Marinko Pejić | Kršćani u zemljama islama by Synopsis

FRA MARINKO PEJIĆ

KRŠĆANI U ZEMLJAMA ISLAMA

FRA MARINKO PEJIĆ

KRŠĆANI U ZEMLJAMA ISLAMA

Synopsis, Zagreb – Sarajevo, 2019.

Bosanskim franjevcima na putu dijaloga

Sadržaj

Uvodna napomena . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 9 Predgovor . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 11 Uvod . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 15 Zajedničke karakteristike Kršćani koji Boga zovu Allah Kršćani u zemljama islama . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Od zimme do mileta . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Iz demografske perspektive . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Taifa – bliskoistočna kršćanska zajednica . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

21 26 31 39

Mezopotamija i Perzija Irak, Iran Idta d’Mandinkha – crkve istočnosirijske tradicije . . . . . . . . . . . . . . . 47 Crkve sestre – nasljednice drevne Crkve Istoka . . . . . . . . . . . . . . . . . 55 Mosul: kronika jednog stradanja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 61 Arheološki rekonstruirani identitet . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 66 Etničke i religijske manjine u Iraku . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 71 Sirijski kršćani: prenosioci helenističke kulture arapskom svijetu . . . 78 Sirijsko kršćanstvo na indijskoj zemlji – tri dimenzije identiteta . . . . 83 Izgubljeno kršćanstvo u Srednjoj Aziji . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 90 Mani iz Babilonije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 97 U sjeni ajatolaha . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 103 Islamski Isus i kršćani u Iranu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 109

Sirija i Arabija Sirija, Libanon, Izrael, Palestina, Saudijska Arabija Dvije Sirije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Milost ili srdžba Božja? Prvo muslimansko osvajanje Sirije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Što su kršćani i muslimani VII. stoljeća mislili jedni o drugima? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Kršćanski bismillah . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Nahda – arapska renesansa . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Sirija, prije kaosa . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Sirijska kriza: povijesni razlozi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Sirijski kršćani – između laičke autokracije i konfesionalne demokracije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Libanon: utočište progonjenih . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Konfesionalne zajednice i ekonomsko-socijalna situacija u Libanonu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Libanon, krhki prostor slobode . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Jeruzalem, majka svih crkava . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Muslimani i Jeruzalem: percepcije, ideologija, praksa . . . . . . . . . . . Latinsko kršćanstvo u Jeruzalemu: od križara do fratara . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Palestinci kršćani: dvostruko nepoželjni . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Biti kršćanin u Saudijskoj Arabiji . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

117 122 129 134 138 143 148 153 159 166 172 178 184 189 197 203

Mala Azija Turska, Armenija Turska, mjesto gdje se kršćanstvo otvorilo svijetu . . . . . . . . . . . . . . Anatolija, zemlja susreta kršćanske i muslimanske mistike . . . . . . Tur Abdin, planina slugu Božjih . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Sayfo, zaboravljeni genocid nad sirijskim kršćanima u Turskoj . . . . Osmanluk i status kršćana u vrijeme tanzimata . . . . . . . . . . . . . . . . Armenci: između Crkve i nacije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Armensko pitanje završava u genocidu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Izgubljeni zavičaj . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Nacionalne i religijske manjine u sekularnoj Turskoj . . . . . . . . . . . .

213 217 223 229 235 242 249 257 263

Afrika Egipat, Nubija, Etiopija Nastanak i razvoj kršćanskih crkava u Egiptu . . . . . . . . . . . . . . . . . . Arapsko osvajanje Egipta . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Kopti u Egiptu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Nubija, posljednji odsjaj koptskog Egipta . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Etiopija, jedinstven spoj crne Afrike i kršćanskog Istoka . . . . . . . . Kopti u Egiptu – ekonomska moć i politička nemoć . . . . . . . . . . . . Arapsko proljeće ili Arapska zima? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Al-Azhar: sloboda, građanstvo, različitost i integracija . . . . . . . . . .

273 279 285 291 298 304 309 315

Strategije opstanka Geograﬁja preživljavanja: ključni čimbenici opstanka kršćanskih zajednica u prošlosti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 323 Islamske zemlje i ljudska prava . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 329 Korištena literatura . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 337 Bilješka o autoru . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 347

Uvodna napomena

Tekstovi koji su objavljeni u ovoj knjizi nastajali su u periodu od 2013. do 2017. godine, isprva u franjevačkom mjesečniku Svjetlo riječi (prvih šest tekstova), a kasnije na internetskom portalu Prometej (www.prometej.ba). Etničke skupine pišemo velikim slovom, a religijske skupine malim slovom. Imena stranog porijekla ponekad pišemo u hrvatskoj transkripciji, kada su se u tom obliku u hrvatskoj javnosti već udomaćila, u drugim slučajevima koristimo englesku transkripciju. Statistički podaci koji se pojavljuju u nekim tekstovima su iz vremena pisanja tekstova i ne odgovaraju nužno sadašnjem stanju. Popis literature na kraju knjige uključuje samo temeljne naslove koje smo koristili, stoga se može integrirati novim jedinicama koje su u međuvremenu objavljene. Na kraju želim zahvaliti uredništvu Svjetla riječi iz 2013. godine, na čiji sam poticaj i počeo pisati ove tekstove, kao i uredništvu internetskog portala Prometej, gdje sam većinu tekstova objavio. Zahvaljujem uredniku knjige, Ivanu Lovrenoviću, recenzentima Harizu Haliloviću i fra Domagoju Runji, Darku Rubčiću za lekturu i korekturu, Adisu Fejziću, autoru motiva na posljednjoj pregradnoj stranici, Branku R. Iliću za prijelom, nakladničkoj kući Synopsis i mnogim prijateljima za korisne savjete i sugestije. 9

Predgovor

Kao suvremenik, prijatelj i štovatelj fra Marinka Pejića, franjevca Bosne Srebrene i autora ovoga, po mnogo čemu jedinstvenoga djela, pozivam vas na uzbudljivo duhovno, povijesno i emocionalno putovanje kroz daleka mjesta i živote ljudi koje većina nas nikada nije srela niti će sresti i upoznati. Nažalost, u vrijeme iščitavanja stranica ove knjige, mnogih tih mjesta i ljudi, odnosno njihovih zajednica, više nema tamo gdje ih je fra Marinko, u vrijeme skupljanja građe za svoju knjigu, posljednji put zatekao i ostavio. Ono što su ove vjerske zajednice uspjele izgraditi i sačuvati kroz protekla burna stoljeća uništili su, u samo nekoliko godina, suvremeni, takozvani lokalni ratovi, u kojima su vjerske i etničke manjinske zajednice najviše stradale, a njihovo tisućljetno postojanje u nekim je područjima sasvim dokinuto. Stoga stranice ove knjige treba čitati i kao povijesne zapise o našoj suvremenosti u kojoj smo, uglavnom pasivno, svjedočili uništenju ostataka drevnih civilizacija, starih jezika i vjerskih i etničkih zajednica u područjima nekadašnjih Levanta i Mezopotamije. Međutim, ova knjiga nije lamentiranje nad onim kako je nekad bilo ili što je nepovratno izgubljeno, nego je prije svega izvorni uvid u kršćanske zajednice izvan okvira tzv. „Zapadne civilizacije“: na Bliskom istoku, u Africi i Turskoj. Istovremeno, 11

Pejićeva knjiga je i svojevrsni manifest protiv duboko ukorijenjenih predrasuda, temeljenih na eurocentričnom i dominantno bjelačkom poimanju kršćanstva, te protiv egzotiziranja Istoka kroz patronizirajući „orijentalizam“, kako je o tome svojevremeno pisao Edward Said (1935.–2003.), profesor komparativne književnosti na sveučilištu Columbia, a palestinski kršćanin podrijetlom. Pejić nas podsjeća kako niti je kršćanstvo bjelačka religija niti je islam vjera „obojenih“ naroda. Poput Saidovog Orijentalizma, Pejićevi etnografsko-povijesni zapisi o kulturološkim posebnostima i iskustvima kršćanskih manjina istoka – kao i njegove sociokulturne, teološke i antropološke analize i interpretacije povijesnih i suvremenih tokova vezanih za svakodnevicu i status ovih zajednica – također pozivaju na uspostavljanje kritičkoga teorijskog okvira za proučavanje kulturne i vjerske heterogenosti, ne samo ovih opisanih kršćanskih grupacija u odnosu na islam i druge konfesije, nego i u odnosu samih kršćanskih zajednica istoka jednih naspram druge. S obzirom na dugi kontinuitet prisutnosti kršćana u islamskom svijetu te na relativno zanemarivo poznavanje ovih starih, heterogenih vjerskih i etničkih grupacija izvan područja u kojima žive – kao i na nerazumijevanje i ambivalentnost s kojima su ponekad tretirani u tzv. zapadnom, kršćanskom svijetu – ova knjiga dolazi u pravo vrijeme u ruke čitateljima s „ove strane“ kršćanstva. Na nizu primjera iz povijesti i svakodnevice kršćanskih zajednica u islamskim zemljama upoznat ćete se s njihovim posebnostima, kulturološki uvjetovanim vjerskim praksama i interpretacijama, kao i socio-političkim problemima i razumijevanjem njihove uloge, kako u lokalnom kontekstu, tako i u globalnoj kršćanskoj i ekumenskoj zajednici. Kako bi nas provodao kroz ove kulturne međuprostore, autor je odabrao povijesni i etnografski pristup, oslonivši se na

etnografsku dubinu i povijesnu širinu, koje se perfektno nadopunjuju, rezultirajući vrlo pristupačnim, uzbudljivim i nadasve poučnim štivom – ne samo za užu znanstvenu i teološku zajednicu nego i za širu čitateljsku publiku. Samo na ovakav način mogla se autentično prikazati heterogenost kršćanskih vjerskih i etničkih zajednica te uvjerljivo interpretirati njihove speciﬁčnosti i razlike, kao i povijesne okolnosti koje su ih odredile. Time je ujedno autor ponudio perspektivu razumijevanja okolnosti i stanja u kojima su se neke od ovih zajednica našle u ratovima koji su se nedavno vodili, ili se još trenutačno vode, u mnogim zemljama i područjima opisanim u knjizi. Kao vrsni pripovjedač, putopisac i svećenik, Pejić nam nudi knjigu u narativnoj formi, pisanu jasnim i razumljivim proznim stilom, uz obilje osobnih opservacija i reﬂeksija s terena. Pored svoje teološko-znanstvene težine, Pejićevo djelo također posjeduje i literarne kvalitete i podsjeća na nezaboravne etnografske putopise Hodoljublja legendarnog Zuke Džumhura. Na čisto ljudskoj i humanističkoj razini, stranice Pejićeve knjige ispisuju poetiku o privrženosti vjeri u kontekstu ukorijenjenosti u multireligijski ambijent, zajedničku kulturu i solidarnost koja nadilazi vjerske i etničke okvire. Od svojeg početka pa do kraja, knjiga promiče univerzalnu poruku o važnosti i nužnosti suživota kroz prepoznavanja sebe (i Boga) u drugom i drugačijem, a prevashodno u onima nasuprot nas na koje smo svakodnevno upućeni i s kojima dijelimo isti kulturni prostor i povijesnu sudbinu i odgovornost. Ugodno i poučno putovanje vam želim!

prof. dr. Hariz Halilović Social and Global Studies Centre RMIT University, Melbourne

Uvod

I religije umiru, baš kao i ljudi. Tijekom povijesti neke su religije u potpunosti nestale, druge su se drastično brojčano smanjile. U nekim slučajevima određene religije su opstale u nekim područjima svijeta, ali su nestale u područjima koja su nekada smatrana njihovim prirodnim domovinama. U mnogim slučajevima i kršćanstvo je bilo uništeno na područjima gdje je nekada cvjetalo. U većini slučajeva, iskorjenjivanje je bilo tako radikalno, da je izbrisalo svaki trag kršćanstva na tom teritoriju, tako da se danas svaka kršćanska nazočnost u tim krajevima smatra nekom vrstom invazije uvezene sa Zapada. Veliki dio teritorija koji danas zovemo zemljama islama, bio je nekada kršćanski. Kršćanska vjera je nastala i uobličila se u Siriji-Palestini i Egiptu, i u ovom je području još dugo vremena nakon pojave islama imala velike i razvijene zajednice. Još u XI. stoljeću, barem jedna trećina svih kršćana živjela je u Aziji, i možda jedna desetina u Africi. Umire li kršćanstvo u svojoj kolijevci, na Bliskom istoku, u zemljama koje su danas većinski muslimanske i koje se vrlo često i nazivaju zemlje islama? Prije nekoliko godina, kada su počele nastajati ove stranice, zabrinutost za budućnost kršćanskih zajednica na ovom

području bila je pokretač mojemu većem zanimanju za povijest, sadašnjost i budućnost ovih drevnih kršćana. Danas je stanje mnogo gore u svim ovim zemljama. Kroz mnoga stoljeća kršćani su opstajali pod muslimanskom vlašću, i njihov broj se vremenom ustalio na oko 10% stanovništva. Situacija se rapidno pogoršala tijekom i poslije Prvog svjetskog rata. Masakri i progoni gotovo su u potpunosti eliminirali armensku, grčku, asirsku, kaldejsku i sirijsku zajednicu s područja koje danas nazivamo Turskom. Između 1915. i 1922. više od dva milijuna kršćana bili su masakrirani ili su umrli od gladi i iscrpljenosti na prisilnim marševima u pustinju. I novonastale arapske nacionalne države, primjerice Irak, okrenule su se protiv svoga kršćanskog stanovništva. Masakr nad Asircima u Iraku 1933. poslužio je pravniku Raphaelu Lamkinu u razmišljanju o zločinima, za koje je on formulirao izraz „genocid“. Na kraju XX. stoljeća kršćanstvo na Bliskom istoku imalo je dva velika centra, koptski Egipat i međusobno čvrsto isprepletene zemlje: Irak, Sirija i Libanon. Danas je jedan od ovih centara (Irak–Sirija–Libanon) u velikoj mjeri uništen, zbog građanskog rata i etničko-religijskog čišćenja koje ima za cilj širenje islamske dominacije, drugi (Egipat) se nalazi u sve težoj situaciji, koja ne inspirira optimizam. Nalaze li se ove kršćanske zajednice na samom rubu opstanka, u znatno umanjenom i oslabljenom obliku, ali ipak opstanka, ili potpunog nestanka? S nestankom svake do ovih zajednica nestaje i čitava jedna mikrokultura koja je nekada cvjetala na Bliskom istoku i ključno utjecala na njegov identitet, koji nikada više neće biti isti. Nestanak bilo koje religijske zajednice nenadoknadiv je gubitak za ljudsko iskustvo i kulturu. 16

Ova knjiga želi biti jedan doprinos „otkrivanju“ svijeta istočnih kršćanskih zajednica, s njihovom bogatom teološkom i duhovnom tradicijom, ali i skretanju pozornosti na njihovo sadašnje teško stanje s ciljem senzibiliziranja svih pozitivnih snaga u društvu za tragediju ovih ljudi. Prolazeći svim bliskoistočnim zemljama koje su imale ili još uvijek imaju autohtono kršćansko stanovništvo, polazeći od Iraka, Irana, Sirije, Izraela, Palestine, Libanona, Saudijske Arabije, Turske i Egipta, svraćamo posebno pozornost na povijesni ali i sadašnji susret ovih kršćana s muslimanima, njihovom vjerom i kulturom. Iako naslov knjige – Kršćani u zemljama islama – sugerira da se u njoj bavimo isključivo zemljama u kojoj su muslimani većina ili koje imaju pravni poredak koji se temelji na šerijatskom pravu, što većim dijelom i jest tako, ipak povremeno pravimo iznimku i bavimo se zemljama koje se ne smatraju muslimanskim, kao primjerice Indija i Etiopija. Razlog tome je što su to zemlje u kojima živi veliki broj drevnih istočnih kršćana koji vode porijeklo iz jednog od velikih duhovnih centara na Bliskom istoku. Ponekad smo se bavili i zemljama u kojima danas ne postoje kršćanske zajednice, na primjer Nubija (Sudan) i područje Srednje Azije, ali gdje je nekada kršćanstvo bilo vrlo razvijeno i sastavni dio velikih crkava s Bliskog istoka. Uz kršćane, s kojima smo se poglavito bavili, djelomično smo svratili pozornost i na neke druge, obično manjinske vjerske i etničke zajednice, s kojima kršćani na ovom području žive i često dijele sličan položaj. Zašto na mjestima gdje je kršćanstvo rođeno i razvilo se (Bliski istok, Mala Azija, Sjeverna Afrika, Arapski poluotok) ono danas predstavlja tek malen plamičak? Je li baš istina, 17

kako se danas čini, da je odnos kršćana i muslimana bio uvijek obilježen nasiljem, porobljavanjem i progonima? Što nam može ispripovjediti povijest o mogućem i plodnom suživotu dvije monoteističke vjere? Ovo su neka od pitanja na koja ova knjiga pokušava dati odgovor, otkrivajući pomalo zaboravljenu prošlost i nadajući se boljoj budućnosti.

ZAJEDNIČKE KARAKTERISTIKE Kršćani koji Boga zovu Allah

Kršani u zemljama islama

Arapski i turski Bliski istok čini danas područje u kojem je islamska kultura bez sumnje većinska, a koje ipak, za razliku od zemalja današnjeg Magreba (Zapad), nije poprimilo apsolutnu homogenost. Područje Mašrika (Istok) zadržalo je sve do sada, tijekom stoljeća, karakteristiku interkonfesionalnosti, u kojem muslimani, kršćani i židovi tradicionalno žive u istom socijalnom i kulturnom sustavu, iako su se socijalne kategorije, na kojima se taj suživot temeljio, mijenjale kroz stoljeća, sve do naših dana. U arapskom dijelu Bliskog istoka, koji uključuje: Egipat, Jordan, Libanon, Siriju, Palestinu, Izrael i u manjim proporcijama Tursku, živi kršćanska populacija, koja, iako je danas brojčano mala, još uvijek u pojedinim zemljama predstavlja autohtonu kršćansku nazočnost, čiji korijeni prethode pojavi i širenju islama u tim zemljama, i koja je pridonijela i pridonosi kulturnom, socijalnom i ekonomskom razvoju tih društava. Radi se dakle o autohtonim kršćanskim zajednicama koje su u potpunosti ukorijenjene u bliskoistočni svijet, jer su njihovi članovi uglavnom Arapi, u manjoj mjeri etnički, ali većim djelom arabizirani pripadnici bliskoistočnih naroda kao što su stari Egipćani, Asirci, Perzijanci, Armenci, Grci ili drugi drevni narodi. Sa svojim sugrađanima muslimanima oni dijele velik dio povijesti i kulturnog nasljeđa. Jedini razlikovni element, 21

bremenit socijalno-kulturološkim posljedicama, jest religijska pripadnost kršćanstvu u muslimanskoj većini. Pripadnost kršćanstvu ne treba ovdje shvatiti u monolitnom smislu, jer jedna od karakteristika ovog kršćanstva jest upravo njegova raznolikost, ili pripadnost različitim crkvama, koja je svaka sa svojom tradicijom, svojim liturgijskim obredima, koje vuku korijene iz drevne ili novije povijesti bliskoistočnih društava. S pojavom i širenjem islama, počevši od VII. stoljeća, započinje proces islamizacije čitave bliskoistočne regije. Muslimansko osvajanje za ove kršćanske narode značilo je uključivanje u jedan socijalni i povijesni sustav, baziran na principima nove islamske religije, koji je za nemuslimane predviđao speciﬁčan status kojim se reguliralo njihovo uključivanje u islamsko društvo. Radi se o statusu, koji je u svojim bitnim elementima ostao nepromijenjen sve do XIX. stoljeća i čiji se utjecaj osjeća i danas u određenoj mjeri na kulturološkom, socijalnom i pravnom području. Razumijevanje današnjeg stanja kršćanskih zajednica na Bliskom istoku nužno traži poznavanje načina po kojima je islam institucionalno organizirao odnose među različitim religijama prisutnima u vlastitom političkom ambijentu. Radi se o problemu koji se morao rješavati već od same pojave islama, jer je Muhamed morao od početka zauzeti određeni stav prema kršćanima i židovima, prisutnima u arapskim gradovima. To postaje naročito važno od trenutka ekspanzije arapsko-islamskog osvajanja okolnih naroda koji su u većini bili kršćanski. Za reguliranje odnosa prema pripadnicima drugih religija, islam je, dakle, od početka izgradio određeni sustav koji se bazirao na stupnju priznavanja ili vrednovanja određene religije. Iako se islam smatrao pravom vjerom i deﬁnitivnom Božjom objavom čovjeku, te je stoga uživao apsolutno povlašten status, u islamskom društvu svoje mjesto su mogli imati i pripadnici religija

knjige, znači one religije koje su u svom temelju imale neku svetu knjigu, u prvom redu židovi i kršćani, a kasnije, u trenutku osvajanja Perzijskog Carstva zoroastrijanci, koji su prozvani Sabejci, iako s njima nisu imali ništa zajedničkog. Pripadnici drugih religija nisu imali mjesto u islamskom društvu i stoga su se morali obratiti na islam, kao što se dogodilo s mnogim arapskim plemenima koja su prakticirala tradicionalne arapske religije iz predislamskog perioda. Radi se o kršćanskim zajednicama koje sve uglavnom pripadaju istočnim crkvenim tradicijama. Kada se govori o kršćanskom Istoku redovito se misli na crkve čije je administrativno ili duhovno sjedište u nekadašnjem istočnom dijelu Rimskoga Carstva (pars orientalis). Iako se radi o konceptu koji je povijesno-zemljopisnog karaktera, uz to još i snažno obojen rimskom etnocentričnom vizijom, ipak može poslužiti kao početna formulacija. U povijesnim knjigama Rim se predstavlja kao zemljopisni centar Rimskoga Carstva. Ono što je istočno od ovog grada jest istočni dio Carstva. Unutar Istočnorimskog Carstva razvile su se najprije glavne crkve, nazvane patrijaršijama. Među njima posebno mjesto zauzimale su patrijaršije u Jeruzalemu, Aleksandriji i Antiohiji kojima je to dostojanstvo priznao i prvi opći sabor u Niceji (325. godine). Usponom Carigrada kao glavnog grada Istočnorimskog Carstva njegov biskup je dobio na važnosti i postupno se nametnuo kao vodeći biskup na Istoku. Crkveni sabor u Kalcedonu (451. godine) prihvatio je podjelu Crkve na patrijarhate, priznavajući biskupu Carigrada prvenstvo odmah poslije Rima. Četiri patrijarhata na istoku i jedan na zapadu čine tzv. „pentarhiju“, koja na određeni način predstavlja ideju jedinstva i različitosti u Crkvi, simbolično aludirajući na pet prstiju na ruci: svi različiti, a svi potrebni kako bi se oformila ruka. Pet patrijarhata koji čine pentarhiju predstavljaju sveopću ili

ekumensku Crkvu. Paralelno s nastankom patrijarhata došlo je i do stvaranja autonomnih kršćanskih crkava i izvan granica Istočnorimskog Carstva. Tako je u ovisnosti od Edese, kršćanskog središta u Maloj Aziji, nastala Perzijska ili Asirska crkva, a od Cezareje Kapadocijske nastala je Armenska crkva. Od patrijarhata u Carigradu razvile su se autokefalne patrijaršije u slavenskim i drugim europskim zemljama. Crkve u bliskoistočnom području sačinjavaju dakle kršćanske zajednice koje su se razvile iz apostolskog propovijedanja i vežu se uz jednu od spomenutih crkvenih tradicija. One se mogu podijeli na tri glavne skupine: – Istočne crkve koje su se zbog političkih, kulturnih i teoloških razlika neprihvaćanjem Efeškog i Kalcedonskog sabora odvojile od sveopće Crkve nazivaju se obično Drevne istočne crkve. Danas se uglavnom ustalio engleski naziv Oriental Orthodox Churches, kako bi ih se razlikovalo od crkava bizantske tradicije za koje se obično koristi naziv Eastern Orthodox Churches. Ove crkve dijele se na dvije skupine. U prvu skupinu Drevnih istočnih crkava dvaju koncila (priznaju prva dva koncila, u Niceji [325.] i Carigradu [381.]) spada Asirska crkva Istoka, ponekad tendenciozno nazvana Nestorijanskom crkvom. Drugu skupinu Drevnih istočnih crkava triju koncila (priznaju koncile u Niceji [325.], Carigradu [381.] i Efezu [431.]) čine sljedeće crkve: Koptska pravoslavna crkva, Etiopska pravoslavna crkva, Sirijska pravoslavna crkva, Armenska apostolska crkva. Ove crkve se obično nazivaju monofizitske, iako se one danas ne identificiraju s monofizitskim naukom; – Istočne crkve koje prihvaćaju naučavanje prvih sedam ekumenskih koncila, a potom su se 1054. razišle

Bilješka o autoru

Marinko Pejić član je Franjevačke provincije Bosne Srebrene. Rođen 1972. u Gornjoj Obodnici (Tuzla). Završio je ﬁlozofsko-teološki studij na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu i u Bolonji (Italija). Postdiplomski studij sa specijalizacijom iz Duhovne teologije završio na Papinskom sveučilištu Antonianum u Rimu, gdje je doktorirao 2005. na temu I riﬂessi della teologia e spiritualità orientale negli scritti di Angelo Clareno (Odjeci istočne teologije i duhovnosti u djelima Anđela Klarenskog). Na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu predaje od 2009. predmete: Duhovna teologija, Franjevačka duhovnost, Istočna teologija i Ekumenska teologija. U svojoj zajednici, Franjevačkoj provinciji Bosni Srebrenoj, od 2006. do 2012. obavljao je službu odgojitelja.

347

Biblioteka ZNAKOVI VREMENA Urednik Biblioteke Drago Pilsel Nakladnici Synopsis d.o.o., Zagreb Vlade Gotovca 4, Zagreb Synopsis d.o.o., Sarajevo Maršala Tita 32, Sarajevo Sunakladnici Visoko evanđeosko teološko učilište u Osijeku Cvjetkova 34, Osijek Hrvatsko biblijsko društvo Ratkajev prolaz 2, Zagreb Za nakladnike Ivan Pandžić Fadila Halvadžija Za sunakladnike Peter Kuzmič Damir Lipovšek Urednik knjige Ivan Lovrenović Recenzenti dr. sc. Hariz Halilović dr. sc. Domagoj Runje Lektura i korektura Darko Rubčić Grafički urednik Bruno Abramović Prijelom Branko R. Ilić © Marinko Pejić i Synopsis d.o.o. Zagreb–Sarajevo Ni jedan dio ove knjige ne smije se umnožavati, fotokopirati ni na bilo koji način reproducirati bez pismenog dopuštenja nakladnika. ISBN 978-953-7968-89-2 (Synopsis, Zagreb) ISBN 978-9958-01-071-2 (Synopsis, Sarajevo) CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001016546. Tisak Grafomark d.o.o., Zagreb Tisak dovršen u ožujku 2019.

Do sada objavljeno u biblioteci

Znakovi vremena

Frano Prcela, O.P. Bogozaborav. Razmišljanja o aktualnim izazovima Crkve godina izdanja: 2014. | broj stranica: 203 Kada govori o bogozaboravu, autor, dominikanac i svećenik, misli na zaborav koji je plod indiferentnosti prema primarnom sadržaju, koji u ključnim, temeljnim životnim izazovima ostaje pred vratima naših razmišljanja i odlučivanja. Da je tomu tako razlog, tvrdi autor, leži u činjenici da je Bog češće povod, a puno manje razlog pozivanja na njegovo ime.

Franjo Topi Teologija povijesti i Hans Urs von Balthasar godina izdanja: 2014. | broj stranica: 147 Riječ je o autorovu prerađenom magistarskom radu posvećenom misli švicarskog katoličkog teologa Hansa Ursa von Balhasara (1905.–1988.). Balthasar je živeći u vremenu velikih promjena i zanosa „povijesnih“ ideja znao uočiti važnost i suvremenost teme povijesti te je razradio kršćansko viđenje povijesti uopće i njezinih najvažnijih problema.

Alen Kristi Prognani u zaborav. Fragmenti o pozitivnom potencijalu religioznog godina izdanja: 2016. | broj stranica: 682 Autor se u knjizi bavi raznim oblicima religijskog življenja, zatim manjinskim i marginalnim, onim što su nevidljivi ili jedva nevidljivi na rubovima velikih društvenih tokova, bavi se ljudima koji su osobnom gestom činili povijesne mijene. Kristić otkriva doista sav pozitivan potencijal religija na koji se namjerno kroz povijest zaboravlja, jer bi on obvezivao na izvorne vrijednosti religijskog, one od kojih su se svi tako silno udaljili, a o čemu nam i sva povijest i suvremeni svijet tako krvavo svjedoče.

Danko Plevnik Duh naš svagdanji godina izdanja: 2016. | broj stranica: 231 Autor u zbirci ogleda, kolumi i članaka pisanih od 1987. do 2014. godine lucidno problematizira kompleksna vjerska i teološka pitanja koja zadiru u aktualnosti društva, države i politike. Analizirane su različite teme od poruka pontifikata do ekumenizma u globalizmu. Aktualizira se povijest Biblije i određenih redova, objašnjavaju doprinosi hrvatskih kardinala od Stepinca do Bozanića, opisuje se fenomen Međugorja, odnos filozofije i kršćanstva. Knjiga je i kritika pokušaja revizije Krista unutar i izvan Crkve.

Jadranka Brni Biti kršćanin s papom Franjom godina izdanja: 2016. | broj stranica: 302 Knjiga uglavnom okuplja sve tekstove koje je autorica objavljivala 2013. i 2014. godine na portalu Autograf. U ovoj knjizi autorica otvara pitanje kako biti katolik, štoviše kršćanin u naše vrijeme u kojem papa Franjo zasijeca u mnoge neuralgične točke Crkve o kojima se do njegova pontiﬁkata nije smjelo otvoreno govoriti, ali i ponovno otvara Crkvu svijetu kao mjestu njezine evangelizacije, poslanja i odgovornosti.