Mirko Marjanović | Zašto mislim da je danas petak

Mirko Marjanović ZAŠTO MISLIM DA JE DANAS PETAK

Mirko Marjanović

Zašto mislim da je danas petak

Zagreb – Sarajevo, 2019.

UMJESTO UVODA

Bob Dylan 14. listopada 2016.

- Mora da s Nobelom Boba Dylana kreće nešto novo u toj instituciji, u književnosti uopće – reče u šetnji veliki pjesnik uglednom romansijeru. – Toliko je dobrih pisaca u svijetu, i najbolji među njima u ovoj su godini zaobiđeni. I mnogi od njih su ostvarili novi poetski izraz, ali nikada neće biti takvom nagradom počašćeni.

- Oni koji istovremeno pišu, komponiraju i pjevaju, sigurno je da hoće - odgovori mu romansijer ironično.

- Ali, Bob Dylan je jedan, onih koji pišu, komponiraju i pjevaju mnogo. Nikome od njih nikada više neće biti dodijeljen Nobel.

- Kad budeš jedinstven kao Bob Dylan, možda počaste i tebe.

Književnost nije više ono što je bila nekad, ona odavno rađa posve novo voće.

- Hoćeš mi reći da kao pjesnik ubuduće i ja moram istovremeno i pisati i komponirati i pjevati - reče romansijeru veliki pjesnik.

- Pa, u mojim pjesmama nije samo tekst, u njima je i cijeli Dylan.

5

- Ali svoje pjesme ne pjevaš - opomenu ga ugledni romansijer sa smiješkom, opet ironično. - Govorio sam ti o mogućnosti žanrovskog sažimanja u jednoj knjizi.

- Misliš na ono što si ti u svom zadnjem romanu… malo dokumenta, malo putopisa, malo sjećanja, malo i tuđeg teksta, esej… eto ti i roman!

- Eee! - Onda bi se i ti mogao uskoro zakititi Nobelom… Strah me, narušit ću zadata pravila, ali, ponukan tim tvojim sažimanjem, danima radim na nečemu sličnom: pjesma, zapis, priča, dnevnik, intervju, esej… Za koji mjesec predat ću izdavaču baš takvu knjigu.

- Eee! - reče romansijer bez ironije. - I mi, dakle, stvaramo nešto novo, dolazi i naše vrijeme. U strahu je krutost, sažimanjem se osvaja nova sloboda.

- Zbilja - iznenada pojača glas veliki pjesnik - zašto dosad nije nagrađen niti jedan esejist, a toliko ih je dobrih.

- Ehhh! I esej je naša šansa, ako poživimo dugo.

Jutro svježe, popodne sunčano i ugodno toplo. U parku roditelji s klupa promatraju igru svoje djece na travi, na jednom igralištu mladići izmjenjuju rukometnu loptu, na drugom lopta završava u košu. U hladu jednog drveta dašće sibirski haski, obilazi ga povremeno mačka i šapicom poziva u igru. Prostor parka sažima sve zvučne i slikovne razlike i tako autorizira nešto posve novo. The Man In The Long Black Coat - odnekud sve glasnije pritječe i Dylan u tu novostvorenu vrijednost.

Iz srca grada, udaljenog od parka stotinjak metara, u srce parka ne dolazi nikakav zvuk.

6

Njegovo slavlje ugodnog i toplog jesenjeg popodneva traje sve do prvog mraka u koji se, potom, vraća i puni gradski život.

Ona mačka mijauče ispod balkona na kojem su čovjek i žena.

Opčinjeni pjesmom The Ballad Of Frankie Lee And Judas Priest kao da uopće i ne čuju životinju koja treba dom.

Vrijeme životnih različitosti odlazi u noć u kojoj i ljuti ratnici prihvaćaju mir. Kao djeca jedne obitelji, miješaju se glazba, poezija i proza u privremenom snu.

7

Zašto mislim da je danas petak Zašto mislim da je danas petak, danas je ponedjeljak.

Početak tjedna, petak je njegov zadnji radni dan. Ispred subote i nedjelje, dana odmora većine. Dana opuštanja i ljubavi, obitelji na okupu, snova o danima uspjeha koji počinju od ponedjeljka.

Vrijeme obnove energije potrebne za sve naredne dane.

Zašto danas mislim da je subota, danas je utorak, drugi dan tjedna, iza njega je srijeda, tek sredina čovjekova umora na poslu.

Zašto danas mislim da je nedjelja i zašto je moja misao već željna odmora od stvarnosti već u ponedjeljak? Nisu li danas u Bruxellesu odjeknule tri bombe, nije li i u ponedjeljak već bio utorak, odmah iza njega i petak. Subota i nedjelja tek trebaju doći.

Ako je ponedjeljak bez bombe isto što i utorak s bombom, što će mojoj misli petak, što će joj i subota i nedjelja.

Danas nije ponedjeljak, zašto mislim da je danas petak, danas je sramni utorak, dan kukavica i mrzitelja života.

Umoran sam od kukavica i mrzitelja života, na svakom početku tjedna donose mi zbrku. Oni su jedini krivci što mi je i utorak ponedjeljak, srijeda iza petka, četvrtak iza subote.

Subota i nedjelja kao i utorak. Što je i u Sarajevu utorak kao što je i u Bruxellesu bio toga dana.

Da, toga dana. Na utorak, a ne na ponedjeljak.

Sarajevo, 22. ožujka 2016.

11

Som, ljudske kosti i Hitlerovo odlikovanje A zar baš toliko voliš ribu, draga, blizu smo ribljeg restorana?

Bože, dragi, kako je ne bih voljela.

Nema zdravije hrane od ribe.

I ja tako mislim, draga. Ali, prije našeg izlaska, čitam jutros u sobi u Jutarnjem kako su neki ribari u nekoj rijeci, u nekoj zemlji, ulovili soma teška 198 kilograma i stara 70 godina.

Bože, dragi, zar baš toliko stara?

Toliko.

A ti meni o tome tek sada. I toliko teška?

Toliko.

Da se od tako velike i stare ribe najedu svi gladni u ovom malom primorskom gradu, gdje ljetujemo.

Da, baš svi. Ali, kad su soma otvorili, draga, našli su u njemu ljudske kosti i neko Hitlerovo odlikovanje.

O, moj Bože! Ljudske kosti?

I Hitlerovo odlikovanje?

Da. I jedno i drugo.

Pa, da čovjek u to i ne povjeruje, dragi.

12

Hoćemo li, onda, na ribu, kako smo planirali, sad smo već na korak do ribljeg restorana?

Bože, dragi! Pa šetnja nam je danas valjda i zdravija i preča.

I ja tako mislim. A i čist je zrak. Sunce svjetluca u vodi.

Da, zrak je ovdje stvarno čist. I voda. A tko zna otkuda u restoranu i nabavljaju tu ribu, dragi.

Da, tko to zna, draga.

Ljudske kosti. I Hitlerovo odlikovanje, veliš.

Da, draga. Ljudske kosti i Hitlerovo odlikovanje.

I sedamdeset godina star, 198 kilograma težak som.

Baš toliko težak som, draga.

I zagađen. Ni nakon sedamdeset godina nije se uspio osloboditi tog sramnog odlikovanja.

Nažalost, nije, draga. I nakon smrti tog soma nastavilo je živjeti to odlikovanje.

Mrtav odlikovani, mrtav som, živo samo odlikovanje. Živ i Hitler, draga.

Baš je čist zrak, dragi.

Baš more lijepo svjetluca, draga.

Sarajevo, 09. 11. 2015.

13

Na jastuku kao na bombi

Otkad je 21. studenog 2015. na portalu Jutarnjeg objavljena računica strave, odlazi u krevet sa zebnjom i dugo čeka san.

Teroristi su na masakr u Parizu potrošili samo 7.000 eura.

Sate i sate provodi u slovima te računice i znamenkama te njezine brojke.

U svakome snu ubijaju ga rafali i muče ga iste studene misli kojima provjerava: koliko je ono novinska agencija zabilježila mrtvih, a koliko ranjenih? Odgovor mu dolazi iz njezina teksta s kojim stalno vodi mučne noćne razgovore: Militanti ubili najmanje 130, a ozlijedili više od 350 ljudi. U svakom snu taj ga njezin tekst podsjeća: Na to su potrošili samo 7000 eura.

Samo osam fanatika, dakle, ostvarilo je taj nezapamćeni pokolj.

Bilo ih je osam, sedam ubijeno, jedan u bijegu. I u svakom snu se čudi: Zar su u svom pohodu na smrt nevinih fanatici bili baš tako štedljivi? Koristili kalašnjikove, municiju, samoubilačke pojaseve kućne izrade, unajmili su automobile i stanove – šapuću mu slova. Imali su pojaseve kućne izrade, koji su bili napunjeni plastičnim eksplozivom TATP Sotonina majka. Pojasevi su ih koštali nešto više od 150 eura. U skupom Parizu unajmili su vrlo jeftino dva stana, jedan na tjedan, drugi na tri dana, ukupno oko 680 eura. Samo. I renta-a carovim Volkswagenom Polo, Seat Leonom i Renault Cliom vozili su se od Bruxellesa do Pariza sasvim jeftino.

14

Putovali su iz Sirije do Francuske za oko 1.200 eura. Samo. Tako je jeftin život, na svom vrelom jastuku, iz noći u noć, ponavlja u svakom svom snu: samo 53,85 eura po osobi. U tome saznanju od te računice uvijek drhti: Sedam tisuća eura podijeljeno s najmanje stotinu trideset ubijenih, to je 53, 85 eura. Točno. Vrlo jeftino. A ako se ubijenim dodaju i sedmorica ustrijeljenih bombaša, sve je još jeftinije.

Jer ljudski život je ljudski život. Za liječenje i oporavak povrijeđenih, dakle, ne ostaje gotovo ništa, razvija u svakom snu i vlastitu računicu.

A i što će preživjelim život ako je tako jeftin. Ali, jedan je ubojica još uvijek u bijegu, kako zaspati i kako ne očekivati preživjelog usred sna i usred dana. I njegov je kalašnjikov jeftin, kao i njegov život, kao i pojas Sotonina majka. U krevet odlazi s istom računicom i napušta ga s njom. I u svakome je danu nesiguran, u prošlosti ga uvijek dočeka isti nemir: Život mu je bio jeftin i u Sarajevu gotovo četiri gladne zime. Jeftiniji od cigarete. I od čavla, i od zrna riže, od metka pogotovu.

A jeftine ubojice i dalje prijete. Dolaze. Stalno su na svojim jeftinim putovanjima. Kako, dakle, pobijediti strah i hoće li ga uspjeti savladati neizvjesna budućnost? Jer, jeftino je oružje, jeftine su ubojice, sve jeftiniji su naši životi. Sva dobra, eto, samo su u zlu.

I u njegovom je snu, koji se iz noći u noć stalno obnavlja, upravo tako.

Jeftin je život, jeftini su i tvorci i proizvođači zla. Čovjek je na vrhuncu svog napretka i u tome. Vrlo savršenog napretka, bez svake sumnje.

Sve što po danu o tome sazna, noću se preseli u njegovo tijelo, na jastuk.

Koji nije samo njegova bomba, ne samo za njegov vrlo jeftin život.

Kao što nije ni jastuk. Jastuk čovječanstva.

20. prosinca 2015.

15

Svakoga jutra

Svakoga jutra internet me provede ratištima na Zemlji.

Prođem njezinim državama i gradovima kao kroz razrušenu kuću. Svakoga jutra teroristi i fanatici svih vrsta ostavljaju iza sebe svježe tragove svoje mržnje i svog nihilizma. Nestaju iza njih antički spomenici i građevine. Svakoga jutra dim mi štipa oči, vatra prži srce. Hladi se polomljena građa, smrdi barut. Pratim obitelji sa zavežljajima, s djecom i starcima na putu. Oči preplašene djevojčice uperene su i u mene. U koloni nestaju njezini obrazi išarani suzama. Svakoga jutra pitam se kamo će ti izgubljeni ljudi prognani iz svojih kuća?

Svakoga jutra moje misli odlutaju trogodišnjem dječaku Aylanu s licem zaronjenim u pijesak na plaži, valovima izbačenom iz mora na obalu turskoga Bodruma. Gledaju me njegove nožice u tenisicama, potom mi se smije grohotom u društvu brata Galipa i velikog lutka medvjedića koji ih dijeli. Utopili se zajedno s majkom Rehan, prerano s njom preselili na neko nepoznato mirnije mjesto.

Utopili se ili spasili u odnosu na preživjelog oca Abdullaha koji radoznalcima stalno ponavlja da su mu i žena i djeca mrtvi. Utopili se ili spasili se, pitam se svakoga jutra.

16

Svakoga jutra drama te mrtve obitelji miješa se s bezbroj drama živih a bezimenih. Jezik je svih tih drama kao val mora koji je na plažu izbacio sićušno tijelo Aylana.

Na jezik ubojice nikako da se naviknem, odbijaju ga i mozak i srce. Odbijaju i jezik žilet-žice iza koje me svakoga jutra mjesecima dočekuju lica djece, čije su ruke ispružene prema volonterima, ali i prema meni. Kako da ih oslobodim te žilet-žice? Kako da se u sebi pomirim s tim jezikom šatora, blata, promrzlina, prljavštine, rata koji ne prestaje?

Svakoga jutra, baš svakoga jutra ponavljam pitanje isto: gdje će ta lica bezimenih i izgubljenih pronaći svoje nove domove, u kojima će se najesti, okupati, obući, zagrijati? Ima li Europa kojoj hrle kao prema majci u svom srcu mjesta za sve njih? Hoće li ona ikad naučiti jezik njihove patnje, hoće li oni ikad prihvatiti jezik njezine izgubljenosti u svim njihovim dramama?

Svakoga jutra nakon tog susreta sa zbiljom našega planeta, u sebi ponavljam jednako: život je u kući našega planeta sve nesigurniji. U njoj se rane svakoga jutra množe, a zacjeljuju vrlo sporo. Previše je već razrušena naša kuća Zemlja. Gorak doručak dočeka me u njoj baš svakoga jutra.

17

Anđelu je ime Omran Daqneesh

Zbunjen, ipak nastavlja svoj život u svijetu koji ubija i anđele. Još ne zna što mu se ovo dogodilo, ni tko je to njegov dželat, ni što mu je to stvarno skrivio.

Neprirodno je miran, ne plače. Ništa ne govori.

I njegovim spasiteljima je nejasno kako s takvom mirnoćom vlada svojim bolom, što to bolom obasjava u mraku civilizacije. Da, ništa o tome ni njegovi spasitelji ne znaju, iako sve o njegovom porušenom svijetu znaju.

Sjedi u narančastoj stolici Hitne pomoći i gleda izgubljeno u daljinu. Lijevom rukom briše svoj lijevi obraz umrljan prašinom i krvlju.

Baca pogled na svoj dlan na kojemu su mrlje krvi. Briše dlan na presvlaci stolice i opet šalje pogled svijetu ispred sebe.

On je čovječanstvo kojem je ime dijete, posljednji predstavnik svijeta djece bez djetinjstva.

On je anđeo koji je u padu ostao bez krila.

Nepomičan, miran, izgubljen, sporo se njegovo mlado tijelo navikava bez njih.

18

Napomena U ovu knjigu uvrstio sam pet pjesama iz zbirke Kad god razgovaram s vjetrom (Centar za kulturu i obrazovanje, Tešanj, 2014.).

To su: Dobar čovjek, Obiteljski razgovor o vječnosti, Živi su mrtvi, mrtvi su živi, Blizanci i Oduvijek sam znao. Ove pjesme (p)održavaju tematske i poetičke veze između ove i spomenute zbirke.

Autor

125

O autoru

Mirko MARJANOVIĆ, romanopisac, pripovjedač, pjesnik, književni i likovni kritičar, nakladnik i leksikograf, rođen je u Tramošnici (Gradačac, Bosanska Posavina, Bosna i Hercegovina) 13. srpnja 1940. godine. Školovao se u Tramošnici (osnovna škola), Gradačcu (gimnazija) i Sarajevu (pravo, likovna umjetnost).

Od 1980. do 1984. glavni urednik književnog časopisa „Život“, a od 1984. do 31. ožujka 1994., kada odlazi u mirovinu, urednik domaće književnosti u izdavačkoj kući „Svjetlost“. U istoj izdavačkoj kući bio je jedan od urednika (uz Ristu Trifkovića i Aliju Isakovića) edicije „Književnost naroda i narodnosti Bosne i Hercegovine u 50 knjiga“. Od siječnja 1994. do siječnja 1995. godine prvi je glavni urednik „Stećka“, lista za kulturu i društvena pitanja HKD Napredak. U srpnju 1996. godine biran je za predsjednika Ogranka Matice hrvatske u Sarajevu, a iste godine, u prosincu, i za glavnog urednika obnovljene „Hrvatske misli“, časopisa za umjetnost i znanost, čiji je nakladnik Ogranak. U Ogranku Matice hrvatske u Sarajevu utemeljio ediciju „Hrvatska književnost Bosne i Hercegovine u 100 knjiga“, čija je realizacija započela 2001. godine, u kojoj je do sada uredio i objavio 40 knjiga. U Udruženju književnika BiH bio je: tajnik (1974. – 1976.), dopredsjednik (1976. – 1978.), predsjednik 127

(1978. – 1979.) i predsjedajući Udruženja (1979. – 1980.). Dopredsjednik je novoosnovanog Društva pisaca Bosne i Hercegovine bio od svibnja 1993. do svibnja 1997. Član je Društva hrvatskih književnika, Društva pisaca Bosne i Hercegovine i bosanskog PEN-a, te redoviti član Hrvatskog društva za znanost i umjetnost u Sarajevu.

Gotovo u svim proznim djelima, na antitradicionalan način, opisuje vrlo tužne, dramatične, pokatkad i smiješne događaje iz svoga zavičaja, ponajčešće smještene u toponim Šomart (skraćeni anagram naziva njegovog rodnog mjesta), iz života Šomarćana i svoje obitelji, za vrijeme Drugog svjetskog rata, komunizma i minulog rata. Od takve svoje tematike nije odustajao ni u poraću, samo je u okviru nje, šireći je i na prostor Sarajeva, i izvan njega, nešto izravnije iskazivao svoju poetiku.

Posljednjih je poratnih godina svojevoljno isključen iz javnoga života: ne sudjeluje u književnim događajima niti javno predstavlja svoja objavljena djela. Nastoji biti odan samo svojoj romansijerskoj, pripovjedačkoj, povremeno i pjesničkoj umjetnosti, kao i izdavaštvu. Cijeli rat proveo je u Sarajevu, svome drugom zavičaju, gdje je stalno nastanjen.

Pripovijetke su mu uvrštene u mnoge antologije, izbore i preglede i prevođene na talijanski, njemački, španjolski, engleski, poljski i turski jezik. Dobitnik je nagrade „Svjetlosti“ za roman „Povijest izgubljene duše“ (1980.) i Šestoaprilske nagrade grada Sarajeva za isti roman (1981.). Za roman „Braća“ dobio je Dvadeset sedmojulsku nagradu BiH (1984.). Godine 1995., kao glavni urednik, dobitnik je međunarodne nagrade „Pierre Chevallier“ (Génève) za mjesečnik „Stećak“, a 2011. nagrade Fondacije za izdavaštvo FBiH na anonimnom natječaju za zbirku priča „Čuvar obiteljske katedrale“.

128

Objavljena djela

U ime oca i sina, roman (Sarajevo, 1969.), Središte, priče (Sarajevo, 1973.), Povijest izgubljene duše, roman (Sarajevo, 1980.), Braća, roman (Sarajevo, 1983.), Voda teče kako teče, izbor iz proze (Sarajevo, 1984.), Topot divljih konja, roman (Novi Sad, 1989, Sarajevo, 2002.), Živjeti smrt, sarajevski ratni dnevnik (Zagreb, 1996.), Fra Petar Perica Vidić, likovna monografija, na hrvatskom, engleskom, njemačkom i talijanskom jeziku (Sarajevo, 1997; na hrvatskom i engleskom, Sarajevo, 2004.), Treći svjetski rat, ratni tekstovi, kritike, pjesme, razgovori (Zagreb, 1999.), Osmjehni se i u plaču, roman (Sarajevo, 2000.), Leksikon hrvatskih književnika Bosne i Hercegovine Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena do danas, leksikon (Sarajevo, 2001.), Čuvar obiteljske katedrale, priče (Sarajevo, 2011.), Zapisi o knjigama i slikama, književne i likovne kritike (Sarajevo, 2012.), Kad god razgovaram s vjetrom, pjesme (Tešanj, 2014.), Strah, roman (Tešanj, 2014; Tešanj, 2016.), Od zaborava za zaborav, pjesme i prozni zapisi (Tešanj, 2017.), Dom blaženog djeteta, roman (Zagreb, 2017.)

129

Sadržaj

UMJESTO UVODA Bob Dylan 14. listopada 2016. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 5 ZAŠTO MISLIM DA JE DANAS PETAK Zašto mislim da je danas petak . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Som, ljudske kosti i Hitlerovo odlikovanje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Na jastuku kao na bombi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Svakoga jutra . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Anđelu je ime Omran Daqneesh . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Bomba . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Nedovršen čovjek . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Bio si nekoć anđeo . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Dobar čovjek . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

11 12 14 16 18 20 22 24 25

B&H B&H . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Identifikacija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Od danas . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Časni sude, nisam kriv! . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Ime smrti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Države . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Gospodin Rade i gospođa Fata . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

29 32 37 39 58 64 77

131

AH, TI PISCI Ah, ti pisci . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Pitaju me čiji sam (gdje sam – tu sam) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Opet je i moja suza potekla . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Zašto pisac plače . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

O ljubavi prema domovini . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

89 92 96 97 99

NOVI DOM Novi dom . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

U toj vječnosti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Obiteljski razgovor o vječnosti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Živi su mrtvi, mrtvi su živi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Blizanci . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Oduvijek sam znao . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

103 104 107 109 110 112

ZABORAVIO SAM VAM REĆI Zaboravio sam vam reći . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Nakon svega . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Nisi ubijao . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Biti iznad i biti sam . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

117 118 121 123

NAPOMENA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 125 O AUTORU . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 127

132

nakladnici SYNOPSIS d.o.o., Zagreb Vlade Gotovca 4, Zagreb SYNOPSIS d.o.o., Sarajevo Maršala Tita 32, Sarajevo za nakladnike Ivan Pandžić Fadila Halvadžija urednik biblioteke Ivan Lovrenović vlastita lektura i korektura oblikovanje i prijelom Branko R. Ilić

© Mirko Marjanović i Synopsis d.o.o., Zagreb – Sarajevo Nijedan dio ove knjige ne smije se umnožavati, fotokopirati, ni na bilo koji način reproducirati bez pismenog dopuštenja autora i nakladnika.

ISBN 978-953-7968-91-5 (Zagreb) ISBN 978-9958-01-073-6 (Sarajevo) CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001017489.

tisak Grafomark d.o.o., Zagreb Tisak dovršen u siječnju 2019.