Željko Pavić | Arhonti bitka. Pokus filozofije vjere

Arhonti bitka Pokus filozofije vjere Željko Pavić

Biblioteka Ars haeretica Izdavači Ex libris, Rijeka i Synopsis, Sarajevo, 2009.

Za izdavače Željko Međimorec i Ivan Pandžić

11

Prvi dio Pišon

Urednici Zoran Grozdanov i Ivan Lovrenović Dizajn Damir Bralić prijelom Hrvoje Živčić Tipografija Nikola Đurek, Brioni Tisak Grafomark CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Sveučilišne knjižnice Rijeka pod brojem 120321049 ISBN 978-953-6932-34-4 (Ex libris) ISBN 978-9958-587-35-1 (Synopsis) Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa Republike Hrvatske

Predgovor ‘Inquisitio est mater studiorum!’

21 23 23 36 44 49 55 65 73 76 77

81 83 87 96 102 112 117

i. Religija ravnodušnoga boga Pokus o religijskoj otuđenosti vjere 1. Fundamentalna razlikovanja 1.1. Vjera 2. Teologija kao ‘stroga znanost’ 3. Religija 4. Latiniziranje i globaliziranje 5. Religijski i znanstveni ‘monoteizam’ 6. Dodirljivo i nedodirljivo 7. Kršćanstvo ‘kao takvo’ 8. Nepotrebnost vjere?

9. Odgovornost kršćana za svijet? ii. Filozofijska vjera bez Krista Jaspersov filozofijski ‘nekrolog’ Bultmannovom teologijskom demitologiziranju 1. Filozofija i teologija – Ezav i Jakov 2. ‘Egzistencijelno’ odbacivanje ‘egzistencijalnog’ razumijevanja 3. Što je demitologiziranje?

3.1. Hermeneutika egzistencijelnoga pakla 3.2. Samo nas još jedan mit može spasiti!

Bultmannovo razumijevanje ‘demitologiziranja’ 4. Isus i Krist

Drugi dio Gihon

127 137 149 155

169 171 177 184 194 201 207

iii. Božanski Bog i prototeologija Heideggerov sebenabačaj u transcendenciji 1. ‘Arhontički’ smisao prakršćanskoga iskustva 2. Uznemirenost faktične egzistencije apostola Pavla 3. ‘Cogitor, ergo sum!’ iv. ‘Arhonti bitka’ Gnostička arheologija svijeta ‘slijepoga Boga’ 1. Egzistencijalizam i gnosticizam 2. Vjera i prakršćanska religioznost 3. Prakršćanska religioznost i teologija 4. ‘Izrael’ i θεωρια 5. Prijevara?

6. Slijepi Bog i gledajuće mišljenje?

Treći dio Halaha

213 215 224 232 233 238 245

v. Isus na križu transcendentalne kristologije 1. Teologija ‘von Gott her gesehen’ 2. Uvođenje u ‘katoličko’ kršćanstvo 3. Teologija u križu filozofije i znanosti 3.1. Filozofija – sebi nepridošla teologija 3.2. Teologijski apriori aposteriornih znanosti 4. Kada Bog upada u imanenciju: ‘transcendentalna kristologija’

245 251 260 263 267 278

281

4.1. Transcendentalnost i transcendencija povijesnosti ‘von Gott her’ 4.2. Transcendentalni Isus i transcendentni Krist 4.3. ‘Sebepriopćenje Boga’ 4.4. Spekulativna teologija i egzistencijalno sebetranscendiranje 5. Samoukidanje Crkve u apsolutnoj budućnosti Imprimi potest! Crkva u sadašnjem svijetu vi. ‘Crux probat omnia!’ ili propast ontoteologije pred križem

283 290 308 321

Uvod: Vjera onkraj religije 1. Križ suvremenosti 2. Ravnodušni Bog 3. Egzistencijalna isusologija i transcendentalna kristologija

327 329 339 342

Bilješka o tekstovima Literatura Kazalo imena Bilješka o autoru

Predgovor

Jeleni i Marku

‘Inquisitio est mater studiorum!’

9

Predgovor

‘Arhonti bitka’ – u tom je naslovu, po mojemu sudu, sadržana sva muka čovjekove egzistencije: neukidiva volja da se unutar bitka zagospodari bitkom samim na način njegove potpune raspoloživosti. Još više – rečeno jezikom tradicionalne metafizike i teologije: ‘arhonti bitka’ žele uspostaviti Boga kako bi se stavili iznad njega samoga, budući je on u tom činu uspostavljanja jedino njihov puki ‘proizvod’. I najviše: u toj sveuspostavljajućoj moći ‘arhonti bitka’ žele jedino sebe same, kao Demijurga stvorenoga i nestvorenoga svijeta. Njihova volja za volju ukida svaku pomisao o slobodi. Zbog toga ‘arhonti bitka’ nisu samo puki ‘vladari’, već prije svega oni koji su i Boga i čovjeka učinili slugom svojih spekulativnih, etičkih, praktičnih i ne naposljetku ideologijskih konstrukcija. Ti ‘arhonti bitka’ su filozofi i teolozi – vladari imenovanja bezimenog, tehnolozi pretvorbe bitka u biće, posljednji branitelji hereze vladavine potonjega pravorijeka. Stoga ‘arhontički smisao bitka’ sugerira da ti ‘arhonti’ već poodavno više nisu vjerovanje i promišljanje, već teologija, filozofija i znanost kao međusobno konkurirajuće institucije istine koje se u konačnici uvijek iznova srozavaju u puke ideologije zaborava vlastitoga smisla postojanja. Ti ‘arhonti bitka’ ne mogu biti određujući za pojedinčevu vlastitu egzistenciju, budući da tada dolazi do potpunoga gubitka slobode – konstitucija samoga smisla bitka više ne potrebuje nikakvo vjerovanje, promišljanje i izvršenje, već jedino bespogovorno služenje nametnutim, samom individualnom bitku stranim ciljevima.

Naziv ‘filozofija vjere’, koji se susreće u podnaslovu ove knjige,1 može zvučati sablažnjivo ukoliko se znade da ne 1

Ova je knjiga u sadržajno vrlo izmijenjenom obliku, ali pod istim naslovom, već objavljena u Ljubljani 2005.: Arhonti biti. Poskus filozofije vere, preveo: F. Zore. Ono što je osim naslova zajedničkom ovim dvjema knjigama jesu samo oba teksta Drugoga poglavlja ovoga hrvatskoga izdanja. Ovom prigodom zahvaljujem svom istinskom prijatelju Franciju Zoreu ne samo na trudu uloženom u prijevod, nego i za cjelokupnu organizaciju objavljivanja te knjige, kao i izdavaču, Bojanu Žalecu ‘Inquisitio est mater studiorum!’

11

Željko Pavić

12

postoji takovrsna filozofijska disciplina.2 Postoji naime samo vjeronauk,3 nikakva ‘filozofija vjere’.

Ovdje i nije namjera da se utemeljuje neka nova filozofijska disciplina niti da se fundamentalno-teologijski ili naravnobogoslovno brane temeljne teologijske postavke nauka o vjeri u horizontu filozofije niti da se sama filozofija pokuša utemeljiti iz osobnoga vjerskog uvida. Naprotiv, ovdje se prije svega želi pokazati da vjerovanje i filozofiranje nisu uopće toliko razdvojeni načini čovjekova odnosa prema svijetu i transcendentnom ukoliko filozofiranje ne razumijemo čisto spekulativno, već kao odgovorni odnos prema Drugom uopće, kao oslovljenost i pogođenost bližnjim, ali i onim transcendentnim i u Kantovom smislu nespoznatljivim sa stajališta zdravorazumske transcendentalne subjektivnosti. To nije nikakav odnos vjere i uma, kako to sebi često zamišljaju filozofi i teolozi, već prije svega odnos bližnjeg i bližnjeg. Kada to shvatimo, svako pitanje o odnosu uma i vjere postaje suvišno!

Upravo tu vjerovanje i filozofiranje dolaze na istu razinu čovjekova odnosa prema svijetu: onkraj svih teologijskih i 2

U stvari, F. H. Jacobi, od kojega potječe ova kovanica, doista je pokušao utemeljiti takvu ‘disciplinu’ kao ‘filozofiju osjećaja’ koja bi prema istumačenju C. L. Micheleta trebala obuhvaćati mističnu (Hamann), empirijsku (Herder) i skeptično-kritičnu (Jacobi) filozofiju vjere. Usp. o tomu: H.-J. Birkner, natuknica: ‘Glaubensphilosophie’, u: Historisches Wörterbuch der Philosohie, Bd. 3, hrsg. Von J. Ritter, Basel/Stuttgart, 1974., špalte 664-665.

U ovoj se knjizi uopće ne radi o tomu, budući da je već Hegel u svojoj kritici Jacobija pokazao kako se time vjera ponovno baca u ‘zbiljnost i osjetilno iskustvo’, ali se jednako tako ne radi ni o Hegelovu shvaćanju vjere ‘iz’ refleksije, već jedino o tomu da se ‘filozofiranje’ nadahnuto osobnim vjerovanjem pretoči u neposredno egzistencijalno izvršenje. Usp. o ranije navedenom G. W. F. Hegel, Erste Druckschriften (Lasson), Leipzig, 1928., str.

303 i naredne.

3

Pod ‘vjeronaukom’ ovdje dakako ne podrazumijevam ništa od onoga što se danas u školama ‘nužno’ uči kao vjeronauk, već prije svega ono, za što se svjedoči svojim vlastitim životom.

Arhonti bitka

Predgovor

metafizičkih spekulacija o temelju svega opstojećega, vjerovanje i filozofiranje nisu ništa drugo nego temeljni načini ozbiljenja smisla čovjekova vlastita bitka u blizini drugoga i bližnjega kao apsolutne i nedodirljive transcendencije – i to u jednoj neodgodivoj odgovornosti za izgovoreno koja ne dopušta nikakav bijeg u teologijske i metafizičke konstrukcije. Ako nema Bližnjega, onda nema niti vjerovanja niti filozofiranja, a teologija i filozofija postaju puke metafizičke tlapnje lišene svake unutar-svjetovne odgovornosti, puki bijeg u konstrukcije koje su potpuno beznačajne za konkretni ljudski život.

Stoga biti teolog, sociolog ili filozof religije po mojemu sudu znači: biti potpuno odriješen svake odgovornosti za izgovoreno, budući da se sve te tri spomenute ‘znanosti’ odnose isključivo na ‘religiju’, nikad na vjeru, zato što ih ona uvijek iznova prati poput njihove rđave savjesti. Spekulacije o ‘religiji’ i njezinim temeljnim postavkama (dogmama) u teologiji nikad ne prekoračuju službeni crkveni stav, te se onda pretvaraju u puku apologiju tog stava koji je lišen svake vjere i egzistencijalnoga uvjerenja, zbog čega onda teologija ne može fungirati kao ‘znanost’ u smislu slobodnoga istraživanja koje je nadahnuto vlastitom individualnom vjerom, a zbog čega u filozofiji ta razmišljanja o religiji ostaju predmetom one vrste konstrukcije spekulativnih sistema koja ne izviru iz čovjekova iskustva bitka ‘iz’ svijeta, nego iz unutarnje dosljednosti i samodostatnosti tih sistema.

Tako se i teologija i filozofija odnose prema neposrednoj vjerničkoj i filozofirajućoj egzistenciji sa stajališta ‘ravnodušnoga Boga’ (J. Moltmann), budući da im Bog služi jedino kao ‘princip’, ‘temelj’, ‘uzrok’, ‘nepokretno pokretalo’ itd., čime ga potpuno bacaju u ralje imanencije svijesti i time se u konačnici uspostavljaju kao bogohulne znanosti, znanosti koje su potpuno lišene (bilo kako razumljene) vjere i osjećaja za drugost drugoga i blizinu bližnjega. Bešćutnost teologije i filozofije potvrđuje sama povijest kao prizornica njihova ‘Inquisitio est mater studiorum!’

13

Željko Pavić

14

žmirenja pred neposrednom ljudskom patnjom u ime onog višeg, budućeg i u životu nedostižnog.

U ime principa potire se sam život!

Nasuprot tomu, vjerovanje i filozofiranje kao čovjeka i njegova bitka dostojni načini ophođenja sa svijetom u cjelini uvijek iznova prevladavaju tu bešćutnost, oni su duboko usidreni u neodgodivom ‘Sada’ vlastita izvršenja. Bez tog izvršenja, koje se uvijek odčitava kroz odnos prema bližnjemu, u vodu padaju svaka filozofija i teologija. Sve ostalo pripada slijepome fundamentalizmu obrane vlastita uvjerenja. Upravo vjera kao takva, kao sebedarivanje i služenje bližnjemu, prevladava svaki takav fundamentalizam i stoga se shvaća kao bezuvjetna otvorenost prema Drugom uopće, bez ikakvih prethodnih postavljanja uvjeta.

Kako je svojedobno rekao Martin Heidegger, a što smo u ovoj knjizi također uzeli u oslov: ‘danas se i dame bave filozofijom religije’, htijući pritom svratiti pozornost jedino na ono ‘damsko’ teologije i filozofije. Upravo zbog toga i polazeći od vlastitoga uvida da ‘predmet’ ili bolje rečeno: ‘ono što je dostojno promišljanja’, u filozofiji koja želi govoriti o Bogu, nije nikoja religija, već vjera. Religija i ovako i onako predstavlja predmetno područje istraživanja teologije, filozofije i sociologije koje su odavno isključile vjeru kao takvu, budući da za njih ona uopće nije dopustiva ukoliko nije konfesionalna.

Posebice teologija, naročito naša katolička, više uopće ne dopušta da nešto važi protiv nje, jer ona ne vjeruje već tvrdi, okrivljuje i osuđuje. Ona je za volju dogmi izgubila svaku vezu sa zbiljom, izgubila je čak i vezu sa zadaćama Drugog vatikanskog sabora. Pretvorila se u prijesaborsku ruševinu vlastita samozaborava poradi izbjegavanja svake odgovornosti za izgovoreno, koje se nikada nije ni izgovorilo, a kamoli da se za njega ikada i odgovaralo.

Arhonti bitka

Predgovor

U ovdje javnosti ponuđenoj knjizi, koja predstavlja moj dugi tijek i put promišljanja o vjeri onkraj religije, teologije, filozofije i sociologije, stekli su se i dozreli uvidi koji žele i hoće do kraja radikalizirati izvjesnost vjere nasuprot svakoj teorijskoj refleksiji o njoj, koja je u svojoj najdubljoj bîti uvijek strana i često protivna ne samo Bogu, nego u svom fundamentalističkom obliku posebice bližnjemu.

Ova knjiga, koja je nastajala u različitim prigodama i duži niz godina, ‘bez ikakve štete i koristi’ (Ivo Andrić), upravo želi krenuti drugim putem, putem egzistencijalnoga samorazumijevanja vjere bez ikakvog unaprijed zadanog teologijskog ili filozofijskog korektiva. Pritom se ništa od toga ne želi postaviti na autonomni um niti na njegov potonji pravorijek, ali se svakako želi upozoriti na totalno diskreditiranje dostojanstva vjere i mišljenja koje sve do danas na ‘eminentan’ način vrše kršćanska teologija i zapadnjačka metafizika, a da pritom nikada nisu odgovarale ni za što.

Svaki vjerujući i filozofirajući ima stoga zadaću da i buduće naraštaje odgoji tako da budu spremi oprostiti teologiji i filozofiji to što su nas već ‘u početku’ odvojile od Boga.

Posebice onda, kada u ime vlastitoga potonjeg pravorijeka zatiru Drugoga i Bližnjega. Upravo se takvima ova promišljanja i posvećuju, u nadi da će odustati od svog arhontičkog pravorijeka istine! Željko Pavić Zagreb, kolovoza 2008.

‘Inquisitio est mater studiorum!’

15

340

Valjan, Velimir 67

Bilješka o autoru

Vereš, Tomo 82 Verweyen, Hansjürgen 28, 113, 140, 144, 190, 191, 193, 213, 221, 321, 334, 335 Vorgrimler, Herbert 213, 336 Weber, Max 100, 101, 107, 109 Weizsäcker, Carl Friedrich von 51 Welker, Michael 118, 309, 328, 330, 331, 332, 335, 336 Welte, Bernhard 25, 162, 163, 164, 178, 247, 336 Wiederkehr, D. 187, 289, 336 Wiese, C.191, 192, 330, 336 Wittgenstein, Ludwig 217 Zaratuštra 26, 28, 60, 70, 71, 312 Ziebritzki, D. 213, 336 Zürner, Berhnard 73, 134, 336 Zvizdović, Anđeo 74

Željko Pavić rođen je u Doboju 16. 7. 1962. Nakon osnovne škole i gimnazije u Modriči, studirao je filozofiju i sociologiju na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, gdje je 1986. diplomirao i 1989. magistrirao kod prof. Abdulaha Šarčevića. Od 1990. radio je kao viši znanstveni asistent na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, a od 1993. kao pomoćni urednik i kasnije kao izvršni urednik časopisa Filozofska istraživanja u Zagrebu. 1994.–1997. nalazi se na doktorskom studiju u Mainzu kao stipendist Evangeličke crkve, a stipendiran je i od Biskupskog ordinarijata Mainz, zahvaljujući biskupu prof. dr. Karlu Lehmannu i dr. K. L. Kleinu. Doktorsku disertaciju Hegels Idee einer logischen Hermeneutik obranio je u veljači 2000. kod prof. dr. R. Wissera i prof. dr. K. A. Sprengarda. Od 1997. zajedno sa prof. E. Hufnagelom vodi tečaj ‘Hermeneutik und Phänomenologie’ pri IUC-u u Dubrovniku.

Od 1999. predavač je na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, a od 2001. na Filozofskom fakultetu u Ljubljani.

Od 1998. radi u Leksikografskom zavodu ‘Miroslav Krleža’. Član je Hrvatskog filozofskog društva, Njemačkog društva za fenomenološka istraživanja i Udruge za filozofiju te je počasni član Slovenskog filozofskog društva. Pored brojnih prijevoda s njemačkoga (Hegel, Kant, Schleiermacher, Husserl, Heidegger, Rahner, Moltmann) objavio je sljedeće knjige: 8. septembar: Hronika razvoja jednog kolektiva (Modriča, 1988); Zbiljnost i stvarnost (Zagreb, 1989.), Metafizika i hermeneutika (Zagreb, 1996.); Filozofijska hermeneutika u Njemačkoj XX. stoljeća (ur., Zagreb, 1998.); Hegels Idee einer logischen Hermeneutik (Sankt Augustin, 2003.); Hegelova ideja logičke hermeneutike (Zagreb, 2004.); Hermeneutika i fenomenologija (ur., Zagreb, 2004.); Arhonti biti (Ljubljana, 2005.) i Philosophia fundamentalis Josipa Stadlera (Sarajevo, 2006.)

341