Ivan Markešić | Religija u političkim strankama na primjeru Bosne i Hercegovine

Ivan Markešić

RELIGIJA U POLITIČKIM STRANKAMA NA PRIMJERU BOSNE I HERCEGOVINE

Synopsis, Zagreb – Sarajevo, 2010.

5

Sadržaj Predgovor Uvodna razmatranja

7 11

I. dio: Bosna i Hercegovina – državno-pravni i administra­tivno-teritorijalni ustroj 1. Duhovna i povijesna situacija vremena 2. Demografska situacija u BiH kao okvir za formiranje vlasti nacionalnih stranaka 3. Ustavna rješenja Daytonskog sporazuma A) Predsjedništvo Bosne i Hercegovine B) Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine C) Vijeće ministara D) Ustavni sud E) Ured visokog predstavnika (OHR) 4. Administrativna podjela Bosne i Hercegovine 4.1 Federacija Bosne i Hercegovine 4.2 Republika Srpska 4.3 Brčko Distrikt

21 23 32 32 34 37 37 38 39 41 43 45

II. dio: Odnos bosanskohercegovačkih političkih stranaka prema religiji i vjerskim zajednicama Bosanskohercegovačka patriotska stranka (BPS) Demokratska narodna zajednica Bosne i Hercegovine (DNZ BiH) Demokratski narodni savez (DNS) Hrvatska demokratska unija Bosne i Hercegovine (HDU BiH) Hrvatska demokratska zajednica Bosne i Hercegovine (HDZ BiH) Hrvatska demokratska zajednica 1990 (HDZ 1990, HDZ ’90) Hrvatska kršćanska demokratska unija Bosne i Hercegovine (HKDU BiH) – Demokršćani Hrvatska narodna zajednica (HNZ) Hrvatska seljačka stranka Bosne i Hercegovine (HSS BiH) Hrvatska seljačka stranka – Nova hrvatska inicijativa (HSS–NHI)

48 53 61 65 70 83 88 91 95 100

Hrvatska stranka prava Bosne i Hercegovine “Đapić – dr. Jurišić” (HSP BiH) Hrvatsko zajedništvo Herceg-Bosne (HZ H-B) Narodna stranka “Radom za boljitak” (NSRzB i “ZA BOLJITAK”) Nova hrvatska inicijativa (NHI) Partija demokratskog progresa (PDP) Savez nezavisnih socijaldemokrata (SNSD) Socijaldemokratska partija Bosne i Hercegovine (SDP BiH) Socijaldemokratska unija Bosne i Hercegovine (SDU BiH) Srpska demokratska stranka (SDS) Srpska radikalna stranka Republike Srpske (SRS RS) Stranka demokratske akcije (SDA) Stranka za Bosnu i Hercegovinu (SBiH) Zaključak Literatura Kazalo imena Bilješka o autoru

103 108 114 119 122 128 134 144 149 159 163 173 181 185 187 189

7

Predgovor Prostori u Bosni i Hercegovini bili su stoljećima izloženi stalnim vojnim nadiranjima i osvajanjima, demografskim mijenama, iseljavanjima, progonima, ubijanjima, ratovima. U predahu tih zbivanja odvijao se život, kakav-takav, ali ipak život koji je imao sva obilježja života jednoga pojedinca, ali i zajednice kojoj su ti pojedinci pripadali.

Promatramo li područje oko Teodozijeve crte – oko rijeke Drine, bez obzira kako, zemljopisno ili kulturološki, vidjet ćemo da se etničko diferenciranje odvijalo prema sociokonfesionalnom kriteriju. Katolik je bio Hrvat, pravoslavac Srbin, a musliman Musliman (od 1994. Bošnjak). Koliko god se pokušavalo u nekim povijesnim raz­ dobljima te razlike poništiti, kao u vrijeme Austro-Ugarske Monarhije (Kalay), tako i u vrijeme stare i nove Jugoslavije (uvođenjem nacionalnoga “jugoslavenstva”) ili sada pokušajem uvođenja bosanske nacije, nije se uspjelo uništiti posebne (hrvatske, bošnjačke, srpske, židovske) kulturne, a time ni nacionalne identitete. Moglo bi se reći da se, nakon relativiziranja srpske agresije na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu krajem 1991., rat u Bosni i Hercegovini pretvorio u “rat narodâ“, odnosno “rat vjerâ” (pa ga neki nazivaju i “vjerskim ratom”) koji, budući da u Bosni i Hercegovini još nema političkoga rješenja koje bi zadovoljilo sve zainteresirane političke čimbenike u toj zemlji, još ni danas nije završen.

Povijesno gledano, katoličanstvo je na bosanskohercegovačkom prostoru od kraja XIX. i početka XX. st., dakle od vremena nastajanja suvremenih nacija u BiH, jedan od temeljnih oslonaca političkih stranaka čiji su članovi najvećim dijelom bili Hrvati. Na isti način u tim je vremenima islam bio oslonac nastanku i djelovanju muslimanskih (bošnjačkih), a pravoslavlje srpskih nacionalnih političkih stranaka. U svojoj knjizi Političke organizacije bosanskohercegovačkih katolika Hrvata, u poglavlju pod naslovom “Politička borba za prevlast u vodstvu bosanskohercegovačkih katolika”, Luka Đaković navodi da se početkom XX. st., nakon uspostave redovite crkvene hijerarhije, polazilo od načela da “politika i religija idu zajedno i da se ne mogu odijeliti, a da ne nastupi kriza”, iz čega je proizlazilo i shvaćanje koje su promovirali ponajprije ljudi okupljeni oko nadbiskupa vrhbosanskoga, dr. Josipa Stadlera, da “političko predstavništvo katolika po naravi stvari pripada Crkvi” (Đaković, 1985: 176). Polazilo se,

8

naime, od pretpostavke da hrvatska narodna politika mora okupiti ono “što spada pod sferu Crkve i što može nazvati svojim”, a to je zapravo bilo isključivo bosanskohercegovačko stanovništvo katoličke vjere, stvarajući pritom pretpostavke za nastanak političkoga klerikalizma.1 Mnogi će pomisliti da je takvo vrijeme ostalo “iza nas” i da je ono davno prošlo, da je to bila jedna od karakteristika nekih davnih vremena, i da smo mi u poslijeratnom razdoblju (1945–1990) živjeli u socijalističkom društvu u kojem su se odvijali procesi sekularizacije, u kojem je, slijedno tome, Crkva bila odvojena od države i u kojem religijske zajednice nisu imale odlučujući utjecaj u kreiranju državne kako unutarnje tako i vanjske politike. Potrebno je, međutim, znati da su procesi sekularizacije koji su u drugoj polovici XX. st. izvršili snažne društvene promjene u zapadnoeuropskim društvima samo rubno i u nedovoljnoj mjeri zahvatili bosanskohercegovačko društvo. Sekularizacija na ovim prostorima, ako je uopće i postojala, bila je “utjelovljenje” programirane državne ateizacije ondašnjega jugoslavenskog, a time, naravno, i bosanskohercegovačkoga društva. Sada, na početku XXI. st. nema ni tih procesa. Kao da je utihnulo sve što je “mirisalo” na sekularnost. Započeli smo život u stoljeću za koje mnogi drže da će biti “stoljeće religije” ili ga neće biti. Čini se da se, kad je riječ o Bosni i Hercegovini, to XXI. st. u njoj duboko ukorijenilo.

Takav stav nužno nameće i pitanje: koje je i kakvo značenje kroz povijest imalo katoličanstvo ne samo za kulturu Hrvata u Bosni i Hercegovini nego također i za njihovo vremenski novije političko organiziranje, odnosno koje i kakvo značenje ono ima za njih danas? Isto se pitanje može uz katoličanstvo uputiti islamu i pravoslavlju: koje su i kakvo značenje imale te dvije jednobožačke, abrahamovske religije, ne samo za kulturu bosanskohercegovačkih Bošnjaka, odnosno Srba, nego koliko su one utjecale i koliko danas utječu na njihovo političko organiziranje i na promoviranje njihovih nacionalnih stranaka u Bosni i Hercegovini? Zapravo, pitanja koja se odnose na današnje političke stranke bosanskohercegovačkih Hrvata, a koja glase: temelje li se današnje političke stranke bosanskohercegovačkih Hrvata na katoličkim korijenima, kakav je stav Rimokatoličke crkve prema političkim strankama, a posebno onima koje u svojem nazivu imaju pridjev “hrvatski” ili “kršćanski”, odnosno “katolički”, ili i jedan i drugi naziv?, mogli bismo postaviti i dvjema drugim skupinama nacionalnih stranaka samo uz izmijenjeni naziv vjerske zajednice u tom pitanju.

Ako je toliko značajan utjecaj određenih vjeroispovijedi kao i vjerskih zajednica na političko organiziranje i djelovanje suvremenih bosanskohercegovačkih političkih stranaka, primjereno je pitati postoji li onda danas uopće sekularnost države Bosne i Hercegovine, ili je Bosna i Hercegovina ispostava postojećih triju konfesionalnih svjetonazora?

Da bi se to moglo vidjeti i ocijeniti i da bi se mogla sagledati važnost svake od pojedinih stranka u tim procesima, u prvom dijelu knjige obrađen je u najkraćim cr “Internacionalno katolištvo i interkonfesionalno hrvatstvo”, u: Vrhbosna, br. 23, Sarajevo, 5. VI. 1909.

1

9

tama državno-pravni i teritorijalni ustroj Bosne i Hercegovine, opremljen potrebnim zemljovidima, kao i stranačkim sastavima parlamentarnih skupština kako na državnoj tako i na entitetskim razinama. U drugom dijelu knjige dan je osvrt na temeljne dokumente – statute i programe – gotovo svih političkih stranaka koje su se nakon općih izbora u BiH, održanih 1. listopada 2006., našle u sazivima Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine (u oba doma: Zastupničkom domu i Domu naroda), kao i u Parlamentu Federacije Bosne i Hercegovine (u oba doma: Zastupničkom i Domu naroda), u Narodnoj skupštini Republike Srpske2 i Vijeću naroda Republike Srpske kao i u Skupštini Brčko Distrikta. Radi preglednosti, stranke su obrađene abecednim redom. Pristup svakoj od njih bio je isti, bez obzira na njezinu stvarnu (brojčanu) veličinu ili politički utjecaj, jer se po temeljnim stranačkim dokumentima, a oni su bila jedina osnova ovoga pristupa, nije moglo razaznati koja bi to od njih bila “velika”, a koja “mala stranka”. Razlike postoje samo u njihovim životopisima.

Zahvaljujući dosezima suvremenih komunikacijskih pomagala, navedene stranačke dokumente uspio sam pronaći na službenim internetskim stranicama obrađivanih stranaka. Ima i tu naravno izuzetaka! Kad je riječ o dokumentima HDZ-a BiH, njih sam obradio u cijelom vremenskom slijedu, jer sam svojedobno bio glavni tajnik Stranke (1991–1992) pa sam na raspolaganju imao svu potrebnu stranačku dokumentaciju. Bila mi je, stoga, želja i zadovoljstvo napraviti određene usporedbe sadržaja prvoga s kasnijim statutima i programima HDZ-a BiH. Jedan dio ovdje objavljenih tekstova objavljen je u mostarskom Dnevnom listu, i to u jednom polugodišnjem razdoblju (studeni 2008 – svibanj 2009), pa je stoga kod svakoga od tih tekstova i navedeno kad je koji objavljen. Cijeli prvi dio, kao i najveći dio drugoga dijela knjige, u kojem se nalaze tekstovi o strankama, napisao sam kasnije.

Kako je već naznačeno, izbor stranaka za ovu analizu bio je unaprijed točno određen: sve parlamentarne stranke na državnoj i entitetskoj razini, bez obzira na njihovu veličinu i prostornu zastupljenost, bez obzira na nacionalne, vjerske ili ideološke odrednice.

Knjiga koju imate pred sobom samo je jedan dio znanstvenoga istraživanja koje sam izvršio u okviru znanstveno-istraživačkoga projekta “Religijski, nacionalni i politički identitet Hrvata u Bosni i Hercegovini”, koji mi je kao zaposleniku Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar u Zagrebu odobrilo i financiralo Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa Republike Hrvatske, na čemu najsrdačnije zahvaljujem.

Knjige ne nastaju same od sebe. Osim autora, u njezinoj kvaliteti sudjeluju i mnogi drugi. Velik doprinos toj kvaliteti daju recenzenti svojim prijekorima tekstu koji sam im dostavio u rukopisu i svojim prijedlozima za njegovo poboljšanje. Koristim, Zbog nemogućnosti uvida u temeljne dokumente – statut i program – neobrađena je ostala jedino Socijalistička partija (Republike Srpske), utemeljena 1993. i koja je od tada parlamentarna stranka u BiH. Na posljednjim izborima 2006. osvojila je tri mandata u Narodnoj skupštini Republike Srpske. Predsjednik Stranke je Petar Đokić

2

10

stoga, ovu prigodu da zahvalim svojim, upravo takvim – kritički i prijedlozima bogatim – recenzentima, akademiku Ivanu Cvitkoviću, redovitom profesoru na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu, i prof. dr. Anđelku Milardoviću, direktoru Centra za politološka istraživanja iz Zagreba, koji su pažljivim iščitavanjem teksta i svojim prijedlozima u znatnoj mjeri pridonijeli samoj kvaliteti knjige. Zahvaljujem potom vlasniku nakladničke kuće Synopsis, gosp. Ivici Pandžiću, koji je i ovaj put, usprkos svim postojećim “recesijskim prijetnjama”, prihvatio biti nakladnik ovoga rukopisa kao što je to učinio i prije nepunih šest godina tiskajući moju knjigu Kako smo sačuvali Bosnu i Hercegovinu, objavljenu 2004. povodom desete obljetnice Hrvatskoga narodnog vijeća BiH. Zahvaljujem kartografu, gosp. Tomislavu Kaniškom, koji je ponovno želio napraviti izvrsne i točne karte, kao i strpljivim i preciznim lektoricama i korektoricama, gospođama Ivi Klobučar Srbić i Vesni Radaković-Vinchierutti. Također, zahvaljujem glavnom i odgovornom uredniku BH Dana, gosp. Senadu Pećaninu, kao i uredniku u BH Danima, gosp. Eldinu Hadžoviću, što su mi iz fotodokumentacije BH Dana ustupili dvije fotografije (D. Perinović i I. Šimić). Posebnu zahvalnost dugujem Ministarstvu znanosti, obrazovanja i športa Republike Hrvatske i ministru, dr. sc. Radovanu Fuchsu, Ministarstvu kulture Republike Hrvatske i ministru, gosp. mr. sc. Boži Biškupiću, te Ministarstvu kulture i sporta Federacije BiH i gosp. Gavrilu Grahovcu, koji su poduprli izdavanje ove knjige.

Naravno, kao i uvijek do sada, najveća zahvalnost za svekoliko strpljenje zbog stalnoga “radnog nereda” pripada članovima moje obitelji: odrasloj dječici Heleni i Josipu te posebno supruzi Ruži.

11

Uvodna razmatranja Iako religija u bivšem jugoslavenskom socijalističkom društvu nije imala nikakvu relevantnu društvenu, javnu ili političku ulogu, ipak su o značenju i utjecaju religije, a posebice o njezinu utjecaju na mlade, održavani i posebni partijski skupovi, tribine i razgovori. Te rasprave o stavu i odnosu Saveza komunista Jugoslavije i religije vođene su kako na višim – saveznim i republičkim – tako i na nižim – međuopćinskim, općinskim i partijskim forumima te na sastancima osnovnih partijskih organizacija u poduzećima, školama te mjesnim zajednicama. Poticaji za te rasprave dolazili su ili od partijskoga članstva “iz baze” ili od saveznoga odnosno republičkih ili općinskih komiteta Saveza komunista. Povodi su mogli biti veoma različiti. Također, u tom su razdoblju izdavane i distribuirane različite tiskovine, organizirani posebni televizijski i radijski razgovori s istaknutim partijskim osobama. Tim se informativnim sadržajima partijskom članstvu i ondašnjoj sveopćoj jugoslavenskoj javnosti željelo sugerirati da Savez komunista čini sve kako bi se proces socijalističke izgradnje mogao nesmetano odvijati i kako bi time, usprkos svim nedaćama, mogao doći do svoga uspješnog završetka. No, kako je religija predstavljala jednu od najvećih kočnica u ostvarivanju zacrtanoga cilja, bilo je potrebno učiniti sve kako bi se njezin utjecaj smanjio na najmanju moguću mjeru, odnosno bilo je potrebno učiniti sve kako bi se religiju učinilo suvišnom. Stoga, ako se društvo željelo izgraditi u istinskom socijalističkom duhu, bilo je sasvim normalno očekivati da glavni nositelji te socijalističke izgradnje društva ne bi mogli (odnosno ne bi smjeli) biti religiozni ljudi niti bi oni mogli i smjeli pripadati nekoj od postojećih religijskih zajednica, jer bi to bilo u suprotnosti s već utvrđenim partijskim smjernicama. No, radi povijesne istine, potrebno je reći da su, osim u organizacijama saveza komunista, i u drugim organizacijama postojali mnogi aktivisti socijalističke izgradnje, a koji istodobno nisu morali biti članovi Saveza komunista Jugoslavije, npr. u Socijalističkom savezu radnoga naroda (SSRN), Saveznom udruženju boraca Narodnooslobodilačkog rata (SUBNOR), Savezu socijalističke omladine (SSO) itd., iako je bilo sasvim za očekivati da oni to budu.

Naime, cjelokupno partijsko djelovanje u bivšoj jugoslavenskoj državi u odnosu prema religiji i vjerskim zajednicama zasnivalo se na Programu Saveza komunista Jugoslavije, prihvaćenom na Sedmom kongresu SKJ (22. – 26. travnja 1958. u Ljubljani) i to na poglavlju Idejna borba komunista protiv religioznih i drugih zabluda i predrasuda. U tom

12

tekstu do izražaja dolazi sasvim jasan stav Saveza komunista Jugoslavije prema religiji: “Dosljedno zastupajući svoj marksistički materijalistički pogled na svijet, jugoslavenski komunisti znaju da se religija, koja se rađa i održava u određenim historijskim uvjetima materijalne i duhovne zaostalosti ljudi, ne može otkloniti administrativnim sredstvima, već neprekidnim razvijanjem socijalističkih društvenih odnosa, širenjem naučnih saznanja i općim podizanjem ljudske svijesti, čime se progresivno ostvaruje čovjekova stvarna sloboda i likvidiraju materijalno-duhovni uvjeti za razne zablude i iluzije”.3 Partija je zapravo takvim svojim stavovima željela provoditi i uistinu je provodila programiranu državnu ateizaciju društva kako bi time, ako ne u cijelosti ukinula religiju, onda barem umanjila njezin “negativan” utjecaj koji ima u socijalističkom samoupravnom društvu. To se odnosilo na sve vjerske zajednice i njihove svećenike i službenike.

Danas, gotovo dva desetljeća nakon pada socijalističkoga sustava, situacija je obrnuta. Religijske prilike i odnosi političkih stranaka i religijskih zajednica u Bosni i Hercegovini, kao i u drugim državama nastalima nakon raspada bivše Jugoslavije, sasvim su drukčiji. O ateizaciji društva nitko više i ne govori. Političke stranke u Bosni i Hercegovini,4 a time ni državu BiH, ne zabrinjava više utjecaj religije u društvu niti je religioznost njihovih članova opasnost za njihov opstanak i održanje na vlasti.

Program Saveza komunista Jugoslavije prihvaćen na Sedmom kongresu Saveza Komunista Jugoslavije (22. – 26. travnja 1958. u Ljubljani). Zagreb, Stvarnost, 1965., str. 237–238.

4 Nepotpun popis političkih stranaka u BiH: BH Slobodni demokrati – BH SD; Bosanska stranka – BOSS; Bosansko podrinjska narodna stranka – BPNS; Bosanskohercegovačka patriotska stranka Sefer Halilović – BPS SH; Bosanskohercegovačka stranka prava – BSP; Demokrati Bosne i Hercegovine – Demokrati BiH; Demokratska narodna zajednica BiH – DNZ BiH; Demokratska stranka invalida BiH – DSI BiH; Demokratska stranka Srpske – DSS; Demokratski narodni savez – DNS; Demokratski pokret Srpske – Depos; Evropska ekološka stranka E5 – E5; Građanska demokratska stranka Bosne i Hercegovine – GDS BiH; Hrvatska demokratska unija BiH – HDU BIH; Hrvatska demokratska zajednica Bosne i Hercegovine – HDZ BiH; Hrvatska demokratska zajednica Bosne i Hercegovine 1990 – HDZ 1990; Hrvatska kršćanska demokrat­ ska unija BiH – HKDU BiH; Hrvatska narodna zajednica – HNZ; Hrvatska seljačka stranka BIH – HSS BiH; Hrvatska stranka prava BiH – “Đapić – dr. Jurišić”; Hrvatski blok BiH – HB BiH; Hrvatski demokršćani – Demokršćani; Liberalno demokratska stranka BiH – LDS; Kongresna narodna stranka zaštite prava boraca, građana pravde i morala – KNS BiH; Narodna bošnjačka stranka – NBS; Narodna demokratska stranka – NDS; Narodna stranka ”Radom za boljitak”; Naša stranka – NS; Nezavisna demokratska stranka – NDS; Nova hrvatska inicijativa – NHI; Nova stranka – NS; Partija demokratskog progresa Republike Srpske – PDP RS; Penzionerska stranka Republike Srpske – PS RS; Pokret za promjene Bosne i Hercegovine – PZP BiH; Politički pokret mladih BiH – Pokret mladih; Radničko-komunistička partija Bosne i Hercegovine – RKP BiH; Republikanska stranka Bosne i Hercegovine – RS BiH; Savez nezavisnih socijaldemokrata – SNSD Milorad Dodik; Socijaldemokratska partija Bosne i Hercegovine – SDP BiH; Socijaldemokratska unija Bosne i Hercegovine – SDU BIH; Socijalistička partija – SP; Srpska demokratska stranka – SDS; Srpska demokratska stranka 1990 – SDS 1990; Srpska radikalna stranka Republike Srpske – SRS RS; Stranka demokratske akcije – SDA; Stranka demokratske aktivnosti za evropsku BiH – A SDA; Stranka penzionera umirovljenika Bosne i Hercegovine – SP/U BiH; Stranka za Bosnu i Hercegovinu – SBiH; Zavičajni socijaldemokrati – ZSD i Zeleni Bosne i Hercegovine – Zeleni BIH, u: http://bs.wikipedia.org/wiki/Spisak_politi%C4%8Dkih_ stranaka_u_Bosni_i_Hercegovini, pristupljeno 20. studenoga 2009.

3

13

Naprotiv! Umjesto dosadašnje “ugroženosti” vjernika i njihovih svjetonazora, sada, krajem XX. i početkom XXI. st., zbog nagle “provale” društveno prihvaćenoga i stranački legitimiranoga religijskog pripadanja, ugrožene su postale neke druge kategorije društva, npr. ateisti i agnostici.

Religijske zajednice koje su demokratskim promjenama početkom 1990-ih, a za koje su i one dijelom zaslužne, dobile pravo javnoga djelovanja, preuzele su, međutim, brigu ne samo o stupnju religioznosti svojih članova (katolika, muslimana, pravoslavaca), nego i brigu o stupnju nacionalne i političke zrelosti pripadnika nacionalnih političkih stranaka i pojedinaca (vođa) kojima su davale svoju potporu te uz to još i religijsku, odnosno konfesionalnu legitimaciju. Političari, bez obzira kojega svjetonazorskoga i nacionalnoga predznaka bili, svojim su odlukama omogućili vjerskim zajednicama ne samo kontinuirani povrat nepravedno oduzete imovine tijekom socijalističke vladavine, nego su radi nesmetanoga konfesionalnog djelovanja u društvu širom otvorili vrata vjerskim zajednicama – od dječjih vrtića do osnovnih i srednjih škola – kako bi one kroz obvezni školski sustav putem vjeronauka mogle provoditi sustavnu religizaciju mladih generacija bosanskohercegovačkoga društva.

Tu programiranu produbljenu religizaciju mladih moguće je promatrati u tri smjera, i to kao: 1) snažniju i temeljitiju islamizaciju muslimana, 2) snažniju i temeljitiju katolizaciju katolika te 3) snažniju i temeljitiju pravoslavizaciju pravoslavnih.

U takvim okolnostima političari su samo željeli vidjeti hoće li za “bokun” materijalnih povlastica koje su dali “svojim” nacionalnim konfesionalnim zajednicama dobiti od njih isto takav ili možda još veći duhovni “bokun” religijske legitimacije.

Politički vođe očekivali su i još i danas očekuju od religijskih velikodostojnika da svojim vjernicima, a potencijalnim članovima njihovih političkih stranaka, odnosno njihovim potencijalnim biračima, kažu koliko su oni kao političari uistinu uzorni katolici, muslimani ili pravoslavci. Imami, svećenici i sveštenici, smatrajući sebe jedinim pravim vjerskim, a time i nacionalnim narodnim predvodnicima, svojim su javnim nastupima trebali jamčiti vjernicima da su njihovi nacionalni politički vođe upravo oni toliko priželjkivani i svojoj naciji i “našemu bogu” odani političari, da su oni, slijedom toga, i jedini istinski nacionalni borci i vođe “našega” ugroženog naroda i da oni i njihova stranka jedini znaju kako i na koji način treba zastupati “naše” nacionalne interese.

Potrebno je reći da je velik dio svih triju religijskih zajednica u Bosni i Hercegovini (kako Islamske zajednice tako i Rimokatoličke crkve i Srpske pravoslavne crkve) od samih početaka višestranačja objeručke prihvatio izvršavati jednu, do tada u socijalističkom sustavu nezamislivu ulogu – davati religijsku legitimaciju nacionalnim i stranačkim vođama, bez obzira jesu li oni ranije bili ne samo formalni članovi SKJ, nego, i što je bilo još gore, jesu li bili pripadnici ozloglašene jugoslavenske tajne službe UDBA-e.

Dugo pedesetogodišnje razdoblje socijalističke vlasti imalo je, također, odraza i na situaciju unutar bosanskohercegovačkih religijskih zajednica. Tako su mnogi njihovi članovi podržavali, tj. preporučivali svojim vjernicima članstvo u Savezu komuni-

14

sta, prihvaćajući postojeće stanje u društvu kao dano i skoro nepromjenjivo. Vodeći se načelima realne politike i imajući u vidu ondašnju sveopću “političku” klimu, ne samo u Jugoslaviji, nego i na svjetskoj razini, a posebno krajem 1970-ih i početkom 1980-ih, dio svećenika i vjerskih službenika svojim je vjernicima sugerirao da se jedino u članstvu Saveza komunista moguće boriti za ostvarivanje “naših” nacionalnih interesa, pa od toga i ne treba bježati. Smatrali su da je “manji grijeh” biti član Saveza komunista i u okviru njega činiti nešto za svoju nacionalnu zajednicu, negoli ne biti član SKJ, a ništa ne htjeti i ne moći učiniti za vlastitu naciju. No, kako su neki članovi tih vjerskih organizacija bili “duboko uvučeni” u UDBA-inu suradničku mrežu, ni u jednoj od država bivše Jugoslavije nije došlo do toliko zagovarane lustracije.

Naravno, tekli su i suprotni procesi. Religijski vođe u velikom broju, ali opet ne svi, očekivali su od nacionalnih vođa, koje su zapravo oni i doveli na čelna stranačka mjesta, da ih ti nacionalni vođe predstave njihovim vjernicima kao nacionalno svjesne imame, svećenike i sveštenike, kao odane pripadnike nacionalne zajednice, zagovornike ostvarivanja do sada ugroženih nacionalnih prava “moga napaćenog naroda”. Time su političari počeli određivati koji je od crkvenih službenika, bez obzira koje su mjesto zauzimali u crkvenoj hijerarhiji, toliko nacionalno svjestan da se ne treba sumnjati u njegovo hrvatstvo, bošnjaštvo odnosno srpstvo. Samo su stranački, a to znači nacionalno podobni predstavnici vjerskih zajednica, odnosno oni koji u svojem djelovanju nisu izdali nacionalne interese, mogli sudjelovati na stranačkim skupovima.

Procesi demokratizacije bosanskohercegovačkoga društva započeli su krajem 1980-ih, kada i započinje osnivanje triju velikih nacionalnih političkih stranaka (Hrvatske demokratske zajednice Bosne i Hercegovine – HDZ BiH, Srpske demokratske stranke – SDS i Stranke demokratske akcije – SDA), čiji su utemeljitelji svojim biračima isticali kako su oni jedini sposobni izraziti njihove nacionalne interese i istodobno im obećavali kako će upravo oni uspjeti konačno riješiti do tada neriješeno (hrvatsko, muslimansko/bošnjačko, odnosno srpsko) nacionalno pitanje. U tome su imali nepodijeljenu podršku triju vjerskih konfesija u Bosni i Hercegovini – Islamske zajednice, Rimokatoličke crkve i Srpske pravoslavne crkve.

Iako se u dokumentima većine bosanskohercegovačkih političkih stranaka velika važnost posvećuje religiji i vjerskim zajednicama kao i njihovu doprinosu za očuvanje “naše” nacionalne i vjerske svijesti, ipak se o religiji na nekom njihovom važnijem stranačkom skupu gotovo da i nije govorilo. Rijetke su bile rasprave o odnosu dotične političke stranke i religije. Posebno je značajno istaknuti kako nisu vođene ciljane rasprave o toj temi, one rasprave koje bi bile utemeljene na stranačkim dokumentima – statutu i programu. I neka se službena stranačka glasila kao i pojedini stranački dokumenti (koje se može pogledati i na internetskim stranicama navedenih stranaka) prema toj pojavnosti, fenomenu (religiji), odnose kao prema nečemu što u trenutačnim okolnostima uopće nije važno za njihovu opstojnost.

Međutim, predizborna i izborna događanja u Bosni i Hercegovini u posljednjih dvadesetak godina umnogome su bila pokazatelj procesa tzv. religizacije politike, ali i politizacije religije. Tomu su pridonosili ponajprije procesi demokratizacije bosan-

15

skohercegovačkoga društva početkom devedesetih godina XX. st. kada su, nakon razdoblja partijski programirane ateizacije, započeli procesi u kojima za sudjelovanje u aktualnoj vlasti nije više bilo važno je li netko “raščistio s religijom” i vrši li netko povremeno ili redovito religijske prakse (odlazi li nedjeljom u crkvu na misu ili petkom u džamiju na džumu), nego je, naprotiv, bilo jako važno koliko je netko pokazivao aktivno i snažno sudjelovanje u tim religijskim praksama. U tom razdoblju događa se neki vid partijske konverzije: od dotadašnjih “dragovoljno” ateiziranih članova Saveza komunista koji nisu čak ni prigodno sudjelovali u religijskim praksama zajednice njihova kulturno-religijsko-nacionalnog kruga, odjednom, “preko noći”, postaju gorljivi katolici, muslimani, pravoslavci, spremni drugima “držati lekcije” o iskrenom i ispravnom vjerovanju. Religija je u oba slučaja, i u slučaju religijskoga javno obznanjenog nepripadanja (tijekom socijalističke vladavine 1945–1989) ili religijskog, također javno obznanjenog pripadanja (nakon demokratskih promjena početkom 1990-ih), imala odlučujuću ulogu.

Religijsko (ne)pripadanje, odnosno konfesionalni predznak bili su tijekom povijesti u bosanskohercegovačkim okolnostima propusnica za ulazak u društvo onih koji su donosili važne političke odluke. Liberalni plodovi Francuske revolucije iz 1789., a to znači odvojenost religijsko-konfesionalnog od državno-političkog, nisu se uspjeli “dokotrljati” na balkansko područje, a time ni na područje Bosne i Hercegovine, i tu, na Balkanu, uroditi plodovima iz kojih će izrasti moderne sekularne države. Procesi kontinuirana i neprekinuta ispreplitanja religijsko-konfesionalnog s nacionalno-političkim svoje su pogodno tlo našli u ratu u BiH, koji je započeo 1991. velikosrpskocrnogorsko-armijskom agresijom na hrvatsko selo Ravno u istočnoj Hercegovini, i koji je trajao do 1995. Tu samorazumljivu i “etabliranu” nacionalno-religijsku sliku rat je izoštrio do te mjere da bi bilo teško povjerovati (iako to u normalnim okolnostima ne bi uopće bilo nemoguće ili pak nenormalno) da bi se danas u Bosni i Hercegovini netko mogao javno izjašnjavati kao Bošnjak, a da je pritom katolik ili pravoslavac i da, još uz to, vrši katoličku, odnosno pravoslavnu religijsku praksu. Gotovo je pa nemoguće vjerovati da se netko javno izjašnjava kao Hrvat, a da je pritom pripadnik islamske ili pravoslavne vjeroispovijedi, odnosno da se netko od Srba izjašnjava kao musliman ili kao katolik.

Također, mnogi od nas su u posljednjih petnaestak godina bili svjedoci činjenice da je uoči gotovo svih lokalnih, županijskih, entitetskih i državnih izbora vjerski tisak bio pun tekstova o političkim gibanjima u zemlji, uvijek, naravno, s jasnim “upozorenjem” da njihovi vjernici (građani, odnosno birači) trebaju birati predstavnike “svojih” nacionalnih stranaka. Ne treba stoga čuditi što u današnjem političkom životu Bosne i Hercegovine, u kojem sporenja stranaka koje dijele isto nacionalno biračko tijelo (HDZ BiH i HDZ 1990, odnosno SDA i SBiH, ili SDS i SNSD) dovode do smanjenja nacionalnoga političkog utjecaja u višenacionalnoj zajednici, a religijski vođe preuzimaju ulogu nacionalnih vođa. Oni si uzimaju za pravo reći da u danim okolnostima imaju najbolja rješenja za pripadnike vlastite religijske, odnosno nacio­ nalne zajednice.

16

Tome uvidu pridonose, s druge strane, i neke od političkih stranaka koje nastoje okupiti svoje vjernike (katolike, pravoslavce ili muslimane). Zapravo stranke se javljaju kao promicatelji temeljnih religijskih shvaćanja “svojih” vjerskih zajednica, kao one koje trebaju biti prepoznate kao stoljetni čuvari nacionalnoga i religijskoga identiteta zajednice kojoj pripadaju.

Polazeći od te pretpostavke, nikoga nije začudilo što je HDZ BiH na prvim poslijeratnim višestranačkim demokratskim izborima, na čelu sa Stjepanom Kljuićem, dobio gotovo sve glasove hrvatskih birača u BiH, da se isto dogodilo i na “srpskoj strani” gdje je Srpska demokratska stranka (SDS), na čelu s dr. Radovanom Karadžićem, okupila najveći broj bosanskohercegovačkih Srba, dok su se Muslimani (od 1994.

Bošnjaci) u najvećem broju opredijelili za Stranku demokratske akcije (SDA), na čijem je čelu bio Alija Izetbegović. Iako ta stranka u svojem imenu nije nosila nacionalnu (muslimansku, bošnjačku) označnicu, ona je svojim statutom i programom jasno odredila koji kulturni krug ljudi želi okupiti u najvećem broju, iako su se na njezinim izbornim listama nalazili i pripadnici drugih nacionalnosti. Bilo je i onih stranaka koje su u svojem nazivu kazivale i religijsku pripadnost svojih članova, kao što je bila Muslimansko–bošnjačka organizacija (MBO) kojoj je na čelu bio Adil Zulfikarpašić, zatim Hrvatska katolička demokratska unija Bosne i Hercegovine (HKDU BiH) te Hrvatski demokršćani BiH (HD BiH).

Takvu situaciju moguće je naći i u drugim europskim zemljama u kojima političke stranke u svojem imenu nose religijsku označnicu, kao što su npr. Kršćanska demokratska unija (Christlich Demokratische Union – CDU) i Kršćansko-socijalna unija (Christlich-Soziale Union – CSU) u Njemačkoj, ili su po svojoj temeljnoj orijentaciji kršćanske kao što su Demokratski i socijalni centar (Centro Democrático e Social /Partido Popular – CDS/PP) u Portugalu te Kršćanska demokracija (Democrazia Cristiana – DC) u Italiji. Slična je situacija i u Republici Hrvatskoj: HKDU – Hrvatska kršćansko-demokratska unija, zatim HKS – Hrvatska kršćanska stranka, HD – Hrvatski demokršćani, Hrvatska muslimanska demokratska stranka – HMDS te Hrvatska demokratska zajednica – HDZ, koja u čl. 2. svoga statuta za sebe naglašava da je “stranka koja promovira vrijednosti zapadno-europske kršćanske civilizacije”. U Srbiji djeluju Muslimanska stranka – MS, zatim Srpska radikalna stranka (koja djeluje i u BiH, u Republici Srpskoj) – SRS RS, Slobodna Srbija i Demokratska zajednica Srbije iz Srbije koje svoje političko djelovanje temelje na srpskom pravoslavlju. Potom slijede slične stranke u drugim državama kao što su Pravoslavni politički savjet (Savjet političkih partija koje podržavaju pravoslavne vrijednosti) iz Rusije, Nova Zora iz Bugarske, te Partija Regiona, Kijevska Rusija i Progresivna Socijalistička partija Ukrajine iz Ukrajine, itd.

Ni u Bosni i Hercegovini nije ništa drukčije, jer mnoge od političkih stranaka koje djeluju u Republici Hrvatskoj i Republici Srbiji, a koje u svojem nazivu imaju i religijsku označnicu, djeluju i u Bosni i Hercegovini. No, kao i u drugim europskim državama, i u Bosni i Hercegovini postoje, naravno, i one političke stranke koje u svojem nazivu nemaju religijski predznak, ali u svojim dokumentima ističu važnost

17

određenih religija i vjerskih zajednica, a postoje i političke stranke koje u svojem imenu nemaju oznake religijskoga pripadanja niti u svojim dokumentima religiji posvećuju ikakvu pozornost.

No, da bi se moglo govoriti o stavovima bosanskohercegovačkih političkih parlamentarnih stranaka prema religiji i religijskim (vjerskim, odnosno konfesionalnim) zajednicama, potrebno je u prvom dijelu knjige naznačiti državnopravni okvir u kojem te stranke djeluju, a to znači prikazati administrativno-teritorijalni i državno-pravni ustroj koji proizlazi iz odredaba Daytonskog sporazuma,5 zatim navesti rezultate Popisa stanovništva iz 1991. kao i trenutačne procjene broja stanovnika te točne podatke o stranačkim sastavima Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine i Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine, zatim Narodne skupštine Republike Srpske, ali i Skupštine Brčko Distrikta.

Sve je to potrebno navesti kako bi se u drugom, središnjem dijelu knjige mogao obraditi odnos prema religiji onih parlamentarnih političkih stranaka u BiH koje su na posljednjim Općim izborima u Bosni i Hercegovini, održanim 1. listopada 2006., postale – na državnoj i entitetskoj razini – parlamentarnim strankama. Taj ću odnos promatrati temeljem analize sadržaja njihovih trenutačno važećih stranačkih dokumenata – statutâ i programâ – i pokušati pokazati na koji se način svaka od tih stranaka odnosi prema religiji, religioznosti svojih članova kao i prema religijskim zajednicama.

Opći okvirni sporazum za mir u BiH, tzv. Daytonski mirovni sporazum, potpisan (parafiran) je 21. studenoga 1995. u američkoj Zrakoplovnoj bazi Wright-Patterson (Ohio). Na službenoj ceremoniji u Elizejskoj palači u Parizu “svečano” su ga 14. prosinca 1995. potpisali tadašnji predsjednik Bosne i Hercegovine (Alija Izetbegović), predsjednik Republike Hrvatske (dr.

Franjo Tuđman) i predsjednik Savezne Republike Jugoslavije (Slobodan Milošević). Jamci toga sporazuma nisu bili ni Hrvatska ni Jugoslavija nego predstavnici Europske Unije, Francuske, SR Njemačke, Ruske Federacije, Ujedinjenog Kraljevstva i Sjeverne Irske, te Sjedinjenih Američkih Država, pod čijim je patronatom, odnosno pritiskom, taj sporazum i postignut. Na njegovu postizanju snažno su bili angažirani tadašnji američki predsjednik Bill Clinton kao i njegov posebni opunomoćenik za BiH, koji je zapravo bio idejni i stvarni tvorac toga sporazuma, Richard Holbruck.

Radi povijesne istine potrebno je naglasiti da navedeni sporazum u Wright-Pattersonu u ime HDZ-a BiH nije parafirao Krešimir Zubak koji je za to imao legitimitet, nego Jadranko Prlić, tadašnji zamjenik predsjednika Vlade i ministar obrane Federacije BiH. U ime SDS-a to je učinio Momčilo Krajišnik, tadašnji predsjednik Skupštine Republike Srpske, a u ime SDA Alija Izetbegović, tadašnji predsjednik Republike BiH.

5

181

Zaključak Knjiga Religija u političkim strankama – na primjeru Bosne i Hercegovine ne donosi samo raspravu o odnosu bosanskohercegovačkih parlamentarnih političkih stranaka prema religiji i vjerskim zajednicama, nego i kratku biografiju tih stranaka te biobiblio­grafiju njihovih vodećih ljudi, a sve to smješteno u okvire daytonske države Bosne i Hercegovine i njezinih političkih institucija koje su također obrađene.

Knjiga je nastala u okviru znanstvenoga projekta “Religijski, nacionalni i politički identitet Hrvata u Bosni i Hercegovini”, koji mi je kao zaposleniku Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar u Zagrebu odobrilo i financijski poduprlo Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa Vlade Republike Hrvatske. U tom smislu knjiga želi biti i jest pokazatelj ne samo različitih religijskih i nacionalnih nego i različitih političkih identiteta bosanskohercegovačkih građana i naroda, pa time i Hrvata. Prostor u knjizi, posvećen nekoj od političkih stranaka, nije stoga određen ni brojčanom veličinom stranke (koliko ona ima članova i koliko ima saborskih zastupnika) niti njezinom političkom i koalicijskom “važnošću” u trenutačnim političkim konstelacijama u Bosni i Hercegovini, nego prostorom koji su te stranke u svojim stranačkim dokumentima posvetile religiji i religijskim zajednicama.

Da bi se moglo govoriti o političkim strankama i njihovu odnosu prema religiji, u prvom dijelu knjige obradio sam zemljopisno, povijesno, društveno, demografsko i političko područje na kojem te stranke djeluju, a taj prostorni, društveni i politički okvir jest država Bosna i Hercegovina, koja je nastala raspadom bivše zajedničke federalne jugoslavenske državne zajednice. Naime, nakon provedenog referenduma, održanog 1. ožujka 1992., na kojem se 64% bosanskohercegovačkih građana izjasnilo “za samostalnu, suverenu, cjelovitu (nedjeljivu), demokratsku i građansku državu” međunarodna zajednica je 6. travnja 1992. priznala neovisnost, suverenitet i teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine u postojećim granicama i primila Republiku Bosnu i Hercegovinu u punopravno članstvo UN-a. Razorna ratna djelovanja u razdoblju od kraja 1991. do sredine 1995. stubokom su promijenila demografsku, a time i političku sliku zemlje. Stvoreni su novi (geo)politički realiteti. Daytonskim sporazumom iz 1995., kojim je zaustavljen rat i uspostavljen mir, zemlja je podijeljena na tri zasebne i za dulje vrijeme neodržive cjeline: Federacija Bosne i Hercegovine, Republika Srpska i Brčko Distrikt. Tim sporazumom nestala je i Republika Bosna i Hercegovina, ostala je samo “Bosna i Hercegovina“ i ona će temeljem odredaba čl. I. Ustava Bosne i Hercegovine, kao sastavnoga dijela Daytonskog mirovnog sporazuma, nastaviti i dalje pravno postojati po međunarodnom pravu kao država sa svojim međunarodno priznatim granicama, ali s primijenjenim unutarnjim ustrojem, i kao takva ostat će i dalje članica UN-a i drugih međunarodnih organizacija. Istim člankom reguliran je i njezin unutarnji entitetski ustroj (Federacija BiH i Republika

RELIGIJA U POLITIČKIM STRANKAMA – na primjeru Bosne i hercegovine

182

Srpska) dok su čl. III. regulirane nadležnosti države BiH, njezinih entiteta kao i njihovi međusobni odnosi.

U tom smislu obradio sam temeljne novonastale državno-pravne institucije Bosne i Hercegovine s njihovim najvažnijim nadležnostima i funkcijama (Predsjedništvo BiH, Parlamentarnu skupštinu s dva njezina doma: Zastupničkim i Domom naroda, zatim Vijeće ministara i Ustavni sud). U knjizi se nalazi i detaljan prikaz stranačkoga sastava svake od navedenih državnih institucija, kako bi čitatelji mogli dobiti pravu sliku o političkoj i ideološkoj usmjerenosti tih institucija, kao i sliku kakav bi, temeljem izvršene analize stavova pojedinačnih političkih stranaka prema religiji, mogao biti opći prevladavajući stav prema religiji na razini države BiH. Budući da je međunarodna zajednica jedan od veoma važnih čimbenika u kreiranju budućnosti Bosne i Hercegovine, a to je u prošlosti bila i u kreiranju njezine sadašnjosti, u prvom dijelu knjige dao sam i najosnovnije podatke o instituciji Ureda visokog predstavnika u BiH (OHR-u) kao i o svim dosadašnjim obnašateljima te dužnosti.

Na isti način pristupio sam i obradi triju entitetskih sastavnica Bosne i Hercegovine: 1) Federaciji Bosne i Hercegovine i njezinu dvodomnom Parlamentu (Zastupničkom domu i Domu naroda), 2) Republici Srpskoj i njezinu jednodomnom parlamentu – Narodnoj skupštini RS-a koja zajedno s Vijećem naroda RS-a vrši zakonodavnu vlast, kao i 3) Skupštini Brčko Distrikta. Iz priloženih tabela vidljiva je stranačka zastupljenost u svim entitetskim parlamentarnim tijelima.

U drugom dijelu knjige, pod naslovom Odnos bosanskohercegovačkih političkih stranaka prema religiji i vjerskim zajednicama, abecednim redom prikazane su gotovo sve trenutačne parlamentarne političke stranke u BiH. Na osnovi izvršene analize sadržaja najvažnijih dokumenata – statuta i programa – predstavljen je njihov odnos prema religiji i vjerskim zajednicama. Iz navedenih detaljnih, a često i kritičkih opisa i osvrta, sasvim je razvidno da odnos neke od njih prema religiji zavisi od stra­načkog, odnosno ideologijsko-političkog, ali i nacionalnog habitusa. Neke od političkih desnih stra­naka, posebno onih s nacionalnim predznakom, prihvaćaju religiju kao snažan kulturni i nacionalni, ali i kao veoma važan ideološki identifikacijski marker, dok političke stranke koje su u svojem ideologijsko-političkom kontinuumu centar ili lijevo ne pridaju u svojim stranačkim dokumentima osobitu važnost religiji i vjerskim zajednicama. Neke pak, posebice sljednice bivšeg SKJ, zagovaraju veliku religijsku toleranciju.

Ova rasprava o odnosu političkih stranaka prema religiji i religijskom pokazuje da u Bosni i Hercegovini, kao i u drugim državama nastalim nakon raspada Jugoslavije, postoji službena odvojenost države i crkve, državnih i crkvenih institucija, ali da je veo­ma teško povući razdjelnu crtu između politike i religije. Stječe se dojam o njihovoj snažnoj međusobnoj isprepletenosti i nerazdvojivosti. Svaka od obrađivanih nacionalnih političkih stranaka ima i svoju opću, ali i svoju posebnu nacionalnu religijsku politiku, što se vidi u tome da podržavaju one religijske zajednice koje okupljaju u najvećem broju njihove članove. A to znači da bošnjačke političke stranke u svojim

dokumentima veliku važnost daju islamu i Islamskoj zajednici, srpske se oslanjaju na pravoslavne vrijednosti koje promovira Srpska pravoslavna crkva, dok hrvatske političke stranke svoju političku legitimaciju žele naći u kršćanskim vrijednostima koje baštini Katolička crkva u BiH. Ova je knjiga samo početak rada na istraživanju međusobnoga suodnošenja religijskog i političkog u Bosni i Hercegovini. U nekim budućim istraživanjima (a koja bi bilo poželjno napraviti u najskorije vrijeme) bit će potrebno posebnu pozornost posvetiti dokumentima već spomenutih vjerskih zajednica u Bosni i Hercegovini, zatim vjerskom tisku, i temeljem njihova sadržaja analizirati odnos pojedinih vjerskih zajednica prema “svojim” političkim strankama i prema svojim vjernicima (biračima), kao i prema “tuđim” političkim strankama i njihovim biračima.

Nadam se da je ova knjiga otvorila prostor za taj rad.

iI. DIO – ODNOS BOSANSKOHERCEGOVAČKIH POLITIČKIH STRANAKA PREMA RELIGIJI I VJERSKIM ZAJEDNICAMA

183

189

Bilješka o autoru IVAN MARKEŠIĆ rođen je 22. veljače 1954. u mjestu Proslap, Općina Prozor-Rama, BiH. U rodnom mjestu završio je osnovnoškolsko obrazovanje (Orašac, Šćit). Nakon završene Franjevačke klasične gimnazije u Visokom (1972), u Sarajevu je diplomirao sociologiju na Fakultetu političkih nauka (1978) i njemački jezik na Filozofskom fakultetu (1984). U Zagrebu je na Filozofskom fakultetu magistrirao (1988) te doktorirao (1997).

Radio je u UNIS-ovoj Tvornici kočnih dijelova u Prozoru (1978–1987), potom u Institutu za društvena istraživanja u Sarajevu (1987–1991), bio je glavni tajnik HDZ-a BiH (1991–1992), a nakon toga je radio u Hrvatskom informacijskom centru u Zagrebu (1992–1993) te Leksikografskom zavodu “Miroslav Krleža”, Zagreb (1993–2005). Od 2005. do danas zaposlen je u Institutu društvenih znanosti “Ivo Pilar”, u Zagrebu, gdje je voditelj projekta “Religijski, nacionalni i politički identitet Hrvata u BiH”. Na Hrvatskim studijima u Zagrebu predaje Suvremene sociološke teorije i Sociologiju religije, koju predaje i na Filozofskom fakultetu Družbe Isusove u Zagrebu, te Osnove sociologije na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu u Zagrebu.

Područje znanstvenog rada: suvremene sociološke teorije, sociologija religije, leksikografija.

Znanstveni interesi: Religija kao čimbenik društvenih promjena, dijaloga, tolerancije, ali i nasilja i terorizma. Društveno značenje smrti. Identitet Hrvata u BiH. Hrvatska enciklopedija BiH. KNJIGE: Religija u političkim strankama – na primjeru Bosne i Hercegovine. Sarajevo–Zagreb 2010; Leksikon članova Udruge đaka Franjevačke klasične gimnazije Visoko. Zagreb 2008; Kako smo sačuvali Bosnu i Hercegovinu. Zagreb–Sarajevo 2004; Luhmann o religiji. Zagreb 2001; Njemačko-hrvatski /hrvatsko-njemački rječnik (suautor). Zagreb 1998.

S njemačkog na hrvatski preveo knjige: H. Knoblauch, Sociologija religije. Zagreb 2004; W. Besson/G. Jasper, Temeljni pojmovi moderne demokracije. Zagreb 1998; Chr. Dohmen, Božić i Stari zavjet. Zagreb 1998; E. Benz, Duh i život Istočne crkve. Sarajevo 1992. / Zagreb 2003. Širi popis objavljenih znanstvenih i stručnih radova vidjeti na: http://bib.irb.hr/lista– radova?autor=198965).

Biblioteka Komunikacij@ Ivan Markešić RELIGIJA U POLITIČKIM STRANKAMA NA PRIMJERU BOSNE I HERCEGOVINE

Nakladnici SYNOPSIS d.o.o., Zagreb Bunićeva 22, Zagreb SYNOPSIS d.o.o., Sarajevo Kralja Tvrtka 9, Sarajevo Za nakladnike Ivan Pandžić Aleksandrida Kosić

Urednik biblioteke mr. sc. Nino Ćorić Recenzenti Akademik Ivan Cvitković, Fakultet političkih nauka Sarajevo, Skenderija 72, 71000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina

Prof. dr. Anđelko Milardović,

Centar za politološka istraživanja, Gupčeva 14a, 10000 Zagreb

Lektura i korektura Iva Klobučar Srbić i Vesna Radaković-Vinchierutti

© Copyright: Ivan Markešić Nijedan dio ove knjige ne smije se umnožavati, fotokopirati ni na bilo koji način reproducirati bez pismenog dopuštenja autora i nakladnika.

ISBN 978-953-7035-39-6 (Zagreb)

978-9958-587-44-3 (Sarajevo) CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 735856.

Tisak dovršen u travnju 2010.

Tisak Printera-grupa d.o.o.