Miroslav Akmadža | Biskupi, komunisti i svećenička udruženja by Synopsis

Miroslav Akmadža BISKUPI, KOMUNISTI I SVEĆENIČKA UDRUŽENJA

Miroslav Akmadža

BISKUPI, KOMUNISTI I SVEĆENIČKA UDRUŽENJA

SYNOPSIS Zagreb – Sarajevo, 2018.

| 4 |

| 5 |

| SADRŽAJ |

Predgovor . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 9

1. OSNIVANJA PRVIH STALEŠKIH UDRUŽENJA

KATOLIČKIH SVEĆENIKA. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 13

Osnivanje istarskoga Društva svećenika sv. Ćirila i Metoda u Pazinu. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 14 Osnivanje Udruženja katoličkih svećenika Bosne i Hercegovine „Dobri pastir“. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 20

2. BISKUPI I SVEĆENIČKA UDRUŽENJA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 57 „Non expedit“. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 57 „Non licet” . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 60 UDB-in stenogram zasjedanja Biskupske konferencije 24. i 25. rujna 1952. godine. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 73

3. REAKCIJE KOMUNISTIČKIH VLASTI NA BISKUPSKU ODLUKU

O ZABRANI SVEĆENIČKIH UDRUŽENJA. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 147

Kampanja protiv biskupa i prosvjedno pismo Svetoj Stolici.. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 147 Saslušanja, kažnjavanja i organiziranje javnih prosvjeda protiv pojedinih biskupa. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 161 Ćiril Banić. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 161 Stjepan Bäuerlein . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 175 Kvirin Klement Bonefačić. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 200 Pavao Butorac. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 222 Mate Garković. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 237 Dragutin Nežić. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 239 Mihovil Pušić. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 258 Franjo Salis-Seewis. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 260 Josip Srebrnić. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 293 4. OSNIVANJEI I DJELATNOST STALEŠKOG DRUŠTVA KATOLIČKIH SVEĆENIKA HRVATSKE. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 295

Osnivanje inicijativnih odbora Staleškoga društva katoličkih svećenika u Hrvatskoj. . . 295 Kampanja protiv biskupa.. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 303 Predstavnici svećeničkih udruženja kod Josipa Broza - Tita na Brijunima. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 307 Osnivačka skupština Staleškoga društva katoličkih svećenika Hrvatske i njegova djelatnost do 1960. godine.. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 308 Stepinac, Šeper i Franić o svećeničkim udruženjima. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 311 Aktivnosti Vjerske komisije na poboljšanju rada Društva. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 314

| 6 | Druga redovna skupština Društva 1958. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 321 Staleško društvo u okolnostima smirivanja crkveno-državnih odnosa. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 324 Najave moguće reorganizacije Društva. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 327 Problemi oko donošenja novih pravila Društva. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 338 Uloga Društva u postkoncilskom vremenu. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 340 Odumiranje Društva katoličkih svećenika Hrvatske. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 343 5. DJELOVANJE UDRUŽENJA KATOLIČKIH SVEĆENIKA BOSNE I HECEGOVINE „DOBRI PASTIR“. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 347

Majićeve zabrane i kazne. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 347 (Ne)aktivnost hercegovačkoga dijela Udruženja „Dobri pastir“. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 355 Ni biskup Čule ne popušta.. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 360 Aktivnosti Udruženja „Dobri pastir“ do 1960. godine. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 365 Različit odnos biskupa prema Udruženju. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 372 Problemi u svezi s proslavom 10. godišnjice Udruženja. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 374 Problemi u odnosima „Dobroga pastira“ i Društva katoličkih svećenika Hrvatske. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 378 Udruženje „Dobri pastir“ u okolnostima smirivanja crkveno-državnih odnosa. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 381 Udruženje „Dobri pastir“ u postkoncilskom vremenu. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 402 Podjele među bosanskim franjevcima zbog Udruženja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 408 Biskup Čule i dodjela jurisdikcije članovima Udruženja. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 409

6. ULOGA UDB-e U OSNIVANJU I DJELOVANJU SVEĆENIČKIH UDRUŽENJA. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 417 7. | ZAKLJUČAK |. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 431 DODACI: IZVORI, LITERATURA, KRATICE I KAZALO IMENA.. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 435

I. IZVORI.. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 436 1. Arhivsko gradivo:. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 436 2. Tisak. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 436

II. LITERATURA.. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 437 III. KRATICE. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 440 IV. KAZALO IMENA. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 443

| 9 |

| Predgovor |

Svećenička staleška udruženja s punim pravom možemo smatrati jednom od najkontroverznijih tema u razmatranju problematike crkveno-državnih odnosa, kako u komunističkoj Jugoslaviji tako i u ostalim državama pod komunističkim režimima. Temeljni zadatak komunističkih režima bio je, osnivanjem svećeničkih staleških udruženja, razbiti jedinstvo unutar pojedinih vjerskih zajednica i tako oslabiti njihovu moć otpora državnim vlastima. Svjesni da ne mogu zabraniti vjeru i onemogućiti djelovanje vjerskih zajednica, nastojali su ih, koliko je god bilo moguće, držati pod državnim nadzorom. U slučaju Katoličke crkve, nastojala se smanjiti njezina veza sa Svetom Stolicom i oslabiti moć domicilne crkvene hijerarhije. Dio svećenstva procijenio je da jedino kroz svećenička udruženja može osigurati svoj opstanak i normalno djelovanje u okolnostima komunističke diktature te je, svjesno ili nesvjesno, prihvatio takav oblik djelovanja. Drugi dio svećenstva uključio se u rad svećeničkih udruženja uslijed sustavnih pritisaka komunističkoga represivnog aparata, metodama ucjena ili prijetnji zatvorskim kaznama, ali i privučen raznim materijalnim povlasticama koje su mu vlasti nudile. Česti su bili i primjeri učlanjivanja pojedinih svećenika u navedena udruženja zbog osobnih sukoba s crkvenom hijerarhijom. Domicilni crkveni poglavari, što po naputcima Svete Stolice, što po osobnu nahođenju, većinom su, procijenivši da udruženja predstavljaju veliku opasnost za Crkvu, nastojali spriječiti ili barem oslabiti njihovo djelovanje. To je rezultiralo i službenim zabranama svećenstvu da se učlanjuje u takva udruženja, iako su u provedbi tih zabrana postupanja biskupa bila različita: od strogoga kažnjavanja do svojevrsna toleriranja. Koliko su ta udruženja bila važna komunističkim vlastima svjedoče i njihove oštre reakcije na zabrane udruženja, kao i odnos prema onim biskupima koji su primjenjivali crkvene kazne na udruženjaše. O tome kako je to bilo u komunističkoj Jugoslaviji već sam i sam dosta pisao, kao i razni drugi autori, kako znanstvenici tako i pojedini akteri navedenih zbivanja. Zašto sam, i pored svega dosad napisanoga, ipak odlučio napisati ovu knjigu? Jedan od glavnih motiva bio mi je pronalaženje novih, vrlo značajnih izvora, koji prilično upotpunjuju dosadašnje spoznaje o navedenoj tematici. Tu posebice mislim na stenografski zapisnik Biskupske konferencije Jugoslavije iz rujna 1952., na kojoj su udruženja zabranjena. Nastao na temelju tajna snimanja Uprave državne bezbjednosti (UDB-e), zapisnik je tek nedavno postao dostupan javnosti u Hrvatskom državnom arhivu (HDAu) u Zagrebu. Pored toga, u istom arhivu postali su dostupni još neki UDB‑ini spisi, primjerice zapisnici sa saslušanja pojedinih biskupa nakon zabrane svećeničkih udruženja, kao i godišnja izvješća hrvatske UDB-e u kojima su udruženja redovita tema. Drugi je razlog to što su dosadašnji radovi, kako

| 10 | moji tako i drugih autora, razrađivali uglavnom problematiku pojedinih svećeničkih udruženja, bilo po republikama bilo po biskupijama, pa su tako i mnogi važni izvori objavljeni zasebno, tj. nisu povezani u jedinstvenu cjelinu pa se nije mogla dobiti cjelovita slika o navedenoj problematici. I sâm sam o hrvatskom i bosansko-hercegovačkom udruženju, kao i nekim dijelovima tih udruženja, pisao u odvojenim radovima.1 Povjesničar Jure Krišto u više je radova ponajprije pisao o bosansko-hercegovačkom udruženju „Dobri pastir“2 , o kojem su također pisali i crkveni povjesničari i svjedoci vremena: mostarsko-duvanjski biskup Ratko Perić 3 , franjevci Ignacije Gavran4 i Velimir Blažević5 , a djelomično i mnogi drugi. 6 O istarskom Ćirilo-metodskom društvu najviše je pisao povjesničar Stipan Trogrlić 7, a o udruženjima po raznim bi-

* Ovaj rad nastao je u sklopu znanstveno-istraživačkoga projekta „Hrvatska u 20. stoljeću: modernizacija u uvjetima pluralizma i monizma“, koji financira odnosno sufinancira Hrvatska zaklada za znanost projektom 3481.

AKMADŽA, Miroslav, Katolička crkva u Bosni i Hercegovini i komunistički režim, knjiga I., 1945.–1966., Kostrena–Slavonski Brod 2014.; Katolička crkva u Bosni i Hercegovini i komunistički režim, knjiga II., 1967.–1990., Kostrena–Slavonski Brod 2016.; Katolička crkva u Hrvatskoj i komunistički režim 1945.–1966., Rijeka 2004.; Katolička crkva u komunističkoj Hrvatskoj 1945.–1980., Zagreb–Slavonski Brod 2013.; „Staleško društvo katoličkih svećenika Hrvatske u službi komunističkog režima“, Tkalčić, br. 7, Zagreb 2003., str. 47–156.

KRIŠTO, Jure, Biljezi jedne franjevačke politike u BiH, Zagreb 2013.; „Korisne budale, svjesni suradnici ili mudri manipulatri? Udruženje katoličkih svećenika BiH Dobri pastir“, u: Fra Ferdo Vlašić vizionar i patnik, spomenica, Tomislavgrad 2005.; Partija, UDBA i svećenička udruženja. Udbin elaborat o Udruženjima i drugi dokumenti, Zagreb 2014.; Riječ je o Bosni, Zagreb 2008.

PERIĆ, Ratko, „Non expedit i Non licet“, Vrhbosnensia, god. VII., br. 1, Sarajevo, 2003.; „Biskupski delegat Majić i ilegalno svećeničko »udruženje«”, Sluga dobri i vjerni. Život i djelo mons. Andrije Majića, Zbornik radova sa Studijskog dana, Mostar 1998.; „Biskup Čule i hercegovački franjevci“, u: Za Kraljevstvo Božje. Život i djelo nadbiskupa dra Petra Čule, Mostar 1991.

GAVRAN, fra Ignacije, Lucerna lucens?/Dosier „Dobri Pastir“, Sarajevo 2012.

BLAŽEVIĆ, Velimir, „Kontroverze oko osnivanja i djelovanja udruženja katoličkih svećenika“, Bosna Franciscana, 10(2002), br. 17.

BANAC, Ivo, Hrvati i Crkva. Kratka povijest hrvatskog katoličanstva u modernosti, Zagreb 2013.; PANDŽIĆ, S. Bazilije, Hercegovački franjevci – sedam stoljeća s narodom, Mostar–Zagreb 2001.; LUČIĆ, Ivan (Ivica), „Progon Katoličke crkve u Bosni i Hercegovini za vrijeme komunističke vlasti (1945.–1990.)“, Croatica Christiana Perio dica, br. 69, Zagreb 2012.; ORŠOLIĆ, Marko, „Sociološki presjek članstva kroz 25 godina“, u: Spomenica dvadesetpetgodišnjice Udruženja katoličkih svećenika „Dobri Pastir“ 1950.–1975., Sarajevo 1976.; RADIĆ, Radmila, Država i verske zajednice 1945–1970, knj. I. i II., Beograd 2002.

TROGRLIĆ, Stipan, Mons. Božo Milanović istarski svećenik (1890.-1980.). Crkveno-vjersko i javno-političko djelovanje, Zagreb 2011.; Odnosi Katoličke crkve u Istri i jugoslavenska državne vlasti 1945.–1954., Pazin 2008.; Represija jugoslavenskog komunističkog režima prema Katoličkoj crkvi u Istri 1945.–1971., Pazin 2014.

| 11 | skupijama u svojim su radovima pisali đakovački biskup Marin Srakić 8 , povjesničarka Slađana Josipović 9, crkveni povjesničar Mile Vidović10 i drugi. Cilj ove knjige bio je, osim objave novih izvora, objediniti sva dosadašnja istraživanja u jedinstvenu cjelinu kako bi javnost dobila što cjelovitiju i jasniju sliku o navedenoj problematici. Iako naslov ove knjige, Biskupi, komunisti i svećenička udruženja, asocira na naslov knjige Jure Krište Partija, UDBA i svećenička udruženja, ipak se razlikuju: ponajprije po tome što je ovdje dodan važan segment, tj. biskupi, jer je njihov odnos prema udruženjima bio iznimno važan. S druge strane pod pojmom komunisti podrazumijevaju se i UDB-a i Partija, kao i svi ostali segmenti komunističke državne vlasti. Iako ova knjiga donosi vrlo široku analizu i mnoštvo izvora na jednom mjestu, ona ne pretendira biti konačni tumač navedene problematike, nego dodatni pokretač još dubljih rasprava i analiza. Napomena: izvorne spise, koje u cijelosti ili djelomično objavljujem u ovoj knjizi, prenio sam uglavnom doslovno kako su napisani, ne mijenjajući način izražavanja određenoga vremena, kao ni narječja kojima su se koristile pojedine osobe iz različitih krajeva. Međutim, radi lakše čitljivost teksta u manjoj sam mjeri izmijenio izvorni tekst, ne mijenjajući smisao teksta. Te izmjene tiču se velikoga i maloga slova na mjestima gdje se to sa sigurnošću može primijeniti (npr. umjesto „katolička Crkva” pišem „Katolička crkva” i sl.). No, kod riječi koje se inače pišu malim slovom, a u izvorniku su napisane velikim, s ciljem da se istakne poštovanje prema određenoj osobi, kao npr. „Uglednom Gospodinu” ili „Visokom Naslovu” i sl., nisam činio promjene. Također, kod pisanja godina koje su pojedine osobe u navedenom razdoblju pisale bez točke, dodavao sam točku. Radi lakšega razumijevanja dopunjavao sam i pojedine skraćene riječi, primjerice „žup. uprav.” u „župni upravitelj”. Na pojedinim sam mjestima morao unijeti i neka svoja tumačenja ili napomene u sam tekst, koje sam uvijek umetao u uglate zagrade. Primjerice, u uglatim zagradama dodavao sam imena uz koja su nedostajala uz pojedina prezimena, npr. [Marko]. Šira pojašnjenja navodio sam u bilješkama. Također napominjem da sve što je ovdje u spisima istaknuto podvlačenjem crte, zatamnjenjem ili na neki drugi način bilo je istaknuto i u izvornim spisima.

SRAKIĆ, Marin, Cruce et labore – Križem i radom. Biskup Stjepan Bäuerlein i Đakovačka i Srijemska biskupija (1951.–1973.), Đakovo 2014.

JOSIPOVIĆ, Slađana, Odnos komunističkog režima prema Katoličkoj crkvi u Đakovačkoj ili Bosanskoj i Srijemskoj biskupiji u vrijeme biskupa Antuna Akšamovića (1945.–1959.), doktorski rad, Hrvatski studiji Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb 2010.

VIDOVIĆ, Mile, Kvirin Klement Bonefačić – biskup splitski i makarski za vrijeme komunističkog režima 1944.–1954., Split–Metković 2015.; Mons. Ćiril Banić, biskup šibenski 1951.–1961, u raljama UDB-e, Split–Metković 2016.

| 13 | 1.

PRVIH STALEŠKIH UDRUŽENJA | | OSNIVANJA KATOLIČKIH SVEĆENIKA

Nakon svršetka Drugoga svjetskog rata, Katolička crkva u Hrvatskoj odnosno Jugoslaviji bila je jedina snaga koja se mogla oduprijeti novom, komunističkom režimu. Komunistički režim, osim što je optuživao Katoličku crkvu za suradnju s ustaškim režimom, nije se mogao pomiriti s time da u zemlji postoji jedna tako brojna i snažna te osim vjerski i nacionalno angažirana organizacija, koja nije pod njegovim nadzorom. Istodobno se Katolička crkva nije mogla pomiriti s činjenicom da će državom, i to ponovno jugoslavenskom, upravljati vlast koja je svoje djelovanje zasnivala na ateističkoj ideologiji. Već na samom početku prisilne simbioze dviju vlasti suprotnih svjetonazora u državi je stvorena podjela na „mi i oni“. Iako je komunistički režim u sređivanje odnosa s Katoličkom crkvom krenuo oprezno, njegovi su postupci u praksi stvorili dodatnu netrpeljivost Katoličke crkve prema novoj vlasti. Komunistički režim, na čelu s Josipom Brozom - Titom, pokušavao je djelovati na crkvenu vlast u Jugoslaviji: da oslabi veze sa Svetom Stolicom i formira „narodnu crkvu“, koja bi bila pod nadzorom nove vlasti. Takvoj se politici najviše protivio nadbiskup zagrebački i predsjednik Biskupske konferencije biskupa Jugoslavije, Alojzije Stepinac. Ostali su ga biskupi u pravilu podržavali, iako je bilo i onih koji su bili spremni na veću suradnju s vlastima, ali nikad u smislu da bi se odrekli odanosti Svetoj Stolici. Komunistički režim računao je na moguće nejedinstvo biskupa, međutim kada su svi biskupi jednodušno potpisali pastirsko pismo u rujnu 1945., u kojem su oštro osudili postupke nove vlasti, odustao je od taktiziranja i krenuo u otvoreni rat protiv nadbiskupa Stepinca i Katoličke crkve. Još je žešće nastavljeno s uhićenjima svećenstva, gušenjem vjerskoga tiska, oduzimanjem crkvene imovine, smanjivanjem vjerske obuke, zatvaranjem vjerskih škola te sličnim oblicima gušenja vjerskih sloboda. Vrhunac udara komunističkoga režima na Katoličku crkvu bilo je suđenje i presuda nadbiskupu Stepincu 1946. godine. No, zatvaranjem nadbiskupa Stepinca, vlast ipak nije uspjela staviti Katoličku crkvu pod svoj nadzor, a izazvala je još veću netrpeljivost, kako velikoga dijela hrvatskoga naroda tako i demokratskoga dijela svijeta prema jugoslavenskom režimu. Namještenim sudskim postupcima pripadnicima Katoličke crkve i drugim protivnicima režima, te uvođenjem jednopartijskoga sustava, Jugoslavija je demokratskom svijetu pokazala svoje pravo lice totalitarne države. Zbog nepovoljnih međunarodnih prilika Jugoslavija je nastojala po svaku cijenu održavati kakve-takve diplomatske odnose sa Svetom Stolicom.

| 14 | Miroslav Akmadža BISKUPI, KOMUNISTI I SVEĆENIČKA UDRUŽENJA

Nakon presude nadbiskupu Stepincu odnosi Katoličke crkve i države bili su u prividnom razdoblju zatišja. Zbog problema u sovjetsko-jugoslavenskim odnosima 1948., država se više bavila tom i drugom međunarodnom politikom. Čak je i nadbiskup Stepinac u jednom trenutku smatrao da se stanje počelo smirivati.11 No to je bilo samo prividno jer je država krenula u pripremu svoje najveće akcije, s ciljem razbijanja crkvenoga jedinstva, čime se trebala oslabiti moć crkvene vlasti, a Katoličku crkvu, ako već ne službeno odvojiti od Svete Stolice, onda ju bar politikom stvaranja tzv. „narodne crkve“ staviti pod svoj utjecaj. Da bi to postigla, država je uz pomoć vlasti lojalnih svećenika poticala osnivanje staleških svećeničkih udruženja.12 U postupku stvaranja katoličkih staleških svećeničkih udruženja krenulo se prvo u onim krajevima gdje su crkvena vlast i veći dio svećenstva bili skloniji suradnji s vlastima, kao što je to bilo u Istri, Sloveniji i Bosni i Hercegovini. Udruženja su osnivana i u drugim vjerskim zajednicama, ali je to imalo drugi karakter jer ih je vlast već imala pod svojim nadzorom. Glavninu operativnih poslova u osnivanju udruženja imale su komisije za vjerske poslove, a posebno predsjednik hrvatske komisije mons. Svetozar Ritig, koji je ujedno bio i začasni doživotni predsjednik Društva katoličkih svećenika Hrvatske.

Osnivanje istarskoga Društva svećenika sv. Ćirila i Metoda u Pazinu Prvo Staleško udruženje katoličkih svećenika osnovano je u Istri, na poticaj istarskoga svećenika Bože Milanovića, bliskoga prijatelja mons. Ritiga, a od 1947. i člana Komisije za vjerske poslove pri Predsjedništvu vlade NR Hrvatske. Iako je u Istri još u ljeto 1945. osnovano svećeničko društvo nazvano Zbor svećenika sv. Pavla za Istru,13 ono nije imalo onaj karakter koji su imala kasnija udruženja i iza njega nije stajala državna vlast. To je udruženje nastalo zbog posebnoga stanja u Istri, gdje su još uvijek u to doba većinu svećenstva činili talijanski svećenici na čelu s talijanskim biskupima.14 Državne Božo Milanović 11

Nadbiskup Stepinac je u studenom 1950. dopisniku New York Timesa, koji ga je posjetio u zatvoru, potvrdio da je stanje vjerskih zajednica u poslijednje tri godine poboljšano, te je predvidio mogućnost novoga konkordata između jugoslavenske vlade i Svete Stolice (ALEXANDER, Stela, Trostruki mit: život zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca, Zagreb 1990., str. 134).

ZNIDARČIĆ, Lav, Alojzije Stepinac. O stotoj godišnjici rođenja, Zagreb

1998., str. 100.

MILANOVIĆ, Božo, Moje uspomene, Pazin 1976., str. 124.

Područja biskupija nisu mogla pratiti geopolitičke promjene u Istri od 1945. do 1954. Stoga je Sveta Stolica, već prije mirovnoga sporazuma između Italije i Jugoslavije od 10. veljače 1947., pripremala apostolske administratore za dijelove pograničkih biskupija, no oni nisu preuzeli dužnost prije 15. rujna iste godine, kada je mirovni sporazum stupio na snagu. (DUKOVSKI, Darko, „Odnos partizanskih i komunističkih vlasti prema Rimokatoličkoj crkvi i njezinom svećenstvu u Istri od 1943. do 1955.“, u: Dijalog povjesničara-istoričara 3, Zagreb 2001., str. 461.

| 15 | vlasti su navedeno udruženje odobrile tek 1946.15 Međutim i tada su talijanski biskupi (Antonio Santin i Raffaele Radossi) bili protiv toga udruženja, iako su poslije popustili.16 Nakon što su komunistički aktivisti ubili svećenika Miroslava Bulešića u Lanišću, Vojna uprava Jugoslavenske armije (VUJA) za Istru raspustila je 28. srpnja 1947. Zbor svećenika sv. Pavla i odlučila da se imovina Društva preda na čuvanje Oblasnom narodnom odboru za Istru, do mogućega kasnijeg osnivanja sličnoga društva, ako bi se osnovalo u roku od jedne godine. Kako ne bi prošao taj rok, Milanović je 18. siječnja 1948. uputio pismo Ministarstvu unutrašnjih poslova NR Hrvatske, s molbom da se odobri ponovno osnivanje toga ili sličnoga društva, uz možebitne promjene, koje bi vlasti zahtijevale.17 Naime, Milanović je strahovao da bi po isteku godine dana od zabrane Zbora svećenika sv. Pavla za Istru, na čije je ime bila upisana zgrada pazinskoga sjemeništa, država mogla zaplijeniti zgradu. Tako Milanović u pismu pravniku Anti Marčacu piše: „Moramo sve učiniti od svoje strane da ne zakasnimo i da zgrada [sjemeništa] prijeđe u ruke novog društva“. S obzirom na to da vlasti nisu žurile s odgovorom na navedenu inicijativu, Milanović se, zajedno s Ritigom, sastao s Ivanom Krajačićem, republičkim ministrom unutrašnjih poslova, nakon čega je stiglo odobrenje za obnovu svećeničkoga udruženja.18 Osnovan je Inicijativni odbor na čelu s Milanovićem i počele su pripreme za osnivanje novoga udruženja. Već tada je Milanović insistirao kod Ritiga na posebnosti istarskoga udruženja u odnosu na slično udruženje osnivanje kojega je planirano u Ritigovim krugovima.19 Staleško udruženje katoličkih svećenika za Istru osnovano je 16. rujna 1948. pod novim nazivom, Društvo svećenika sv. Ćirila i Metoda u Pazinu, 20 poslije u crkvenim krugovima nazivano ĆMD ili ĆMD-aši. Za predsjednika Društva izabran je Božo Milanović, a za potpredsjednika Ivan Pavić; tajnik je postao Makso Peloza, a za odbornike izabrani su Milivoj Barković, Srećko Štifanić, Stanko Macuka i Antun Bogetić. Pravila Društva prihvaćena su na sastanku hrvatskoga svećenstva još 15. i 16. srpnja 1948. održanoga na prijedlog Bože Milanovića i Pavla Lončara u Rijeci, gdje su i potaknuta osnivanja udruženja. 21 Ta pravila potvrdio je 1. srpnja 1949. apostolski administrator Dragutin Nežić. 22 15 16 17

MILANOVIĆ, Moje uspomene, str. 126.

MILANOVIĆ, Moje uspomene, str. 130.

Hrvatski državni arhiv (dalje: HDA), Komisija za odnose s vjerskim zajednicama (dalje: KOVZ), kut. 131, 110/1948.

TROGRLIĆ, Represija..., str. 162–163.

TROGRLIĆ, Odnosi Katoličke crkve u Istri..., str. 160.

20 21

TROGRLIĆ, Odnosi Katoličke crkve u Istri..., str. 169.

Izvještaj hrvatske Komisije za vjerske poslove državnoj Komisiji za vjerske poslove, br. 2131/1948., od 15. siječnja 1949., u: HDA, KOVZ, kut. 133.

MILANOVIĆ, Moje uspomene, str. 170.

OSNIVANJA PRVIH STALEŠKIH UDRUŽENJA KATOLIČKIH SVEĆENIKA

| 16 | Miroslav Akmadža BISKUPI, KOMUNISTI I SVEĆENIČKA UDRUŽENJA

Biskup Antun Akšamović

Pravila su bila gotovo identična onima prethodnoga svećeničkog udruženja, s tim da su među ciljeve Društva stavljeni briga za narodne tradicije u duhu slavenske uzajamnosti i rad na unaprjeđivanju bratstva i ljubavi među narodima Jugoslavije, posebno među Hrvatima i Srbima, kao i gajenje ljubavi prema glagoljskoj baštini. Navedena je i namjera proširivanja rada na područje čitave Hrvatske, tj. članom Društva mogao je postati svaki katolički svećenik s područja Hrvatske. U programu rada za 1949. stavljen je zadatak da se od biskupa izvan Istre postigne odobrenje Društva kako bi se u njega učlanio što veći broj svećenika u NR Hrvatskoj. Time se željelo postići da istarsko Društvo, kao ono koje ima odobrenje svojega biskupa, bude primjer i drugim biskupima te postane središe staleškoga okupljanja svećenika u Hrvatskoj. 23 Nakon dobivene informacije da bi mogao dopustiti svojim svećenicima upis u istarsko Društvo, Milanović je u ožujku 1950. uputio pismo đakovačkom biskupu Antunu Akšamoviću, priloživši mu i kopiju pravila Društva. U pismu je istaknuo kako je on prvi biskup kojemu se obraćaju po tom pitanju, te da im je jedina želja raditi na korist Crkve i olakšati položaj katoličkih svećenika. Milanović je uvjeravao Akšamovića da vjeruje kako neće biti nikakvih problema što se tiče upisivanja svećenika Đakovačke biskupije jer Društvo ima podršku nadležne crkvene vlasti. Također je spomenuo i odluku odborske sjednice Društva o podnošenju molbe i pravila za osnivanje svećeničke nabavljačke zadruge, koja bi bila zadužena za nabavku svećeničkih i crkvenih potrepština, a koja već postoji u Ljubljani i Beogradu, a pokrenuta je inicijativa za njezino osnivanje u Bosni i Hercegovini. U odgovoru Milanoviću Akšamović je istaknuo kako su pravila Društva posve u skladu s crkvenim kanonima te da ih načelno može odobriti i za svoju biskupiju, ali uz napomenu da će svoj konačni odgovor iznijeti nakon Biskupske konferencije, koja je trebala uslijediti u travnju. Milanović je tu namjeru pozdravio te je u svojem idućem pismu Akšamoviću istaknuo kako njihova želja za proširenjem Društva proizlazi iz stava i nade da će to nesumnjivo biti „korisno za hrvatsko svećenstvo i Crkvu u Hrvatskoj, a neće biti štetno niti za slogu svećenstva, jer će Društvo prema neupisanim svećenicima zauzimati uvijek dobrohotan stav“. Istaknuo je kako katolički biskupi mogu biti sigurni da Društvo nema nikakvih drugih ciljeva, osim koristi Katoličke crkve i svećenstva te je izrazio nadu „da će se na Biskupskoj konferenciji zauzeti povoljan stav ili da će se barem prepustiti svakom ordinariju da postupa prema svojoj uvidjavnosti“. 24 Međutim, kasnije će, nakon što je Biskupska konferencija Jugoslavije 1950. u svezi s udruženjima zauzela stav „Non expedit“ (ne preporučuje se), o čemu će biti više riječi u nastavku knjige, biskup Nežić povući svoje odo-

TROGRLIĆ, Represija..., str. 163–164.

JOSIPOVIĆ, Slađana, Odnos komunističkog režima prema Katoličkoj crkvi…, str. 162–163.

| 17 | brenje na točku u pravilima istarskoga Društva u kojoj se govori kako će ono djelovati na području čitave Hrvatske. Milanović se nadao kako bi Biskupska konferencija mogla promijeniti svoju odluku ako istarski svećenici, ali i oni iz drugih hrvatskih krajeva, budu ukazivali na važnost jednoga interdijecezanskog svećeničkog društva. I među biskupima bilo je onih koji su mislili da istarsko Društvo može imati interdijecezanski karakter, smatrajući kako će se svećenici iz drugih biskupija lakše uključiti u neko već postojeće društvo, nego da se ide na osnivanje novih društava u biskupijama gdje nema tradicije svećeničkih društava. Ipak, prevladao je stav da istarsko Društvo može djelovati samo na području Porečko-pulske biskupije i Pazinske apostolske administrature. 25 Na to je sigurno utjecao i stav Svete Stolice, o čemu se govori i u izvješću UDB-e NR Hrvatske za 1951. godinu u kojem se, među inim, navodi: Otpravnik poslova Papinske nuncijature msgr [Silvio] Oddi uspio je u proteklom razdoblju aktivirati sve biskupe da budu na oprezu i da ometu svaki, pa i najmanji, pokušaj rimokatoličkih svećenika za proširenje Svećeničkog društva sv. Ćirila i Metoda. On je u tome potpuno uspio, tako da je za svoj stav pridobio i one crkvene funkcionere, koji se ranije nisu protivili ideji proširenja svećeničkih društava, kao na primjer senjskog biskupa dr. [Viktora] Burića, zadarskog administratora don Matu Garkovića i dubrovačkog biskupa dr. Pavla Butorca.26

Na temeljima istarskoga Društva poslije su osnivana sva druga udruženja u Jugoslaviji. 27 No zbog svoje posebnosti, ali i zbog programa po kojem je u potpunosti poštivalo crkvenu vlast, to je Društvo crkvena vlast prihvaćala, ali se u nj nisu smjeli upisivati svećenici iz drugih dijelova zemlje jer su udruženja u svakoj biskupiji trebala imati odobrenje svojih biskupa, što je tada imalo samo Društvo u Istri..28 Međutim, bilo je i nejasnoća i nesporazuma s tim u svezi. Tako je 37 svećenika Dubrovačke biskupije, imajući u rukama dozvolu svojega biskupa (apostolskoga administratora) Pavla Butorca, zatražilo da se upiše u istarsko Društvo. Milanović je smatrao da, s obzirom na to da ti svećenici imaju dopuštenje svojega biskupa, oni mogu biti primljeni u istarsko Društvo. Kad je biskup Nežić odbio takvo tumačenje, biskup Butorac mu je pisao kako je on 25

TROGRLIĆ, Represija..., str. 165–166.

HDA, Republički sekretarijat unutrašnjih poslova Socijalističke Republike Hrvatske (dalje: RSUP SRH), Služba državne sigurnosti (dalje SDS), kut. 199, šifra (dalje: š.), 00/2.

U međuvremenu je 5. kolovoza 1948. na poticaj Komisije za vjerske poslove osnovano u Zagrebu „Svešteničko udruženje pravoslavnog sveštenstva u NR Hrvatskoj“, u koje se od 116 pravoslavnih svećenika u Hrvatskoj učlanilo njih 102 (Izvještaj hrvatske Vjerske komisije Saveznoj komisiji za vjerske poslove, br. 2131/1948., od 15. siječnja 1949., HDA, KOVZ, kut. 133). Više o pravoslavnom Udruženju u: CAR, Tomislav, Srpska pravoslavna crkva u Hrvatskoj: oduzimanje imovine i odnosi s državom od 1945. do 1967., doktorski rad, Zagreb 2016.

MILANOVIĆ, Moje uspomene, str. 172.

OSNIVANJA PRVIH STALEŠKIH UDRUŽENJA KATOLIČKIH SVEĆENIKA

| 18 | Miroslav Akmadža BISKUPI, KOMUNISTI I SVEĆENIČKA UDRUŽENJA

dao dozvolu svojim svećenicima da se mogu učlaniti u istarsko Društvo jer nije bio upoznat s Nežićevim ukidanjem prava učlanjenja svećenicima drugih biskupija u istarsko Društvo. Kako bi se izbjegli slični nesporazumi, Nežić je Butorčevo pismo poslao svim ordinarijima Jugoslavije, osim goričkom Mihaelu Torošu. Milanović se pokorio odluci svojega biskupa i odluci Poslovnoga odbora Biskupske konferencije da svako svećeničko udruženje mora imati dozvolu svojega ordinarija te da se svećenici jedne biskupije ne mogu upisivati u svećenička udruženja druge biskupije. Nežić je ostao odlučan u svojim stavovima te je zabranio Milanoviću i predstavnicima istarskoga Društva odlazak na sastanak Inicijativnoga odbora bosansko-hercegovačkoga staleškog društva u Sarajevu krajem 1949. godine. Ritig ga je molio da na taj sastanak pusti barem Milanovića, ali bez uspjeha. Vlast je Nežiću zamjerala čvrst stav prema udruženjima, ali ga je zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac podržavao. U jednom pismu upućenom nekom istarskom dekanu, čije ime zbog diskrecije nije navedeno, kardinal Stepinac je napisao: Prečasni gospodine! Primio sam Vaše cijenjeno pismo s potpisima Vaše braće svećenika sabranih na proštenju …Zahvaljujem Vam od srca na izrazima odanosti No, još više čestitam Vama i svoj Vašoj braći svećenicima, koji se niste dali pokolebati niti Judinom plaćom niti Julijanskom perfidnošću, niti Neronskim nasiljem, da se pridružite nekolicini izdajnika koji (možda nesvjesno) ruše temelje Crkve Božje. (…) A za ničim drugim ne ide bijedni ĆMD nego za raskolom makar ga i ne htjeli žalosni svećenici koji su ga započeli i makar se ograđivali izrazima poslušnosti Episkopatu i Svetoj Stolici.29

Unatoč Nežićevoj zabrani odlaska svojim svećenicima na sastanke svećeničkih udruženja izvan Istre, delegacija istarskih svećenika na čelu s Milanovićem sudjelovala je na osnivačkoj skupštini Udruženja katoličkih svećenika BiH „Dobri pastir“ održanoj 25. siječnja 1950. u Sarajevu. Milanović je na tom skupu izjavio da svećeničko udruženje ne isključuje redovnu crkvenu hijerarhiju „te ne smije biti na štetu opsega i poštovanja crkvene vlasti“, ostajući dosljedan svom stavu: lojalnost državnoj ne isključuje lojalnost crkvenoj vlasti. Opravdanje za sudjelovanje na navedenom skupu Milanović je pronašao u tome što je bosanskohercegovačko udruženje imalo odobrenje franjevačkih poglavara. 30 Razlog za neuspjeh širenja istarskoga Društva UDB-a je vidjela u odlučnom otporu Papinske nuncijature i većine biskupa, te posebice u djelovanju biskupa Nežića, što je vidljivo i iz njena, gore spomenutoga izvješća za 1951. godinu, u kojem, među inim, stoji: Akcija za proširenje Svećeničkog društva sv. Ćirila i Metoda na područje drugih biskupija u NR Hrvatskoj i nadalje je nailazila na energični otpor Episkopata i Papin-

TROGRLIĆ, Represija…, 166-167.

MILANOVIĆ, Moje uspomene, str. 172.

| 19 | ske nuncijature, a taj su otpor jedinstveno podržali svi neprijateljski orijentirani svećenici. Zbog toga, a i zbog čisto subjektivnih razloga nije se moglo poduzimati većih akcija za proširenje navedenog Društva jer bi svaka akcija u takvoj situaciji bila osudjena na neuspjeh. Na području svija biskupija ipak se u proteklom razdoblju pridobilo čitav niz svećenika za ideju proširenja svećenički društava, uspostavilo se s njima kontakt, bilo preko operativnih radnika, bilo preko funkcionera narodnih vlasti, Partije ili masovnih organizacija. Nešto više nego drugdje u tom se pogledu odmaklo na područja Riječke, Zadarske, Dubrovačke, Hvarske biskupije, te Zagrebačke nadbiskupije, gdje postoje i značajnije grupe svećenika na koje se može utjecati i s kojima se u vezi Društva sv. Ćirila i Metoda može računati. Osim toga jedan dio novovrbovanih saradnika, uz saradnike od ranije, prvenstveno je korišten za pridobivanje svećenstva na liniji svećeničkih društava. Jedna od najtežih zapreka postepenom proširivanju Društva sv. Ćirila i Metoda u Pazinu bio je stav pazinskog administratora dr. Dragutina Nežića, koji po naredjenju otpravnika poslova Papinske nuncijature [Silvija Oddia] i Poslovnog odbora Episkopata ne dozvoljava da se u pazinsko Društvo upisuju svećenici s područja drugih biskupija. Tokom proteklog razdoblja korištena je svaka mogućnost, da se Nežića u očima istarskog klera diskreditira i onemogući, te su u tome postignuti dobri rezultati, jer je iskorišteno stvarno neraspoloženje istarskog klera prema administratoru, koji im je ubačen s područja druge biskupije. Nežićeva nesnalažljivost, nespretnost i nesposobnost takodjer je korištena s ciljem da ga se diskreditira, pa i preko štampe. Uslova za sprovodjenje jačeg pritiska, eventualno i administrativnog, nije bilo.31

Za Katoličku crkvu bila su međutim neprihvatljiva udruženja koja su osnivana sljedećih godina uz svekoliku potporu države. Prvo takvo udruženje koje je imalo samo potporu države, ali ne i Crkve, osnovano je u Sloveniji u srpnju 1949. na poticaj skupine svećenika i uz potporu državnih vlasti, te se u njega svećenstvo masovno učlanjivalo. 32 O radu Staleškoga svećeničkog udruženja u Sloveniji, na IV. kongresu Socijalističkoga saveza radnog naroda (SSRN) Slovenije 1953., Marijan Brecelj je istaknuo da je većina nižega svećenstva u Sloveniji uključena u Udruženje koje surađuje s Osvobodilnom frontom, te je dodao kako su stvoreni svi uvjeti za slobodan vjerski život, ali da Sveta Stolica to ne želi. 33

HDA, RSUP SRH, SDS, kut. 199, š. 00/2.

32 33

VIDOVIĆ, Mile, Povijest crkve u Hrvata, Split, 1996., str. 425.

Borba, 26. IV. 1953., str. 2.

OSNIVANJA PRVIH STALEŠKIH UDRUŽENJA KATOLIČKIH SVEĆENIKA

| 20 | Miroslav Akmadža BISKUPI, KOMUNISTI I SVEĆENIČKA UDRUŽENJA

Osnivanje Udruženja katoličkih svećenika Bosne i Hercegovine „Dobri pastir“ Na jubilarnoj skupštini Udruženja 1975., povodom 25 godina njegova osnutka, fra Ignacije Gavran izložio je referat, koji zapravo održava mišljenje najvećega broja bosanskih franjevaca o razlozima osnivanja Udruženja i rezultatima njegova djelovanja. Iako se radi o 1975. godini, ovaj referat stavljam ovdje na početak, jer Gavran u njemu postavlja određena pitanja i na njih daje svoje odgovore. Jesu li ti odgovori točni ili ne pokušao sam odgovoriti, uz pomoć izvornih dokumenata i historiografske analize, u nastavku ove knjige. Navedeni referat u cijelosti slovi: Mnogi će se učesnik ove Skupštine začuditi kad vidi da ja držim predavanje o 25-godišnjici ≈Dobrog pastira√. Moje zanimanje veže me više uz školu i knjigu nego uz javne nastupe a moje struke daleko su od naše današnje teme. Evo kako je ipak došlo do toga da se pozabavim ovim zadatkom. Godine 1960. rekao mi je u Veneciji jedan ugledni talijanski franjevac da mi u Bosni ≈ništa ne valjamo√. Čudno sam ga pogledao, a u sebi sam mislio – pa šta za to, to je usamljen slučaj! Tri godine kasnije, 1963., kad sam boravio u Austriji i Njemačkoj, vidio sam da je takvo mišljenje dio javnog mnijenja. Ujedno sam saznao i za razlog zašto nas osuđuju: smatraju nas otpadnicima i izdajicama Katoličke crkve, jer smo u Bosni i Hercegovini osnovali Udruženje ≈Dobri pastir√ i jer mu još uvijek pripadamo. Nije prijatno kad od vas ljudi okreću glavu, kad vas neće ni da saslušaju i kada, ako im ipak govorite, imate osjećaj da govorite zidu. Ta okolnost potakla me da provjerim opravdanost optužbi protiv ≈Dobrog pastira√. Rezultate toga ispitivanja iznijet ću u ovom referatu. Da bih bio što pregledniji, iznijet ću ovo do čega sam došao pod slijedećim kraćim zaglavljima, neke vrste malim tezama: 1. ≈Dobri pastir√ je imao svoje prethodnike i kod nas i u svijetu; 2. U pravilima ≈Dobrog pastira√ nema ništa što bi se ikako moglo osuditi; 3. ≈Dobri pastir√ bio je propisno osnovan; 4. ≈Dobri pastir√ nije ni kasnije od nadležne crkvene vlasti bio zabranjen; 5. ≈Dobri pastir√ nije učinio ništa protiv Crkve; 6. ≈Dobri pastir√ je mnogo koristio Crkvi. 1) ≈Dobri pastir√ je imao svoje prethodnike i kod nas i u svijetu Da li je osnovati udruženje svećenika i pripadati njemu neka novotarija, koja bi već po sebi zaslužila osudu, jer možda znači postavljanje nekog dvostrukog kolosijeka, koji ugrožava jedinstvo crkvenog djelovanja? Lako je dokazati da nije tako. Svećenička udruženja nisu novost u životu Crkve. U Austriji, u Beču, postojalo je udruženje ≈Pax√ već od 1915. a salcburško udruženje ≈Klerusverband√ od 1919. Isto je tako i u Njemačkoj bilo raznih svećeničkih udruženja. U Sarajevu je 1919. bila osnovana svećenička zajednica ≈Vrhbosna√ po uzoru na svećenička udruženja u Zagrebu, Ljubljani i Splitu,

| 21 | Istarsko svećeničko udruženje imalo bi već 60 godina, kad je 1946. bilo ponovno osnovano. Ako su svećenici u godinama nakon I. svjetskog rata smatrali potrebnim osnovati udruženja, jer im je trebalo rješavati svoja staleška pitanja, zašto to ne bi smjeli učiniti svećenici i nakon II. svjetskog rata? Zar možda oni i u to vrijeme, iza 1945., nisu imali svojih problema? 2) U pravilima ≈Dobrog pastira√ nema ništa što bi se ikako moglo osuditi Pravila ≈Dobrog pastira√ nikad nisu bila neka tajna. Odmah pri osnivanju objavljena su u reviji ≈Dobri pastir√ (god. I, br. 1–2, str. 76–80). Ako ovdje pustimo po strani čisto formalne paragrafe, to za nas ostaje važan samo član IV., koji govori o svrsi Udruženja a koji je izražen u pet točaka. Svrha je Udruženja a) pomagati svećenike u odgoju vjernika izdavanjem časopisa, kalendara, molitvenika i drugih vjerskih knjižica; b) poticati svećenike na ljubav i odanost prema domovini i svom narodu i na pomaganje pri izgradnji zemlje; c) raditi na produb ljivanju ljubavi i bratstva među narodima; d) u duhu ljubavi i sloge pomagati svećenike (osobito siromašne i bolesne), crkve i crkvene ustanove; e) brinuti se za očuvanje i proučavanje naše kulturne baštine i za očuvanje naših sjemeništa. – Šta je tu vrijedno osude? Ova pravila gotovo su istovjetna s pravilima Svećeničkog udruženja u Istri. No, jugoslavenski su biskupi odobrili istarsko Udruženje u travnju 1950.; to odobrenje ponovio je (u kolovozu iste godine) administrator Pazinske biskupije u njezinom službenom listu. Po stotinu puta predbacivali su ≈Dobrom pastiru√ sve moguće stvari; ipak, nikad se nisu dotakli njegovih pravila. Zar bi se to moglo razumjeti, kad ona ne bi bila ispravna?! 3) ≈Dobri pastir√ bio je propisno osnovan Svećenička udruženja nisu crkvena društva u smislu kan. 685 Crkvenog zakonika (CIC iz 1917. op. prir.), jer ne idu za takvom svrhom. Stoga crkvena vlast ne može sama ni osnovati takvo udruženje niti ga može priznati kao crkveno udruženje. Ipak, budući da su članovi ovih udruženja svećenici, ordinariji mogu ova udruženja odobriti, mogu se o njima pohvalno izraziti, preporučiti ih ili ih barem uzeti na znanje. Oni imaju i pravo da nad njima vrše nadzor s obzirom na vjeru i na moral a također i na crkvenu disciplinu, ili da zabrane podređenim svećenicima pristup u njih (isp. kan. 336 § 2). Prije nego što će osnovati ≈Dobri pastir√, inicijatori ovog Udruženja posjetili su tadašnjeg generalnog provikara vrhbosanske dijeceze dra Marka Alaupovića 10. rujna 1949. pokazali mu pravila Udruženja i zapitali ga za savjet. Pet dana nakon toga, prilikom drugog posjeta (15. rujna 1949.) on im je rekao: ≈Nemam ništa protiv osnivanja svećeničkog udruženja, ali Ordinarijat u to ne ulazi.√ Biskup skopski a tadašnji administrator Banjalučke dijeceze dr. Smiljan Čekada rekao je tadašnjem provincijalu fra Jozi Markušiću: ≈Udruženje koje ima da se osnuje nije baš najidealnije što bi se moglo učiniti, ali ja neću svojim svećenicima zabraniti pristup u njega√; uz to je dodao da je to i stav ordinarija (dra M. Alaupovića).

OSNIVANJA PRVIH STALEŠKIH UDRUŽENJA KATOLIČKIH SVEĆENIKA

Biskup Marko Alaupović

Fra Josip Markušić

| 22 | Miroslav Akmadža BISKUPI, KOMUNISTI I SVEĆENIČKA UDRUŽENJA

Administrator mostarske dijeceze Andrija Majić htio je, prije nego odgovori na slično pitanje, znati mišljenje Apostolske nuncijature u Beogradu. Nakon što se povratio rekao je: ≈Izričito sam pitao nuncija (msgr. Josepha Hurleya), treba li da zabranim Udruženje i on mi je rekao da ga nipošto ne treba da zabranim. Ja ga ne zabranjujem niti ću ga zabraniti, budući da sam dobio takve upute od nuncija.√ Kasnije su hercegovački provincijal fra Mile Leko i bosanski kustos fra Većeslav Vlajić ponovno pitali nuncija – da li zabranjuje svećeničko udruženje – i on im je odgovorio jednostavno: ≈Ne zabranjujem.√ 4) ≈Dobri pastir√ nije ni kasnije od nadležne crkvene vlasti bio zabranjen Dvije godine nakon osnivanja ≈Dobrog pastira√ izdalo je više jugoslavenskih biskupa izjavu o svećeničkim udruženjima, koja je kratko bila sažeta u riječi ≈Non expedit√ (tj. ≈nije korisno√, ≈nije umjesno√). Kasnije su krenuli korak dalje: izmijenili su taj ≈Non expedit√ u ≈Non licet√ (≈nije dopušteno√). Međutim, ovaj stav u Bosni nije nikad bio ni promulgiran, niti privatno saopćen članovima ≈Dobrog pastira√. Stoga je Svećeničko udruženje ovdje i dalje ostalo na životu. Ako netko tvrdi da je ≈Dobri pastir√ bio zabranjen od nadležne vlasti, tada treba da za to pruži dokaze. Ne možemo reći da bosansko-hercegovački ordinariji nisu nastupili protiv Udruženja zato što je to za njih bilo opasno. Bila bi uvreda za ove crkvene dostojanstvenike reći da su zbog straha zanemarili svoju dužnost. Osim toga, to nije ni istina, jer su u nekim dijecezama (u Dalmaciji) biskupi tako i postupili pa im se baš ništa nije dogodilo. Radije možemo zaključiti iz postupka bosansko‑hercegovačkih ordinarija da oni nemaju ništa protiv Svećeničkog udruženja ili da ga barem dopuštaju. Slično su i slovenski biskupi postigli na Biskupskoj konferenciji u Zagrebu da za članove njihovog (slovenskog) Udruženja ne treba da vrijedi niti ≈Non expedit√ niti ≈Non licet√.

Fra Bono Ostojić

5) ≈Dobri pastir√ nije učinio ništa protiv Crkve Članovi ≈Dobrog pastira√ nisu se nikad ogriješili o crkvenu hijerarhiju. Već na prvoj skupštini rekao je tadašnji predsjednik fra Bono Ostojić svim prisutnima: ≈Naše udruženje zove se 'Udruženje katoličkih svećenika', i mi hoćemo da budemo katolički svećenici ne samo po imenu nego i u stvari, tj. da svi svećenici, članovi ovog Udruženja, budu u svakom pogledu korektni u odnošaju prema crkvenim vlastima, kao i da rad našeg Udruženja bude u skladu s crkvenim kanonima i odredbama crkvenih vlasti... Ja ću ... oduzeti riječ svakom govorniku, koji se ne bi držao ovih načela√ (isp. ≈Dobri pastir√, god. I, br. 1–2, str. 10). Članovi ≈Dobrog pastira√ kao takvi nikad nisu na svojim zasjedanjima ili u svojim publikacijama ili inače nešto rekli, napisali ili učinili što bi bilo protiv vjere, morala ili crkvenih vlasti. To je doduše teško dokazati, jer se radi o negativnoj tvrdnji; stoga ću navesti izjavu jednog protivnika našeg Svećeničkog udruženja, koja je citirana u časopisu ≈Wort und Wahrheit√: ≈Njih je tako teško uhvatiti; oni ne daju mogućnosti za napad; što oni objavljuju sve je teološki bez prigovora√ (Sie sind so schwer zu fassen, sie geben sich keine Blössen; was sie publizieren,

| 23 | ist theologisch ailes einwandfrei) (Wort und Wahrheit, XVI. Jg., Juni–Juli 1961, S. 430).

OSNIVANJA PRVIH STALEŠKIH UDRUŽENJA KATOLIČKIH SVEĆENIKA

Ovo će valjda biti sasvim dovoljno što se tiče ispravnosti u vjeri. S obzirom na moral i na crkvenu disciplinu, trebalo bi da netko navede neki slučaj gdje je naše Udruženje bilo ukoreno od svog ordinarija. Teško je vjerovati da bi on tako zanemario svoju dužnost, kad bi imao ozbiljan razlog da nastupi. Da nije možda ≈Dobri pastir√ na svoju ruku tjerao crkvenu politiku i tako ometao biskupe u vršenju njihove dužnosti da štite interese Crkve? Ima ljudi koji tako misle. U članku ≈Kirchenkampf und Priestervereine√, koji smo već citirali, iznosi se to kao najteži grijeh jugoslavenskih svećeničkih udruženja (isp. str. 420–436). Još više: pisac toga članka vidi u svećeničkim udruženjima pokušaj komunista da promaknu nacionalnu crkvu pa on naziva svećenike izvan svećeničkih udruženja ≈vjerne Rimu√ (≈romtreu√ ib. 426, 430). Morali bismo biti vrlo naivni kad bismo mislili da jugoslavenska vlada ne zna tko je nadležan da vodi crkvenu politiku. Naše Udruženje uvijek je naglašavalo da nije njegova stvar voditi pregovore između Crkve i Države. To je i u Pravilima izraženo riječima da ≈Udruženje radi prema propisima crkvenog prava√ (čl. 3 i 14). To je i na skupštini ≈Dobrog pastira√ u Sarajevu 1952. izričito naglašeno (isp. ≈Dobri pastir√, g. III, 259–260). Naše je Udruženje uvijek nastojalo riješiti samo konkretna pitanja u okviru postojećih zakona: izdati određene vjerske knjige, povratiti ove ili one župske prostorije, riješiti pitanje nečijeg poreza i tome slično, i to od slučaja do slučaja. A gdje je to, na svijetu, zabranjeno da svećenik ili svećeničko udruženje samostalno rješava takva konkretna pitanja?! Između dva rata poduzimale su pojedine redovničke provincije određene korake da dobiju ili zadrže pravo javnosti svojih gimnazija i nitko nije u tome vidio neku opasnost za biskupe. Ništa više od toga nije Udruženje radilo u ovo vrijeme. Nikome u našem Udruženju nije padalo na pamet da vodi pregovore između Crkve i Države. Govor o nekoj nacionalnoj crkvi, o jednim svećenicima koji su Rimu vjerni, i drugima koji su Rimu nevjerni, u vezi s našim Udruženjem, naprosto je smiješan. Jedan svećenik iz uprave ≈Dobrog pastira√ (fra Karlo Karin) rekao je 1950. da mi toliko ljubimo Krista i Crkvu ≈da bismo istog časa svoj pothvat napustili, kad bismo stekli uvjerenje, da u njemu ima makar šta contra fidem vel mores [protivno vjeri i moralu], ili pače i samo contra disciplinam ecclesiasticam√ [protivno crkvenoj stezi] (isp. ≈Dobri pastir√, II, 86). Da bismo bolje ocijenili ovo što smo rekli, usporedimo šta o tom piše jedna od novijih enciklopedija kršćanskog svijeta (Bilan du Monde, 1964). Nakon što je spomenula bojazan o osnivanju narodne crkve kod nas, ona piše ovako: ≈U stvari, bojazan Episkopata pokazala se neopravdanom. Ako i važi da su jugoslavenske vlasti slijedile sovjetski primjer kad su osnovale ova udruženja, one kasnije nisu postupale na isti način. Daleko od toga da pogoduju popuštanju crkvene discipline ili eventualnom osnivanju narodnih crkava, svećenička udruženja su s vremenom pripomogla da se stvori stvarna koegzistencija između Crkve i države.√ (En réa-

Fra Karlo Karin