Matija Divkovic´ NAUK KRSTJANSKI ZA NAROD SLOVINSKI • STO CˇUDESA ALITI ZLAMEN’JA BLAŽENE I SLAVNE BOGORODICE, DIVICE MARIJE
Kulturno-povijesni institut Bosne Srebrene – Sarajevo Biblioteka Opera Franciscana Bosnae Argentinae Urednik Marko Karamatić Uređivački odbor Ivan Bubalo, Petar Jeleč, Marko Karamatić, Dubravko Lovrenović, Ivan Šarčević Recenzenti Stjepan Damjanović Ivo Pranjković Redaktura Dolores Grmača Naslovnica Zlatko Ugljen Grafički uredio Branko R. Ilić Tisak »Grafotisak«, Grude
CIP – Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine, Sarajevo 821.163.4(497.6).09 272-789.32:929 Divković M. 930.85(497.6) DIVKOVIĆ, Matija Nauk krstjanski za narod slovenski ; Sto čudesa aliti zlamen’ja Blažene i slavne Bogorodice, Djevice Marije / Matija Divković ; uvodna studija, rječnik i tumač imena Nauka krstjanskoga Darija Gabrić-Bagarić ; transkripcija Nauka krstjanskoga Darija Gabrić-Bagarić, Dolores Grmača, Maja Banožić ; uvodna studija, transkripcija, rječnik i tumač imena Sto čudesa Marijana Horvat. - Sarajevo : Kulturno-povijesni institut Bosne Srebrene, 2013. - 630 str. : faks. ; 24 cm. - (Biblioteka Opera Franciscana Bosnae Argentinae) ISBN 978-9958-9026-3-5 1. Divković, Matija: Sto čudesa aliti zlamen’ja Blažene i slavne Bogorodice, Djevice Marije COBISS.BH-ID 20479750
Matija Divkovic´
NAUK KRSTJANSKI ZA NAROD SLOVINSKI • STO CˇUDESA ALITI ZLAMEN’JA BLAŽENE I SLAVNE BOGORODICE, DIVICE MARIJE
PRIREDILI
Uvodna studija, rječnik i tumač imena Nauka krstjanskoga DARIJA GABRIĆ-BAGARIĆ Transkripcija Nauka krstjanskoga DARIJA GABRIĆ-BAGARIĆ DOLORES GRMAČA MAJA BANOŽIĆ Uvodna studija, transkripcija, rječnik i tumač imena Sto čudesa MARIJANA HORVAT
Sarajevo 2013.
SADRŽAJ DARIJA GABRIĆ-BAGARIĆ
Fra Matije Divkovića Nauk krstjanski (1611.) . . . . . . . . . . . . . . . . . . 7 Matija Divković, Nauk krstjanski za narod slovinski (transkripcija) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 81 Rječnik nepoznatih riječi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 463 Tumač imena i izraza . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 474 • •
•
MARIJANA HORVAT
Matija Divković, Sto čudesa aliti zlamen’ja blažene i slavne Bogorodice, Divice Marije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 483 Matija Divković, Sto čudesa aliti zlamen’ja blažene i slavne Bogorodice, Divice Marije (transkripcija) . . . . . . . . . . . . 497 Pomanjkan’ja u riječeh i u slovije[h] koja su učinjena u ovije[h] knjigah za slabost i neumjeteonstvo majstora koji su ove knjige štampali (transkripcija) . . . . . . . . . . . 591 Rječnik nepoznatih riječi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 599 Tumač imena i izraza . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 605 • •
•
Napomena priređivačica . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 609 Opis sačuvanih primjeraka Nauka krstjanskoga i Sto čudesa Matije Divkovića . . . . . . . . . . . 611
5
Darija Gabric´-Bagaric´
FRA MATIJE DIVKOVIC´A NAUK KRSTJANSKI (1611.)
Prva tiskana knjiga iz Bosne i Hercegovine Nauk krstjanski za narod puoka slovinskoga (1611.) fra Matija Divkovića, pisana bosančicom na narodnom jeziku, procjenjivana je s raznih motrišta. Prema vremenu nastanka i kretanjima u Crkvi svrstana je u protureformatorska djela, zatim u nabožno-poučna kao pomoć franjevcima u katehezi. Divkovića su nerijetko smještali u srednji vijek zbog tema i interpretacije nekih teoloških postavki. Hrabriji među istraživačima pripisivali su nastanak Nauka potrebama puka za knjigom kao duhovnim dobrom, pa se tako govorilo o Divkoviću kao “proizvođaču” lektire za određene potrebe. U usputnim napomenama i u naslovima knjiga razasuo je Divković nekoliko podataka vlastitoga životopisa, te je tako otkriven i cilj njegova pisanja. Prijatelju i podupiratelju Antunu Grgureviću i njegovu sinu Pavi posvećuje Nauk u znak zahvalnosti, u svojoj skromnosti naziva ga darak malahan, a sebe fratrićkom ubogim. Prigoda je to i da izrazi svoj credo: Neka je svekoliko na hvalu, na slavu i na pošten’je G(ospodi)na Boga, na umnožen’je vjere i zakona Isukrstova; na veliko urešen’je našega jezika slovinskoga, na spasen’je i na razgovor duhovni pravovjernije[h] krstjana. Divkovićevi nasljedovatelji imitirali su to objašnjenje pa se npr. Posilović nada da će svojim djelom Cvijet od kriposti (1647.) “dati veliko utišen’je i razgovor u korist dušah krstanskijeh”. Stjepan Matijević svoj Ispovjedaonik (1630). piše “za dati pomoć bogoljubnijem krstjanom” “Razgovor” u ovome kontekstu i u promatranom razdoblju znači ‘utjehu’. Stoga se nije teško složiti s Rudolfom Strohalom koji je književni rad bosanskih franjevaca nazvao blagoslovenim nastojanjem. 7
DARIJA GABRIC´-BAGARIC´
O piscu, okolnostima i knjizi Već anegdotalna tvdnja da je Divković pisac bez životopisa potekla je iz nedostatka sigurnijih znanja i uvjerljivih dokaza o njegovu životu i djelovanju. Neposredni izvor je zapis fra Ivane Franje Jukića, koji je 1850. zabilježio da je Divković “pisaoc koji piše azbukom”, zaređen u samostanu u Olovu, školovao se u Italiji, bio kapelanom u Sarajevu, službovao u samostanima u Kreševu i Olovu, a na temelju “mrtvoslovnih knjiga samostana Sutiskoga” umro je u Olovu 1631. Ostali su istraživači, do novijih vremena, uglavnom ponavljali Jukićeve navode. Posrednim, ali pouzdanim smatramo podatke ispisane u naslovima njegovih djela, koji su sadržajno vrsta kolofona, ali smješteni na početak. Uobičajeno je bilo u njegovo, kao i u ranije i kasnije vrijeme, obavještavati čitatelja o nastanku djela, o autoru i o davatelju odobrenja za tisak, posvetiti djelo kojemu ugledniku itd. Divkoviće je tu shemu proširio objavom osobnih podataka. Naslovi četiri tiskana Divkovićeva djela izrečeni su po svojevrsnom obrascu, u kojem su pojedini navodi obavezni, neizostavni, što pretpostavlja da su autoru bili posebno važni. Tako naslovima kako ih uobičajeno navodimo Nauk krstjanski za narod slovinski (1611.) tzv. “veliki”, Sto čudesa aliti zlamen’ja blažene i slavne Bogorodice i Divice Marije (1611.), Besjede svrhu evanđel’ja nedjeljnijeh priko svega godišta (1616.) i Nauk krstjanski smnozijemi stvari duhovnijemi i vele bogoljubnijemi (1616.) popularno zvan “mali”. Divković dodaje da je prevodio iz jezika “dijačkoga” (latinskoga) na jezik slovinski, da je franjevac Provincije Bosna Argentina, naznačava mjesto i godište nastanka i tiskanja djela, ime tiskara, a o sebi kaže da je bogoljubni bogoslovac fra Matije Divković iz Jelašak. Literatura o Divkoviću uvijek njegovo osobno ime navodi u obliku Matija, pa tako možemo reći da se ovomu piscu izgubio ne samo životopis nego i pravo ime. Jedini uzrok toga propusta može biti navika da ime pisca dolazi u genitivu (djelo fra Andrije, npr.), pa je piščev oblik Matije shvaćen kao genitiv prema nominativu Matija. Zabune ne bi trebalo biti upravo zato što je odrednica u N jd. (bogoslovac fra Matije). Divković u tumačenju Vjerovanja navodi popis apostola razlikujući nominativne oblike sveti Matija i sveti Matije. Razliku potvrđuje i u tumačenju kalendara, gdje sv. Matija, s atributom apostol, pada 23. veljače, kako je i u kalendaru Bandulavićevih Pištola i u Kašićevu 8
FRA MATIJE DIVKOVIC´A NAUK KRSTJANSKI ZA NAROD SLOVINSKI
(1611.)
Ritualu. Danas se taj svetac spominje 14. svibnja. Sveti Matije je sv. Matej, apostol i evanđelist, sa spomendanom 21. rujna, u Divkovićevo vrijeme kao i danas.1 Opisujući obred krštenja, pučko shvaćanje kumstva oprimjeruje iskazima u kojima je on subjekt: “ja fra Matije krstim Mandu, ja fra Matije jesam kum s Mandom”. Godina njegova rođenja je posredno utvrđena, opet slijedom podataka koje pisac daje o sebi u djelu Sto čudesa aliti zlamen’ja Blažene Divice Marije (1611.): “Fra Matije Divković iz Jelašak budući od četrdeseti i šest godišta i budući u Sarajevu, ovo poče pisati na [h]iljadu i šesat i deveto godište po porodu Gospodnjemu mjeseca svibnja na dvadeset i tri, u subotu.” Ta dva broja kažu da je 1563. godina Divkovićeva rođenja. U Nauku krstjanskom (1611.) također je ostavio bilješku o sebi: “Izpisa budući kapelanom u Sarajevu na [h]iljadu i šesat i deveto godište po porođen’ju Isukrstovu.” Svedemo li sve navedeno na objektivni podatak, reći ćemo da je rođen u Jelaškama, živio je od 1563. do 1631., pravim imenom Matije, franjevac, član Provincije Bosna Srebrena, autor četiriju djela. Za razumijevanje mnogih aspekata Divkovićevih djela valja kratko napomenuti da Bosnu Srebrenu u njegovo vrijeme čine područje Bosne i Hercegovine, krajevi oko Smedereva i Beograda, Podunavlje i Srijem, Slavonija, Lika, Krbava i Dalmacija. Ujedno je to i vrijeme procvata Provincije, porasta broja franjevaca i franjevačkih studenata, te izrazitoga dušobrižničkoga rada (Zirdum 1982: 285-286; Šarčević 2009: 433-434). Na političkoj razini Divkovićevo djelo nastaje u povoljnijim prilikama, očitovanim napretkom u trgovini, rastom gradova, pojavom trgovačkoga staleža koji preuzima ulogu podupiratelja franjevačkoga djelovanja (Šarčević 2009: 433-434). Katekizmi u hrvatskoj književnosti – Divkovic´evi prethodnici Sastavljanje katekizama odgovor je na zahtjeve Tridentinskoga sabora (1545.-1563.) za oživljavanjem religioznosti najširih slojeva puka i posebno skrbi za vjerski odgoj mladih. Poplava i popularnost katekizama na europskim prostorima tijekom 16. st. zahvatile su i hrvatske krajeve. 1
U Kašića je zabilježen u inačici Mateo. 9
DARIJA GABRIC´-BAGARIC´
Ubrzo nakon prvih europskih izdanja pojavljuju se hrvatski prijevodi i kompilacije najpoznatijih svjetskih katekizama, kao što su Dichiarazione più copiosa della dottrina christiana (1598.) isusovca Roberta Bellarmina (1542.-1621.), Dottrina christiana breve iz 1571. Jacoba Ledesme (1519.-1575.), te Summa doctrina christiana Petra Canisija (1521.-1597.). U 16. st. Zadranin Šime Budinić prevodi Canisijev katekizam pod naslovom Suma nauka krstjanskoga (izdan latinicom i ćirilicom u Rimu 1583.). Ćirilicom je u Veneciji tiskan Nauk krstjanski (1578.), prijevod Ledesmina djela iz pera dubrovačkoga isusovca Bartula Sfondratija. Splićanin, isusovac Aleksandar Komulović preveo je dva katekizma: Canisijev pod naslovom Nauk krstjanski za narod slovinski (1582.) i Bellarminov Nauk krstjanski kratak (1603.). U 17. st. svoje prijevode objavljuju Kašić (1617. i 1633.), Levaković (1628., 1629.), Radovčić (1662.) i prije svih Divković (1611. tzv. veliki Nauk i 1616. “mali”). Divković je između tiskanih katekizama mogao poznavati Komulovićev, Budinićev i Sfondratijev Nauk, pa se odmah otvara pitanje ovisnosti i razlika. Prema do sada poznatim podacima sva pobrojena izdanja podjednakoga su, uglavnom maloga, formata, ali bitno različita opsega. Tako Komulović svoj nauk izlaže na 35 stranica, dok dodacima (litanije na latinskome i latinske molitve) pripada 7 stranica.2 Budiniću je za poučavanje bilo dovoljno 126 listova. Sfondrati u malom formatu 12x7,5 ima 34 stranice. Ni mlađi autori nisu opširniji, pa Kašić svoj nauk zapisuje na 81 stranicu, Levakovićev ćirilički tekst broji 67 stranica (Štefanić 1940: 69-91). Nasuprot njima, Divkovićev Nauk (1611.) obaseže 308 listova, formata 15x10 cm. Vjerojatno iz praktično-didaktičkih razloga katekizmi su pisani u obliku dijaloga, u kojima se smjenjuju učiteljeva pitanja i učenički odgovori o temeljnim vjerskim istinama. Katekizmu pripadaju i tekstovi Božjih i crkvenih zapovijedi, glavnih molitava, poučava se o grijesima, o sakramentima itd., ali sve ukratko i jednostavno rečeno. Broj pitanja je podjednak u svih autora: u Ledesme 99, Bellarmino ima 95, Komulovićev iz 1603. sadrži 96 pitanja; Sfondratijev 89 (Šarčević 2009: 434). Divkovićev Nauk iz 1611. nije dijaloškoga tipa, premda se mogu nazrijeti tragovi “sugovorništva” u naslovima ili u tumačenjima kao retorička pitanja. U domaćoj tradiciji dijalog ne koristi samo Komulović u izdanju iz 1582. (Štefanić 1938: 6). 2
10
U taj broj ne ulaze dvije prazne stranice i jedna stranica s drvorezom.
FRA MATIJE DIVKOVIC´A NAUK KRSTJANSKI ZA NAROD SLOVINSKI
(1611.)
Usporedba s inojezičnim katekizmima pokazuje stanovitu sličnost s Canisijem, i to od početka do osmoga poglavlja prema sadržaju, a prema teološkim učenjima sličnost postoji u naglašavanju svetopisamske i crkvene predaje. Tzv. Rimski katekizam također je utemeljen na Bibliji, patrističkoj literaturi i zaključcima crkvenih sabora, što se odčitava i u Divkovićevu Nauku. Na Ledesmin utjecaj upućuje pobožnost Majci Božjoj i svecima, molitve za svaki dan, opsežna razmatranja o grijehu i u svezi s tim tumačenja ispovijedi, ispita savjesti, blaženstava i dr. – uz napomenu da je Ledesmin katekizam dijaloški i relativno kratak (Šarčević 2011: 1-18, rukopis).3 Vanjski opis Nauka Najizrazitija razlika između starijih hrvatskih katekizama i Divkovića je u sadržaju i opširnosti. Na početku Nauka smješten je sadržaj naslovljen Ukazan’je od veće stvari koje su pisane i stavljene u ove knjige s piščevom napomenom “svekoliko ove knjige zdrže petnaest poglavja”. Poglavlja su jasno izdvojena, i to tako da uz naslov dolazi i broj: Predeslovje, Kako imamo Isukrsta nasljedovati, Kako Isus pet službi hoće od pravoga krstjanina, zatim slijedi poglavlje o vjeri: tko je pravi vjernik, što je vjera, ufanje i ljubav (poglavlje od 1. do 5.). U šestome poglavlju tumači tekst Vjerovanja, Očenaša, Zdravo Marije, u sedmom Deset Božjih zapovijedi, Dvije naravne zapovijedi, Deset zapovijedi crkvenih, u osmome Sedam svetih sakramenata, s opširnim razlaganjem o misi, molitvi, posebno o Gospinoj krunici i molitvama Majci Božjoj, te dodaje molitve kroz dan. U devetome poglavlju govori o vlasti koju papa i Crkva imaju po Kristovu obećanju, zatim o prokletstvu i moći Crkve u borbi sa silama zla. Deseto poglavlje poučava o sedam smrtnih grijeha i grijehu protiv Duhu Svetomu, dok jedanaesto, najkraće poglavlje, govori o mogućnosti da se kršćanin opravda kajanjem, ispovijedi i sl. Dvanaesto poglavlje objašnjava načine dobivanja oproštenja. Kreposti su tema trinaestoga dijela, u četrnaestom je riječ o blaženstvima, o paklu i mukama osuđenih, o čistilištu. Završno 15. poglavlje naslovljeno Od slobodne volje čovječaske optimistični je zaključak kako čovjek svojim djelima može zaslužiti nebo ili pakao. 3
Za sigurno i precizno utvrđivanje utjecaja i mjere u kojoj je Divković preuzimao dijelove spomenutih katekizama trebalo bi provesti ozbiljno istaživanje, možda najprije s teološkoga stajališta, pa tek potom ocijeniti Nauk s književno-estetske strane. 11
Marijana Horvat
MATIJA DIVKOVIC´, STO CˇUDESA ALITI ZLAMEN’JA BLAŽENE I SLAVNE BOGORODICE, DIVICE MARIJE Povijesni kontekst U 17. st. u Bosni i Hercegovini javlja se praktično-vjerska književnost povezana s djelatnošću katoličke obnove, a u okviru protureformatorske književnosti kakva se razvijala u Dalmaciji, sjevernoj Hrvatskoj i kasnije u Slavoniji. Budući da je književnost Bosne i Hercegovine vezana isključivo za Katoličku crkvu, njezine ćemo nositelje naći prije svega među svećenicima, konkretno među franjevcima, najproširenijim i najpopularnijim bosanskim redom te tada rijetkim obrazovanim društvenim slojem, koji su, osim uobičajene pastoralne skrbi, djelovali i kao pisci, pa i političari, liječnici i dr. Franjevački su samostani mjesta ostvarivanja veza sa zapadnoeuropskim kulturama, rasadišta pismenosti i središta dušobrižničkoga rada (Divković 2000: 8). Na području Bosne i Hercegovine franjevci su već u srednjem vijeku bili veoma snažna duhovna snaga, posebice nakon osnutka Bosanske vikarije 1340. godine. Njihovo djelovanje nije prekinuto ni padom Bosne pod tursku vlast 1463. godine; štoviše, i dalje je intenzivno nastavljeno. Nakon turske okupacije jedan je dio Bosanske vikarije bio pod turskom vlašću, a drugi pod vlašću hrvatsko-ugarskih kraljeva, što je 1514. godine rezultiralo podjelom Vikarije na Bosnu Hrvatsku i Bosnu Srebrenu, koje su 1517. godine dobile status provincija (Pranjković 2005: 5). Franjevačka provincija Bosna Srebrena obuhvaćala je u drugoj polovici 16. st. i u prvim desetljećima 17. st. Bosnu, Hercegovinu, Dalmaciju, Liku, Krbavu, Slavoniju, Srijem, okolicu Beograda i Smedereva. 483
MARIJANA HORVAT
Njezini su predstavnici posebice pridonosili kulturnomu i vjerskomu oslobođenju puka koji se nalazio pod turskom okupacijom, što je uključivalo i spisateljsku djelatnost, u početku na latinskom jeziku, a od 1611. godine, tj. od objavljivanja prvih dvaju Divkovićevih djela, sve češće i na hrvatskom.1 Djela na hrvatskom jeziku pisana su štokavskom stilizacijom hrvatskoga književnog jezika, (i)jekavsko-ikavskim govorom, i to bosanicom (ili bosančicom) i latinicom. Pisci su jezik kojim su stvarali nazivali različito: slovinski, ilirički, bosanski, katkada i hrvatski (Vince 1990: 44), pa i naški, slavobosanski, dumanski (Pranjković 2005: 8). Književna je produkcija franjevaca Bosne Srebrene na hrvatskome jeziku osobito važna zbog njezina udjela u procesu standardizacije hrvatskoga jezika na štokavskoj osnovici. Franjevačka je djelatnost, osim na bosanskom tlu, veoma izražena i na širem hrvatskom prostoru, ponajprije u Dalmaciji i Slavoniji. Franjevački pisci rade na reformi jezika i stila, težeći za općim jezičnim standardom kojim bi se premostile razlike i zadovoljio što veći broj čitatelja. Jezik franjevačke književnosti karakterizira prepoznatljiva i prilično ujednačena uporabna norma u kojoj su određena izražajna sredstva postala modelom i odlikama koje svi nabožni pisci poštuju i nasljeduju, što je imalo bitnu ulogu u standardizacijskim kretanjima. Velik je utjecaj u tom procesu imala Katolička crkva u posttridentskom razdoblju svojim nastojanjima oko jezičnoga jedinstva na južnoslavenskom prostoru, odnosno odlukama o uvođenju zajedničkoga književnog jezika (tzv. opći jezik, lingua communis) koji bi mogao pokriti čitav narječno neujednačen prostor te tiskanjem knjiga na općerazumljivom književnom jeziku. Fra Matija2 Divković, književni stvaralac na narodnom, hrvatskom jeziku, jedan je od najutjecajnijih pisaca bosanske franjevačke književnosti. Utvrđeno je da je za temelj svojega književnog jezika uzeo ijekavsku štokavštinu s elementima ikavice, kakvom se govorilo između Olova i Kreševa u Bosni, te da je na tu osnovicu naslojio jezična svojstva pisaca hrvatske srednjovjekovne i renesansne književnosti, dalmatinske i dubrovačke. 1
2
Neki su od njih pisali latinskim i talijanskim jezikom, a dosta je i onih koji su pisali i latinskim i hrvatskim jezikom. O tome v. u Pranjković 2005: 7. Ivo Pranjković (2005: 15) navodi da bi se zapravo “trebalo pisati fra Matije, zato što se tako Divković potpisivao te zato što je u njegovome crkvenom kalendaru iz velikoga Nauka sv. Matija svetac koji se slavi 24. veljače, a sv. Matije, tj. Matej apostol, slavi se 21. rujna”, ali se i sam služi ustaljenim imenom Matija.
484
MATIJA DIVKOVIC´, STO CˇUDESA ALITI ZLAMEN’JA BLAŽENE I SLAVNE BOGORODICE, DIVICE MARIJE
Život i djelo fra Matije Divkovic´a O životu fra Matije Divkovića iznimno je malo podataka. Rođen je 1563. godine u Jelaškama, a umro 21. kolovoza 1631. godine u Olovu. Pripadao je Franjevačkoj provinciji Bosna Srebrena. Poznato je da se zaredio u olovskom samostanu, da je u Italiji studirao filozofiju i teologiju, bio kapelan u Sarajevu te djelovao u samostanima u Olovu i Kreševu. Osim podataka koje doznajemo od samoga Divkovića, odnosno iz njegovih tekstova, najviše ih nalazimo u zapisima fra Ivana Franje Jukića. Što se književnoga stvaralaštva tiče, Matija Divković autor je četiriju djela: Nauk krstjanski za narod slovinski (1611.), Sto čudesa aliti zlamen’ja blažene i slavne Bogorodice, Divice Marije (1611.), Besjede svrhu evanđel’ja nedjeljnijeh priko svega godišta (1616.) i Nauk krstjanski s mnozijemi stvari duhovnijemi i vele bogoljubnijemi (1616.). Prva su dva ujedno i prva djela tiskana na narodnom jeziku i pismom dostupnim širem krugu čitateljstva. Time označavaju prekretnicu u povijesti pisane riječi na tlu Bosne i Hercegovine. Važno je istaknuti da će Divkovića u tom pogledu slijediti mnogi franjevci Bosne Srebrene. Sva su djela pisana bosanicom (ili bosančicom, odnosno slovima srpskim, kako kaže sam Divković) i objavljena u Mlecima. Za to se pismo autor odlučio jer je bosanica imala dugu tradiciju u Bosni, znali su je svi pismeni ljudi, bila je poslovno pismo, pismo stećaka, službeno pismo u franjevačkim samostanima, što Divković nije mogao zanemariti pišući za pobožni bosanski puk (Divković 2000: 16). Osim toga, bosanica je bila poznata u Dalmaciji, Poljicama i Dubrovniku. Spomenimo da su i u Slavoniji za turskoga vremena tekstovi na hrvatskom jeziku pisani bosanicom. Divković je svoja djela objavljivao uz financijsku pomoć katoličkih trgovaca, kojima ih je onda posvećivao (Džaja 1982: 281). Tako je Nauk krstjanski (1611.) posvetio sarajevskomu građaninu Antunu Grgureviću i njegovu sinu Pavi, a Besjede makarskomu biskupu Bartolu Kačiću.3 Djela su nabožnoga karaktera, a po tematici i sadržaju odgovaraju srednjovjekovlju. Ti su tekstovi svojim najvećim dijelom prijevodni i kompilatorski, čiji su izvori najpoznatija djela kršćanske književnosti. Sam autor piše da je djelo privedeno iz jezika dijačkoga (= latinskoga) 3
Spomenimo da je Divković posvete pisao stilom tipičnim za taj žanr te da način izražavanja u posvetama odudara od njegova uobičajena izraza, no to bi mogao biti predmet kojega drugog rada. 485
MARIJANA HORVAT
te ispisano i složeno, odnosno prerađeno autorskim zahvatom u tekst. Imaju propagandni karakter, okrenuta su čitatelju i prilagođena shvaćanjima puka za koji su pisana, što im je priskrbilo veliku proširenost i popularnost. Zbirku Marijinih čudesa obradit ćemo u posebnom poglavlju, dok ćemo ostala djela prikazati samo u osnovnim crtama. Matija Divković, kao što je poznato, autor je dvaju Nauka krstjanskih, popularno nazvanih veliki (1611.) i mali (1616.).4 Oba su prijevodi i kompilacije ili preradbe djela Dottrina christiana breve Jacoba Ledesme i djela Dichiarazione più copiosa della dottrina christiana Roberta Bellarmina, ali za prvi još nisu poznati svi izvori. Nauci su katehetska djela u kojima se u dijaloškom obliku raspravlja o osnovnim postulatima katoličke vjere (Divković 2000: 14). Nauk iz 1611. godine namijenjen je prije svega svećenicima. Sadržava razmatranja o misi, sakramentima, molitvama, Božjim zapovijedima i sl. Nauk iz 1616. godine usmjeren je puku. Bio je iznimno popularan, o čemu svjedoči velik broj ponovljenih izdanja (25). Kako se može razabrati iz samoga naslova, poučnomu je tekstu Divković dodao i različita nabožna književna djela. Stoga ćemo tu primjerice naći Plač Blažene Divice Marije, Verši Abramovi,5 Život svete Katarine složen u verše, Verši prilike Isukrstove; i to u Divkovićevoj preradbi. Besjede izravno produžuju “sve do u 17. stoljeće kontinuitet srednjovjekovnog svjetonazora i srednjovjekovne refleksivne, pučko-propovjedne proze” (Hercigonja 1982: 61). To je Divkovićevo najopsežnije djelo. Besjede sadržavaju 66 priča. Pune su slika paklenih muka i srednjovjekovnih predodžaba o poimanju dobra i zla. Osnovni izvor prema kojemu su nastale jest tekst Sermones discipuli de tempore et de sanctis Johannesa Herolta te tekst Sermones dominicales totius anni V. Pepina. Sto cˇudesa aliti zlamen’ja blažene i slavne Bogorodice, Divice Marije Bogorodičina čudesa najljepši su i najvažniji dio legendarne književnosti te najpopularniji žanr nabožne književnosti zapadnoga kruga 4
5
Zanimljivo je da je ime motivirano formatom, a ne sadržajem, odnosno brojem stranica, odnosno listova. Veliki je Nauk dobio ime po tome što je većega formata, iako ima manji broj stranica, dok mali Nauk ima više stranica, ali je formatom manji. To je jezičnostilska redakcija Vetranovićeva Posvetilišta Abramova.
486
MATIJA DIVKOVIC´, STO CˇUDESA ALITI ZLAMEN’JA BLAŽENE I SLAVNE BOGORODICE, DIVICE MARIJE
europskoga srednjega vijeka. Poticaj razvoju toga žanra dobiven je širenjem Marijina kulta nakon ekumenskoga koncila u Efezu (431. godine) koji Mariju oficijelno prihvaća kao bogorodicu. Marijina se legenda oblikuje u sferi zapadnoeuropske kršćanske duhovnosti, otkrivajući često svoje orijentalne i antičke, grčke tematsko-motivske izvore. Od prvih poznatih sačuvanih tekstova mirakula Grgura Tourskoga (6. st.) kompleks tema i motiva mirakulorija stoljećima se obogaćivao da bi vrhunac svoje ljepote i umjetničke kreativnosti doživio u 13. stoljeću, posebice u Francuskoj (Hercigonja 1975: 303). Otad više puno toga nije moglo biti dodano te je dostignuta granica koja je najavljivala iscrpljenost žanra. Trinaesto je stoljeće zlatno stoljeće Marijinih čudesa u zapadnoeuropskoj književnosti, a dalo je, zajedno s 14. stoljećem, najveće i najpoznatije zbirke Marijinih čudesa na latinskom i na narodnim jezicima.6 Među kasnijim latinskim zbirkama ističe se zbirka Promptuarium Discipuli de miraculis beatae Mariae Virginis Johannesa Herolta (kr. 14. st.-1468.), posljednji, četvrti dio njegova djela Sermones Discipuli de tempore et de sanctis cum Promptuario exemplorum et de miraculis beatae Mariae Virginis (Petrović 1982: 177). Ta je zbirka dokazano izvor Divkovićevih Sto čudesa aliti zlamen’ja blažene i slavne Bogorodice, Divice Marije.7 Djelo se obično navodi samo pod naslovom Discipulus; i Divković ga jednostavno zove Dišipuo (v. napomenu “dovle Dišipuo” u 74., 79. i 85. čudu), dok ime njemačkoga dominikanca Johannesa Herolta nigdje eksplicitno ne spominje. Johannes Herolt bio je poznat po svojim ciklusima propovijedi za crkvenu godinu na latinskom jeziku. Njegov je Discipulus imao iznimnu popularnost, posebice nakon što je objavljen tiskom8, te bio izvor brojnim suvremenim i kasnijim pretiscima, prijepisima, prijevodima, preradbama i kompilacijama.9 Tako je izvor i hrvatskoglagoljičnim Disipulima iz 16. st. Šime Urlić (1911: 253) pretpostavlja da se Matija Divković služio mletačkim izdanjem Heroltova djela iz 1598. godine. 6
7
8
9
Spomenimo da se hrvatska srednjovjekovna književnost susrela s Marijinim čudesima kao podvrstom legendarne nabožnopripovjedne proze krajem 14. st. Za utvrđivanje izvora Divkovićevih djela osobito je zaslužan Šime Urlić (v. Urlić 1911. i 1921.). Iako najstarija izdanja Heroltova Discipulusa pripadaju 15. st., pouzdano se ne zna godina prvotiska, ni djela u cjelini ni dijela Promptuarium Discipuli de miraculis beatae Mariae Virginis (Petrović 1982: 182). Ostala njegova djela takvu popularnost nikada nisu mogla dostići. 487
NAPOMENA PRIREÐIVACˇICA
Transkripcija teksta Nauk krstjanski rađena je prema primjerku sign. S VI 47 b koji se čuva u knjižnici Franjevačkoga samostana u Kraljevoj Sutjesci, osim kalendara koji je prema primjerku sign. R II B-8°-1a iz Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu i prema primjerku sign. R-789 iz Knjižnice Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu. Zbirka legendi i priča Sto čudesa aliti zlamen’ja blažene i slavne Bogorodice, Divice Marije transkribirana je prema primjerku sign. S VI 47 b koji se čuva u knjižnici Franjevačkoga samostana u Kraljevoj Sutjesci. Transkripcija s bosančice na latinicu provedena je prema sljedećim načelima. Sve jezične osobitosti Divkovićeva djela (glasovne, oblične, tvorbene, leksičke, sintaktičke) sačuvane su u potpunosti. U transkripciji su bez promjene prenesena fonološko-morfološka pravopisna načela (jednačenje/nejednačenje po zvučnosti, po mjestu tvorbe, redukcije). Velika i mala slova, sastavljeno i rastavljeno pisanje riječi te upravni govor uređeni su prema suvremenim pravopisnim pravilima. Izvorna interpunkcija bi zbog svoje nesustavnosti i nesređenosti otežavala razumijevanje teksta, zbog čega je djelomično usklađena s današnjom normom. Divković u malom broju slučajeva primjenjuje pravopisno pravilo po kojem se uz prijedloge k i s dopisuje samoglasnik kojim počinje sljedeća riječ: ki Isusu; si Isukrstom, so ostalijemi. Kako bi prihvaćanje toga uzusa nepotrebno opteretilo tekst, prijedlozi su u transkripciji pisani prema suvremenoj normi. Kratice su razriješene u okruglim zagradama. U uglatim su zagradama smještene intervencije priređivača, upisani nečitljivi ili rekonstruirani dijelovi riječi. Ispravljene su očite tiskarske pogreške. Brojevi su u izvorniku pisani bosaničkim slovnim oznakama, što je u transkripciji zamijenjeno arapskim. 609
Na mjestu praslavenskoga jata Divković je pisao dvoslov <ie>, koji je u transkripciji zamijenjen sljedovima je/ije ovisno o kvantiteti sloga, odnosno u skladu sa suvremenim pravopisom. Međusamoglasničko /j/ u izvorniku je katkad izostavljeno, pa je u transkripciji dosljedno upisano na odgovarajuće mjesto (Maria→Marija; hotiaše→hotijaše). Dvoslov <ar> za samoglasno /ŗ/ transkribiran je običnim <r> (parvo→prvo). Izostavljeni suglasnik /h/ dodan je u uglatim zagradama u svim pozicijama i kategorijama (glagolski oblici, zamjeničke enklitike itd.). Omega se piše na mjestu prefiksa od i ot, što je transkribirano kao ot pred bezvučnim suglasnikom. Omegom pisan prijedlog prenesen je kao od. Provedenu i neprovedenu jotaciju Divković je registrirao tako što je uspostavio opreku između slovnih kombinacija <\l> / <\N>; <\ l N> / <\NI> za foneme /ļ/, /ń/ i dvoslova <lI> / <NI> za sljedove l’j; n’j. To je dosljedno provedeno i u transkripciji, gdje je nesliveni izgovor označen kombinacijama <l’j>, <n’j>, a sliveni dvoslovima <lj>, <nj>. Također je dosljedno provedeno razlikovanje dvoslova <dj> i jednoslova <đ >. <\> / <\I > čitano je kao /đ/ i kao /ć/. <щ> je transkribiran kao <št>, rjeđe sa <šć>. U Rječniku nepoznatih riječi i u Tumaču imena i izraza zapisani su prilagođeni, kanonski oblici.
610