Mirko Marjanović
Dom blaženog djeteta
Fraktura Synopsis –3–
© Mirko Marjanović i Fraktura, 2017. Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika. All rights are represented by Fraktura, Croatia. ISBN 978-953-266-890-2 (Fraktura) CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 968582 ISBN 978-9958-01-046-0 (Synopsis)
–4–
Supruzi Ljiljani posvećeno. A, ustvari, bili smo jedno, u kojemu su živjeli i naš duh i naša duša. U tome jednom smo i ti i ja bili stalno drukčiji, čas jedno, čas drugo. Kad god smo bili samo jedno, nismo znali tko smo, kad god smo bili samo jedno bez drugog, sami, rastavljeni, nismo bili potpuni. Tek kad smo bili jedno s drugim, znali smo i što smo. Ali to jedno nije moguće iskazati, iako jest i u našemu duhu i u našoj duši, i u njima će živjeti vječno.
–5–
–6–
Krešimir: Sursum corda
N
ije ovo samo jedna, a nije ni obična priča, jer ovdje se ništa ne dešava prema poznatom i ustaljenom. Veliko je pitanje, zapravo, ima li ovdje priče na kakvu je čitatelj naviknut od davnina, iako je i ono, ovdje, neobično i sudbonosno, kao i sve drugo. Na samom početku takve priče ne prešućujem ni to pitanje svome čitatelju, valjda zato što ni ja nisam običan, a jesam sudbonosan. Ime mi je Krešimir, začet sam u Šomartu, rođen u Gradu, u Bosanskoj Posavini, četiri godine prije progona iz zavičaja. Sada sam u Dubravi, u očevoj zagrebačkoj kući, kupljenoj godinu dana nakon moga rođenja. Ovdje sam prognanik koji umire od žalosti, samoće i srama. Od srama što stariji ratuju i žalosti što se ratu jače ne opiru ni mladi. U gorkom saznanju da sam u svom otporu i usamljen i neshvaćen, stalno ponavljam da ću od žalosti, samoće i srama, iznenada, možda i umrijeti, ali tu moju prijetnju još nitko ne prima ozbiljno, iako nije od jučer. Započela je pred progon, još u Šomartu, često me zbog nje ismijavaju svi moji najbližnji, što me boli i još odlučnije gura prema njoj, kao prema omči. Sve se s tom prijetnjom zavrtjelo spontano, već u Šomartu, pred majkom, onda i u Mercedesu mog oca, na prisilnom putovanju od Šomarta prema Zagrebu, u listopadu 1992. godine, kojemu sam se, plačući, protivio sve dok nisam zaspao od umora. U Dubravi sam s njom nastavio, prvo u šali, onda i ozbiljno čim sam primijetio da se
– 11 –
na tu moju šalu svi osvrću s porugom. Vrlo brzo sam shvatio da sam s takvom prijetnjom u opasnoj igri, kao kockar koji u dobitak ulaže i vlastiti život, ipak, nisam od nje odustajao. Osladila mi se neizvjesnost takve igre jer sam u njoj iskušavao i sebe i druge, svoje najbližnje. Stalno sam u sebi ponavljao da ne smijem nikome reći da se samo šalim i da ću od te šale ipak na vrijeme odustati. Gotovo svaki put kad sam pred djedovima i bakama tako iskazivao svoju spremnost za odlazak od njih, pitali su me s podsmijehom kako ću to izvesti i kad će to biti. Opominjao sam ih da sam im to već rekao stotinu puta, oni su se uvijek pravili da me nisu čuli, osobito kada sam pred njima pojačavao svoj glas. Nikako nisu prihvaćali takav moj govor, ni kad su bili uvjereni da se s njim tako, uistinu, samo šalim, ni kad su pretpostavljali da tako njihovu pažnju samo duže zadržavam na sebi, ali i na boli što sam, zajedno s njima, prognan iz zavičaja. Ne poričem da je moj govor odredilo i ono davno fra Andrijino objašnjenje da su svi sveti ljudi mrtvi, mnogo moćniji od blaženih, jedini u stanju zaustaviti rat, nakon čega sam shvatio da je najkorisnije umrijeti što prije i što prije postati svet ako želim pomoći onima koji zbog rata u mojoj zemlji i u svijetu još uvijek pate. U toj igri kockara, zato, prijetio sam smrću glasno, a, u sebi, jedini sam od smrti i strahovao. Nepoznata bolest (tako sam napokon imenovao tu svoju igru) topila me je iz dana u dan, ali o njoj sam i dalje šutio pred svima, pa i pred svojom Ivanom. Je li mi i tu bolest donosila sama ta ideja, kojom sam bio opčinjen i koju nikako nisam mogao iz sebe protjerati, jer je bila i moja zabava i moj očaj i moj spas, ne znam ni dok ovo zapisujem. U obrani takvog svog govora o svojoj smrti, sve do ponedjeljka 25. rujna 1995. godine, priznajem, bio sam pred svima i drzak i siguran, onda sam se u njemu počeo ljuljati i od straha i od nesigurnosti. Što ako me žalost, samoća i sram jednoga dana neočekivano ubiju, što ako s njima potvrdim i svoju skrivenu samoubilačku nakanu? Otkrivši i tu prijetnju u svome srcu kao ozbiljan napad na svoj život,
– 12 –
sve sam drhtavom rukom zapisao i u svoju teku u kojoj su se nalazili mnogi događaji iz naše kuće u Dubravi. Bilo je rano popodne, rujanska svjetlost svoju vladavinu širila je i po sobi razlijevajući svoj zlatni prah i po licima prisutnih i po njihovim stvarima. Bili smo i toga popodneva, kao i svakog drugog prije, na istim mjestima: djedovi i bake za stolom, uz šalice kave i čaja, pogleda uprtih u ekran televizora, upaljenog svakodnevno od ranoga jutra do kasnih večernjih sati, a ja na kauču. Ta moja svakodnevna prijetnja smrću nije im se ni toga dana nimalo dopadala. – Samo što si, dolje, ostavio onu svoju tešku školsku torbu, opet ti nama, ovdje, o umiranju. I samo što si tek nekoliko dana školarac, a već od škole bježiš. A od čega ćeš to umrijeti? Onako, nazdravo? – posprdno prihvaćajući i toga dana moju opasnu igru, upitao me je djed Martin kad sam mu ponovio sve tri riječi kojima se opiralo svako uho mojih ukućana. Šutio sam. Još im nisam govorio da toga dana nisam pobjegao iz učionice samo od dosade. – Jà, od čega? – bio je radoznao i moj djed Ivan. – Od nerazumijevanja – odgovorio sam mu. – Od nerazumijevanja? – čudio se djed Martin. – Otkako hodam i govorim, shvaćam da me vi stariji uopće ne razumijete. Otkako pišem, zato sve nesporazume s vama i opisujem. A hoće li vam moji zapisi ikada pomoći da me shvatite, to, izgleda, nikada neću ni saznati, jer ću od vašeg nerazumijevanja, kao i od žalosti, samoće i srama, umrijeti vrlo mlad. – Ali od toga se ne umire – opomenuli su me djedovi. – Od žalosti, samoće i srama se umire, kao i od nerazumijevanja – odgovorio sam obojici. – Kao i od ratitisa. – I od ratitisa? – graknuli su djedovi. – I od ratitisa. Jer i tata kaže: ratitis, a mama kaže: nije to ratitis – uzvratio sam im odmah. – I od ratitisa se umire, koliko i od žalosti, samoće i srama. I od nerazumijevanja. – Sam baš i nisi! I prije nego što si u školu krenuo tek u osmoj,
– 13 –
ovdje ti je stalno ona tvoja prijateljica, reče li nam ti ono da je iz nekog od zaselaka Šomarta, ‘ko će ih sve zapamtiti, ima ih preko deset... A žalosni smo i mi i sramimo se i mi što rat još nije zaustavljen... Ali, ‘ko te pita, trpi i šuti! – dopunjujući jedan drugog, odgovorili su mi djedovi. – Jà! – odmah su se njima pridružile i bake. – Ne misliš li ti, dijete, zar, da je nama ovdje k’o u Šomartu. Odsječeni smo od svog svijeta k’o grane od stabla. Opet sam zašutio. – A kako se tvoja sestra odnosi prema tim tvojim jadima? – nastavili su me djedovi propitivati. – Je li i njoj prijetiš da ćeš je zauvijek napustiti, kao i nama? – Moju sestru uopće ne zanimaju moji jadi. Puna je sebe, svojih studija i ljubavnih problema. Svi smo joj višak – odgovorio sam im sigurnim glasom. – A ona tvoja zemljakinja, reče li nam da je iz Polja, koja ti se ovdje preselila, što ti ona kaže? I kako joj je ono ime? – Ivana – izgovorio sam njezino ime i toga popodneva, ali kao da se ono opet odbijalo od njihova uha. – Ona je davno saznala da ću umrijeti od žalosti, samoće i srama. Zato što su milijunima djece širom svijeta ratovi donijeli veliku patnju i bol – opomenuo sam ih. – A čim svijet sazna da sam umro zbog toga, više neće biti tako. U nijemom zgledanju staraca zaustavio se i moj govor. – Znači, i na to ti računaš, junačino, kobajagi! Znači, svojim ćeš junačkim odlaskom, kobajagi, baš ti, i baš tako, zaustaviti i rat, a nas, ovdje, ostaviti da za tobom tugujemo i tugujemo. Dokle god dišemo. – Ali, govorim vam za ozbiljno, a ne kobajagi! I opet nijemo zgledanje, i opet na jedvite jade suzdržavanje od posprdnog smijeha. – A ne reče ti nama, još, ima li ta tvoja prijateljica, ovdje, i oca, stalno je viđamo samo s majkom. – Njezin je otac stalno s njima i kad nije s njima. I kad je na bojištu. Svakog časa im se može i pridružiti. – Jà, sve ti to nama za ozbiljno, a ne kobajagi – opet je posprdno – 14 –
promrmljao djed Martin. – A što si to danas sam iz škole, bez te svoje vrlo obaviještene zemljakinje? Da nisi iz škole opet pobjeg’o od dosade? – Jesam – krijući istinu, požurio sam se s odgovorom, ali kao da me nitko od njih u tom trenutku i nije slušao. Sa svojim žalbama kako me probode ovdje i kašljucanjima svi su bili daleko od mojih muka, potonuli u svojim. Moj istinski strah od smrti, eto, mogao je i dalje biti samo moj. U moj pogled mogla su se i dalje naseljavati zlatna zrnca jesenskog svjetla dopunjena novim koja su me u sobi djedova i baka uvijek opominjala da ću se s njima i ja uskoro stopiti zauvijek, u ništa. Kad god sam tih rujanskih dana, zapravo, po povratku iz škole, boravio kod svojih staraca, moje su oči upijale istu sliku sobe. Tako je bilo i toga popodneva kada sam učiteljici rekao da mi opet nije dobro i da moram kući, i kada sam prošao kraj nje, drhteći od straha da ću uskoro umrijeti. I kada sam u učionici, bez ikakvog objašnjenja, u školskoj klupi ostavio Ivanu. U snopu svjetlosti koja je u sobu mojih djedova i baka prodirala kroz stakla dvokrilnog prozora bez zavjesa, rijetko otvaranom u razdoblju od početka jeseni pa sve do konca proljeća, razlivenoj po njihovim licima za stolom, titrala je neka neobična prašina, čije su čestice postajale nemirnije čim bi se netko od njih zakašljao snažnije. S njima je jačala i moja misao o konačnom odlasku. Kao da se s njima tada spajalo i ono što je neprestanim kašljucanjem izbacivano iz tijela i mojih djedova i mojih baka: virusi, bakterije i štošta drugo što je tim prestarjelim tijelima bilo i opasnost i višak, više nego mome, mladom. I stalno sam se tada pitao hoću li i ja, ako od njih iznenada zauvijek odem, postati isti roj nekog sličnog praha, i hoću li i ja, možda uskoro, u nečijim očima plesati isti ples? Biti zrno prašine i ništa više. I dok sam s kauča i toga rujanskog dana pratio to svoje otkriće, djedovi su se u tom snopu svjetlosti razigranih čestica prašine, virusa i bakterija nešto sašaptavali, onda su gotovo istovremeno izgovorili, prvi put, i moj tek utvrđeni nadimak: mali pobunjenik. Nisam im se protivio, potvrdio sam im da jesam pobunjenik, ali ne mali. Onda su se i bake s njima uključile u priču o mome odlasku s ovoga svijeta, – 15 –
pa su kreketale naizmjenično, pa su i one čestice prašine, od toga, sa svim drugim stanarima u tom snopu, još žešće i zaplesale: – To se ti s nama sprdaš, dijete, još otkad si ovdje doputovao iz Šomarta, a ne mi s tobom – prva je progovorila baka Jelena. – Uskoro će ovamo iz Sarajeva i moj stric... NATO je bombardirao okupatora i oslobodio Sarajevo... I to sam zapisao u svoju teku, predat ću je stricu kad ovamo dođe, pa nek’ čita. – E, jedva čekamo – zasvirao je i glas bake Ruške – pa da mu kažemo kako nas ovdje danima ismijavaš s tom svojom prijetnjom. K’o da smo mi ovdje tvoje budale. K’o da i mi ovdje nismo i žalosni i sami i posramljeni. Znao sam sve o njihovom jadu, ali oni, kao i moja sestra, nisu htjeli ništa znati o mome. To je bilo popodne u kojemu sam iz škole svratio kod staraca s pojačanim strahom od smrti, s oslabljenom hrabrošću u toj svojoj prijetnji, s istinskim kajanjem što sam u njoj bio tako dugo i drzak i bezobziran prema svima koji su u zagrebačkoj Dubravi patili zajedno sa mnom. Nakon što su mi odredili nadimak, ispod ojačanog i uzrnevljenog treperavog snopa svjetlosti djedovi su se opet nešto sašaptavali, a, smorene, bake su strpljivo iščekivale da razgovor, naizmjenično, opet nastave oni. I, napokon, opet su govorili samo djedovi, ozbiljno me opominjući: – Drago dijete, prestani se ti s tim igrati! Moglo bi se to i dogoditi. I moglo bi to, onda, stvarno, zaboljeti i nas. A mene je u tome strahu već boljelo sve. Bolio me je svaki drhtaj njihovih ruku dok su prinosile šalice kave i čaja uvenulim usnama, bolio me je svaki pokret njihovih staračkih tijela, a i u žmirkanju njihovih očiju osjećao sam tragediju njihovih godina, ali morao sam im reći: – Pa, nek’ se i dogodi! Pa nek’ vas i zaboli! Mene neće. Smrt će me samo proslaviti. – Proslaviti? – začudila se baka Jelena. – Zar i na to ozbiljno računaš, dijete? – Da. I na to. I proslaviti. I tako će me zapamtiti cijeli svijet. Za sva vremena. Kao opomenu. Jer, u svijetu i danas od ratova pate i umiru milijuni mojih vršnjaka! – 16 –
S mojom lakomislenošću i opijenošću slavom opet se prvi sučelio djed Martin: – Ma, izbaci to iz glave! Odmah. I prestani nam dokazivati da si obavješteniji i od nas! – Neću. Nikad. – Ma, dugo ti nama, dijete, prijetiš da ćeš nas napustiti tako mlad. Otkad si u Šomartu čuo da ćemo ga morati napustiti, kol’ko je od tada prošlo godina, više i ne znamo... I mi pratimo događaje u svijetu, i to stradanje djece u ratovima, televizor nam je stalno upaljen... Dugo ćeš ti s nama ovdje čekati svog strica i strinu, nije još uvijek došao mir ni u Sarajevo ni u Bosnu. Da jest, tvoj stric bi nam se već javio, il’ pismom, il’ telefonom. To zapamti jednom zauvijek... – Stric i strina će ovamo doputovati iznenada, to vam ja kažem. – A u to ne vjeruje ni’ko – podržala je djeda Martina baka Jelena. – Ni ona tvoja sestra, koja je malo pametnija od tebe, a ni tvoj otac i majka. Ni oni tu tvoju priču o dolasku strica iz Sarajeva u Zagreb, u ovu našu Dubravu, ne primaju ozbiljno. Samo ti se smješkaju, kao i oni naši stanari odozgor, iz potkrovlja... A svi okreću njegov broj telefona, svi čekaju da naš zazvoni. – Vjerova’će, vjerova’će kad se ovdje stric i strina iznenada pojave. Svi koji u to ne vjeruju. U to me uvjerava i jedna njegova pjesma, naučio sam je napamet, davno, davno, stalno mi ona tutnji u ušima. Tako mi valjda najavljuje njegov dolazak. – Ma, što se ti pred nama, dijete, stalno praviš tako pametan? – zapitao me je djed Ivan.– Sad i s tom nekom pjesmom. Kobajagi. – Pa, ja jesam pametan – odgovorio sam mu mirnim glasom. – Ali ne kobajagi! – Kao i Gabrijela? – ponovno se oglasila i baka Ruška. – Gabrijelu ću u svoju pamet uvjeriti drukčije... već imam plan... jednu tajnu... Prije odlaska iz svijeta blaženih, među one svete... Zbunjene novim riječima u mome govoru, svojim kreštavim gla sovima bake su još oštrije i još glasnije pojurile na mene, prvo baka Jelena, pa onda i baka Ruška: – Ma, o čemu nam to ti, drago dijete? O blaženim i svetim, ako sam dobro čula. Kakvi blaženi i kakvi sveti? O njima je samo fra – 17 –
Andrijino da priča, a ne i tvoje. Bože, hoće li nam ovdje otkud navrnuti onaj naš fra Andrija? I kako ćeš ti uspoređivati svoju i Gabrijelinu pamet? – Priča li on to i o svojoj i Gabrijelinoj pameti, prijo? – Jà. Priča. Opet. A odbijam da čujem, ne mogu da vjerujem. – I kako ćeš? Ne može on s Gabrijelinim znanjem ni opepelit’. Ona mu svoje znanje može i opisati i nacrtati. – Sve znam bolje od nje, saznat ćete i što, na vrijeme... I o mojoj i o Gabrijelinoj pameti! A i o fra Andriji... Od njega sam sve naučio i o blaženim i o svetim, a bio sam s njim, davno, i na Grabu... Izgleda da nikad više neću tamo. – Bio si s nama – podsjetio me je djed Ivan, ali sam tu njegovu opomenu preskočio da bih saslušao i onu djeda Martina: – Čuo sam ja i taj njegov nauk o blaženim i o svetim, ali još nemam o njemu svoj sud. – I to! – zavikala je baka Jelena čim je djed Martin završio svoj govor i, prešutjevši ga, okrenula se mome. – Ma kad si to od fra Andrije naučio, dijete, nije se s blaženim i svetim šalit’. Odlučio si, znači, da se s nama i ne vraćaš u zavičaj iz kojeg si prognan dok si naumio u svijet blaženih, onda i među svete? Da ne bi, izdajico! – Vi u zavičaj i tako poništite svoj progon, a ja ću na Mirogoj. To sam odlučio i tako će i biti. Tako mi je naređeno, ali ne smijem vam reći čiji mi je to glas naredio... – Glas? – Ma, nikakav glas, samo se s vama šalim. – Šališ? – Pa, da! Ali s onim da sam ovdje s Ivanom osnovao i svoju družinu za povratak u zavičaj uopće se ne šalim... Kao da im ništa nisam rekao, nakon duge šutnje, u kojoj su moje riječi bile spržene, došao je preokret od kojega se i onaj vrtlog prašine u snopu svjetlosti, zajedno s virusima i bakterijama, na trenutak smirio: – Ma, pametan je ovaj naš mali pobunjenik... – izgovorio je djed Martin ispred svih prisutnih u toj sobi zasićenog zraka, punoj svjetlosti i čestica prašine, ali i mirisa istrošenih i iznemoglih tijela. – 18 –
– Prijeti nam sve ozbiljnije, osnovao i svoju družinu za prijetnju ne samo nama, a i svi sveci na nebu znaju da od njegove prijetnje neće biti ništa. Kakav odlazak, kakvi bakrači. Već smo se i navikli na takve njegove šale. Naš mali neozbiljni pobunjenik... Pitajući se ponovno, šutke, hoću li uskoro i ja biti u njoj samo jedno njezino zrnce, da ne uznemiravam prašinu u tom snopu svjetlosti, tada sam ove djedove riječi u sebi samo ponovio i dopunio: Mali pobunjenik. Jesam pobunjenik, ali ne mali. Ja sam veliki pobunjenik i protiv sličnog ruganja onima koji žaluju i samuju, i protiv svega što je odživjelo svoje, u korist onoga što tek treba doći nakon moje smrti... Najozbiljnije! A boljela me je u tim trenucima i svaka misao o napuštanju ovoga svijeta i svaka godina u istrošenim tijelima tih mojih staraca, kao i osjećaj da sam među njima opet i neshvaćen i usamljen. Ni za njihovo podrugivanje ni za njihovu nevjericu nisam imao srca koje se u tim trenucima sve jače treslo od straha... – Ništa ja vama ne prijetim – dreknuo sam prije odlaska od njih u očev ured u prizemlju. – Dok se ja s vama šalim, vi me svojim govorom samo još snažnije pribijate na križu. – Zar mi? – Da, vi, i svi drugi, stariji od mene. Takvim me govorom ni sekunde ne oslobađate križa na koji ste me svojim zlom pribili čim sam progovorio i prohodao. – Zar mi? I svi stariji? – bili su zbunjeni svi moji starci na katu. – Da, vi, i svi drugi stariji – odgovorio sam i sa svojim strahom od smrti pobjegao od njih s mišlju koju sam u sebi vrlo često ponavljao: Prerano sam shvatio da sva zla svijeta u kojemu sam rastao čine odrasli, oni i dalje vjeruju da to još ne shvaćaju i djeca i da se ona protiv zla nikada pobuniti i neće... Progon iz zavičaja i stradalništvo djece kod nas i u svijetu jesu bili uzrok svih mojih jada, ali ne i jedini. Moju preranu zrelost i učenost ni do toga rujanskog ponedjeljka 1995. godine nitko nije shvaćao ozbiljno. Svi su stariji i dalje odbijali povjerovati da znam i ono što je bilo prije njih, i ono što je u vlasništvu minulih stoljeća, i ono što – 19 –
je u vlasništvu njihove stvarnosti. Ni na onome svijetu neću se pomiriti s njihovom nevjericom da sam i s nepunih osam godina života u svome znanju bio mnogo stariji od njih. Eto u čemu je bila i moja, ali i njihova tragedija. Ona je mene pripremala za onaj svijet, njih ostavljala na ovome. Jer s njom nisam mogao dalje sa živima, jer s njom me živi, ponajprije moji najbližnji, nisu smatrali ravnopravnim ni u čemu. Odbacivali su me od sebe kao brbljavca i čudaka, nisu željeli shvatiti temeljnu poruku te moje odluke: kad već nisam dorastao za ratnika i ratište, bit ću antiratnik! – Čovjek je star onoliko koliko je staro znanje u njegovoj glavi – rekao sam majci koncem kolovoza tisuću devet stotina devedeset druge, nekoliko dana nakon posjeta s fra Andrijom i djedovima arheološkoj lokaciji na Grabu, u roditeljskoj kući u Šomartu. Četiri i pol mjeseca poslije napada na Sarajevo, šesnaest mjeseci od napada na Ravno u Hercegovini. Petnaest mjeseci od velike vukovarske tragedije i četrnaest od najvećeg razaranja Dubrovnika kada mi je Sveti Nikola u cipelicama ostavio svoje slatke darove. Svi su na taj dan govorili kako su veliki izgledi da bude uništen još jedan hrvatski grad, jer je napadan i s kopna, i s mora, i iz zraka. – O-ho-ho-hoooooo – uzviknula je majka. – O-ho-ho-hooooo – ponovio sam za njom. (Tako smo majka i ja razgovarali uvijek kad bih joj kazao nešto zapanjujuće učeno i neprilično mojim godinama.) Imao sam tada nepunih pet ljeta Gospodnjih s kojima sam se u prostoru kretao vrlo hitro, mnogi su govorili, poput zvrka. Bio sam svim tim događajima zbunjen, a sve sam pamtio u dan i mjesec, u godinu, pa i sat. Pamtio sam sve što su moji roditelji, sestra, djed i baka, stric i strina i drugi bližnji već bili izbrisali iz svojih sjećanja. Sve njihove riječi s kojima su pratili moje odrastanje, dok nisam govorio, sve njihove pokrete kojima su potvrđivali svoje postojanje. Neki će Šomarćani, poslije, govoriti kako je sve to i glupo, i neuvjerljivo, i nemoguće, a i bilo je: okolnosti su od petogodišnjaka stvorile pravog starca, ali problem nije bio u njemu, nego u stvarnosti koja mu je ulogu starca odredila prerano. – 20 –
– O-ho-ho-hoooo – ispuhnula je majka zrak iz svojih pluća još jednom i upitala: – Bože, Bože, čiju li je to misao ukrala ta moja pametna glavica? Tek došla na svijet, a zbori k’o starac. – Čiju? – odgovorio sam joj s čuđenjem. – Stalno govoriš o godinama mojih djedova i baka: kako će na put s njima ako bude belaja i u Šomartu, ne samo u Sarajevu, Ravnom, Vukovaru i Dubrovniku. Oni su vrlo stari i sa svojim godinama i sa svojim znanjem. Ja sam mlad po godinama, a star po znanju. Sve sam od njih učio dok sam uz njih rastao, a ti radila s tatom u Gradu. U mome je znanju nekoliko stoljeća. Od tih stoljeća ukrao sam misao koju si sad čula. – O-ho-hoooo! Ukrao? K’o zrelu krušku s grane? – čudila se moja majka. – U ime Isusovo, dijete! To si ti, sigurno, čuo od svog strica? – Ukrao. Kao najzreliji plod u bogatoj krošnji vrlo starog stabla – odgovorio sam priznajući krađu, ali ne izgovarajući i ime autora te misli. – O, Majko Božja! O, Blažena Djevice Marijo, je li s ovim mojim djetetom sve u redu? A ja sam se, potom, smijao i smijao. – Jest – napokon sam uspijevao doći samo do te jedne riječi. – Jest. Sa mnom je baš sve u redu. – Dabogda, dijete! Mnogo mi mudruješ, brate, a to me ponekad i plaši. Čovjek je star onoliko koliko je staro njegovo znanje – ponovila je majka. – A u čemu je to tvoje znanje, hajde, reci! – U pisanju i čitanju. U tome što već znam dobro i čitati i pisati. – Tek od jučer. Vrlo si ti mlad po tome. – Vrlo sam ja star po tome, iako još nemam ni punih pet godina. – Za dvije godine, znači, upisat ćemo te na fakultet, a ne u prvi razred? Je li? – Valjda. Samo ako preživim rat. – E, neće biti rata. – Neće? A stalno govoriš: što ćemo s ovim djetetom i što ćemo s onim starcima ako dođe do toga belaja... Svi govore da će biti rata i da ćemo morati iz Šomarta, pa i ti. Već su nekoliko puta avioni letjeli i iznad Šomarta, znači, bit će rata. A, neka znaš, ako budemo morali – 21 –
iz Šomarta, ja ću se zbog toga ubiti. Umrijet ću u tuđini mlad. Od žalosti, samoće i srama. – O, Majko Božja! O, Blažena Djevice Marijo! Jezik pregriz’o, ne pričaj tako! – Ne pričaj tako ni ti! – Ja to onako... Samo da se nešto melje. Samo da se nešto priča. Strah me tih tvojih takvih priča, dabome... Od tih je priča, sine moj dragi, izgleda, i tebe uhvatila neka infekcija. Počela je neka epidemija i u našemu Šomartu. Odavno. – Epidemija, infekcija, odavno... – zamucao sam i ušutio. Nešto poslije priznao sam majci da je ta infekcija prešla na mene od djedova (i po majci i po ocu). Ispričao sam joj kako sam od njih u toj epidemiji mnogo toga saznao i o prvoj i o drugoj Jugoslaviji, koja će uskoro nestati u krvi. Kako sam njihove priče o partizanima, ustašama i četnicima počeo pamtiti još dok sam puzao... Kako je i s tim pričama moje tijelo, koje tada još nije imalo sve svoje glasove i riječi, u svoje tajne odaje spremilo vrijeme od kojega su minute, dani i mjeseci moga života bili vrlo daleko... Milijarde minuta, milijune dana i mjeseci... Govorili su preda mnom i o nekom našem dalekom pretku, franjevcu, i o nekoj njegovoj znamenitoj knjizi (nju sam vrlo rano pročitao i ja!). Slutili su da će uskoro doći dani koji su tragično obilježavali njihove mladosti i strahovali su od novih pokolja i logora. Spominjali su preda mnom gotovo svakoga dana neke nove progone i ne znajući da ih pažljivo slušam i da s njihovim pričama ubrzano starim... Opet će brat na brata, ponavljali su, onda su s onima koji su im navraćali na eglen tumarali i prostorima srednjovjekovlja koje je opisivala jedna druga knjiga, prepuna stećaka, crteža jelena, ptica, zvijezda, ratnika, lovaca, slova i natpisa na tim kamenim kućama, u nastojanju da dokažu bratstvo svih koji su od davnina živjeli u Bosni... ... A i djedu Martinu i djedu Ivanu tih su dana navraćali svi. I jedan i drugi, kao i fra Andrija, bili su za mnoge Šomarćane po uzdani tumači svih zbivanja u prošlosti, ali i u sadašnjosti. Svojim godinama i iskustvom ponajviše, obrazovanjem pak ponajmanje. I ja sam ih poštovao, jer sam od njih učio sve, gotovo sve. Nisu tih – 22 –
dana pričali samo o bivšim vremenima, već i o državi i obitelji. Iz tih razgovora saznao sam i što je to država i što je to obitelj. Država je isto što i obitelj, obitelj je isto što i država. Obitelj je država u malom, a država je obitelj u velikom... Vrt različitosti kojoj je drugo ime sloboda. Država kao čuvarica slobode svake obitelji, te države u malom, i najsigurnija kuća svih njezinih različitosti... ... Ako se raspadne Jugoslavija, hoće li i Bosna i Hercegovina postati samostalna država – pitali su se tada mnogi u Šomartu. Kad god nas je posjećivao stric Zvonimir, moji djedovi (i po majci i po ocu) s njim su započinjali raspravu i o tome. Uz župnika fra Andriju, koji je vrlo često boravio u našoj kući, i djedovima prepričavao razne događaje iz prošlosti Bosne i Hercegovine, kao uglednog sarajevskog pisca, smatrali su ga najpametnijim sugovornikom za takve teme, iako on za njih nije imao ni dovoljno vremena ni izrazite volje. Mene politika ne zanima, govorio im je stric Zvonimir, za politiku je od mene vještiji moj brat Bartol. Ugledni je pravnik, dugo se družio s političarima, ja ih izbjegavam... Ali, kako je moj otac tada, s mojom sestrom Gabrijelom, već bio daleko i od mene i od mojih djedova, u našoj novoj kući, u zagrebačkoj Dubravi, stric je ipak pristajao i na njegovu ulogu. Kao i fra Andrija, uvjeravao je djedove da naša zemlja ima povijesno pravo na vlastiti život kao država, ali da sve ipak ovisi o onima koji spremaju rušenje Jugoslavije. U takvim raspravama djed Martin (po ocu) često je mahao jednom knjigom (priče iz starih vremena – naselja i stanovništvo Bosanske Posavine), koja je govorila i o našem obiteljskom stablu, čiji je autor bio taj naš već spomenuti daleki predak, fra Marijan Juristić. Da bi se pred vrlo učenim prijateljem Zvonimirom i on dokazao kao čovjek koji vjeruje knjigama, djed se Ivan (po majci), opet, dalekim podrijetlom iz toga kraja, oslanjao na knjigu anonimnog autora (Stećci u Hercegovini), koja je, po njemu, najuvjerljivije svjedočila pravo naše zemlje na samostalnost... ... U to vrijeme, zapravo, pričalo se o svemu i svačemu, najviše o raznim mitovima, o tome koliko je stara Bosna, kako su u njoj nekad živjeli i Iliri, Rimljani, Bizantinci, Turci i Austro-Ugari, kako su je – 23 –
pokušavali osvojiti i Mongoli, i kako je ona država od pamtivijeka... A ako je od pamtivijeka, zašto ne bi bila država i danas... I ona ima pravo na to kao i republike s kojima je još u istoj zajednici država... ... U sve to je svoje vjernike na misama, na koje su me već tada odvodili, vatreno uvjeravao i župnik fra Andrija, najavljujući im da će Bosnu dušmani opet rušiti, svojatati, osporavati, kao što su i u prošlosti... Neka se za to spremaju svi, i stari i mladi! I u njegovim propovijedima pronalazio sam poticaja da čitajući knjige prerano upoznajem prošlost svoje zemlje i u pamćenje urezujem one koji su to činili i prije, a da joj ipak nisu mogli mnogo i nauditi... Na to su me poticale i njegove dvije liturgijske riječi, sursum corda, koje je izgovarao na svakoj misi, čije značenje nisam znao sve dok mi ga nije otkrio stric Zvonimir. (Gore srca! – pojasnio mi je stric i dodao i ove riječi: Ne dajte se! Hrabro!) Zvučale su mi vrlo moćno i stišavale su u meni sve što je s njima iz crkve prepune vjernika dolazilo u moje uho, osiguravajući prostor samo sebi. Pozivale su me na pobožnost i molitvu, pa su me i tim pozivom, jer sam čitanje uvijek i doživljavao kao pobožnost i molitvu, upućivale na knjige u kojima je prošlost moje zemlje bila velika bašča puna različitih cvjetova. Ali i u predslovlju, na početku glavnog dijela mise nakon poslanica, evanđelja, propovijedi i prikazanja, te su mi dvije riječi otvarale vrata skrušenosti, vrata nekog posebnog stanja duha. Vraćale su me hrabrosti kad sam bez nje ostajao... A fra Andrija je bio naš kućni prijatelj, na njegove nedjeljne mise, uz djedove i bake, uvijek sam odlazio i s majkom, otac danju nije išao u crkvu nikad, i na polnoćke nam se pridruživao krišom i sa strahom. Za razliku od njega, sa strinom Klelijom koja rođenjem nije bila “naša”, kad god nam je vikendom dolazio, stric je i danju posjećivao crkvu i nije to ni od koga krio. U svom Golfu fra Andrija se s djedovima često bezrazložno vozikao po Šomartu (djed Ivan je baki Ruški govorio da s njim obilazi kućanstva kao njegov prakaratur, a djed Martin baki Jeleni da im se pridružuje tek onako, dok su bake tvrdile da ih svu trojicu u Dom kulture mami samo jedno: miris domaće šljivovice). Na fra Andrijin nagovor, samo jednom primili su u Golf i mene. – 24 –
To je bilo zlatno doba fra Andrijinog bavljenja poviješću čime nam je nešto osobito važno pokušavao reći i na svojim misama, ali nikad do kraja jasno, čim je među prvima napustio Šomart, sve je njezine teme prepustio djedovima. Stranice povijesti je uvijek prvi otvarao djed Ivan, podrijetlom Hercegovac, za njim i djed Martin, onda i fra Andrija, koji je u Šomart na službu raspoređen mnogo godina prije rata, prihvaćajući njegove vjernike kao svoje najrođenije. I on je bio među onima koji su, slično djedovima, kad god su to mogli, mojoj radoznalosti otvarali nove prostore, šireći je i na oblasti koje nisu bile za moj uzrast, iako su je, prvo, primali s podsmijehom i nevjericom. A sva je ta njihova povijest, uglavnom, dolazila s jednoga izvora: iz šljunkare Grab. U tome zaseoku nalazila su se sva razdoblja povijesti u kojima je do novijeg vremena živio naš Šomart. Samo rijetki Šomarćani mogli su o tome pričati, a među njih je pošto-poto želio i fra Andrija, iako došljak, kao i djed Ivan. On je bio čuvar blaga tih razdoblja, sklonjenog u vitrine crkve prije njegova dolaska za župnika, koje je najuvjerljivije svjedočilo identitet našega mjesta. Tru dio se na taj način dokazati da se i preko tog svog čuvarstva njegova blaga izvučena iz šljunkare, arheološki obrađena i muzejski uređena u vitrinama crkve, svrsta u njegove domicilne žitelje, među kojima su moji djedovi bili najistaknutiji, iako je i pred njima vrlo glasno isticao i svoje hercegovačko podrijetlo. Svi su o dragocjenosti izvora toga blaga samo pričali, nikad me nitko od njih nije na taj izvor i odveo. Pred progon iz Šomarta to je jedini učinio fra Andrija. Pomogao mi je da se s oba djeda nađem na arheološkoj iskopini s koje su dolazile sve njihove povijesne priče. Odvezao me je s njima u svome Golfu do šomartskog zaseoka Grab da mi pokaže to znamenito mjesto, samo da bi se, slično djedovima, i on preda mnom hvalisao svojim poznavanjem šomartske prošlosti. Djedovi pred njim tom prigodom nisu uspjeli izgovoriti ni riječ. – E, ovo sigurno još niste ispričali svom unuku o Grabu, pa ću ovdje, na pravom izvoru, to učiniti ja. Ako dođe do nevolje o kojoj pričaju i stari i mladi, neka dijete zna pravu priču o svome mjestu – 25 –
prije odlaska iz njega, zato sam ga ovdje i doveo zajedno s vama... Evo, tu su iskopani drački novčići, što znači da su ovdje trgovali i grčki trgovci, a ovim su prostorima hodili i Iliri, Kelti, Rimljani, Ostrogoti, Avari, onda i Turci i Austro-Ugari. A upravo ovdje, na ovoj šljunkovitoj zemlji, gdje je i sada iskopište šljunka za nasipanje seoskih putova na nekoliko duluma, od najstarijih mještana Graba, ostala je Šomarćanima priča i o velikom greblju. Prilikom iskopavanja, pričaju mi i danas neki vjernici, nailazilo se na željezne mačeve, vrškove koplja, razno posuđe, neobično velike ljudske kosti, pa čak i na nekakve ploče s nepoznatim jezikom i pismom. Tako su na jednom kosturu pronađene i jagodičaste srebrne naušnice, a u selu Puškarići i ostaci cigle rimskoga logora. Po okolnim njivama, kažu mi, mogu se i danas naći rimski novčići, staklene i metalne ogrlice, naušnice, narukvice, pa i dijelovi oružja, oruđa i ostaci rimskih cesta... O svim spomenutim tragovima ja ću vama pričati i pri čati, sve znam o njima u našemu Šomartu, a tako i u našoj Bosni... Sada ću ti, moj Krešo, reći samo još i to da su našim prostorima hodili i Mongoli, poslije i Nijemci... Bit će dana, akobogda, još, i o njima ću ja pričati i pričati... I pričao je i pričao i svih narednih dana kolovoza u kojemu se sve drskije i neočekivano počela oglašavati ratna avijacija države čije je temelje, uz razne mitingaše u Beogradu i Novom Sadu i “ljubitelje” balvana na hrvatskim cestama u Krajini i Slavoniji, sve češće tresla upravo njezina ratna mašinerija probijajući zvučni zid i iznad našega Šomarta. – Au-uuuu, što ovo bi, fra Andrija? Umalo ne obori s nogu i mene i ovo dijete – jedva su stigle panične riječi do mog uha. Dok nam je pred šljunkarom na Grabu pokazivao mjesto arheoloških nalaza, iznenada, prekinula su toga dana fra Andrijin govor dva aviona u opasno niskom letu. – Jà, što ovo bi, moj prika? – nakon djeda Martina zajaukao je i djed Ivan čim se u daljini izgubio zvuk aviona. – I što nas, bolan, dovede ovamo, fra Andrija? – Pa da ovo dijete, konačno, i vidi mjesto o kojem ste mu pričali i pričali, i vi kao i ja, odakle su svi oni arheološki predmeti u mojim – 26 –
crkvenim vitrinama – promucao je fra Andrija. – I da zapamti od kakve će ga povijesti, sva je prilika, izgleda, neprijatelj odvojiti i silom da bi je poslije upisao u svoju. – Ma, što nam ovo radi ta naša slavna armija? – bio je uporan djed Ivan. – Plaše nas, moj Ivane – jednako je mucao moj preplašeni djed Martin. – Plaše nas, eto što rade. Plaše. Umalo mi ruku ovog djeteta ne otrgnu iz moje taj zvuk njihovih aviona. – Jà sile, jà jada – počeo je odmah tu silu blatiti i fra Andrija. – ... A htio sam vam baš ovdje reći i to da sam s vama živio i vašu prošlost i vašu sadašnjost, ali će nas ovi vragovi, velim, sva je prilika, uskoro rastavit’ i kojekuda rastjerat’. Ovi vragovi mi, evo, prekinuše takav govor, a namjeravao sam vam reći još dosta toga, kako sam se ovdje srodio s vama kao s rođenima, a sva je prilika da ću uskoro morat’ u bijeli svijet, kao i vi, sa svoga u tuđinu. – Ma, mani se ti toga, fra Andrija – opomenuo ga je djed Ivan. – Umalo i mene ne obori s nogu ova grmljavina jugoavijacije. Bolje da nismo ovamo ni dolazili. – Imaš pravo – odmah se popravio fra Andrija. – Ni Sveti Ilija ovakvom snagom odavno nije zagrmio na nebu. Zemlja se i meni pod nogama zdrmala. Haj’mo sad u Dom kulture, na po jednu, a ovome ćemo maksumu neki sok – završio je fra Andrija. – Ovi će nam, moj fra Andrija – javio se i djed Martin – i tu povijest o kojoj nam ovih dana stalno pričaš okrenuti na tumbe. Badava je s onom svojom jedinicom HVO-a već čuva onaj naš Josip. Što će on s ovakvom silom. – Ništa – bio je pesimističan i fra Andrija. – Ova će nas sila, kažem, sve odavde u bijeli svijet potjerati. Ali će, neka i to znate, tako i samu sebe slomiti! Prije odlaska u taj bijeli svijet samo je jednom pobjegao s povijesnih prostora i otvorio posve novu temu koja je obilježila cijeli moj život. Tom njegovom novom temom, otvorenom slučajno i s kajanjem, bio sam opijen i u času svoje prerane i neočekivane smrti, iako sam s njome stalno prijetio svim svojim bližnjim uvjeren da ću je na vrijeme ipak izbjeći. – 27 –
S fra Andrijom sam se tih dana, kažem, kao i djedovi, baš napričao. S nekom knjigom u ruci, jednom je u našu kuću banuo iznenada i prekinuo me u čitanju. Dok je čekao djeda Martina da siđe s kata u kuhinju, gdje sam bio sam, prvo me je upitao: – Zašto si opet sam? Stalno si sam. A gdje su to ostali? Odgovorio sam mu gotovo u jednom dahu: – Baka i mama su kod bake Ruške i djeda Ivana, djed Martin je gore, u svojoj sobi, tata i Gabrijela u Zagrebu. – A ti s knjigom... Uvijek te zateknem s nekom knjigom. I kad si s njima i kad si sam. – Knjiga me nikad ne napušta, a svi me drugi napuštaju. Zato ni ja ne napuštam knjigu. – Uh, uh, pametne li glavice. A danas si i s tekom i olovkom. Što to zapisuješ? – Nije vrijeme da to kažem – odgovorio sam vrteći srce olovke po listu otvorene teke. – Kad bude vrijeme, reći ću to svom stricu. Tad ću mu predati i ovu teku. – Dobro, pametnjakoviću. I meni je knjiga dobar drug... Ali, nije li ta tvoja knjiga jedna od onih baš od strica iz Sarajeva? – provjeravao je fra Andrija. – Nije. Ova je od sestre, a čitam i tatine knjige. Iz tatinih knjiga učim kako je Juristićima bilo u prošlosti, je li na našem obiteljskom stablu bilo sve kao što je i danas. O tome sam najviše saznao iz knjige jednog našeg franjevca o kojoj moja sestra neće sa mnom uopće da razgovara... Slikovnice od strica odavno ne čitam. – A te od sestre su sigurno one njezine gimnazijske... Da imaš s njom o čemu pričati kad ti dođe iz Zagreba? Da provjeriš što je to ona naučila? Nisi, valjda, već pročitao i sve te njezine gimnazijske knjige? – opet je fra Andrija želio biti siguran, pa je naslovnicu moje knjige, smjestivši svoju pod pazuh, rukom okrenuo prema sebi i pročitao: – Istorija. Povijest. I ti se zaputio u povijest, malo prerano, ali neka! Nije zgoreg i u tvojoj dobi znati sve ofanzive iz prošloga rata, one najznačajnije su i bile baš u našoj zemlji... Tko nas je napadao, od koga smo se branili... Kako smo stekli svoju slobodu, a hoćemo li je uspjeti sačuvati, sad je, eto, opet, došlo i to pitanje na – 28 –
red... Je li se to čitajući spremaš da o tome pričaš sa sestrom ako ovog vikenda ovamo dođe? – Ne pričam sa sestrom uopće, zato što ona misli da sam premlad za priču s njom. Ne pričam ni s tatom, on samo radi, ima vremena samo za svoje klijente. A kad ne radi, raspravlja s djedovima o politici. Zato sam vrlo i tužan i samotan. – Ne bih rekao. I ne valja tako o svom ocu. Tvoja je sestra dobra djevojka i dobro slika. Uzdam se da će jednom naslikati nešto i za našu crkvu. Možda i križni put... – Moja je sestra posve loša sestra – nisam odustajao od svoga uvjerenja. – Čim dođe iz Zagreba, odmah bježi od mene nekim svojim momcima iz Grada i Abara... Pravi se važna i pametna, pa sam odlučio biti od nje i pametniji i važniji. – Ma, vidi, molim te, to uopće nisam znao. A kako ćeš je to prestići i u važnosti i u pameti? – Knjigom. – Imaš pravo, s knjigom i molitvom se sve može. Ali, ne bih rekao da je Gabrijela baš tako loša sestra. – Skroz je ona loša. Skroz. – Ovo ću ti reći, sinko, dok ne siđe tvoj djed odozgor, pa zapamti! Na svijetu nema ni loših ni dobrih ljudi. Ima blaženih. Je li to znaš? – Blaženih? – bio sam začuđen. – Blaženih? – Blaženih, da, blaženih. U ovozemaljskom životu svi smo mi blaženi. Kad odemo dragome Bogu, bit ćemo sveti i vječni, dakako, ako mu ne odemo grešni. Ako dotle, ovdje, ne činimo loša djela i ako jedni o drugima ne pričamo ništa ružno. Na zemlji smo za dragoga Boga svi blaženi, ni dobri ni loši. A samo smo u njegovom domu vječni. Eto, to zapamti zauvijek! Okrenuo se prema ulaznim vratima, pogled uputio nebu i prošaptao: – O, Bože, jesam li ovo ovom djetetu uopće smio reći? Možda sam baš s ovakvim govorom pred ovim djetetom skroz pogriješio. – A što znači blažen? – požurio sam se s pitanjem. – Blažen, blažen... – počeo je mucati fra Andrija vrativši oči s neba i zaustavivši ih ponovno na meni. – Blažen bi mogao biti onaj što je... onaj što je... nešto kao pripravnik za sveca... – I tu se – 29 –
zaustavio, onda odmah i nastavio: – A, vidi, sveca ti, pregriz’o ti jezik, fra Andrija, kako te dijete nađe na tako osjetljivom mjestu... O, hvala Bogu, evo mog Martina, već silazi niz stepenice. Ma, ovaj ti je unuk, Martine... nemam riječi... prepametan, brate. Svaki put me zbuni. – A jesam li i ja blažen? Hoću li i ja biti vječan i svet? – uspio sam njegovo lice ponovno okrenuti k sebi kad je bio samo na korak ispred djeda Martina. – Bit ćemo i sveti i vječni, drago dijete, i tvoj djed i ja, iako smo veliki grešnici, a kako nećeš i ti! Svako je dijete blaženo zato što nije uspjelo biti grešno – odgovorio mi je gotovo u jednom dahu, onda je nastavio: – Čuo sam, Martine, da je naše Ravno već posve spaljeno... Bio sam kod Ivana, donio mu jednu knjigu o stećcima u Radimlji, pa, velim, da svratim i kod tebe... Jest, Ivana ti njegovi hercegovački stećci silno zanimaju, a ja, radoznali Hercegovac kao i on, sve davnih dana pročit’o... I opet je prvo spaljeno naše, i opet je naša golgota prva započela... Uništit će nam neprijatelj i te stećke. A, evo, donio sam i tebi novu knjigu, ona bilježi našu golgotu od davnina, ali hajdemo malo u šetnju, da ti ne govorim pred djetetom što sam još čuo... (I ovaj sam svoj razgovor s fra Andrijom, poslije, ispričao svom stricu, a i zapisao sam ga, kao i sve drugo, u jednu svoju podebelu teku.) ... O svemu što mi je tada fra Andrija rekao razmišljao sam dugo, dugo, gledajući u nebo iznad krošnje hrasta u našem dvorištu odakle se sve glasnije širio uznemirujući cvrkut mnoštva vrapčića kao otpor prisustvu jedne svrake među njima i njezinom povremenom autoritativnom gakanju. Od prvih dana svog života volio sam ptice, čim sam prohodao, sa željom da ih nahranim, u dvorište sam izlazio s mrvicama kruha u ručici. S vrapčićima sam se nekako brzo sporazumijevao, slijetali su na bačene mrvice na zemlji bez straha i kljucali ih u mojoj blizini, svrake su i na njih i na mene nasrtale dolijetajući s grana drveta kao kradljivice. Bježeći od njih, jedan se vrapčić ponekad zaustavljao i na mojoj glavi, gdje sam mu ostavljao pokoju
– 30 –
M
irko Marjanović je romanopisac, pripovjedač, pjesnik, književni i likovni kritičar, leksikograf i izdavač. Rođen je u Tramošnici (Gradačac, Bosanska Posavina, Bosna i Hercegovina) 13. srpnja 1940. godine. Školovao se u Tramošnici (osnovna škola), Gradačcu (gimnazija) i Sarajevu (dvije godine prava, diplomirao likovnu umjetnost na VPŠ). Od 1980. do 1984. glavni je urednik književnog časopisa Život, a od 1984. do 31. ožujka 1994., kada odlazi u mirovinu, urednik domaće književnosti u izdavačkoj kući Svjetlost. U istoj izdavačkoj kući bio je jedan od urednika (uz Ristu Trifkovića i Aliju Isakovića) edicije Književnost naroda i narodnosti Bosne i Hercegovine u 50 knjiga. Od siječnja 1994. do siječnja 1995. godine prvi je glavni ured nik Stećka, lista za kulturu i društvena pitanja HKD Napredak. U srpnju 1996. godine biran je za predsjednika Ogranka Matice hrvatske u Sarajevu, a iste godine, u prosincu, i za glavnog urednika obnovljene Hrvatske misli (1996.-2006.), časopisa za umjetnost i znanost, čiji je nakladnik Ogranak. U sarajevskoj Matici hrvatskoj utemeljio je ediciju Hrvatska književnost Bosne i Hercegovine u 100 knjiga, u kojoj je uredio 38 knjiga i čiji je i sada glavni urednik. Gotovo u svim proznim djelima, na antitradicionalan način, opi suje vrlo tužne, dramatične, pokatkad i smiješne događaje iz svoga zavičaja, ponajčešće smještene u toponim Šomart (skraćeni anagram naziva njegovog rodnog mjesta), iz života Šomarćana i svoje obitelji, za vrijeme Drugog svjetskog rata, komunizma i minulog rata. Od – 415 –
takve svoje tematike nije odustajao ni u poraću, samo je u okviru nje, šireći je i na prostor Sarajeva, i izvan njega, nešto izravnije iskazivao svoju poetiku. Pripovijetke su mu uvrštene u mnoge antologije, izbore i preglede i prevođene na talijanski, njemački, španjolski, engleski, poljski i turski jezik. Do sada je objavio ove knjige U ime oca i sina, roman, 1969.; Sre dište, priče, 1973.; Povijest izgubljene duše, roman, 1980.; Braća, roman, 1983.; Voda teče kako teče, izbor iz proze, 1984.; Topot divljih konja, roman, 1989; drugo izdanje 2002.; Živjeti smrt, sarajevski ratni dnevnik, 1996.; Fra Petar Perica Vidić, likovna monografija (na hrvatskom, engleskom, njemačkom i talijanskom jeziku, 1997; drugo dopunjeno izdanje, na hrvatskom i engleskom jeziku 2004.); Treći svjetski rat (ratni tekstovi, kritike, pjesme, razgovori), 1999.; Osmjeh ni se i u plaču, roman, 2000.; Leksikon hrvatskih književnika Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena do danas, leksikon, 2001.; Čuvar obiteljske katedrale, priče, 2011.; Zapisi o knjigama i slikama, književne i likovne kritike, 2012.; Kad god razgovaram s vjetrom, pjesme, 2014.; Strah, roman, 2014; drugo izdanje 2016.
– 416 –