16 -

Služeći se, pak, dokumentom – osnivačevom vakufnamom, registriranom 1595. u Carigradu, Ahmetaga Dedić donosi podatke iz kojih se zaključuje: za vladanja Murata III šef sultanova harema (službena titula: kizlaraga, od koje u lokalnom govoru nastade lično ime: Krzlaraga) bio je Hadži Mustafa Bejazić (kroničar dodaje: “sigurno od Bilić”), porijeklom iz ovih krajeva. Dedić citira i bilješku popa Bogdana Čulića iz 1610. u knjizi što se čuva u manastiru Hopovo u Srijemu, koji za sebe piše da je “iz Tribova, nahija Rogolji, u blizini Hadumova Vakufa”, te zaključuje kako i ova pribilješka čuva narodno sjećanje “o porijeklu haduma (eunuha) Krzlarage kao osnivača današnjeg grada”.

Dva su se naselja – novi vakuf i stari Varcarevac tihim i sigurnim radom stoljetne svakodnevnice, o kojoj tako malo znamo, stopila u jedno kao što im se stopilo i ime, zadržavši u sebi čitljiv znak dvostrukoga porijekla: Varcar(ev) Vakuf.

Nagađanje o porijeklu imena, osim “saske hipoteze”, ima i onu po kojoj bi varcar u nekom od ilirskih govora značilo – snježnik, pa bi naselje to ime ponijelo po planini Lisini, koju snijeg rano pokrije, a kasno se s nje digne. Takvu pretpostavku iznosi župnik ljetopisac, ali je nažalost ničim ne potkrepljuje.

Bilo kako mu drago, ta riječ neuhvatljive starosti, neutvrđena porijekla, nepoznata značenja, uparena od godine 1593. s novom – vakuf, bit će u imenu grada i sljedećih nekoliko stoljeća.

Na svu tu jezičnu i značenjsku drevnost godine 1925. pao je dekret. Kroničar Ahmetaga, suvremenik događaja, - 17 -

piše: “Gradski vijećnici, naročito Srbi, zahtijevali su da se gradu promijeni ime. Tome su se jako protivili svi katolički i muslimanski gradski odbornici, osim Cerića, vlasnika kahve i hana na čaršiji. Tako se grad od danas zove Mrkonjić-Grad, a ne Varcar-Vakuf kao do sada.” Novo ime izabrano je po epskom pseudonimu Mrkonjić, što ga je u svome operetnom sudjelovanju u ustanku 1875, vrzmajući se kratko na tursko-austrijskoj granici daleko od Varcara i bez ikakve veze s njim, nosio Petar Karađorđević, budući “Kralj Oslobodilac”.

Opisao je to apologetski Milan Karanović u brošuri Četovanje vojvode Petra Mrkonjića (Štamparija Petra N. Gakovića, Sarajevo, 1921), a stvarne dimenzije ustanka u Bosanskoj krajini u pikarski jarkim slikama opisao je ustanički vojvoda Pero Kreco, trgovac iz Varcara*.

Osnovu za preimenovanje grada nova je vlast stvorila dignuvši godinu dana ranije spomenik kralju na Kolobari.

U travnju 1941. ustaše i Nijemci taj su spomenik oborili, a gradu vratili staro ime. Do kraja rata ime se mijenjalo onako kako su se smjenjivale vojske što su njime vladale; po jednoj računici trideset devet puta. Za četnike i partizane bio je Mrkonjić-Grad, za ustaše, Talijane, Nijemce – Varcar-Vakuf. Poslije 1995. godine novosrpske vlasti su na istom mjestu ponovo podigle spomenik kralju Petru Karađorđeviću, a trg preuredili i dali mu njegovo ime.

* Zvjezdicom su u tekstu obilježena mjesta na koja se naslanjaju ekstenzije ili objašnjenja u poglavlju BIJEŠKE, KOMENTARI na kraju knjige.

- 18 -

Baš je to ono mjesto na kojemu je bio pravi nukleus grada. Stoljećima zvalo se Kolobara, i sve do novijih vremena služilo je kao robna pijaca, s ponedjeljkom kao pazarnim danom. Oči pamte sliku: pod krošnjama drveća težaci stoje ili čuče iza svojih vreća i harara u kojima su razna žita, iza hrpica krumpira, jaja, bijeloga mrsa, oraha i voća, mušterije ih obilaze, cjenkaju se. Poslije pazara seljaci odlaze u birtiju, napiju se rakije, ogrnu svoje ovčije kožune bez rukava (poluprijesna koža s jedne, duga čupava dlaka s druge strane), zabace na leđa goleme šarpelje u kojima se nosi slanina i kurúza za puta, nekako se uspentraju na samare svoje mršave paripčadi što ih vascijeli dan mirna čeka privezana uz kakav direk negdje u strani, i koja ih onda starim putovima, tukući pločama u kamen iz kojega frcaju iskre, nosi u njihova daleka sela. Jahači se klate na samarima i roljaju u sumraku, a to njihovo jezivo neartikulirano glasanje doživljavaš kao bolan i tačan izraz vjekovnoga čemera i svakojake uskraćenosti.

2.

Tko su i odakle su bili stêći ikavski katolici iz Podma’ale i sa Zborišća među kojima si odrástaō kao među svojima, od kojih sada, dok prolaziš gluhom i tuđom ulicom, kroz tupe i tuđe poglede nepoznate čeljadi što tu započinje svoj novi život, nikoga ovdje više nema. Nikoga od Ivekića, Lokmića, Iđotića, Stipančića, Dujmušića, Škarica, Stipića, Ćorića, Čavki, Ivšinovića, Demirovića, Pâvlovića, Duvnjaka, Svetinovića, Vulića, Jurića-Jakinovih, Zolota, Bakovića, Ćosića-Grgića, Butkovića, Štadera, Markovića, - 19 -

Brtana, nikoga od Kotromanovića. I ničega od njihovih života. U župnoj kronici stoji nalaz da su “naši od davnina ovđe Lokmići i Ivekići (Pavići, Golubovići, Plišići – svi su se prije zvali Ivekići)”, a drugi da su nekako od 1700. pa nadalje pristizali iz Dalmacije – od Sinja, Potravlja, Knina, Promine, Kijeva. Isti ljetopisac iz matica franjevačke župe u Jajcu, kojoj je Varcar pripadao sve dok ga biskup fra Augustin Miletić nije 17. maja 1821. odijelio i osamostalio, prepisao je neka prezimena onih 299 osoba što ih je kuga u Varcaru pomorila 1814. i 1815. godine: Banić, Vucić, Ambrožić, Plišić, Perlak, Varvilo, Kasabašić, Dujić, Plazonjić, Blažević, Breulj, Babić, Žura, Validžić, Kujundžić, Traljić, Bešlić, Harbija, Rastokić, Pejić “i još 2 nečitljiva prezimena”.

Skučen je izbor ličnih imena u njihovu imeniku: Anto, Jozo, Niko, Stipo, Marko, Ivan, Jakov, Toma, Ilija, Pavo, Frano, Mato, Juro, Petar, Lovro, Marija, Ana, Luca, Kata, Anđa, Manda, Gena, Ljuba, Anka, Elza – iz koljena u koljeno ponavlja se u čvrsto zatvorenom krugu ta pregršt bosanski vernakulariziranih imena iz svetačkoga imenoslova Rimske Crkve. Plod je to ustrajnoga čišćenja narodne kulture što su ga po smjernicama crkvenoga sabora u Tridentu (1545–1563) i papinske reforme kalendara iz 1582. žustro provodili franjevci, pa su katolici u Bosni omrznuli i zabacili svoje stare običaje poput krsne slave, šišanoga kumstva, i prestali svojoj djeci davati narodna imena. Neka se od njih čuju tek u krajevima u kojima zadugo nije bilo svakodnevne pastorizacije, pa se u Hercegovini katolici ponegdje i danas zovu: Stojan, Gojko, Ratko, - 20 -

Radoslav, Miloš, Stanko, Milan. Gregorijanski kalendarski rascjep datumski je razmaknuo i udvojio stoljetne zajedničke godišnje markere – one jurjevdane/đurđevdane, petrovdane, ilindane, gospojine velike i male, miholjdane, lučindane po kojima se ravnao sav težački, obiteljski, socijalni život, s korijenjem tako duboko uvriježenim u prapovijest, predslavensku i predkršćansku, a zaodjevenim u kršćansko ruho i imena, da su neki od njih bili i ostali do danas “po starom kalendaru” djelatni i u tradicijskoj kulturi muslimana poput ilindana/alidžuna i jurjevdana. Što je podanike katoličke države sv. Marka vodilo da se iz Dalmacije doseljuju pod vlast sultanovu, pašinu i kadijinu, smjerom obratnim od onoga o kojemu uče rodoljubne jadikovke o stradanjima i progonima, o tegobi opstanka i robovanja pod Turcima? O tomu župna kronika ne kazuje ništa, dok neki drugi izvori daju naslutiti da se tu zapravo radilo o povracima: mnogi od spomenutih rodova prethodno su se iz Varcara iselili namamljeni mletačkim pozivima i obećanjima za ratova u drugoj polovici 17. stoljeća – Kandijskoga i Bečkoga.

Tamo su brzo otkrili da im je namijenjena sudbina krajišnika, ratnika-pljačkaša u službi održavanja i utvrđivanja teške i nemirne granice. Pošto bî sklopljen mir a turska vlast uze poručivati da im je serbez vratiti se na opustjela ognjišta i zemlje, mnogi od Varcarana krenuše istim putom unatrage.

Ne znamo kako su ih dočekali oni naši što su od davnina ovđe, oni čije se loze, vidjesmo, vezuju za srednjovjekovno selo Varcarevac s drevnim - 21 -

- 326 -

Sadržaj

Zazivi 5 Ulazeći u Varcar

9

Kuća 35 Župnik, ljetopisac

59

Ispredvajan život

77

Gorom jaše Gorjanin Ivane

93

Neka se razapne! Neka se razapne!

111

Doktor Grinfeld

117

Budimir, jedna sudbina

121

Novi život

129

Priča o Šolaji

139

Ljepote abrahamskoga trovjerja

143

Давай винтовку! 159 Kako težak radi

165

Kućne babe

171

Anka Pâvlovićâ

177

Finka 181 Karolina Warhol, Karojka

183

Primadona iz mahale

187

Majstor i medarica

189 - 327 -

Šjor Jure

191

Ilija Kaurin

197

Hamdija i Željka, ljubav i smrt

199

Prvina 203 Sveti pijanci

207

Doratova smrt

215

Put u Močioce

219

Prvi dan u gimnaziji

225

Groblje na Ćeliji

227

Otpusna 239 Bilješke, komentari

243

Fotografije 283 Posvećeno 315 Rječnik 319

O autoru

325

- 328 -

- 329 -