Željko Ivanković | Hod rubovima svjetova. Putopisni dnevnici

Hod rubovima svjetova Putopisni dnevnici

Ex libris, 2015.

Biblioteka Izabrana djela Željka Ivankovića, knjiga četvrta Izdavači Ex libris, Rijeka – Synopsis, Sarajevo, 2015.

Za izdavače: Željko Međimorec, Ivan Pandžić Urednici: Zoran Grozdanov, Ivan Lovrenović Dizajn: Damir Bralić Prijelom: Lana Grahek Tipografija: Nikola Đurek (Brioni Custom, Plan Grotesque) Tisak: Denona CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Sveučilišne knjižnice Rijeka pod brojem 130101054 ISBN 978-9958-587-52-8 (cjelina) ISBN 978-9958-587-70-4 (knj. 2) ISBN 978-953-6932-51-1 (za BiH) Knjiga se objavljuje uz financijsku potporu Ministarstva kulture i sporta Kantona Sarajevo. © Željko Ivanković i Ex libris, 2015.

Sadržaj 9

Predgovor — Putopisanje rubovima svjetova

17 87 163 307

Jedna njemačka priča Američki dnevnik Njemački dnevnik Riječki dnevnik

363

Bilješka o piscu

Američki dnevnik U vili Liona Feuchtwangera, 1996.

01/02—01/05/96 87—159 str.

Jedna njemačka priča Rubovima komunizma fragmenti iz 1985.

17—83 str.

Njemački dnevnik U kući Heinricha Bölla, 2000.

31/05—29/09/00 163—303 str.

Riječki dnevnik U rezidenciji Kamov, 2012.

02/05—01/06/12 307—362 str.

Putopisanje rubovima svjetova U trideset i pet godina plodnoga stvaralaštva gotovo da nema žanra u kojem se Željko Ivanković nije okušao: piše romane, priče, poeziju, dnevnike, eseje i studije, radio-drame, znanstvene članke, publicističke tekstove, književne kritike... Koliko god različiti bili žanrovi, ali i teme kojima se bavi, sve su to načini na koje, zapravo, pisanjem artikulira sebe samoga, označava koordinate svojega svijeta usuprot ljudskoj gluposti.

Posvećen književnosti kao pozivu i pomno predan pozivu kao najvažnijem poslu, Željko ne podilazi ni književnim modama ni publici niti kritici te već samim time, posebice u naše kaotično i nemirno vrijeme, svjedoči o vlastitoj nutarnjoj postojanosti i vjernosti sebi samom kao piscu. Pisanje je za njega pitanje intelektualne i ljudske čestitosti. A književne nagrade, ponovljena izdanja, prijevodi njegovih djela na strane jezike – sve to svjedoči da njegovu artikulaciju svijeta brojni čitatelji prepoznaju srodnom ili poticajnom za vlastitu tihu i ustrajnu pobunu. Željkov angažman kao neovisna intelektualca je, kako i sam reče u jednom od svojih intervjua, angažman dječaka iz bajke ‘Carevo novo ruho’ kad pred svima naglas kaže: ‘Pa što se svi folirate, car je gol!’. On ostaje vjeran tom angažmanu i tom glasu. Miljenko Jergović ga stoga i nazvao ‘grandioznom figurom samoće’.

U svojem aktivnom književnom životu – razvedenom koliko prema unutra (sebi), toliko i prema van (publici) – četiri puta je dosad boravio na studijskim gostovanjima: na Humboldtovom sveučilištu u Berlinu 1985. (četiri mjeseca), u Zakladi Liona Feuchtwangera u Los Angelesu 1996. (tri mjeseca), u kući Heinricha Bölla u Langenbroichu 2000. (četiri mjeseca) i u Rezidenciji Kamov u Rijeci 2012. (mjesec dana). Bila su to privilegirana vremena za pisanje i čitanje, motrenje i susrete.

Upravo za tih putovanja nastali su i putopisni dnevnici okupljeni u ovoj knjizi.

U četiri odredišta Željko je putovao na razmeđima ključnih svojih formativnih razdoblja: u Berlin kao tridesetogodišnjak

9

u počecima svoje javne književne karijere (tada je bio urednik brojnih časopisa i autor dviju zbirki poezije, a bosanskohercegovačka književnost, unatoč različitostima, činila se kompaktnom cjelinom), u Los Angeles kao četrdesetogodišnjak u zrelosti svojega stvaralaštva prokušana ratom i raspadom poznatoga svijeta iz kojega su se raslojavali razno-razni ‘neprijatelji’ (iza Željka već je nekoliko zbirki kratkih priča, prijevodi, dva romana te dnevnik iz opkoljena i napadnuta Sarajeva), u Langenbroich o svom 46. rođendanu kao već posve etabliran pisac s lektirnim i antologijskim naslovima u osiromašenoj zemlji koja još ne nalazi svoj stabilni mir, te, naposljetku, u Rijeku nakon još niza zrelih knjiga, nagrada, prijevoda na čak šesnaest jezika, ali i iskustva gorčine jer ga je, napadnuta zbog kritike fundamentalizma, malo tko u Sarajevu javno branio, što je, čini se, cijena za otvorenost, kritičnost i vjernost čestitosti. Željkove putopisne dnevnike možemo čitati na niz razina na kojima su svjesno i napisani: kao dobar turistički vodič s naglaskom na umjetnost i književnost, kao vodič kroz kulturu prostora kroz vremenske slojeve, kao neizravan portret pisca i putopisca, naprosto kao svjedočanstvo vremena ili pak bilješke za moguće nove tekstove, ali i kao propitivanje samoga žanra putopisa. Sve koordinate se, naposljetku (ili na početku), upisuju u jednu: spisateljsku. I ljudsku, dakako.

Putopis najčešće biva definiran kao prozna književna vrsta u kojoj su putovanje i izgled proputovanih predjela ili zemalja povod za umjetničko oblikovanje zapažanja, dojmova i razmišljanja o svemu što je putopisca zaokupilo na putovanju. Željkova putovanja ne uključuju tek kretanja po vanjskom, geografskom prostoru, nego istodobno, štoviše i intenzivnije, oranje po poljima asocijacija, prisjećanja i dojmova u traganju za orijentirima, za prostorom kulture iza geografije i vreve povijesti. Kao diskurzivni modus odabrao je dnevnik, što mu omogućuje boravljenje u sadašnjosti iskustva i doživljaja te nedovršenost i otvorenost izraza. Putopisac ne razvezuje priče, nego svoje zapisane tragove ostavlja visjeti

10

na karti geografije smisla. Stoga su njegovi dnevnici poput fragmenata za druga, nova putovanja u pisanje i pamćenje.

Za kakvu novu priču ili intelektualnu (auto)biografiju kad ga one prizovu. Njegov stil kadikad podsjeća na stil Heinricha Bölla, pisca kojega voli i kojega je prevodio: obojica stvaraju svojevrsnu Trümmerliteratur, pri čemu ruševine postaju građa za novu gradnju a da graditelji ne gube svijest o uzaludnosti posla. Valja pisati i pisati, ali ne i napisati, trajno ostajući u mogućnosti čuđenja – i ljudskoj gluposti i ljudskoj ljepoti.

Za putovanja Željko se pripravlja pomno kao i za pisanje: no ne vode ga već napisani, postojeći vodiči, nego ih on sam stvara idući tragovima kulture upisane u geografiju, odnosno tragom rađanja, stvaranja i umiranja stvaralaca (književnika, skladatelja, slikara) te kulturnih događanja (objavljenih knjiga, obljetnica, festivala, susreta). Rijetko što prepušta slučaju: unaprijed crta kulturološku kartu grada ili mjesta što ga posjećuje te naknadno upisuje što je novoga zapazio ili naučio te koga novoga upoznao. Kadikad tek s kratkim lirskim izletima i pokojim duhovitim poskokom. Precizno očitava mikrosvjetove, mikrokulture, antropologiju prostora što ga samim očitavanjem čuva od zaborava. Ponajprije za sebe. A onda i za nas, čitatelje.

Ono što odmah upada u oči dok čitamo njegove putopisne dnevnike jest da Željko, premda usidren i u svom sarajevskom i u svom čitalačkom iskustvu, ne biva zarobljen u mi (ja)-oni opreci, nego mu je uspoređivanje vlastita svijeta s onim kojega osvaja, koji ga zatiče, tek polazište za otkrivanja. Drukčija polazišta i iskustva od onih koje susreće u tzv. zapadnom svijetu ne služe mu kao alibi da ne bude prisutan tu gdje trenutno jest. Stoga vrlo brzo kuću, stan ili sobu u kojoj stanuje počinje nazivati ‘svojima’ (premda ne i domom).

Prostori koje odmah osvaja su, dakako, ulice i trgovi, potom knjižare i knjižnice, muzeji, kina, a onda i kavane, pivnice, robne kuće i stadioni – to su njegovi orijentiri u svakom gradu.

Pritom istodobno prepoznaje ili otkriva paralelno postojanje tih toposa u drugim vremenima i okolnostima te ih opipava

11

kroz sadašnjost i kroz znanja koja ima o osobama iz povijesne zbilje, a nastanjeni su u fikcionalnom prostoru Željkova čitateljskog iskustva i obrazovanja. Nostalgično zaražen književnom poviješću, to dinamično iskustvo i dalje neprestance proširuje, trajno pripravan za trijezno čuđenje i temeljito učenje.

Zanimljivo, kao da mu u svakom gradu, u čije boje, mirise i arhitekturu posve uranja, trebaju i odmaci od njega: stoga uza druge tekstove vezane uz njegov rad ili uz ambijent u kojem se nalazi, u Berlinu čita Szymborsku, u Los Angelesu Fischera, u Langenbroichu Joycea, a u Rijeci Ugrešićku. Kao svojevrsnu drugost onomu gdje se nalazi da bi iznalazio ravnotežu, ostao vjeran svom poslu – trajnoj izdaji identičnog. U svakom slučaju, više voli beskraj od četvrtka, ali i u četvrtku se dobro snalazi.

Vremena također teku simultano: ona arheološka omeđena su s jedne strane susretima s ljudima i svime onim što još želi vidjeti te, s druge strane, malim, intimnim ritualima i uživanjem u banalnosti svakodnevnoga. Metronom kojim mjeri stvarnost pritom mu je svakodnevno čitanje novina. A usred svega toga pisanje, čitanje knjiga i pisanje. Nulla dies sine linea.

Putopisac Željko motri svijet iz njegova središta – sebe samog, te stoga trajno hoda po njegovim rubovima da sebe ne izgubi. Da bi vidio cjelinu. Za njega nema središta i periferije, ni u geopolitičkom ni u književnom prostoru. A onda ni opreka: izvan-unutra, život-književnost. Arheologija rasporeda građe teksta slijedi putanju kronotopa, a autor spretno uspijeva spojiti nespojivo: življenje i promatranje.

U Berlinu Željko hoda po rubovima komunizma koji kao da se iz bivše Jugoslavije ovdje podijelio na Istočni i Zapadni Berlin. Hoda po Zidu i s njegove karaule motri. Zid je ‘zatvor, kazna, čuvar laži, brana pred strahom’. Puške čuvaju zid, a zid čuva sve ostalo: s istočne strane ‘nestvarnu sliku nevinosti i sterilnosti i opominjuću prijetnju, podsjetnik na nemoć onih što sanjaju nedopuštene snove’, a sa zapadne strane ‘čudesnu živost političkih grafita, inata, protesta i drskosti iznad svega’.

12

U Los Angelesu američka ga praktičnost ponešto odvikava od Europe te, iako je primoran odgovarati na pitanja o ‘tragičnom položaju Bosne u svemiru’, na suncu se iz njega iscjeđuju ‘kapi ratne vlage’. Kako sam kaže: to ‘Kolumbo u njemu otkriva Ameriku’, ali svejedno ostaje djetetom Europe: nostalgičan i bez iluzija.

U Böllovoj kući u Langenbroichu druži se, što sa samim Böllom, kojega prevodi, što s ljudima koji se brinu za kuću ili žive u njoj te s onima koji mu dolaze ili ga vode u goste. Čita bosanske, hrvatske i njemačke novine. A priče i poneka pjesma mu među naslagama sunca i kiše same dolaze. Svakodnevica pisca koja u Sarajevu sve više postaje i više nego privilegijem.

Dok boravi u Rijeci ‘tetovirani’ ljudi i dalje ‘tetoviraju’ njegovu Bosnu, a Željko piše, govori, druži se s momcima iz izdavačke kuće ‘Ex libris’ (iz čije luke isplovljava i ova knjiga): sa srdačnim domaćinom imenjakom Željkom i poduzetnim urednikom Zoranom. Bez obzira gdje je, s ratom je izgubio svoj zavičaj što ga tvore zavičajna mitologija i krajolik lica, izgubio je ne samo ‘svoju’ Bosnu, nego i mogućnost uspostavljanja zavičajnosti. Prepoznaje ju na trenutke u velovima vlastite melankolije, čuva u pisanju te iznova nalazi u budućim sjećanjima. Odlučuje objaviti svoje putopisne dnevnike (žanr dugo gurnut na margine književnosti) kao građu za prisjećanje.

Pritom se Željko i skriva i otkriva: jedva što ćemo doznati o njegovim intimnim osjećajima (snove zapisuje tek nekoliko puta, a o najdražim osobama piše škrto), a istodobno u načinu na koji raspoređuje građu, ubrzava ili usporava prelaženje kroz nju, otkrivamo ritam njegova hoda i otkucaje njegova srca.

Zavičaj iz kojega izlazi i kojemu se trajno vraća književnost je sama.

Jadranka Brnčić

13

Jedna njemačka priča Rubovima komunizma fragmenti iz 1985.

17—83 str.

Možda sve počinje na graničnom prijelazu. I to s ulaskom vlaka iz Jugoslavije u Mađarsku kad se oko vagona najednom nađoše jake policijske snage, a u vlak ulaze sve sama uniformirana lica koja se, po samo njima znanom sistemu, raspoređuju po vagonima, a onda, kao na neki mig odozgo, ulaze u kupee. Kao dobro organizirana racija, kakva se može vidjeti samo u filmovima. Kondukteri, revizori, granična policija, carinici. More uniformi, premda u cijelom vlaku jedva da ima toliko putnika da bi se čestito i jedan jedini vagon popunio.

I premda sam sâm u kupeu s koferom na mjestu za prtljagu, policija gleda na prtljažnik kao da je gore desetak torbi i kofera i kao da pogađa koju će zatražiti da im se otvori i pokaže. Procjenjuje, mjerka, onako kako u lošim američkim filmovima prikazuju taj uniformirani svijet iza željezne zavjese. Daju si tako na važnosti ili...? A onda, opet kao na zapovijed, podviruju se pod sjedala, pod koja bi se jedva mogla skriti i manja kokoš. I to pečena! I premda imaju moju voznu kartu i moj pasoš u rukama, pitaju, nakon psihološke pauze, kuda ćete. Svi tu vole biti zvanični i izigravati policiju, čuvare reda i poretka. I kondukteri, i revizori, i policija, i graničari, pa čak i oni što kroz vlak u prolazu nude kave ili sokove. Sumnjam da im je samo to posao. Jer, zaboga, svuda okolo je sve sami neprijatelj ili barem sumnjivac.

Rekoh pitaju, pitaju kuda ćete, jer su dvojica, ali ovaj drugi, očito po činu niže rangirani policajac, šuti i motri. Što li?

U Berlin, kažem. Od Beograda putujete? – pita. Da. Ustvari od Sarajeva. Ali u ovom sam vlaku od Beograda.

Koliko još granica, koliko još kontrola, koliko još policija, koliko gledanja u (sumnjivi?) crveni jugoslavenski pasoš bez ijednog jedinog pečata, pitam se već otupio, odrvenio od vožnje, od jednoličnog kloparanja vlaka, od sumornih zimskih pejzaža, od neugodnih mirisa pregrijanih kupea...

Od Sarajeva do Beograda sam se doduše vozio kušet-kolima, a onda, praktično bez čestitog predaha, sjeo u ovaj jutarnji beogradski vlak. Osim ako predah nije bila jutarnja de

17

kava pred ulazak u Beograd i druga netom po polasku iz Beograda...

A tek sam, mislim se, na prvoj granici... Ili je ovo ipak filter-granica na ulasku u svijet iza Zavjese, pa će nakon toga sve ići brže, lakše, jednostavnije, bez svih tih provjera, bez službenih a ustvari strogih, smrknutih, nepovjerljivih pogleda koji se tko zna gdje i kako dugo uvježbavaju... Imaju li ovi pogledi majke, žene, ljubavnice, djecu...?

A ja baš ‘kod nadležnih u BiH’ inzistirao na stipendiji u ddr-u. Uz želju za unapređenjem vlastitog znanja njemačkoga, baš sam, naglasio sam, zainteresiran upoznati se i sa suvremenom književnošću Njemačke Demokratske Republike. A i mislio sam si, uvijek ću moći otputovati u Zapadnu Njemačku, vidjeti ovo ili ono, u Austriju ili Švicarsku, a Istočna mi se Njemačka nekako, premda zapadno od moga svijeta, činila egzotičnim, nedohvatnim Istokom. Nikad nikoga u životu nisam sreo tko bi bio otamo, niti nekoga tko je tamo bio. Čeha i Mađara, pa i Poljaka vidio sam na Jadranu; Bugari i Rumunji su u našim stereotipima bijednici o kojima ne vrijedi ni riječi trošiti, osim za dobar vic, i tamo se, kao, normalno putuje kad god hoćeš...

Ali, što stvarno znamo o ddr-u? Malo ili ništa... Osim da su svjetska sportska supersila... I da su s nama na Plitvicama i u Postojni snimali Winnetoua...

Najposlije, negdje skrovito u sebi mislim, ja iz Jugoslavije u Istočnoj Njemačkoj mogu još biti i gospodin, a u Zapadnoj Njemačkoj bio bih samo još jedan bijednik više. Nimalo drukčiji od bilo kojega našeg gastarbeitera, jugovića...

Idem radije tamo gdje ću se osjećati normalno, ako već ne i superiorno. Superiorno? Prema kome? U odnosu na koga? Ma, prije svega u svojim očima! Iz mene je govorila (ne)prikrivena jugoslavenska oholost! Pa, barem toga imamo za izvoz... U njoj smo odgajani i obrazovani.

A i Humboldtovo sveučilište je pojam. Pojam u mojoj svijesti. Osnovao ga je, informiram se u međuvremenu de

18

o detaljima, 1818. stariji od braće Humboldt, od 1828. postaje Sveučilište Friedricha Wilhelma, potom postaje Universität unter den Linden i ubrzano stječe ugled i izvan njemačkih država, da bi 1949. dobilo ime po svojemu utemeljitelju Wilhelmu von Humboldtu i njegovu mlađem bratu Alexanderu.

I tako, dobio sam studijski boravak, ljetni semestar na Humboldtovom univerzitetu. U obavijesti piše: od 1. veljače do 31. svibnja 1985. uključivo.

Smrznuti zimski pejzaži u dodiru s jurećim vlakom. S Wislawom kratim vrijeme, ona mi je i vizualna i zvučna kulisa. Tek pokatkad bacim pogled van prostora kupea.

Ravnice se dodiruju s nebom. Nizija. Panonska nizija.

Lijepo ime, lijepo zvuči. Nad njom snježno-siva izmaglica. U onisku snijegu, kao kokoši na prečkama u kokošinjcu, šćućurile se i drijemaju kućice.

Onda svjetla negdje u daljini, pospano žmirkaju, pa žuto-narančasti neoni na ulascima u veća mjesta nepoznatih imena. Sivilo predgrađa uz željezničke pruge. Sva predgrađa uz željezničke pruge su ista. Jedino se naša znatiželja svaki put drukčije javi i – iznenadi.

Tek svečanost oku ponudi arhitektura pokojeg od velikih željezničkih kolodvora što su nekoć bili srce Mitteleurope, a danas preko njih pušu surovi vjetrovi s ruskih stepa, zajedno s jekom kolodvorskih razglasa... Znači, tako izgleda istok Europe, razmišljam dok vlak, paradoksalno, putuje k Zapadu... Ne – kušam biti pravedniji – te slike samo izmišljaju udružene moja i Wislawina melankolija.

Pa ipak, otkud ovoliko odsustvo radoznalosti, a promiču svjetovi pored mene...? Budimpešta, Bratislava, Prag, Dresden, Berlin...

I evo me, s blagim uzbuđenjem i tihom bojazni pred nečim posve novim – u ‘prvoj socijalističkoj državi na njemačkom tlu’. Ostbahnhof. Kao podsjetnik da je ovo ipak Ost, gorko se nasmiješim. de

19

Na kolodvoru me nitko nije dočekao, premda sam javio kad stižem. Izgleda, brzo mi proleti misao, da na Univerzitetu nisu dobili moj brzojav kojim potvrđujem i precizno najavljujem vrijeme dolaska... Ili je za sve ‘kriv’ vikend u koji sam upao...

Stigao sam. Na pragu sam, a vrata zatvorena... Kamo?

Nedoumica. Blaga jeza, sâm u nepoznatom... Željeznička stanica u gradu N. dobro je položila ispit iz objektivnog postojanja.

Cjelina je stajala na svome mjestu.

Detalji su se kretali po obilježenim stazama.

W. Szymborska Što sa sobom, gdje sa sobom do prvog radnog dana? Ime čovjeka zaduženog za moj prihvat i broj telefona koji imam s Univerziteta je.

Baš lijepo, mislim, evo me bačena u nepoznato. Hladno i nepoznato. Čak i oni u turističkoj ruti imaju neki plan.

Znaju gdje će, što s prtljagom, a ja... Što ću? Kud sam prispio?

Idem, mislim se, u neki hotel, svakako jeftin hotel, razgledat ću malo preko vikenda Berlin i ako je sve ovo jedna velika greška, veliki nesporazum, a to ću znati kad se u ponedjeljak javim na ‘Uni’, vratit ću se kući kao nepoželjan u ddr-u i, ipak, obogaćen za jedno neobično turističko iskustvo. Ali, što s turizmom? Što se uopće može vidjeti u Istočnom Berlinu, pitam se, posve nepripremljen za ovakav prvi dodir s Gradom, za turistički susret s Berlinom. Ma za bilo kakav susret s Berlinom! Najposlije, ili prije svega – zima je!

U nevelikom hotelskom holu u jednom od skromnih prospekata vidim da se u blizini nalazi Brechtova kuća. Dalje, televizijski toranj je pored čuvenog Alexanderplatza... Znači Alexanderplatz je s ove strane zida – učim prve mikrogeografske lekcije. Visoki televizijski toranj kao prva slika i de

20