KA R L BA R T H
T E O LO Š K I E S E J I S njemačkoga preveo Roman Karlović
bi bl iotek a ecu m en ic a Izdavači e x l i br is, Rijeka – sy nopsis, Sarajevo 2008. Za izdavače ž elj ko m eđi mor ec , i va n pa n dž ić Ova knjiga je sastavljena od sljedećih tekstova: k a r l ba rt h Die Aktualität der christlichen Botschaft, u: Evangelische Theologie Jg. 9, München 1949/50, No 7/8, str. 291-298; Die Souverenität des Wortes Gottes und Entscheidung des Glaubens, u: Verlag der Evangelischen Buchhandlung, Zollikon 1939.; Die Botschaft von der freien Gnade Gottes, u: Karl Barth, Die lebendige Gemeinde und die freie Gnade, München 1947.; Die Autortät und Bedeutung der Bibel, u: Die Schrift und die Kirche, Zollikon-Zürich 1947.; Die Kirche – die lebendige Gemeinde des lebendigen Herrn Jesus Christus, u: Die Ordnung der Welt und Gottes Heilsplan, u: Studienabteilung des oekumenischen Rates der Kirchen in Genf, sv. I: Die Kirche in Gottes Heilsplan, Zürich 1949.; Christliche Ethik, Frankfurt a/M 1946.; Humanismus, u: Karl Barth, Humanismus, Zollikon 1950. ©Theologische Verlag Zürich, 1964, 2003. Urednici z or a n groz da nov, i va n l ov r enov ić Recenzenti I v ic a R aguž , Davor i n Peter l i n Dizajn da m i r br a l ić CI P – Katalogizacija u publikaciji SV EUčI L IšNA K N J I ž N IC A R I J EK A U DK 230.1 ba rt h, Karl Teološki eseji / Karl Barth preveo Roman Karlović. – Rijeka: Ex libris, 2008. – (Biblioteka Ecumenica; knj. 6) ISBN 978-953-6932-29-0 I. Dogmatska teologija – Studija 111105017 isbn 978-953- 6932-29 - 0 (Rijeka) isbn 978-9958-587-22-1 (Sarajevo)
S ad r ža j
karl barth Suvremenost kršćanske poruke, 7 Suverenost Riječi Gospodnje i odluka vjere, 17 Poruka o slobodnoj milosti Božjoj, 35 Autoritet i značenje Biblije, 53 Crkva – živa zajednica živoga Gospodina Isusa Krista, 69 Kršćanska etika, 91 Humanizam, 99 ivan šarčević Karl Barth (1886.–1968.): Pozitivizam objave i ‘božanski’ Bog, 113 Biografija i izbor iz bibliografije Karla Bartha, 125
S u v r e m e n o st kr š ć a n sk e p o r u k e Referat održan na Međunarodnim susretima u Ženevi, 1. rujna 1949.
Ovih dana pozvani smo da u našem kružoku raspravimo pitanje ‘novog humanizma’. Ovdje su se okupili intelektualci vrlo različitih škola i usmjerenja. Večeras, pak, imaju govoriti dvojica teologa kako bi, u svezi s našom temom, ponešto rekli o suvremenosti kršćanske poruke: o. Maydieu sa stajališta katoličke, a ja sa stajališta protestantske teologije. Ovakva situacija nije sama po sebi razumljiva. Još prije četrdesetak-pedesetak godina jamačno nikomu ne bi palo napamet da na ovakav susret pozove i teologe. Bio bi eventualno pozvan pokoji predstavnik tzv. znanosti o religiji, no jamačno ne i teolog koji ispovijeda vjeru svoje Crkve, a kamoli dvojica! Ostavljam otvorenim pitanje kako je danas došlo do nečega što se prije ne bi dogodilo. Htio bih vam svratiti pozornost i na to da naša nazočnost i sudjelovanje i danas nose sa sobom stanoviti rizik. Zašto mi teolozi ne bismo trebali biti otvoreni za sva različita gledišta s kojih se tema novog humanizma tijekom ovih dana ima razvijati i raspravljati? Ipak, mi ćemo se ovdje morati također držati svojeg posla, dakle posla kršćanske Crkve – štoviše, Onoga komu kršćanska Crkva ima zahvaliti svoje postojanje i komu hoće služiti. Ostali sudionici ovih susreta valjda neće očekivati od nas da se stidimo teologije. Jamačno će i nama pružiti povlasticu onoga Sint ut sunt aut non sint. No, upravo tu iskrsava za njih stanoviti rizik. Ako se ‘kršćansku poruku’ ne prikrije i ne otupi, nego joj Izvorni francuski tekst objavljen je u zborniku Pour un nouvel humanisme, u kojemu su tiskana sva izlaganja i rasprave s Međunarodnih susreta u Ženevi 1949. (Rencontres Internationales de Genève 1949), Editions de la Baconnière, Neuchâtel.
Suvremenost kršćanske poruke
se dade da dođe do riječi onakva kakvom ona doista glasi, te ako se o njezinoj ‘suvremenosti’ progovori kako joj dolikuje, može to u krugu ljudi kakav je naš izazvati nedoumice, pa čak i nelagodu. Ni katolički ni protestantski teolog ne može vam prešutjeti da bi kršćanska poruka danas, kao i uvijek, bila krivo shvaćena kad bi je se pojmilo kao neko teorijsko, moralno ili estetsko načelo, odnosno kao samo jedan od mogućih sustava, kao još jedan ‘izam’ u konkurenciji, suglasju ili pak sukobu s drugim ‘izmima’. Naprotiv, njen je smisao danas, kao i uvijek, taj da pred čovjekom, pred svim ljudima i svim ljudskim mnijenjima i htijenjima, zasvjedoči Božju volju, Njegovo djelo i Njegovu Objavu. Ne možemo prešutjeti da se u kršćanskoj poruci ne radi o klasičnom humanizmu ni o humanizmu koji bi danas trebalo iznova otkrivati, već o humanizmu Boga. Nadalje, ne možemo prešutjeti ni da taj Božji humanizam, s jedne strane, postoji jedino u sasvim određenom povijesnom obliku, i samo ga se tako može pojmiti, a s druge strane, da je on upravo u tom obliku jučer i danas onaj isti, pa nema tek vremenito, nego vječno važenje. A nadasve ne možemo prešutjeti da upravo pitanje ‘suvremenosti’ kršćanske poruke o Božjem humanizmu uvijek ima slatkogorko svojstvo da se na nj može, bilo potvrdno ili niječno, odgovoriti jedino u obliku sasvim sveobuhvatne, osobne i odgovorne odluke. Ne mogu predvidjeti kako će na vas djelovati sve to, ako ništa ne prešutimo, nego sve otvoreno izložimo. Mogu zamisliti da nazočnost i suradnja kršćanskih teologa nekima ovdje smeta, možda i više negoli im smeta, recimo, nazočnost komunista. Štoviše, mogu čak zamisliti da bi se komunisti i nekomunisti složili oko toga da u ponovnom izranjanju kršćanske teologije u ovom kružoku vide ozbiljnu smetnju korisnoj raspravi o pitanju novog humanizma. Možda je, prije četrdesetak-pedesetak godina, još i bilo dobrih razloga da se, u sklopu ovakvih prigoda, ‘crnu opasnost’ radije drži podalje od sebe. Nisam htio započeti prije negoli vas upozorim na rizik kojemu ste sada izloženi.
Prelazeći na stvar, htio bih još ustvrditi kako je vrijeme koje imam na raspolaganju prekratko da bih uspio prikazati više od tek sićušnog dijela onoga što se, iz gledišta protestantske teologije, o tome ima reći – što je ovom prigodom moj posebni zadatak. Rekli smo već da je kršćanska poruka – poruka Božjeg humanizma. Tu sam formulu izabrao imajući na umu temu našega skupa. Sadržaj kršćanske poruke dalo bi se sažeti i drugim riječima. Ona je mnogostrana, i njen je jezik višeslojan. No to se može izraziti i Suvremenost kršćanske u dvije riječi: u kršćanskoj poruci riječ je o Božjem humanizmu. poruke Upravo te dvije riječi opisuju ključan pojam za kršćansko shvaćanje čovjeka: pojam utjelovljenja. ‘I Riječ je tijelom postala i nastanila se među nama.’ To je Božje djelo i Objava – ontološka i noološka pretpostavka – u svjetlu koje, prema kršćanskom shvaćanju, treba gledati čovjeka. Jer kršćanska poruka jest poruka o Isusu Kristu. On je Riječ koja je tijelom postala. No on je upravo time i Riječ o čovjeku. Čovjek, dakle, prema kršćanskoj spoznaji, nije nikakvo više, niže niti kakvo drugo biće, već upravo biće koje prema ovoj Riječi jest. On je biće koje postaje vidljivo u zrcalu Isusa Krista. Kasnije ću to pokušati ukratko ocrtati. Dopustite mi najprije da se još jedan čas zadržim na toj polazišnoj točki. 1. Kršćanska spoznaja o Božjem humanizmu odnosno utjelovljenju, dakle Isusu Kristu, u sebi uključuje sasvim određenu spoznaju Boga. Riječ ‘Bog’ ovdje se ne može izjednačiti sa suštinom uma ili života ili sile, niti pak s pojmovima – koji su danas tako omiljeni – poput granice, transcendencije ili pak budućnosti. Bog nije ono što bi, gnostički ili agnostički definirano, on iz našeg gledišta mogao ili ne bi mogao biti, što bi možda morao da bude ili pak ono što možda ne bi smio biti. Bog je Onaj koji se pred nama hoće, koji djeluje i objavljuje se. On je u sebi, po sebi i iz sebe živući Gospodin, Gospodin svemoguć u vlastitoj slobodi i ljubavi. Ne mogu vas poštedjeti veličanstvene ali teške formule: on je Trojedini Bog, koji je u svojoj božanskoj biti Otac, Sin i Duh Sveti. To je čovjekoljubivi Bog kršćanske poruke. Mi mislimo
10 Suvremenost kršćanske poruke
upravo iz gledišta Njegove samoobjave kada kršćanski govorimo o Božjem humanizmu, dakle o Isusu Kristu – a iz gledišta Isusa Krista, o čovjeku. 2. Božje čovjekoljublje, tj. temeljni odnos između Boga i čovjeka, koji se prema kršćanskoj poruci uspostavlja u Božjem humanizmu odnosno u Isusu Kristu – sukladno spomenutoj spoznaji Boga – jest čovjekoljublje slobodne, izabiruće milosti. Drugim riječima, to što On u Isusu Kristu pristaje da bude upravo Bogom ljudî nipošto ne leži u Božjoj naravi niti se pak temelji na nekoj nametnutnoj mu nužnosti, već je to Njegova suverena, stvaralačka, milosrdna odluka i čin. Isto tako, to što upravo čovjek, od svih bića, smije pripadati Bogu nipošto ne leži u čovjekovoj naravi niti pripada njegovim mogućnostima, niti je on taj koji je u svojoj egzistenciji i putem svoje egzistencije to ozbiljio. Naprotiv, činjenica da je tomu tako jest za njega vazda nezasluženi dar, koji će mu – ako se oslanja samo na sebe – biti nepristupačan i nepojmljiv. On jedino može dopustiti da mu Bog kaže i dadne da tako bude. U tom suverenom Božjem činu, u tom božanskom kazivanju i davanju – a utoliko i u slobodnoj, izabirućoj Božjoj milosti – on i čovjek jesu jedno u Isusu Kristu, tj. Isus Krist je istinski Bog i istinski čovjek. Čovjeka promatramo oslanjajući se na to. Bilo kakva zamisao o Bogu i čovjeku, prema kojoj bi njihov međusobni odnos po definiciji bio samorazumljiv te bi ga se moglo rasvijetliti analizom pojmova Bog odnosno čovjek, ovdje bi bila nedopustiva i nužno bi sve iskrivila. Slobodna, izabiruća Božja milost jest ono što moramo imati u vidu ako želimo kršćanski govoriti o Bogu, a tako i o čovjeku. 3. Ako kršćanska poruka govori o Božjem humanizmu, dakle o Isusu Kristu, tu se – budući da je riječ o Božjoj slobodnoj, izabirućoj milosti – misli na zbivanje koje je izvršeno u potpunosti jednom zasvagda: izvršeno je u židovskom narodu i njegovoj zemlji, u vrijeme cara Augusta i Tiberija, za sva vremena, za ljude svih dijelova svijeta. Tko govori o Isusu Kristu, taj misli na djelotvorno zastupništvo ili uopće ne govori o Njemu. Mi ostali nismo bili niti jesmo to što On jest. On dakle nije neka slika niti pak općeniti
simbol čovjekove zbilje, njegova života i umiranja, njegove patnje i pobjede. Da je Riječ tijelom postala – to je neponovljiva povijest, koja je vječna upravo u svojoj vremenskoj jednokratnosti. Ono što Isus Krist jest, pati i čini, to On jest, pati i čini za nas ostale. Stoga je On Emanuel, tj. Bog sa nama, dakle onaj živi Bog koji nam izlazi ususret u svojoj suverenoj milosti kako bi nam kazao ono novo i to nam novo dao: da mu pripadamo. Toga posebnog čovjeka Isusa Krista, dakle, ne treba gledati i prosuđivati polazeći od nečega općenitog što bi navodno bilo ljudska zbiljnost, nego, polazeći od toga posebnog čovjeka, treba vidjeti i prosuditi što svaki čovjek, zbiljski čovjek, općenito jest. Što je čovjek? Pokušat ću sada sažeti u četiri točke ono što se o tome ima reći u smislu kršćanske poruke. 1. Čovjek je od Boga, za Boga: čisti objekt koji potječe od Boga, i upravo tako čisti subjekt za Boga, čisto stvorenje, ali Njegovo stvorenje koje je za Njega slobodno. To je opis jednog kretanja, jedne povijesti. Ona se zbiva u vremenu koje je svakom čovjeku, i čovječanstvu kao cjelini, dano i određeno. Iz gledišta Boga, njegova Stvoritelja, to je povijest očitovanja Njegova milosrđa. Iz gledišta čovjeka, ona može jedino biti poviješću njegova zahvaljivanja, pokornosti i štovanja. Zbiljski čovjek jest u odvijanju te povijesti. To je Riječ koja je o njemu izrečena u Isusu Kristu. Izričaji ljudskoga samorazumijevanja ne moraju zato biti pogrešni. Starija i novija prirodna znanost – ili, bolje rečeno, filozofija prirode – uče da čovjeka valja razumijevati kao bez sumnje sasvim posebno i čudesno počelo u kozmičko-zemaljskom, fizikalno-kemijskom i organsko-biotičkom procesu univerzalnog opstanka (Dasein). Idealizam oduvijek uči da je on zato čovjek što ima slobodu da se, kao spoznajuće i moralno biće razuma, nametne i potvrdi usred prirodnog procesa i nasuprot njemu. Egzistencijalizam našega vremena uči da on jest time što se – ograničen, ugrožen i zatočen usred premoćnih nepoznanica u svojem prirodno-duhovnom totalitetu – u biti umije svojim opstankom uvijek iznova tran-
11 Suvremenost kršćanske poruke
12 Suvremenost kršćanske poruke
scendirati, tj. umije faktički probiti zaključanu budućnost koja mu je svojstvena. Sve to može biti istinito i iz gledišta kršćanske poruke. No, iz tog je gledišta istinito samo ako je u to uključeno, tj. ako je tomu podređeno i ako se u svezi s tim podrazumijeva da je čovjek od Boga i za Boga, da on kao Njegovo stvorenje hita ususret Njemu i vječnom životu s Njim. Sve drugo mogu biti tek njegove mogućnosti. Ljudsko samorazumijevanje obuhvaća čovjekove mogućnosti, ne njega samoga, ne istinskog čovjeka. Sâm čovjek, istinski čovjek, jest utoliko što živi Bog jest za njega i s njim – njegov početak i kraj. Istinski čovjek, dakle, jest u toj povijesti. To je osnova polazeći od koje se kršćanska poruka može izmiriti s klasičnim i bilo kojim drugim humanizmom – a možda i ostati u sukobu s njima. 2. Čovjek jest u slobodnom susretu s drugim čovjekom, u življenom odnosu s bližnjim, između Ja i Ti, između muškarca i žene. Izolirani čovjek za sebe – to nije čovjek. Ja bez Ti nije čovjek. Muškarac bez žene to također nije, niti žena bez muškarca. Ljudskost je sučovječnost. Što nije sučovječnost, to je nečovječnost. Ljudi smo utoliko što smo zajedno, što se vidimo kao ljudi, čujemo kao ljudi, govorimo kao ljudi jedni s drugima, pomažemo si kao ljudi– dakako, ukoliko to činimo rado i stoga slobodno. U zrcalu Isusa Krista, Onoga koji jest za sve druge, ljudski bitak, promatran vertikalno, uistinu jest samo u povijesti koja se odvija između Boga i čovjeka, a promatran horizontalno, on je nužno povijest koja se odvija među ljudima. Ovdje se nalazimo pred pitanjem koje, iz gledišta kršćanske poruke, valja postaviti svim individualističkim odnosno kolektivističkim humanizmima starijeg i novijeg datuma. Ona ne isključuje individualizam niti kolektivizam. I ona je usredotočena na pojedinca, kao i na zajednicu. No ona pojedinca uvijek misli u konkretnoj sučeljenosti s drugim pojedincem, kao što zajednicu uvijek misli kao utemeljenu u uzajamnoj i uzajamno slobodnoj odgovornosti. Ona dakle štiti svezu, nasuprot Nietzscheu, i slobodu, nasuprot Marxu. Ili pak danas: nasuprot Zapadu ona štiti socijalističku, a nasuprot Istoku personalističku istinu. Ona je neumorni prosvjed, kako protiv čovjeka-gospodara tako protiv
čovjeka mase. Ona vidi i priznaje čovjekovo dostojanstvo, dužnost i pravo jedino u okviru spoznaje da je bitak istinskog čovjeka slobodni subitak s bližnjim. 3. No čovjek (sveudilj iz perspektive kršćanske poruke) ne egzistira u zbilji u kojoj bi mogao egzistirati u odnosu spram Boga i svoga bližnjega. On ne egzistira u slobodi u kojoj je stvoren. Govorimo o činjenici za koju nema objašnjenja, jer je apsurdna. 13 Činjenica je da je čovjek skrenuo s vlastitog puta i zaputio se onuda Suvremenost kršćanske kuda mu nije moguće ni zastati ni hodati, već jedino padati i poruke spoticati se. Nije htio Bogu zahvaliti kao Bogu, slušati ga i zazivati; htio je biti čovjekom bez svoga bližnjega. Prezreo je milost. Htio je biti poput Boga. Htijući to, sagriješio je. Htijući to, ostao je dužan sama sebe Bogu kao svojem početku i cilju, ali i svojemu bližnjemu, i to dužan u cijelosti. Htijući to, prekinuo je krug kojim je bio povezan s Bogom i svojim bližnjim. Njegova dvostruka životna priča dospjela je do mrtve točke. Tako je čovjekova zbilja postala ruševnom, ništavnom zbiljom prepuštenom vječnoj smrti. Nije čovjekova sudbina da tomu bude tako. On je sam tako htio i hoće tako uvijek iznova. Otud optužba podignuta protiv čovjeka u smrti Isusa Krista, otud presuda koja je u smrti Isusa Krista donesena nad njim. Božji humanizam nedvojbeno uključuje u sebi i tu optužbu i tu presudu. Klasični humanizam smatrao je da si može priuštiti zanemarivanje te optužbe i te presude. Valja vidjeti hoće li ih neki novi humanizam opet uzeti u obzir. Mnoge iluzije o čovjekovoj dobroti i sreći njegove egzistencije danas su nam oduzete. No kada čitam Heideggera i Sartrea pitam se nije li čovjekov inat, koji prezire milost i stoga je milosti i lišen, i danas isto tako nepopravljivo samouvjeren kao i prije. A tamo gdje je inat ostao isti, ne moraju li se – i neće li se – jednoga dana vratiti i iluzije? Crkva u svakom slučaju ne može izbjeći nepopularni zadatak koji joj je postavila kršćanska poruka: da i danas upućuje na to da je ugroženost čovjekove egzistencije veća, daleko veća negoli je on to spreman priznati. Tu non considerasti quanti ponderis sit peccatum. Istinski čovjek beskonačno je, nepopravljivo ugrožen sobom samim.
14 Suvremenost kršćanske poruke
4. No ovo je ključni izraz kršćanske poruke: upravo taj čovjek, koji je otuđen od vlastite zbilje te beskonačno i nepopravljivo ugrožen, koji je jednostavno zao i izgubljen, upravo njega Bog (Bog koji je istiniti Bog, i kao takav je postao istinskim čovjekom) podržava. Čovjek je nevjeran, ali je Bog vjeran. Smrt Isusa Krista nije samo Božja optužba čovjeka niti tek Njegova presuda nad njim. Ona je također – štoviše, ponajprije i nadasve – pobjeda i uspostava pune vlasti Njegove milosti. Bog je pravedan. On ne dopušta da ga se prezre. Što čovjek posije, to će i požnjeti. No sâm Bog preuzeo je na sebe sakupljanje te kobne žetve, i sâm Bog posijao je novo sjeme namjesto čovjeka i za čovjeka. Sâm Bog stavio se pod optužbu i presudu nad bezbožnim Adamom i bratoubojicom Kajinom. Napokon, sâm Bog bio je (na njihovu mjestu, na našem mjestu, za nas) istinskim čovjekom, čovjekom sa čijeg smo puta zalutali. Sâm Bog izrekao je time riječ oproštenja, riječ nove poruke, riječ o uskrsnuću tijela i novome životu. Ovdje se nedvosmisleno pokazuje kako je Njegova milost čista, slobodna i nezaslužena. No još je važnije ono drugo: ovdje se zasniva i očituje to da Božja milost ostaje, pobjeđuje, vlada i važi. Božji je humanizam ta slobodna i važeća milost, a Crkva mjesto gdje se ona prepoznaje i naviješta. No ona se tiče svih ljudi, ona se tiče svijeta. Ona je istina od koje, i ne znajući, žive i Židov i poganin, i mlak i bezbožnik i čovjekomrzac. To nije nikakva ‘vjerska’ nego univerzalna istina. Ona je condition humaine koja predleži svima drugima. Klasični humanizam, unatoč svojoj poznatoj vezi s takozvanim kršćanstvom, nikad nije uistinu dosegnuo tu istinu. Opet, valja vidjeti hoće li neki novi humanizam u tome uistinu biti novim. U mjeri u kojoj se dosad očitovao, pokazao je poprilično tužno i sumnjom načeto lice. Iako (štoviše, možda upravo zato što) još uvijek premalo poznaje čovjekov grijeh, krivicu i pokvarenost! U svakom slučaju, jedno valja istaknuti: kršćanska je poruka u svojem ključnom izrazu Evanđelje, Radosna vijest. Ona se temelji na tome da kraljevstvo doduše još nije vidljivo, ali je već došlo; temelji se na tome da je sve dovršeno. Polazeći od toga, ona prosvjeduje protiv bilo kakva pesimizma, tragike i skepse. Ona zabranjuje onomu tko je čuje da
pokazuje tužno i sumnjom načeto lice. To je poruka o nadi koju zli, izgubljeni čovjek može položiti, ne u sebe već u svoga Boga, i u kojoj on stoga (a to je pretpostavka svake etike) može ljubiti svoga bližnjega. Što da vam na kraju kažem o suvremenosti kršćanske poruke? U užem smislu te riječi već sam ponešto natuknuo predstavljajući 15 kršćansku poruku posebno s antropološke strane i upućujući, u Suvremenost kršćanske nekoliko točaka, na njezinu važnost za pitanje o humanizmu. No poruke pojam ‘suvremenosti’ ne kaže samo da je nešto značajno, već i da postaje životno, praktičko, djelatno. A s kršćanskom porukom stvar tako stoji da ona, izvan svojeg ishodišta i predmeta, koji je sâm Isus Krist (u njemu je ona vječno suvremena) može i hoće postati životnom, praktičkom i djelatnom – pa stoga i suvremenom – samo svojom vlastitom snagom, tj. samo putem Duha Svetoga, samo u vjeri, ljubavi i nadi. Na početku sam spomenuo slatkogorku osobinu te poruke, da nam ona izlazi ususret kao odluka koja zahtijeva odluku. Ne mogu vam dakle pokazati suvremenost kršćanske poruke tako da vam sad još ponešto ispričam o današnjem stanju i životu kršćanskih crkava, njihovu većem ili manjem utjecaju, njihovim ispravnim ili neispravnim stavovima. Zapravo vam suvremenost kršćanske poruke uopće i ne mogu pokazati u smislu da vam je ponudim na tanjuru. Bilo kakvim pokušajem te vrste samo bih vas odvratio od njezine istinske suvremenosti. Da moram ovdje održati propovijed, ne bi bilo druge nego da vam uputim poziv: ‘Pokajte se i vjerujte u evanđelje!’ No ovdje nisam zato da bih propovijedao nego da privedem kraju jedno izlaganje. Ne preostaje mi dakle ništa drugo nego da čitavu stvar još jednom zajedno s vama promotrim, da tako kažem, s vanjske strane, i da ustvrdim: kada bi kršćanska poruka trebala postati ‘suvremenom’ za pitanje o novom humanizmu, tada bi se upravo i radilo o pokajanju i vjerovanju – dakle o obraćenju. A rasprava o tom pitanju morala bi, da i sama bude ‘suvremenom’, u svakom slučaju započeti time da zajedno izmolimo Očenaš i blagujemo Večeru Gospodnju kako bismo potom promislili i progovorili o svemu i iz svih gledišta,
16 Suvremenost kršćanske poruke
oslanjajući se prije svega (i u konačnici) upravo na Očenaš i Večeru Gospodnju, te kako bismo pouzdano zaključili da novi humanizam, hoće li doista biti novim, jedino može biti humanizmom Božjim. Ne moram ni reći da se ustežem ovdje iznositi takav prijedlog, štoviše, svjestan sam da bi to značilo tražiti previše. To i spominjem samo zato da poentirano – u miru i vedrini – dočaram kako bi to izgledalo kada bi kršćanska poruka imala ovdje ili negdje drugdje najednom postati ‘suvremenom’.
B I O G R A F I J A I I zb o r iz bibli o grafi j e K arla B artha
Karl Barth rođen je 1886. u Baselu u Švicarskoj. Otac mu je bio 125 župnik u švicarskoj Reformiranoj crkvi. Nakon teoloških studija u Bernu, Berlinu, Tübingenu i Marburgu, Barth je ordiniran za svećenika Reformirane crkve. Od 1909. do 1921. službuje kao župnik u Genevi i Safenwilu. Nakon objavljivanja svoga komentara Poslanice Rimljanima (1919.) postaje poznat u međunarodnoj teološkoj javnosti. Od 1921. do 1925. profesorom je reformirane teologije u Göttingenu, a potom predaje u Münsteru (1925. – 1930.) i Bonnu (1930. – 1935.). Javno je ustao protiv nacionalsocijalističkih ideja, te je protjeran iz Njemačke. Nakon toga predaje u Baselu do umirovljenja (1962.). Bartha se smatra glavnim predstavnikom ‘dijalektičke teologije’ (u svojim djelima naglašava dijalektičku opreku između Boga i čovječanstva), koja se kritički postavlja prema dotadašnjem protestantskom teološkom liberalizmu, a smatra ga se i ocem ‘neoortodoksije’ (dijaloški pristupa teološkom nasljeđu iz razdoblja protestantske ortodoksije). Novost Barthove teološke misli ogleda se u naglasku na takav pristup biblijskoj poruci koji ističe navještaj jedinstvene Božje samoobjave čovjeku u Isusu Kristu. U svojoj ‘teologiji Riječi Božje’ Barth naglašava kako je primarno Riječ Božja tâ koja zahtijeva teološki odgovor, a nisu to okolnosti neke ljudske situacije. Barth je ulazio u mnoge onodobne aktualne teološke probleme, a pred kraj života (1966.) putuje i u Rim na razgovor s učesnicima Drugoga vatikanskog koncila. Svojom originalnim teološkim radom, a posebice svojom voluminoznom Crkvenom dogmatikom, još se za života profilirao kao jedan od najvećih teologa dvadesetog stoljeća. Preminuo je 1968. u Baselu.
126
Der Römerbrief, 1919, 1922 Der Christ in der Gesellschaft, 1920 Das Wort Gottes und die Theologie, 1924 Die Auferstehung der Toten, 1924 Die deutsche evangelische Theologie seit Schleiermacher, 1924 Prolegomena zur christlichen Dogmatik, Die Lehre vom Worte Gottes, Die christliche Dogmatik im Entwurf, Bd. 1, 1927 Die Theologie und die Kirche, 1928 Erklärung des Philipperbriefes, 1928 Ethik I, II, 1929 Fides quaerens intellectum, Anselms Beweis der Existenz Gottes im Zusammenhang seines theologischen Programms, 1931 Nein! Antwort an Emil Brunner, 1934 Die Kirchliche Dogmatik I/1, Die Lehre vom Wort Gottes, 1. Halbband, 1932 Credo, 1935 Gotteserkenntnis und Gottesdienst nach reformatorischer Lehre, 1938 Die Kirchliche Dogmatik I/2, Die Lehre vom Wort Gottes, Teilband 2, 1938 Die Kirchliche Dogmatik II/1, Die Lehre von Gott, Teilband 1, 1940 Die Kirchliche Dogmatik II/2, Die Lehre von Gott, Teilband 2, 1942 Die Kirchliche Dogmatik III/1, Die Lehre von der Schöpfung, Teilband 1, 1945 Die protestantische Theologie im 19. Jahrhundert, 1947 Dogmatik im Grundriss im Anschluss an das apostolische Glaubensbekenntnis, 1947 Die Kirchliche Dogmatik iii/2, Die Lehre von der Schöpfung, Teilband 2, 1948 Die Kirchliche Dogmatik iii/3, Die Lehre von der Schöpfung, Teilband 3, 1950 Die Kirchliche Dogmatik iii/4, Die Lehre von der Schöpfung, Teilband 4, 1951 Die Kirchliche Dogmatik iv/1, Die Lehre von der Versöhnung, Teilband 1, 1953 Against the Stream, Shorter Post-War Writings, 1946-52, 1954 Die Kirchliche Dogmatik iv/2, Die Lehre von der Versöhnung, Teilband 2, 1955 Wolfgang Amadeus Mozart 1756/1956, 1956 Die Kirchliche Dogmatik IV/3.1, Die Lehre von der Versöhnung. Teilband 3.1, 1959 Die Kirchliche Dogmatik IV/3.2, Die Lehre von der Versöhnung. Teilband 3.2, 1959 The Humanity of God, 1960 Einführung in die evangelische Theologie, 1962 How I Changed My Mind, 1966 Die Kirchliche Dogmatik IV/4, Die Lehre von der Versöhnung, Teilband 4, 1967 Die Kirchliche Dogmatik (Registerband), Registerband, (objavljeno posthumno), 1970