K ar l R a h n e r
T e m e lj i k r š ćan s k e vj e re : uvo d u p ojam k r š ćan s tva S njemačkoga preveo i pogovor napisao Željko Pavić
bi bl iotek a ecu m en ic a Izdavači e x l i br is, Rijeka – sy nopsis, Sarajevo 2008. Za izdavače ž elj ko m eđi mor ec , i vA N pa n dž ić Naslov izvornika KARL RAHNER Grundkurs des Glaubens. Einführung in den Begriff des Christentums Zehnte Auflage der Sonderausgabe 1984, 2004. © Herder Verlag Freiburg-Basel-Wien. Zehnte Auflage der Sonderausgabe 1984, 2004. Urednici z or a n groz da nov, i va n l ov r enov ić Dizajn da m i r br a l ić Recenzenti Josi p Osl ić , St j epa n Si rov ec Korektura En ton i Šeper ić Prijelom h rvoj e ž i včić CI P – Katalogizacija u publikaciji SV EUčI L IšNA K N J I ž N IC A RI J EKA U DK 230.1 RAH N ER, Karl Temelji kršćanske vjere: uvod u pojam kršćanstva / Karl Rahner; preveo i pogovor napisao Željko Pavić. – Rijeka: Ex libris, 2007. – (Biblioteka Ecumenica; knj. 5) Prijevod djela: Grundkurs des Glaubens: Einfhrung in den Begriff des Christentums. ISBN 978-953-6932-28-3 I. Dogmatska teologija – Studija 111016099 ISBN 978-953- 6932-2 8-3 (Rijeka) ISBN 978-9958-587-27- 6 (Sarajevo)
P RE G LE D S A D R ŽA J A
Nužne prevoditeljske napomene, 9 Predgovor, 13 Kratice, 19 Uvod, 21 1. Prethodna opća razmišljanja, 21 2. Prethodne znanstveno-teorijske primjedbe, 23 3. O nekim temeljnim spoznajno-teorijskim problemima, 36 Prvi tijek: Slušatelj poruke, 47 1. Križanje filozofije i teologije, 47 2. Čovjek kao osoba i kao subjekt, 49 3. Čovjek kao biće transcendencije, 56 4. Čovjek kao biće odgovornosti i slobode, 61 5. Osobno pitanje o opstojanju kao pitanje o spasenju, 66 6. Čovjek kao raspoloživ, 69 Drugi tijek: Čovjek pred apsolutnom tajnom, 71 1. Meditacija o riječi ‘Bog’, 71 2. Spoznaja Boga, 80 3. Bog kao osoba, 102 4. Odnos čovjeka prema njegovom transcendentnom temelju: stvorenost, 107 5. Mogućnost susretanja Boga u svijetu, 115 Treći tijek: Čovjek kao biće radikalne ugroženosti krivnjom, 127 1. Tema i njezine teškoće, 127 2. Čovjekova sloboda i sposobnost za odgovornost, 131 3. Mogućnost odluke protiv Boga, 136 4. ‘Istočni grijeh’, 147
Pr egl ed sa dr ž aja
Pr egl ed sa dr ž aja
Četvrti tijek: Čovjek kao događaj slobodnog, praštajućeg sebepriopćenja Boga, 159 1. Prethodne primjedbe, 159 2. Što podrazumijeva ‘sebepriopćenje Boga’?, 160 3. Ponuda sebepriopćenja kao ‘nadnaravni egzistencijal’, 171 4. K razumijevanju nauka o Trojstvu, 180 Peti tijek: Povijest spasenja i objave, 185 1. Prethodna razmišljanja o problemu, 185 2. Povijesno posredovanje transcendentalnosti i transcendencije, 187 3. Povijest spasenja i objave kao koekstenzivna s cjelokupnom svjetskom poviješću, 190 4. O odnosu opće transcendentalne i kategorijalnoposebne povijesti objave, 202 5. O strukturi faktične povijesti objave, 212 6. Sažeto o pojmu objave, 221 Šesti tijek: Isus Krist, 229 1. Kristologija unutar evolutivnog svjetonazora, 231 2. K fenomenologiji našeg odnosa prema Isusu Kristu, 259 3. Transcendentalna kristologija, 263 4. Što znači ‘postanak Boga čovjekom’?, 269 5. K (teologijski razumljenoj) povijesti života i smrti preduskršnjeg Isusa, 289 6. Teologija Isusove smrti i uskrsnuća, 331 7. Sadržaj, trajno važenje i granice klasične kristologije i sote-riologije, 354 8. K pitanju o novim postavkama ortodoksne kristologije, 364 9. Osobni odnos kršćanina prema Isusu Kristu, 378 10. Isus Krist u nekršćanskim religijama, 385 Sedmi tijek: Kršćanstvo kao Crkva, 397 1. Uvod, 397 2. Crkva kao zaklada Isusa Krista, 401
3. Crkva u Novom zavjetu, 412 4. Načelno o crkvenom karakteru kršćanstva, 420 5. O neizravnoj metodi legitimacije katoličke Crkve kao Kristove Crkve, 424 6. Pismo kao crkvena knjiga, 451 8. O crkvenom učiteljstvu, 461 9. Kršćanin u životu Crkve, 473 Osmi tijek: Primjedbe o kršćanskome životu, 489 1. Opće karakteristike kršćanskog života, 489 2. Sakramentalni život, 499 Deveti tijek: Eshatologija, 521 1. Neke pretpostavke za razumijevanje eshatologije, 521 2. Eshatologija kao individualna, 525 3. Eshatologija kao kolektivna, 536 Mali epilog: Kratke formule vjere, 541 Kratka kronologija Rahnerovog života, 555 Bibliografija Karla Rahnera, 557 a) Objavljena djela Karla Rahnera, 558 b) Karl Rahner u Hrvatskoj, 561 Prijevodi Rahnerovih djela na hrvatski jezik, 561 Izbor studija o Rahneru na hrvatskom jeziku, 563 Iscrpno kazalo sadržaja, 567
Pr egl ed sa dr ž aja
N U Ž NE P RE V O D I T EL J S K E NA P O M ENE
Rahnerova knjiga Uvod u kršćanstvo, koja se ovdje javnosti predaje u višestrukoj prevoditeljskoj, nužnoj ‘falsifikaciji’, opterećena je prije svega tim prevoditeljskim, budući da sam prevoditelj ne posjeduje nikakvu, Rahnera dostojnu teologijsku naobrazbu. Možda jest ili bi bilo bolje da su to učinili oni koji su sjedili u njegovu seminaru! No to nije nikakva isprika za jezično-očevidne, filozofijski nedokučive ili teologijski nedomišljene propuste i promašaje u ovom prevoditeljskom iskazu. Ti se vlastiti prevoditeljski ‘promašaji’ uvijek iznova kreću u onom području, u kojemu filozofijsko nazivlje ni na koji način ne smije izvršiti nasilje nad teologijskim ili bilo kojim drugim nazivljem. Rahner me je tijekom prevođenja njegove knjige natjerao da još jednom promislim – i budem krajnje kritičan prema nekim terminima koji su ustaljeni u našoj teologijskoj praksi. Pod tim prije svega mislim na riječ ‘Wirklichkeit’, ‘ενεργεια’ ili ‘actualitas’ koja se redovito prevodi kao ‘stvarnost’: kada se govori o ‘božanskoj’ ‘duhovnoj’ ili ‘transcendentnoj’ stvarnosti, tada se potpuno zanemaruje da riječ ‘stvarnost’ sugerira potpuni predmetni odnos prema transcendentnom, što se – koliko u teologiji toliko i u filozofiji – mora radikalno izbjegavati. U ovome prijevodu suprotstavio sam se tom ‘stvarskom’ razumijevanju transcendentnog kako bih u kritičkom smislu pokazao da Bog nije (upravo u Rahnerovu smislu) nikakva ‘raspoloživa stvarnost’, već ona ενεργεια (zbiljnost) koja ukida ne samo svaki predmetni odnos prema biću i bližnjem, nego i prema Bogu samome. Stoga bi se, po mojemu sudu, teolozi trebali uvijek iznova – koliko u propovijedi toliko i na učilištima – kloniti govora o ‘stvarnosti’ transcendentne zbiljnosti. ***
Nužne prevoditeljske napomene
10 Nužne prevoditeljske napomene
Ovo Rahnerovo, doista monumentalno djelo, doslovce glasi: Temeljni tečaj vjere. Uvod u pojam kršćanstva. No urednik biblioteke ‘Ecumenica’ u izdavačkoj kući Ex Libris, gospodin Zoran Grozdanov, malčice je, poradi razumljivosti, izmijenio naslov koji na naslovnici sada glasi: Temelji kršćanske vjere. Uvod u pojam kršćanstva. Međutim, već u uvodnom dijelu vidjet će se da Rahner slogan ‘temeljni tečaj vjere’ preuzima iz dokumenata Drugoga vatikanskog sabora, točnije iz Dekreta o odgoju i obrazovanju svećenika (Optatam totius), u kojemu se izrijekom kaže: ‘Da bi se takav pogled na stvar od samog početka školovanja saopćio pitomcima, crkvene studije treba započeti Uvodnim tečajem koji će trajati određeno vrijeme’ (OT 14). Čitajući i prevodeći Rahnera i prije, a posebice sada, činilo mi se, a i sada mi se čini da upravo u tom smislu ovo Rahnerovo djelo nije ništa drugo nego daljnja razradba dokumenata Drugoga vatikanskog sabora, u čijemu je sastavljanju i sam sudjelovao. Tijekom prevođenja tog Rahnerovog djela, koje bih rado s njegovim brojnim tumačiteljima označio i kao ono što se zove summa svih njegovih teologijskih i filozofijskih nastojanja, ali opet u duhu Drugoga vatikanskog sabora, čuo sam jednu, za prevoditelja ovog gotovo neprevodivog djela, vrlo rasterećujuću i oslobađajaću šalu. Naime, priča se da je stariji brat Karla Rahnera, Hugo Rahner, istaknuti tumačitelj otačke teologije na Teološkom fakultetu Sveučilišta u Innsbrucku, jednom za spise svojega brata kazao: ‘Karlovi bi se spisi prvo trebali prevesti na njemački, pa tek onda na ostale jezike, jer on je nerazumljiv i na njemačkom’. Tijekom prevođenja, to mi je uvijek prolazilo kroz glavu i čini mi se da sam napokon shvatio barem dva razloga za ovu izjavu Huga Rahnera: Prvi, jezični razlog, u stvari navlastito pripada životopisu Karla Rahnera. Kao student i profesor u Innsbrucku, Valkenburgu, Freiburgu i. Br., Münsteru, Münchenu itd. on je – na meni do sada neviđeni način – u svojim rečeničnim konstrukcijama, ne u nazivlju – zadržao sve lokalizme, pritom se čvrsto držeći načela ‘dicta clara et distincte’, pri čemu onda neupućen prevoditelj, a posebice čitatelj – čak i u njemačkom jeziku – ostaje ne na raskrižju, nego na
bespuću između Innsbrucka, Valkenburga, Münstera itd. – Možda i to spada u Rahnerovo jezično poimanje teologijske slobode. Drugi, filozofijski razlog, jest – ako tako smijem kazati – Rahnerovo izravno podmetanje filozofije teologije i obratno, odnosno ne samo njihovoga nazivlja, već prije svega njihovoga, povijesno međusobno posredovanog misaonog dobra, što teologijski zainteresiranog i filozofijski neobaviještenog čitatelja može potpuno zavesti na krivi trag. Tvrdim, naime, da Rahner u ovom djelu u mnoštvu slučajeva izravno rabi i preuzima terminologiju Martina Heideggera, kod kojega je studirao u Freiburgu i. Br. i na temelju toga napisao svoje djelo Geist in Welt, što također izravno, bez pozivanja na izvor, koristi u svojim teologijskim refleksijama. Još više zastrašuje njegovo, čak i iz motrišta njegovog učitelja Josepha Maréchala začudno preuzimanje Kantovog, Hegelovog i posebice neokantovskog filozofijskog nazivlja – i to stoga što ono često dobiva svoju ortodoksno tomističku reinterpretaciju, tako da filozofijski neobaviješten čitatelj može ostati vrlo zbunjen, budući da Rahner – u tomu mu je po mojemu sudu jedino sličan Friedrich Nietzsche – uopće ne referira na izvor koji je uvijek prisutan! Dakle, za razumijevanje ove knjige potrebna je temeljita filozofijska, teologijska, jezična i kulturno-povijesna naobrazba kako bi se uopće razumjelo što Rahner s filozofima i filozofijskim nazivljem čini teologiji, s jedne strane, i kako bi se ušlo u trag tomu što Rahner, s druge strane, upravo u svojoj teologijskoj refleksiji čini filozofiji i temeljnom filozofijskom nazivlju, tj. zbog čega ga u potpunosti podvodi pod svoj ‘teologijski interes’. Kada se, jezično-prevodilački, u jednoj njemačkoj riječi kao što je ‘Dasein’ (Rahner poput Heideggera istumačujući piše i ‘Dasein’) susretnu Toma, Kant, Maréchal, Heidegger i Gadamer – i to u izričito teologijskoj namjeri – tada čak ni najdobrohotniji niti najkompetetniji prevoditelj ne može donijeti konačnu odluku: ta riječ kao po Rahneru situacijski uvjetovana, upravo kod Rahnera – teologijski – teži tomističkom ukidanju onog ‘Da’ (‘Tu’) u korist (vječnoga) ‘bitka’ (‘Sein’), čime se neutralizira ne samo svako filozofijsko razumijevanje ‘tu-bitka’ (Heidegger), ‘opstanka’ (Jaspers) ili ‘opstojanja’ (Kant), nego se istodobno isključivo sugerira njegova
11 Nužne prevoditeljske napomene
12 Nužne prevoditeljske napomene
(vremenska) ništavnost u odnosu na otkupljeni vječni život. Pritom treba imati u vidu da ‘Da-Sein’ (tu-bitak) može biti shvaćen i kao Božje prisuće (parousia), te tako stoji u izravnoj svezi s onim što Rahner podrazumijeva pod ‘Selbstmitteilung Gottes’ koje smo preveli kao ‘sebepriopćenje Boga’ zato što se Bog u ‘tu-bitku’, u Isusu Kristu, priopćuje čovjeku i svijetu kao ‘On sam’, zbog čega bi se ova kovanica mogla prevesti i kao ‘samopriopćenje’ kako bi se naglasilo to ‘sebepriopćenje’ Boga kao njega samoga. Rahner u slučaju Kristove poruke i njegova poslanja također rabi jednu vrlo nezgodnu, vjerojatno iz neokantovstva preuzetu kovanicu ‘Endgültigkeit’. Ona se u običnoj jezičnoj uporabi prevodi kao ‘konačnost’ ili ‘odlučnost’ ali ne u smislu fizikalne konačnosti (Endlichkeit), nego npr. u smislu donesenosti zadnje odluke. No etimologizirajući tu riječ Rahner stalno sugerira da je jedino Kristova poruka jednom za svagda ‘konačno’ (end-) ‘važeća’ (gültig) i nenadmašiva, zbog čega smo je tako uvijek i prevodili. Još je gore kada Rahner npr. kaže: ‘sehr konkrete praktische Bedeutung’ (vrlo konkretno praktično značenje), jer tada zbog navedene tautologije nije jasno, da li se on šali ili svjesno pravi tu tautologiju kako bi naglasio ‘praktično značenje onog konkretnog’, što je po sebi samorazumljivo. Tautologijski pojačavajući smisao rečenog, Rahner uvijek govori ili ‘nun hier’ ili ‘jetzt hier’ (ovdje sada), čime sugerira svoju ostalost u Kantovim formama predočivanja (zornosti) ‘svoje’ vjere i religije, čime samo opet potvrđuje ispravnost Heideggerove tvrdnje da cjelokupna zapadna metafizika, a s njom naravno i kršćanska teologija, počiva na ‘predočavajućem mišljenju’. Isto vrijedi i za riječi ‘ebengerade’ (upravo-upravo) koje uvijek piše jednu za drugom. Tamo gdje sam zbilja imao značajne prevoditeljske teškoće, tu sam ih naznačavao u prevoditeljskim napomenama (NP). Posebice zahvaljujem mojemu prijatelju i nakladniku Željku Međimorcu koji je godinama trpio moje odugovlačenje, skanjivanje i odgađanje dovršetka ovoga prijevoda. Kolega i prijatelj Zoran Grozdanov preuzeo je na sebe harni posao lekture i sravnjivanja s izvornikom! Ž.P.
P RE D G O V O R
Komu se obraća ova knjiga? To je pitanje, na koje ni sam njezin 13 pisac ne može lako naći odgovora. Iz dubine i nepojmljivosti tajne, Pr edg ovor s kojom imamo posla u kršćanstvu, iz nepreglednog mnoštva ljudi, koji nastoje zazvati kršćanstvo, naravno je nemoguće ujedno svim ljudima kazati nešto o pojmu kršćanstva. Uvod u pojam kršćanstva jednome će se činiti možda već ‘odveć uzvišenim’, odveć složenim i odveć apstraktnim, a drugome još uvijek primitivnim. Pisac, koji bi se htio obratiti čitatelju koji je u stanovitoj mjeri obrazovan i koji ne zazire od ‘napora pojma’, upravo se mora nadati da nalazi takove čitatelje kojima ova knjiga nije niti odveć uzvišena niti odveć primitivna. Stoga se razmišljanja koja slijede žele kretati na ‘prvom stupnju refleksije’. U ovom Predgovoru ne treba se jednim suptilnim spoznajno-teorijskim razmišljanjem objasniti što je pod tim mišljeno. Pretpostavka je ovoga pothvata naprosto ova: Na jednoj strani ne treba se naprosto katehetski i u tradicionalnim formulacijama ponavljati to što navješćuje kršćanstvo, nego se ta poruka treba – koliko je to moguće u jednom takvom kratkom pokušaju – iznova razumjeti i dovesti do ‘pojma’; neovisno o svojoj jednokratnosti i neusporedivosti, to se kršćanstvo treba, toliko koliko je moguće, uključiti u horizonte razumijevanja današnjega čovjeka. Pritom se to ne treba činiti tako kao da neki kršćanin već prije takvih razmišljanja ne bi znao što kršćanstvo jest. Ali ni u sebi samoj već bezostatno umirena vjera ne treba jednostavno pripovijedati samo ono što se kaže u svakom katekizmu tradicionalne vrste. Takva se namjera ne može ozbiljiti bez razmjerno mukotrpnih razmišljanja niti bez rada pojma. Na drugoj strani se, također, takav prvi uvod ne može poduzeti toga da slijedi sva razmišljanja, pitanja i aporije, koja ‘po sebi’ pripadaju u teoriju
14 Pr ed g ovor
znanosti, filozofiju jezika, sociologiju religije, povijest religije, fenomenologiju religije, filozofiju religije, fundamentalnu teologiju, egzegezu, biblijsku teologiju i naposljetku u sustavnu teologiju. To je nemoguće za jednu ovakvu knjigu i općenito za današnjega teologa-pojedinca te naposljetku, a i prije svega, čitatelja za kojim ova knjiga traga. Takav bi se čitatelj mogao onda samo uputiti natrag na katekizam Crkve sa zahtjevom da naprosto treba vjerovati u to što se tamo naučava te da tako spasi svoju dušu. Stoga ova knjiga polazi od uvjerenja i samom sobom nastoji učvrstiti to uvjerenje da između proste vjere u katekizam, s jedne, i prolaska kroz sve spomenute – i mnoge druge – znanosti, s druge strane, ipak postoji opravdanost kršćanske vjere u intelektualnom poštenju: upravo na razini koju smo nazvali ‘prvi stupanj refleksije’. Takova mogućnost mora postojati zato što i znanstveni teolog-strukovnjak može biti kompetentan barem u jednoj ili drugoj disciplini, ali ne u svim disciplinama, koje bi ‘po sebi’ bile nužne za jedan viši, drugi ili naredni stupanj refleksije, kada bi on svoju teologiju morao na izričit i znanstveno adekvatan način konfrontirati sa svim pitanjima i zadaćama tih disciplina. Ni inače zapravo čovjek ne doživljava cjelinu svoje egzistencije i široke pojedinačne dimenzije na temelju refleksivnoga bavljenja svim današnjim znanostima, no ipak može i mora zbog te cjeline svoje egzistencije na neizravan i sumarni način snositi odgovornost pred svojom intelektualnom savješću. Polazeći od tih uvida ova knjiga namjerava na ‘prvom stupnju refleksije’ iskazati cjelinu kršćanstva i pošteno preuzeti odgovornost za njega. Sam čitatelj mora odlučiti, je li taj cilj postignut, pri čemu se on dakako sam također uvijek iznova mora samokritički pitati, ne leži li pravi uzrok neuspjeha ove zadaće u njemu samome, što svakako nije unaprijed nezamislivo. Naravno da se ‘predznanstvenim’ može označiti pokušaj da se krećemo na prvom stupnju refleksije i da tako proizvoljno tematiziramo i legitimiramo cjelinu kršćanstva. No, onome tko to čini valja postaviti pitanje, da li bi netko još danas mogao o cjelini svoje egzistencije ‘predznanstveno’ razmišljati drugačije nego na ovaj način, je li u jednom takovom poslu
vrlo smisleno – mjereno prema današnjim znanostima kojima ne može ovladati ništa pojedinačno – ponašati se ‘znanstveno’, ne iziskuje li i takovo ‘predznanstveno’ razmišljanje toliko dosljednosti i napora pojma da se to razmišljanje može pouzdati u znanstvenost mnogih pojedinačnih disciplina koje bi ‘po sebi’ bile udarne i prilikom jednog takvog razmišljanja, ali koje unatoč njemu ne bi više bile primjenjive za teologa-pojedinca i kršćanina 15 kada bi se on cjelini kršćanstva pokušao izložiti u jednome dobu, Pr edg ovor u kojemu se sve te pojedinačne znanosti moraju naravno dalje razvijati, ali koje su se zbog svoje složenosti, teškoće i mnoštva svojih metoda kao takva izmanevrirale iz tog područja, u kojemu kršćanin-pojedinac – pa i teolog-pojedinac – najprije moraju kao odgovornost prihvatiti svoje kršćanstvo. Postoji, sasvim opravdano, ‘fahidiotstvo’ pojedinačnih teologijskih disciplina. No ono bi se ovdje trebalo izbjeći. Autor se mnogo godina bavio temom ‘Temeljni tečaj vjere’. Pod naslovom ‘Uvod u pojam kršćanstva’ on je o tomu dva puta predavao za vrijeme svoje profesorske djelatnosti u Münchenu i Münsteru. Polazeći od te knjige nastanka ova knjiga donosi sa sobom više osebujnostî koje joj preradba nije željela oduzeti: Mjereno prema većoj ili manjoj važnosti dotične tematike i u međusobnoj usporedbi, možda pojedinačni odsječci nemaju uvijek njima potreban kvantitativni opseg zato što se u predavanju vrlo teško može postići ‘ideal’. Drugo, kada se polazi od općeg i apstraktnog pitanja, što bi se sve moglo i trebalo obraditi u jednom takvom ‘Uvodu u pojam kršćanstva’, tada se stvarno izvršeni izbor (on je svakako neizbježan) može mnogima činiti unekoliko proizvoljnim. S obzirom na to može nedostajati mnogo toga što se odnosi na spoznajno-teorijsku i znanstveno-teorijsku mogućnost religioznih i teologijskih stavova uopće. Može se steći dojam da su osjetno skraćene važne teme dogmatike – recimo nauk o Trojstvu, teologija križa, nauk o kršćanskome životu i eshatologiji. Može se otkriti da nije razvijen društveno-politički i društveno-kritički aspekt samorazumijevanja kršćanstva. Može se prije svega biti mišljenja da osmi i deveti tijek u najboljem slučaju skiciraju problematiku koja se obrađuje u
njima. S obzirom na takva i slična utvrđivanja granica ove knjige, autor u svoju obranu može samo kazati: svaki autor ima pravo izbora. I on može postaviti protupitanje: kako se može izbjeći jedan takav ili sličan izbor ako se Uvod u kršćanstvo pokušava dati u knjizi od okruglo četiri stotine i pedeset stranica koja je s obzirom na temu naposljetku svakako mala? Takav bi se pokušaj 16 morao unaprijed proglasiti nemogućim ili neostvarivim ako se Pr ed g ovor ne bi mogle prihvatiti neizbježne granice. Sigurno, temi se može udovoljiti bolje nego što se to ovdje čini. Ali i bolje ispunjenje zadaće bi vjerojatno udarilo na granice koje će čitatelj ove knjige – kao i njezin autor – sigurno primijetiti. S obzirom na povijest nastanka knjige i njezin uvodni karakter autor smatra suvišnim dodavati naknadno objašnjavajuće napomene i upute na literaturu. U okviru ovoga rada njemu bi to se činilo kao učeno pravljenje važnim koje mu ne leži. Tako se autor odrekao i upućivanja na vlastite udarne radove, premda je nerijetko imao dojam da je o ovim ili onim pojedinačnim temama drugdje točnije i iscrpnije pisao. Tako su u ovu knjigu – u različito osjetno prerađenoj formi i uvršteni u veću cjelinu – prihvaćeni tekstovi koji su drugdje već bili objavljeni: Prvi odsječak u drugome tijeku (usp. K. Rahner, Gnade als Feiheit, Freiburg i. Br. 1968. [= Herderbücherei 322], str. 11–18) i prije svega veći dijelovi teksta u šestom tijeku, u kristologiji, koji su djelomice prezuzeti iz Schriften zur Theologie (o 1., 4. i 10. odsječku usp. K. Rahner, Schriften zur Theologie, bd. V, Einsiedeln 1962., str. 183–221), Bd. IV, Einsiedeln 1960., str. 137–155, i Bd. XII, Zürich 1975., str. 370–383), a dijelom iz – u međuvremenu rasprodane – Kristologije koju sam objavio skupa s Wilhelmom Thüsingom (K. Rahner/W. Thüsing, Christologie – systematisch und exegetisch, Freiburg i. Br. 1972. [= Quaestiones disputatae 55], posebice str. 18–71). U završnom odsječku knjige također je prerađen već ranije objavljeni članak [usp. Karl Rahner, Schriften zur Theologie, Bd. IX, Einsiedeln 1970., str. 242–256]. Možda će mnogi čitatelji već prilikom prvoga listanja najčešće uočiti: gotovo se nikada ne upućuje na pojedinačna mjesta iz Svetoga pisma kao na potvrdu za ono što je rečeno. Ta činjenica ima
više razloga koji se moraju skupa promatrati. Prije svega, autor ni po koju cijenu ne želi probuditi dojam da je on egzegeta i da u strukovno-znanstvenom smislu djeluje kao takav. On se k tomu nada da je uglavnom i u cjelini na dostatan način primio k znanju tvrdnje i rezultate današnje egzegeze i biblijske teologije koji se moraju pretpostaviti sukladno namjeri i osebujnosti ove knjige. Povrh toga, čitatelj može u lako dostupnoj literaturi strukovno- 17 znanstvene i vulgarizirajuće vrste naći egzegetski materijal koji Pr edg ovor se ovdje mora i smije pretpostaviti ako ova knjiga ne treba ostati bez pristaništa ili izgubiti svoju osebujnost kao Uvod u pojam kršćanstva. Kršćanstvo je sigurno religija koja počiva na sasvim određenim povijesnim događajima. Dužina šestoga tijeka, koji sačinjava gotovo trećinu materijala, zapravo na svoj način svjedoči o tomu da je autor svjestan povijesnosti kršćanstva. A ti se povijesni događaji moraju izdvojiti iz ‘izvorâ’. No kod jednog ozbiljnog Uvoda u pojam kršćanstva smije se i mora pretpostaviti to izvorno i kritičko propitivanje izvorâ. Smijemo se i moramo ograničavati na to da – premda također savjesno u skladu s moćima – ukratko izvješćujemo o onome što je kao materijal za jedno sustavno razmišljanje proisteklo iz tog prvotnog rada na izvorima. Ako bi se ovdje pokušalo više, ne bi ispao nikakav temeljiti egzegetski rad, već samo pseudoznanstvena tvorevina koja ne koristi nikome. Sustavna teologija koja radi na pojmovima naposljetku nije samo neki problematičan dodatak egzegezi i biblijskoj teologiji. Ako se sada ni jedno ni drugo uopće ne može učiniti u jednoj jedinoj knjizi, onda je bolje i poštenije kada se izbjegava i privid da se odjednom htjelo oboje. Ako se ovdje nudi Uvod, čitatelj onda također ne smije očekivati da ova knjiga predstavlja zaključni sažetak autorova dosadašnjega teologijskoga rada. Ona to upravo nije i ona to ne želi ni biti, premda Osnovni tečaj po svojoj temi ima obuhvatniji i sustavniji karakter nego što je to obično slučaj kod autorovih ostalih objavljenih teologijskih radova. Krakom Pregledu sadržaja na početku autor je na kraju knjige dodao iscrpno Kazalo sadržaja. Kratkoća Pregleda omogućuje
18 Pr ed g ovor
čitatelju brzi pregled cjeline knjige; dugačko Kazalo sadržaja u pojedinostima pojašnjava tijek razmišljanjâ te time također predstavlja jednu vrstu stvarnoga kazala. U dugoj povijesti ovoga djela autor je od 1964. doživio višestruku pomoć. On ne može više pojedinačno nabrojati sve koji su mu pomagali za vrijeme tih mnogih godina boravka u Münchenu i Münsteru. Ali osim moja dva subrata, Karla H. Neufelda i Haralda Schöndorfa, moraju se izričito spomenuti još dva imena. Elisabeth von Lieth iz Hamburga i Albert Raffelt iz Freiburga i. Br. obavili su veliki dio konačne redakcije teksta u organizaciji i skraćivanju izvornoga teksta predavanja. Oboma iskreno i od srca zahvaljujem. München, svibnja 1976. Karl Rahner SJ
K RA T I C E
Crkveni dokumenti navode se prema: 19 DS H. Denzinger – A. Schönmetzer, Enchiridion symbolorum K r atice definitionum et declarationum de rebus fidei et morum (Barcinone/ Friburgi 361976). Ti tekstovi su u njemačkome prijevodu u potpunosti dostupni u: J. Neuner – H. Roos, Der Glaube der Kirche in den Urkunden der Lehrverkündigung, neubearbeitet von K. Rahner – K.-H. Weger (Regensburg 81971) i lako se mogu naći pomoću tamo priložene konkordancije mjestâ za ‘Denzinger’. Dokumenti Drugog vatikanskog sabora navode se s obje prve riječi i s brojem članka. Dakle: Dei Verbum Dogmatska konstitucija o božanskoj objavi Gaudium et spes Pastoralna konstitucija o Crkvi u suvremenom svijetu Lumen gentium Dogmatska konstitucija o Crkvi Nostr a aetate Deklaracija o odnosu Crkve prema nekršćanskim religijama Optatam totius Dekret o odgoju i obrazovanju svećenika U nitatis r edintegr atio Dekret o ekumenizmu
U VOD
1. PR ETHODNA OPĆA R AZMIŠLJANJA Ova knjiga pokušava dati Uvod u pojam kršćanstva. Radi se dakle, 21 prvo, samo o Uvodu i ni o čemu više. Samorazumljivo, takav U VOD Prethodna je pothvat mnogo bliži osobnoj odluci za vjeru nego sve druge 1.opća znanstvene ili teološke publikacije ili akademske priredbe. Ali se k razmišljanja tomu treba raditi o Uvodu u okviru intelektualnoga razmišljanja, a ne izravno i neposredno o religioznom nadahnuću, premda je jasno da odnos teologije duha i intelekta prema teologiji srca, odluke i religioznoga života, još jednom predstavlja vrlo težak problem. Drugo, namjera je dati Uvod u pojam kršćanstva. Za to najprije pretpostavljamo egzistenciju ovog našeg vlastitog osobnog kršćanstva u njegovom normalnom crkvenom obliku i pokušavamo ga, kao treće, dovesti do pojma. Ova riječ ‘pojam’ dodana je kako bi postalo jasno da se ovdje – rečeno s Hegelom – radi o ‘naporu pojma’. Onaj tko unaprijed traži religiozni poticaj, a zazire od tog strpljivog, tegobnog i povremeno mučnog promišljanja, taj se stoga ne bi trebao upuštati u ovo istraživanje. Po naravi stvari, ovaj Uvod je jedan eksperiment; ne zna se unaprijed hoće li eksperiment uspjeti makar u stanovitoj mjeri te hoće li uopće uspjeti; jer to ovisi i o čitatelju ovih stranica. Za onoga tko je kršćanin i tko to želi biti, kod jedne takve teme ne radi se o proizvoljnim teološkim pojedinačnim pitanjima, nego o cjelini vlastite egzistencije. Naravno, trebat ćemo pokazati – a to će biti stalni motiv – da se može biti kršćanin, bez da se na znanstveno adekvatan način reflektira cjelinu kršćanskoga bitka. Međutim, budući da se to ne može i ne treba učiniti, on time ne postaje intelektualno nepošten. Kršćanski bitak za kršćanina je naposljetku cjelina njegove egzistencije, a ta cjelina vodi u tamne ponore pustinje onoga što se naziva Bog. Kada on poduzima takvo što, on stoji pred velikim
misliocima, svecima te naposljetku pred Isusom Kristom; ponori opstojanja otvaraju se pred njim te i sam znade da nije dovoljno mislio, da nije dovoljno ljubio niti dovoljno trpio. Oduvijek je bilo takvih pokušaja da se oblik kršćanstva, kršćanske vjere i života – makar i u čisto teorijskoj refleksiji – prikažu kao jedna cjelina. Svaka vjeroispovijest – počevši od 22 Apostolicum-a pa sve do ‘Credo Božjega naroda’ pape Pavla VI. U VOD – predstavlja jedan takav pokušaj sažetoga prikazivanja kršćanske 1. Prethodna vjere i kršćanskoga razumijevanja opstojanja, predstavlja dakle opća razmišljanja jedan – makar i vrlo kratki – Uvod u kršćanstvo ili u pojam kršćanstva. Enchiridion de fide, spe et caritate sv. Augustina, Breviloquium sv. Bonaventure ili Compendium theologiae ad fratrem Reginaldum sv. Tome Akvinskog u osnovi također predstavljaju takve pokušaje da se dadne relativno kratak pregled cjeline i bîti kršćanstva. Ali uvijek iznova moraju postojati pokušaji refleksije na cjelinu kršćanstva. Ona uvijek ostaje uvjetovana zato što je samorazumljivo da refleksija uopće, a naročito znanstveno-teološka refleksija, ne zahvaća i ne može zahvatiti cjelinu te stvarnosti koju realiziramo u vjeri, ljubavi, nadi i molitvi. A mi ćemo se stalno baviti baš tom trajnom, neukidivom razlikom između izvornog kršćanskog izvršenja života i refleksije na njega. Uvid u tu razliku jest ključni uvid koji čini nužnu pretpostavku za Uvod u pojam kršćanstva. Ono što naposljetku želimo, jest samo promisliti jednostavno pitanje: ‘Što je kršćanin i zašto se danas taj kršćanski bitak može ostvariti u intelektualnome poštenju?’ To pitanje polazi od činjenice kršćanskoga bitka, čak i kada on u svakom pojedinačnom kršćaninu i danas opet izgleda vrlo različito – u jednoj različitosti koja je uvjetovana osobnim stupnjem zrelosti, vrlo različitim načinom naše društvene i jednako tako religiozne situacije, psihološkom osebujnošću itd. Ali ovdje se treba reflektirati i ta činjenica našega kršćanstva i ona treba samu sebe opravdati pred našom savješću istinitosti u ‘odgovornosti naše nade’ (1 Pt 3,15).
2. PR ETHODNE ZNANSTVENO-TEORIJSKE PRIMJEDBE Zahtjev II. vatikanskog sabora za uvodnim tečajem Izvanjski poticaj za pitanje o bîti i smislu ‘Uvoda u pojam kršćanstva’ kao osnovnoga tečaja unutar teologije za nas je ‘Dekret o odgoju i obrazovanju svećenika’ II. vatikanskog sabora. Tamo se kaže: 23 ‘Kod obnove crkvenih studija treba u prvom redu nastojati da U VOD Prethodne se bolje usklade filozofski i teološki predmeti i da skladno prido- 2.znanstvenonose da se u dušama pitomaca sve više otkriva otajstvo Krista koji teorijske zahvaća čitavu povijest ljudskoga roda, koji neprestano utječe na primjedbe Crkvu i koji poglavito djeluje po svećeničkoj službi. Da bi se takav pogled na stvar od samog početka školovanja saopćio pitomcima, crkvene studije treba započeti Uvodnim tečajem koji će trajati određeno vrijeme. U tom uvodu u studij neka se otajstvo spasenja tako izlaže da studenti uoče smisao, raspored i pastoralno usmjerenje crkvenih studija, i da im to ujedno pomogne da sav svoj život zasnuju na vjeri i njome prožmu, te da se učvrste da prihvate svoja zvanja s osobnim predanjem i radosna srca’ (Optatam totius 14).* Dekret zahtijeva unutarnje jedinstvo filozofije i teologije. Presižuća tematska zadaća za jednu takvu teologiju kaže da se cjelokupna teologija treba usredotočiti na misterij Krista. U dovoljno dugom Uvodnom tečaju ta cjelina teologije treba se teologu posredovati time što će se misterij Krista prikazati tako da će studentu teologije već na početku njegova bavljenja teologijom jasnim postati smisao, građa i pastoralni cilj teologijskih studija. Tečaj mu treba pripomoći da svoj osobni i svećenički život utemelji bolje kao vjerski život i da ga prožme tom vjerom. Time je dano značenje ovoga Uvoda za njegovu kršćansku, kao i za njegovu teološku i svećeničku egzistenciju. * Navodi se prema hrvatskome prijevodu: ‘Dekret ‘Optatam totius’ o odgoju i obrazovanju svećenika’, u: Drugi vatikanski koncil. Dokumenti (latinski i hrvatski), Zagreb 41993., str. 345–346.
24 U VOD 2. Prethodne znanstvenoteorijske primjedbe
Sada je pitanje: postoji li znanstveno-teorijsko obrazloženje za jedan takav Uvodni tečaj kao za posebnu, samostalnu i odgovornu teorijsku disciplinu, te dakle ne samo kao za pobožni Uvod za teologiju uopće? Ako nešto takvo postoji te ako ima razlogâ za to, onda bi otuda morao proisteći pravi put i konkretni oblik jednoga takvog temeljnog tečaja koji nije značajan samo za obrazovanje svećenika. ‘Teološka enciklopedija’ u 19. stoljeću Enciklopedija, kakva je izvorno bila koncipirana u 19. stoljeću u ovom kontekstu je još uvijek zanimljiva. Ona nije bila zamišljena samo kao zbirka materijala cjelokupnog do tada poznatoga teološkoga znanja, već kao rekonstrukcija tog znanja iz njegova izvora i u njegovu jedinstvu. Ovdje se možemo sjetiti tübingenškog teologa Franza Antona Staudenmaiera. Prema njegovoj Enciklopediji iz 1834., ta disciplina pruža ‘sustavni ocrt cjelokupne teologije’, ‘zgusnuti nacrt njezine konkretne ideje prema svim bitnim odredbama’. On piše: ‘Jer kao što je ljudski duh organski i predstavlja sustav živih sila, tako on također želi u znanosti ugledati neki organizam, neki sustav, te se ni sam ne smiruje sve dok svojom organizirajućom djelatnošću ne stvori sustavnu povezanost bitnih dijelova koji sačinjavaju sadržaj. Ta sustavna povezanost različitih dijelova jedne znanosti prikazuje se u Enciklopediji prema svojim temeljnim pojmovima’. Po njemu, enciklopedija razvija nužne i organske sveze svih dijelova teologije te je prikazuje kao zbiljsku znanost time što je zahvaća kao jedinstvo i totalitet njezinih ogranaka. Dakle, iz izvornoga jedinstva teologije htjele bi se razumjeti njezine različite discipline, a iz jednako tako izvorno mišljenoga prožimanja teologije i filozofije, uma i objave, (stoga ovoj cjelini doista prethodi filozofija objave) oboje bi se htjelo učiniti razumljivim tek u svojoj razlici, te tako postići pravu stvar same teologije i time dati jedan stvari primjereni Uvod.
I sc r p n o k a z a l o s a d r ž a j a
NUŽNE PR EVODITELJSKE NAPOMENE, 9 PR EDGOVOR, 13 KR ATICE, 19 U V O D , 21 1. PR ETHODNA OPĆA R AZMIŠLJANJA, 21 2. PR ETHODNE ZNANSTVENO-TEORIJSKE PRIMJEDBE, 23 Zahtjev II. vatikanskog sabora za uvodnim tečajem, 23 ‘Teološka enciklopedija’ u 19. stoljeću, 24 Adresat današnje teologije, 25 Pluralizam u današnjoj teologiji i filozofiji, 27 Opravdanje vjere na ‘prvom stupnju refleksije’, 29 O sadržajnoj koncepciji Uvoda, 31 3. O NEKIM TEMELJNIM SPOZNAJNOTEORIJSKIM PROBLEMIMA, 36 O odnosu stvari i pojma, izvornoga samoposjedovanja i refleksije, 36 Samodanost subjekta u spoznaji, 39 Apriornost i načelna otvorenost, 41 Transcendentalno iskustvo, 43 Netematsko znanje o Bogu, 44 PRV I T IJ EK SLUŠATELJ PORUKE, 47 1. KRIŽANJE FILOZOFIJE I TEOLOGIJE, 47 2. ČOVJEK K AO OSOBA I K AO SUBJEKT, 49 Personalnost kao pretpostavka kršćanske Poruke, 49
567 Iscr pno kazalo sa dr ž aja
568 Iscr pno kazalo sa dr ž aja
Skrivenost i ugroženost osobnog iskustva, 50 Osebujnost osobnog iskustva, 52 3. ČOVJEK K AO BIĆE TR ANSCENDENCIJE, 56 Prethvatna struktura spoznaje, 56 Moguće odvraćanje od iskustva transcendencije, 57 Prethvat k bitku, 58 Prethvat konstituira osobu, 59 4. ČOVJEK K AO BIĆE ODGOVOR NOSTI I SLOBODE, 61 Sloboda nije nikakva partikularna danost, 61 Konkretna posredovanost slobode, 62 Odgovornost i sloboda kao zbiljnost transcendentalnoga iskustva, 63 5. OSOBNO PITANJE O OPSTOJANJU K AO PITANJE O SPASENJU, 66 Teologijska i antropologijska postavka za razumijevanje ‘spasenja’, 66 Spasenje u povijesti, 67 6. ČOVJEK K AO R ASPOLOŽIV, 69 Nošenost Tajnom, 69 Svjetovno-povijesna uvjetovanost, 69 DRUGI TIJEK ČOVJEK PR ED APSOLUTNOM TAJNOM, 71 1. MEDITACIJA O RIJEČI ‘BOG’, 71 Postoji ta riječ, 71 Što kaže riječ ‘Bog’?, 73 Ima li ta riječ budućnost?, 74 Zbiljnost bez te riječi, 75 Riječ ‘Bog’ ostaje, 77 Nama zadana izvorna riječ, 78 2. SPOZNAJA BOGA, 80 Transcendentalna i aposteriorna spoznaja Boga, 80 Različite vrste spoznaje Boga i njihovo unutarnje jedinstvo, 84
Transcendentalna spoznaja Boga kao iskustvo Tajne, 87 Usmjerenost-na transcendencije kao ono neograničeno, neomeđivo i neimenivo, 91 Usmjerenost-na transcendencije kao ‘sveta Tajna’, 95 Transcendentalno iskustvo i zbiljnost, 97 Neke primjedbe o dokazima o Bogu, 99 3. BOG K AO OSOBA, 102 Analogni govor o Bogu, 102 O Božjoj osobnosti, 105 4. ODNOS ČOVJEK A PR EMA NJEGOVOM TR ANSCENDENTNOM TEMELJU: STVOR ENOST, 107 Stvorenost: nikakav pojedinačni slučaj kauzalnoga zakona, 108 Stvorenost kao radikalna razlika od Boga i kao radikalna ovisnost o Bogu, 110 Radikalna ovisnost o Bogu i prava samostalnost, 112 Transcendentalno iskustvo kao izvorno mjesto iskustva stvorenosti, 113 Iskustvo stvorenosti kao denuminiziranje svijeta, 114 5. MOGUĆNOST SUSR ETANJA BOGA U SVIJETU, 115 Napetost između transcendentalne postavke i povijesne religije, 115 Neposrednost prema Bogu kao posredovana neposrednost, 117 Alternativa: ‘Pobožnost prema svijetu’ ili istinsko sebepriopćenje Boga, 119 Božje djelovanje kroz drugotne uzroke, 121 T RE Ć I T I J E K ČOVJEK K AO BIĆE R ADIK ALNE UGROŽENOSTI KRIV NJOM, 127 1. TEMA I NJEZINE TEŠKOĆE, 127 Skrivenost tog pitanja za današnjega čovjeka, 128 Krug između iskustva krivnje i oprosta, 130
569 Iscr pno kazalo sa dr ž aja
570 Iscr pno kazalo sa dr ž aja
2. ČOVJEKOVA SLOBODA I SPOSOBNOST ZA ODGOVOR NOST, 131 Sloboda se odnosi na cjelinu čovjekova opstojanja, 132 Sloboda kao sposobnost za ono krajnje važeće, 133 Transcendentalna sloboda i njezine kategorijalne objektivacije, 135 3. MOGUĆNOST ODLUKE PROTIV BOGA, 136 Netematsko potvrđivanje ili nijekanje Boga u svakom slobodnom činu, 137 Horizont slobode kao njezin ‘predmet’, 138 Mogućnost apsolutnog proturječja, 139 Sloboda kazivanja Da ili Ne Bogu, 140 Prikrivenost odluke, 141 Nejednakost Da ili Ne, 142 K tumačenju eshatologijskih iskaza, 143 Mogućnost grijeha kao trajni egzistencijal, 144 Trajna suverenost Boga, 145 4. ‘ISTOČNI GRIJEH’, 147 Su-svijet kao prostor ozbiljenja slobode, 147 Postoje objektivacije tuđe krivnje, 149 Izvorna i trajna suodređenost tuđom krivnjom, 150 Kršćanski govor o ‘istočnom grijehu’, 151 ‘Istočni grijeh’ i osobna krivnja, 153 ‘Istočni grijeh’ u svjetlu sebepriopćenja Boga, 154 K hermeneutici biblijskih iskaza, 156 Posljedice ‘istočnog grijeha’, 157 ČETVRTI TIJEK ČOVJEK K AO DOGAĐAJ SLOBODNOG, PR AŠTAJUĆEG SEBEPRIOPĆENJA BOGA, 159 1. PR ETHODNE PRIMJEDBE, 159 K pojmu ‘sebepriopćenje’, 159 Polaženje od kršćanske poruke, 160
2. ŠTO PODR AZUMIJEVA ‘SEBEPRIOPĆENJE BOGA’?, 160 Opravdavajuća milost i ‘visio beatifica’, 160 Dvostruki modalitet sebepriopćenja Boga, 161 Božje sebepriopćenje i trajna tajnovitost, 162 Darovatelj je također dar, 164 Model formalne uzročnosti, 164 Sebepriopćenje Boga u neposrednoj spoznaji i ljubavi, 166 Apsolutna nedužnost Božjeg sebepriopćenja, 167 Nedužnost ne podrazumijeva izvanjskost, 168 Primjedbe o crkvenom nauku, 169 Kršćanstvo kao religija neposrednosti prema Bogu u njegovom sebepriopćenju, 170 3. PONUDA SEBEPRIOPĆENJA K AO ‘NADNAR AV NI EGZISTENCIJAL’, 171 Stav o sebepriopćenju Boga kao ontologijski stav, 172 Sebepriopćenje kao uvjet mogućnosti njegova prihvaćanja, 173 Nadnaravno uznesena čovjekova transcendentalnost, 174 Iskustvo milosti i njegova skrivenost, 175 4. K R AZUMIJEVANJU NAUK A O TROJSTVU, 180 Problematika pojmovlja, 180 Problematika ‘psihološkog nauka o Trojstvu’, 181 ‘Ekonomsko’ Trojstvo u povijesti spasenja jest imanentno Trojstvo, 182 PETI TIJEK POVIJEST SPASENJA I OBJAVE, 185 1. PR ETHODNA R AZMIŠLJANJA O PROBLEMU, 185 2. POVIJESNO POSR EDOVANJE TR ANSCENDENTALNOSTI I TR ANSCENDENCIJE, 187 Povijest kao događanje transcendencije, 187 3. POVIJEST SPASENJA I OBJAVE K AO KOEKSTENZIV NA S CJELOKUPNOM SVJETSKOM POVIJEŠĆU, 190 Povijest spasenja i svjetska povijest, 190
571 Iscr pno kazalo sa dr ž aja
572 Iscr pno kazalo sa dr ž aja
Univerzalna povijest spasenja ujedno je i povijest objave, 192 Obrazloženje teze na temelju podataka katoličke dogmatike, 194 Dopunsko spekulativno-teologijsko obrazloženje, 197 Ka kategorijalnom posredovanju nadnaravno uznesene transcendentalnosti, 199 4. O ODNOSU OPĆE TR ANSCENDENTALNE I K ATEGORIJALNO-POSEBNE POVIJESTI OBJAVE, 202 Bitno-nužno povijesno samotumačenje (nadnaravno-) transcendentalnog iskustva, 202 O pojmu kategorijalne i posebne povijesti objave, 204 Mogućnost čiste povijesti objave izvan Starog i Novog zavjeta, 205 Isus Krist kao kriterij razlikovanja, 207 Funkcija nositeljâ objave, 208 Usmjerenost na univerzalnost u uspješnoj partikularnoj povijesti objave, 211 5. O STRUKTURI FAKTIČNE POVIJESTI OBJAVE, 212 ‘Praobjava’, 212 Je li moguće strukturiranje cjelokupne povijesti objave?, 215 6. SAŽETO O POJMU OBJAVE, 221 ‘Naravna’ objava i prava samoobjava Boga, 221 Transcendentalni aspekt objave, 223 Kategorijalna, povijesna strana objave, 224 Nenadmašni vrhunac cjelokupne objave, 226 ŠESTI TIJEK ISUS KRIST, 229 1. KRISTOLOGIJA U NUTAR EVOLUTIV NOG SVJETONAZOR A, 231 Obrazloženje i pojašnjenje postavljene teme, 231 Jedinstvo svega stvorenog, 235 Pojam ‘aktivne samotranscendencije’, 237
Konačnost povijesti prirode i povijesti duha, 241 Položaj čovjeka u kozmosu, 242 Položaj kršćanina u evolutivnoj slici svijeta, 247 K pojmu apsolutnog Spasitelja, 249 Primjedbe o smislu iskaza o hipostatskoj uniji, 250 O odnosu ljudske transcendencije i hipostatske unije, 253 2. K FENOMENOLOGIJI NAŠEG ODNOSA PR EMA ISUSU KRISTU, 259 Polaženje od faktičnog vjerskog odnosa, 260 Odnos prema Isusu Kristu kao apsolutnom Spasitelju, 261 Odnos prema Isusu Kristu legitimira se iz samog sebe, 262 3. TR ANSCENDENTALNA KRISTOLOGIJA, 263 Neki prigovori, 263 Epohalno značenje transcendentalne kristologije, 264 Pretpostavke transcendentalne kristologije, 265 K provedbi transcendentalne kristologije, 266 4. ŠTO ZNAČI ‘POSTANAK BOGA ČOVJEKOM’?, 269 Pitanje o ‘postanku Boga čovjekom’, 270 ‘Riječ’ Božja, 272 ‘Čovjekom’ postala, 273 Može li Nepromjenjivi ‘postati’ nečim?, 277 ‘Riječ’ postade čovjekom, 282 Čovjek kao šifra Boga, 284 O značenju i granicama dogmatskih formulacija, 287 5. K (TEOLOGIJSKI R AZUMLJENOJ) POVIJESTI, ŽIVOTA I SMRTI PR EDUSKRŠNJEG ISUSA, 289 a) Prethodne primjedbe, 289 O odnosu prethodnog transcendentalnog načina postavljanja pitanja prema povijesnom događaju, 289 Pitanje o opravdanosti naše vjere u Isusa kao Krista, 290 Kružna struktura vjerske spoznaje, 291 Povijesna dimenzija kršćanske vjere, 293 Problem univerzalnog značenja partikularnih povijesnih događaja, 294
573 Iscr pno kazalo sa dr ž aja
574 Iscr pno kazalo sa dr ž aja
Neizbježna nekongruentnost između relativne povijesne sigurnosti i apsolutnoga angažmana, 295 b) Hermeneutički i fundamentalno-teologijski uvidi o problemu povijesne spoznaje preduskršnjeg Isusa, 297 Dvije teze, 297 Kršćanska je vjera upućena na konkretnu Isusovu povijest, 298 O odnosu predmeta i temelja vjere, 300 O pojmovnom paru ‘povijesno(-spasenjsko)/historijsko’, 303 Vjera prvih svjedoka i naša vjera, 303 Spasenjska spoznaja moguća je samo u vjerskom angažmanu, 304 O razlici između iskaza predmeta vjere i iskaza koji obrazlažu vjeru, 306 Povijesne minimalne pretpostavke za ortodoksnu kristologiju koje se trebaju postići fundamentalno-teologijski, 309 c) Empirijski konkretan oblik Isusova života, 310 Osebujnost našeg postupka, 310 Sažetak u obliku teza, 311 d) O temeljnom samorazumijevanju preduskršnjega Isusa, 313 Isusova istinski ljudska samosvijest, 313 Problem ‘očekivanja blizine’, 314 Isusova poruka o Kraljevstvu Božjem kao konačni navještaj spasenja, 315 Povezanost Isusova poslanja i osobe, 316 e) Odnos preduskršnjega Isusa prema njegovom, 319 smrtnom usudu, 319 f) Čuda u Isusovu životu i njihova fundamentalnoteologijska vrijednost, 320 Pitanja o značenju Isusovih čuda za naš vjernički odnos prema njemu, 320 Službeni crkveni nauk i današnja situacija razumijevanja, 321 O općem pojmu čuda, 323
Čuda i prirodni zakoni, 324 Čudo iz motrišta odnosa Boga i svijeta, 327 Čudo kao poziv, 328 Različita Isusova čuda i jedinstveno čudo njegova uskrsnuća, 330 6. TEOLOGIJA ISUSOVE SMRTI I USKRSNUĆA, 331 a) Prethodna primjedba, 331 b) Razumijevajuće pretpostavke za govor o uskrsnuću, 332 Jedinstvo Isusove smrti i uskrsnuća, 332 Smisao ‘uskrsnuća’, 333 c) Transcendentalna nada u uskrsnuće kao horizont iskustva Isusova uskrsnuća, 335 Sažete teze, 335 Znanje o vlastitoj smrti, 337 Antropologijska razmišljanja o smrti i konačnosti egzistencije, 337 Što podrazumijevaju ‘život nakon života’ i ‘vječnost’?, 338 ‘Naravno’ i ‘milosno’ iskustvo besmrtnosti, 341 d) K razumijevanju Isusova uskrsnuća, 342 Vjera u Isusovo uskrsnuće kao neponovljivi čin, 342 Jedinstvo apostolskoga i vlastitoga iskustva uskrsnuća, 342 e) Iskustvo uskrsnuća kod prvih učenika, 344 f) K izvornoj teologiji Isusova uskrsnuća kao postavci za kristologiju uopće, 347 Potvrda i pretpostavka Isusova zahtjeva kao apsolutnog Spasitelja, 348 Postavka za ‘kasnu’ novozavjetnu kristologiju, 349 g) K teologiji Isusove smrti iz perspektive uskrsnuća, 351 Interpretacija Isusove smrti kao uzroka spasenja, 351 Osnova soteriološke interpretacije Isusove smrti, 353 7. SADR ŽAJ, TR AJNO VAŽENJE I GR ANICE KLASIČNE KRISTOLOGIJE I SOTERIOLOGIJE, 354 a) Sadržaj klasične kristologije i soteriologije, 354
575 Iscr pno kazalo sa dr ž aja
576 Iscr pno kazalo sa dr ž aja
Prethodna primjedba, 354 Službena crkvena kristologija, 356 Klasična soteriologija, 358 b) Opravdanost klasičnoga nauka o inkarnaciji, 358 c) Granice klasične kristologije i soteriologije, 359 Problematika horizonta razumijevanja, 360 Problem ‘ jest’-formulacije, 360 Neodređenost točke jedinstva u hipostatskoj uniji, 362 Nezadovoljavajući izraz soteriološkoga značenja događaja Krista, 364 8. K PITANJU O NOVIM POSTAVK AM A ORTODOKSNE KRISTOLOGIJE, 364 a) Nužnost većega jedinstva fundamentalnoteologijske i dogmatske kristologije, 365 Prvenstvo proživljenog tijeka opstojanja u odnosu na refleksiju o tomu, 365 Apel za ‘tragalačkom kristologijom’, 366 Apel za apsolutnom ljubavi prema bližnjem, 367 Apel za spremnošću na smrt, 368 Apel za nadom u budućnost, 369 b) Zadaća ‘kristologije odozdo’, 370 Čovjek kao biće prilagođenosti neposrednosti s Bogom, 370 Jedinstvo eshatološkoga događaja spasenja i apsolutnoga Spasitelja, 370 Posredovanje ovoga razmišljanja s crkvenim, 372 naukom o utjelovljenju, 372 O odnosu teologije ascendencije i pitanja o vječnom bogosinstvu, 373 c) Pojedini dogmatski problemi, 375 Ortodoksna mogućnost ‘kristologije svijesti’, 375 Problem preegzistencije, 376 Govor o smrti Boga, 377
9. OSOBNI ODNOS KRŠĆANINA PR EMA ISUSU KRISTU, 378 Nužnost ‘egzistencijelne’ kristologije, 378 Individualni, konkretni odnos prema Isusu Kristu, 380 Teo-logičko razmišljanje, 381 Jedinstvo konkretne ljubavi prema bližnjem i prema Bogu, 382 Odvažnost susreta, 384 10. ISUS KRIST U NEKRŠĆANSKIM R ELIGIJAMA, 385 Ograničavanje na dogmatsko razmišljanje, 385 Dvije pretpostavke, 387 Postavljanje pitanja, 389 Prisutnost Krista u Svetom Duhu, 390 Tragalačka ‘memoria’ svake vjere usmjeruje se na apsolutnoga Spasitelja, 393 Pitanje o konkretnoj religijskoj povijesti, 395 SEDMI TIJEK KRŠĆANSTVO K AO CRKVA, 397 1. U VOD, 397 Nužna institucionalna posredovanost religije i njezina posebnost u kršćanstvu, 397 Crkveni nauk nije sržni iskaz kršćanstva, 399 Têško pitanje o istinskoj Crkvi, 400 2. CRKVA K AO ZAKLADA ISUSA KRISTA, 401 K postavljanju pitanja, 401 Pretpostavke Isusovog ‘crkveno-zasnivajućeg’ djelovanja, 403 Teza i njezini problemi, 405 Pokušaj odgovora: principijelna razmišljanja, 405 Primjena na problem kontinuiteta između Isusa i Crkve, 407 Isusova djela koja su zasnovala Crkvu, 409 3. CRKVA U NOVOM ZAVJETU, 412
577 Iscr pno kazalo sa dr ž aja
578 Iscr pno kazalo sa dr ž aja
K samorazumijevanju prve zajednice, 412 O Lukinoj i Matejevoj teologiji Crkve, 413 K Pavlovoj teologiji Crkve, 415 Ostale teologije Crkve u Novom zavjetu, 416 Različitost i jedinstvo u novozavjetnoj slici Crkve, 418 4. NAČELNO O CRKVENOM K AR AKTERU KRŠĆANSTVA, 420 Nužni crkveni karakter kršćanstva, 420 Autonomni karakter zahtjeva poruke Isusa Krista, 421 Povijesnost i društvenost pripadaju posredovanju spasenja, 423 5. O NEIZR AV NOJ METODI LEGITIMACIJE K ATOLIČKE CRKVE K AO KRISTOVE CRKVE, 424 Još jednom o nužnosti Crkve, 425 Crkva Isusa Krista mora biti jedna, 426 Opravdano povjerenje u crkvenu zajednicu, 428 Kriteriji i pretpostavke, 430 Kriterij kontinuiteta s izvorom kao obrana od ekleziološkoga relativizma, 431 Kriterij očuvanja temeljne supstancije kršćanstva, 434 Kriterij objektivnog autoriteta, 435 Posebnosti primjene tih kriterija u našoj situaciji, 436 Povijesni kontinuitet Katoličke crkve, 437 Kriterij očuvanja temeljne supstancije – gledano iz motrišta reformacijskih osporavanja, 439 Sola gratia – samo milost, 439 Sola fide – samo vjera, 441 Sola scriptura – samo Pismo, 441 Tri reformacijske ‘sola’ i katoličanstvo. Posljedak, 446 Pozitivno značenje protestantskog kršćanstva i za Katoličku crkvu, 447 Fundamentalno jedinstvo kršćanstva i pitanje o ‘smislu’ raskola, 448
6. PISMO K AO CRKVENA KNJIGA, 451 Neke povratne upute, 451 Crkvena knjiga, 452 Apostolsko doba, 453 Stvaranje kanona, 454 Nadahnuće Pisma, 455 Nepogrješivost Pisma, 457 Pismo i tradicija, 460 7. O CRKVENOM UČITELJSTVU, 461 Problem osebujnosti ‘crkvenog učiteljstva’, 461 Kristološki temelj učiteljstva, 462 O ostajanju Crkve u istini, 462 Učiteljski autoritet prema katoličkom razumijevanju Crkve, 464 ‘Hijerarhija istina’ i naknadno subjektivno izvršenje, 465 K pitanju o posttridentskom razvoju dogme, 467 Primat rimskog biskupa i njegovog učiteljskog autoriteta, 468 ‘Nove’ dogme o Mariji, 470 8. KRŠĆANIN U ŽIVOTU CRKVE, 473 O crkvenosti kršćanina, 473 O crkvenom pravu i crkvenoj hijerarhiji, 475 Stupnjevita relativnost prava, 477 Crkva kao mjesto ljubavi prema Bogu i prema bližnjemu, 484 Osebujnost kršćanske ponude smisla u društvenome pluralizmu, 485 OSMI TIJEK PRIMJEDBE O KRŠĆANSKOM ŽIVOTU, 489 1. OPĆE K AR AKTERISTIKE KRŠĆANSKOG ŽIVOTA, 489 Sloboda kršćanina, 489 Realizam kršćanina, 490 Nada kršćanina, 492 Kršćanin pred pluralizmom ljudske egzistencije, 493
579 Iscr pno kazalo sa dr ž aja
580 Iscr pno kazalo sa dr ž aja
Odgovornost kršćanina, 494 2. SAKR AMENTALNI ŽIVOT, 499 Crkva kao temeljni sakrament i sedam sakramenata, 499 Utemeljenje po Isusu Kristu, 501 ‘Opus operatum’ – ‘opus operantis’, 502 Sakramenti inicijacije, 503 Staleški sakramenti, 506 Pokora i bolesničko pomazanje, 510 Euharistija, 514 Zajednički aspekti sakramenata, 517 Službeno-crkveni i egzistencijelni čin spasenja, 519 Reductio in mysterium, 520 DEVETI TIJEK ESHATOLOGIJA, 521 1. NEKE PR ETPOSTAVKE ZA R AZUMIJEVANJE ESHATOLOGIJE, 521 K hermeneutici eshatoloških iskaza, 521 Pretpostavka jedne jedinstvene antropologije, 524 Skrivenost eshata, 525 2. ESHATOLOGIJA K AO INDIVIDUALNA, 525 Konačno važenje čovjekovog slobodnog čina, 525 Smrt i vječnost, 527 K nauku o ‘mjestu pročišćenja’, 533 O nužnom pluralizmu iskaza o ispunjenju, 534 Mogućnost konačne izgubljenosti, 535 3. ESHATOLOGIJA K AO KOLEKTIV NA, 536 Antropologijska nužnost kolektivnih iskaza, 536 Ispunjenje povijesti čovječanstva u ispunjenom sebepriopćenju Boga, 537 Unutarsvjetovna utopija i kršćanska eshatologija, 538
M AL I E P I L O G KR ATKE FOR MULE VJER E, 541 Zahtjev za kratkim formulama kršćanske vjere, 541 Pluralnost mogućih formulacija, 543 Zahtjevi upućeni kratkim formulama, 546 KR ATK A TEOLOGIJSK A FOR MULA, 548 Objašnjavajuće primjedbe, 548 KR ATK A ANTROPOLOGIJSK A FOR MULA, 550 Objašnjavajuće primjedbe, 550 KR ATK A FUTUROLOŠK A FOR MULA, 552 Objašnjavajuće primjedbe, 552 Zrcaljenja trojstvene vjere, 553 KR ATK A KRONOLOGIJA R AHNEROVOG ŽIVOTA, 555 BIBLIOGR AFIJA K AR LA R AHNER A, 557 a) Objavljena djela Karla Rahnera, 558 b) Karl Rahner u Hrvatskoj, 561 Prijevodi Rahnerovih djela na hrvatski jezik, 561 Izbor studija o Rahneru na hrvatskom jeziku, 563
581 Iscr pno kazalo sa dr ž aja