Matej Škarica | Propaganda kroz europsku povijest

Matej Škarica

PROPAGANDA KROZ EUROPSKU POVIJEST

Synopsis, Zagreb – Sarajevo, 2012.

Čovjekova potreba je pripadati, isto kao ugasiti žeđ, zatomiti glad i pobijediti strah.

Od pamtivijeka su ljudi ratovima obilježavali razdoblja i pravili diobe tijekom vremena kako bi se u svojoj mudrosti ili počinjenoj gluposti orijentirali u odnosu na proteklo. - Hoće li ikad biti drukčije?

Mogu reći stotinu riječi, a opet da ne kažem ništa! Ipak, riječ je mjerilo svega i nosi strašnu moć.

Vrijeme… Vrijeme je udaljavanje od izvorišta. Putovanje, odmicanje, more zaborava i komadići prisjećanja…

Jedan čovjek neznatna je vrijednost. Ipak, povremeno, tu i tamo, netko se uspne na pozornicu da nas uvjeri drugačije.

Autor

Kazalo UVODNE RIJEČI................................................................................................................................................................................................................................................................ 7 1. Propaganda – uvijek upotrebljiv pojam i vještina..........................................................................................................13 2. Prvi primjeri političke promidžbe na europskom kontinentu kroz pojedine povijesne osvrte................................................................................................................................................................................................19 2.1. Srednji vijek i križarski ratovi kao međunarodni vojni pohodi...........................................................................................................................................................................32 2.2. Osvrt na renesansno ili preporodno razdoblje.....................................................................................................................42 2.3. Europsko nejedinstvo i pojam prijetnje s Istoka – – propagandni načini vremena ........................................................................................................................................................................47 2.4. Novovjekovno i doba narodnih prevrata........................................................................................................................................50 2.5. Revolucije, razvoj industrije i stvaranje nacija........................................................................................................................55 3. Stoljeće novih političkih pokreta i ratne promidžbe...............................................................................................61 3.1. Na zgarištima Velikog rata – sjeme novih ideologija..............................................................................................66 3.2. Europske političke prilike nakon Prvog svjetskog rata – – nacionalno buđenje Njemačke......................................................................................................................................................................74 3.3. Ideja „novog europskog poretka“ na njemački način..............................................................................................79 3.4. Vrste javnog oglašavanja i promocije – – umjetnost u sprezi s novim tehnikama........................................................................................................................................81 3.5. Europa – iznova aktivno kreativno-ideološko područje....................................................................................86 4. Učinci ratne promidžbe..................................................................................................................................................................................................................91 5. Osvrt na prilike uoči početka rata i utemeljenja novih političkih sustava...................................................................................................................................................................95

6. Prikaz odnosa i prilika u Europi tijekom Drugog svjetskog rata..................................................99 7. Promidžbene metode u vrijeme Drugog svjetskog rata.............................................................................. 109 8. Područje Balkana – osvrt na nacionalno nestabilno područje................................................... 119 Promidžbeni rat uz minimalne uvjete............................................................................................................................................................. 121 9. Suodnos: tehnička otkrića – politika – ratni stroj....................................................................................................................................................... 125 10. Likovni primjeri u funkciji konstrukcije propagandnog sklopa........................................... 133 ZAVRŠNE MISLI........................................................................................................................................................................................................................................................ 137 Literatura................................................................................................................................................................................................................................................................................. 140 O autoru.................................................................................................................................................................................................................................................................................... 143

6

UVODNE RIJEČI Ljudska povijest protkana je nepredvidivostima, društvenim mijenama, nasiljem, prevratima, borbama za prevlast ili u krajnjem slučaju ratovima. Nebrojeni pojedinci koji su se manje ili više uspješno uspinjali na vlast nastojali su trajno zabilježiti vrijeme svoje vladavine (koristeći društveno probrane, pismene osobe – bilježnike, kroničare, notare i sl.), stvarajući tako zapise o vlastitim pothvatima i postignućima. Mnogi od tih pokušaja da se najčešće pismenim bilježenjem uveliča, glorificira pothvat određene javne osobe propadali su u samom pokušaju zbog manjkavosti ili slabosti materijala, bili izgubljeni u lošem vremenu ili su pak bili toliko neprihvaćeni od zajednice i društva da su sustavno uništavani. U povijesne knjige i zapise bilježili bi se samo oni koji bi se uspjeli dovoljno dugo održati na vlasti, odnosno oni koji bi na dovoljno originalan i nov način uočavali novonastale prilike te prilagodbom trenutačnim uvjetima mijenjali svijet oko sebe.

U bespoštednom srazu sirovih brojčanih vrijednosti između ljudstva i materijalnih sredstava pobjeđivao bi najčešće onaj koji je posjedovao puku vojnu premoć u jedinicama ili pak bolju položajnu strategiju, no s vremenom se zamjećivalo kako to nije uvijek pravilo. Vještina, dovitljivost, početna pripremljenost, sposobnost prepoznavanja povoljne prilike za istup u javnosti, osobna obrazovanost ili sposobnost iskorištavanja informacija i znanja u trenutačnom okruženju, ali i mnogi drugi elementi utkani u osobnost, dovode do uspjeha.

Ljude se tako, osim silom (koja je najočitija kada se fizički manifestira), trebalo pridobiti i na duhovnom planu, odnosno na planu unutrašnjeg uvjerenja i njegova uobličavanja. Time bi na duži vremenski rok postajali provjereniji i pouzdaniji oslonac autoritetu na vlasti.

Neke su ljudske vještine urođene, a mnoge tijekom vremena učimo i dorađujemo. Ljudska vrsta sklona je u određenim kritičnim trenutcima ili nepri7

rodnim, nenormalnim te narušenim vanjskim uvjetima iskazivati neopisivu okrutnost i agresiju. Agresivno ljudsko ponašanje, koje vrhunac doživljava u obliku opasnih vojnih pothvata ili kriminalnih djela, može se pripisati učenju te usvajanju kroz prirodno okruženje. Ta je ljudska osobina kroz protekla tisućljeća vjerojatno bila potrebita kako bi se preživjelo u grubom prirodnom okolišu te se na trenutačnu opasnost (primjerice od velikih zvijeri) pravilno odgovorilo. No navedeno učenje (u slučaju ratnog sukoba ili određenoga kriminalnog djela) ipak biva pripremljeno, tj. dobrim dijelom planirano. Nasilje i neprijateljstvo, kao manifestacije agresivnosti (napadačkog duha), hrane se vrlo često iracionalnom srdžbom i strahom, odnosno srdžbom zasnovanom na temeljima nestvarnog. Ljudski strah od određenog neprijatelja (ponekad pojavnošću ili osobnošću i nedefiniranog) nerijetko zlorabe pojedinci na visokim društvenim položajima. Najčešće je to zbog ostvarenja vlastitih interesa, odnosno, pojednostavljeno rečeno, zbog stjecanja neke osobne prednosti, dobiti, značaja u zajednici i sl.1 I to je izgleda vječita i stara priča. Žestoki oblici ljudske sklonosti k iskazivanju otvorenog neprijateljstva čini se kako nisu samo manifestacije urođenog nagona koji povremeno izlazi izvan okvira dopuštenog.

Agresivnost je zasigurno naučena te oponašana, a nekim ljudima u kontroliranim uvjetima donosi i znatnu korist. Njome se vjerojatno ne bismo služili da ne donosi određene materijalne ili nematerijalne probitke. Želja za vlašću, dominiranje nad drugim pojedincima, skupinama i narodima, osvajanje tuđih teritorija, uvećana težnja za materijalnim dobrima te njihovo nasilno prisvajanje, puko častohleplje, zadovoljština koja proizlazi iz čistog iskazivanja nadmoći ili pak samo goruća težnja za samoočuvanjem i samoodržanjem2 – sve to pokreće ratove. Ipak, na skupne ili pojedinačne činove takvih krajnjih oblika ponašanja u društvu uglavnom gledamo s opravdanim nerazumijevanjem i odbojnošću jer nanose štetu pojedincu, ali i zajednici u cjelini. Čovjek jest velikim dijelom svojega bića urođeno sklon agresivnosti, iskazivanju neprijateljstva ili nepodnošljivosti, no on nipošto ne spada u krajnje napadačke vrste.3 Zapravo kada stvari promatramo grubo, površno te s negativno-selektivnim raspoloženjem prema društveno-povijesnoj stvarnosti čini nam se kako je ljudsko biće (uz samo manja početna poticanja) vrlo sklono iskazivanju agresije. O samom čovjeku je, posebice u novije doba, od strane nekih književnika, režisera ili no1

Usp. ZVONAREVIĆ, Mladen, Psihologija, Školska knjiga, Zagreb, 1990., str. 111. i 112.

Usp. »Goals of Agression«, u: Encyclopedia of Violence, Peace and Conflict, Academic Press, San Diego – Toronto, 1999., vol. 1, str. 36. i 37.

3 Usp. WILSON, Edward, O ljudskoj prirodi, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 2007., str.

101–106.

2

8

vinara stvoren uveličan ili čak pogrešan dojam pripadnika krvožedne vrste čija sklonost sukobu i po opću sigurnost opasnom nametanju izmiče znanstvenom objašnjenju. Takvo oslikavanje je općenito čudno, neuobičajeno i neugodno.

Ipak, promatrajući povijest tehnološki naprednog XX. stoljeća, lako je zamijetiti nebrojeno mnogo primjera nasilja ili pak zlouporabe međusobnih osjećaja pripadnosti u političke ili krajnje osvajačke svrhe. Tako se onda opet vraćamo negdje na početke nedoumice s pitanjem negativističkog prizvuka – je li čovjek zaista biće sazdano od nestalnih osobina i sebičnih potreba, strahova, prigušene agresije te na kraju neobjašnjive potrebe za destrukcijom i njenim općim iskazivanjem? – Kakva bi primjerice naša povijest bila bez stotina i milijuna stranica pripovijesti o ljudskim sukobima, ratovima, slavnim te manje slavnim podvizima ili pak društvenim uređenjima koja iz svega toga proizlaze?!

Općenito gledajući, može se nažalost zaključiti kako baš ratovi kroje i ispunjavaju povijesne zapise u tolikoj mjeri da je teško u promatranju europske i svjetske međunarodne prošlosti ne zamijetiti kako primjerice osvajački i nasilni pothvati mogu pojedinca učiniti „poznatijim i slavnijim“ nego neka druga za čovječanstvo i društvo vrjednija djela. Možda su baš zato ratovi tako „popularni i omiljeni“ za proučavanje kao jedna specifična, negativna društvena pojava i djelatnost…

U sljedećim poglavljima pokušat ću kroz određene povijesne osvrte, metodom komparativne analize, obraditi tri specifična pojma koja su, kolikogod pojmovno suvremena bila, toliko i uporabno stoljećima stara, da su se svako malo aktualizirala, ispreplićući se u međunarodnim odnosima europskog Starog kontinenta u sirovijem ili rafiniranijem obliku – ovisno o vremenima, običajima ili društveno-tehnološkom stupnju razvoja. Radi se o pojmovima političke, kulturne i ratne promidžbe te dijelom pripadnosti i pojavnosti nacionalizma – njihovu međusobnom odnosu te manifestaciji u složenim društvima i povijesnim prilikama. Svakako treba naglasiti kako ću se baviti samo Europom, odnosno učincima promidžbenog djelovanja u Europi kroz stoljeća! Dakle Stari kontinent uzimam kao svojevrsno idejno polazište i svjetsko društveno-političko izvorište.

Istovremeno je, za sam predmet međunarodnih političkih odnosa, pojam promidžbe, odnosno propagande4, kao aktivnosti u smislu organizirane akcije s težnjom prema dobrovoljnom prihvaćanju određenih političkih ideja, stavova, zamisli ili pak potpunom mijenjanju političkog ponašanja pojedinca ili grupe, 4

Ovaj pojam do danas nosi izrazito negativno značenje. Posebice se taj prizvuk ustalio u proteklom stoljeću, točnije u vrijeme totalitarnih sustava poput fašizma i komunizma.

9

nepobitno važan i aktualan.5 U širem pogledu, promidžba političke ili ekonomske vrste sredstvo je međunarodnog djelovanja te se prema tome svakodnevno mijenja i prilagođava suvremenim potrebama svjetske scene ili tržišta.

S druge strane pojam nacionalizma se danas sve više automatski negativno poima i percipira. Dobrim dijelom odgovornost za to snose loša iskustva iz povijesti (naročito iz prve polovice europskog XX. stoljeća), a kroz koja se pojmovnost nacionalne ili izrazitije narodne pripadnosti vrlo često poistovjećuje s nečim isključivim, ograničenim ili agresivno-napadačkim.

U knjizi je stoga, kao svojevrsno sredstvo povezivanja dva navedena pojma, postavljena i pripadnost, koju zasad ne treba stručno definirati, pa je donekle nepodložna znanstvenostručnim okvirima utvrđivanja. Ili, prema riječima nepoznatog autora, pripadnost je nešto što se ne definira i ne propituje.

Dakle i isključivo, svodi se na relaciju: ili nečemu pripadaš ili ne!

Postoji tako mnogo vrsta pripadnosti. U suvremenim građanskim društvima brojne su vrste pripadnosti, uglavnom slabije obvezujućeg ili potpuno neobveznog smjera, sadržaja i elementarnosti (zabavno-edukativni klubovi, humanitarna društva, udruge, zaklade i sl.). S druge strane pripadnost određenim vjerskim, političkim, kulturnim ili nacionalnim pokretima drukčije je prirode.

Tu je pripadnost stroža, izraženija, nužnija, obvezatnija (nerijetko i mistificirana) te je kao takva snažno sredstvo povezivanja unutar skupine ili pokreta.

Upravo takve vrste pripadnosti oblikuju pojedinca, društvo te same međunarodne odnose u svijetu.

Prvo poglavlje bavi se definiranjem pojma propagande – promidžbe kao složene vještine ili sustava posebno oblikovanih djelatnosti, prilagođenih i potom prema javnosti usmjerenih sadržaja, s ciljem oblikovanja uvjerenja pa i same ljudske svijesti. Poglavlje djelomično obrađuje i univerzalnu upotrebljivost i pojavnost promidžbe.

Drugo poglavlje govori o političkim prilikama nakon Prvog svjetskog rata – nacionalnom buđenju Njemačke te o suvremenoj političkoj promidžbi koja umnogome svoje početke vuče iz vremena koje se smatra jednim od najburnijih u cjelokupnoj pisanoj ljudskoj povijesti. Poseban naglasak stavljen je na umjetničku i likovnu djelatnost u svrhu širenja narodnih, političkih i ideja pripadnosti.

5

10

Usp. VUKADINOVIĆ, Radovan, Međunarodni politički odnosi, Politička kultura, Zagreb, 2004., str. 186.

Treće poglavlje bavi se početcima političke promidžbe na europskom kontinentu kroz određene povijesne osvrte. Dotiče vrlo različita vremenska razdoblja, odnosno obrađuje pojedine događaje iz srednjega vijeka6 i križarskih ratova, kao prvih pravih europskih međunarodnih vojnih pohoda. Također se posebno osvrće na renesansno ili preporodno razdoblje te na kraju i na novovjekovno doba i doba velikih narodnih (nacionalnih) prevrata. Razvoj industrije – industrijsko doba, stvaranje nacija i velike revolucije pojmovi su dotaknuti i opisani u ovom poglavlju.

Stoljeće novih masovnih političkih pokreta i ratne promidžbe, ideja „Novog svjetskog poretka“, vrste javnog oglašavanja i promocije, sprega umjetnosti i novih tehnika te pojedina europska stanja duha nakon 1914. godine teme su četvrtog poglavlja.

Peto poglavlje razrađuje učinke ratne promidžbe. Postavlja prikaz političkih odnosa i prilika u Europi tijekom Drugog svjetskog rata kao temeljnog razdoblja višestranog međunarodnog pokušaja uspostave novoga globalnog poretka. Šesto poglavlje kraće se osvrće na prilike uoči Rata i utemeljenja novih političkih sustava u tridesetim godinama prošlog stoljeća. Ti su sustavi oblikovali današnji svijet i dio su naše svakodnevice. Govori i o utjecaju političke promidžbe na razvoj medija kao i na sam novinarski angažman u tim posebnim uvjetima.

Sedmo poglavlje nudi prikaz odnosa i prilika u Europi tijekom Drugog svjetskog rata.

Osmo poglavlje obrađuje pojedine promidžbene metode u vremenu navedenog svjetskog sukoba. Poseban je naglasak stavljen na njemačku stranu.

Deveto poglavlje govori o području Balkana kao nacionalno nestabilnom području u europskom okružju te promidžbenom ratu uz minimalne potporne i logističke uvjete.

Deseto poglavlje razrađuje specifičan odnos između tehničkih otkrića, politike i ratnog stroja kao, i promidžbenu aktivnost te odašiljanje (ideja) na daljinu.

Jedanaesto poglavlje rezervirano je za slikovne priloge i njihovo pojašnjenje.

Zanimljiv je prikaz konstrukcije propagandnog sklopa i njegova funkcionalnost.

Ponuđeni su neki konkretni primjeri koji se odmiču od uobičajene raščlambe povijesnih događaja i teoretiziranja.

6

Taj općeprihvaćeni naziv odnosi se na višestoljetno društveno, kulturno i političko razdoblje europske povijesti, često i nepravedno oslikavano kao mračno razdoblje.

11