BIOGRAFIJE BOSANSKIH FRANJEVACA
Biblioteka
Iz Bosne Srebrene Urednik biblioteke IVAN LOVRENOVIĆ
Dizajn biblioteke Bruno Abramović
Biografije
bosanskih franjevaca Priredio
Marko Karamatić
SARAJEVO – ZAGREB, 2015.
Predgovor
Pojam i nastanak biografije Pojam biografija, prema današnjem shvaćanju, najčešće se vezuje uz predodžbu cjelovita umjetničko-književnoga ili znanstvenog opisa života nekog istaknutog čovjeka, od njegova rođenja pa do konca života. Biografija je predmet književne i povijesne znanosti, sociologije, pedagogije, psihologije, medicine i teologije. Pojedinačna područja rada i predmeti biografskog istraživanja vrlo su raznorodni i razvili su vlastite istraživačke tradicije. Po svojim unutarnjim obilježjima biografija stoji na granici između umjetnosti i znanosti, jer je kao književna vrsta bitno prožeta starim govorničkim i pjesničkim modelom. Kao literarna forma, ona ima svoje didaktičke ciljeve koji se reflektiraju na pedagoškom, etičkom, vjerskom ili političkom području. Njezin nastanak više određuju pragmatički motivi (npr. neka obljetnica) negoli umjetničkopoetski. Literarna biografija najčešće nastaje s nakanom da afirmira neku osobu kao životni uzor ili da je pak kritički odbaci kao neprihvatljivu. Njezina je privlačnost prije svega u tome što je drugima u stanju posredovati prividno siguran i pouzdan model života. Ipak, ona je ponajprije rezultat estetskoga čina u kojem sažeta dramska pripovjedna struktura, s uzročno-posljedičnim tijekom i naglaskom na nekoliko temeljnih sadržaja, stvara dojam zaokruženosti, jasnoće i pune osmišljenosti. Cjelovito ostvaren život čovjeka kao predmet razmatranja, u kojemu se kao polazište uzima trenutak njegove smrti ili vrhunac djelovanja, svojim identitetom zrači prema van i redovito ne ostaje bez učinkovita odjeka. 5
Biblioteka Iz Bosne Srebrene
U vremenima snažno obvezujućih društvenih i kulturnih normi, biografija uglavnom ima relativno jedinstvene crte. Biografski prikaz života neke osobe piše se s ciljem da bude primjer ili za nasljedovanje ili, pak, za odbijanje. U moderno doba, koje ne poznaje strogo obvezujuće vrijednosne i normativne obrasce za sve, biografija nikako nije bezuvjetan model koji bi na bilo koji način nekoga obvezivao, nego mnogo više ponuda da čovjek vlastiti identitet pokuša odrediti kroz usporedbu s drugim životnim modelima. S prvim se biografijama susrećemo dosta rano, u antičko doba, odnosno već u IV. stoljeću prije Krista. Biografija nastaje kao rezultat prijelaza od zalazeće kulture grčkoga polisa klasičnoga doba prema monarhiji helenističkoga vremena. Tada se, naime, naglasak sve više pomiče na pojedinca – individuum. Odatle helenističko doba karakterizira biografija, a ono prije njega historiografija. I u Novom zavjetu otkrivamo karakteristične elemente biografije, osobito u Lukinu evanđelju, s opisima života Ivana Krstitelja te, napose, Isusa: od njegova rođenja, krštenja, javnoga djelovanja, suđenja, smrti, do uskrsnuća i uzašašća. Kod južnoslavenskih se naroda biografija kao posebna književna vrsta javlja u srednjem vijeku. Tijekom vremena, njezina se forma mijenja, tako da je ona uvijek izraz mentaliteta i kulture ljudi te društva konkretne epohe. Različita povijesna razdoblja, sa svojim shvaćanjima i pogledima na život i stvarnost, uvelike utječu na pristup u pisanju biografija. Nekada se u biografije unosilo mnogo legendarnog. U naše doba biografi idu za što strožom znanstvenom argumentacijom u opisu lika i djela neke osobe, ali ne isključuju mogućnost literariziranih biografija u kojima se koristi pripovjedačka tehnika karakteristična za druge književne žanrove.
Biografija i bosanski franjevci Biografije u bosanskih franjevaca najranije susrećemo u zapisima o pokojnicima (nekrologijima) i kronikama. U nekrologijima se uglavnom naznačivao datum smrti preminuloga fratra, koliki mu je bio životni vijek, koje je službe obnašao u Redu i Provinciji, a na6
Biografije bosanskih franjevaca
vodila su se i posebna svojstva, moralna ili intelektualna, kojima se netko odlikovao, kao što su, primjerice, činjenice da se bavio pisanjem, liječenjem, slikanjem, pomaganjem bolesnima u epidemijama, gradnjom crkve ili župne kuće, da se isticao asketskim načinom življenja i sl. Nekrologij je u franjevačkoj samostanskoj zajednici imao svoju praktičnu svrhu: naime svakoga bi se dana, redovito uoči objeda, čitala imena fratara koji su na taj dan prošlih godina, desetljeća ili stoljeća preminuli, što je u isto vrijeme bilo i sjećanje i molitva za spomenute pokojnike. Stoga se iz njihova života vrlo sažeto navodilo samo ono bitno. Sve bi stalo u dvije-tri rečenice. Iznimno bi neki istaknuti franjevac dobio opsežniji tekst.1 Poneku biografiju, daleko iscrpniju negoli u nekrologiju, nalazimo u ljetopisima fra Bone Benića i fra Nikole Lašvanina u XVIII. stoljeću, te kasnije u XIX. stoljeću u ljetopisu fra Jake Baltića. Dok nekrologij bilježi sve pokojne bez razlike, ljetopisci donose biografije biranih osoba. Tako se Benić osvrnuo na živote triju apostolskih vikara, fra Pave Dragićevića, fra Marijana Bogdanovića i fra Marka Dobretića, koji su bili njegovi suvremenici, a povodom njihove smrti.2 Lašvanin se pak osvrnuo na životni put fra Mate Benlića i fra Nikole Ogramića Olovčića, koji su njemu, istina, vremenski bliski, ali ipak ne i njegovi suvremenici. Njihove je biografije napisao opširnije negoli je to učinio Benić opisujući svoje likove. K tomu, on je donio i jedan biografski zapis koji se razlikuje od tipičnih biografija, pod naslovom Smrt fra Petra Lašvanina. Fra Petrova je smrt opisana kao događaj koji više pripada svetačkim legendama, te djeluje poput ulomka iz neke hagiografije u kojoj je ono legendarno bilo nešto sasvim uobičajeno.3 Sličan hagiografski zapis imamo o životu fra 1 Usp. Julijan Jelenić, Necrologium Bosnae Argentinae. Po kodeksu Franjevačkoga samostana u Kr. Sutjesci, Sarajevo, 1917. Jelenić je iz sutješkoga nekrologija napravio izbor istaknutijih franjevaca, za koje je smatrao da bi mogli poslužiti “pri pisanju kulturne, socijalne ili političke povijesti hrvatskoga naroda” (str. 5). 2 Usp. Bono Benić, Ljetopis sutješkoga samostana, Synopsis, Sarajevo – Zagreb, 2003, str. 269; 274, 335–336. 3 Usp. Nikola Lašvanin, Ljetopis, Synopsis, Sarajevo – Zagreb, 2003, str. 290–295.
7
Biblioteka Iz Bosne Srebrene
Šimuna Filipovića, a napisao ga je gvardijan talijanskoga samostana Ripatransone, gdje je fra Šimun proveo zadnje godine svoga života.4 Još možemo uzgredno spomenuti i popis pisaca Bosne Srebrene, fra Filipa Lastrića, u djelu Epitome vetustatum Bosnensis provinciae (1776), premda se tu zapravo i ne radi o biografijama. Lastrić, naime, ne opisuje životni put franjevačkih pisaca, nego samo navodi što su napisali, odnosno donosi bibliografiju objavljenih djela kao izdvojen dio njihova djelovanja (Divković, Ančić, Bandulavić, Matijević, Margitić), što su u stvari samo reducirani biografski zapisi.5 U XIX. stoljeću kao prvoga franjevačkog biografa susrećemo fra Marijana Šunjića. Napisao je na latinskom jeziku biografiju apostolskoga vikara fra Augustina Miletića. Objavio ju je u Rimu 1835, četiri godine nakon Miletićeve smrti, ne navodeći svoje ime kao autora.6 To je prva ciljano napisana i objavljena biografija u bosanskih franjevaca. Ona nosi sve značajke vremena u kome je nastala: u njoj autor ne ide za sustavnim navođenjem podataka i činjenica iz Miletićeva života. Nije mu bio cilj faktografski do kraja složiti mozaik svih oblika djelovanja biskupa Miletića. On je opisao njegov lik kao refleks njegova djela, onako kako ga je doživio, te se u biografiji Miletićevi “divni uresi“ (…) “samo u kratkim crtama naznačuju“. Ocrtao je profil Miletićeva lika s njegovim ključnim moralnim i intelektualnim svojstvima, predstavivši ga, u duhu vremena, kao uzoran lik koji rese brojne vrline što proizlaze iz njegova djela. Šunjić se nije upuštao u taksativan opis pojedinih aktivnosti fra Augustina Miletića, on ih gleda u njegovoj osobi iz koje zrače i po kojima je on to što jest – gleda ih kao njegove vrline. Tekst se odlikuje uspjelim literarnim opisima, kao i psihološkim zapažanjima.
4 Usp. Fra Šimun Filipović 1732.–1802. (zbornik radova sa skupa održanog u Dubravama kod Brčkog 23. studenog 2002), Ripatransone, 2003, str. 45–46. 5 Usp. Filip Lastrić, Pregled starina Bosanske provincije, Sarajevo – Zagreb, 2003, str. 136–138. 6 [Marijan Šunjić], De vita illustris viri Augustini Milletichii episcopi olim dauliensis et vicarii apostolici in Bosnia commentarius ab alumno ejusdem provinciae confectus, Romae M.DCCC.XXXV. Na hrvatski preveo fra Marko Ćorić.
8
Biografije bosanskih franjevaca
Fra Ivan Frano Jukić prvi iz kruga franjevaca piše biografije akribijski, pouzdano inzistirajući na relevantnim podacima o autoru i njegovu djelu, odnosno na činjeničnom stanju. Takvi su njegovi životopisi fra Jurja Dobretića (Dragišića), fra Mate Benlića i fra Nikole Ogramića Olovčića, koji nisu njegovi suvremenici. On o njima ne piše u duhu pohvalnica, kako se to zapaža kod nekih drugih franjevačkih biografa XIX. stoljeća. Likovi, kojih živote i djela opisuje, nisu iz njegova vremena i on prema njima nema neposredan emotivni odnos. Njegove su biografske informacije pouzdane i do njih je dolazio korištenjem literature i arhivskih zapisa na osnovi čega je donosio vlastite prosudbe i ocjene. Jednako temeljito postupa i u svojoj biobibliografiji pisaca XVII. i XVIII. stoljeća. Jukić je prvi moderni biograf unutar franjevačkoga kruga, a i šire u BiH, koji je znanstveno obrađivao spomenutu tematiku.7 Kratku Jukićevu biografiju napisao je fra Grgo Martić u knjizi Narodne piesme, koje su skupili on i Jukić, a izdao fra Filip Kunić 1858. godine.8 Fra Lovro Karaula u dvjema biografijama, o fra Augustinu Miletiću i fra Marijanu Jakovljeviću, polazi od ključnih podataka koje je sam prikupio i na toj osnovi gradi opis života dvojice spomenutih franjevaca. I kod njega se osjeća emotivno obojen pristup u pisanju biografije, s obzirom na to da se radi o ljudima s kojima je na različite načine bio povezan.9 Krajnje reducirane biografske zapise otkrivamo i u poeziji franjevačkih latinista, fra Blaža Josića, fra Ambroza Matića, fra Andrije Barukčića, koji su na latinskom spjevali pohvalnice uglednim franjevcima, svojim suvremenicima, Rafi i Gabrijelu Barišiću, Marijanu 7 Usp. Ivan Franjo Jukić, Sabrana djela, knjiga 2, prir. Boris Ćorić, Svjetlost, Sarajevo, 1973, str. 41–43; 51–56; 244–247; 479–484. 8 Narodne piesme bosanske i hercegovačke, skupili Ivan Franjo Jukić i Ljubomir Hercegovac, izdao Filip Kunić, Osijek, 1858, str. XIV–XVI. 9 Oba su životopisa objavljena u zborniku Pro populo. Život i djelo fra Lovre Karaule (1800.–1875.), Sarajevo, 2000, str. 227–234; 277–287. Životopis fra Marijana Jakovljevića objavljen je prvi put 1863, a o fra Augustinu Miletiću kao rukopis u ovdje spomenutom zborniku 2000. godine.
9
Biblioteka Iz Bosne Srebrene
Šunjiću, Stjepanu Marijanoviću… Korak dalje od njih otišao je fra Martin Nedić. On je u stihovima u devet pjevanja, u duhu narodne pjesme, opjevao život i djelo fra Marijana Šunjića. To je jedinstven primjer unutar ovoga spisateljskog žanra bosanskih franjevaca. Već sama činjenica uporabe pjesničke forme ukazuje na pohvalnički karakter Nedićeva pristupa pisanju biografije, a u ovom slučaju i izrazito naglašen.10 Fra Anto Knežević predstavio se kao vrstan biograf, iscrpno opisavši život i djelo fra Marijana Šunjića u 28 poglavlja, a objavio ga je 1875. godine u Glasniku Biskupije Đakovačko Sriemske.11 U predgovoru je naveo da je pisanjem ove biografije želio biskupa Šunjića postaviti kao uzor koji treba slijediti: “U pisanju koliko sam nastojao da točno i iskreno pokažem sjajne krieposti Šunjićeve, u koje bi se kao u bistro ogledalo mogli ogledati i naša mladež redovnička, i puk pravovjerni, toliko sam nastojao i obrazložiti ono, o čem sam govorio, da se tako čitaoci na kriepost lakše prignu. Bog dao i trud plodom plodio!“12 Knežević je dao sustavni pregled života i djela fra Marijana Šunjića, počevši od mjesta njegova rođenja i njegovih roditelja, preko ulaska u Red i školovanja, obavljanja službe župnika, rada za Provinciju, rada na dobrobit puka, imenovanja za biskupa i obavljanja biskupske službe, do smrti u Beču i pokopa u Gučoj Gori. Knežević se nije zaustavio tek na iznošenju činjenica. One su mu bile prije svega inspiracija da na plastičan način oslika ukupnu atmosferu vezanu uz pojedine događaje iz Šunjićeva života ili pak uz njegovu osobu koju inače široko kontekstualizira. Knežević sveukupno Šunjićevo djelovanje utjelovljuje u prikazu osobnih vrlina kojima su njegova Usp. Martin Nedić, Život fr. Marijana Šunjića, njegdašnjega biskupa Panade i namjestnika apostolskoga u Bosni, Đakovo, 1883, str. 110. 11 Fra Anto Knežević, “O. Marijan Šunjić, biskup i apoštolski namjestnik bosanske države (†1860)“, Glasnik Biskupije Djakovačko Sriemske, god. III, 1875, br. 14, str. 125–128; br. 15, str. 134–136; br. 16, str. 141–144; br. 18, str. 157–159; br. 19, str. 164–167; br. 20, str. 173–176; br. 22, str. 196–198; br. 23, str. 201–203; br. 24, str. 213–214. Kratku biografiju fra Marijana Šunjića v. u Bosanskom prijatelju, sv. IV/1870, str. 188–190. 12 Glasnik Biskupije Djakovačko Sriemske, br. 14, 1875, str. 125. 10
10
Biografije bosanskih franjevaca
djela samo vanjski znaci. I kod njega se osjeća naglašena naklonost u opisivanju Šunjićeva lika. Kroz životopis on želi podastrijeti lik i djelo M. Šunjića kao uzor mladim franjevačkim kandidatima: “Evo dakle, oj mladeži bosanska, kratke crtice iz života Šunjićeva, iz života onoga Šunjića, koga sam ti s razlogom, kako jur vidiš, kao pravoga narodnoga čovjeka predstavio, i drugo mi ne ostaje, nego te pozvati da se vruće spomeneš duše Šunjićeve i da u nauku i kriepostih sliediš slavna djela njegova, ter ćeš samo tako moći koristiti tvojoj jadnoj otačbini miloj na ovomu svijetu, a za trude tvoje zadobit ćeš na drugom slavu blaženih.”13 Fra Jako Baltić, ljetopisac, u svome ljetopisu Godišnjak, objavljenom u novije vrijeme, donosi nekoliko kratkih biografskih zapisa o istaknutim franjevcima kao što su F. Lastrić, M. Dobretić, A. Miletić, koji su ranije živjeli i djelovali, ali znatno opširnije i s mnogo pojedinosti govori o svome suvremeniku fra Marijanu Šunjiću s kojim je bio i osobno blizak.14 Pod konac XIX. stoljeća biografije pišu fra Mijo Batinić, fra Franjo Cvjetko Nedić, fra Josip Dobroslav Božić, fra Jako Matković, fra Ignacije Strukić i fra Augustin Ćorić. Svi su oni dali svoj doprinos, veći ili manji, razvitku biografije kao žanra u franjevačkoj pisanoj kulturi. Fra Mijo Batinić u svome životopisu fra Augustina Miletića15 jednim se dijelom oslanja na životopis “kojeg sastavi mezimac mu fra Marijan Šunjić i izdade 1835”, ali se, kako kaže, najviše služio “njegovim izvornim dopisima“, koji se nalaze u Propagandinu arhivu u Rimu, i “pismohranom fojničkog samostana i franjevačke bosanske države”. Svoje je djelo namijenio katoličkom puku želeći “da se i najkasnije potomstvo nadahnjuje istim načelima i nazorima, koji su odsievali iz života ovoga uzor-svećenika i rodoljuba”. Cilj mu je, dakle, da to djelo ima svoju odgojnu ulogu, kako to uglavnom naGlasnik Biskupije Djakovačko Sriemske, br. 24, 1875, str. 214. Usp. Jako Baltić, Godišnjak od događaja i promine vrimena u Bosni 1754–1882, Synopsis, Sarajevo – Zagreb, 2003, str. 92; 95–96; 122–123; 302–305. 15 Mijo V. Batinić, Životopis fra Augustina Miletića, biskupa daulijskoga i namjestnika apostolskoga u Bosni i Hercegovini, Zagreb, 1883. 13 14
11
Biblioteka Iz Bosne Srebrene
glašava većina franjevačkih biografa XIX. stoljeća. Batinić je napisao i više desetaka biografija fojničkih franjevaca, objavivši ih u svojoj monografiji o fojničkom samostanu. Ovdje je riječ o kratkim biografijama s osnovnim podacima iz života franjevaca koji su svojim djelovanjem ili podrijetlom bili vezani za samostan u Fojnici.16 Franjo Cvjetko Nedić pisao je u Glasniku jugoslavenskih franjevaca (1889) o likovima svetoga života kakvi su bili Katarina Kotromanić, fra Anđeo Zvizdović, fra Petar Zlojutrić, fra Petar Bošnjak i dr.17 Fra Josip Dobroslav Božić u Novom prijatelju Bosne (1894) objavio je kratke biografije fra Anđela Zvizdovića, fra Martina Čagelja i fra Lovre Tomića.18 Fra Jako Matković objavio je bibliografiju tiskanih djela bosanskih franjevaca (1896),19 dok je fra Ignacije Strukić u svome djelu Povjestničke crtice Kreševa (1899) dao iscrpnije biografske opise fra Nikole Ogramića Olovčića i fra Augustina Botoš-Okića, te kraće zapise o još nekoliko istaknutih franjevaca.20 Fra Augustin Ćorić skupljao je građu i skicirao biografiju fra Ivana Frane Jukića, ali je umro mlad, u 26. godini života (1897), te je njegov rad objavljen kasnije. Tijekom prvih triju desetljeća XX. stoljeća tiskano je nekoliko zapaženijih biografija bosanskih franjevaca. U prvom su desetljeću nastale dvije biografije fra Ivana Frane Jukića i jedna fra Jake Baltića. O Jukiću su biografije objavili Tugomir Alaupović (1907), te fra Josip Markušić i Branko Škarica na osnovi spomenutog Ćorićeva rukopisa (1908), dok je fra Jako Matković objavio biografiju fra Jake Baltića (1908).
16 Mijo V. Batinić, Franjevački
samostan u Fojnici od stoljeća XIV.–XX., Zagreb, 1913. Poglavlje u navedenoj knjizi s kratkim biografijama fojničkih fratara nosi naslov “Znamenitija braća ovoga samostana“. 17 Franjo Cvjetko Nedić, “Božji ugodnici iz Bosne“, Glasnik jugoslavenskih franjevaca, 2/1889, 17–22; 3/1889, 43–47; 4/1889, 60–62; 5/1889, 73–76. 18 Josip Dobroslav Božić, Novi prijatelj Bosne, sv. 3/1894, str. 3–8; 12–17. 19 Jako Matković, Bibliografia bosanskih franjevaca, Tiskane knjige, Sarajevo 1896. 20 Ignacije Strukić, Povjestničke crtice Kreševa i franjevačkoga samostana, Sarajevo, 1899, str. 44; 46; 83; 87 i drugdje. 12
Biografije bosanskih franjevaca
Posebnu pozornost zaslužuje monografska obrada Jukićeva života i djela od strane Tugomira Alaupovića.21 Prije njega, o Jukiću je malo pisano. Alaupović je temeljito i istraživački pristupio izradi monografije pregledavši listove gdje se Jukić javljao ili se o njemu ponešto pisalo, te koristeći arhivske zapise kojih također nije bilo mnogo. Čime je bio motiviran i kojim je putom išao u svome istraživanju, spomenuo je na početku svoje monografije: “Da se ikoliko odužimo mi u Bosni uspomeni marljivoga i nesretnoga Ilira iz Bosne, fra Iv. Frane Jukića, pokušao sam da mu napišem monografiju i prikažem u krupnim crtama njegov obilati rad oko pridizanja prosvjete u Bosni i Hercegovini prigodom pedesetogodišnjice smrti njegove. Koliko sam samo mogao, pregledao sam hrvatske i srpske listove, u kojima je pisao i u kojima se o njemu pisalo, ali bit će sigurno, da mi je štošta i izmaklo, ko kada se piše u Sarajevu, gdje nema nikakove biblioteke i gdje je svaki nešto naučniji rad gotovo nemoguć. […] Napose mi se je od srca zahvaliti fra Jozi Gariću, koji je potražio krštenicu Jukićevu te se tako mogao tačno ustanoviti i dan rođenja kao i ostale vijesti o roditeljima i bratu Jukićevu. Tajnik bosanske franjevačke provincije fra Filip Pašalić pretražio je za ovaj posao čitav arhiv, ali se nije mnogo našlo u njem o Jukiću. Iz Godišnjaka, što ga je pisao pokojni fra Jako Baltić, ispisao mi je prečasni fra Jako Matković sve, što se tiče Jukića. Ali ni tu nema mnogo.“22 Godinu dana kasnije (1908), Jukićev životopis zajednički su objelodanili fra Josip Markušić i fra Branko Škarica.23 Napisali su ga na osnovi rukopisa fra Augustina Ćorića (1871–97), a u Pripomeni na koncu djela objasnili su kako je nastao rukopis:
21 Tugomir Alaupović, Ivan Frano Jukić (1818–1857), Separatni otisak iz dvadesetprvog izvještaja Velike gimnazije u Sarajevu, Zemaljska štamparija, Sarajevo, 1907. 22 Ibidem, Predgovor. 23 Život i rad Ivana Frane Jukića. Na temelju rukopisa o. Aug/ustina/ Ćorića napisali o. J. Markušić–o. B. Škarica. Preštampano iz “Serafinskog Perivoja”. Tisak i naklada Voglera i drugova u Sarajevu 1908.
13
Biblioteka Iz Bosne Srebrene
“U isto vrijeme, kad se je u Banjoj Luci radilo o spomeniku [1892. godine, op. M. K.], o. Augustin Ćorić, tada još bogoslov, poče raditi oko Jukićeva životopisa. A on je to mogo i bolje nego drugi, jer kao Varcaranin i bliži rođak braće Nike i Bože Ćorića, s kojima je Jukić iskreno prijateljivo i svoje im tajne otkrivo, dozno je neke potankosti o Jukiću, koje bi inače bile izginule. Još se je obraćo na Nedića i na Strossmayera, te mu i ovi poslaše neka izvješća o Jukiću. I kad je djelce već bio prilično škiciro, pokosi ga smrt 1. studenog 1897.“24 Fra Jako Matković napisao je biografiju fra Jake Baltića (1908)25 s opširnim opisima društvenih i političkih prilika njegova vremena, za što se uglavnom obilno koristio Baltićevom kronikom. Od sredine dvadesetih do početka tridesetih godina prošloga stoljeća objavljene su biografije franjevaca kojih su autori fra Julijan Jelenić, fra Bonifac Badrov, fra Augustin Čičić i fra Oton Knezović. Jelenić je objavio svoju bio-bibliografiju franjevaca Bosne Srebrene, prvi dio (1925),26 Badrov životopis fra Lovre Karaule (1925),27 dok su Čičić (1930)28 i Knezović (1931)29 objavili monografske studije o životu i djelu fra Grge Martića.
Autori biografija Fra M arijan Šunjić (Bučići kraj Travnika, 7. I. 1798–Beč, 28. IX. 1860). Osnovnu je izobrazbu stekao u samostanu u Fojnici. Filozofiju i teologiju studirao je u Zagrebu i Mohaču (1814–21). Potom je u Zagrebu i Beču pohađao studij istočnih jezika – arapskoIbidem, str. 120–121. J/ako/ Matković, Život o. Jakova Baltića 1813.–1887, Naklada “Seraf/inskog/ Perivoja“, Sarajevo, 1908. 26 Julijan Jelenić, Bio-bibliografija franjevaca Bosne Srebreničke, I. svezak, AnčićJosić, Zagreb, 1925. Drugi je svezak ostao u rukopisu. 27 Bonifac Badrov, Fra Lovro Karaula (Prilog povijesti bosanskih franjevaca), Sarajevo, 1925; također: Sabrana djela, sv. III, Livno – Sarajevo, 1997. 28 A/ugustin/ Čičić, Monografija o fra Grgi Martiću, 24. I. 1822–30. VIII. 1905, Tisak Narodne prosvjete, Zagreb, 1930. 29 Oton Knezović, Fra Grgo Martić (Studija), Sarajevo, 1931. 24
25
14
Biografije bosanskih franjevaca
ga, perzijskog i turskog. Poznavao je devet jezika. Neko je vrijeme proveo studirajući jezike kod čuvenog poliglota, kardinala Mezzofantija u Bologni. U Bosni Srebrenoj obavljao službe kapelana i župnika, zatim tajnika i kustosa Provincije, te provincijala (1847–51). Zadnjih pet godina života (1855–60) službovao je kao apostolski vikar u Bosni i titularni biskup panadski. Bio je vrlo izobražen i širokih pogleda, po čemu ide u red najistaknutijih franjevaca Bosne Srebrene. Putovao je u Rim i Carigrad radi potreba Provincije; pisao je caru Franji Josipu u Beč tražeći od njega da se zauzme za poboljšanje uvjeta života katolika pod turskom vlašću. Zalagao se za podizanje crkava i samostana, radio je na poboljšanju školstva. Osmanske su ga vlasti u dva maha zatvarale. Šunjić je skupljao narodne pjesme, koje su kasnije objavljene, a bavio se i pisanjem. Najpoznatije mu je djelo o jeziku De vera orthographia (1853), zatim životopis fra Augustina Miletića De vita illustris viri Augustini Miletichi (1835), a napisao je i jednu pjesmu na latinskom u počast austrijskoga cara. U ovom izboru biografija donosimo njegov životopis A. Miletića u prijevodu fra Marka Ćorića. Fra Lovro K araula (Žirović kraj Livna, 23. XII. 1800–Žirović, 20. VII. 1875). Osnovnu i srednju izobrazbu stekao je u samostanu u Fojnici, dok je studij filozofije i teologije pohađao u Mađarskoj. Za svećenika je zaređen 1825. Službovao je najprije kao kapelan oko dvije i pol godine, a onda kao tajnik biskupa fra Augustina Miletića do njegove smrti 1831. Potom je bio župnik u Vidošima, gdje je sagradio kuću i isposlovao kupnju zemljišta za samostan na Gorici/ Livno. U Fojnici je obavljao službu gvardijana (1840–43) i profesora u samostanskom učilištu. Zaslužan je za podizanje škole u Fojnici. Putovao je u Carigrad kako bi isposlovao neke dokumente u korist Provincije. Tamošnji je boravak iskoristio za učenje turskoga, francuskog i talijanskog jezika. Obavljao je službu kustosa Provincije. Nakon što je 1854. imenovan župnikom u Čukliću, odatle je vodio i nadzirao gradnju crkve na Gorici. Službovao je kao župnik u Ljubunčiću od 1861, gdje je, uz kraći prekid zbog službe gvardijana na Gorici, ostao do konca života. Napisao je Spomenicu (1875) 15
Biblioteka Iz Bosne Srebrene
o nevoljama katolika i poslao je caru u Beč, što je izazvalo zazor osmanskih vlasti. To je, izgleda, bilo razlogom da je 20. srpnja 1875. dočekan u zasjedi i ubijen. Karaula se bavio i pisanjem, ali za života nije mnogo objavio. Iza sebe je ostavio više rukopisnih tekstova (životopisi, pisma, govori) koji su svjetlo dana ugledali nakon njegove smrti, i to u novije vrijeme, u zborniku Pro populo. Život i djelo fra Lovre Karaule (Sarajevo, 2000). U ovom su izboru mjesto našle dvije njegove biografije: fra Augustina Miletića i fra Marijana Jakovljevića. Fra Jako Baltić (Bukovica kraj Travnika, 30. III. 1813–Ovčarevo kraj Travnika, 5. I. 1887). Početnu je izobrazbu stekao kod franjevaca u Gučoj Gori. Školovanje je nastavio u fojničkom samostanu 1828, gdje je 1832. stupio u novicijat i postao članom Reda. Godine 1834. otišao je na studij u Feldvar, odakle je prešao u Pečuh, a potom u Vesprim u Ugarskoj. Po okončanju studija 1840. krenuo je s još trojicom svojih drugova (I. F. Jukić, B. Kovačević, B. Josić) u Bosnu s nakanom da diže ustanak protiv osmanske vlasti. Stariji i iskusniji fratri u tom su ih sanjarskom naumu zaustavili. Baltić je tada (zajedno s Jukićem) poslan u Dubrovnik. U rujnu 1840. u Kotoru je zaređen za svećenika. Ubrzo se vratio u rodni kraj, gdje je najprije službovao u Ovčarevu kao kapelan (1840–47), zatim kao dušobrižnik katolika i predstavnik franjevaca u Carigradu (1847–49). Po povratku iz Carigrada kratko je djelovao u Fojnici. Kao župnik službovao je u Brestovskom, Kotor Varošu, Jardolu, Docu, Gučoj Gori i Ovčarevu. Godine 1852. imenovan je za samostanskog vikara u Fojnici, a dvije godine kasnije postaje gvardijan u istom samostanu (1854–57), a potom predstojnik rezidencije u Gučoj Gori (1857–64). Bio je biran za definitora Bosne Srebrene (1857) i kustosa (1872). Zajedno s fra Marijanom Šunjićem sagradio je samostan u Gučoj Gori, a potom i crkvu u Ovčarevu. Primio je odlikovanje cara Franje Josipa. Autor je ljetopisa Godišnjak od događaja crkvenih, svietskih i promine vrimena u Bosni koji je sačuvan u rukopisu, a priređen je i objavljen u novije vrijeme (1991; 2003). 16
Biografije bosanskih franjevaca
U njemu se nalazi i nekoliko biografija fratara. U ovom izboru donosimo biografiju apostolskog vikara i biskupa fra Marijana Šunjića. Fra Ivan Frano Jukić (Banja Luka, 8. VII. 1818–Beč, 20. V. 1857). Početnu izobrazbu stekao je kod svoga župnika, a daljnje školovanje nastavio u samostanu u Fojnici. Studij filozofije pohađao je u Zagrebu (1835–37), a teologije u Vesprimu (1837–40) i Dubrovniku. Svećenički red primio 1842. Po povratku u Bosnu djelovao je kao dušobrižnik i učitelj u Fojnici, Kraljevoj Sutjesci, Ivanjskoj i Varcaru. Povezao se s Omer-pašom Latasom prilikom njegove pacifikacije Bosne, ali je uskoro dospio u nemilost, te ga je Latas utamničio 17. siječnja 1852, a u svibnju poslao u izgnanstvo u Carigrad. Posredovanjem Antuna Mihanovića, koji je tamo bio austrijski diplomat, Jukić je pušten iz carigradskoga zatvora 5. srpnja iste godine. Iako je to živo želio, zabranjen mu je povratak u Bosnu. Đakovački biskup J. J. Strossmayer primio ga je u svoju biskupiju 1854. Uskoro pobolijeva. U proljeće 1857. odlazi u Beč na liječenje, gdje, nakon operacije 20. svibnja, umire. Pokopan je na bečkom groblju St. Marxer Friedhof u zajedničku grobnicu, tamo gdje je završio i čuveni W. A. Mozart. Ivan Frano Jukić jedan je od najistaknutijih likova XIX. stoljeća u Bosni i Hercegovini. On je prvi intelektualac u BiH u modernom značenju te riječi. Bio je povezan sa zagrebačkim ilircima (Gaj, Vraz, Babukić). Osnivao je škole, obavljao službu učitelja, nabavljao i raspačavao knjige, i to u opsegu jedne moderne knjižare, pokrenuo prvi časopis na tlu BiH, Bosanski prijatelj (1850) (uredio tri sveska), idejni je začetnik prvoga muzeja i prvoga književnog društva u BiH, borac za politička i kulturno-prosvjetna prava svih građana... Njegov manifest Želje i molbe krstjanah u BiH, u kojem traži prava i punu slobodu za kršćane u teokratskom osmanskom društvu, po svojim je idejama toliko moderan kao da je pisan u naše vrijeme. Pisao je putopise, povijesne, zemljopisne i etnografske radove, skupljao narodne pjesme… Uz tri sveska Bosanskoga prijatelja (1850; 1851; 1861) objavio je Početak pismenstva (1848), Zemljopis i poviestnicu Bosne (1851), a neke je knjige priredio i izdao. Surađivao je u hrvatskim 17
Biblioteka Iz Bosne Srebrene
časopisima. Objavljena su mu Sabrana djela, sv. I–III, Sarajevo, 1973. (prir. Boris Ćorić). Objavio je i niz biografija istaknutijih franjevaca i franjevačkih pisaca XVII. i XVIII. stoljeća. U ovom smo izboru izdvojili biografije fra Jurja Dragišića (Dobretića), fra Mate Benlića i fra Nikole Ogramića. F r a A n to K neže v ić (Varcar /Mrkonjić Grad/, 9. I. 1834–Kotor Varoš, 22. IX. 1889). Početnu izobrazbu stekao je u Varcaru (pohađao je školu koju je vodio fra I. F. Jukić), a nastavio je u fojničkom samostanu, gdje je pohađao filozofiju. Teologiju je studirao u Rimu i Sieni u Italiji. Zaređen je 1856. godine. Po povratku u domovinu obavljao je pastoralne i odgojne službe. Kao kapelan i župnik službovao je u Varcaru, Bugojnu, Dobretićima, Petrićevcu, Jajcu, Liskovici i Kotor Varošu, a kao odgojitelj franjevačkih pripravnika u Livnu, Gučoj Gori i Đakovu. Zalagao se za uspostavu franjevačkog samostana u Jajcu, radi čega je putovao u Rim. Ide u red najangažiranijih ličnosti svoga vremena. Zauzimao se za potlačeni kršćanski puk. Bio je obuzet idejom o autonomiji Bosne i Hercegovine. Bavio se pisanjem. Objavljivao je priloge u periodičkim publikacijama, a objelodanio je i nekoliko zasebnih djela: Carsko-turski namjesnici u BiH (1888), Kratka povjest kralja bosanskih, sv. I–III. (1884–87), Krvava knjiga (1869), Pad Bosne (1886). U rukopisu mu je ostala Kronika samostana u Gučoj Gori, Povjesnica novoimenovanog franjevačkog samostana u Jajcu (I–III) i Varica. U Glasniku Biskupije Djakovačko Sriemske (1875) objavio je u više nastavaka opširnu biografiju biskupa fra Marijana Šunjića, koju donosimo u ovom izboru. F r a M i jo B at i n i ć (Fojnica, 25. X. 1846–Fojnica, 26. XII. 1921). Početnu izobrazbu stekao je kod župnika na Kupresu, a zatim je školovanje nastavio u samostanu Gorica kraj Livna. Studij filozofije i teologije započeo je u Bosni, nastavio u Italiji (1864–67) te okončao u Đakovu. Za svećenika je zaređen 1869. Djelovao je kao dušobrižnik i učitelj, te u upravnim službama Bosne Srebrene. Bio je učitelj u pučkoj i latinskoj školi u Fojnici (1873–77), a župničku je službu obnašao u Bugojnu, Uskoplju, Brestovskom i Fojnici, gdje 18
Biografije bosanskih franjevaca
je službovao i kao gvardijan (1893–96) i učitelj novaka (1898). Bio je tajnik dvojice provincijala te generala Reda na njegovu službenom pohodu kroz Bosnu i na putu u Beč. Obnašao je službu definitora u Upravi Provincije i generalnog definitora u Upravi Reda u Rimu. Bio je široke izobrazbe. Poseban je njegov interes bio usmjeren na istraživanje franjevačke prošlosti. Surađivao je u više periodičkih publikacija. Objavio je: Djelovanje franjevaca u Bosni i Hercegovini u prvih šest viekova njihova boravka, sv. I–III. (1881–1887), Životopis fra Augustina Miletića (1883), Franjevački samostan u Fojnici (1913) i dr. U ovom izboru, uz biografiju fra Augustina Miletića, donosimo i biografije znamenitijih franjevaca fojničkoga samostana objavljene u njegovoj monografiji o samostanu u Fojnici. F r a J a ko M at kov ić (Guča Gora, 3. VI. 1855–3. IV. 1909). Osnovnu izobrazbu stekao je u rodnom mjestu, nastavio u fojničkom samostanu. Filozofiju i teologiju studirao je u Đakovu (1870–76) i u Ostrogonu (1876–78). Svećenički red primio je 1879. Obavljao je pastoralne, prosvjetne i upravne službe. Učiteljevao je u Docu i Ovčarevu, bio lektor filozofije, župnik u Ovčarevu i Gučoj Gori, gdje je obavljao i službu gvardijana. U upravi Bosne Srebrene sudjelovao je kao tajnik (1885–88) i kustos (1894–97). Objavljivao je u više periodičkih publikacija. Autor je prve cjelovitije biobibliografije Bosne Srebrene objavljene pod naslovom Biobibliografija bosanskih franjevaca (1896) te Baltićeva životopisa, Život o. Jakova Baltića (1908). U ovom izboru biografija donosimo Matkovićev životopis fra Jakova Baltića F r a I gnacije S t ruk ić (Kreševo, 31. VII. 1860–Kreševo, 29. XI. 1906). Osnovnu i gimnazijsku izobrazbu stekao je kod franjevaca u rodnom Kreševu, a studij teologije završio je u Ostrogonu u Mađarskoj. Za svećenika je zaređen 1883. godine. Službovao je kao predavač na franjevačkoj gimnaziji u Gučoj Gori (1883–88), zatim kao meštar u novicijatu u Fojnici (1888–91), te kao tajnik provincijala (1891–94). Potom je desetak godina proboravio u Sarajevu gdje je organizirao Treći franjevački red, na čijoj je popularizaciji mnogo radio u cijeloj Bosni Srebrenoj. U Sarajevu se bavio i humanitarnim radom, osnovavši u tu svrhu “Kruh sv. Ante”. Tamo je 19
Biblioteka Iz Bosne Srebrene
utemeljio i “Društvo za gradnju crkve Sv. Ante”. Tijekom toga je vremena (desetak godina) bio i predavač na nekoliko škola: trgovačkoj, obrtničkoj, tehničkoj i višoj djevojačkoj. Javljao se u brojnim periodičkim publikacijama s temama iz povijesti te prilozima vjersko-poučnoga karaktera. Objavio je sljedeća djela: Povjestničke crtice Kreševa i franjevačkog samostana (1899), Katolička crkva u Bosni (1902), Serafinska Palestina (1899) i dr. U svojim Povjestničkim crticama Strukić je objavio i nekoliko biografija znamenitijih franjevaca. U ovom izboru donosimo biografije fra Nikole Ogramića i fra Augustina Botoš-Okića. Tugom ir A l aupov ić (Dolac kraj Travnika, 18. VIII. 1870–Zagreb, 9. IV. 1958). Osnovnu je školu pohađao kod franjevaca u Docu. Prvi mu je učitelj bio fra Jako Matković. Klasičnu je gimnaziju pohađao kod isusovaca u Travniku (1882–89), a nastavio na klasičnoj gimnaziji u Sarajevu. Maturalni je ispit položio u Zagrebu. Potom je upisao studij slavistike i klasične filologije na Sveučilištu u Zagrebu, a nastavio u Beču (1891–94). U listopadu 1894. obranio je doktorsku disertaciju na Sveučilištu u Beču. Iste je godine počeo predavati na klasičnoj gimnaziji u Sarajevu (neko vrijeme i na Tehničkoj školi) hrvatski, latinski i grčki jezik te filozofiju, do 1910, kada je imenovan upraviteljem Velike gimnazije u Tuzli. Obnašao je i službu nadzornika srednjih škola. Zbog jugoslavenske orijentacije optužen je za veleizdaju i suspendiran 1915. Potom je oslobođen, te je 1916. umirovljen i interniran u franjevački samostan u Sarajevu. Godine 1917. odlazi u Zagreb. U novoj je državi do 1920. ministar za vjere. Kasnije je bio član i potpredsjednik Državnoga savjeta. Umirovljen je 1929. Godine 1931. vratio se u Zagreb, gdje je ostao do konca života. Bio je u bliskim vezama s Ivom Andrićem. Surađivao je u brojnim časopisima. Pisao je pjesme, pripovijetke, crtice… priloge iz povijesti bosanskih franjevaca. Objavio je priloge o životu fra Marijana Šunjića i fra Grge Martića te monografsku studiju Ivan Franjo Jukić 1818–1857. (1907). Brojni rukopisi iz njegove ostavštine čuvaju se u franjevačkom samostanu u Visokom. U ovom je izboru Tugomir Alaupović jedini od autora biografija koji nije bio franjevac. Bio je, međutim, blisko povezan s franjevci20
Biografije bosanskih franjevaca
ma. Pokazivao je interes za franjevačku kulturnu povijest, što, uostalom, pokazuje i monografska studija o fra Ivanu Frani Jukiću koju ovdje donosimo. Iz nje smo izostavili Jukićeva pisma, s obzirom na to da će biti objavljena na drugom mjestu u ediciji Iz Bosne Srebrene. F r a A ugustin Ć or ić (Varcar Vakuf, 19. I. 1871–Kotor Varoš, 1. XI. 1897). Članom franjevačke zajednice postao je 1888. godine. Svećenički red primio je 1894. Službovao je kao kapelan u Kotor Varošu (1895/96) te kao zamjenik gvardijana i franjevačkome samostanu u Jajcu (1896/97). Budući da je po rođenju iz Varcara, gdje je Jukić boravio i osnovao svoju školu, još se kao student, prikupljajući podatke o njemu, zainteresirao za njegov život. Informacije je tražio i od onih koji su Jukića osobno poznavali, pa je na taj način sačuvano ponešto od onoga što bi inače nestalo. Iznenadna prerana smrt omela ga je da to djelo dovrši i izda. Na osnovi njegova rukopisa, fra Josip Markušić i fra Branko Škarica napisali su Jukićevu biografiju, Život i rad Ivana Frane Jukića (1908). F r a Julija n Jelenić (Rječani kraj Modriče, 29. VIII. 1877–Zagreb, 5. VIII. 1931). Osnovnu je izobrazbu stekao u Modriči i Tolisi, a gimnaziju je pohađao u Gučoj Gori. Filozofsko-teološki studij pohađao je u Kraljevoj Sutjesci (1899–1901) i Budimpešti (1901–05). Svećenički je red primio 1903. Godine 1908. položio je doktorski ispit disertacijom De patarenis Bosnae (O bosanskim patarenima). Na Franjevačkoj teologiji u Livnu (1905–09) i Sarajevu (1909–19) predavao je dogmatiku, crkvenu povijest i crkveno pravo. Od 1919. do konca života, 1931, predavao je crkvenu povijest na Teološkom fakultetu u Zagrebu, gdje je obnašao i službe prodekana i dekana. Bio je dopisni član Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti. Jelenić je vrlo plodan pisac – objavio je oko 300 bibliografskih jedinica. Surađivao je u brojnim periodičkim publikacijama. Objavljivao je članke i studije o prošlosti bosanskih franjevaca, kao i iz opće povijesti Crkve. Objelodanio je više zbirki izvora skupljenih iz rimskih i arhiva Bosne Srebrene te najstarije franjevačke ljetopise. Glavna su mu djela: Kultura i bosanski franjevci, sv. I–II. (1912–15), Kraljevsko Visoko i samostan sv. Nikole (1906), Izvori za kulturnu povijest bosanskih franjevaca (1913), Povijest Hristove Crkve, sv. I–III. (1921–28), 21
Biblioteka Iz Bosne Srebrene
Bio-bibliografija franjevaca Bosne Srebreničke (1925), Spomenici kulturnog rada franjevaca Bosne Srebreničke (1927) i dr. U ovom izboru donosimo biografije fra Matije Divkovića, fra Ivana Ančića, fra Marka Dobretića, fra Andrije Barukčića i fra Mije Batinića iz Jelenićeve knjige Bio-bibliografija franjevaca. F r a J osip M a r k ušić (Čepak kraj Kotor Varoša, 23. I. 1880– Jajce, 26. II. 1968). Osnovnu je izobrazbu stekao u Kotor Varošu, a gimnaziju je pohađao u Gučoj Gori (1894–99). Nakon godine novicijata u Fojnici (1899/1900), nastavio je sa studijem teologije u Kraljevoj Sutjesci (1900/1901) i Budimpešti (1901–04). Svećenički je red primio 1904. Po završetku studija službovao je kao profesor u Visokom (1905– 15), gdje je biran i za predsjednika Gimnazije. Bio je župnik u Kotor Varošu (1916–19). Višekratno je obavljao službu gvardijana u Jajcu (1915/16; 1922–28), u samostanu Sv. Ante u Sarajevu (1919–22) i u Beogradu (1931–39). Uz službe definitora i kustosa, triput je biran za provincijala Bosne Srebrene (1928–31; 1949–52; 1952–55). Zajedno s jajačkim gvardijanom fra Bonom Ostojićem sudjelovao je na Drugom zasjedanju AVNOJ-a 1943. godine. Između 1940. i 1949, te 1955. i 1968. živio je u Jajcu kao umirovljenik. Markušić je autor brojnih članaka i nekoliko samostalnih djela. Pisao je priloge o općoj, kulturnoj i crkvenoj prošlosti na ovim prostorima. Napisao je i zbirku pjesama. Surađivao je u više periodičkih publikacija. Objavio je sljedeća djela: Kmetovsko pitanje u Bosni i Hercegovini (1911), Krvavi behari (pjesme, 1907), Život i rad Ivana Frane Jukića (zajedno s B. Škaricom, na temelju rukopisa fra A. Ćorića, 1908) i dr. Ovdje donosimo Markušićevu biografiju fra Ivana Frane Jukića (u suautorstvu s Brankom Škaricom). F r a B r a n ko Š k a r ic a (Varcar Vakuf /Mrkonjić Grad/, 3. XI. 1883–?). Osnovnu školu pohađao je u rodnom mjestu, a gimnaziju u Gučoj Gori. Filozofiju i teologiju studirao je u Mađarskoj. Za svećenika je zaređen 1906. Kao župnik je djelovao u Podmilačju i Kotor Varošu. Godine 1927. prešao je u starokatoličku zajednicu, koju je kao njihov svećenik vodio sve do konca života. Javljao se u raznim časopisima. Zajedno s fra Josipom Markušićem objavio je Jukićeve 22
Biografije bosanskih franjevaca
narodne pjesme te Jukićev životopis, na osnovi rukopisnih bilješki fra Augustina Ćorića, koji donosimo u ovom izboru. F r a A ugustin Č ičić (Kreševo, 14. IV. 1889–Kreševo, 26. IX. 1955). Osnovnu i srednju školu pohađao je u Kreševu i Visokom, studij filozofije i teologije u Livnu i Sarajevu. Poslijediplomski studij završio je u Beču, gdje je 1917. godine položio i doktorski ispit. Pastoralno je djelovao u Kreševu, Beču (za hrvatske ranjenike) te kratko kao župnik u Tuzli. Pet je godina bio profesor na Franjevačkoj teologiji (1917–21). Godine 1922, kraljevim je ukazom imenovan za referenta katoličkog odjeljenja u Ministarstvu vjera u Beogradu, od 1927. u svojstvu inspektora, a 1928. postao je načelnikom u istom Ministarstvu. Razriješen je i umirovljen 1942. Ostao je u Beogradu do 1954. godine, kada je prešao u Kreševo. Svojim je prilozima surađivao u brojnim časopisima. Neko je vrijeme uređivao franjevački časopis Naša misao. Pisao je pjesme, književne prikaze, kritike, priloge iz povijesti, zapise o pojedinim franjevcima… Najvažnije njegovo biografsko djelo jest Monografija o fra Grgi Martiću (1930), koju donosimo u ovom izboru. Izostavljen je dio u kojemu se, uz preopširno citiranje stihova, ekstenzivno interpretriraju Osvetnici. F r a O ton K nezov ić (Crnopod kraj Ljubuškoga, 27. I. 1889– Chicago, 20. X. 1964). U Franjevački red stupio je 1910. godine. Nakon gimnazije u Širokom Brijegu pohađao je studij filozofije i teologije na Franjevačkoj bogosloviji u Mostaru. Doktorsku disertaciju iz filozofije obranio je 1923. godine. Djelovao je kao profesor na franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Širokom Brijegu. Godine 1950. otišao je u emigraciju u SAD. Tamo je ostao do konca života. Svojim je prilozima surađivao u više periodičkih publikacija. Objavio je nekoliko knjiga: Početak romantizma u našoj književnosti (1930), Fra Grgo Martić (1931), Hrvatska povijest od najstarijeg doba do 1918. (1935), Život i rad fra Didaka Buntića (1938). Ovdje donosimo njegov životopis fra Grge Martića u skraćenu obliku. Izostavili smo, naime, dio o njegovoj analizi Martićevih spjevova u kojemu uglavnom obilno citira stihove, a sama je analiza, k tome, uvelike zastarjela. 23
Biblioteka Iz Bosne Srebrene
F r a B onifac B a drov (Livno, 11. XI. 1896–Sarajevo, 13. VII. 1974). Osnovnu je školu završio u rodnom mjestu, gimnaziju u Visokom. Filozofiju i teologiju studirao u Sarajevu, Kalocsi (Mađarska) i Fribourgu (Švicarska), gdje je obranio doktorsku disertaciju iz filozofije 1924. Po završetku studija predavao je njemački i francuski na Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Visokom (1921–24), a potom francuski i filozofiju do 1941. Istodobno je od 1934. predavao filozofiju na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, a od 1941. do 1973. isključivo na Teologiji. Obnašao je službe rektora Teologije, gvardijana u samostanu i definitora u Provinciji. Javljao se prilozima u periodičkim publikacijama, ponajviše u reviji Dobri pastir. Pisao je studije o suvremenim filozofima (Heidegger, Blondel, Sartre, Jaspers…) i književnicima (Gide, Claudel, Ibsen…). Pisao je i o pojedinim istaknutim franjevcima. Objavio je sljedeća djela: Fra Lovro Karaula (1925), La notion de la vie d’après Bergson (1926) i dr. Njegove studije i drugi prilozi objavljeni su u Sabranim djelima, sv. I–III. (1997). U ovom izboru donosimo njegovu biografiju fra Lovre Karaule. Marko Karamatić
24
Napomena priređivača U ovome zborniku biografijā bosanskih franjevaca obuhvaćeno je vremensko razdoblje od jednoga stoljeća, odnosno od prve biografije fra Augustina Miletića koju je na latinskome objavio fra Marijan Šunjić 1835. godine, do biografije fra Grge Martića 1831, koju je napisao fra Oton Knezović. U tom je nizu petnaest biografa, od kojih su dvanaestorica autori pojedinačnih biografija, dok je kod četvorice po nekoliko, uglavnom kratkih, biografija unutar jedne naslovne cjeline. Četvorica franjevaca imaju po dvije ili više biografija (fra Augustin Miletić četiri, fra Ivan F. Jukić tri, te po dvije fra Marijan Šunjić i fra Grgo Martić). Redoslijed autora u zborniku je kronološki, počevši od starijih: na početku je fra Marijan Šunjić, prvi biograf, a na koncu fra Bonifac Badrov, najmlađi u tom nizu. Jezične značajke tekstova u osnovi su očuvane, izuzmemo li prijevod jedne biografije s latinskoga. Primijenjen je suvremeni pravopis gdje je to bilo potrebno (uporaba velikog i malog slova, interpunkcija, sastavljene riječi), a provedena je i grafijska prilagodba u starijim tekstovima (gj, dj = đ), dok su etimološki oblici (srdca, otca) sačuvani. M. K.
683
Sadržaj Predgovor..................................................................................................................................................................................... 5
Biografije bosanskih franjevaca.....................................................................................................................................................25 Marijan Šunjić Životopis slavnoga muža Augustina Miletića.......................................................................................................27 Fra Lovro Karaula Život bosanskog i ercegovačkog divnog apoštola p[oštovanog ] g[ospodina] Augustina Miletića.........................................................49 Fra Lovro Karaula Otca Marijana Jakovljevića začastnog državnika, zaslužnog čuvara i tajnika biskupskog život...........................................................................................................65 Ivan Frano Jukić Biografije znamenitih franjevaca........................................................................................................................................ 75 Fra Anto Knežević O. Marijan Šunjić biskup i apoštolski namjestnik bosanske države (†1860).........................................................................................................................................................87 Jako Baltić Život fra Marijana Šunjića (1798–1860)...........................................................................................................139 Mijo V. Batinić Životopis fra Augustina Miletića biskupa daulijskoga i namjestnika apostolskoga u Bosni i Hercegovini.......................................................................................143 Mijo V. Batinić Znamenitija braća fojničkoga samostana............................................................................................................. 167 Jako Matković Život o. Jakova Baltića (1813–1887)..................................................................................................................... 187
685
Ignacije Strukić Biografije franjevaca................................................................................................................................................................... 237 Tugomir Alaupović Ivan Frano Jukić (1818–1857).....................................................................................................................................251 Julijan Jelenić Biografije franjevaca – izbor.............................................................................................................................................. 339 Josip Markušić–Branko Škarica Život i rad Ivana Frane Jukića........................................................................................................................................ 367 Augustin Čičić Monografija o fra Grgi Martiću......................................................................................................................................451 Oton Knezović Fra Grgo Martić............................................................................................................................................................................ 601 Bonifac Badrov Fra Lovro Karaula....................................................................................................................................................................... 635 Napomena priređivača........................................................................................................................................ 683
686
Biblioteka Iz Bosne Srebrene Biografije bosanskih franjevaca, priredio Marko Karamatić Nakladnici SYNOPSIS d.o.o., Sarajevo Maršala Tita 32 SYNOPSIS d.o.o., Zagreb Bunićeva 22/2 Za nakladnike Fadila Halvadžija Ivan Pandžić Sunakladnici SVJETLO RIJEČI d.o.o., Sarajevo Zagrebačka 18 NAŠA OGNJIŠTA d.o.o., Tomislavgrad Trg fra Mije Čuića 1 Za sunakladnike Janko Ćuro Gabrijel Mioč Urednik Ivan Lovrenović Recenzenti Prof. dr. sc. Iva Beljan Prof. dr. sc. Ivo Pranjković Grafički urednik Bruno Abramović Lektura i korektura Ante Bašić © Copyright: Synopsis, 2015. Nijedan dio ove knjige ne smije se umnožavati, fotokopirati ni na koji način reproducirati bez pismenog dopuštenja nakladnika. CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 000910651. ISBN 978-9958-01-008-8 (Synopsis, Sarajevo) ISBN 978-953-7035-58-7 (Synopsis, Zagreb) Tisak i uvez Grafotisak d.o.o., Grude Tisak dovršen u rujnu 2015.