Perina Meić | Smjerokazi. Teorijske i književnopovijesne studije

Perina Meić

SMJEROKAZI

(teorijske i književnopovijesne studije)

KAZALO UVODNA NAPOMENA.......................................................................7 I. TEORIJA POVIJESTI KNJIŽEVNOSTI Načela metodološkoformacijske analize .......................... 11 Modeli žanrovskih povijesti književnosti u hrvatskoj znanosti o književnosti .................................... 25 II. POVIJEST KNJIŽEVNOSTI – TEORIJA I PRAKSA / METODOLOŠKOFORMACIJSKE ANALIZE Periodizacija novije hrvatske književnosti – teorijski aspekti i praktične realizacije ............................... 39 Marin Držić i povijest hrvatske književnosti .................123 Hrvatska mlada lirika – poetička i politička razmeđa novije hrvatske književnosti .............................168 III. KNJIŽEVNOPOVIJESNI FRAGMENTI Hrvatska priča dvadesetog stoljeća .................................213 Proljeća Ivana Galeba Vladana Desnice u procesu semioze ................................222 Živjeti da bi se pripovijedalo, pripovijedati da bi se živjelo – romaneskni opus Mirka Kovača .........................................242 LITERATURA ....................................................................................295 IMENSKO KAZALO ........................................................................308 NAPOMENA ................................................................................................313 BILJEŠKA O AUTORICI .............................................................................314

5

UVODNA NAPOMENA

O

va je knjiga, djelomično, nastavak istraživanja koja sam započela 2000. godine i koja sam objavila u knjizi Čitanje povijesti književnosti: metodološki modeli književnopovijesnih istraživanja u hrvatskoj znanosti o književnosti.

Počinjući istraživati povijest književnosti, suočila sam se tada s nizom problema koje sam pokušala riješiti ponudivši vlastito teorijsko viđenje problema, odnosno tumačenje teorije povijesti književnosti.

Tako teorijski artikulirane “smjerokaze“ (pr)ovjeravala sam analizirajući povijesti književnosti i književnopovijesne studije (ili njihove dijelove – npr. o Držiću ili Hrvatskoj mladoj lirici), te analizirajući pojedinačne probleme književnopovijesne metodologije (npr. periodizacija).

Artikuliranje pogleda na pitanje teorije povijesti književnosti nametnuo je i problem terminologije. Rješavala sam ga svjesna svih izazova, dvojbi i problema koje ono nosi, a oni nisu bili mali.

Terminološke dileme rješavala sam po načelu analogija (kako je i nastao pojam metodološkoformacijska analiza) ili po načelu preoznačavanja, tj. djelomičnog redefiniranja ili dopunjavanja odranije poznatih termina (npr. nazivi za književnopovijesne rodove).

Važnije od rješenja problematičnih i otvorenih pitanja terminologije (a njima svjedočimo svakodnevno), bilo je ukazati na problem, odnosno pokušati pokazati mehanizme funkcioniranja povijesti književnosti na metodološkoj razini i u tom smislu ponuditi alternativu sveprisutnoj skepsi u povijest književnosti.

Nemajući iluzije o tomu da je povijest književnosti vrlo često produkt (da ne kažem konstrukt) svoga autora i svoga vremena (a onda i svega što to vrijeme nosi – npr. ideologije ili kulture u najširem smislu), ja je promatram kao osobit znak koji valja pomno metodološki analizirati.

7

Istraživanje metodologije povijesti književnosti otvara, kako se čini, nove mogućnosti i perspektive ne samo u “uskom“ obzoru povijesti književnosti kao književnoznanstvenog žanra – kako je definiram, nego i u studiju književnosti općenito i njegovih otvorenih pitanja.

O postojanju otvorenih metodoloških pitanja osvjedočila sam se, tijekom dosadašnjeg istraživanja, mnogo puta - kao netko tko se bavi poviješću književnosti s teorijske perspektive, i kao netko tko i sam piše tekstove književnopovijesnoga tipa.

Oni su osobito došli do izražaja onda kad sam američkom čitatelju trebala, na par kartica teksta, i u primjerenoj formi, sažeti “povijest“ kratke priče u hrvatskoj književnosti 20. stoljeća. Izazov su bili i opusi Mirka Kovača i Vladana Desnice.

U tom su kontekstu književnopovijesne studije iz trećeg poglavlja knjige zapravo pokušaji da se otvoreni problemi metodologije riješe “u praksi“.

Ono što mi se na kraju čini izvjesnim, jest da je moja “priča“ o povijesti književnosti tek započeta. Na tom je istraživačkom putu još mnogo izazova, otvorenih pitanja i pokoji smjerokaz. Idući stopama prethodnika na tom sam putu i sama pokušala ostaviti pokoji trag.

Autorica

8

NAČELA METODOLOŠKOFORMACIJSKE ANALIZE

B

risanjem čvrstih granica između književne teorije i prakse u znanosti o književnosti sve se češće u pitanje dovode tradicionalni modeli izučavanja književnosti. Afirmiraju se teorije u kojima se, u odnosu na tradicionalno zatvorene istraživačke sustave, i sam pojam književnosti proširuje izvan okvira institucionaliziranih, usko shvaćenih književnih korpusa. U takvoj situaciji posve je opravdana potreba za temeljitim preispitivanjem metodoloških modela povijesti književnosti.

Mnoštvo književnih teorija koje nastoje ponuditi epistemološki prihvatljivo objašnjenje onoga što je svojstvo povijesti književnosti “u praksi“ može biti poticajno za izgradnju teorije povijesti književnosti koja bi ponudila osuvremenjenu i znanstveno relevantnu osnovu za proučavanje njezinih metodoloških modela. Štoviše, nužnost proučavanja temeljnih metodoloških svojstava ovakvog oblika izučavanja književnosti siguran je pokazatelj potrošenosti dosadašnjih teorijskih hipoteza, ali i pokazatelj pojavljivanja različitih, modernijih metodoloških pristupa i modela u kojima je evidentan radikalni prekid s tradicionalno monološkim književnopovijesnim svjetonazorom.

Da bi se istražile zakonitosti na temelju kojih funkcionira povijest književnosti, i njezini metodološki modeli – a s obzirom na činjenicu da povijest književnosti jest složeni književnoznanstveni žanr – potrebno je postaviti epistemiološki okvir koji će istaknuti osobitosti ovakvog oblika proučavanja književnosti, te omogućiti razmatranje problema na višoj, spoznajnoteorijskoj razini, jer ne treba posebno isticati da su upravo pitanja književnopovijesne metodologije zapravo pitanja o smislu i prirodi književnosti uopće.

11

Na teorijskoj razini povijest književnosti kao oblik proučavanja literature, s obzirom na temeljne zadaće, može se definirati kao proces rekonstrukcije i interpretacije književnih tekstova i književnih sustava u dijakronijskoj, ali i sinkronijskoj perspektivi. Proučavanje povijesti književnosti s obzirom na njezine modele, koju nazivam metodološkoformacijskom analizom1, podrazumijeva prepoznavanje i opisivanje književnopovijesnih metodoloških modela, tj. književnopovijesnih rodova, vrsta i podvrsta.

Na prvoj razini ovog istraživanja bit će riječi o dinamičnoj interakciji dvaju književnopovijesnih rodova. Književnopovijesni rodovi su spekulativno formirane virtualne kategorije koje izražavaju metodološke mogućnosti književnopovijesnog proučavanja literature.

Na temelju mogućih načina rješavanja ključnih problema književnopovijesne metodologije prepoznaju se dva književnopovijesna roda: kontekstualno–dijakronijski i tekstualno–sinkronijski.

Sklonost faktografiji, te rekonstrukcijskom i dijakronijskom pristupu tekstu, kao i podređenost izvanknjiževnim činjenicama u izučavanju književne građe, parametri su koji dominiraju u kontekstualno–dijakronijskom književnopovijesnom rodu. U izboru književne građe, kada je riječ o ovomu rodu, teži se sveobuhvatnosti. Periodizacija je najčešće determinirana društvenim, političkim ili kulturološkim pojavama. U analizi književnih tekstova velika se važnost pridaje izučavanju autorova života, a interpretacija književnoga djela podrazumijeva i vjerodostojnu rekonstrukciju povijesti njegove recepcije.

Interpretativno–estetičke, sinkronijske i unutarknjiževne istraživačke perspektive odrednice su tekstualno–sinkronij1

12

Termin metodološkoformacijski nastao je po analogiji s terminom stilska formacija Aleksandra Flakera. Detaljniju razradu teorijskih aspekata metodološkoformacijske analize kao i njezinu primjenu prezentirala sam u knjizi Čitanje povijesti književnosti: metodološki modeli književnopovijesnih istraživanja u hrvatskoj znanosti o književnosti (2010.).

skog književnopovijesnog roda. Pored njih, ovaj književnopovijesni rod karakterizira fokusiranje na istinske umjetničke vrijednosti, a visoki kriteriji vrijednosne prosudbe često rezultiraju suženim izborom pisaca, odnosno zanemarivanjem i isključivanjem marginalaca iz književnopovijesnog istraživanja. Periodizacija se zasniva na poetičkim, a ne generacijskim načelima. Interpretacija književnoga teksta kao i njegovo vrednovanje određeno je prvenstveno sinkronijskom pozicijom, odnosno aktualnim povjesničarevim vremenom, pa se sukladno tomu, istraživanju recepcije u povijesnoj perspektivi ne pridaje velika važnost.

Proučavanje razlika, ali i međusobnih odnosa, između ova dva roda može pomoći u razrješenju mogućih dilema književnih povjesničara vezanih za odabir optimalnog metodološkog pristupa u opisu književne građe.

Artikulacija metodoloških načela povijesti književnosti na razini rekonstrukcije i interpretacije Osnovna pretpostavka svake ozbiljne znanosti jest postojanje pouzdanih istraživačkih metoda. Na toj pretpostavci svaka znanost potvrđuje svoj znanstveni legitimitet.

Povijest književnosti kao književnoznanstvena disciplina također se suočava s pitanjem zadovoljavaju li njezine metodološke tehnike minimalne pretpostavke znanstvene objektivnosti. U tom smislu prvo što se nameće jest dvojba može li se književni povjesničar osloniti na rad svojih prethodnika ili uvijek mora preispitivati rezultate do kojih su oni u svojim istraživanjima došli.

Ako bi temeljito proučavanje književne prošlosti značilo i njezinu konačnu interpretaciju, pretpostavka je da bi ponovno iščitavanje književnih djela iz prošlosti bilo nepotrebno. U tom bi slučaju književni povjesničar bio upućen samo na proučavanje suvremenih književnih tekstova ili onih o kojima književna povijest ili kritika nisu izrekle svoj 13

sud. Pisanje povijesti književnosti, u tom slučaju, moglo bi se svesti na “dopisivanje“ na rad zadnjeg povjesničara književnosti.

Danas, unatoč svim problemima, ogromnom poslu i naporima koji stoje pred njezinim autorima književna povijest ipak postoji, a svijest o složenosti njezine strukture u djelima nekih teoretičara poprima oblik ideje u kojoj se o ovakvom vidu književnoznanstvene djelatnosti počinje govoriti i kao o formi mišljenja o literaturi.

Specifičnost književnopovijesne metodologije u odnosu na metodologije drugih znanosti očituje se i u činjenici da je predmet njezina proučavanja iznimno kompleksan, te da značenje književnog djela nije zauvijek određeno i dano. S obzirom na široke mogućnosti istraživanja koje se otvaraju pri izučavanju tako složenog predmeta ne čudi što su rezultati književnopovijesnih istraživanja često ovisni o povjesničaru književnosti.

Dakako, tu se ne može zaobići ni činjenica da je književni povjesničar dio određenog društvenog, akademskog ili političkog miljea, čime se u proces književnopovijesne rekonstrukcije i interpretacije uključuje četvrti faktor književne komunikacije – kontekst.

Kroz ideju o kontekstualnoj determiniranosti povijesti književnosti prilično se jasno mogu definirati razlike između dvaju književnopovijesnih rodova: kontekstualno–dijakronijskog i tekstualno–sinkronijskog.

Književnopovijesni uradci u kojima dominira kontekstualno–dijakronijski književnopovijesni rod veliku pozornost poklanjaju dokumentarističkom načinu katalogiziranja književnih činjenica.

Danas se želja za preciznom rekonstrukcijom povijesti po svaku cijenu pretvara u polemički dijalog između tzv. monološkog tipa književne povijesti u kojoj se očituju manifestacije dominantnoga diskursa epohe, s konceptima književnopovijesnoga istraživanja u kojima se ističe kom14

NAPOMENA

T

ekstovi objavljeni u knjizi Smjerokazi: teorijske i književnopovijesne studije nastajali su u periodu od 2000. do 2011. godine.

Svi su objavljeni u zbornicima i periodičkim publikacijama u Hrvatskoj i BiH: 1. Hrvatska priča dvadesetog stoljeća, Mostariensia, br. 21, Mostar, 2005.

2. Modeli žanrovskih povijesti književnosti u hrvatskoj književnoj znanosti, Izraz, br. 29, jul–septembar, Sarajevo, 2005.

3. Proljeća Ivana Galeba Vladana Desnice u procesu semioze, Republika, LXIII, br. 7-8, kolovoz, Zagreb, 2007.

4. Načela metodološkoformacijske analize, Zbornik radova X., Smjerovi i metodologije komparativnog proučavanja hrvatske književnosti, ur. Cvijeta Pavlović i Vinka Glunčić–Buzančić, Književni krug, Split, 2008.

5. Marin Držić i povijest hrvatske književnosti, Zbornik radova XI., Držić danas. Epoha i nasljeđe, ur. Cvijeta Pavlović i Vinka Glunčić–Buzančić, Književni krug, Split, 2009.

6. Živjeti da bi se pripovijedalo, pripovijedati da bi se živjelo – romani Mirka Kovača, Motrišta, br. 53, Mostar, 2010.

7. Periodizacija novije hrvatske književnosti – teorijski aspekti i praktične realizacije, Zbornik radova XII., Istodobnost raznodobnog. Tekst i povijesni ritmovi, ur. Cvijeta Pavlović, Vinka Glunčić–Buzančić i Andrea Meyer–Fraatz, Književni krug, Split–Zagreb, 2010.

8. Hrvatska mlada lirika – poetička i politička razmeđa novije hrvatske književnosti, Zbornik radova XIII. Poetika i politika kulture nakon 1910. g., ur. Cvijeta Pavlović, Vinka Glunčić–Buzančić i Andrea Meyer–Fraatz, Književni krug, Split–Zagreb, 2011.

313

Tekstovi prvih dvaju poglavlja mjestimice su prilagođeni tako da bi se izbjegla ponavljanja teorijskih pretpostavki primijenjenih u analizi. U tekstovima trećeg poglavlja korekcije su bile stilske naravi.

314