Miroslav Volf | Allah. Kršćanski odgovor

M i r o s l av V o l f

ALLAH k r š ć a n sk i od g ovor S engleskoga prevela Dragana Divković

Sadržaj

Biblioteka izabrana Djela Miroslava Volfa, knjiga treća Izdavači Ex libris, Rijeka i Synopsis, Sarajevo 2015.

Za izdavače Željko Međimorec i Ivan Pandžić Urednik Zoran Grozdanov Lektura bernard balon Dizajn Damir Bralić Prijelom Lana Grahek Tisak vemako Naslov izvornika Miroslav Volf Allah: A Christian Response HarperCollins, New York, 2011. © Miroslav Volf, 2011. © za hrvatsko izdanje, Ex libris, Rijeka, 2013. © za hrvatski prijevod, Dragana Divković, 2013.

Objavljivanje ove knjige financijski je podržalo Ministarstvo kulture Republike Hrvatske.

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Sveučilišne knjižnice Rijeka pod brojem ISBN 978-953-6932-60-3

Predgovor hrvatskom izdanju, 7 Uvod: Jedan Bog i veliki jaz, 11 Prvi dio: Raspre, prošle i sadašnje 1. Papa i princ: Bog, veliki jaz i gradnja mostova, 31 2. Kardinal i jedan Bog svih, 57 3. Protestantski reformator i Bog Turaka, 81 Drugi dio: Dva boga ili jedan?

4. Kako prosuditi?, 103 5. Zajednički Bog i pitanje uvjerenja, 123 6. Zajednički Bog i pitanje djelovanjâ, 141 Treći dio: Presudne teme: Trojstvo i ljubav 7. Jedan Bog i Sveto Trojstvo, 159 8. Božja milost, 185 9. Vječna i bezuvjetna ljubav, 201 Četvrti dio: Živjeti pod istim krovom 10. Isti Bog, ista religija?, 229 11. Predrasude, prozelitizam i partnerstvo, 245 12. Dvije vjere, zajednički Bog, jedna vlast, 267 13. Strah od Boga i opće dobro, 291 Epilog: Povratak u stvarnost: borba protiv ekstremizma, 311 Zahvale, 321 Kazalo imena, 325 Adnan Silajdžić: Nema istinskog kršćansko-muslimanskog dijaloga bez zrele i odgovorne vjere u Boga, 329

P r e d g o v o r h rvat s k o m i z d a n j u

Mome ocu, pentekostalnom pastoru, koji je jako cijenio muslimane i kao dijete me učio da oni štuju istoga Boga kao i mi.

Misao o pisanju ove knjige začeta je nakon terorističkih napada na Tornjeve blizance i tijekom rata u Iraku. Pripremao sam se za pisanje ne samo proučavajući primarne i sekundarne literature već i sudjelujući u mnogim muslimansko-kršćanskim susretima narednih godina (nadasve u seminarima canterburyjskoga nadbiskupa ‘Izgradnja mostova’ i po inicijativi princa Gāzi bin Muhammeda ‘Zajednička riječ’). Pisao sam je u Guilfordu u Connecticutu i u Hrvatskoj, na trijemu moje kuće na otoku Ugljanu. Raduje me što će čitatelji iz regije u kojoj sam rođen i odrastao moći čitati Allaha u hrvatskome prijevodu.

Svoje zanimanje za islam mogu smjestiti u rano djetinjstvo. Iako je moj otac većinu svojega života radio kao pentekostalni pastor, na početku je izučavao zanat slastičara te je u Sisku i Osijeku radio za i s muslimanima. Pripovijedao mi je priče o njima, i to uglavnom o njihovom zavidnom moralnom integritetu. Sjećam se njegovih riječi: ‘Najbolji čovjek za kojega sam radio bio je musliman.’ No, u mome iskustvu postoji i druga strana islama. Rođen sam u Osijeku, u dijelu grada koji je nekoć bila tvrđava, izgrađena nakon Bečkoga rata 1683. godine, kako bi štitila sjeverno područje od novih napada muslimanskih Turaka; kao dijete, igrao sam se na petrovaradinskoj tvrđavi – s njezinim čarobnim zavojitim obrambenim jarcima, debelim zidovima i podzemnim tunelima – koja je sagrađena otprilike u isto vrijeme i s istom svrhom. Odrastajući u Slavoniji i Vojvodini, bio sam svjestan islama i njegova dvojakoga nasljeđa – moralnih dostignuća i vojnih osvajanja. Međutim, za mene je islam bilo nešto što je pripadalo prošlosti, a ne živa stvarnost današnjega vremena ili sila s kojom treba računati u budućnosti. Nisam bio usamljen u micanju islama na sigurnu razdaljinu minulih stoljeća; rijetko je tko, pa čak i stručnjaci, očekivao njegov povratak na svjetsku pozornicu.

7

8 Predgovor hrvatskom izdanju

Bez obzira na prevladavajući sekularizam u Europi, pouzdane globalne procjene govore nam da svijet kao cjelina postaje sve religiozniji. Religije rastu i u apsolutnom i u relativnom smislu te stječu smisao za društvenu odgovornost i političko djelovanje. Nakon kršćanstva, islam sa svojih 1,7 milijardu vrlo predanih sljedbenika najbrojnija je i najživlja religija današnjice. To je drugi razlog mojega bavljenja islamom. Kao kršćanskoga teologa zanima me istraživanje načina na koji se vjera križa s ljudskim življenim zbiljnostima, s kulturalnim, ekonomskim i političkim dimenzijama njihova života. Prije otprilike 50 godina, teolozi koji su dijelili interese koje ja danas imam morali su se uhvatiti u koštac s raznim oblicima sekularizma. Mi to moramo činiti i danas. Bez obzira na živost religija, na Zapadu i na području zapadnoga kulturalnoga utjecaja, živimo u sekularnom dobu, hodamo po vrhu planine na kojemu nas otpuhuju i sekularni i religijski vjetrovi, kako to kaže metafora Charlesa Taylora. Međutim, druge religije predstavljaju silu s kojom se moramo suočiti – htjeli mi to ili ne. Danas je kršćanski teolog ne može zanemariti. Za mene je poslanik Muhamed postao partner u razgovoru na isti način kao, na primjer, i filozof Nietzsche.

Ova knjiga predstavlja promišljanje o onome što bi prije mogli nazvati ‘društvenom teologijom’ nego ‘dogmatskom teologijom’.

Njezina je tema uloga religijskih uvjerenja o najvišoj zbilji u zajedničkom životu kršćana i muslimana u pluralističkim društvima.

Naravno, nije moguće baviti se društvenom teologijom bez istovremenoga rada na dogmatskoj teologiji. Razlog tomu je jednostavan: nije moguće analizirati ulogu religijskih uvjerenja o najvišoj zbilji bez artikuliranja samih tih uvjerenja. U knjizi branim sljedeće osnovne tvrdnje: — kako bi živjeli u istome političkom prostoru, muslimanima i kršćanima je potreban preklapajući skup moralnih uvjerenja; — najvažnija moralna uvjerenja kršćana i muslimana ukorijenjena su u njihovim poimanjima Boga; — muslimanska i kršćanska poimanja Boga nisu ista, ali su dovoljno slična kako bi opravdala tvrdnju da oni štuju istoga Boga (pod pretpostavkom da su vjerni svojim normativnim tradicijama);

— kršćani i muslimani mogu mirno živjeti u zajedničkom političkom prostoru i naći kompromisna rješenja koja poštuju različitost kroz uobičajene političke procese ispunjenim napetostima, bez izdaje svojih vjerskih identiteta.

Naravno, posjedovanje zajedničkih moralnih uvjerenja nije dovoljno za miran suživot u pluralističkim društvima. Mora se provoditi vladavina zakona, političke institucije ne smiju iskazivati naklonost jednoj skupini nauštrb druge, ekonomski poredak mora biti pravedan itd. No, preklapajuća moralna uvjerenja su neizostavna. U ovoj knjizi tvrdim da muslimani i kršćani, pripadnici dviju religija čiji su odnosi danas obilježeni visokim stupnjem napetosti, posjeduju takva preklapajuća moralna uvjerenja da se može govoriti o uvjerenjima ukorijenjenim u njihovu štovanju zajedničkoga, iako dijelom drugačije shvaćenoga Boga. Nadam se da će ovaj prijevod Allaha pružiti teološki i moralni temelj za organiziranje kulturnoga i političkoga prostora na taj način koji će omogućiti suradnički suživot kršćana i muslimana – ne samo u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini, već i u Srbiji, na Kosovu i u Makedoniji.

Po meni, Allah predstavlja doprinos koji će, nadam se, postati neprekidnim dijalogom. Još uvijek čekam sličan doprinos muslimanskoga stručnjaka, možda pod naslovom Bog Isusa Krista: muslimanski odgovor. U svojemu pronicljivom pogovoru profesor Adnan Silajdžić pružio je neke važne elemente takvoga doprinosa.

Oni predstavljaju početak ozbiljnoga i obuhvatnoga razgovora i na tome sam mu iznimno zahvalan. Naravno, predgovor nije mjesto ulaženja u taj razgovor, no moram razjasniti jedno pogrešno razumijevanje, posebno stoga što bi neki kršćani mogli iščitati moj tekst na način na koji to čini profesor Silajdžić. To pogrešno razumijevanje odnosi se na pitanje na koji se način moj argument o Trojstvu odnosi prema kristološkoj dogmi. U knjizi tvrdim da je kršćanski trinitarijanizam sukladan s naglašavanjem radikalnog Božjega jedinstva. Silajdžić vjeruje kako me ova tvrdnja smješta među one kršćanske teologe koji, poput Johna Hicka i Hansa Künga, ‘pristupaju nekoj vrsti filozofijsko-teologijske re/definicije

9 Predgovor hrvatskom izdanju

10 Predgovor hrvatskom izdanju

kristološke dogme’. No, to ovdje nije slučaj. Prihvaćam kristološku dogmu i vjerujem da je Isus Krist Božja samoobjava. U temelju moga stava počiva uvjerenje da su trinitarne i kristološke dogme, iako vrlo usko povezane, na vrlo specificiran način razdvojive.

Potvrda božanstva Isusa Krista pretpostavlja trinitarnu narav Boga; to dvoje je povezano. Trinitarna narav Boga ne povlači nužno za sobom potvrdu Kristova božanstva; stoga je to dvoje također odvojivo. Odvojivost trinitarne i kristološke dogme posve je očita iz činjenice da, prema kršćanskoj teologiji, Bog jest vječno trojedin, no Riječ se utjelovila u vremenu i to je učinila na kontigentan, a ne na nužan način. Zbog toga, samo u poretku spoznaje (ordo cognoscendi) Trojstvo pretpostavlja Kristovo božanstvo; spoznajemo da je Bog trojedin jedino iz činjenice da je Bog bio u Kristu. Međutim, u poretku bitka (ordo essendi), Kristovo božanstvo pretpostavlja Trojstvo; Bog se mogao (ali nije morao!) utjeloviti u Isusu Kristu zbog Božje trojedine naravi. Ovime želim reći kako je moguće da se muslimani i kršćani slože oko Božjega jedinstva i trojedinstva a da se zbog toga ne moraju složiti oko božanstva Isusa Krista.

Kako profesoru Silajdžiću tako se moram zahvaliti i svojoj vještoj prevoditeljici Dragani Divković; prijevod je zahtjevan posao, za koji je potrebno vrijeme, a taj je posao ona napravila s velikom pažnjom. Konačno, duboko sam zahvalan svojemu prijatelju i izdavaču Zoranu Grozdanovu: on je uložio ogroman napor i energiju kako bi osigurao da se ova knjiga pridruži drugima u prijevodima mojih Izabranih djela.

Miroslav Volf Guilford, svibanj 2015.

Uvod J e da n B o g i v e l i k i ja z

Duboki jaz nerazumijevanja, odbojnosti, pa čak i mržnje, razdvaja danas mnoge kršćane i muslimane. Hoće li se taj jaz premostiti ili još više povećati, ovisi o tome kako će kršćani odgovoriti na Allaha – shvaćenog ovdje kao Boga Kur’ana. Ako je Allah za kršćane tuđi i lažni bog, svaki pokušaj premošćivanja jaza bit će osuđen na neuspjeh. Naravno, važno je i kako muslimani odgovaraju na Boga Biblije. Međutim, pitanjem muslimanskih odgovora na Boga Biblije trebaju se pozabaviti prvenstveno muslimani. Ono što mene ovdje zanima jest izričito kršćanski stav prema Bogu Kur’ana i kako se taj stav odražava na sposobnost kršćana i muslimana da dobro žive zajedno u jednom jedinom i ugroženom svijetu.

Ulozi su visoki. Muslimani i kršćani zajedno čine više od polovine čovječanstva.1 Iako je predviđanje stope rasta svjetskih religija složena i diskutabilna praksa, većina znanstvenika se slaže da će i kršćanstvo i islam u doglednoj budućnosti bilježiti stalni demografski rast.2 Jednako je značajno i to da će kršćanstvo i islam, kako se demokratski ideal širi i sve više ukorjenjuje, po svoj prilici, sve odlučnije i upornije nego prije tražiti svoje mjesto u javnim 1 Muslimani čine oko 20% svjetskog stanovništva, kršćani, 33%. Vidi ‘World Religions (2005)’, u: Association of Religion Data Archives, http://www.thearda.com/QuickLists/QuickList_125.asp.

2 Prema procjenama Svjetske kršćanske baze podataka (World Christian Database), u razdoblju između 2000. i 2005. islam je bilježio godišnju stopu rasta od 1,84%, a kršćanstvo 1,38%. Vidi Qassem Zein, ‘The List: The World’s Fastest Growing Religions,’ u: Foreign Policy, 14. svibnja 2007., http://www. foreignpolicy.com/articles/2007/05/13/the_list_the_worlds_fastest_growing_religions (pristupljeno 25. srpnja 2010.). Prema predviđanjima Svjetske kršćanske enciklopedije (World Christian Encyclopedia, Oxford University Press, Oxford, 2001.), kršćanstvo će do 2050. godine činiti 34,3% stanovništva u svijetu, a islam 25%.

11

12 uvod Jedan Bog i veliki jaz

arenama diljem svijeta.3 Treba također imati na umu da živimo u svijetu koji se odlikuje sve većom međusobnom povezanošću i međuovisnošću, ali i suočava sa sve oskudnijim prirodnim bogatstvima i naglim demografskim rastom.4 Očekuju se veća previranja između raznih skupina, osobito zbog vode, tog najznačajnijeg od svih resursa.5 Mogućnosti izbijanja sukoba između muslimana i kršćana će se umnožiti.

U ovoj knjizi ističe se da pravi kršćanski odgovor na Boga muslimana može izuzetno doprinijeti ublažavanju neprijateljstava i prevladavanju sukoba. Štoviše, knjiga govori i o izgledima za postizanje trajnog mira. Ali, zadržimo se ipak, nakratko, na sukobima i ulozi religije u njima, bila ona pozitivna ili negativna.

Važnost povijesti Rodio sam se i odrastao u zemlji koja više ne postoji. Zvala se Jugoslavija; razorile su je napetosti koje su prerasle u ratove između nekih njezinih etničkih skupina. Dva od ovih ratova dogodila su se između muslimana i kršćana (iako su se kršćani također žestoko borili između sebe). Dok je 1990-ih godina bjesnio rat, neupućeni su mi često postavljali dva pitanja: (1) Koliko je religija važna u sukobu? (2) Zašto višestoljetne nepravde još uvijek raspiruju toliko nasilja? Nakon terorističkih napada na Tornjeve blizance 3 Vidi Jose Casanova, Public Religions in the Modern World, University of Chicago Press, Chicago, 1994.; isti, ‘Public Religions Revisited’ u: Hent de Vries (ur.), Religion: Beyond a Concept, Fordham University Press, New York, 2008., str 101–19.

4 Američki statistički ured kao i Ujedinjeni narodi očekuju da će svjetsko stanovništvo premašiti devet milijardi ljudi do 2050. godine. Vidi http:// www.census.gov/ipc/www/idb/worldpop.php (pristupljeno 17. svibnja 2010.); i Odjel za demografiju Odjela za društveno-ekonomska pitanja tajništva Ujedinjenih naroda, World Population Prospects: the 2008 Revision, http:// esa.un.org/unpp (pristupljeno 17. svibnja 2010.).

5 Vidi Steven Solomon, Water: The Epic Struggle for Wealth, Power and Civilization, HarperCollins, New York, 2010., str. 367–486.

i Pentagon, često su mi postavljali ta ista dva pitanja, premda su ovaj put bila vezana za tenzije između kršćana i muslimana na globalnom planu.

Ali, da se nakratko osvrnem na drugo pitanje, naime, zašto nas još uvijek bole prastare rane? Razlog zbog kojega je povijest važna jednostavan je, iako često teško do kraja dokučiv ljudima koji žive u društvima ubrzanog ritma i odvažno koračaju naprijed ne osvrćući se za sobom. Prošlost nije tek prošlost, ona se uvijek priziva u sjećanje. Ali zašto, pitate se možda, te nekadašnje nepravde i patnje, koje sada prizivamo u sjećanje, u nama pobuđuju toliku agresivnost? Zato što sadašnji događaji u nama ponovno oživljavaju sjećanja na prošle događaje. Na primjer, kada netko osjeti da mu se nepoznata osoba približava iza leđa, to ga podsjeća na neki napad koji je ranije preživio. Predosjeća to: ‘Ovo (nepoznata osoba koja se približava) je ono (pretrpljeni nasilni napad).’ Sadašnja opasnost budi sjećanje na zlo naneseno u prošlosti, a postoji snažan predosjećaj da bi se to zlo moglo ponoviti u sadašnjoj situaciji.

Kada su, nakon poraza Otomanskoga Carstva početkom dvadesetoga stoljeća, Zapadne sile kolonizirale muslimanske zemlje, mnogi su muslimani pomislili: ‘Ovo je ono’ – evo opet najezde srednjovjekovnih križara a ovoga puta – kršćani odnose pobjedu.

Isto je važilo i kada su koalicijske snage izvršile invaziju na Irak. Na sličan način, kada su muslimanski Albanci, zahvaljujući visokom natalitetu, postepeno postali nadmoćna većina na Kosovu, mnogi su Srbi pomislili: ‘Ovo je ono’ – u samoj kolijevci srpske civilizacije svjedoci smo još jedne pobjede Osmanlija protiv Srpskoga Carstva na Kosovu polju 1389. godine. Ili, kada danas neki zapadni Europljani vide kako se u njihovim zemljama sve više povećava postotak muslimana, obuzme ih osjećaj da je osujećena opsada Beča 1529. godine sada okrunjena uspjehom. Sadašnji strahovi bude uspavana sjećanja i stvaraju predodžbe opasnosti u budućnosti: ono što se dogodilo (ili što se gotovo dogodilo) nekad, sad se opet događa. I zbog toga se bude strasti. Njihov predmet su događaji iz prošlosti, ali razlog zbog kojeg se javljaju strahovi su od budućnosti.

13 uvod Jedan Bog i veliki jaz

14 uvod Jedan Bog i veliki jaz

U ovoj ću se knjizi osvrnuti na neke događaje iz prošlosti čija sjećanja danas unose nemir. Što su velike kršćanske vođe iz prošlosti mislile o islamu i islamskome Bogu u kontekstu izuzetno traumatičnih događaja koji su obilježili njihov život i doba, kao što su pad Carigrada, tisućljetnog sjedišta istočnoga kršćanstva, u muslimanske ruke 1453. godine (poglavlje 2) ili uspješni pohod otomanske vojske sve do samih zidina Beča 1529. godine (poglavlje 3)? Načini na koji su se kršćani u prošlosti odnosili prema muslimanima i njihovu Bogu može nam poslužiti kao uputa kako se danas odnositi prema njima, pa čak možda i pomoći da nas ne zaslijepe naše strasti, naši strahovi, tako da budemo u stanju trezveno sagledati sadašnje okolnosti i mogućnosti.

Važnost religije Vratimo se na prvo pitanje koje mi često postavljaju vezano za sukobe između muslimana i kršćana danas. Ima li uopće smisla zamarati se pitanjem Boga kad se razmatraju sukobi između kršćana i muslimana na globalnome planu? Čak i ako su protagonisti vjernici, jesu li i sami sukobi vjerski? Ili su to prije sukobi zbog ovozemaljskih dobara, kao što su sloboda ili teritorij, gospodarski resursi (nafta!) ili politička moć u kojima religija igra tek minornu ulogu?

Dakako, većina sukoba između muslimana i kršćana nije strogo vjerske prirode. Na primjer, iako vjera igra svojevrsnu ulogu u sukobu između kršćana i muslimana u Nigeriji – nakon objave satiričnih karikatura Poslanika Muhameda u Danskoj (2006.), više je osoba poginulo u okršajima u Nigeriji nego bilo gdje drugdje – nasilje u toj zemlji uglavnom je vezano za naftu: muslimani na sjeveru zamjeraju kršćanima na jugu koji se pohlepno bogate na račun nigerijske nafte.6 Na sličan način, kao što pojam ‘etničko čišćenje’ sugerira, rat se u Bosni, navodno, vodio prvenstveno 6 Vidi John Micklethwait i Andrian Wooldridge, God is Back: How the Global Revival of Faith is Changing the World, Penguin, New York, 2009., str. 298.

zbog isključivoga posjedovanja teritorija. Pa ipak, čak i u takvim slučajevima, religija je očito uključena. Jer se jedni protiv drugih bore ljudi koji su obilježeni različitim religijama, a oni, i srcem i umom, osjećaju da je i religija u to uključena (vidjeti poglavlje 10).

U drugim slučajevima, napetosti između muslimana i kršćana izravno se tiču vjerskih pitanja, čak i ako je istina da se radi o drugim stvarima, kao što su očite ekonomske nepravde, sporni teritoriji ili ugroženi jezik. Sveta mjesta su često izvor napetosti i ratova; kao što su, recimo, sukobi oko Jeruzalema, otkako su ga 638. godine zauzeli Arapi pa sve do danas. U novije vrijeme, kršćanska praksa evangelizacije i da’wa, ista praksa kod muslimana, izazivaju ozbiljne sukobe (vidjeti poglavlje 11). Kao što se dalo vidjeti iz slučaja danskih karikatura, jednako su ozbiljne i tenzije između muslimana i kršćana oko široko shvaćenih moralnih pitanja – pitanja kako živjeti u suvremenom svijetu. Za muslimane koji vjeruju kako žena treba nositi burku, to nije tek puko pitanje estetike ili kulture, već pitanje vjere i morala, stvar poštovanja izričite božanske naredbe.

Na sličan način, zakoni kojima se kažnjava otpadništvo od vjere, što mnogi kršćani smatraju da je za svaku osudu, odraz su izričitih zabrana u muslimanskim svetim tekstovima (vidjeti poglavlje 12).

Međutim, ono što je najvažnije zamijetiti je da zabrana crtanja lika Poslanika Muhameda zadire u srž svega onoga što je sveto.

Religija jest dio sukoba.

Ljudi se ne bore i ne ratuju nužno zbog svetih stvari. Nekad je dovoljna uvreda, povreda, ili čin agresije ili izdaje. Ali kada su ‘svete’ stvari u pitanju, sukobi se pogoršavaju. Vjerski osjećaji ovozemaljskim dobrima često daju dašak svetosti, a borba za privatne interese preobražava se u borbu za postizanje višeg svetog cilja. Situacija se pogoršava kada dođe do napetosti zbog izričito vjerskih pitanja. Ako je neko isto mjesto sveto za dvije religije, sve je izglednije da će se borba neminovno dogoditi. Ako neke dvije skupine imaju božanske zapovijedi koje su radikalno nespojive, velika je mogućnost da će se one sukobiti ako dijele isti prostor.

U novije vrijeme, ‘Bog’ je izvor napetosti između muslimana i kršćana. Neki kršćani smatraju da muslimani štuju različitog Boga

15 uvod Jedan Bog i veliki jaz

od kršćana, što vodi do sukoba. Na kraju krajeva, ono što je važno i jednima i drugima jest Bog. Upoznajmo sada neke od tih kršćana.

Milostivi, Samilosni 16 uvod Jedan Bog i veliki jaz

Barack Obama je, povodom svoje inauguracije za 44. predsjednika Sjedinjenih Država, 20. siječnja 2009. godine, pozvao Ricka Warrena da održi uvodnu molitvu za naciju. Vjerojatno najutjecajniji vjerski vođa u Sjedinjenim Državama prvog desetljeća dvadeset i prvoga stoljeća, teološki konzervativni Warren bio je siguran izbor. Njegova molitva je, međutim, izazvala polemiku.

Ovo su uvodni stihovi molitve: Svemogući Bože, Oče naš, sve što vidimo i sve što ne vidimo postoji samo zbog tebe. Sve od tebe dolazi. Sve pripada tebi.

Sve postoji tebi na slavu! Povijest je tvoja priča. Biblija nas uči: ‘Čuj, Izraele! Jahve je Bog naš, Jahve je jedan!’ A ti si milostiv i samilostan prema svima koje si stvorio.7 Molitva je, naizgled, nadasve dobroćudna. Warren je kršćanin i svaki pravovjerni kršćanin može bez zadrške potvrditi sve u njegovoj molitvi. Međutim, ako se malo bolje pogleda, vidjet ćemo kako Warren ‘miga’ u tri pravca. Tvrdnja kako sve dolazi od Boga, pripada mu i postoji radi njega podsjeća na riječi apostola Pavla na vrhuncu velike Poslanice Rimljanima (11,33–36). Stoljećima su mnogi kršćani smatrali da se ove tri tvrdnje odnose na djela Oca, Sina i Duha Svetoga, Sveto Trojstvo koje je Jedan Bog. Zatim se, citatom iz Ponovljenog zakona, klasičnim izrazom židovskoga monoteizma, potvrđuje da je Bog jedan. I na kraju Warren spominje ‘milostivog i samilosnog’ – izraz zamalo identičan onome koji se pojavljuje na početku gotovo svake sure Kur’ana, osim jedne, i koji pobožni muslimani svaki dan više puta izgovaraju.

7 Tekst i video se mogu naći na: http://blog.christianitytoday.com/ctpolitics/2009/01/rick_warrens_in.html (pristupljeno 25. srpnja 2010.).

Govor je nekima zasmetao. Joe Schimmel, konzervativni kršćanski bloger iz kršćanske organizacije Good Fight Ministries, obrušio se na Warrena zato što se svojom molitvom ‘prije svega narugao jednomu pravomu Bogu’.8 Zašto narugao? Nazivajući Boga ‘milostivim i samilosnim’, Warren je, po Schimmelovu mišljenju, bogohulno potpuno izjednačio kršćanskoga i islamskoga boga.

Kako je jedan drugi bloger obrazložio: ‘Jedan Pravi Bog se raspoznaje po svojim atributima’, a budući da su atributi koji se pripisuju Bogu u Kur’anu ‘dijametralno suprotni’ onima u Bibliji, Allah ne može biti Bog. ‘Izraz ‘Allah je milostiv i samilostan’, u kontekstu islama i Kur’ana ima potpuno drugačije značenje od onoga koje bi izraz ‘Bog je milostiv i samilostan’ imao u kontekstu kršćanstva i Biblije.’9 Muslimani i kršćani štuju različite bogove.

Važno je primijetiti da blogerima nije zasmetalo ništa što je Warren uistinu rekao o Bogu. Kako bi i moglo? Svi kršćani vjeruju da je Bog samilostan i milostiv. Warren nije izjavio, već je dao nagovijestiti da Božja samilost i milostivost imaju slična obilježja u kršćanstvu i islamu. I u tome je bio sav njegov grijeh, izdao je sveti cilj na takvome jednom nadasve javnom političkom događaju.

Pomutio je granicu između Boga Isusa Krista i Boga Kur’ana.

Ali zašto ne bismo bili radosni zbog sličnosti, zbog činjenice da muslimani nazivaju Boga samilosnim i milostivim? Zašto inzistirati da su Božji atributi u islamu i kršćanstvu nespojivi? Oko čega su se lomila koplja u raspri u kojoj su se, naizgled, razmatrale finese kršćanske i muslimanske teologije?

‘Bog protiv Allaha’? Štovanje Boga monoteistima znači, između ostalog, prihvaćanje određenoga skupa vrednota koje se dotiču najvažnijih stvari u 8 Joe Schimmel, ‘Did Rick Warren Pray to Allah in the Name of a Muslim Prophet?’ http://cupofjoe.goodfight.org/?p=88 (pristupljeno 25. srpnja 2010.).

9 ‘Rick Warren’s invocation: Prayer That Equated Allah (Satan) with God)’ http://truedsicernment.com/2009/01/20/rick-warrens-invocation-prayerthat-equated-allah-satan-with-god/ (pristupljeno 25. srpnja 2010.).

17 uvod Jedan Bog i veliki jaz

18 uvod Jedan Bog i veliki jaz

ljudskom životu. Štovati nekog drugog boga znači prigrliti drugi skup takvih vrednota. Sraz bogova je sraz temeljnih vrednota.

Upravo zbog toga je pitanje štuje li neka zajednica istoga boga kojega štuje neka druga zajednica uvijek bilo bitno kulturološko i političko pitanje, a ne samo teološko. Upravo se zbog tih temeljnih vrednota, koje stoje u osnovi političkog života, može shvatiti zašto je, na primjer, dokument u kojem se tvrdi da muslimani i kršćani štuju različite bogove kružio Parlamentom Ujedinjenog Kraljevstva.10 Kad je započeo rat u Iraku i kad su eskalirale napetosti između muslimanskih zajednica i nekih vlada na Zapadu, američki zamjenik podtajnika obrane general pukovnik William Boykin sugerirao je da Allah ‘nije pravi Bog’ i da muslimani štuju lažno božanstvo.11 Utjecajni televizijski evangelizator i bivši kandidat za američkog predsjednika Pat Robertson iznio je oštar stav u tom pogledu.

Današnji sukobi između islama i Zapada u svijetu, rekao je, tiču se pitanja je li ‘Bog mjeseca iz Meke, poznat kao Allah, vrhovni Bog ili je vrhovni judeokršćanski Jahve, Bog Biblije.’12 Kako on naslućuje, Bog muslimana i Bog kršćana su dva potpuno različita boga, i taj zaključak u konačnici objašnjava i opravdava navodni sukob između dvije civilizacije.

Robertsonova tvrdnja da je Allah ‘mekanski Bog mjeseca’ povijesna je laž,13 zbog koje se različitosti između Boga Kur’ana i Boga Biblije pretvaraju u lošu i pogubnu karikaturu. Pa ipak, Robertson je ispravno istaknuo politički značaj temeljne razlike 10 Lord Brian Griffiths, osobna korespondencija, 18. studenoga 2008.

11 ‘U.S. Is ‘Battling Satan’, Says General),’ na: BBC News, 17. listopada 2003., http://news.bbc.co.uk/2/hi/americas/3199212.stm (pristupljeno 25. srpnja 2010.).

12 Pat Robertson, ‘Why Evangelical Christians Support Israel’, http://www.patrobertson.com/Speeches/IsraelLauder.asp (pristupljeno 26. srpnja 2010.).

13 Vidi The Encyclopedia of Islam, Brill, Leiden, 2002., sv. ‘Allah’, ‘Illah’. Dovođenje Allaha islama u vezu s ‘bogom mjeseca’ teško je spojivo s ajetom 37. iz sure Fussilat (Objašnjenje) u Kur’anu koji glasi: ‘Među znakovima Njegovim su noć i dan, i Sunce i Mjesec. Ne obožavajte ni Sunce ni Mjesec, već obožavajte Allaha, koji ih je stvorio, ako želite samo Njemu jedinom služiti.’

između bogova koje ljudi štuju na različite načine. Pazeći da previše ne pojednostavljujemo, sporno pitanje bi se moglo generalizirati na sljedeći način: što su snažnije napetosti između sljedbenika različitih religija, to je veća vjerojatnost stava o nepomirljivoj različitosti njihovih bogova – ako ni radi čega drugog nego radi toga što će vjernici, u svojem uobraženju, i svoga boga uvući u te sukobe. S druge strane, što su veće razlike između bogova koje štuju razni ljudi, to je veća vjerojatnost, ako se radi samo o tome, da će se vjernici koji štuju različite bogove sukobiti jedni s drugima, a manja je vjerojatnost da će naći mirno rješenje sukoba.

Ovime se nikako ne želi reći da se sukobi između zajednica mogu svesti na vjerske razlike, a kamoli na istančanije razlike u shvaćanjima Boga. Ono što se zapravo želi reći jest da razlike između bogova koje ljudi štuju često potpiruju, doprinose i uveličavaju sukobe između suprotstavljenih vjernika. Budući da su u monoteističkim tradicijama uvjerenja o Bogu riznice temeljnih vrijednosti, ako su im poimanja Boga radikalno različita, onda su im i temeljne vrijednosti radikalno različite. A ako su temeljne vrijednosti radikalno različite, ljudi koji ih prihvaćaju neće biti u stanju uspješno prebroditi svoje razlike i neizbježno će se sukobiti – posebno u svijetu koji je do te mjere međusobno povezan i međuzavisan. Tvrdnja da muslimani i kršćani štuju potpuno različita božanstva dobra je za borbu, ali ne za zajednički život u miru.

Skoro pa bi mogli pomisliti da je jedino korisno rješenje da i muslimani i kršćani sekulariziraju neka svoja uvjerenja i prakse te da urede zajednički život bez pozivanja na Boga. Ali ni to neće ići.

Kao prvo, mnogi suvremeni sekularni mislioci vjeruju da je religija važna u modernom svijetu jer pomaže učvršćivanju solidarnosti među ljudima.14 Osim toga, islam i kršćanstvo su i dalje vibrantne religije koje bilježe rast, pa stoga, i kad bi htjeli, ne bi mogli zaobići Boga kao izvora temeljnih vrijednosti (pogledati poglavlje 13).

14 Vidi Jürgen Habermas, ‘A Reply,’ u: An Awareness of What is Missing: Faith and Reason in a Post-secular Age, Polity, Malden, MA, 2010., str. 72–83.

19 uvod Jedan Bog i veliki jaz

20 uvod Jedan Bog i veliki jaz

Muslimani i kršćani moći će živjeti u miru jedni s drugima samo ako (1) se poštuju identiteti svake vjerske skupine i ako im se omogući prostor za slobodu izražavanja, te (2) ako se u znatnoj mjeri budu poklapale temeljne vrednote koje ljudima u tim zajednicama služe kao orijentir. Ta će se dva uvjeta ispuniti samo ako se pokaže da Bog Biblije i Bog Kur’ana utjelovljuju združene temeljne vrijednosti, to jest, ako se ispostavi da muslimani i kršćani, dakle monoteisti i jedni i drugi, imaju ‘zajedničkoga Boga’.

Zajednički Bog ima mnogo veću ulogu u premošćivanju jaza između kršćana i muslimana od pukog izvora usklađenih temeljnih vrijednosti. Zajednički Bog ‘nuka’ ljude da uistinu primijene te zajedničke vrijednosti kako bi zatomili svoje animozitete. U tu ćemo se svrhu vratiti u prošlost – daleko od napetosti između kršćana i muslimana i njihova poimanja Boga – u doba kada su se na zgarištu Građanskoga rata sjedinile američke države. Obratimo pažnju ne toliko na zaraćene kršćane, već na velikoga političkog vođu koji je zazvao Boga kako bi probudio bolju stranu njihove naravi.

‘Obje se mole istomu Bogu’ Abraham Lincoln je 4. ožujka 1865. godine na svojoj drugoj inauguraciji održao jedan od najboljih govora u američkoj povijesti. Građanski rat je tada već trajao koliko i njegov predsjednički mandat, skoro četiri duge i okrutne godine. U svom govoru iznio je dubokoumne misli o pravom moralnom stavu prema zaraćenim stranama, kao i o ulozi Boga u ‘nezajažljivoj pošasti rata’.15 15 Iako Lincoln nije pripadao nijednoj crkvi i nije se podrobnije bavio teologijom, govor mu je bio izuzetno prožet njome. I zaista, kao što je nedavno ustvrdio Mark Noll (djelomično slijedeći Reinholda Niebuhra, jednog od najvećih američkih teologa dvadesetoga stoljeća): ‘Drugi inauguracijski govor predstavljao je moralnu teologiju superiorniju od onih koje su nam dali najistaknutiji teolozi u državi.’ (’’Both... Pray to the Same God’: The Singularity of Lincoln’s Faith in the Era of the Civil War,’ u: Journal of the Abraham Lincoln Association 18 (1997.), str. 19).

Usred Lincolnova ‘svetog poduhvata’, kako ga je nazvao Frederick Douglass, najprominentniji Afroamerikanac koji je čuo govor,16 čitamo sljedeće retke: Obje strane čitaju istu Bibliju i mole se istomu Bogu, i svaki zaziva Njegovu pomoć protiv onoga drugog. Čudno je da bi se itko usudio moliti pravednoga Boga da mu pomogne kruh svoj iscijediti iz znoja lica tuđih, ali ne sudimo, da nam ne bude suđeno. Molitve ni jednih ni drugih nisu mogle biti uslišane.

Nijednima nije bila uslišana do kraja. Svemogući ima svoje vlastite nakane.17 Je li Lincoln trebao pretpostaviti da se obje zaraćene strane, i Sjever i Jug, mole istomu Bogu? I jedni i drugi su kršćani koji, naravno, čitaju istu Bibliju. Dakle, očigledno bi bilo da se mole istomu Bogu.

Ali opet, može li Bog koji pomaže ljudima da ‘kruh svoj iscijede iz znoja lica tuđih’ biti isti Bog koji svakom ljudskom biću kaže: ‘U znoju lica svoga kruh svoj ćeš jesti’ (Post 3,19, dodan naglasak)?

Može li faraonov Bog biti Bog istovjetan Bogu hebrejskih robova?

Jedan Bog mora biti ili tlačitelj ili ravnodušni promatrač, a drugi aktivni i pravedni osloboditelj. Je li, dakle, riječ o dva različita Boga?

Lincoln se opire ovom zaključku. Upozorava da se ne sudi olako i savjetuje poniznost. ‘Ne sudimo da nam ne bude suđeno!’18 Obje zaraćene strane, ističe Lincoln, uistinu se mole istomu Bogu, bez obzira na to što imaju prilično različito poimanje Boga, Božjih zapovijedi i Božjega djelovanja.

Ako zaraćene strane donekle drugačije shvaćaju Boga, zašto je onda važno da obje strane štuju istoga Boga? Zašto je Lincoln naglasio činjenicu ‘da i jedni i drugi čitaju istu Bibliju i mole se istomu Bogu’? Nakon što je u svome djelu ‘Promišljanja o Božjoj 16 Frederick Douglass, Life and Times of Frederick Douglass, Dover, Mineola, NY, 2003., str. 266.

17 Abraham Lincoln, ‘The Second Inaugural Address’ u: Joseph R. Fornieri (ur.), The Language of Liberty: The Political Speeches and Writings of Abraham Lincoln, Regnery, Washington, DC, 2003., str. 696–98.

18 Lincoln ovdje aludira na Mt 7,1.

21 uvod Jedan Bog i veliki jaz

22 uvod Jedan Bog i veliki jaz

volji’ zamijetio da su možda obje zaraćene strane u krivu, napisao je: ‘Jedna mora biti u krivu. Bog ne može biti za i protiv iste stvari u isto vrijeme.’19 U drugome inauguralnom govoru, Lincoln ponovo naglašava isto pitanje: Jedan jedini Bog ‘nije mogao uslišati molitve ni jednih ni drugih’; u očima istoga Boga, djela ni jednih ni drugih ne mogu biti ispravna. Budući da svaka strana tvrdi potpunu odanost istomu Bogu, uslijed toga se stvara izvjesni pritisak, pa i razdor među njima. Vjera u istoga Boga, jedinoga pravog Boga ljubavi i pravde, nagoni one koji tvrde da vjeruju u okončanje sukoba i postizanje sporazuma.

Lincoln je itekako bio svjestan da štovanje istoga Boga zasigurno neće spriječiti sukobe i rat, ali će poslužiti kao prepreka, kao nešto što će zaraćene strane morati svladati jer postoji nesklad između zaziva istoga Boga, izvora istih vrednota i ogromnih razlika u moralnim prosudbama koje vode do sukoba. Upravo iz tog nesklada izvire retorička snaga Lincolnova govora o istome Bogu upućenom narodu shrvanome Građanskim ratom. Upravo zbog toga je dvaput naglasio riječi ‘isti’ – ista Biblija, isti Bog. Perspektive i ciljevi U Lincolnovu slučaju, ljudi u protivničkome taboru uglavnom su bili kršćani. Moglo bi se i pretpostaviti da su se molili istomu Bogu.

Ali može li se reći da muslimani i kršćani, koji su danas uključeni u velike sukobe, štuju istoga Boga? Da, može. I ja to upravo dokazujem u ovoj knjizi. A to je tek jedna od mnogih kontroverznih tvrdnji koje iznosim.

Ponekad, promatrajući suvremenu američku kulturu, sa svim njezinim žestokim frontama i ružnim kulturnim ratovima, obuzme me čudan osjećaj da sam nešto slično već vidio – u komunističkoj i polutotalitarnoj državi u kojoj sam odrastao. Pitanja i stajališta 19 Abraham Lincoln, ‘Meditation on the Divine Will,’ u: Roy P. Basler (ur.), Collected Works of Abraham Lincoln, 9 sv., Rutgers University Press, New Brunswick, NJ, 1953.–1955., sv. 5, str. 403.

veoma su različita, ali duh je, na neki čudan način, dobro poznat.

U cjelokupnom javnom diskursu, postojala je partijska linija koje ste se morali držati, a ako biste s nje skrenuli, smatrali bi vas izdajnikom i osumnjičili za izdaju partijskih ciljeva. Osjećam da sličan duh danas prevladava i među progresivcima i konzervativcima u Sjedinjenim Državama glede mnogih gorućih pitanja, u koja je uključen i islam. Progresivci i konzervativci temeljno se razlikuju u svojim perspektivama, ali svaka skupina ima skup ‘politički korektnih’ stajališta o muslimanima i islamu. U ovoj knjizi, grubo rečeno, podjednako se obrušavam i na jedan i na drugi ‘tabor’.

Dolje su neke uvodne napomene o ovoj knjizi: 1. Pišem kao predani kršćanin koji prihvaća klasične izraze kršćanske vjere, uključujući nauk o Svetom Trojstvu, Kristovo utjelovljenje, spasenje po milosti i tako dalje. Ovo smatram dijelom normativne kršćanske tradicije kojoj dobrovoljno pripadam. U ovoj knjizi dajem kršćansku perspektivu, kršćanski odgovor na Boga Kur’ana.

2. Pišem i kao kršćanin i za kršćane. Ne pišem iz neke neutralne perspektive, s nekog stajališta izdignutog iznad kršćanstva i islama jer to ne bi bilo pošteno. I ne pišem za muslimane, niti im govorim u što da vjeruju i kako da žive svoj život; to bi bilo snishodljivo.

3. Pišem kao kršćanin, ali pišem u prisutnosti muslimana. I više su nego dobrodošli da mi zavire preko ramena, a volio bih čuti u čemu se slažu ili ne slažu sa mnom, ili u kojem dijelu smatraju da sam ih ispravno ili pogrešno shvatio. Jer ipak je ovo knjiga o njima, o njihovom Bogu, njihovim uvjerenjima i običajima, te njihovom životu, onakvom kakvim ga zamišljaju kršćani.

4. Pišem za kršćane, ali ova knjiga je istovremeno i otvoreni poziv muslimanima da, zajedno sa mnom, promišljaju i, ako budu potaknuti u tom pravcu, preispitaju svoje vlastite stavove o Bogu Isusa Krista u svjetlu onoga što sam napisao.

5. Danas u svijetu postoji mnogo vrsta muslimana, kao što postoji i mnogo vrsta kršćana. Isto kao što pokušavam pisati iz perspektive onoga što vjerujem da predstavlja ‘normativnu glavnu

23 uvod Jedan Bog i veliki jaz

24 uvod Jedan Bog i veliki jaz

struju’ kršćanstva, jednako tako pokušavam pisati o ‘normativnoj glavnoj struji’ islama. U tom smislu, za ‘paradigmatskog’ muslimana uzimam velikog i iznimno utjecajnog mislioca Abu Hamid Al-Gazalija (1056.–1111.),20 a ne, na primjer, Sejjida Kutba (1906.–1966.), najpopularnijeg predstavnika radikalnog islama.21 6. Dok pišem o islamu i muslimanima, nastojim biti i istinoljubiv i dobrostiv. Voljeti bližnje svoje znači govoriti o njima jednako dobro kao što bih ja volio da oni govore o meni.

7. Židovstvo, vjersku tradiciju kroz koju je svijetu podarena vjera u jednoga Boga, spominjem samo marginalno. Židovi i kršćani imaju drugačiji skup (premda djelomično preklapajućih) pitanja od muslimana i kršćana glede identiteta Boga i zajedničkog života u jednom istom svijetu. Ta pitanja je potrebno razmotriti u nekoj drugoj knjizi.

8. Cilj ove knjige je razmotriti na koji način kršćanska i muslimanska uvjerenja o Bogu utječu na njihovu sposobnost da zajedno dobro žive u jednom svijetu. Ovo je knjiga o Bogu i ovom svijetu, a ne o Bogu i onom svijetu. Prvenstveno se razmatra društveno relevantno znanje o Bogu, a ne spasonosno znanje o Bogu. Ostavljam po strani pitanja spasenja i vječne sudbine. Stručnim rječnikom rečeno, knjiga nije rasprava o soteriologiji, već o političkoj teologiji.

S političkom teologijom prvi put sam se susreo kao dijete, a ljudi koji su me s njom upoznali, nisu čak ni znali da taj pojam postoji. Odrastao sam u maloj kršćanskoj zajednici u službeno komunističkoj i ateističkoj državi. Sukladno našim uvjerenjima o Bogu, organizirali smo svoj način života koji se razlikovao od 20 O Al-Gazaliju, vidi Frank Griffel, Al-Gazali’s Philosophical Theology, Oxford University Press, Oxford, 2009.

21 Vidi Sejjid Kutb, Milestones, CreateSpace, 2005. O Kutubu, vidi John Esposito, The Future of Islam, Oxford University Press, Oxford, 2010., str.

67–68. O Kutbovoj ‘političkoj misli’, vidi Miroslav Volf, Javna vjera: kršćani i opće dobro, preveo Zoran Grozdanov, Ex libris, Rijeka, 2013., Uvod.

društvenog života kakvog je nalagala država. Bili smo alternativna zajednica potpuno odana Vladaru koji se nije zvao maršal Tito; država nas je smatrala prijetnjom koju treba suzbiti. I naša odanost Bogu i državno negiranje Boga bila su politička stajališta.

Pronašli smo put do suživota, ponekad bismo se sukobili (bio sam u zatvoru zato što sam se radije pokoravao Bogu nego vladinim službenicima), ponekad surađivali (išao sam u državnu školu i stekao pristojno obrazovanje), a ponekad bismo pristajali na određene stvari, ali ipak zadržavajući disidentski duh (odslužio sam obvezni vojni rok sa sviješću da ne bih ubijao) i tako dalje.

Dok sam promišljao kako živjeti u svjetlu svoje odanosti Bogu u državi koja negira Boga i koja se postavlja kao ‘ovozemaljski Bog’ i ‘apsolutni vladar’, bavio sam se političkom teologijom a da toga nisam ni bio svjestan.

Glede muslimana i kršćana, ne radi se o sukobu između odanosti Gospodaru svemira i nekom ovozemaljskom bogu, već se zapravo radi o dvije vjerske zajednice koje štuju dvije suprotstavljene verzije Gospodara svemira. Bog im je važan kako u privatnom tako i u javnom životu, pa se uslijed toga ponekad stvaraju napetosti. Jedan od odlučujućih izazova našega doba sastoji se u iznalaženju učinkovitih načina da kršćani i muslimani zadrže svoja uvjerenja o Bogu i Božjim zapovijedima i da mirno i konstruktivno zajedno žive pod istim političkim krovom. Glavna svrha ove knjige sastoji se u pomaganju rješavanja tog izazova. U širem smislu te riječi, knjiga je prvenstveno o politici. Škakljiva pitanja i pikantne tvrdnje Pružam vam jedan mali uzorak ljutog i paprenog jela koji sam za vas pripremio. Ostavljajući po strani ovu kulinarsku metaforu, sljedeće teze presudno određuju ovu knjigu: 1. Kršćani i muslimani štuju jednoga istoga Boga, jedinoga Boga.

Djelomično različito shvaćaju Božji karakter, ali predmet

25 uvod Jedan Bog i veliki jaz

26 uvod Jedan Bog i veliki jaz

njihova štovanja je isti. Odbacujem mišljenje po kojem muslimani štuju različitog Boga od židova i kršćana.

2. Ono što Kur’an ne priznaje o Bogu kao Svetom Trojstvu nije priznao nijedan veliki učitelj Crkve u prošlosti i ne treba priznati nijedan ortodoksni kršćanin danas. Odbacujem mišljenje da je muslimanski monoteizam nespojiv s kršćanskim naukom o Trojstvu.

3. I muslimani i kršćani u svojim normativnim tradicijama opisuju Boga punog ljubavi i pravednog, čak i ako postoje razlike u načinu na koji shvaćaju Božju ljubav i pravdu. Odbacujem predodžbu da je naspram Boga Isusa Krista, koji je čista ljubav, Bog Kur’ana naprasito i nasilno božanstvo.

4. Bog kojega muslimani štuju i Bog kojega štuju kršćani – jedan jedini Bog – nalaže nam da ljubimo svoje bližnje, iako je istina da se značenje ljubavi prema bližnjemu djelomično razlikuje u kršćanstvu i islamu. Odbijam mišljenje da je islam religija pravila koja sputavaju život, a kršćanstvo religija ljubavi koja potvrđuje život.

5. Budući da štuju istog i slično shvaćenog Boga, kršćani i muslimani imaju dovoljno čvrst moralni okvir da zajednički teže k općem dobru. Odbacujem pretpostavku da se muslimanske i kršćanske ‘civilizacije’ neizbježno moraju sukobljavati.

6. Kršćani bi trebali muslimane, koji se potpuno pokoravaju Bogu kao vrhovnom dobru, smatrati svojim saveznicima u opiranju tendencijama u suvremenoj kulturi u kojoj se puki užitak, a ne pravda i ljubav, smatra glavnom odrednicom dobrog života.

Odbacujem dovođenje u vezu kršćanstva sa slobodom da se radi što se hoće, a islama sa slijepim pokoravanjem strogim Božjim zakonima.

7. Nije važno jeste li kršćanin ili musliman ili bilo što drugo, važno je volite li Boga svim svojim srcem i vjerujete li i pokoravate li se Isusu Kristu, Riječi Božjoj, Jaganjcu Božjem. Vjerskoj pripadnosti i vjerskim etikama odbijam davati veći značaj od pokornosti jedinom pravom Bogu.

8. Ljubav i pravda za sve, ukorijenjene u osobi Boga, zahtijevaju da svi ljudi imaju pravo javno izabrati, promijeniti i prakticirati svoju vjeru. Odbijam sve pokušaje kontroliranja odluka koje ljudska bića donose o onome što im je neizmjerno važno u životu.

9. Svi ljudi imaju pravo svjedočiti svoju vjeru; ograničavanje tog prava, na bilo koji način, ozbiljna je povreda ljudskoga dostojanstva. Oni koji svjedoče, imaju obvezu slijediti zlatno pravilo. 27 Jednako tako odbacujem i svako suzbijanje slobode izražavanja uvod Jedan Bog kao i sve nesmiljene načine primjene te slobode. i veliki jaz 10. Muslimani i kršćani štuju jednoga Boga koji nalaže svim ljudskim bićima da se odnose s ljubavlju i pravednošću prema svima; a ta odanost jednomu Bogu znači prigrliti pluralizam kao politički projekt – pravo svih vjernika na javno artikuliranje svojih stajališta, i nepristranost države u pogledu svih religija (i drugih vodećih interpretacija života). Ne prihvaćam mišljenje da monoteizam, shvaćen na pravi način, potiče nasilje i totalitarnu vladavinu.

Ovo su škakljiva pitanja i pikantne tvrdnje, ali ja tako gledam na stvari.

Još od doba dok sam živio pod čizmom polutotalitarnog režima, opirao sam se svrstavanju u bilo koje partijske redove. Znam da granica koja razdvaja istinu od neistine nije jednaka granici između političkih stranaka ili ideoloških boraca. Želim istinu, a ne politički pogodna ili ideološki ‘korektna’ stajališta. I kao sljedbenik Kristov, želim istinu viđenu očima susretljive i pomirujuće ljubavi, a ne istinu sazdanu na hladnoj ravnodušnosti ili uskipjeloj mržnji. U ovoj knjizi, iskustvo koje sam stekao živeći pod komunističkom vlašću u doba Hladnoga rata, primjenjujem na odnose između kršćana i muslimana danas. U pogledu ključnog ‘ideološkog’ pitanja u odnosima između te dvije vjere – identiteta i karaktera Boga – odlučno nastojim razotkriti okorjela stajališta i uzavrele negativne stereotipe te, umjesto toga, govoriti istinu u ljubavi. Na razini diskursa, ovako se sprječavaju ratovi i utire put k miru.