Latinske pjesme bosanskih franjevaca

LATINSKE PJESME BOSANSKIH FRANJEVACA FRANCISCANORUM BOSNENSIUM CARMINA LATINA

Biblioteka

Iz Bosne Srebrene Urednik biblioteke IVAN LOVRENOVIĆ

Dizajn biblioteke Bruno Abramović

Latinske pjesme

bosanskih franjevaca Priredio i preveo, uvod napisao i bilješkama opremio Stjepan Pavić

SARAJEVO – ZAGREB, 2015.

Daleke jeke

Bosanskohercegovački latinitet seže od srednjega vijeka pa sve do naših dana, točnije od poveljā bosanskih velikaša do izvješća fra Vitomira Slugića o stanju naših radnika na privremenom radu u zapadnoj Europi šezdesetih godina XX. stoljeća. Nažalost, taj dio naše baštine ni do danas nije dovoljno proučen ni prezentiran.

Proučavanju latinske produkcije u Bosni i Hercegovini kanio se posvetiti, skupa s autorom ovih redaka, sada već pokojni Željko Puratić, ali rat je najprije omeo naše planove, a onda Puratića lišio i života. U mojim ladicama leže brojne kopije latinskih tekstova, od zapisa u maticama pa do filozofskih i teoloških djela iz knjižnica sutješkog i fojničkog samostana. Prevedeni su i bolje proučeni latinski dijelovi ljetopisa (Benić, Bogdanović, Lašvanin), zatim dijelovi Lastrićeva Pregleda starina Bosanske provincije i Matkovićeva Godišnjaka, a razmjerno je dosta pozornosti posvećeno i latinskim gramatikama (Tomo Babić, Lovro Sitović, Stjepan Marijanović, Ambrozije Matić, Filip Kunić, Anđeo Kraljević). Latinska poezija, naprotiv, ovdje se javlja vrlo kasno, tek sredinom XIX. stoljeća – sve su pjesme objavljene između 1825. i 1856. – a njezini su predstavnici bosanski franjevci Ambrozije Matić, Andrija Barukčić, Josip Kovačević i Blaž Josić. Neobično je da sva četvorica potječu s jednog uskog područja – Matić iz Dubrava kraj Brčkog, Josić iz Tuzle, a Barukčić i Kovačević iz plehanskoga kraja – mada se Bosna Srebrena u njihovo vrijeme još uvijek protezala na teritorij cijele današnje Bosne i Hercegovine. Konačno, Matić i Barukčić su gotovo vršnjaci, bliski su prijatelji, međusobno se štite i pomažu, a Josić i Kovačević istoga dana stupaju u Franjevački red. Mogli bismo sebi 5

Franciscanorum Bosnensium carmina Latina

poželjeti i bolju povijest. Time ne mislim na bolju životnu sudbinu od one koju smo imali, nego baš na ono što znači riječ po-vijest.

Ako Blaž Josić za Miju Dujića veli verus Homerus Bosnae ili za Filipa Pašalića Nasoni par, neće valjda biti da ovi i inače ugledni franjevci nisu napisali koji latinski stih. Ne vjerujem da bi fra Mato Mikić za fra Franju Vincetića ustvrdio: et etiam (in) poesi latina summopere excelluit, da se ovaj nije u tome umijeću barem okušao. No nijedan njihov stih nije nam se sačuvao. A da jest, slika naše latinske poezije bila bi cjelovitija i vremenski i prostorno.

Ako je sve do hrvatskog narodnog preporoda latinski bio ravnopravan jezik hrvatske književnosti, nije nikakvo čudo da u bosanskohercegovačkoj grani te književnosti latinski nad hrvatskim preteže još duže, iako i ovdje usporedo već djeluju pisci hrvatskog izričaja Nedić, Jukić i Martić. Prije bismo se mogli pitati o razlozima zbog kojih naši pjesnici pišu latinski. Prvi je od njih, bez sumnje, taj što su se školovali na latinskome i što su jezičnu i retoričku naobrazbu stjecali na djelima rimskih pisaca i kasnije latinske baštine. Koliko je ta naobrazba bila temeljita, svjedoči jedna po sebi beznačajna bilješka u Josićevoj Elegiji o novoj godini, gdje opravdava apokopirani oblik priloga volup (koji inače glasi volupe). Očito im je bila jaka želja da iskušaju svoju pjesničku moć upravo u tom mediju. Nadalje, u Ugarskoj, gdje su se naši pjesnici školovali, još se osjećao snažan utjecaj slovačkih isusovaca, od kojih Josić jednoga citira. Vrijeme je to klasicizma, koji je posezao za starim uzorima, a malo prije Josićeva dolaska na školovanje u Ugarsku ondje je umro (1825) jedan njegov izraziti zastupnik – Katančić. Zabilježeno je i to da Josić na zamolbu pjeva pjesmu u čast jednom dobrotvoru bosanskih franjevaca.

Rekosmo, sve su ove pjesme nastale uglavnom u prvoj polovici XIX. st. Premda je malo okrutnost divlja jenjavati stala…, kako pjeva Barukčić, i njegova pjesma posvećena Rafi Barišiću, i Kovačevićeva caru Ferdinandu, i Josićeve Šunjiću i caru Franji Josipu i osobito Elegija Stjepanu Marijanoviću, bolne su žalopojke nad teškom sudbinom kršćanskog puka u Bosni pod osmanskom vlašću. Već je jedan od naših pjesnika osjetio potrebu da protumači pojam Turci.

No njegovo tumačenje jedva bi zadovoljilo i malu djecu. Povijest se 6

Latinske pjesme bosanskih franjevaca

ne da popravljati, jer bi svako popravljanje bilo njezino iskrivljivanje.

Ali da se shvatiti. U tu svrhu može izvrsno poslužiti slika XIV. stoljeća na kršćanskom zapadu u sjajnom Dalekom zrcalu Barbare W. Tuchman. Kako se i danas davne muke ne bi instrumentalizirale, makar zbog naknadne identifikacije na vjerskoj osnovi, kažimo ovo: Otomansko je Carstvo vodilo osvajačke ratove za koje bijaše potreban golem ljudski i materijalni potencijal. A on se namicao milom i silom.

U skladu s političkim gibanjima, naši pjesnici virkaju preko Save, priželjkuju i prizivaju pomoć druge monarhije, Austro-Ugarske, a bude se i nade u pomoć slavenskoga svijeta, treće carevine, Rusije.

Pritom oni slikaju svoju zemlju, njezine prirodne ljepote, rudno blago, oranice i vode kao poželjne novim gospodarima, a sunarodnjake kao vrijedne i čestite ljude. Idilična je to slika zemlje, slika više iz njihove duše. Imenujući svoj narod ilirskim i želeći dokazati njegovu drevnost, slijedeći Orbinijevo pisanje, izvode podrijetlo Ilira čak od Zeusova sina Japeta, to jest smatraju ga starijim od pamtivijeka (Barukčić). Ponekad je ime Ilir upotrijebljeno radi metra, puštajući po strani raspravu o tome kojim će se tko imenom zvati (Josić).

Duboko su naši pjesnici usidreni u rimskoj poeziji ne samo latinskim jezikom, antičkim metrom i strofom nego i mitološkom slikom svijeta, koja se često reflektira u njihovim pjesmama. Pjevali su u heksametru, elegijskom distihu i sapfičkoj strofi s horacijevskim odmorom. Tu je i jedna pastirska igra, Matićeva Dočeknica, dakako, na tragu Vergilijeva bukoličkog pjesništva. Budući da su oni kršćani, štoviše svećenici, zvuči anakrono kad ponekad zazivaju u pomoć bogove, kad se mole Apolonu, kad se obraćaju Janu, a Hermo im pored antičkih u kolo poziva i slavenske muze. Zajedno s pjesničkom slikom prenose u svoju poeziju i sav antički instrumentarij. Tu su Lari i Penati, Kastalija i Pind, buče Sava i Dunav, u Sutjesci se zeleni lovor. Od rimskih pisaca najomiljeniji im je Vergilije, a ima i citata iz Horacija i Ovidija. Od kasnijih pjesnika citiran je naš teolog i pjesnik Jan Panonije (Ivan Česmički) (1434–1472), velški teolog i epigramatičar John Owen (1563–1622) te slovački isusovac Sautel.

Značajno je također da naši pjesnici poznaju književna ostvarenja 7

Franciscanorum Bosnensium carmina Latina

svoje subraće. Tako Josić i Kovačević citiraju nešto starijeg Barukčića, a putokaz prema jedinoj Kovačevićevoj pjesmi bio mi je upravo Josićev citat.

U bosanskih franjevačkih pjesnika zadivljuje nas znanje latinskog jezika i vrsno versifikacijsko umijeće: vrlo se živo služe takozvanim mrtvim jezikom, a mnogi njihovi stihovi ponekad zvuče kao u rimskih klasika. Ima u njih i unutarnjih rima i uspjelih slika.

Jedna pjesma od dvadeset stihova ima akrostih i na početku, i na kraju, i u sredini. Neke od tih pjesama pjevaju o tužnom stanju u Bosni, s kojim žele upoznati tadašnju europsku javnost. U njima se traži pomoć ili zahvaljuje za dobročinstva iskazana bosanskim franjevcima, osobito u školovanju njihovih pripravnika (zato se i služe latinskim, jezikom razumljivim svijetu kojemu se obraćaju). S druge strane, one su ponekad pretrpane ne baš pjesničkim riječima: geografskim pojmovima, osobnim imenima, godinama koje su pisane slovima, a sve to stih opterećuje i estetski i formalno.

U duhu vremena, većina pjesama hvali poglavare, državne i crkvene, prekomjerno im laska, epitetima ih diže u nebesa. Druge opet, u najboljoj maniri bidermajera, slave prijateljstvo, veličaju odanost i stvaraju atmosferu radosna življenja. U ovom posljednjem smislu osobito mislim na Matićeve pjesme Knezoviću, Marijanoviću i Gabrijelu Barišiću, ali i na Josićeve posvećene Šunjiću i Nediću.

Za razliku od trojice ostalih, Matića treba izdvojiti i po tome što tri pjesme ne piše u antičkom metru ni u antičkim strofama (iako je pastirskom igrom vergilijevskoga tipa pokazao da to itekako umije), nego u stihovima na narodnu, u dvanaestercima ili dobro ritmiziranim slobodnim stihovima, ali s rimama. Osim pjesme nepoznata autora Carmen Budensis Reginae, napisane u desetercu s rimama, ovo su jedine rimovane pjesme u bosanskom latinskom korpusu. K tome, možda je pjesma Carmen Budensis Reginae prvotno napisana na hrvatskome, a tek onda prevedena na latinski. Dokaz bi za to mogao biti dvostih: Crede mihi, Pobratime care, / Illyricum carmen sic sonare, u kojem je upotrijebljena i hrvatska riječ pobratim.

Već u XVIII. stoljeću, a onda i istovremeno kad se javljaju naši pjesnici, nastajale su i u Europi i u Hrvatskoj latinske pjesme 8

Latinske pjesme bosanskih franjevaca

slične kvalitete i dijelom istoga sadržaja. Istini za volju, nisu Matić, Barukčić, Josić i Kovačević svojom poezijom bitno stvarali europsku kulturu svoga doba, ali ti su jednostavni ljudi, potekli iz mitskoga tamnog vilajeta, u toj kulturi aktivno sudjelovali. Kao pripadnici maloga naroda, hrvatskoga, kojemu je i vlastiti jezik bio ugrožen i zabranjivan, služe se jezikom tradicije i pamćenja, zajedničkim jezikom školovanih Europljana sve do osnivanja nacionalnih država. Time nepobitno svjedoče kako je i njihova domovina Bosna i Hercegovina, mada neslobodna i porobljena, mada često zapostavljana i zanemarivana, i tada ipak bila dio te Europe. S druge strane, s obzirom na mjesto i svijet kojemu su pripadali, naši se pjesnici služe kriptojezikom, jezikom kojim su od nepoćudnih mogli sakriti svoje misli i osjećaje. U svakom slučaju, oni su važan i nezaobilazan dio bosanskohercegovačke književne baštine. Pod jednim drugim vidom oni pripadaju i hrvatskoj književnosti, pa će ih, nadam se, uvažiti neki budući pregled hrvatskoga latiniteta.

Naši su se pjesnici školovali na rimskim piscima, i to onima iz najslavnijega razdoblja rimske književnosti, nazvanoga zlatnim, ali su mnoge sate pouke proveli i kod srednjovjekovnih i crkvenih pisaca.

Jezik im je stoga puno bliži kasnom latinitetu. Glede grafije, oni pišu tradicionalno i k tome često zamjenjuju oe i ae, i i y, ti + vokal i ci + vokal, p i ph, t i th itd., pri čemu neke zamjene mijenjaju i značenje (dicio – ditio, Japhetus – Japetus). Smatrajući kako će se u tome lako snaći i oni koji osrednje vladaju latinskim jezikom, nisam intervenirao u tekstu niti davao objašnjenja u komentaru. Ispravio sam tek očite tiskarske pogreške. Latinski tekst nisam redigirao prema suvremenom pravopisu; ostavio sam čak i njihove višestruke uzvičnike i upitnike koji im služe kao znaci jakih afekata i emfaze.

U prijevodu sam dosljedno poštivao njihova velika slova, smatrajući da time prenosim blagi dah ondašnjih odnosa među ljudima.

Ove su pjesme uglavnom objavljene kao zasebne knjige, nekad od svega četiri stranice, u maloj nakladi, i nijedna nije doživjela drugo izdanje. Zbog toga su se lako gubile i propadale. Nekad ih nema ni na mjestu gdje se čuva cjelokupna ostavština autorova. Od Dubrovnika, preko Livna, Visokog i Zagreba, pa do Budimpešte trebalo je sabirati 9

Franciscanorum Bosnensium carmina Latina

ovu baštinu, mrvicu po mrvicu. I opet se pomiriti s činjenicom da se jednoj Josićevoj pjesmi, inače zabilježenoj u bibliografiji (Ode honoribus Electi Soòska), nije moglo ući u trag. Vrijedno ih je sabrati i objaviti u jednoj knjizi već i radi toga da se u originalu sačuvaju za potomstvo.

Latinski je već odavno prestao biti jezik komunikacije, čak i među svećenicima i drugim ljudima s visokom naobrazbom. Zato ovaj prijevod smatram potrebnim za ravnopravno uključivanje naših pjesnika u bosanskohercegovačku i hrvatsku književnu baštinu, za razumijevanje jednog minulog vremena i njegovih problema te za vrednovanje visokoga stremljenja nekolicine bosanskih franjevaca u ona po svemu oskudna vremena.

Za pojavljivanje ove knjige zaslužni su mnogi ljudi. Prvo me Andrija Zirdum zamolio da prevedem Elegiju o novoj godini za neku obljetnicu njezina autora Blaža Josića. Potom sam i sam počeo tragati za drugim pjesmama i raditi na njima. A kad sam zbog nekih drugih angažmana bio gotovo posustao, bodrili su me da ustrajem Bonaventura Duda, Zvonimir Mrkonjić i Tonko Maroević – da spomenem samo neke od prijatelja koji su znali za ovaj moj rad. Najveću zahvalnost ipak dugujem Željki Čorak: bez popusta je inzistirala na onom najboljem, veoma je zaslužna za prijevod u cjelini i – ne manje važno – kao prvi čitatelj upozorila me na moguće dvojbe i nejasnoće u budućih čitatelja. Zbog svega toga rado bih je, da ona to dopušta, potpisao kao suautoricu ovoga prijevoda.

Hvala i mojim recenzentima, prof. dr. Olgi Perić i akademiku Tonku Maroeviću.

Uvjeren sam da će ovu knjigu zbog njezina sadržaja ne samo stručna nego i šira javnost s odobravanjem dočekati, pa stoga dugujem zahvalnost i njezinu izdavaču.

Stjepan Pavić

10

Iz recenzija U uvodu pod simboličnim naslovom Daleke jeke priređivač i prevoditelj prof. Stjepan Pavić ukazuje na važnost još neistražene komponente bosanskohercegovačke književnosti u krilu hrvatskoga latinizma. U zbirci su latinske pjesme bosanskih franjevaca objavljene između 1825. i 1856. godine. Budući da su to najčešće pjesme prigodnice, izdavane su u zasebnim knjižicama, pa je trebalo uložiti veliki trud da se pronađu sva dostupna izdanja i objedine u ovom rukopisu. Priređivač nadalje obrazlaže zašto su autori sastavljali pjesme na latinskom (obrazovanje i potreba za kriptojezikom) i tumači sadržaje tog pjesništva. Zatim ukratko opisuje postupak priređivanja latinskog teksta.

Prevodeći ove latinske stihove prof. Pavić nastavlja tradiciju svojih prethodnika ponajprije izvrsnim znanjem latinskoga jezika što se pokazuje u točnosti i egzaktnosti prijenosa sadržaja u hrvatski jezik. Zatim valja istaći metričku komponentu prijevoda. Prevoditelj se hrabro, znalački i nadasve uspješno nosio sa svim teškoćama koje se susreću kod prevođenja latinskih metara, osobito elegijskog distiha, u kojem ritam pentametra traži jednosložne hrvatske riječi.

Safička strofa također zahtijeva mnogo truda. Hrvatski su stihovi tečni i skladni. Bogatstvo latinskog pjesničkog iskaza preneseno je u potpunosti u hrvatski jezik. Prevoditelj je nalazio i potrebne rime, uspio je složiti i višestruke akrostihove.

No najveća vrijednost ovoga prijevoda svakako je u njegovoj poetskoj komponenti. Pred nama su dva jednako vrijedna pjesnička iskaza – latinski i hrvatski. Vjerujem da ni autori latinskih stihova ne bi pokazali takvo pjesničko umijeće da su sami prevodili vlastite stihove na hrvatski.

269

Franciscanorum Bosnensium carmina Latina

Rukopis Latinske pjesme bosanskih franjevaca plod je dugogodišnjeg istraživanja baštine bosanskohercegovačkih franjevaca. Priređivač i prevoditelj prof. Stjepan Pavić ovim će izdanjem obogatiti korpus hrvatskog latinizma do sada nepoznatim pjesništvom prve polovice XIX. stoljeća; stručnjacima će pružiti građu za književnoteorijska istraživanja, a šira će publika uživati u izvrsnom prijevodu. prof. dr. Olga Perić Odsjek za klasičnu filologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu

Moderne nacionalne kulture dugo su vremena zazirale od prinosā književnosti pisane na latinskom jeziku, jer ih nisu mogle uklopiti u zamišljenu rešetku razvoja domaće izražajnosti, previđajući pritom njihovu ulogu u široj komunikaciji sa svijetom izvan granica vlastitoga jezika, te ne uočavajući da je u njima također sačuvana pokoja nemimoilazna specifičnost prostora u kojemu su ti radovi nastali.

Unatoč neizbježnoj konvencionalnosti i upravo traženoj akumulaciji općih mjesta, klasičnih figura, dogovorenih simbola, latinske pjesme nužno nose biljeg povijesne sudbine i tematskih preokupacija njihovih autora, pa utoliko tvore i važna svjedočanstva prošlosti, potvrđuju ambicije da se ostavi traga, govore o potrebi da se misao oblikuje i stvaralački reagira u strogo zadanim koordinatama velikih uzora iz antike.

Zazor suvremenih nacionalnih kultura od latinizma motiviran je i visokim zahtjevima što ih produkcija na tuđem jeziku traži, a danas je tim zahtjevima vrlo teško udovoljiti zbog nedostatne odgovarajuće naobrazbe. Zapravo bi se zrele kulturne sredine trebale ponositi svojim sinovima što su bili u stanju u tolikoj mjeri ovladati nematerinskim idiomom da su se njime mogli suvereno izražavati i tako ravnopravno sudjelovati u idealnoj razmjeni s kulturama drugih naroda. Za pisce iz perifernih, provincijskih i graničnih krajeva 270

Latinske pjesme bosanskih franjevaca

latinski je jezik bio jedino sredstvo djelovanja u nekim središnjim tokovima, a u katoličkoj crkvi devetnaestoga stoljeća taj je jezik još imao (ili morao imati) okupljajuću funkciju, vrijednost ideje zajedništva. Simptomatičan je podatak što ga doznajemo iz ovoga rukopisa, to jest da se pjesnik Blaž Josić tuži iz Rima kako više u tom središtu ne poznaju dovoljno latinski da bi se s njima moglo lako razgovarati, dok on njime upravo savršeno vlada. Dakle, baš na rubovima kršćanskog svijeta, na samim granicama europske civilizacije, čuva se smisao (ili makar iluzija) veće cjeline.

Latinske pjesme bosanskih franjevaca dolaze nam kao zakopano blago, kao važna komponenta u mozaiku toga izrazito multikulturalnog prostora, kao jedna od najčvršćih potvrda pluralizma i europeizma elitnih slojeva (ukoliko su skromna „mala braća“ uopće težila izdvajanju iz pučkog konteksta). Kako bilo, zadivljuje nas dosegnuta razina visoke pismenosti, veseli uspjeh nepretenciozne emulacije s uzvišenim modelima, intrigira sposobnost da se kriptički (jezikom nedostupnim represivnoj vlasti) progovori o teškoj zbilji, te više no zadovoljava mogućnost da, iskosa, iz neobične perspektive, gotovo s distance, zagledamo u fenomen bosanske pokrajine na izmaku otomanskih vremena.

Stjepan Pavić nas je zadužio sustavnom brigom za konstituiranje korpusa, traganjima i istraživanjima teško dostupnih izvornika te njihovom znalačkom prezentacijom, komentarima i biografskim skicama autora. Njemu zahvaljujemo za otkrića i tumačenja, no naročito za uspjele i zahtjevne prepjeve, redovito u metru i strofi originala. Njegova se vještina morala odmjeravati s povremenim pravim virtuozitetima (posebno Josićevi “vrtoglavi” akrostisi, na početku, u sredini i na kraju stiha, uz njihovo “zvjezdasto” grananje), ali se njegova dvostruka jezična kompetencija dokazivala iznimno preciznim i plastičnim hrvatskim korelatima. Malo je kazati da se prepjevi čitaju kao samostalna pjesnička ostvarenja, dapače smo upravo zadivljeni što je dosad previđanom i potcjenjivanom odjeljku književnoga rada dao takvu ekspresivnu razinu da može konkurirati najvećim dometima onodobne literature na materinskom jeziku u svim hrvatskim sredinama. Klasicizam u našim stranama dobio je novo, a iznena271

Franciscanorum Bosnensium carmina Latina

đujuće bogato i razvedeno (premda ne i opsežno) poglavlje. Kultura bosanskih franjevaca, dosad znana pretežno po svojim faktografski utemeljenim kronikama, stiče prezentacijom latinskih stihova neočekivano duboku eruditsku i rafiniranu dimenziju. akademik Tonko Maroević

272

Index Gdje je što Daleke jeke........................................................................................................................................................................................... 5 Fra Ambrozije Matić............................................................................................................................................................. 13 Carmen adgratulatorium M. V. P. Stephano Marianovich,................................................................................................................. 14 Pjesma-čestitka mnogopoštovanom ocu Stjepanu Marijanoviću,.................................................................. 15 Adgratulatio onomastica M. V. P. Antonio Knezovich,..........................................................................................................................20 Čestitka imendanska mnogopoštovanom ocu Anti Knezoviću,....................................................................................... 21 Illustrissimo Domino Gabrieli Barishich..........................................................................................................................................................26 Presvijetlome gospodinu Gabrijelu Barišiću..........................................................................................................................................................27 Isitirion illustrissimo ac reverendissimo domino Gabrieli Barishich..........................................................................................................................................................32 Dočeknica presvijetlom i mnogopoštovanom gospodinu Gabrijelu Barišiću..........................................................................................................................................................33 Fra Andrija Barukčić............................................................................................................................................................45 Carmen elegiacum Honoribus Illustrissimi, ac Reverendissimi Domini Domini Raphaelis Barishich.................................................................................................................................................... 46 273

Elegijska pjesma u čast presvijetlom i preuzvišenom gospodinu gospodinu, Rafaelu Barišiću,.............................................................................................................................................................47 Synoptico-Memorialis Elegia De Illyrica Gente ......................................................................................................................................................... 60 Sinoptička Spomen-Elegija O Ilirskom Plemenu ................................................................................................................................................. 61 Fra Josephus Kovacsevich genethliacon suae majestatis sacratissimae Ferdinandi V.........................................................................................................................................................................76 Fra Josip Kovačević pjesma o rođendanu njegova presvetog veličanstva Ferdinanda V.......................................................................................................................................................................77 Fra Blaž Josić...................................................................................................................................................................................87 Elegia in novo anno.........................................................................................................................................................................88 Elegija o novoj godini.....................................................................................................................................................................89 Ode honoribus excellentissimi illustrissimi ac reverendissimi domini domini Petri Klobusitzky.........................................................................................................................................................170 Oda u čast preuzvišenom, presvijetlom, prepoštovanom gospodinu, gospodinu Petru Klobusitzkom,...............................................................................................................................................171 In memoriam P. Francisci Vincetić............................................................................................................................................... 188 U spomen ocu Franji Vincetiću............................................................................................................................................... 189 Carmen honoribus augustissimi Francisci Josephi I, Austriae imperatoris................................................................................... 190 274

Oda u čast preuzvišenomu Franji Josipu I, caru Austrije.........................................................................................................................191 Carmen jubilaeis honoribus illustrissimi, ac reverendissimi domini Caroli Pavich..................................................................................................................................................................... 202 Oda u čast jubileja presvijetloga i prepoštovanoga gospodina Karla Pavića........................................................................................................................................................................ 203 Elegia festis honoribus illustrissimi, ac reverendissimi patris Mariani Šunjić.................................................................................................................................................................212 Elegija u čast presvijetlom i mnogopoštovanom ocu Marijanu Šunjiću..........................................................................................................................................................213 Applausus admodum reverendo patri Martino Nedić............................................................................................................................................................... 228 Pljesak mnogopoštovanom ocu Martinu Nediću........................................................................................................................................................... 229 Oda honoribus admodum reverendi patris Martini Nedić................................................................................................................................................................. 234 Oda u čast mnogopoštovanom ocu Martinu Nediću........................................................................................................................................................... 235 Komentari........................................................................................................................................................................................241 Fra Ambrozije Matić...............................................................................................................................................243 Literatura o Ambroziju Matiću..........................................................................................................244 1. Pjesma čestitka Stjepanu Marijanoviću............................................................................. 245 2. Čestitka Imendanska Anti Knezoviću................................................................................. 245 3. Presvijetlome Gospodinu Gabrijelu Barišiću..............................................................246 4. Dočeknica...........................................................................................................................................................246 275

Fra Andrija Barukčić............................................................................................................................................. 248 Literatura o Andriji Barukčiću........................................................................................................... 249 1. Elegijska pjesma Rafaelu Barišiću............................................................................................ 249 2. Sinoptička spomen-elegija o Ilirskom Plemenu.......................................................250

Fra Josip Kovačević...................................................................................................................................................251 Literatura o Josipu Kovačeviću..........................................................................................................253 Pjesma o Rođendanu Njegova Presvetog Veličanstva Ferdinanda V....................................................................253

Fra Blaž Josić.................................................................................................................................................................... 254 Literatura o Blažu Josiću...........................................................................................................................256 1. Elegija o novoj godini.............................................................................................................................257 2. Oda Petru Klobusitzkom...................................................................................................................263 3. U spomen Ocu Franji Vincetiću.............................................................................................. 264 4. Oda Franji Josipu I.................................................................................................................................. 264 5. Oda Karlu Paviću........................................................................................................................................265 6. Elegija Marijanu Šunjiću.....................................................................................................................265 7. Pljesak Martinu Nediću.......................................................................................................................267 8. Oda Martinu Nediću.............................................................................................................................268

Iz recenzija..................................................................................................................................................................................... 269

276

Biblioteka Iz Bosne Srebrene Latinske pjesme bosanskih franjevaca, priredio Stjepan Pavić Nakladnici SYNOPSIS d.o.o., Sarajevo Maršala Tita 32 SYNOPSIS d.o.o., Zagreb Bunićeva 22/2 Za nakladnike Fadila Halvadžija Ivan Pandžić Sunakladnici SVJETLO RIJEČI d.o.o., Sarajevo Zagrebačka 18 NAŠA OGNJIŠTA d.o.o., Tomislavgrad Trg fra Mije Čuića 1 Za sunakladnike Janko Ćuro Gabrijel Mioč Urednik Ivan Lovrenović Recenzenti Prof. dr. sc. Iva Beljan Prof. dr. sc. Ivo Pranjković Grafički urednik Bruno Abramović Lektura i korektura Ante Bašić © Copyright: Synopsis, 2015.

Nijedan dio ove knjige ne smije se umnožavati, fotokopirati ni na koji način reproducirati bez pismenog dopuštenja nakladnika.

CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 000910656.

ISBN 978-9958-01-012-5 (Synopsis, Sarajevo) ISBN 978-953-7035-57-0 (Synopsis, Zagreb) Tisak i uvez Grafotisak d.o.o., Grude Tisak dovršen u rujnu 2015.