Tristotrojka

IMPRESSUM

303 tristotrojka studentski časopis arhitektura, dizajn, umjetnost broj 2, godina 1, maj 2014.

Glavni i odgovorni urednik: Haris Bulić Zamjenik glavnog urednika: Dea Dudić Izvršni urednici: Ena Kukić, Mirza Spužić, Ena Hadžić Urednici: Jasmin Ružnić, Dina Haljeta, Selma Ljubijankić, Jasmin Ćehajić Saradnici: Ajla Sinan, Nedžla Kurtović, Katarina Bošnjak, Dino Jozić, Dino Sofić, Ermin Hadžić, Amar Zuka, Fatima Musić, Mirna Vujović, Ivana Jasak, Majda Redžepagić, Nađa Hodžić, Nejra Spahić, Amina Dropić, Amila Smajlović, Dinko Jelečević, Admir Džakulić, Nejra Durmišević, Asmir Voljevica, Mahir Marić, Armin Kešo, Mirza Begić, Monika Malbašić, Harun Čerkez Vanjski saradnici: Dražen Huterer, Dragana Pantović, Dubravko Aleksić, Sanja Milinković, Marko Milovanović, Marija Gavrilović, Saša Mišković, Senad Alibegović, Tamara Škondrić, Maja Vujnović, Tomislav Konjevod, Anita Karaman, Midhat Ervin Fetahagić, Ahmed Dobrača, Dario Kristić, Dragan Marković, Nedim Mutevelić, Ervin Prašljivić Lektura i prevod: Dea Dudić, Haris Bulić, Mirza Spužić Korektura: Dea Dudić, Haris Bulić, Mirza Spužić, Ena Kukić Fotograf: Kenan Muslić Grafički dizajn i priprema: Ena Hadžić, Haris Bulić, Dea Dudić, Haris Ovčina, Ervina Muftić, Maja Ibrahimpašić Dizajn naslovne stranice: Haris Bulić Zahvaljujemo se: Adnan Harambašić, Amir Vuk, Ferhad Mulabegović, Gordana Memišević, Nerman Rustempašić, Adnan Pašić, Elša Turkušić, Senka Ibrišimbegović, Nina Ugljen Ademović, Sead Gološ, Dina Šamić, Aida Abadžić Hodžić, LIFT, Zoran Jozić, Aleksandar Cvetanović Štampanje ovog broja omogućili: Općina Centar Sarajevo ahA + knAp d.o.o. dobrovoljne donacije Izdavač: Asocijacija studenata arhitekture Štampa: “Štamparija FOJNICA” D.D. Fojnica Tromjesečno Tiraž: 900 online: issuu.com/tristotrojka tristotrojka.tumblr.com www.facebook.com/tristotrojka Adresa redakcije: Arhitektonski fakultet Sarajevo Patriotske lige 30, 71000 Sarajevo e-mail: tristotrojka@live.com Mišljenja i stavovi iznešeni u tekstovima predstavljaju mišljenja i stavove autora i nisu nužno i stavovi redakcije tristotrojke.

Riječ redakcije

Žuta boja proljetnog broja tristotrojke simbolizuje sunce, optimizam i sreću a njom slavimo uspjeh prvog plavog izdanja. Iznenađeni velikom zainteresovanošću, ne samo studenata arhitekture, dizajna i umjetnosti, nego i stručne javnosti, te čestim upitima za mogućnost godišnje pretplate, naglašavamo da je tristotrojka besplatna i da ćemo Vam sa zadovoljstvom dostaviti primjerak, ako niste u mogućnosti da ga preuzmete lično na Arhitektonskom fakultetu u Sarajevu.

Naslovnica prvog broja je imala jednostavan cilj: memorisati broj 303 kao brend, i napraviti što veći impact, što je sigurno postignuto. Dizajnom naslovnice ovog broja želimo da prenesemo dvije poruke: geometrijom preuzetom sa fasade Vijećnice čestitamo gradu na ponovnom otvorenju jednog od njegovih simbola, a kockom se zahvaljujemo svima koji su nesebično omogućili finansiranje štampanja drugog broja u mnogo većem tiražu u odnosu na prvi. U nastojanju da tristotrojka ostane besplatna, kocka 303 je uvijek otvorena za dobrovoljne donacije kojim osiguravamo veći tiraž i minimalan broj reklamnih sadržaja.

Pored novog broja tristotrojke, u Sarajevu se u maju desilo nekoliko važnijih događaja iz oblasti arhitekture: godišnja izložba Collegium artisticum, Arhitektonski studentski kongres, otvorenje Vijećnice, Dani arhitekture i plenum arhitekata i urbanista. Članci koji slijede su nastali prije prirodne katastrofe koja je pogodila region ali neki od tekstova su itekako relevantni za probleme u kojima su se našli stanovnici pogođenih područja. Tekstovi o neregulisanoj gradnji i dobitnicima Pritzkerove nagrade skreću pažnju na djelimične razloge velikih šteta uzrokovanih poplavama i klizištima, kao i na moguća rješenja trenutnih problema. Udruženim snagama, studenti arhitekture i građevine ovih dana fizički i materijalno pomažu stanovnicima pogođenih mjesta, a uskoro možemo očekivati i djelovanje u polju struke, gdje arhitekti i studenti mogu doprinijeti privremenim i trajnim rješenjima nekih od problema.

SADRŽAJ

Svjetska baština: Grad kućica od slatkiša

2

Kina

4

Reportaža: Rotterdam - stvaranje novog (identiteta)

7

Vijećnica

8

Arhitektonski studentski kongres 2014

14

Dani arhitekture 2014

17

Collegium artisticum 2014

18

Radovi studenata AFS na izložbi CA

20

Bauhaus

22

Selman Selmanagić i Bauhaus

24

Salon nameštaja u Milanu

26

Razgovor sa: Manufakturist

28

Razgovor sa: Salih Teskeredžić

31

Industrijski dizajn - Tarem Nakışçı

34

Razgovor sa: Modelart

36

Razgovor sa: Husejn Dropić

38

Razgovor sa: Haris Bradić, Energetiski učinkoviti objekti

42

Engleski brutalizam

44

Uspavani masiv

46

Arhitektonske nagrade

48

Shigeru Ban

50

Toyo Ito

54

Parametrijski dizajn

56

Bespravna gradnja

40

Rak rana za buduće funkcionisanje grada

42

B-Arhitektura

46

Kako se arhitekturom izlečiti od Eskobara

50

Anketa: Studirati u inostranstvu?

70

Studentski radovi

74

Zarobljene forme unutar mermera

90

Riba

92

CHWB

94

Kotor APSS

95

Studentski aktivizam: od Beograda do Istanbula

96

Preporuke - knjige i filmovi

98

Biblioteka AFS

99

Izvori informacija i fotografija

100

Svjetska baština

Grad kućica od slatkiša Stari grad Sana Arapsko poluostrvo je središte razvitka cjelokupne arapske kulture i civilizacije, a vjeruje se i da je sabejsko carstvo iz Biblije nekada cvjetalo na prostorima današnjeg Jemena. Glavni grad Jemena, Sana, nalazi se na rogu poluostrva, zauzima površinu od 200 kvadratnih kilometara i broji oko 1,748 000 stanovnika. Historijski utvrđeni grad Sana je naseljen preko 2 500 godina i pun vrijednih starih građevina. Prema predaji, grad je osnovao Šem, jedan od Noinih sinova, i u Bibliji se spominje kao Azal. Poznat je po arhitekturi, koja je svoj procvat doživjela pod uticajem islamske kulture i postala jedinstvena pobijedivši zub vremena. Čak ni užurbani životni tempo današnjice ne može da naudi starim običajima gradnje.

Jedinstven utisak: Prvi susret sa Starim gradom Sana je poput „vizije dječačkog sna o svijetu dvoraca iz mašte“, kao što je neki posjetitelj jednom zapazio. Glavni grad Jemena je jedan od najstarijih gradova svijeta. Ulazeći u svoju posljednju četvrtinu postojanja, biva opisan kao „možda i najbliže iskustvo putovanja kroz vrijeme“, koje možemo doživjeti.

Međutim, zapostavljanje od strane države i bespravna gradnja prijete da unište tu magiju.

Stambena gradnja: Drevni „blokovi-kule“ i kuće relativno novije gradnje, ali iste tradicionalne strukture, najčešće su visoki oko šest, a neki sežu i do devet spratova. Izgledaju kao kuće od slatkiša sa prizemljima građenim od kamena crne lave i spratovima od pečene opeke koja je ukrašena zamršenim geometrijskim oblicima i horizontalnim trakama od gipsa.

Zidano prizemlje je bilo namijenjeno za stoku i namirnice. Stepenište vodi ka gornjim etažama kuće. Ipak, uprkos stilu gradnje koji je u Sani već stoljećima ostao zastupljen, svaka se fasada razlikuje od susjednih u mnoštvu detalja, tako da monotonost vječnog grada ne narušava njegovu ljepotu.

2 broj 2, maj 2014.

Struktura grada: Svaki kvart ima džamiju, hamam (tursko kupatilo) i vrt, oko kojih su građeni stambeni objekti. U prošlosti bi voda iz džamijskih česmi, koja je korištena za uzimanje abdesta, poslije bivala akumulirana u sisteme navodnjavanja vrtova za uzgoj povrća. Otpad se reciklirao tako što je služio kao gorivo za grijanje vode u hamamima i za gnojivo u vrtovima. Riječna korita za vrijeme sušnog perioda u godini postaju šetališta i široke magistrale koje olakšavaju saobraćaj. Stari grad je na taj način objedinio sve svoje arhitektonske elemente u jednstvenu simbiotsku cjelinu, što je doprinijelo očuvanju

tradicije građenja. Takvo uređenje ga ujedno čini jako bliskim modernim, urbanistički i ekološki planiranim gradovima (recikliranje vode i otpada).

Borba za opstanak: Bogata ostavština drevne Sane se ogleda u stotinu i tri džamije, među kojima su neke starije od hiljadu godina, četrnaest hamama te preko šest hiljada stoljećima starih nastambi. Zahvaljujući tome, Stari grad je 1986. godine postao dijelom UNESCO-ve zaštićene svjetske baštine. Službe za održavanje i restauraciju se danas bore protiv uništavanja

starog dijela grada uzrokovanog modernim načinom života. Nasumično razbacane betonske zgrade narušavaju izvornu ljepotu krajolika Sane, so iz cementa slabi strukturu samih građevina, a nekada prostrani vrtovi nestaju usljed povećanja populacije i gomilanja stambenih zgrada oko njih. Uprkos ovim nezanemarivim problemima koji se pojavljuju odnedavno, Stari grad Sana i dalje opstaje kao jedan od najvećih bisera islamske arhitekture na svijetu.

Dino Jozić, prva godina bachelor studija, Arhitektonski fakultet Sarajevo

Stari grad Sana

3 broj 2, maj 2014.

Zabranjeni grad

Kina, jedna od najstarijih civilizacija na svijetu, ima tradiciju stariju od 5000 godina. Pri spomenu kineske arhitekture, u prvom redu se ističu primjeri poput Velikog kineskog zida, Zabranjenog grada ili Hrama Neba. Oni sadrže odlike kineske gradnje, međutim, na širokom području Kineske države možemo naći brojne klasične gradove, veličanstvene hramove, palače, utvrđenja, vrtove, mauzoleje, spomenike te autentične arhitektonske objekte strane Zapadnom stilu arhitekture, koje prate zanimljive priče i veoma uzbudljiva prošlost.

KINA „Zidovi se mogu srušiti, kuća nikad!“ Porijeklo ove kineske poslovice se nalazi u mudrosti savlađivanja prirodnih nepogoda sa kojima su bili suočeni na seizmički veoma aktivnom području. Osnova graditeljske ekspresije je uvijek bila u drvetu, nosivom sistemu stubova i greda relativno kratkog raspona. Drvo je, osim velike dostupnosti, bilo popularno i zbog jednostavnosti formiranja konstrukcije i relativno dobre otpornosti kod zemljotresa. Fleksibilni spojevi u sinergiji sa urođenom otpornošću drveta su omogućavali da se značajan dio sile od zemljotresa amortizira, sprečavajući kolaps građevine. Zidovi su bili skoro u potpunosti oslobođeni dejstva horizontalnih i vertikalnih sila jer nisu nosili nikakav teret, stoga je njihova uloga bila pregrađivanje prostora i bili su slobodni za oblikovanje i dimenzioniranje u skladu sa klimatskim

4 broj 2, maj 2014.

uvjetima. U područjima oštrije klime zidovi su rađeni od opeke i kamena debljine do šezdeset centimetara, dok su u predjelima toplije klime korišteni tanki drveni paneli ili isprepletene bambusove trske.

Napredovanjem arhitekture, zidovi poprimaju bitniju ulogu u zatvaranju i zagrađivanju prostora. Uvode se klizne vođice putem kojih zidovi postaju mobilni, stvarajući dodatnu dinamiku u prostoru i prilagođavajući ga potrebama stanara. Građeni su i samostalni objekti bez zidova, poput ting - paviljona, xie - paviljona na terasama i lang - koridora.

U područjima seizmičke zone VI, zabilježena su mala oštećenja na drvenim građevinama, osim na višespratnim objektima, kojima su se zbog jačih vibracija na većim visinama pojavljivale pukotine u zidovima ili su se potpuno urušavali, a starost nekih pagoda i hramova iz tog područja je preko 900 godina.

Razvojem arhitekture, razvijen je modularni sistem gradnje i uvedena je u praksu jedna vrsta prefabrikacije konstruktivnih elemenata poput stubova, greda, vjenčanica, vrata i prozora, koji su se ranije pripremali po standardiziranim ili po potrebi prilagođenim

dimenzijama, a potom gotovi sklapali na gradilištu. Nova tehnologija gradnje je omogućila da se u vrijeme trećeg vladara iz Ming dinastije izgradi veličanstveni kompleks od 1000 dvorana, odaja i vrtova - poznati Zabranjeni grad, te da se zgrada vrlo lako i brzo može obnoviti po originalnim nacrtima, primjerice u slučaju požara. Za poređenje možemo uzeti kupolu firentinske katedrale, za čiju izgradnju je italijanskim klesarima bilo potrebno cijelih 30 godina. Specifičan arhitektonski element koji se pojavio tokom izgradnje je daugong, mreža gredica i stubova koji su postepeno prenosili teret krova prema nosivim stubovima. Krovovi su specifični po zakrivljenoj i gracioznoj konturi sljemena, a njihovom pokrivanju i oblikovanju je posvećena velika pažnja zbog tradicije i religijskih motiva, pa su stoga ukrašavani bogatim rezbarijama od drveta, plitkim reljefima i skulpturama životinja, bojom i simboličnim crtežima tradicionalnih i folklornih motiva poput zmajeva, spirala, feniksa, šišmiša te razne kaligrafije, cvijetnih i biljnih motiva. Dekoriranje stolarije je vremenom postalo posebna umjetnička djelatnost – ca hua.

Si he yuan - tipična obiteljska kuća

Centriranje objekata oko unutrašnjeg dvorišta je rezultat ograničenja drvenih konstrukcija po pitanju raspona, te posebnog odnosa sa prirodom kojeg su njegovali ljudi u Kini. Pojedinačni objekti su imali pravokutni tlocrt, ravnomjerno raspoređenu masu te modularno i simetrično postavljene nosive stubove. Modul je činio jian, prostorija u obliku kvadrata na čijim se tjemenima nalazio nosivi stub na osnovu kojeg se sukcesivnim dodavanjem stvarao prostor kuće, koji je bio dodatno proširen za dvorište.

Težilo se prema generalnoj simetriji, jer je simetrija i poštovanje hijerarhije, bilo bilateralne, kiralne ili radijalne, bilo vrednovano kao vrhunski princip.

Hijerarhija je bila korištena i u likovnoj umjetnosti, muzici, književnosti i poeziji.

Urbanistički raspored kuća je bio uredan i gusto grupisan u vizualno interesantnom ali kompliciranom isprepletenom planu naselja, a gdje su postojali uvjeti kao što je pogodnan reljef ili slabi vjetrovi, svaka kuća je imala svoj vrt. U kontrastu sa geometrijskim redom i harmoničnim sekvencama na samim objektima, vrtovi nisu bili uređivani već su

bili ostavljani u izvornom obliku, u skladu sa taoističkim principima. Si he yuan je tipična obiteljska kuća sa četiri reda poredanih soba, gdje roditeljska soba zauzima središnji dio orijentiran na jug, a sobe za mlađe članove se nalaze sa obje strane istog reda. Si he yuan se oponašao u gradnji velikih kompleksa i palata u većem mjerilu i sa više soba i dvorišta, te luksuznijim uređenjem i dekoracijom. Stambena jedinica u Starom Pekingu je zapravo siheyuan, što doslovno znači dvorište sa četiri strane ili blok kuća centriran oko unutrašnjeg dvorišta. Veliki dio starog grada bio je izgrađen od siheyuana orijentiranih u pravcu sjever - jug sa glavnim ulazom na hutong - aleju u jugoistočnom kutu dvorišta.

Kineski gradovi su u staro doba, od 3000. do 2000. godine p.n.e., bili mnogo jednostavnih urbanističkih planova, slabije razvijene infrastrukture te su bili utvrđeni i prostirali su se u uskom pojasu oko palata.

Plan je bio ortogonalan i mrežastog tipa, u skladu sa granicama poljoprivrednih zemljišta i u ravni sa pravcem sjever – jug u svrhu isticanja važnosti južne orijentacije i

zaštite od hladnih sjevernih vjetrova. U vrijeme feudalnog režima i kneževina, grade se glavni gradovi koji prate ustanovljena načela planiranja grada, sadržavajući zonu palate, hrama, naselja, rada i zonu za slobodne aktivnosti. Peking je u jednom periodu imao zonu za treniranje streljaštva i jahanja.

Principi kojima su se vodili kineski urbanisti su utjecali na američkog arhitektu i urbanistu Edmunda Bacona, koji se nakon godinu dana rada u Šangaju vratio u svoj rodni grad, Filadelfiju, i toliko utjecao na njen sadašnji moderni izgled da se naziva ocem moderne Filadelfije.

Kineska arhitektura sadrži karakteristične elemente poput paifanga ili pailonga, dekorativnih i reprezentativnih arkada koje su označavale ulaz u bitnu građevinu, mauzolej, upravnu zgradu, ulaz u grad ili koje su imale čisto dekorativnu ili spomeničku ulogu. Lukovi su napravljeni od drveta ili kamena i dekorisani raznobojnim glaziranim pločicama na kojima su nekad ispisivani citati vodećih filozofa.

5 broj 2, maj 2014.

Zabranjeni grad je bio prijestolnica dvije kineske carske dinastije, Ming i Qing, koje su Kinom vladale od 1421. do 1922. godine, ukupno 491 godinu.

13 vladara Ming i 11 vladara Qing dinastije je vladalo iz Zabranjenog grada koji je danas najveći i najbolje očuvan kompleks palata na svijetu, dragulj svjetske baštine, koji predstavlja vrhunac kineskog inžinjerstva, arhitekture i umjetničke djelatnosti tog doba. Otvoren je za javnost padom kineskog carstva 1920. godine.

Grad Yan, današnji Peking, je osnovan 1045. godine p.n.e. Pod vladavinom feudalne dinastije Jin, vladara etničke manjine koja je vladala sjevernim predjelima Kine, grad je 1153. godine dobio ime „Zhong Du“, ili centralna prijestolnica, čime je po prvi put u povijesti Kine grad postao prijestolnica. Vladari dinastije Yan su u 12. stoljeću Peking proglasili gradom Da Du, velikom prijestolnicom. Konačno u 15. stoljeću, nakon unutrašnjih previranja i upada Mongola sa sjevera, mongolski car Yong Le odlučuje da utvrdi svoju vojnu bazu u Pekingu i 1406. godine počinje izgradnja Zabranjenog grada.

Endemična vrsta drveta phoebe zhennan se deset godina prevozila brodovima iz južnih kineskih provincija, a kamen i naročito opeka su se raznim tehnološkim procesima godinama obrađivali da bi bili, osim podesni za postavljanje i oblaganje podova, vječni i neuništivi. Oblikovane glinene ploče su obrađivane na način da su prvo potapane u vodu i sa njih je pažljivo odstranjivana svaka nečistoća, potom su pečene, polirane i natapane u ulje od posebne vrste otrovne smokve „tung“.

Završni proizvod je bio „zlatna cigla“, koja je

Zabranjeni grad

6 broj 2, maj 2014.

nazvana tako jer je udar čvrstim predmetom o nju proizvodio zvuk sličan zveketu zlata ili sličnog plemenitog metala. Radovi su rađeni i zimi, po najnižim temperaturama, te su kameni blokovi, od kojih je najteži 250 tona, manuelno prevoženi i postavljani na predviđeno mjesto.

Radnici su prilikom transporta polijevali ceste vodom, pritom praveći led na stazi za smanjenje trenja prilikom vuče kamenja. Cijeli grad Peking je postao velika radionica i gradilište, a ulice su dobivale imena po djelatnosti koja se obavljala poput Ulica peći za glinu, Ulica balvana ili Ulica podnih cigli. Bilo je potrebno deset godina prikupljanja i pripreme materijala, te tri godine montiranja in situ da se konstruiše veličanstveni kompleks na 72000 m2, sa 1000 objekata i ukupno 9999 soba sa predvorjima. Godine 1420. car Yong Le se useljava u Zabranjeni grad a Peking proglašava carskom prijestolnicom.

Smješten skoro u samom srcu Pekinga, kompleks je bio ograđen 10 m visokim i najmanje 6,6 m debelim zidom, te kanalom širokim 52 m i dubokim 6 m. Utvrđenje je podijeljeno na Vanjsku i Unutarnju palatu, koje su razdvojene centralnim trgom i kapijom koja je služila za održavanje carskih proglasa.

Konačni oblik plana je imao ortogonalnu formu, dimenzija 961 m x 753 m, bilateralno simetrične forme, pri čemu je glavna os postavljena u pravcu sjever - jug poput centralne osi grada Pekinga.

Istom osom kroz Vanjsku palatu prolazi glavna cesta koja počinje na njenom južnom kraju s „Kapijom vječnog mira“ i završava sa južnim

ulazom u unutrašnjost carskog grada. Imperijalna cesta je spajala „Kapiju okrenutu jugu“ i „Kapiju nebeske moći“ na samom sjevernom kraju, a sa strane su se nalazile zgrade za carske državničke poslove, biblioteke, paviljoni te prostori za meditaciju. Carske rezidencije su bile smještene na samom sjeveru unutrašnjeg grada.

Naziv „Zabranjeni“ proističe iz toga što bez careve dozvole nije bilo moguće ući ili izaći iz kompleksa.

Već duže vrijeme je otvoren za posjetitelje i pretvoren u muzej, kojeg godišnje obilaze milijuni ljudi.

Na kineskom jeziku se zove Gugong, što znači bivša palata.

Kineska arhitektura se najvećim dijelom odnosi na arhitekturu većinske etničke grupe u Kini, naroda Han, koji čini 92% populacije i pritom njihovu tradiciju, koja je sama po sebi veoma raznolika.

Ostaje da se istraži utjecaj manjih etničkih grupacija u Kini - Uygura, Mongola i Tibetanaca, mada je izvjesno da su od samog početka sve etničke skupine u Kini izvanredno komunicirale između sebe u kulturološkom smislu, preuzimajući i interpretirajući lokalne tradicije s kojima su se susretali na sebi svojstven način. Brojni filozofski i religijski pravci nastali u Kini su se nadovezivali na folklore i običaje, pritom modelirajući arhitektonski izričaj. Za razumijevanje vernakularne arhitekture Kine potrebno je shvatiti jedinstvo tri osnovna pojma objedinjena u ideogramu jia - kuća, dom i obitelj. Ljepota prirode i ljudski uticaj su ostavili jedinstven i jasno razumljiv pečat u arhitektonskoj tradiciji.

Ivana Jasak, treća godina bachelor studija, Arhitektonski fakultet Sarajevo

foto: Dina Haljeta

Rotterdam A sada nešto potpuno novo: reportaža

Stvaranje NOVOG (identiteta) Ako očekujete idilične vodene kanale sa bajkovitim pješačkim mostovima, sladunjave nizozemske kućice kao iz bajke Ivica i Marica, te suvenir-nanule na svakom ćošku, fulili ste grad - Amsterdam je nešto sjevernije.

Dobrodošli u Rotterdam, grad u kojem su autentično nizozemski jedino vremenska prognoza i biciklistički saobraćaj.

Question: Where can I drink the best beer in Rotterdam?

Answer: Belgium „Mutna voda“ je drugi grad po veličini u Nizozemskoj, grad koji je gotovo sasvim izgorio u Drugom svjetskom ratu, i grad u kojem su arhitektura, skulpture i kultura doslovno odraz „kreativnog haosa“.

Ako postoji mjesto u Evropi u kojem možete graditi, stvarati i živjeti prema paroli normal is boring, onda je to Rotterdam. Da li je ovakav stav odraz nizozemske otvorenosti prema svemu što je novo i što većina ostalog svijeta smatra nenormalnim ili možda rezultat činjenice da je Rotterdam bio skoro sravnjem sa zemljom, nije ni važno.

Ovoj čaršiji nisu strani objekti sa rupom „po sred strukture“, prozori na objektima koji su doslovno okrenuti naopačke te mostovi koji izgledaju poput Calatravinih objekata. To je i grad u kojem su se jedan do drugog smjestili Piano i Foster, gdje preživjela autentična nizozemska gradnja izgleda kao da je zalutala među neboderima, grad gdje sakralni objekti, rainbow zastave, ljubitelji konzumerističke i urbane kulture žive metar jedni od drugih i svima je dobro.

Question: What it the best thing about Rotterdam?

Answer: The way back to Amsterdam.

Većina nizozemaca koji nisu stanovnici ovog grada ima negativan stav prema Rotterdamu.

Vjerovatno ih asocira na bolne 1940-e, ili se

možda ovdje najmanje osjećaju „kao kod kuće“.

Sve što je ultramoderno se gradi u Rotterdamu, najveći broj kulturnih ustanova je upravo ovdje, šarolikost ljudskog roda je impozantna a pored toga imaju zelenu pijacu dva puta sedmično, što je iznimno, iznimno bitno – ne želim da znam zašto je to tako. Turistima nije potrebna mapa, stvarno nije. Grad ima toliko repera - vizuelnih asocijacija na određeni dio grada koji služi kao smjernica pri kretanju u prostoru, da se je nemoguće izgubiti, ma koliko se trudili. Velike saobraćajnice (pješački + biciklistički + tramvajski + kolski saobraćaj) vas same usmjeravaju na lijevu stranu obale, koja je mrvicu modernija od desne, preko jednog od mnogobrojnih mostova (od kojih je najimpresivniji Erasmus bridge). Veliki broj muzeja, koji su bukvalno jedni do drugih, su definitvno vrijedni posjete. Ako niste ljubitelj ustanova kulture, bez brige, čitav grad je kreativna eksplozija i ne ostavlja ravnodušnim.

Question: What is the best thing to eat in Rotterdam?

Answer: Kebab Za razliku od mnogobrojnih ratom uništenih evropskih gradova, Rotterdam nije ni pokušao da se vrati na staro, šta više, ma koliko u nekim stručnim krugovima to bilo kontradiktorno, Rotterdam u jednu ruku kao da se ponosi što nema kontinuitet, što se svaka ideja u arhitektonskom, skulptorskom, slikarskom, i generalno vizuelnom smislu ni ne pokušava uklopiti u postojeću sredinu.

Ovaj grad kao da svakim novim objektom vrišti: Jesam, drugačiji sam od ostalih, volim sve što je novo, ne bojim se promjena i nisam rob navika. Da je ljudsko biće, samopouzdanja mu ne bi nedostajalo. Da zaključim: Rotterdam, mjesto u kojem vam niko neće reći: „Kolega, to što ste nacrtali se NE MOŽE napraviti“.

Dina Haljeta, prva godina master studija, Arhitektonski fakultet Sarajevo

foto: Dina Haljeta

7 broj 2, maj 2014.

Vijećnica

Prolog Vijećnica je od svog nastanka bila neshvaćen objekat. Neki su je hvalili kao simbol progresa, novih vremena u arhitekturi i tradiciji ovih prostora, i kao prominentan simbol početka austrougarske vlasti; dok su je drugi mrzili kao simbol uništenja višestoljetne tradicije, običaja i arhitekture na ovim prostorima. Dio arhitekata je u njoj vidio idealan završetak istočne granice grada, impozantnu i estetski neuporedivu strukturu, dok je drugi dio vidio predimenzioniran objekat koji narušava zračna strujanja i urbanistički ekvilibrijum, te su sva estetska savršenstva vidjeli kao iskazivanje moći od strane Austro-Ugarske. Za objekat ovih dimenzija, funkcije i dizajna je bilo očekivano da će u svakom trenutku svog postojanja privlačiti pozitivnu i negativnu pažnju. Jedna se stvar može sa sigurnošću reći - Vijećnica je u toku prvih nekoliko godina svog postojanja postala glavni simbol ovog grada i neizostavni dio svake priče

8 broj 2, maj 2014.

o Sarajevu. Međutim, uprkos svom izgledu i značaju, od samog rođenja zamisli kada je izdata naredba za izgradnjom prijeko potrebnog sjedišta nove vlasti, Vijećnicu su pratila loša događanja. Prije nego što je izgrađena, na projektu su radila tri arhitekta neovisno jedan od drugog, od kojih je jedan duševno obolio; zatim općepoznata šetnja AustroUgarskog princa Franza Ferdinanda koja je počinjala od Vijećnice; i njena propast 1992. godine sa obnovom koja se završila nakon 18 godina. Nedavno završena rekonstrukcija je bila veoma dosljedna autentičnom izgledu i doživljaju Vijećnice, koja je uprkos svim lošim događajima koji su se desili tokom njenog postojanja, uspjela zadržati svoju reputaciju i mjesto u simbolima ovog grada.

Izgradnja Priča o Vijećnici počinje u julu i avgustu 1878. godine, kada su sprovedene odluke Berlinskog kongresa pod kojima je Austro-Ugarskoj povjerena uprava nad Bosnom i Hercegovinom. Ovom odlukom se završila 450 godina duga vladavina osmanske imperije u Bosni i Hercegovini.

Naredne godine, u avgustu 1879., nakon okončanih pobuna većinskog muslimanskog stanovništva koje se protivilo novoj vlasti, pod nerazjašnjenim okolnostima se dogodio požar velikih razmjera. Veći dio sarajevske čaršije je bio uništen do temelja, te su mnogi arhitektonski vrijedni objekti izgorjeli. Između ostalog, tu se ubrajaju Ajaspašina i Minetovića džamije, Katoličke crkve u Latinluku, Jeruzalemski, Crkveni i đulov han te Sijavuš-pašine daire. Većina njih nije bila predviđena za obnovu, te je uz dodatno uklanjanje Mustaj-pašinog mejdana i Male čaršije na desnoj obali Miljacke, prostor

foto: Anida Krečo

današnje Baščaršije bio spreman za radikalno preuređivanje. Krajem iste godine je usvojen novi regulacioni plan koji je po prvi put zanemario višestoljetnu tradiciju osmanskog građenja u Bosni i Hercegovini. Planom je predviđeno daljnje brisanje nekih oštećenih, pa čak i relativno zdravih objekata, poput Careve ćuprije, ansambla Atmejdan, vjerskih objekata, česmi te mostova koji su bili reprezentativni primjeri osmanske arhitekture u korist novog prostornog konteksta na čijem čelu se nalazila vijećnica kao novo sjedište Gradskog poglavarstva. Ovo je podrazumijevalo da će ekonomski potencijal čaršije biti znatno umanjen, što je dodatno potpomognuto potiskivanjem brojnih zanata te masivnim uvođenjem industrijske robe iz Monarhije. U toku prvih 15 godina Austro-Ugarske vlasti su postignute ogromne promjene, od velikih komunalnih radova, novog standarda u oblasti zdravstva,

saobraćaja, kulture i uprave; i sve to je trebalo kulminirati sa novom gradskom vijećnicom.

Prvi projekat je povjeren Karlu Paržiku, koji je zamislio i projektovao građevinu trougaone osnove kakvu je diktirao oblik parcele, sa ugaonim kulama koje su se završavale lučnim kupolama, uokvireno sa veoma karakterističnim neomaurskim izgledom i dekoracijama. Međutim, Paržik nikada nije dobio priliku da dovrši svoje djelo. Njegov rad je preuzeo Aleksandar Wittek, koji je nastavio sa projektom u pravcu arhitekture Andaluzije, usmjeravajući cjelokupni dizajn u smjeru reprezentativnih primjera poput sultan Hasanove džamije i džamije Al Azhar.

Nažalost, Wittek je nervno obolio 1893. godine zbog čega nije bio u mogućnosti da nastavi sa ovim projektom, pa se rad na projektu nastavio uz nadzor Ćirila Metodija Ivekovića, koji iste godine započinje rad na dovršenju izvedbenog projekta i započinje

gradnju, tako da je krajem 1894. godine osposobljen dio prostora gdje su privremeno uselili Gradsko poglavarstvo i Okružni sud.

Pitanje autorstva oko projekta sarajevske gradske vijećnice i danas ostaje neriješeno, kao i kontroverzije vezane za izbor lokacije, određivanje gabarita te primjene neomaurskog stila.

Profesor Džemal Čelić je spomenuo da je u Vijećnici „...na neki način kulminirao duh vremena, reflektirajući istovremeno sjaj i bijedu suprotnih kultura i civilizacija, koje su u zajedničkom grču neminovno odumirale.“ Vijećnica je bila sjedište Gradskog poglavarstva i Okružnog suda do 1949. godine, kada dobija još jednu funkciju kao dom Narodnoj biblioteci Bosne i Hercegovine.

Tokom svog životnog vijeka, Vijećnica je bila dom mnogim kulturnim institucijama poput Akademije nauka i umjetnosti BiH te Muzeja grada Sarajeva.

9 broj 2, maj 2014.

uništenje, 1992. godina

Konstrukcija i materijalizacija Po pitanju konstrukcije i materijalizacije Vijećnice, budućem sjedištu Gradske uprave i centralnom dijelu nove čaršije, opravdano su iskorišteni najkvalitetniji materijali i dekoracije tog vremena. Dizajnirana je tako da eksterijer odaje utisak masivnosti i grandioznosti, dok enterijer obiluje sitnim detaljima i raskošnim dekoracijama svakog elementa. Suterenska etaža je, paralelno temeljima koji su urađeni od kamena u malteru, izvedena od kamena i opeke u malteru. Zidovi u prizemlju, mezaninu, na prvom i drugom spratu, tavanu te lučne stropne konstrukcije su građeni u opeci, dok su stropne i krovna konstrukcija izvedeni u drvenoj građi i utvrđeni željeznim nosačima. Kameni podovi su od lijevanog teraca, dekorativno obrađenog sa bojenim prugama i kasetama, dok su svečane i radne prostorije obložene parketom u formi riblje kosti. U nosivoj konstrukciji objekta najvažniju ulogu je imalo željezo; obrazni nosači od masivnih kamenih stepeništa, nadvoji iznad prozora i vrata, stropne konstrukcije i željezni nosači na kojim je počivala glavna kupola iznad aule. Glavno masivno stepenište je građeno od bijelog mermera koji je uvezen iz Mađarske, položenog preko zidova i željeznih nosača. Aula, centralni prostor u srcu tlocrta Vijećnice, je izvedena u formi šestougaonika na čijim krajevima su smješteni nosivi stubovi. Njena kompletna konstrukcija se proteže kroz dvije etaže te se veže za konstrukciju tavana galerije i glavne kupole. Arhitektonsko oblikovanje i dizajn

10 broj 2, maj 2014.

enterijera i eksterijera Vijećnice je vjerovatno najbolji primjer primjene neomaurskog stila na ovim prostorima. Slikarska i plastična dekoracija karakteristična za taj vremenski period, historicizam i klasicizam, je integrisana sa tradicionalnim dizajnom prisutnim na arabeskama i izvedena na svim javnim prostorima u enterijeru, poput ulaznog vestibila, aule, glavnog stepeništa, galerije prvog sprata, svečane sale i sale za sjednice ukrašenih drvenim dekorativnim stropovima, horizontalnim obodnim vijencima, dekorativnim arkadama na galeriji tavana i brojnim linijskim dekoracijama. Vitraži u prvoj izgrađenoj Vijećnici su izvedeni prema originalnim nacrtima arhitekte Ćirila Ivekovića, međutim, ni nacrti ni fragmenti nisu preživjeli agresiju.

Eksterijer je primjer neomaurskog stila, te se ističe bogatom arhitektonskom plastičnom i slikarskom obradom u stilu dekorativnih elemenata sa sjevera Afrike. Estetski koncept i dizajn se najviše uočava na elementima poput složenih floralnih motiva tavanice, obradom niza prozora na prvom spratu ili u arabesknim poljima iznad lođe i oko balkona koji su ukrašeni panelima od gleđosane žolnaj keramike iz Mađarske.

Rekonstrukcija U periodu agresije na Bosnu i Hercegovinu Vijećnica je pretrpila ogromnu štetu.

Uništenje svih fondova biblioteke je procijenjeno na preko 70%, dok je konstrukcija bila devastirana skoro izvan svake nade za popravak. Uništeni su elementi koji su činili osnovu glavne nosive konstrukcije, međuspratne i

krovne drvene konstrukcije, čelična kupola iznad prostora aule, vrata i prozori od ukrašene hrastovine su izgorjeli, dekorativni elementi i fasada su u potpunosti uništeni, dok su zidovi prizemlja i aule bili teško oštećeni. Također, nakon razaranja 1992. godine objekat je četiri godine bio bez krova, te je pored oštećenja od vatre bio izložen stalnim uticajima kiše i mraza. U 1996. godini, po završetku agresije, Vlada Republike Austrije donira 1 500 000 DEM za početne radove na obnovi. Projektant D.D.Dom Studije započinje prvu obnovu vijećnice u četiri faze, kojom je predviđeno da budu realizirani najneophodniji radovi koji će pomoći da se spasi struktura koja je opstala i spriječi daljnje propadanje.

Započeto je sa stabilizovanjem konstruktivnog sklopa zidanih konstrukcija putem novih čeličnih nosača, time tvoreći osnovu za sanaciju tavanskih zidova i rekonstrukciju krovnog dijela, nakon čega je riješen krovni dio sa pratećim instalacijama, opečnom konstrukcijom tavana i dijelom izvornih dimnjaka, što je napravilo osnovu za sanaciju čelične kupole, njenog staklenog pokrova i spuštenog stropa. Na kraju je konstrukcija dodatno potpomognuta teškom nosivom skelom, koja će podupirati aulu do njene konačne obnove. Radovi su projektovani i izvedeni od 1996. do 1997. godine.

Nekoliko godina poslije, Evropska komisija finansira drugu fazu obnove u iznosu od 4 500 000 KM. Predviđena je rekonstrukcija aule i horizontalnih konstruktivnih

radovi, 2011. godina

elemenata. Zbog velikog stepena oštećenja aule, najveći broj stubova je morao biti zamijenjen zajedno sa nosećim lukovima sa pratećim lučnim i opečnim konstrukcijama.

Radovi na ovoj fazi su započeli u novembru 2002. godine i završeni u februaru 2004. godine, čime je uz postojeće kopije izvorne dokumentacije te foto i video dokumentacije prije razaranja, napravljen osnov za izradu glavnog izvedbenog projekta arhitektonske obnove Gradske vijećnice.

Studio Urbing d.o.o. Sarajevo je izabran za izvođenje glavnog projekta obnove Gradske vijećnice na međunarodnom tenderu raspisanom 2006. godine. Uslovljeno je da se u glavnom projektu poštuje osnovna, ranije ustanovljena prostorno-dispoziciona koncepcija, po kojoj se objekat Gradske vijećnice dijeli na tri osnovne funkcionalne cjeline: prostore gradske uprave, prostore nacionalne biblioteke i prostore zajedničkih javnih sadržaja (aula, muzej razaranja vijećnice, energetski blok i ugostiteljstvo), i da dispoziciju objekta, po uzoru na izvorni projekat, u tlocrtu čini istostranični trokut sa kulama na ivicama i šestougaonom aulom u centru.

Proces rekonstrukcije Stilski uzori za Vijećnicu vuku korijene iz najzapadnijih krajeva islamskog svijeta, od Magreba u sjevernoj Africi, preko južnih dijelova iberijskog poluotoka, do Kaira, Granade i Alhambre. Po pitanju unutrašnjih obrada i enterijerske fasade reproduciran je izvorni koncept i njegova materijalizacija

sa karakterističnim elementima poput arhitektonske plastike u kamenu i gipsu te izuzetnih ručnih radova u hrastovini na stolariji. Stepeništa se nastavljaju na prijašnje materijalne ostatke sa novom kamenom ogradom na glavnom i dekorativnim željeznim ogradama na sporednim, te su kod glavnog stepeništa primijenjene savremenije karbonske trake, koje preuzimaju veći dio opterećenja. Zidovi su obnovljeni u izvornom formatu sa završnim slojem od gipsanog ili finog krečnog maltera koji se spaja sa dekorativnom plastikom na zidovima i stropovima. Novi podovi su izvedeni od prirodne pečene gline, u auli od kamena te u restoranu i prostoru gradske uprave od plemenitog drveta. U dekorativnu svrhu, određeni podovi su izvedeni od lijevanog teraca u više boja. Kamenorezački radovi na glavnom fasadnom vijencu su rađeni prema crtežima i sačuvanim originalima na objektu.

Originalna fasada Vijećnice kojoj se težilo je izvedena u neomaurskom stilu sa bogatom arhitektonskom štuko obradom u malteru, te je sadržavala brojne dekorativne elemente od kamena, fajansa i terakote. Južna fasada, pročelje Vijećnice okrenuto prema Obali i Miljacki je sa razlogom najviše dekorativno uređena sa velikim lođama i arkadama, tavanicama sa složenim floralnim motivima, barbakanama ili kamenim cvjetovima na krovnom vijencu, panelima žolnaj keramike iznad lođa i oko balkona te žute i crvene trake duž cijele fasade izvedene od maltera u boji.

Tavanica lođe je ukrašena složenim floralnim

motivom od koncentričnih i spiralnih oblika lozice sa malom zvijezdom u sredini svakog traveja. Sjeveroistočna fasada, okrenuta prema Vratniku, je manje dekorativno uređena od glavne i sadrži detalje poput okvira od dvostrukih traka oko prozora koji tvore arabeskna polja, profilacije i slikane ukrase te slikane geometrijsko – floralne motive. Zapadna fasada, okrenuta prema gradu, ima trokrako stepenište sa bogatom dekoracijom portala koje vodi direktno u aulu. Fasade se na svakoj strani završavaju sa jednom od tri kule, koje su poput fasada prožete nizovima traka crvene i žute boje i detaljno dekorisane.

Stolarija je obnovljena po originalnim nacrtima i poboljšana u izolacionom smislu sa savremenim materijalima. Enterijersko uređenje dijela objekta predviđenog za grad i gradsku upravu je urađeno u skladu sa drvenom hrastovom konstrukcijom kvalitetne finalne obrade u istom tonu, te su elementi od hrastovine ručno rađeni. Prostor nacionalne biblioteke obuhvata i depo knjiga lociran u podrumu objekta, a laboratorijska oprema je donirana od vlade Španije. Muzej ratnih razaranja se nalazi u suterenu i zauzima centralni potkupolni prostor ispod aule za stalne postavke filmskog materijala. Ugostiteljski sadržaji, restoran i kafe slastičarna, su urađeni od izvorne hrastovine sa profilacijama. Dekorativna rasvjeta je urađena sa bronzom bez dodataka ili patiniranim mesingom po uzoru na tip historijske rasvjete „Orion“ iz Beča.

11 broj 2, maj 2014.

enterijer, 2014. godina

Za identitet i jedinstveni dizajn Vijećnice je u velikom dijelu odgovorna njena slikarska i plastična dekoracija. Po pitanju umjetnosti, Vijećnica oslikava drugu polovinu 19. stoljeća u Evropi, historicizam i romantizam, te je u slikarskoj dekoraciji originalnog projekta primijenjen jedan od oblika historicizma aktuelan u Evropi prije pojave art nouveau-a i secesije. Slikarska dekoracija se može podijeliti na dvije cjeline; eksterijersku slikanu dekoraciju na fasadama i enterijersku.

Eksterijerska dekoracija se oslanja na vizuelni utisak boja: sivi stubovi, kameni dijelovi balkona i stepeništa, crvene i žute trake maltera te višebojna žolnaj keramika oko prozora. Uloga slikane dekoracije u enterijeru, gdje je prisutno puno više detalja, je potcrtavanje orijentalno islamskog karaktera

12 broj 2, maj 2014.

stila, koji se karakteriše kao pseudo ili neomaurski stil. Dekoracija objedinjuje mnoge komponovane i kombinovane elemente starije slikane dekoracije poput rumi stila iz enterijera starih džamija, starih kuća poput Saburine kuće, poznatih spomenika ratimidsko mamelučke arhitekture u Kairu ili nasridske u Španiji. Tradicionalna dekoracija zidnih ploha se sastoji od floralnih motiva i geometrijskih dekorativnih elemenata, sa motivima sličnim arabeskama, koje se mogu naći na svim prostorima uticaja islamske kulture i civilizacije. Rekonstruisana dekoracija ima izgled tradicionalne islamske dekoracije, iako originalna dokumentacija sadrži puno više elemenata klasične umjetnosti, poput akantusovih listova koji se spajaju sa motivikom arabeske.

Otvorenje Na dan godišnjice pobjede nad fašizmom, 9. maja 2014. godine, Vijećnica je svečano otvorila svoja vrata za javnost, prvi put u više od 20 godina. Ceremonija otvaranja je osmišljena u više segmenata sa odgovarajućim sadržajima za užu i širu javnost, te je završena posebnim 3d mappingom, simboličnim kratkim filmom o povijesti Vijećnice koji je aktivno koristio fasadu i sve njene dekorativne elemente kao medij. Iako određeni prostori neće biti dostupni široj publici do 28. juna, simbol grada Sarajeva je nakon dugo vremena ponovo u svom punom sjaju i veličanstvenosti.

Mirza Spužić, prva godina master studija, Arhitektonski fakultet Sarajevo

13 broj 2, maj 2014.

12. naučno-stručno okupljanje studenata arhitekture sa prostora bivše Jugoslavije Arhitektonski studentski kongres Sarajevo 2014

Kako jednom rječju nazvati priliku da se u jednom prekrasnom gradu, u trajanju od pet dana, okupe studenti sa svih Arhitektonskih fakulteta nekadašnje nam države, i naučno elaboriraju temu koja predstavlja jedan od najaktuelnijih fenomena u arhitektonskom svijetu? Vrlo jednostavno - ASK 2014.

Asocijacija studenata arhitekture Internacionalnog Univerziteta u Sarajevu, te Asocijacija studenata arhitekture Arhitektonskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu, u saradnji sa Internacionalnim Univerzitetom u Sarajevu, u periodu između 8. i 12. maja su organizovali dvanaesti Arhitektonski studentski kongres, proljetno, godišnje okupljanje studenata arhitekture sa prostora nekadašnje Jugoslavije.

Kao domaćin prvog okupljanja ove vrste, Ljubljana je započela tradiciju ovog naučnostručnog druženja koje je nastavljeno sve do danas, kada se ASK, nakon 9 godina, ponovo i zasluženo vratio u Sarajevo.

Kroz pet kongresnih dana, i intenzivne prezentacije, predavanja, radionicu i izložbu, na nekoliko različitih lokacija u užem centru Sarajeva ovogodišnji ASK okupio je nevjerovatnih 120 studenata sa svih arhitektonskih fakulteta sa područja bivše Jugoslavije (Ljubljana, Maribor, Zagreb, Split, Banja Luka, Sarajevo, Podgorica, Skopje, Novi Sad, Novi Pazar, Beograd, Niš i Kosovska Mitrovica) i studentskim radovima fokusiranim na njihove lokalne zajednice odgovorio na zadatu temu, promovišući naučno-stručnu misao i regionalno povezivanje, vrijednosti već neko vrijeme u potpunosti zanemarene od strane struke i samih studenata.

Vraćajući se na domaćina ovogodišnjeg kongresa, nemoguće je ne spomenuti ogromnu energiju i inspiraciju koju je naš glavni grad nesebično ponudio mladim, ali izuzetno ambicioznim nadama iz svijeta arhitekture. Sarajevo je grad koji je i nakon godina razaranja u proteklom ratu zadržao svoj vizualni identitet i izvorni arhitektonski izričaj. Međutim, mnogi značajni objekti doživjeli su destruktivno dejstvo i skoro dvadeset godina nakon završetka rata nisu doživjeli novo rođenje. Upravo takvi objekti, smješteni u strogom centru grada, na veoma reprezentativnim lokacijama, predstavljaju izuzetan, ali neiskorišten potencijal, spreman za intervencije koje mogu odvesti ka novim, inovativnim i drugačijim urbanim transformacijama. Sarajevski studenti su upravo u tom segmentu prepoznali mogućnost naučno-stručnog elaboriranja s ciljem adekvatnog i arhitektonski ispravnog tretmana urbanih ruševina, i stoga, prateći trendove arhitektonskog oblikovanja u svijetu, ali i urbane morfologije Sarajeva, imali su priliku raditi na temu: „na putu ka urbanim transformacijama: animiranje urbanih ruševina“ Nakon što zgrada prestane da služi svojoj svrsi, i nakon što sve prethodne funkcionalnosti prestanu da postoje, ona postaje fascinantna. Svaka soba se pretvara u nešto novo vlastitiom brzinom, propuštajući vodu, led, vjetar i gravitaciju i tako traži povrat prostora koji je čovjek napravio. Korozija i propadanje daju jarke boje diljem inače bezizražajnih površina te su osvijetljene samo prirodnom sunčevom svjetlošću koje se preljeva u prostorije po, nama stranim, uglovima. Svaki objekat ostavljen iza sebe postaje značajniji nego što je ikada bio, aludirajući na život prije njegove zapuštenosti.

Otvorenje Kongresa na Internacionalnom Univerzitetu Sarajevo, foto: Emina Tepić

Kada je savremeni grad u pitanju, procesi urbanih regeneracija predstavljaju glavni model sprovođenja ideja prema preobrazbi vlastite urbane mreže. Urbane ruine su djelo trauma i kao takve su sugrađani u međuprostoru, te postaju djelo koje nas privlači i odbija istovremeno, bez obzira da li ih vidimo kao prijetnje, prepreke ili potencijal. Mapiranjem, fotografijom i kratkotrajnom ponovnom upotrebom one su početni impuls za veća, psihourbana istraživanja.

ASK ima posebnu čaroliju jer je odigrao ključnu ulogu u njegovanju kontakata između studenata sa jugoslovenskog kulturnog prostora u kontekstu XXI vijeka. Radi se o generacijama koje vjerovatno inače ne bi imale prilike za upoznavanje sa svojim kolegama iz drugih država zbog osiromašenih veza unutar ovog post-konfliktnog prostora. To je sigurno najvažniji aspekt ASK-a, pa se njegov učinak mjeri svim saradnjama i zajedničkim projektima koji su ostvareni nakon 5 kongresnih dana, zahvaljujući kontaktima ostvarenim na ovom susretu.

Potom, velika vrijednost ASK-a je što stavlja grad u prvi plan, kako i dolikuje arhitektima i urbanistima. Svaka delegacija predstavlja svoj fakultet tj. grad a ne državu. Ovakva praksa je logična u kontekstu uspostavljanja nove geografske i društvene paradigme koja vraća fokus na gradove i regije umesto problematičnog modela nacionalne države.

Konačno, kongres je apsolutna grassroots stuktura, organizovana od strane samih studenata, uz nužnu podršku fakulteta kao javne ustanove. Tako studenti imaju prilike da preuzmu odgovornost za cjelokupno vođenje ovako važnog događaja, što opravdava atribut studentski u imenu kongresa.

Oslanjajući se na znanja i iskustva starijih kolega, asistenata i profesora iz naše zemlje, regije, ali i ostatka Evrope, prvi kongresni dan protekao je u znaku predavanja gostiju predavača, eminentnih imena iz svijeta arhitekture, koji su upravo svoj rad u struci, u potpunosti ili u segmentima, posvetili analizi i rješavanju fenomena urbanih ruševina.

je dovela do revitalizacije čitavog grada.

Urbanistički i arhitektonski zahvati u saradnji sa ostalim stakeholderima, kao što su bivši i sadašnji vlasnici objekata, lokalne zajednice te vlasti, su kreirali nova radna mjesta, privukli nove ‘kreativne industrije’ što je vrlo važno u post-industrijskom dobu – ‘dobu znanja’.“

Haris Piplaš, istraživački asistent na prestižnom ETH u Zürichu i ovogodišnji predavač na ASK-u, postavio je mnoga pitanja, ali dao i adekvatne odgovore.

Usmjeravajući svoje izlaganje na animiranje samog razmišljanja o ruševinama, Piplaš ističe: „Sarajevo, sa vremenske distance od skoro dva desetljeća nakon završetka rata, mora biti spremno sumirati prošlost i okrenuti se budućnosti. Rekonstrukcija je davno završena, punktuale renovacije i nadograđivanje na urbanim ruinama iz rata ne prelaze obim gradnje u drugim gradovima, čak naprotiv: urbane ruine ekonomski poraženih gradova kao što su Atina i Detroit premašuju intenzitet i kvantitet ruševina i njihovih transforamcija kod nas. Sarajevo se mora okrenuti, nakon saniranja ratnih i poratnih rana kroz donacije, a ne investitore, u sistematsku i plansku revitalizaciju koja se mora desiti na nekoliko nivoa i razmjera. Re-aktivacija ratnih ruina, zajedno sa post-ratnim ruinama napuštenih industrijskih postrojenja ima ogroman potencijal te su vrlo atraktivne za investitore, koji za razliku od mnogih koje danas susrećemo u Sarajevu, imaju senzibilitet za kontekst i transformaciju koja nije čisto komercijalna.

Gledajući iskustva koja su najbliža nama, npr. u bivšoj Istočnoj Njemačkoj (cijeli IBA festival u regiji Sachsen-Anhalt) ili Estoniji (Tallinnski kvartovi Kalamaja i Pelgulinn) pa i Srbiji (Savamala), planska reaktivacija ruina

Učesnici kongresa, osim što su ponudili mnogobojna rješenja za potencijalno animiranje urbanih ruševina, dobili su priliku da iskoriste maksimalnu kreativnost u radu, a i odabiru medija i alata za elaboriranje zaključaka donešenih na primjeru svojih zajednica. „U današnje vrijeme najbitnija je informacija, a to je ono što se upravo razmjenjuje ovdje. Ono što možemo vidjeti je da su različite ekipe, iz različitih gradova iskoristili i različite medije i različit pristup istoj temi, i dobili jako sličan rezultat. A to je zapravo i glavna ideja ovakvog okupljanja!“ - kazao nam je Radomir Jašić, student Arhitektonskog fakulteta Univerziteta u Novom Sadu i jedan od ovogodišnjih učesnika. Ističući značaj ovakvog okupljanja, Melika Konjičanin, student Arhitekture sa Univerziteta Florida, USA, jedna od mnogobrojnih gostiju kongresa, skrenula je pažnju na inspirativno dejstvo njenih vršnjaka na cjelokupan proces stvaranja u struci, kako nje same, tako i svih studenata: „Kao student arhitekture u SAD-u, uvijek sam imala želju da radim i učim od studenata sa prostora bivše Jugoslavije. Učešće na ASK-u mi je omogućilo da razmijenim znanje i iskustva sa drugima, i stoga naučim nešto novo i interesantno. U ovom polju je veoma važna komunikacija i timski rad, jer na taj način dobivamo inspiraciju i ideje za dalje projekte.

ASK mi je to upravo pružio i jako sam sretna što se nešto takvo održalo u našoj državi.“

15 broj 2, maj 2014.

Prezentacije učesnika u Pozorištu mladih Sarajevo, foto: Maja Ibrahimpašić

Osim značajnih predavanja gostujućih predavača, zatim različitih timova iz 13 gradova, ASK 2014 je posljednjeg dana kongresa tradicionalno organizovao radionicu s ciljem praktičnog i što boljeg primjenjivanja znanja stečenih tokom kongresa. Radionicu je vodila docentica Lamila Simišić, koordinator programa Arhitekture na Internacionalnom Univerzitetu u Sarajevu, i zajedno sa mentorima svih gradova učesnika ASK-a 2014, napravila savršenu simbiozu svega onoga što su studenti imali priliku čuti tokom proteklih kongresnih dana: „Tema ovogodišnjeg ASK-a se pokazala vrlo aktualnom na svim područjima bivše Jugoslavije. Učesnici kongresa su kroz prezentacije pokazali i podijelili svoja iskustva, htijenja i ideje o urbanim ruinama iz svoje neposredne okoline. Ruine su prikazane kao vrlo slojeviti elementi grada, s potpunom prisutnošću ili pak odsutnošću emocija; kroz turističke mape; pitanja ‘Šta dalje?’; poimanja šta arhitektura jeste i odgovore šta ona eventualno

16 broj 2, maj 2014.

može biti; kroz poređenja sa objektima iz davne prošlosti koji su obezbijedili sadašnjost kroz svoju prilagodljivu matricu; kao mjesto susreta i zajedništva; kroz šarolikost života koji se odvija na pozornicama; kroz pitanje o arhitekturi čekanja; odnosa konzumenta i prostora; ili pak makro i mikro sheme. Kao rezultat radionice na temu ‘Potpiši urbanu ruševinu!’, studenti su kroz arhitektonske perspektive imali zadatak odgovoriti na arhitektonske probleme iznesene tokom oficijelnih predavanja svih gradova učesnika.

Kao rezultat smo dobili novu dimenziju ruina koje postaju kuće koje govore, ili pak komuniciraju sa okolinom kroz prizmu dopunjene stvarnosti. Generalni zaključak je da ruinama moramo dati faktor sadašnjosti kako bi ih odagnali od apokaliptične budućnosti.

Ovogodišnji susreti su također osvijestili potrebu za interdisciplinarnosti, te stoga predlažem da se ubuduće, u aktivnosti ASK-a, svakako uključe i stručnjaci iz drugih disciplina.“

Tradicionalna zastava ASK-a, koju je sarajevska ekipa sa velikim dostojanstvom i ponosom preuzela kao simbol ovogodišnje organizacije i domaćinstva 12. naučnostručnog okupljanja naših vršnjaka iz cijele bivše Jugoslavije, na samom zatvaranju kongresa otišla je u ruke ekipi sa Arhitektonskog fakulteta Univerziteta u Beogradu. To znači da će Beograd, sljedeće godine, biti domaćin 13. Arhitektonskog studentskog kongresa, i po ko zna koji put, biti epicentar ideja, kretivnosti i dobrog druženja, sa izuzetno teškim zadatkom – pokušati organizovati kongres kvalitetan poput kongresa kojeg je napravila sarajevska ekipa.

Organizacioni tim ASK-a www.ask2014.ius.edu.ba

Dani arhitekture predstavljaju jedan od najvećih događaja u oblasti arhitekture u Bosni i Hercegovini. Koncipirani su kao godišnji, višednevni događaj koji uključuje različita predavanja internacionalnih i lokalnih arhitekata, izložbe, projekcije filmova i slična dešavanja. Dani arhitekture se održavaju već šest godina (2008.-2013.), sa preko 50 različitih predavača iz 15 zemalja, popraćeni brojnim izložbama i projekcijama filmova.

Na Danima arhitekture 2013, čija je tema bila Zajednički prostor, imali smo priliku slušati više predavanja i vidjeti na koji način se u drugim zemljama arhitekti i građani odnose prema toj problematici.

Tema Dana arhitekture 2014 je bila Akcije za zajednički prostor, sa osnovnim ciljem djelovanja u prostoru i poticanje građana na zajedničko djelovanje. Dio programa su bile i prezentacije i predavanja o sličnim inicijativama u regionu, te skup arhitekata u Bosni Hercegovini. Opširnije čitajte u trećem broju tristotrojke.

17 broj 2, maj 2014.

Godišnja izložba

COLLEGIUM ARTISTICUM 2014 GRAND PRIX nije dodijeljena.

Nagrada za realizirani enterijer nije dodijeljena.

NAGRADA ZA REALIZACIJU: JEDAN MALI BAZEN, Zenica Autor: Vedina Babahmetović Saradnici: Mirela Heralić Tabić, Dragan Trivičević, Semir Solo, Berina Duranović Dodijeljene su dvije nagrade za ideju: NAGRADA ZA IDEJU: STAMBENO-POSLOVNI CENTAR SAVICA, ZAGREB, (konkursni rad) Autor: Nikola Žic NAGRADA ZA IDEJU: LOVE LIMA - APARTMENT TOWER, LIMA, PERU, (konkursni rad) Autorski tim: voditelj Vedad Kasumagić, Ammar Akšamija, Harun Čerkez, Sabina Hodović, Ivica Medić, Hana Mekić RADOVI KOJI SU UŠLI U UŽI IZBOR: Autor: Boris Cindrić MANUFAKTURA NARUKVICA ZA SATOVE I LUKSUZNE KOŽNE GALANTERIJE – Camille Fournet, Tergnier, Francuska, realizacija 2012.

Saradnici: Edin Avdibegović, Camille Lambert, Thomas Bourrea Autor: Husejn Dropić IDEJNO URBANISTIČKO-ARHITEKTONSKO RJEŠENJE KOMPLEKSA KAMPUSA UNIVERZITETA U TUZLI, ideja 2014 koautor: Mehmed Dropić autorska saradnja: Nedim Čitaković, Mirela BurgićJašarević, Mustafa Begić saradnici: Miralem Nevačinović, Nenad Kovačević, Gradinka Pašić, Amina Dropić Autor: FILTER arhitektura Asmir Mutevelić, Vedad Islambegović, Kenan Vatrenjak, Ibrica Jašarević, Nedim Mutevelić KUĆA NHRV, Nahorevo, Sarajevo, realizacija 2013/2014 Autori: Smajo Mulaomerović i Ferhad Mulabegović PREZENTACIJSKI I ZAŠTITNI OBJEKT ARHEOLOŠKOG LOKALITETA MITREUM, Jajce, realizacija 2012. saradnik: Amra Sarić Autori: Adnan Pašić i Amela Hadžić BUTIK HOTEL INSIDER, Sarajevo, ideja 2014.

18 broj 2, maj 2014.

7.-21. aprila 2014. u gradskoj galeriji Collegium artisticum u Sarajevu je održana godišnja izložba Udruženja likovnih umjetnika BiH, Udruženja likovnih umjetnika primijenjene umjetnosti BiH i Asocijacije arhitekata BiH. Izložba Collegium artisticum je najvažnija smotra urbanizma, arhitekture i dizajna u BiH. Ove godine su studenti Arhitektonskog fakulteta prvi put dobili priliku da prijave svoje radove na izložbu, te je izabrano pet studentskih projekata. Pored nagrađenog projekta LOVE LIMA, među izloženim radovima studenata su bila još dva stambena tornja, izvedeni enterijer Union banke koji smo predstavili u prošlom broju, te tristotrojka kao jedina publikacija.

Stručni žiri za oblast arhitekture i urbanizma - Srđa Hrisafović, Aner Čanović i Nina UgljenAdemović, izabrao je 19 radova za prezentaciju, od ukupno 28 prijavljenih.

Nina Ugljen-Ademović, član žirija za nagrade, za katalog izložbe Collegium artisticum 2014 je napisala: „Na godišnju smotru radova Collegium artisticum 2014 iz oblasti arhitekture i urbanizma prijavljeno je 28 autorskih radova i to 7 realizacija, 14 idejnih projekata i 6 interijera (projekti i realizacije) i 1 publikacija.

Rezimirajući pristigle radove, te zauzimajući stav da selektori trebaju biti kritični i poticati socijalno odgovornu ulogu arhitekture, žiri zaključuje da aktualni trenutak domaće arhitektonske scene pokazuje izvjesnu krizu unutar struke.

Ona se manifestira kako u osiromašenoj a r h i te kto n s ko j p r o d u kc i j i , ta ko i u nemogućnosti pronalaska osobne pozicije između precijenjenih arhitektonsko neusuglašenih, ali u tehnološkom smislu inovativnih struktura, i promišljene arhitekture koja podržava značaj kontinuiteta arhitektonskog stvaranja.

Takvo stanje refleksija je tranzicijskog socioekonomskog ambijenta i aktivno utječe na podržavanje prostornog okvira koji nastoji „uvjetovati oblikovanje“, umjesto da „oblikuje uvjete“. (Tschumi, 2004.)

Na sreću, i ovaj put je bilo moguće izdvojiti projekte koji svjedoče da arhitektura i dalje može biti izazov, te ponuditi nove vizije. U tom kontekstu nagrađeni radovi nameću se kao referentni, sposobni diseminirati značenja unutar realnih društvenih okvira, te otvoriti put novom zrelom promišljanju prostora.“

Nina Ugljen-Ademović, foto: Kenan Muslić

„Što se tiče arhitekture, kroz izložene radove (samo 19), kreirani i projektovani objekti, za razliku od likovnjaka, pružaju manji dijapazon različitosti naručilaca, što je odraz prioriteta izgradnje u zemlji gdje kao pečurke poslije kiše uglavnom niču bogomolje, tržni centri, (kojih za čudo ovaj put gotovo da nema među prijavljenim radovima), te ugostiteljski objekti i ho(s)teli (koji su i u skromnoj ponudi arhitekata, i ove godine dominantni) ...

Ako je baza razvoja države bazirana na tržnim centrima, pitanje je ko će i za koje pare u njima kupovati?! Ako je baza u „neiscrpnim“ turističkim kapacitetima BiH, šta je onda sa prometnom infrastrukturom?! Ako je baza u desekularizaciji države, kome trebaju nezaposleni i siromašni vjernici, uz manifestni luksuz i prosperitet (počesto praznih) vjerskih institucija?! Jednostavno, kome sada služe i kome će u budućnosti služiti čak i briljantno (i svjetski) izgrađeni, i na ovoj izložbi dominirajući objekti, sa jasnom namjenom???“ Prof. dr Besim Spahić (iz kataloga izložbe Collegium artisticum 2014)

Adnan Harambašić, član organizacionog odbora izložbe Collegium artisticum 2014, i predsjednik AABIH, kao komentar na ovogodišnju izložbu, za tristotrojku je napisao:

Adnan Harambašić, foto: Kenan Muslić

Teška vremena, ali ipak nade ima...

Smatram da je stručni žiri kroz svoj rad i tekst koji je sastavni dio kataloga izložbe 2014 već dao vrlo dobar i precizan osvrt na istu. Samim time, nema razloga da dodatno obrazlažem ili komentarišem njihov izbor nagrađenih radova. Želio bih ipak da iskoristim izložbu kao pozadinu da bih konstatovao par stvari kojih smo većina, vjerujem, svjesni.

Mala je trenutna produkcija arhitekture, bilo u crtanoj ili izvedenoj formi. Postoji par očiglednih razloga za to, od kojih se ekonomska situacija ističe kao najvidljiviji, jer je preduslov za bilo kakvu investiciju, privatnu ili javnu.

Javnih projekata skoro da nema, bilo da su u pitanju objekti kulture, obrazovanja ili administracije. Upitno je u kolikoj mjeri se kreativno razmišlja o tome kako da se pokrenu samoodrživi javni projekti, sva aktivnost se obično svodi na čekanje donacija. Samo u Sarajevu postoji potencijal za javne projekte koji bi, po mom mišljenju, mogli biti vrlo isplativi. Spomenuću samo dva.

Prvi je Koševo bolnica, koja se razvija bez skoro ikakvog sveobuhvatnog plana. Problemi se rješavaju većinom pojedinačno, bez ideje o tome šta se želi napraviti sa cjelinom. Sam regulacioni plan datira, ako se ne varam, iz 1970-tih. Dok se čekaju donacije da bi se napokon završio novi objekat, imamo stare austrijske objekte u stanju koje više nije adekvatno za današnje potrebe bolnice. Prenamjena ovih objekata u staračke domove bi pružila vrlo dobar izvor resursa i zarade.

Bolnica bi mogla da nudi svoje usluge budućim stanarima, a objekti bi se mogli prodati privatnim investitorima, što bi opet stvorilo sredstva da se novi objekat napokon realizira u potpunosti. To bi mogao postati tipičan projekat u kojem bi javnost i privatna investicija udružili interese. Asocijacija arhitekata je zajedno sa Opštinom Centar ukazala na taj potencijal i tražila organizovanje javnog natječaja za urbanističko rješenje bolnice, nažalost bez uspjeha.

Drugi potencijalni javni projekat su studentski domovi na Bjelavama. Sredstava za rehabilitaciju nema i vjerujem da ih u skorije vrijeme neće ni biti. Postojeći objekti se sve više urušavaju i

postaju neuvjetni za stanovanje. U isto vrijeme, to područje posjeduje potencijal za proširenje u vidu novih kapaciteta koji bi mogli biti ekonomski održivi ako su zasnovani na dobroj urbanističkoj analizi i arhitektonskom rješenju. Dakle, još jedna odlična tema za konkurs i mogući javni projekat.

Za razliku od naših komšija na zapadu, u BiH skoro da ne postoje programi socijalnog stanovanja. Iako su sredstva za rješavanje problema internih izbjeglica dijelom omogućena, ne koriste se za gradnju kvalitetnih arhitektonskih rješenja/projekata koji bi ujedno omogućili i novoj generaciji arhitekata da stasaju, kao što je npr. bio slučaj u Hrvatskoj početkom 2000-tih. Proces dobivanja projekata se najčešće zasniva na osnovu poznanstava, umjesto kroz proces konkursnog odabira.

Kad su u pitanju privatne investicije, postoje dvije vrste: veliki projekti komercijalnog tipa i određeni broj manjih privatnih projekata. Kod većih projekata dalo se za pravo investitoru da smatra da je moguće sve što želi, da pri tome ne košta ništa, a da projektanta mogu platiti kroz princip razmjene dobara umjesto honorarom koji mu omogućava da gradi biro sa kontinuitetom i kvalitetom. Ovim se umanjuje mogućnost arhitekata koji rade u biroima da nešto nauče, a da uz to budu adekvatno plaćeni. Sve ovo kao početna tačka ne daje previše prostora za dobru arhitekturu.

Ipak, manje privatne investicije ostavljaju mogućnost za iskorak u kvalitetu što i projekat nagrađen za realizaciju pokazuje. To su projekti koji se rade za privatnu upotrebu pa su tako i očekivanja investitora veća.

Na kraju, ono što daje nadu jesu projekti studenata. Bilo nagrađeni radovi konkursnih rješenja grupe studenata pod rukovodstvom kolege Vedada Kasumagića ili ambiciozni i prijeko potrebni projekat časopisa „tristotrojka“.

Oba primjera pokazuju želju i ambiciju da se napravi iskorak iz lokalnog konteksta i da se poveže, informiše i izgradi stav prema regionalnim i svjetskim kretanjima. Smatram da je to ispravno razmišljanje mladih budućih kolega, jer tek u dodiru sa većim kontekstom možemo da realno ocijenimo naš kvalitet, a i naučimo nešto što pomjera granice.

19 broj 2, maj 2014.

LOVE LIMA Ammar Akšamija, Harun Čerkez, Hana Mekić, Ivica Medić, Sabina Hodović, Vedad Kasumagić Lokacija: UL. BELEN AV., DISTRICT OF SAN ISIDRO, LIMA, PERU Tipologija: STAMBENI TORANJ Površina: 40000 m2 Broj stanova: 74 Riječ autora: Stambeni objekat se sastoji iz kule Luis, čvrstog, stabilnog dijela i kule Lucia, laganog, transparentnog dijela koji prostorno formiraju dva slova L. Obzirom da kula Luis obezbjeđuje kontinuitet sa postojećim fasadama, i zadržava visinu i karakter susjednih objekata, urbani balans je sačuvan uprkos razlici između postojećeg i projektiranog volumena. Kula Lucia vizuelno oslobađa prostor i obezbjeđuje objektu potrebnu volumensku ravnotežu. Lucijin reflektivni volumen je bezvremenski, jer se fasada uvijek ponaša poput ogledala za sliku urbanog pejzaža Lime.

Projekti studenata Arhitektonskog fakulteta u Sarajevu izloženi na izložbi Collegium artisticum 2014: DIENTE DE LEON Muhamed Balić, Sabina Filipović, Adil Selimović, Arnel Smajlović, Ljubomir Mioč, Vedad Kasumagić Lokacija: UL. BELEN AV., DISTRICT OF SAN ISIDRO, LIMA, PERU Tipologija: STAMBENI TORANJ Površina: 40800 m2 Broj stanova: 74 Riječ autora: Prostorna vertikala visine 102 metra projektirana je kao reper grada i označava parternu poveznicu između avenije Pezet, avenije Belen i parkovskog prostora sa golf terenima. Projektirani skeletni, nosivi, fasadni plašt omogućava potpunu fleksibilnost i adaptabilnost prostora, čime je ostvarena inicijalna ideja stvaranja programski do kraja nedefiniranog objekta, koji funkcionalno treba odgovoriti savremenim i neistraženim potrebama grada. Estetika fasadnog plašta inspirirana je rastom i razvojem cvijeta maslačka. Žuti cvijet implicira čvrstoću bloka, snagu i inteligenciju, bijela zračna lopta zrelog cvijeta duh, čistoću i novi početak, a zelena fasada predstavlja iluminaciju, ozdravljenje i život.

NEW MODERNITY Semra Aganović, Semir Imamović, Lamija Salihbašić, Vedad Kasumagić Lokacija: UL. BELEN AV., DISTRICT OF SAN ISIDRO, LIMA, PERU Tipologija: STAMBENI TORANJ Površina: 41170 m2 Broj stanova: 74 Riječ autora: Novi prostorni reper Distrikta San Isidro projektiran je u ekskluzivnoj stambenoj četvrti sa pogledom na Lima Golf Club. Vertikalni volumen je podijeljen u dva neovisna tornja, spojena u prizemnom dijelu javnim sadržajima. Sve stambene jedinice od 400 m2 tretirane su kao individualne funkcionalne cjeline, ali na način da formiraju objekat kao jedinstven volumenski sklop. Kreativnim procesom su urbanizam i arhitektura kombinirani u cjelinu, a zelenilo korišteno u oblikovanju fasade objekta doprinijelo je inicijalnoj ideji da se kao rezultat dobije humanija verzija tornja.

20 broj 2, maj 2014.

Autori projekta Love Lima, ispred svojih plakata na izložbi. Ivica Medić, Hana Mekić, Ammar Akšamija, Harun Čerkez, Sabina Hodović, Vedad Kasumagić. foto: Kenan Muslić

Međunarodni konkurs - stambeni toranj u Limi Na ideju asistenta Vedada Kasumagića, studenti treće godine su kao semestralni zadatak na predmetu Projektovanje 3, Kabineta za stambene zgrade radili idejno rješenje za konkurs stambenog tornja u Limi. Rad na konkursima u sklopu nastave nije uobičajena praksa na Arhitektonskom fakultetu u Sarajevu. Prema riječima studenata, ovo je jedno od najboljih iskustava u toku njihovog studija, a zahvalni su asistentu i profesorima koji su im pružili moralnu i finansijsku pomoć za rad na projektima i učešće na konkursu.

Pored ova tri studentska rada, izloženi su projekat idejnog rješenja enterijera Union banke i tristotrojka: Idejno rješenje enterijera Union banke Ena Kukić i Dinko Jelečević

Izloženi primjerci tristotrojke, uslikani na otvorenju izložbe, prije nego što su “pokradeni”

Plakat tristotrojke, kolaž napravljen od isječaka iz prvog broja

21 broj 2, maj 2014.

auhaus

Bauhaus je bila škola u Njemačkoj, aktivna od 1919. do 1933. godine, koja je za to kratko vrijeme izvršila revoluciju u arhitekturi i estetskim konceptima, postajući jedna od najuticajnijih struja koje su djelovale na modernu arhitekturu, umjetnost i dizajn 20. vijeka. Organizovana drugačije od drugih škola, pokušavajući da ostvari sintezu svih vrsta oblikovanja, a podučavajući svoje multitalentovane studente mnogim vještinama, proizvela je određen broj kompletnih umjetnika čije je stvaranje imalo dubok uticaj na daljni razvoj umjetnosti, arhitekture, enterijerskog, grafičkog i industrijskog dizajna kao i tipografije.

dolazi Hannes Meyer. Novi direktor insistira na prefabrikovanim elementima, tačnosti kalkulacija i školi donosi mnoge isplative projekte. Ipak, unosi brojne konflikte unutar škole i smatran je odgovornim za napuštanje nekih od dugogodišnjih predavača kao što su Herbert Bayer i Marcel Breuer, a nakon što, u sve opasnijoj političkoj atmosferi, ugrožava samo postojanje škole, na poziciju direktora dolazi Ludwig Mies van der Rohe, 1930. godine. Mies intervjuiše studente i izbacuje svakog studenta kojeg je smatrao nedovoljno posvećenim, ukida proizvodne radionice i fokus škole pomjera na učenje, približavajući se konvencionalnom načinu obrazovanja.

Bauhaus je osnovan u Weimaru sa ciljem stvaranja škole koja bi pomirila finu i primijenjenu umjetnost i prema riječima njenog osnivača Waltera Gropiusa „osnivanja nove gilde stvaratelja, bez klasnih razlika koje podižu arogantnu barijeru između zanatlije i umjetnika.“ Na samom početku, škola je i funkcionisala kao srednjovjekovno zanatsko udruženje – guild, gdje je predavač bio oslovljavan kao Meister, a učenik je napredovao od pozicije Lehrlinge (apprentice), preko Gesellen (journeymen) do Jungmeister (young master).

Bauhaus je u ovom periodu bio pod sve većim političkim pritiscima, denunciran zbog svoje degenerične umjetnosti (entartete Kunst) - terminom kojim su nacisti opisivali praktično svu modernu umjetnost. Škola se seli u Berlin 1932. godine gdje uspijeva da funkcioniše skoro godinu dana, nakon čega je Gestapo zatvara 1933. godine.

Nakon dolaska nacionalista na vlast i gubitka finansijske i političke podrške, škola se nudi drugim njemačkim gradovima. Premješta se u novu zgradu koju je projektovao W. Gropius u Dessauu. Sama zgrada je primjer moderne arhitekture a škola u njoj doživljava mnoge značajne promjene, među kojim je i promjena direktora 1927. godine, kada na poziciju

Težnja škole da objedini umjetnost, zanat i tehnologiju je odgovarala pragmatičnom pristupu u obrazovanju kombinovanjem teorije i prakse, što je postao uzor za druge škole arhitekture i dizajna širom svijeta, a najveći pomak učinjen je u polju dizajna enterijera - revolucionarnim konzolnim stolicama Marcela Breuera i Marta Stama. Nakon zatvaranja, studenti i majstori Bauhausa su nastavili širiti ideje koje je zagovarala ova škola i ostvarili su veliki uticaj na trendove u arhitekturi i umjetnosti Zapadne Evrope, Sjeverne Amerike i Bliskog Istoka.

Dea Dudić i Haris Bulić, druga godina master studija, Arhitektonski fakultet Sarajevo

The ultimate aim of all creative activity is a building! The decoration of buildings was once the noblest function of fine arts, and fine arts were indispensable to great architecture. Today they exist in complacent isolation, and can only be rescued by the conscious co-operation and collaboration of all craftsmen.

Architects, painters, and sculptors must once again come to know and comprehend the composite character of a building, both as an entity and in terms of its various parts. Then their work will be filled with that true architectonic spirit which, as "salon art", it has lost.

The old art schools were unable to produce this unity; and how, indeed, should they have done so, since art cannot be taught? Schools must return to the workshop. The world of the pattern-designer and applied artist, consisting only of drawing and painting must become once again a world in which things are built. If the young person who rejoices in creative activity now begins his career as in the older days by learning a craft, then the unproductive "artist" will no longer be condemned to inadequate artistry, for his skills will be preserved for the crafts in which he can achieve great things.

Architects, painters, sculptors, we must all return to crafts! For there is no such thing as "professional art". There is no essential difference between the artist and the craftsman. The artist is an exalted craftsman. By the grace of Heaven and in rare moments of inspiration which transcend the will, art may unconsciously blossom from the labour of his hand, but a base in handicrafts is essential to every artist. It is there that the original source of creativity lies.

Let us therefore create a new guild of craftsmen without the class-distinctions that raise an arrogant barrier between craftsmen and artists! Let us desire, conceive, and create the new building of the future together. It will combine architecture, sculpture, and painting in a single form, and will one day rise towards the heavens from the hands of a million workers as the crystalline symbol of a new and coming faith.

Walter Gropius april, 1919. godine

23 broj 2, maj 2014.

Selman Selmanagić i Bauhaus Selman Selmanagić je bosanskohercegovački arhitekt o kojem se u BiH ne zna mnogo.

Studenti arhitekture još prije početka studija znaju za Waltera Gropiusa, u prvim godinama studiranja počinju vrednovati jednostavnost objekata Miesa van der Rohea i dizajn Joseffa Hoffmanna, ali ime našeg arhitekte koji je bio njihov učenik niko ne spominje. Arhitekta o kojem bi se trebalo učiti na našim fakultetima, ne samo jer je jedini student Bauhausa iz BiH, i jedini student iz nekadašnje Kraljevine Jugoslavije koji je stekao diplomu u ovoj školi, nego zbog njegove svestrane karijere i uspjeha nakon studija.

Selmanagić je rođen 1905. godine u Srebrenici, a prema nekim izvorima 1904. u Istanbulu. U Sarajevu je završio stručnu školu, a u Ljubljani položio stručni ispit za majstora namještaja i stolarije, nakon čega je 1929. godine pošao u Berlin sa željom da usvoji nova znanja i vještine na stolarskim mašinama. Na putu za Berlin je slučajno saznao za školu Bauhaus, koju je odmah odlučio upisati, iako nije znao njemački jezik niti imao novac za upis. Radio je u stolarskoj radionici u Dessauu, te iste godine upisao Pripremni kurs u Bauhausu. Novcem koji je zaradio u stolarskoj radionici je plaćao školovanje do četvrtog semestra, nakon čega je od oca tražio finansijsku pomoć. Zauzvrat je Selman projektovao i vodio izgradnju porodične kuće kod Zvornika, te ovim prvim samostalnim projektom uspješno pokazao znanja o modernoj arhitekturi koja je stekao na Bauhausu. Za vrijeme studija je učestvovao na takmičenjima sa projektima sanatorija i škole, a sa grupom studenata je učestvovao u planiranju radničkog naselja.

22. aprila 2014. godine u Bošnjačkom institutu je održana promocija knjige „Selman Selmanagić i Bauhaus“ autorice Aide Abadžić Hodžić. Na promociji su pored autorice govorili prof. dr Karin Šerman (Arhitektonski fakultet u Zagrebu), prof. dr Hilmo Neimarlija (Fakultet islamskih nauka u Sarajevu) i prof. dr Sulejman Bosto (Filozofski fakultet u Sarajevu).

Diplomirao je u julu 1932. godine na Odsjeku za arhitekturu, a njegovu diplomu pod rednim brojem 100 potpisali su Ludwig Hilberseimer i Mies van der Rohe.

Nakon završetka studija, radio je u ateljeu W. Gropiusa, kratko boravio u Jugoslaviji, te radio u Istanbulu i Palestini, gdje je od 1925.1939. bio samostalni arhitekt. Početkom 1939. godine se vratio u Berlin i radio kao filmski arhitekt za kinematografske objekte i filmsku scenografiju, a zatim u arhitektonskom birou za urbanizam, industriju i stambenu gradnju. Aktivno je učestvovao u obnovi Berlina - vodio je Odjel za planiranje izgradnje i obnovu kulturnih i sportskih objekata i zaštitu spomenika i projektovao Stadion svjetske omladine, nekada najveći atletski i nogometni stadion u DDR-u. „Značaj ovoga projekta, kao i Selmanagićevo sudjelovanje u obnovi i izgradnji zgrada Humboldtovog univerziteta, istaknuti su kao njegov osobito vrijedan doprinos berlinskom Kolektivu za planiranje.“ (Abadžić Hodžić, Aida, Selman Selmanagić i Bauhaus, str. 174)

Selmanagić je radio kao dizajner namještaja za Njemačke radionice, uređivao poslovne i stambene enterijere, a posebno je cijenjena njegova stolica za seminare koja je korištena u brojnim obrazovnim ustanovama.

Osim projektantskog, značajan je i njegov pedagoški rad. Od 1950. godine bio je voditelj Odjela za arhitekturu i profesor iz oblasti gradnje i prostornog oblikovanja na Visokoj školi za primijenjene umjetnosti u Berlinu. Sa svojim studentima je radio na mnogim projektima i učestvovao na konkursima a prvi projekat je bio proširenje zgrade Visoke umjetničke škole.

Akademik Ivan Štraus je u recenziji knjige rekao: “Kroz cijeli tekst monografije profesorica Abadžić Hodžić jednostavnim i razumljivim jezikom ispreplela je veoma burni privatni život Selmana Selmanagića, njegove dosljedne društvene, socijalne i političke stavove kao aktivnog pripadnika intelektualne

„I prema svjedočenju Selmanagićevih studenata, njihov profesor bio je osoba snažnog karaktera i personaliteta, profesor koji nije imao kruti akademski pristup nastavi i koji je svoje studente smatrao partnerima te razvijao odnos u kojem obje strane, i ona studenta i ona nastavnika, razmjenjuju iskustva i razmišljanja.“ (Abadžić Hodžić, Aida, Selman Selmanagić i Bauhaus, str. 204)

Kao profesor emeritus je bio gostujući predavač na Tehničkom univerzitetu u Grazu, Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu i na Fakultetu za arhitekturu, građevinarstvo i geodeziju u Ljubljani.

Dobitnik je nekoliko priznanja: Medalja za zasluge DDR-a, Patriotski orden za zasluge u bronzi, Patriotski orden za zasluge u zlatu, Nagrada za dizajn DDR-a.

Umro je u Berlinu 1986. godine, a sahranjen na porodičnom groblju u Bojni kod Srebrenice. „Arhitekt Selmanagić, po mnogo čemu je, vidjelo se, bio posve jedinstvena ličnost. Ne samo da je bio jedini student Bauhausa iz Bosne i Hercegovine, i ne samo da je od te grupe studenata iz nekadašnje Kraljevine Jugoslavije jedino on završio cjelokupni program studija arhitekture i stekao diplomu te izvanserijske škole, nego je u svom životu spajao tolike nevjerojatne razlike, premošćivao tolike udaljene svjetove i kulture, različite tradicije, jezike, običaje, estetike, pa potom i različite političke sisteme, okvire i ideologije, povezajući ih pritom svojom iznimnom i snažnom osobnošću i postojanošću vlastitih uvjerenja i ideala.“ Prof. dr sc. Karin Šerman ljevice u Njemačkoj sa mišljenjima i životnim djelovanjima velikana tadašnje arhitektonske avangarde, avangarde kakva se više nikada nije pojavila na graditeljskoj sceni, a, sasvim je sigurno, niti će se pojaviti u vremenu koje dolazi nakon globalne liberalizacije svega što život znači. Sistem vrijednosti i čovjek kao mjerilo stvari završili su sa Bauhausom.

U arhitekturi nedvojbeno.”

Dea Dudić i Haris Bulić, druga godina master studija, Arhitektonski fakultet Sarajevo

24 broj 2, maj 2014.

Selman Selmanagić ispred modela grada Schwedta, na prezentaciji svog projekta, 1962.

25 broj 2, maj 2014.

Antonio Marras Spazio CIRCOLO; foto: Marija Gavrilović

Salon nameštaja u Milanu Jedan od zadataka najznačajnije nedelje dizajna na svetu nije bio direktno povezan sa suštinskim konceptom, iako krucijalan za funkcionisanje i dalji opstanak istog. Nakon oštrih kritika organizacije prošlogodišnjeg sajma koji je okupio oko 300 000 posetilaca iz čitavog sveta, Claudio Lutti, predsednik Kartell-a i pomenutog događaja obećao je veliku reorganizaciju koja bi podrazumevala novi sajt koji je do sada bio veoma nepregledan i komplikovan, veći broj metro vozila koji vode do mesta Rho gde se održava sam sajam i bolju organizaciju radi lakšeg snalaženja i uštede vremena koje uvek predstavlja problem kod ovako velikih događaja čiji je sadržaj nemoguće obići za jedan dan.

Pregovaranje sa hotelima je takođe deo ovog plana s obzirom da oni već godinama udvostručavaju cene svojih usluga početkom aprila. Ovo može biti opasno za opstanak

26 broj 2, maj 2014.

sajma, ali i mnogih budućih događaja kao što je EXPO za koji se naredne godine predviđa oko 20 miliona posetilaca. Žrtva hotela bi svakako doprinela većoj posećenosti ovog projekta koji je već izmenio čitav skajlajn Milana i učinio ga prepoznatljivim po objektima koji su u funkciji tek par meseci. Iako je rizik od pada značaja salona nameštaja već aktuelna tema u proteklih par godina, verujem da će Milano nastaviti da organizuje najznačajniji događaj u oblasti dizajna ukoliko i italijanski brendovi i dizajneri ostanu najznačajniji.

Belgijski dizajner i bivši dizajn direktor italijanske kompanije Pininfarina, Lowie Vermeerch, pre dve godine je izjavio da mnogi sajmovi dizajna nisu dizajnirani i da oseća frustraciju nakon povratka iz Milana kada i nakon velikog puta ima osećaj da je

dosta propustio. Mislim da on ima puno pravo da izjavi tako nešto, ali i da je jedan od razloga ovakvog stava pripisan kulturološkoj razlici i da će ovakvi događaji organizovani u Italiji koja se nije naklonila Starbucks kulturi uvek biti na sličan način kritikovani od strane severnoevropskih zemalja. I Milano je deo prepoznatljivog duha ove nacije koja ne polaže na naročito dobroj organizaciji verujući da će hrana, vino, šarm, istorija, najznačajniji spomenici arhitekture i glavni centri dizajna uvek biti dovoljni i za njeno očuvanje i posećenost. Teško će biti održati takav stav dalje u budućnosti, iako bi se to smatralo velikim uspehom.

Ipak, svetska ekonomska kriza i jaka konkurencija sve uspešnijih brendova sa područja Severne Evrope su već uspeli da promene neke od dogmi italijanskog dizajna.

Izveštaj sa ovogodišnjeg sajma Od 8. do 13. aprila je zajedno sa internacionalnom izložbom kuhinja, EuroCucina, njenim pratećim događajem FTK - Technology for the Kitchen, SaloneSatellite i internacionalnom izložbom kupatila, održana 53. edicija salona nameštaja u Milanu.

SaloneSatellite je ove godine okupio 650 mladih dizajnera i studenata iz 35 različitih zemalja. SaloneSatteliteAward već pet godina nagrađuje tri najbolja prototipa industrijskog dizajna. Ovaj konkurs će nastaviti da bude otvoren za sve dizajnere mlađe od 35 godina koji svoje radove izlažu na salonu Satelliti.

EuroCucina je bijenalna izložba najnovijeg dizajna kuhinjskih delova nameštaja. On je ove godine preuzeo ulogu simbola koja je prethodno pripadala nameštaju dnevnog boravka. Ironija luksuznog i oštrog dizajna, smelo korišćenje skupocenih i ogromnih komada drveta, stakla, mermera i detalji od retkog kamena do sada nikada nisu bili prihvaćeni na ovaj način. Pitanje je da li su kuhinje dobile status simbola po osnovi nesvakidašnjeg dizajna, ili su pak dizajnirane kako bismo ih tako prihvatili.

Internacionalna izložba kupatila je deo salona od 2003. godine, a održava se svake naredne, kao i EuroCucina. Ovogodišnji dizajn je tradicionalno mini kupatilo pretvorilo u mini spa, centralnu prostoriju doma koja više nema striktno funkcionalni karakter. Ovo je izložba koja se najbrže razvija i svake godine prikuplja sve više izlagača. Broj italijanskih i stranih proizvoda je porastao za 20 procenata od predhodne edicije dok je izložbeni prostor udvostručen.

Iako EuroLuce izložba ove godine nije održana (još jedan bijenalni projekat), možemo izdvojiti lampe kao osnovu dobrog dizajna i primera jednostavnih, funkcionalnih i inteligentnih ideja. Italijanski brend Capellini i holandski brend Moooi su imali neke od izvanrednih primera ovakvih ideja, dok je LASVIT pored Libeskinda okupio sjajnu ekipu mladih dizajnera kao što su Petra Krausova, Jan Plechac, Henry Wielgus i drugi.

Fuorisaloni, gradska dešavanja van sajma koja takođe uključuju odlične izložbe (među kojima su i Moooi i Lasvit), večere, žurke i ostale događaje organizovane povodom salona nameštaja, uvek učine početak aprila u Milanu sasvim jedinstvenim. Centar grada je prilično mali tako da su mesta na kojima se održavaju pomenuti događaji veoma koncentrisana i gotovo je svaki kutak pretvoren u izložbeni prostor, instalaciju ili promociju.

Ove godine je u skladu sa reorganizacijom nedelje dizajna bilo moguće ući u sve muzeje uz ulaznicu na sajam koji je 12. i 13. aprila bio otvoren i za javnost. Često su i dizajneri prisutni i raspoloženi da odgovore na pitanja ili uđu u diskusiju, a tu su i odlična hrana i fina vina koja potvrđuju dobar ukus koji ovaj događaj slavi.

Marija Gavrilović, treća godina studija, Accademia di Belle Arti di Brera, Milano

foto: Marija Gavrilović

27 broj 2, maj 2014.

Manufakturist — LIFT UP! <3 Razgovor sa..

Manufakturist/manufakturistice?

Manufakturist je dizajn studio u kojem nastaju dovitljiva suvremena rješenja usluga i proizvoda koji oplemenjuju svakodnevni život, odgovorno i profesionalno sugeriraju nove životne navike, prenose inspirativne rituale, propituju pravila tradicije, potenciraju emocije i svakodnevnu zabavu.

U posljednje dvije godine projekti dizajn studija Manufakturist izlagani su na relevantnim izložbama u Zagrebu, Ljubljani i Beogradu, kao i na sajmovima dizajna u Milanu (Ventura Lambrate 2012, Salone Satellite 2011), Parizu - Croatie, la voice, Paris Design Week, Beču - Blickfang, Vienna Design week, Berlinu - Qubique, Skopju i Sofiji.

U studiju sa zagrebačkom adresom od 2012. godine aktivno djeluju Mia Bogovac, Matea Bronić, Maša Milovac i Kristina Volf, sve redom profesionalne dizajnerice sa diplomom Studija dizajna pri Arhitektonskom fakultetu.

28 broj 2, maj 2014.

Zrno soli/Pinch of Salt Zdjelica koja omogućava kreiranje vlastitih zali­ha soli.

Potopiti pod morem i ispuniti morskom vodom. Izvaditi i ostaviti na suncu dok vode ne ispari ostavljajući samo sol. Dobivenu svježu sol koristiti po želji.

Manufaktura?

Putešestvije?

Manufakturist proizlazi iz riječi „manufaktura” što znači ručna proizvodnja (rukotvorina), a predstavlja i podjelu rada, grupni ili timski rad. Time se opisuje jedan aspekt našeg rada u vidu podjele posla u stvaranju novih proizvoda. S druge strane, „manufakturist“ znači onaj koji vodi proizvodnju, tj. onaj koji izrađuje proizvod za prodaju u dućanu, što nas označava kao „pojedinca“ unutar proizvodnog procesa.

Vizualnim identitetom htjele smo prenijeti kreativnost kroz autorski pristup dizajnu koji daje naglasak na važnost odabira i obrade materijala te stabilnost komunicirajući znanje i primjenu tehnologije pomoću koje stvaramo.

„Putešestvije” ili na engleskom „Out and about collection“ je kolekcija proizvoda nastalih kao rezultat natječaja „Croatian Holiday“ u organizaciji Hrvatskog dizajnerskog društva. Nit vodilja projekta bila je odgovoriti na potrebe novog turista željnog autentičnog iskustva.

Manufakturistice su na natječaj odgovorile sa kolekcijom koja obuhvaća tri suvenira (čašu, zdjelicu i prirodni grijač) prevedenih u formu svakodnevnih dizajniranih predmeta koji prenose „memocije“ na prirodne datosti, lokalnu kulturu i običaje. Tako se, primjerice, s prijateljima možete osvježiti gemištom pripremljenim u našoj „v/v čaši“ koja prenosi uvriježene omjere vina i mineralne vode kontinentalne Hrvatske - škropec, pola-pola ili 2u3. Ili, možete gostima poslužiti sol koju ste sami napravili za vrijeme boravka na Jadranu. „Pinch of Salt“/„Zrno soli“ je zdjelica koja vam omogućava kreiranje vlastitih zaliha soli. Kao suvenir objedinjuje osobni ritual pojedinca i proces pretvorbe u prirodi.

Duh lokacije na kojoj stvaramo, definitivno utječe na nas, kao osobe i dizajnere, što se (ne namjerno) reflektira i u našim proizvodima (prvenstveno kroz upotrebu materijala). S druge strane tu je internet koji nam pruža aktualne informacije o zbivanjima i trendovima na području dizajna relevantnih svjetskih studija. Putešestvije su nastale kao naš odgovor na temu turizma, a inspirirane su posebnostima naše zemlje. Stava smo da relevantan i kvalitetan dizajn nadilazi nacionalne klasifikacije. Kvalitetno promišljen proizvod ne poznaje nacionalnost!

29 broj 2, maj 2014.

Common sense and sensibility?

Pored usluge dizajna proizvoda bavimo se i dizajnom postava izložbi, od kojih bi izdvojile postav izložbe 14 hrvatskih dizajn brendova pod nazivom „Common sense & sensibility“ u sklopu Belgrade design weeka 2012.

Na toj su izložbi sudjelovali dizajn brandovi: Kvadra design, Element, Oblo, Somewhere city, Blablab, Design hotel Lone, Design hostel Goli&Bosi, Data by Despot, Grupa, Boya, Little Horse and Baby Beuys, Manufakturist, Ana Tevšić, Filip Gordan Frank.

Trenutno smo u procesu oblikovanja postava putujuće izložbe Urban IxD koju organizira UMAS u Splitu u partnerstvu s Europskom komisijom pod programom FP7 za istraživanje, tehnološki razvoj i demonstracijske aktivnosti. Izložba tematizira nama zanimljivu problematiku Future cities.

Najdraži rad?

Kolekcija Putešestvije drži posebno mjesto jer smo se oko tog projekta oformile kao grupa dizajnerica. Ponosne smo da je Manufakturist proizvođač ovih suvenira! To su naše „prve bebe“. Povrh svega, posebna je čast i potvrda kvalitete proizvoda što su Zrno soli i v/v čaša iz kolekcije Putešestvije izabrani među službene poklone Ureda Predsjednika RH dr. Ive Josipovića i Ministarstva Kulture RH. Industrijski dizajn u BiH? Prije nekoliko godina smo u sklopu Young Balkan Designers imale priliku upoznati zanimljive dizajnere iz regije među kojima su sudjelovale Neira Sinanbašić i Ranka Radović.

Upoznate smo s radovima Sanjina Halilovića, dok je Artisan svakako putem suradnji s dizajnerima iz regije podigao ljestvicu u vidu proizvodnje i plasmana dizajniranog drvenog namještaja.

Priča vam se o?

Veseli nas akvizicija novih znanja kroz istraživanje za projekte u kojima sudjelujemo, pogotovo trenutni projekt Urban IxD. Primjerice, relativno nepoznata kategorija u dizajnu - design fiction - bavi se promišljanjem mogućih svakodnevnih scenarija u bližoj budućnosti kao i pojmovima poput hibridni grad, dizajn interakcija, data city i sl. Nešto slično Black Mirror seriji. Studio koji po nama najbolje pokriva ovo područje u dizajnu definitivno je Dunne and Raby. Ovakvi „fiktivni projekti“ ukazuju na važnost problematiziranja i promišljanja dizajn scenarija ne samo u kontekstu današnjeg korisnika, već i iz perspektive budućeg „građanina“, korisnika novih tehnologija u urbanom okruženju.

Behide naglašava proces razodijevanja i skrivanja te omogućava odlaganje odjeće. Iako ne zaštićuje potpuno od pogleda znatiželjnika, on svojom prisutnošću odvaja prostor te postaje objekt koji stvara prostor intime.

30 broj 2, maj 2014.

Ena Kukić, druga godina master studija, Arhitektonski fakultet Sarajevo

Razgovor sa dizajnerom...

Dizajn svjetskog kalibra Salih Teskeredžić se, kao malo koji BiH dizajner, može pohvaliti nizom prestižnih nagrada (od Zlatnog ključa 1989. do Interior Innovation Award 2011. i 2012. godine), velikim i impozantnim stvaralačkim opusom, te uspješnom suradnjom sa domaćim proizvođačima namještaja poput DAISY i WAVE kolekcija rađenih od strane „Rukotvorina“ iz Konjica. Začuđujuće, on to ne čini. Šta više, vjerovatno bi vas iznenadila skromnost i prizemljenost koju ovaj profesor sa Akademije likovnih umjetnosti u Sarajevu posjeduje.

Razgovarali smo o njegovim studentskim danima, o njegovim studentima - budućim produkt dizajnerima, o tome šta ga inspiriše da djeluje i stvara, o tradicionalnom BiH zanatstvu i u čemu danas leži njegova snaga, u kakvoj je poziciji bosanskohercegovački dizajn u odnosu na region te o njegovom najdražem materijalu, drvetu, i zašto se uvijek njemu rado vraća.

Ko je Salih Teskeredžić?

Nekada, kada sam bio klinac, jedino što sam želio jeste da budem slikar. Danas bih se korigovao i rekao da ću vjerovatno završiti kao kipar, a u međuvremenu se bavim arhitekturom, produkt dizajnom, odnosno svim aspektima umjetnosti i svime što je u jednu ruku višediciplinarno. „Jedino što sam kao dijete želio jeste da budem slikar kao Rembrandt ili Tician i to je bilo jedino što me je fasciniralo.“ Iako skoro svi roditelji ne žele da čuju za umjetnost kao primarno zanimanje svog potomstva, Salihovi roditelji su za njegovu veliku strast i ljubav imali jako puno razumijevanja. „Iako je tata više želio da budem doktor nego neko ko se bavi kreativnim radom, sa moje strane tu nikada nije bilo dileme“.

Obzirom da ste arhitekta, produkt dizajner i profesor na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu, u kojoj od ovih uloga se najbolje snalazite?

To je sve jedan presjek, jedna mješavina svega navedenog. Jedno zanimanje nadopunjuje drugo, predagoška djelatnost nadoponjuje profesionalni rad, a zauzvrat profesionalni rad nadopunjuje pedagošku djelatnost.

Kao profesor na ALU u Sarajevu, koliko u svojim studentima prepoznajete sebe iz studentskih dana?

Principijelno kod studenata najviše poštujem ono što sam i sam imao, a to je strast za znanjem. Ukoliko student ne posjeduje tu strast za istaživanjem i eksperimentiranjem, nisam siguran da se radi o pravom izboru zanimanja. Nije važno da li se njihov krajnji

produkt okarakteriše kao uspješan ili ne, važan je proces i nova saznanja unutar njega.

Produkt dizajn je jedna složena i kompleksna disciplina koja podrazumijeva jako širok obim znanja. Produkt dizajner je pola umjetnik, pola inžinjer, odnosno spoj tehničkog znanja i spoj kreativnih sposobnosti, tj. traženje balansa između racionalnog i kreativnog.

Mnogi od mojih studenata imaju sposobnost da kreativno djeluju, ali ono što im je najveća kočnica jeste nedostatak tehničke potkovanosti.

Da ste Vi kao student bili tvrdoglavi ili ste „slijepo slijedili upute“?

Ako napravim paralelu između sebe i svojih studenata, mogu da kažem da sam ja bio student koji je bio veoma otvoren da primi nova znanja. Bio sam siguran da jako malo stvari znam, odakle potiče ta otvorenost prema „skupljanju“ ili asimiliranju znanja.

Po meni, ta doza tvrdoglavosti se može bazirati samo na nivou znanja. Uvijek me je kao studenta bilo strah biti tvrdoglav jer sam bio svjestan da jako malo znam.

Obzirom da ste studirali na AFS i ALU u Sarajevu, da li ste imali nekog profesora koji ostavio poseban utjecaj na Vas? Naravno, za mene je to bio profesor Zlatko Ugljen. Profesor koji je imao jedan izuzetan etički pristup prema arhitekturi i uopćeno oblikovanju. Taj etički odnos prema struci je nešto što me oduvijek fasiciniralo.

Da li je postojao neki arhitekta, dizajner, slikar ili umjetnik u bilo kojem formatu koji je utjecao na Vas i Vaš rad?

Mogu reći da me je uvijek fascinirao odnos prema materijalu i zadatom problemu, te

načinu na koji je neki problem riješen sa adekvatnim odgovorom. U tom kontekstu mogu govoriti o više uzora koji su bili međusobno različiti, bio to Charles Eames, Hans Wegner ili pak naš Zlatko Ugljen.

Da li smatrate da je hendikep ili prednost biti dizajner koji živi, radi i djeluje u zemlji kao što je Bosna i Hercegovina?

Poslije završenog fakulteta, tri godine sam radio kao dizajner namještaja u Šipadkomercu i onda sam prije posljednjeg rata otišao u inostanstvo. Otišao sam samo iz jednog razloga, da što više naučim, odnosno da dopunim svoje postojeće znanje.

Nakon 15 godina iskustva i rada u Evropi, osjetio sam veliku želju da se vratim u Bosnu i Hercegovinu jer sam želio da stečeno znanje primijenim upravo ovdje. Mislim da u Bosni i Hercegovini imamo strahovit potencijal za kreativno djelovanje, pri čemu govorim primarno o produkt dizajnu. Taj potencijal leži u autentičnosti dizajna, koji može crpiti svoje korijene iz različitih izvora. Jedan od tih izvora može da bude tradicionalno zanatstvo i tradicionalna industrija koje smo mi imali.

Tako da ne vidim nikakav hendikep u tome da djelujemo iz Bosne i Hercegovine, čak smatram to i prednošću.

Obzirom da ste proveli duži vremenski period u inostranstvu, šta Vam je bila najveća motivacija da se vratite u BiH? Moj jedini i osnovni motiv odlaska u Evropu je bilo da naučim što više. U momentu kada sam osjetio da sam dovoljno naučio, te da bi sve ostalo bilo nekakva rutina, onda sam se vratio u BiH sa željom da to znanje implementiram.

31 broj 2, maj 2014.

Iako je u njegovom slučaju to mogla biti bilo koja zemlja, Salih govori o tome da se on najbolje osjeća u BiH, upoređujući sebe sa biljkom koja osjeća da najbolje funkcioniše u nekoj optimalnoj klimi, a za njega je, čini se, ta optimalna klima upravo BiH, mjesto u kojem može da „bude svoj“.

Postoje određene vrijednosti koje možete da otkrijete samo u Sarajevu, Konjicu , Tešnju ili pak Bihaću, koje mogu biti jako inspirativne.

Da doživite i otkrijete nešto što je specifično i originalno samo za taj ćošak BiH. Vi ste jedan od rijetkih dizajnera sa ovih prostora koji je uspio da ostvari vrlo uspješnu suradnju sa domaćim proizvođačima (Rukotvorine, Artinsan, Gazzda). Mislite li da su odnosi između domaćih dizajnera i domaćih proizvođaća pomalo na nezavidnom nivou?

Ako regionalno posmatramo ovaj problem, mislim da mi u BiH imamo veoma pozitivnu situaciju. Sa nekoliko brendova smo uspjeli da se pozicioniramo na evropsko tržište te imamo nekoliko proizvođača koji su uz prisustvo originalnog dizajna i kvalitetnog proizvoda u velikoj mjeri stekli visok stepen poštovanja na tržištu. Ovo je postignuto kao rezultat direktne suradnje dizajnera i proizvođača. U posljednjih desetak godina smo pokazali da možemo da budemo priznati na internacionalnom nivou te da možemo kao krajnji produkt ponuditi jako kvalitetan dizajn.

Odakle tolika ljubav prema drvetu kao materijalu?

Ono što me je uvijek fasciniralo jeste tradicija Bosne i Hercegovine te njen dugogodišnji odnos prema materijalu kao što je drvo.

Danas mogu da kažem da je drvo moja trajna inspiracija, jer svi mi imamo jako pozitivan odnos prema tom materijalu, a sa druge strane, potencijal materijala i način obrade te dovođenje u njegovu najbolju formu, kada on pozitivno zrači, je veoma posebno iskustvo. Drvo je materijal kojem se uvijek rado vraćam i sa kojim jako dobro komuniciram.

Ima jedna vrlo lijepa formulacija od Le Corbusiera, koja glasi: „Umjetnost se nalazi tamo kada osjetite trnke kako prolaze kroz vas“.

Ja se uvijek naježim pri dodiru sa drvetom.

Ova moja fasciniranost drvetom nema nikakve veze sa racionalnošću, nego je to jedna intutitivna impresija.

Fascinacija tradicionalnim zanatsvom kojeg mi imamo u BiH, odnos između ljudi sa kojima radim, toplina, želja, strast da se napravi ne samo nešto novo, nego da se taj cjelokupni stvaralački proces osjeti u krajnjem produktu, da to ne bude samo komad namještaja kojeg bi veoma rado imali u

32 broj 2, maj 2014.

svom stambenom prostoru, nego da imate mogućnost da se sa njim identificirate i povežete, da to ne bude samo stol ili stolica, nego predmet sa kojim stvarate emotivnu vezu. Emotivna veza između predmeta i korisnika je nešto što mene prvenstveno interesuje dok sve ostalo može da bude formalno ili vizualno, ali taj emotivni odnos je ono što mene iznova fascinira u produkt dizajnu.

Kako izgleda jedan Vaš radni dan? Da li je to neki ustaljeni, rutinski radni dan?

Koliko je nedostatak novih tehničkih dostignuća na prostoru BiH ograničavajući za nekog mladog dizajnera kojem možda drvo nije primarni materijal kao što je Vama?

Da li pored posla kojim se bavite imate još neku strast ili nešto poput hobija?

Mislim da ta činjenica nije uopšte ograničavajuća. Produkt dizajn je ustvari krojenje odijela po mjeri. Tehnologija nije razlog zbog kojeg se neki kupac odlučuje za krajnji proizvod, nego je emocija u prvom planu.

Mislim da nije važno koliko naprednu ili nazadnu tehnologiju imate, bitno je imati dobru ideju i dizajn, u nekom konkretnijem slučaju prilagođen mogućnostima proizvođača, a u tome leži kreativnost dizajnera, da se prilagodite, i uprkos svemu na kraju možete da imate fantastičan proizvod. Nikada ne bih preferirao tehnologiju kao neku presudnu prednost u nekom tržišnom natjecanju. Ako ste odličan kuhar i otvorite frižider i u njemu imate tri namirnice, vi imate potencijal da od te tri napravite gurmanski spektakl i obrnuto, ako imate stotinu namirnica i ako ne posjedujete kreativni alat, nećete biti u stanju napraviti bilo šta dobro.

Rutina je ono čega se najviše bojim, ona ne smije da postane dio mog kreativnog rada i trudim se svim silama da to ne postane. Sve je više definisano intuicijom i emocijom, ako mi se nešto dopada onda to radim sa punim potencijalom i najbolje što mogu, a ako mi se ne dopada onda ne želim nikako.

Ja sam oduvijek, čak kao dijete, znao da se želim baviti kreativnim poslom i taj posao mene u potpunosti ispunjava. Mislim da, ukoliko potpuno odgovorno i etički radite svoj posao, treba toliko energije i truda da na kraju dana nemate vremena ni snage da se bavite nekim drugim stvarima. Naravno, čovjek uvijek može imati neke druge interese kada ima strasti za tim, ali čini mi se da je moja jedina strast kreativni čin, bilo u polju produkt dizajna, arhitekture ili nečeg sasvim trećeg.

Imate li neki savjet za sve mlade umjetnike, nećemo ih kategorisati ni kao slikare, produkt dizajnere ili arhitekte, nego da ih nazovemo jednim imenom, kreativne STARTUPER-e?

Jedan od najvećih problema je taj što studenti očekuju rezultate jako brzo, dok u suštini rezultat ne smije da bude cilj sam od sebe, kvalitet rada bi trebao da bude osnovna motivacija. U percepciji rada leži glavni problem, što je usko povezano i sa globalizacijom, međutim isto tako smatram da bi etički odnos prema struci i prema radu trebao da bude primaran neovisno od toga kojim poslom se bavite. Vrhunski nivo bismo trebali da težimo ostvariti zbog sebe a ne zbog ostalih. Na kraju, zbog sebe smo i odlučili da se bavimo upravo tim poslom a ne zbog ostalih.

Dina Haljeta, prva godina master studija, Arhitektonski fakultet Sarajevo

Po paroli „Snađi se sa onim što imaš“, da li je jedna od prednosti ili pak mana ovog prostora to što smo naviknuti na, uslovno rečeno, najgore?

Ljudi sa ovih prostora su naviknuti na improvizaciju, a djelovanje uz pomoć impovizacije također zahtijeva mnogo kreativnosti, iako se ja lično ne bih previše ponosio time.

Da li ste ikada imali neku situaciju u kojoj se od vas očekivalo ili zahtijevalo da svoja ubjeđenja ostavite po strani i radite kao što ste Vi to vrlo lijepo nazvali „pozerski dizajn“?

Ne, ja sam uvijek radio ono što sam želio i ono što sam volio najbolje što znam, i zaista nisam nikada imao, ni na početku svoje karijere a ni danas, situaciju u kojoj se od mene zahtijevalo da radim sa manje strasti ili ljubavi nego što to činim. Moji stavovi i strasti se i dan danas nisu promijenili, čak su jednaki onima koje sam imao kao početni dizajner. Jedina razlika je što danas radim rafiniranije, ljepše i profinjenije ali sa jednakom emocijom i strašću. Da li radiš pošteno ili pozerski? Ako radite pozerski, to je slično situaciji kada upalite šibicu i ona se odmah ugasi. Kada osjetiš da te vodi ona strast i vatra, to je suština, a pozeraj je nešto što je meni bilo strano još kao djetetu, a pogotovo danas kao odraslom čovjeku.

33 broj 2, maj 2014.

Industrijski dizajn

Tarem Nakışçı je u martu održao predavanje u sklopu IUS/ VACD Festivala Re-Do 2014 u Sarajevu. Ne znajući ranije (sad me je stid to priznati) ko je on i čime se bavi, ostala sam bez teksta nakon predavanja ovog industrijskog dizajnera iz Istanbula.

„Nokia 888 je vrlo jednostavna, moderna, futuristička i konceptualna na pozitivan način.“ Eero Miettinen, dizajn direktor Nokia.

Relax , take it easy ...

Cube and Dot (Kocka i Tačka)

34 broj 2, maj 2014.

Svoje predavanje započinje na neobičan način, bez nekog konkretnog uvoda. Počinje da priča o svemiru, planeti Zemlji, zvijezdama, čovjeku budućnosti, fokusirajući se na sve osim na dizajn i ja se pitam: šta je ovo?

Nakon ovog, za mene pomalo zbunjujućeg uvoda, Tarem objašnjava da sve što čini, radi za 10 godina unaprijed, da tehnološke napretke inkorporira u svoj dizajn, da nas tehnološka dostignuća čine humanijim a ne više robotiziranim, te da sve navedeno ne može i ne smije biti kontraproduktivno.

Navodi, da ako i jeste tako, onda „dizajneri nisu shvatili bit tehnologije i ne znaju kako da je koriste i ako je oni ne doživljavaju kao prednost, nego kao manu, neće ni biti u stanju vidjeti veću sliku (the big picture)“.

Uz ovakvo razmišljanje, ne iznenađuje me što je on dizajnirao nešto što mi danas nazivamo „pametni telefon“ još 2005. godine kada ova vrsta životnog navigatora nije ni postojala.

Svoj dizajn je prezentovao na konkursu koji je raspisala kompanija Nokia i osvojio prvu nagradu. „Međutim, obzirom da sam tada bio student, iako sam osvojio prvu nagradu, moj dizajn nije realizovan.“ Tarem je već tada imao određenog radnog iskustva, a većina njegovih kolega sa studija industrijskog dizajna na Mimar Sinan Univerzitetu u Istanbulu je bila iznenađena što je upravo on, kao ne baš brilijantan student, bio dobitnik fakultetskog konkursa čija je prva nagrada bila jednogodišnja praksa za kompaniju Fiat u Milanu. „Kada bi me neko od mojih prijatelja upitao kako ide projekat za konkurs, ja bih mu odgovorio: super ide, samo još da sve dizajniram. Hoću reći, nisam se nikada pretjerano opterećivao ocjenama, niti željama profesora, više sam se fokusirao na sebe, ideju i sve one stvari koje su moji profesori smatrali irelevantnim poput boja: nikad mi nije bilo jasno kako ne shvataju da nije jednako tretirati nešto zelenom, plavom ili crvenom bojom.“ On za sebe kaže da je prvi put počeo svjesno da razmišlja o svom dizajnu upravo tokom rada za kompaniju Fiat. „Zamislite da vam dođe neko i kaže: tvoj zadatak je bijela boja i ne kaže vam ništa, ali apsolutno ništa drugo. Prvo sam mislio da se ljudi sa mnom

šale, ali poslije sam shvatio da oni ne žele da razmišljam o bijeloj boji na standardni način, odnosno da sve ono što smo navikli da percipiramo o bijeloj boji prebacim u drugačiju dimenziju, uslovno rečeno: da vašu vizuelnu percepciju ‘pomutim’ i stvorim nešto neočekivano, po principu: thinking outside of the box.“ Upravo je ovaj koncept primijenio prilikom dizajna svog posuđa Relax za kompaniju Savarona 2010. godine kao i za dizajn Cube and Dot kolekcije pločica, za koju je 2011. godine dobio prestižnu RED DOT nagradu i IF nagradu za produkt dizajn godine.

Cube and Dot pločice funkcionišu kao interaktivna površina. Zahvaljujući magnetima na pločicama i zidu, korisnicima je ostavljena mogućnost da sami, prema svom nahođenju i kreativnosti, dizajniraju zidne površine. „Kada sam počeo sa ovim projektom, primarno sam razmišljao o korisniku. Nije važno koliko dobro dizajnirate neki predmet ili produkt, ako korisnik ne može unijeti ‘dio sebe’ u vaš dizajn ili se poistovijetiti sa njim, i ako ga on vizuelno svaki put ne intrigira, po meni, to je neuspješan dizajn.“ Mnogo je primjera uspješne interakcije korisnika, tehnologije i svaki put drugačijeg vizuelnog percipiranja Taremovog dizajna.

Ovaj mladi 33-godišnji turski dizajner je za 7 godina uspio dobiti sve prestižne dizajnerske nagrade, 2009. je uvršten među „100 najboljih mladih dizajnera Europe“ a 2011. godine je dobio Oscara u svijetu dizajna – Red Dot nagradu za produkt dizajn.

Neko ga je na samom kraju predavanja upitao koji projekat mu je bio „katapult“ u svijet dizajna i šta raditi ako nedostaje inspiracija.

Tarem je rekao da ne treba „ganjati“ odskočne projekte, da na svakoj svojoj ideji radite kao da ste vi krajnji korisnik, da vam svaki dizajn može biti katapult i da nijedan ne trebate tretirati kao minoran. „Ja ne vjerujem u postojanje kreativne blokade, ako se ograničim u svom dizajnu na ‘očekivano’ i ‘predvidivo’, tada definitivno blokiram sam sebe. Kreativnost nije ništa drugo nego riječ koja se koristi kao sinonim za pronalaženje novih rješenja za već postojeće probleme.

Nemojte razmišljati o rješenju, nego o problemu, u što širem mogućem kontekstu.“ Dina Haljeta, prva godina master studija, Arhitektonski fakultet Sarajevo

Instalacija naglašava našu vitalnu i emocionalnu vezu sa „zelenim“, a djeluje kao tihi protest protiv uništavanja zelenih površina u Istanbulu. GREEN SPACE V.01 je predstavljen u okviru Istanbul Design Week ‘13, kao prvi komad niza instalacija koje će uslijediti u 2014.

35 broj 2, maj 2014.

Dejan Mitov, Jelena Čobanović i Krsto Radovanović su grupa mladih arhitekata iz Novog Sada, koji su zajedno radili na različitim projektima za vrijeme studija, a danas djeluju kao arhitektonski tim Modelart arhitekti.

Gostovali su na VACD festivalu Re-Do 2014, i posjetiteljima podijelili nekoliko primjeraka časopisa „architectural approach“ kojeg su uređivali kao studenti Departmana za arhitekturu i urbanizam na Fakultetu tehničkih nauka u Novom Sadu.

Drago nam je smo što smo i mi dobili štampani primjerak ovog časopisa.

Nakon prezentacije njihovih projekata, upoznali smo Dejana i Krstu te sa Krstom razgovarali o njihovom dosadašnjem radu, ali najviše o radu na časopisu, razlozima pokretanja i pauze u izdavanju koja je uslijedila nakon drugog broja.

odel Razgovor sa...

rt arhitekti

Kada ste vas troje počeli raditi zajedno?

Krsto: Dejan i ja smo bili četvrta godina, a Jelena je bila treća kada smo počeli raditi zajedno. Nas dvojica se družimo još od prve godine i pokušavali smo neke konkurse da radimo i ranije. Na četvrtoj godini nam se Jelena pridružila, pa smo nas troje bili osnovna ekipa, uz nekoliko saradnika. Radili smo neke manje projekte, dizajn, intervencije, izlagali, pa smo htjeli sa tih praktičnih projekata da krenemo na teorijska istraživanja zato što je te godine kod nas otvoren master studijski program koji se bavi istraživanjem u arhitekturi, pa smo nakon iskustava sa tog mastera odlučili pokrenuti časopis.

Mi kroz ovaj članak upravo želimo da pokažemo kako dobar i uhodan tim studenata koji su učestvovali zajedno na više projekata može odmah nakon fakulteta da nastavi sa istom praksom. Da li Modelart danas činite samo vas troje?

Krsto: Dejan se bavi modelarstvom, pa je još ranije osnovao studio Modelart. Sa druge strane, u okviru studentske grupe A7 smo radili na nekoliko projekata tokom studija, što je kasnije krenulo u nekom novom pravcu - s jedne strane u časopis, s druge sa projektima s ciljem da pored studija radimo praktične stvari i da se pripremamo za dalju praksu. Prošle godine smo se registrovali i naravno da imamo saradnike, ali nas troje čini osnovni tim.

Iako je timski rad na našem fakultetu organizovan na način da studenti sami formiraju privremene grupe za rad na određenom projektu (neki studenti izbjegavaju da rade sa prijateljima dok drugi smatraju da se saradnjom sa prijateljima dolazi do boljih rješenja), rijetki su timovi koji opstanu do kraja studija i nastave zajedno raditi kao tim arhitekata. Da li vaš fakultet potiče i ohrabruje studente da formiraju timove koji zajedno rade na svim projektima, kako bi poslije završenog studija mogli nastaviti kao uvježban tim?

Primijetili smo da su članke u vašem časopisu pisali i iskusniji autori, ne samo studenti. Koja je bila vaša ciljna grupa?

Krsto: Ciljna grupa su prije svega studenti, ali nismo htjeli praviti zatvoreni časopis samo za studente arhitekture, nego kao i kod vas – arhitektura, dizajn i umjetnost, znači prevazilazi samo arhitekturu. Studenti su nam bili osnovna ciljna grupa, ali neka dalja vizija je bila da se to raširi, ne samo na arhitekte i studente nego i na druge ljude. Prije nego što smo krenuli sa oblikovanjem, prvo smo osmislili koncept u kojem svaki broj ima svoju temu.

Krsto: Mi smo više samoinicijativno formirali grupu, ali se slažem da kada veći broj prijatelja radi zajedno, s jedne strane im je lakše raditi, dok s druge strane, zbog opuštene atmosfere, lakše dolazi i do konflikta. Bilo bi super kada se to ne bi dešavalo. Zbog toga neki neće da rade s prijateljima, ali ja se s time ne slažem - Dejan i ja smo drugari prvo, pa tek onda saradnici. Nije da fakultet sam po sebi ohrabruje formiranje takvih grupa ali ako se već formiraju podržava ih. Ako studenti dođu s nekom idejom koja djeluje ozbiljno, onda podrže, finansiraju izradu, odlazak ili izlaganje na nekom festivalu, tako da pretpostavljam da bi i kod vas to funkcionisalo, kao za „tristotrojku“.

36 broj 2, maj 2014.

Zašto “architectural approach”, i na koji način ste birali teme za svaki broj?

Krsto: Čitav koncept časopisa je zasnovan na nekim različitim pristupima u arhitekturi, napravili smo teme broja, postavili neke ključne pojmove, kao lajtmotive čitavog časopisa. Kada se krene projektovati, potreban je određeni pristup - sa koje strane se napada problem, pa smo mi onda definisali 7 mogućih pristupa, ali ne sa ciljem da ih se držimo nego da se u svakom narednom broju obrađuje neki novi pristup.

Prvi je bio sociološki pristup koji je nama nekako najzanimljiviji jer smo kroz sve projekte htjeli kroz male intervencije ostvariti druženje na javnom prostoru, interakciju sa ljudima i išli smo u socijalnom smjeru. Nismo htjeli da to bude časopis samo za arhitekturu nego da se bavi i sociologijom, htjeli smo da povežemo te neke granične oblasti arhitekture, oblasti koje su na prvi pogled nepovezane.

Tema drugog broja je bila utopija, utopijski pristup. Nama je to zanimljiva tema jer je na neki način u arhitekturi zapostavljeno razmišljanje. Za razliku od 20. vijeka gdje je bila neka vizija o arhitekturi - kada posmatramo socijalističke zgrade vidi se da tu postoje mnogi problemi, ali je postojala neka vizija, znalo se čemu služi, a danas toga nema. U tom smislu smo htjeli da promovišemo taj vizionarski pristup, da prije svega studenti objave radove koji su na neki način utopijski. Jako puno studenata, posebno Beograđani, su se javili sa nekim projektima kakve na našem fakultetu teško da bi neko uradio, zato što kod nas nema toliko slobodnog mišljenja. Htjeli smo da pošaljemo poruku studentima.

Sljedeća tema bi bila eksperimentalni pristup u arhitekturi s nekim manjim intervencijama, nešto slično što smo mi radili. Moguće je eksperimentisati u arhitekturi, možda ne u nekoj velikoj razmjeri, ali se može eksperimentisati sa materijalima i drugim stvarima na manjoj razmjeri.

Koji je značaj časopisa za arhitekturu?

Krsto: Ono što smo mi htjeli da postignemo sa časopisom je da ohrabrimo studente za objavljivanje svojih radova. Mi smo još ranije shvatili da svi projekti koje radimo nemaju mnogo smisla ako ih nećemo objaviti. To je jedini način da se uspije i to je jedan od razloga

pokretanja časopisa, jer na taj način studenti uče da prezentuju ono što rade. Naš profesor Radomir Folić, koji predaje Metodologiju naučno-istraživačkog rada stalno govori „sveto trojstvo: istraži, napiši, objavi“. Može se istraživati i pisati, ali dok se ne objavi kao da nije urađeno. Studenti iz Beograda su više ohrabreni jer tokom studija stalno organizuju neke izložbe, pa je za njih normalno da se javljaju sa projektima koje bi objavili čim se pojavi neki časopis.

U svakom slučaju, rad na časopisu je dobro iskustvo kroz koje se mnogo nauči, jer ima više različitih koraka i jer ste na neki način i grafički dizajner, i arhitekta, i menadžer, i novinar koji prikuplja informacije.

Naslovnica drugog broja časopisa “architectural approach”

Nastavak projekta, jeste li pokušali naći drugu trojku koja bi vas zamijenila?

Krsto: Htjeli smo da se to nastavi, ali mi nismo mogli nastaviti jer smo se posvetili drugim stvarima, časopis je postao sporedna stvar.

Na fakultetu poslije nas nije bilo dovoljno zainteresovanih studenata koji bi preuzeli to na sebe. Zvali smo neke ljude a neki su se i sami javili da nastave ali nisu, ne znam zašto, možda studenti žele da učestvuju, ali ne i da vode projekat.

Za sada je neizvjesna budućnost časopisa.

Problem je finansiranja za štampanje, i nama je fakultet finansirao prvi broj. Može se objaviti online verzija ali to nije dovoljno.

Bitno je imati štampani primjerak publikacije. Ja uživam u listanju časopisa, možda drugi ljudi ne razmišljaju tako, ali mislim da je većini to važno. Sada razmišljamo da to nastavi da živi u nekom obliku, mislim da je neophodno da se nastavi takav časopis.

Koji je vaš trenutni fokus?

Krsto: Svakome je cilj da radi što veće projekte, ali to nije uvijek mogućnost pa se dosta rade i manji projekti jer je arhitektura mnogo široka oblast. Mi bismo da projektujemo nešto veće ali možda nekad to nije izvodivo. Naše shvatanje arhitekture je da ne moraš raditi velike zgrade. Veliki istoričar umjetnosti Nikolaus Pevsner je rekao: „Nadstrešnica za bicikle je građevina; katedrala u Linkolnu je arhitektonsko djelo“, dok se ja naprimjer ne slažem s tim, jer mislim da se arhitektura može izraziti na mnogo manjem mjerilu. Zašto se male intervencije i paviljoni ne bi mogli nazvati arhitekturom?

To je možda glavni uzrok problema današnjih gradova, što je arhitektura samo ono što je veliko, a sve malo što je okolo kao da nije arhitektura, zanemareno je, pa se svugdje viđaju iste klupe, isti elementi, a ima dovoljno arhitekata da se bave svim tim stvarima. Nama su još uvijek zanimljive manje intervencije u gradu, sa primjenom nekih neuobičajenih materijala, privremene strukture, to je nešto što nas zanima.

Dea Dudić i Haris Bulić, druga godina master studija, Arhitektonski fakultet Sarajevo

37 broj 2, maj 2014.

Razgovor sa...

Husejn Dropić Foto: Amina Dropić

Moja veza sa graditeljstvom započinje u ranoj mladosti, kada sam sa ocem izrađivao stolarske elemente vrata i prozora, jednostavnije pozicije namještaja i pomagao mu u podizanju manjih gospodarskih objekata.

Građevinsku tehničku školu završio sam u Tuzli, gdje stičem prva stručna znanja od mojih profesora Predraga Marjanovića i Petra Stogova koji su u to vrijeme predavali većinu stručnih predmeta. Ova škola definirala je moje buduće zanimanje i razvila zainteresiranost za graditeljstvo.

U vrijeme mog studija na Arhitektonskourbanističkom fakultetu u Sarajevu (1969-1974. godine) najvažnije stručne predmete predavali su profesori: Smiljanić, Lukić, Vukić, Redžić, Bogunović, Finci, Neidhardt, Čelić, Taubman, Somborski, Radonjić, Avdo i Muhamed Kadić, Ferušić; te docenti Ugljen, Božović i Salihović. Pored navedenih profesora stručna znanja smo učili i od njihovih asistenata koji su nas svojim nesebičnim angažovanjem uvodili u svijet arhitekture.

O svakom od profesora moglo bi se mnogo lijepog pričati, ali ovom prilikom želim se sjetiti profesora Neidhardta i njegovih predavanja sa kredom, pred običnom školskom tablom, koju bi Profesor za kratko vrijeme ispunio velikim brojem skica i analiza. Uvijek sam žalio kada se to moralo pobrisati, da bi na tablu došla sljedeća serija Profesorovih skica. Nismo imali tehniku za njihovo trajno bilježenje, a vjerujem da bi i sadašnjim studentima ove skice bile interesantne. Dio karakterističnih Profesorovih skica i analiza objavljen je časopisu ARHITEKTURA broj 113114 iz 1972. godine.

Tuzla je moje definitivno stanište od 1974. godine, nakon završenog studija na Arhitektonsko-urbanističkom fakultetu u Sarajevu. Naime, posljednje tri godine

38 broj 2, maj 2014.

studija bio sam stipendist tuzlanskog POLET-a, preduzeća za izvođenje završnih radova u građevinarstvu. Želio sam korektno odraditi moju obavezu po ugovoru o stipendiranju i POLET mi je ponudio da počnem raditi u jednom od njegovih OOUR-a koji su tada postojali u Beogradu, Herceg Novom, Sarajevu, Tuzli i Zagrebu. Izabrao sam Tuzlu.

Vrlo kratko sam radio u POLET-u, zatim nekoliko mjeseci u Službi primjene SIPOREX-a i nakon toga u aprilu 1975. godine počeo sam raditi u Zavodu za urbanizam i projektovanje PROJEKT - Tuzla.

PROJEKT je bio projektno preduzeće sa tradicijom (osnovano 1953. godine) i najveće preduzeće ove vrste u regiji Sjeveroistočne Bosne, sa velikim brojem iskusnih i afirmisanih arhitekata. Imao sam sreću da projektantski rad započnem u vrlo zdravoj sredini gdje sam svakog dana proširivao svoja stručna znanja. Veliku zahvalnost dugujem mojim dragim kolegama Zvonimiru Juriću i Velimiru Stojanoviću koji su mi pomogli i omogućili da se zajedno sa njima, a vrlo brzo i samostalno, suočim sa ozbiljnim projektima i njihovim realizacijama.

Polovinom 1989. godine završavam rad u PROJEKT-u Tuzla, i tada formiram vlastiti projektni biro pod nazivom AMBIJENT Arhitektonski atelje Tuzla. Rad u vlastitom ateljeu započeo sam sa dvoje mladih kolega; Selmom Imamović i Semirom Salihovićem.

U narednim godinama, pa sve do danas, u ovom Ateljeu radio je, duže ili kraće, veliki broj mladih arhitekata. Neki od njih sada rade izvan granica Bosne i Hercegovine, neki su ostali na našim prostorima i zaposlili se u drugim preduzećima ili obrazovnim ustanovama. Pored diplomiranih arhitekata, na ferijalnoj praksi bilo je mnogo naših studenata iz Beča, Graca i Sarajeva.

Kada bih uporedio moje početke u privatnoj praksi sa radom u PROJEKT-u, mogao bih reći da je to u ono vrijeme bila neuporediva razlika, jer sam se u sistemu dogovorne ekonomije odlučio da budem među onima koje je tadašnji društveni sistem gledao „drugim očima“. Nije mi to smetalo jer sam imao izgrađene radne navike i odgovornost prema poslu, tako da smo započeli od manjih projekata i polako ali sigurno napredovali. Trebalo je obezbijediti neophodnu opremu i aparate za kopiranje nacrta, tako da sam radne stolove izradio zajedno sa mojim ocem, a uz pomoć ovlaštenog servisera osposobili smo jedan stari kopir aparat - METEM, koji je proizveden 1957. godine.

Taj aparat je kopirao velike nacrte sa pausa i transparenta na ozolit papir. On je i danas ispravan kao naš „muzejski eksponat“, ali je tehnološki prevaziđen, jer uvođenjem računara izostavljena je faza tuširanja nacrta na paus papir, kopiranje na transparent za instalatere, a onda sa pausa i transparenta na ozolit kao finalni proizvod.

Osvajali ste nagrade na konkursima i godišnjim smotrama arhitektonskog stvaralaštva u izložbenom paviljonu Collegium Artisticum, te ste nosilac nekoliko priznanja. Šta nagrade znače za Vas i da li biste izdvojili neki nagrađeni objekat?

Učešće na anonimnim natječajima je dodatno angažovanje, ali predstavlja posebno zadovoljstvo, jer je to u našem poslu jedina prilika da prema zadatom projektnom programu, bez ikakvih daljih investitorskih uticaja uradite i ponudite rješenje koje vam se u tom vremenu učini kao najbolje. Dozvoljeno vam je da se ne složite sa projektnim programom, možete ponuditi rješenje koje ne zadovoljava uslove natječaja, pri čemu se upuštate u rizik

Centar za srce BiH, Tuzla, maketa

Bijela džamija, Brčko, foto: Husejn Dropić

39 broj 2, maj 2014.

da budete eliminirani, ili da vaša ideja bude prepoznata kao vrijedna i posebna, pri čemu se najčešće takav rad otkupljuje uz posebnu nagradu. Sve u svemu, puna sloboda stvaralaštva. Zadovoljstvo je tako raditi, jer u redovnim poslovima nema takvih prilika. Prvi susreti sa naručiocem ili revizionom komisijom počinju ograničavati osnovnu ideju, a tek kasnije, kada se sve treba materijalizirati i svesti u ekonomske mogućnosti naručioca, susrećete se sa nizom ograničavajućih faktora. Nagrade su radost za sve učesnike u projektu, posebno kada dolaze od kolega koje se bave istom vrstom posla, a ujedno predstavljaju odgovornost i podstrek za dalji rad. Lijepo je radost nagrade ili priznanja podijeliti sa kolegama sa kojima ste zajedno proveli mnogo vremena na tom poslu ili kada naručilac projekta prepozna kvalitet projekta i kao krajnji korisnik bude zadovoljan njegovom realizacijom.

U godinama iza nas, nekoliko većih i nama dragih projekata smo potpuno završili, ali do njihove realizacije nije došlo iz nekih ograničavajućih razloga. Nekada je to bila zabrana realizacije ove vrste investicija, nekada su se promijenili uslovi privređivanja kod samog naručioca ili je to bio sasvim nepredvidiv ili nejasan razlog.

S obzirom na Vaš uspjeh, teško je ne postaviti pitanje od koga ste najviše naučili, te s kim najviše sarađujete.

U proteklom dijelu razgovora naveo sam imena mnogih mojih profesora iz srednje Građevinske tehničke škole u Tuzli i studija na Arhitektonsko-urbanističkom fakultetu u Sarajevu. Sjećanja na ta imena bude u meni radost što sam imao priliku i sreću da ih upoznam, slušam njihova predavanja, usvajam upute prilikom korekcija grafičkih radova, i na kraju pred njima prezentiram stečena znanja.

Na moje veliko zadovoljstvo, nakon završenog studija imao sam priliku bolje

Poslovni objekat BAROK, Tuzla, maketa

40 broj 2, maj 2014.

upoznati čovjeka koji je bio moj mentor u toku izrade diplomskog rada. To je prof.

Zlatko Ugljen. Sticaj sretnih okolnosti povezao me sa prof. Ugljenom, tako da smo od 1996. godine u neprekidnom kontaktu.

Stvaralaštvo prof. Ugljena pratio sam u toku i poslije studija, i dugo je trajala želja da jedan period mog projektantskog rada provedem u društvu sa Profesorom. Ta želja ne samo da se ostvarila, nego sam postao i Profesorov saradnik na nizu poslova koji su povjereni Profesoru ili su upućeni na naš Atelje.

Prof. Ugljen nije samo arhitekt - sui generis, nego je veliki prijatelj i veliki učitelj struke i života u cjelini. O mom druženju sa prof.

Ugljenom mogao bih dugo pričati, ali ovom prilikom samo želim naglasiti da Profesoru dugujem neizmjernu zahvalnost za naša druženja uz rad i u slobodno vrijeme i da osjećam veliko zadovoljstvo što sam imao priliku da jedan dio svog života provedem u društvu ovakvog čovjeka i stvaraoca.

Sa profesorom Ugljenom ste radili na mnogim projektima i arhitektonskim realizacijama. Na koju od saradnji biste se osvrnuli, kada je u pitanju grad Tuzla?

Davne 1979. godine prof. Ugljen bio je revident idejnog projekta specifičnog rezidencijalnog objekta u Tuzli, koji sam radio sa arhitektima Predragom Marjanovićem i Petrom Stogovom. To je bio naš prvi susret na poslu poslije mog studija; sljedeći susret bio je na Profesorovoj retrospektivnoj izložbi 1985. godine u Tuzli. Nakon toga uslijedila je Profesorova posjeta našem Ateljeu polovinom 1996. godine. Iste godine naš Atelje dobija zadatak da izradi projekat poslovnog objekta BAROK u Tuzli. Urbanistička saglasnost izdata je uz uslov da se projekat uradi kao replika objekta koji je porušen 1983. godine. Potrudio sam se da pročitam sve što je zapisano o porušenom objektu BAROK-a, tragao za izvornom tehničkom dokumentacijom i zamolio prof. Nedžada Kurtu da

provjeri da li tehnička dokumentacija ovog objekta postoji u Bečkom arhivu. Profesor Kurto obavijestio me da u Bečkom arhivu nije našao ništa od dokumentacije, jer je ovaj objekat, na tadašnjem „Apel placu“, izgrađen kao dioničarsko vlasništvo grupe uglednih tuzlanskih građana. Nisu postojali uslovi za realizaciju kopije porušenog objekta (porušen 1983. godine) niti su njegove stilske vrijednosti to zahtijevale. Radi toga se nisam složio sa uslovima iz Rješenja o urbanističkoj saglasnosti nego sam zaključio da na ovom lokalitetu treba izgraditi novi objekat „u duhu vremena“. Trebala mi je „profesorska“ pomoć da bismo uradili projekat novog objekta i time pokušali animirati kolege i ličnosti iz javnog života Tuzle, da BAROK može biti BAROK, ali drugačije projektiran i izgrađen. Na moju radost, Profesor je prihvatio učešće na ovom poslu, i tada smo pored objekta BAROK-a ponudili urbanističko rješenje šireg prostora, koje je obuhvatilo glavnu Tržnicu sa pijacom, Trg oslobođenja i Trobegov park, odnosno prostor između rijeke Jale do Sjeverne gradske saobraćajnice.

Ovo rješenje, zajedno sa maketom objekta i kompleksa, prezentirano je stručnjacima iz oblasti arhitekture i likovne umjetnosti, uz prisustvo jednog broja ličnosti iz javnog života grada Tuzle. Prezentacija je održana u Međunarodnoj galeriji portreta, i uz saglasnost svih prisutnih, ovo idejno rješenje je usvojeno. Glavni i izvedbeni projekti urađeni su u našem Ateljeu, nakon čega je bilo nekoliko pokušaja i prilika da se ovakav objekat realizira.

Nažalost, do ove realizacije nije došlo jer su se promijenili uslovi poslovanja kod našeg naručioca, nego je na mjestu nekadašnjeg BAROK-a realiziran objekat koji je vjerovatno trebao biti replika objekta izgrađenog početkom XX stoljeća. Objekat koji je sada realiziran, po mom osobnom mišljenju, predstavlja jedan od najvećih pojedinačnih promašaja u tuzlanskom graditeljstvu

posljednjih godina. Pokazalo se da mišljenja i nastojanja profesora Krzovića, Kurte, Musabegovića, Ugljena, Ekmečića, arhitekte Mulabegovića i drugih arhitekata kao i ličnosti iz javnog života Tuzle nisu relevantna i mjerodavna, nego je bilo važnije mišljenje nekolicine građana koji su uz sadašnjeg tuzlanskog Načelnika Opštine uspjeli realizirati pseudo BAROK. Po s l i j e p ro j e kta BA RO K- a , s a p ro f.

Ugljenom nastavio sam raditi na nizu projekata. Uslijedili su projekti džamije u Behrambegovoj medresi u Tuzli, idejno arhitektonsko-urbanističko rješenje kompleksa Turalibegovog vakufa u Tuzli, idejno arhitektonsko-urbanističko rješenje kompleksa Bijele tabije u Sarajevu, upravna zgrada Rijaseta Islamske zajednice KOVAČI u Sarajevu i mnogi drugi projekti.

Radili ste projekte nekoliko individualnih kuća za različite naručioce. Koje biste izdvojili kao posebno drage, kada je riječ o objektima individualnog stanovanja, s obzirom na njihovu humanu komponentu?

Moj prvi konkretan susret sa ovom temom bila je porodična roditeljska kuća na trećoj godini studija. Tada sam sa raspoloživim znanjem uradio projekat komforne seoske bosanske kuće u kojoj smo živjeli sa roditeljima, a koja i danas postoji u Tojšićima.

Kroz dugogodišnji rad uradio sam nekoliko individualnih kuća za moju užu familiju, i nekoliko kuća za odabrane klijente. Svi ti objekti su potpuno različiti, prilagođeni duhu mjesta i vremena kao i posebnim zahtjevima svake od obitelji za koju su projektirane.

Nisam pristalica tipske individualne kuće, niti iste organizacije prostora za različite obitelji, jer mislim da svaka obitelj ima specifične zahtjeve kojima projekat treba udovoljiti.

Projektirajući ovakve objekte uvijek bih proveo puno vremena u razgovorima sa užim članovima obitelji, pokušavajući prepoznati njihovu individualnost i želje koje bih kasnije

nastojao pretočiti u projekat i realizaciju.

Nastojao sam u ove projekte unijeti ugodnost življenja iz naših tradicionalnih gradskih i seoskih kuća, uvodeći savremenu opremu i materijale koji su primjereni vremenu u kojem ovi objekti nastaju.

Nezadovoljan sam izgledom naših prigradskih naselja i sela u kojima preovladavaju nezgrapne građevine različitih oblika i stilova, najčešće nezavršene, gdje se ne osjeća uticaj arhitekata - projektanata, ali je prepoznatljiva neobjašnjiva želja investitora da napravi veliku, a pri tome nefunkcionalnu, neproporcionalnu i vrlo neuglednu kuću.

Većina kuća nikada nije završena, da ne govorimo o uređenju dvorišta, život u njima često ne postoji, a i ako postoji, onda se on odvija u jednom manjem dijelu kuće. Veći dio kuće postoji za povremeno korištenje ili ličnu prezentaciju njenog vlasnika prema užem i širem komšiluku. Čitav Vaš radni opus se može naći i pregledati detaljno u Vašoj monografiji, koju je pisao prof. Ibrahim Krzović, koja je svojom promocijom otvorila i retrospektivnu izložbu. Također ste i arhitekta koji je izlagao i na izložbama u Hrvatskoj, Sloveniji, Italiji, Austriji, Srbiji i svakako Bosni i Hercegovini. Možete li nam reći nešto o tome?

U godinama mog rada upoznao sam veliki broj ljudi različitih zanimanja. Kroz poslovne kontakte i suradnju, ova poznanstva prerasla su u trajna druženja, a često i trajna prijateljstva. Jedan od mojih velikih prijatelja je akademski slikar Mevludin Ekmečić, kojem mogu zahvaliti za realizaciju monografije iz 2012. godine. Ekmek je posljednjih godina toliko želio da ovo realiziramo, tako da je i sam puno vremena utrošio na njenom uređenju, a sam je autor biografije koja je sastavni dio monografije. Uz promociju monografije organizirana je i retrospektivna izložba u Međunarodnoj galeriji portreta u Tuzli, koja je u maju 2013. godine,

zahvaljujući Društvu arhitekata Rijeka i Asocijaciji arhitekata Bosne i Hercegovine, prenesena u Rijeku. Pored ovih izložbi učestvovao sam na mnogim godišnjim smotrama u Collegium Artisticum u Sarajevu i na zajedničkim izložbama skica i crteža koje je organizirao ORIS u Zagrebu, Brežicama, Splitu, Rijeci, Zadru, Firenzi, Ljubljani, Beču, Sarajevu, Tuzli, Beogradu...

Da li imate poruku za nas studente?

Ja pripadam generaciji koja je formirana u socijalističkom društvenom sistemu, i koja je u vrijeme svog aktivnog djelovanja doživjela drastičnu promjenu društvenog sistema, uz koju je došao i niz drugih očekivanih i neočekivanih promjena. Iz dogovorne ekonomije ušli smo u vrijeme još neuređenog kapitalističkog društva, gdje se naše generacije teško snalaze. Zbog nepotpunog funkcionisanja većine državnih institucija, nepostojanja adekvatne planske dokumentacije, čelni ljudi u opštinama postali su glavni kreatori svih zbivanja, pa tako i prostornog uređenja i kompletne investicione izgradnje. Nažalost, mi kolege arhitekti im pomažemo u ostvarenju njihovih ideja, jer sami sebe ne poštujemo kao ni zanat kojim se bavimo. Evidentno je da smo prisutni u svim fazama građenja; od planiranja, definisanja urbanističkih uslova, projektovanja, izdavanja građevinske dozvole, do građenja, nadzora i tehničkog pregleda objekata. U svim ovim fazama vidljiva je erozija morala i duha svih učesnika u gradnji, pri čemu realizirani objekti svjedoče o ukupnim društvenim odnosima. Ovo stanje neće se brzo i lako promijeniti. To zahtijeva od svih nas vrlo odgovoran rad, jak karakter i poslovni moral, kako bi se zajednički mogli suprostaviti „cunamiju“ kiča i neprosvijećenosti.

Amina Dropić, treća godina bachelor studija, Arhitektonski fakultet Sarajevo

41 broj 2, maj 2014.

Haris Bradić rođen je u Sarajevu 02.06.1982. godine, završio Drugu gimnaziju 2001. u rodnom gradu.

Studije arhitekture završio je 2006. godine, a danas ima poziciju asistenta na predmetima: Arhitektonska fizika 1, Arhitektonske konstrukcije 5 i 6, Konceptualizacija i materijalizacija granica arhitektonski definiranog prostora na Arhitektonskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu. Još za vrijeme studija, prvi od projekata mu je bila rekonstrukcija i proširenje stambenog objekta u Stocu koji je realiziran 2008. godine.

Trenutno je na doktorskim studijama Arhitektonskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

Neki od njegovih projekata su: nisko-energetska zgrada u ulici Čekaluša u Sarajevu - projektiran 2012., trenutno se izvodi; nisko-energetska autonomna kuća u fazi projektiranja; nisko-energetska stambena kuća Kromolj, Sarajevo - realiziran 2013.; idejni projekat sportsko-rekreativnog stambenog objekta u Sarajevu, baziran na principima nisko-energetskih objekata, 2009.; idejni projekat olimpijskog bazena u Banovićima (prva nagrada na pozivnom konkursu 2009.); nisko-energetska kuća u Vrbanjuši, Sarajevo 2011. godina te stambeno-poslovni objekat u ulici Ejuba Ademovića, Sarajevo – koji se trenutno izvodi.

Razgovor na temu...

Energetski učinkoviti objekti Kada ste se počeli baviti pitanjem energetske učinkovitosti i zašto?

Afiniteti za projektiranje javljaju se od samog početka dodiplomskog studija. Interes za kreiranjem arhitekture sa akcentom na energetsku učinkovitost i kreiranjem što kvalitetnijeg komfora za boravak korisnika javio se po mom dolasku sa jednogodišnjeg studija arhitekture u Barceloni.

Naime, od tog perioda počinje moje istraživanje „solarne arhitekture“.

Prvi ozbiljniji pristup istraživanju bio je kroz seminarske radove na predmetu Arhitektonska fizika kod prof. Ahmeta Hadrovića, čiji sam danas asistent. Profesor Hadrović me potom nesebično uveo u istraživanja o komforu čovjeka u arhitekturi, ali i odnosu arhitekture i energije. Također, u tom sam periodu imao čast boraviti i u ateljeu akademika Zlatka Ugljena i biti njegov suradnik te spoznati kako i na koji način se arhitektura interpolira u prirodni ambijent ne narušavajući prirodno i društveno okruženje.

Moje prvo samostalno djelo (2006. godine) bila je rekonstrukcija i proširenje porodične kuće Mehmedbašić u Stocu, kada sam se kao student suočio sa realnom problematikom stvaranja arhitektonskog djela. Projekat je bio jako značajan, jer se težilo napraviti što bolje termički izoliranu ovojnicu na svim dijelovima. Projektom je zamišljeno da vanjski zidovi imaju U-vrijednost 0,35, međukatna konstrukcija prema hladnom tavanu 0,20, zidovi u tlu ne veću od 0,35 i pod na tlu 0,30 W/m2K. Osim ovojnice, cjelokupan projekat je poštivao principe kreiranja bioklimatske arhitekture, pokušavajući da na najjednostavniji način iskoristi mikroklimatske uvjete svog okruženja. Hladni zrak iz postojećih podrumskih prostorija se u ljetnom periodu prirodnim putem ubacuje u etažu prizemlja, a prema istoku, jugu i zapadu oformljene su duboke strehe, dok prirodnu zaštitu od priliva sunčeve energije pravi loza koja se putem sajli uzdiže uz zapadno orijentirane prozore.

42 broj 2, maj 2014.

Još jedan od samostalnih projekata rađen je 2010. godine. Bio je to projekat porodične kuće u mjestu Senokos (50km od Skoplja prema Ohridu), meni vrlo drag projekat, jer se došlo do potpune realizacije uprkos malim poteškoćama izvođenja radova zbog udaljenosti. Složena forma i oblik objekta nastala je pod utjecajem tradicionalne stambene arhitekture tog podneblja.

Kreiran je koncept „tri kuće pod jednim krovom“, sa vrlo razigranim tlocrtnim rješenjem, koji je prouzrokovao dosta visok faktor oblika (0,79), te visoko izoliranom ovojnicom. Po prvi put se na prostoru Makedonije primijenila kontaktna termoizolirajuća fasada sa kamenom vunom TIP PTP 0,35 lijepljena preko Termobloka (Porotherm 38 S Plus) na vanjskim zidovima, sa AB strukturom obloženom prvo sa 3 cm heraklit TA izolacije po kojoj je ugrađena lamela od kamene vune u debljini od 20 cm. Netransparentni dio ovojnice ima srednju U-vrijednost od 0,20 W/m2K, dok vanjski otvori imaju vrijednost od 1,0 W/m2K. AB serklaži su 25 cm, a termoblok 38 cm te je njihova debljina ujednačena sa različitom debljinom TA izolacije, a time je ujednačena i U-vrijednost.

Projektom kuće na Kromolju uspješno je realiziran cjelokupni proces dizajniranja i uklapanja moderne arhitekture u potpuno prirodni ambijent. Gradnja je tekla po sljedećim principima: orijentacija transparentnih ploha prema jugu, pasivna zaštita od prevelikog priliva sunčeve energije u unutrašnji prostor kroz staklene stjenke sa dubokim prepustima horizontalne konstrukcije, U-vrijednost od 0,149 do 0,250 W/m2K te fasadna struktura bijele boje. Oba spomenuta projekta će koristiti obnovljive izvore energije putem toplinske pumpe zrak-voda i solarnih kolektora za pripremu tople vode. U Makedoniji je, zbog prisustva većeg broja proizvođača drvenog peleta, predviđena alternativa sa kotlom na pelet u posebnoj kotlovnici.

Također, u sklopu svog dosadašnjeg praktičnog djelovanja uradio sam i cjelokupnu analizu energetske efikasnosti na unaprijed izvedenoj kući

od strane drugog autora, gdje sam pravio analizu ekonomske isplativosti primjene sistema za korištenje obnovljivih izvora u već definiranoj ovojnici. Zajedno sa projektantima mašinskih instalacija, napravljeno je poređenje tri vrste toplinskih pumpi (zrak-voda, zrak-zrak i zemljavoda u kombinaciji sa solarnim kolektorima).

U konačnici, prihvaćeno je ono što se smatra dugoročno najkvalitetnijim rješenjem, čak i pored velike početne investicije, a to je toplinska pumpa zemlja-voda sa pet sondi dubine 100 m te dvije toplotne pumpe zajedno sa toplotnom energijom iz solarnih kolektora. Primijenjeno je podno grijanje (niske temperature), dok podni konvektori i zidni fenkojleri mogu, osim grijanja, vršiti i hlađenje unutrašnjeg prostora na potpuno pasivan način. Na ovom primjeru je jasno vidljivo kako naknadno definisanje i kreiranje sistema energetske efikasnosti u projektu koji niste sami koncipirali, niti u njemu učestvovali od samog početka, dodatno komplicira cijeli proces nego kada se projekat od samog početka kreće u tom pravcu.

Više informacija o spomenutim projektima na web stranici: http://www.casopis-gradjevinar.hr/ arhiva/article/676 Još jedan zanimljiv projekat je i tzv. energetski autonomna vila na Nišićkoj visoravni. Projekat je trenutno u samom začeću, a ideja je napraviti energetski potpuno neovisan objekat oslonjen na energetski potencijal svog okruženja, tačnije energiju vjetra, Sunca i tla. U toku su pripreme za izgradnju dva stambeno-poslovna objekta na prostoru općine Centar u Sarajevu, koji također spadaju u zgrade sa ukupnom energetskom potrebom manjom od 30 kWh/m2/god. Iskreno se nadam da će uskoro doći do njihove potpune realizacije kako bi isti postali standard buduće gradnje sa gledišta energetskih ušteda, smanjenja emisije CO2 i kreiranja visoke kvalitete unutrašnjeg prostora sa gledišta higijensko-tehničkih uvjeta boravka čovjeka.

Stambeno-poslovni objekat, ul.

Ejuba Ademovića, Sarajevo, 2011

Koliko se BiH pozabavila oko problema štednje energije u arhitekturi i građevinarstvu, a koliko države u regiji?

U regiji, ili na prostoru bivše SFRJ, Slovenija i Hrvatska prednjače, kako zbog jasno definiranih propisa, tako i zbog veće kontrole gradnje, većeg ekonomskog standarda, i slično. U našoj državi ovaj proces traje dugi niz godina. Lično sam učestvovao kao predavač na obukama energetskih certifikatora (projekti INZA i CETEOR). Međutim, primijetio sam da i pored velikog broja inženjera obučenih za izdavanje energetskih pasoša zgrada te postojanja federalnih propisa, isti se vrlo malo ili nikako primjenjuju u praksi. Potrebna je veća svijest samih ljudi koji kupuju stanove, poslovne prostore. To vam je kao kada kupujete automobil, uvijek gledate da je potrošnja goriva što manja.

Ovo lagano postaje i sastavni dio stanogradnje.

U današnjem projektiranju i kreiranju arhitekture jako je važno poznavati spomenutu materiju.

Da li je teško pronaći investitore kada su ovakvi objekti u pitanju i koliko je javnost upoznata sa ovom materijom?

Smatram da su investitori uvijek tu, ako kvalitet postoji i sami investitori to prepoznaju. Moram biti iskren i reći da sam bio jako sretan u tom pogledu i da su me do sada pratili investitori koji su željeli izgraditi ono što sam im predočio, bilo u obliku maketa ili 3d modela. Također, bili su otvoreni i prema prihvatanju komponenti energetske efikasnosti, bez obzira što je to u velikoj mjeri povećavalo investiciju, a samim time produživalo i proces gradnje. Jako sam sretan zbog realizacije nekih od mojih projekata. To mi pričinjava veliko zadovoljstvo, iako se na Katedri za arhitektonske konstrukcije i tehnologu građenja primarno bavim naukom. Trenutno radim na izradi doktorske disertacije na temu Transformacije postojeće arhitekture kao posljedice energetske učinkovitosti. Moj pristup arhitekturi je kombinacija naučnog i praktičnog rada pa se tako uvijek trudim da strukture ovojnice promatram sa više

tačaka gledišta, kao što su na primjer odnosi punih i praznih ploha, orijentacija, pasivno i aktivno korištenje energije okruženja, materijalizacija itd.

Da li su svi neophodni materijali dostupni na području BiH kada se radi o energetski učinkovitim objektima?

Ponovo je odgovor ekonomska razvijenost društva.

Naše tržište nam je, zbog uvezanosti i suradnje sa stranim (kao što je na primjer njemačko), omogućilo pristup mnogim suvremenim materijalima, a i samim time i realiziranje naših ideja.

Tako je na projektu vile Kromolj u Sarajevu prvi put primijenjen sistem zidane konstrukcije bez vezivnog maltera sa dryfix sistemom ljepila. To su sve inovacije, ali zato i jesmo tu da idemo korak dalje i pokušamo realizirati naše zamisli sa investitorima.

Koliko koncept i forma utiču na energetsku učinkovitost ili se ona može opravdati samo kvalitetom i dimenzijom materijala (zida, termoizolacije, vrste prozorskih otvora itd.)?

Naravno, utiče u velikoj mjeri. Vratimo se samo u prošlost arhitekture: od Sokratove kuće su se graditelji bavili energijom. Nekada je to činjeno bez naučne potpore, više po subjektivnom osjećaju, iskustvu itd., ali od prvih energetskih kriza 70-tih godina pa do danas nauka duboko ulazi u teme štednje energije i samim time utiče na kreiranje novih zgrada. Kako sam već spomenuo, kada orijentacijom kuće, odnosima transparentnih i netransparentnih ploha, formom i oblikom, pasivnim načinom korištenja sunčeve energije unaprijed uštedite energiju, onda će i materijalizacija biti ekonomski prihvatljivija, kao i kraći povrat početne investicije u sisteme grijanja, hlađenja i vjetrenja.

Da li na području BiH poznajete još mnogo drugih arhitekata koji se bave ovom temom i da li surađujete?

Mlade generacije koje dolaze na scenu sigurno su upoznate sa tematikom. Imao sam priliku

ugodno surađivati i sa našim kolegom Vedadom Islambegovićem na njihovom projektu kuće u Mostaru. Smatram da suradnja između fakulteta i struke mora postati aktivnija. Vjerujem da bi to oplemenilo i unaprijedilo obje strane a time i arhitektonsku scenu.

Koji je vaš zaključak i savjet studentima - budućim arhitektima? Kako da se odnose prema ovoj materiji?

Puno Stambena više crtati obiteljska i raditi, zgrada a manje “Kromolj” vremena u Sarajevu trošiti na sjedenje ispred zgrade Arhitektonskog fakulteta (kroz smijeh). Nema opravdanja za nerad. Čovjek koji želi nešto napraviti on traži način, a onaj koji ne želi, on traži opravdanje. Prostora za rad uvijek ima, a najljepše je napraviti nešto svojim rukama, šta-god to bilo, i znati da si to uspješno odradio na svoje i investitorovo zadovoljstvo. To je način i put za koji sam se ja opredijelio u svom ličnom radu i stvaranju i što me jako ispunjava i čini sretnim.

Jasmin Ćehajić, prva godina master studija, Arhitektonski fakultet Sarajevo PASSIVE HOUSE standard (jedan od najsavršenijih jasno propisanih standarda koji se mogu precizno ispitati i pratiti te marketinški uspješna ideja trenutno u svijetu) Standardi za izgradnju zgrade po „Passive House“ su: ukupne energetske potrebe zgrade ne smiju preći 15 kWh/m2/god, U-vrijednost ovojnice ne smije biti veća od 0,15W/m2K, U-vrijednost otvora ne smije biti veća od 0,8W/m2K, transparentnim plohama zgrada pretežno orijentirana prema jugu, s mogućnošću minimalnih odstupanja, kvalitetna zaštita od pregrijavanja unutrašnjeg prostora sunčevim zračenjem kroz transparentne plohe, upotreba primarne energije ne veća od 120 kWh/ m 2/god, upotrebom kompjuterskog programa PHPP vršiti provjeru, nakon testa pomoću pritiska od 50 Pa propustljivost ovojnice ne smije biti veća od 0,6 totalnog volumena unutarnjeg prostora.

Passive House Institut, Darmstadt, www.passiv.de

43 broj 2, maj 2014.

Engleski brutalizam Tako je Charles Jencks u kratkim crtama opisao dešavanja u britanskoj arhitekturi koja su dovela do pojave brutalizma, pokreta spomenutog u prethodnom broju. Naime u poslijeratnoj Engleskoj je došlo do masovne izgradnje stambenih blokova i javnih objekata obzirom da je prethodna infrastruktura bila značajno uništena. To je prouzrokovalo veliku potražnju za arhitektima i kvalitetnim rješenjima koji bi zadovoljavali tadašnje ekonomske standarde koji su bili na nezavidnom nivou. Osnovana je uprava za nacionalno planiranje (National Planning Authority) da bi se industrijski razvoj odvijao jednakim intenzitetom u svim krajevima zemlje a to je podrazumjevalo podizanje više od 20 novih gradova sa sopstvenom industrijom, izgradnju više od pola miliona novih stanova tokom narednih pet godina i prebacivanje težišta arhitektonske djelatnosti sa malih privatnih firmi na veće javne ustanove. Namjera je bila da se udruže mnogi različiti interesi u oblasti obrazovanja i da se usavrši građevinski metod koji bi bio ekonomičan, brz i ne bi zahtijevao brojnu radnu snagu. Iz toga su proizašli takvi projekti za škole, kod kojih je primjena fleksibilnog rastera pružala mogućnost slikovitog grupisanja masa i omogućavala korištenje različitih materijala.

(Moderni pokreti u arhitekturi, Charles Jencks) Pojam brutalizam, korišten u smislu specifičnog tipa modernističke arhitekture, ima nepoznato porijeklo. Ovaj pokret se može razmatrati tako da se pritom istaknu podjednako i njegova umjerena strana i futuristička kao što je učinio Reyner Banham u svojoj knjizi na tu temu, koja u svom podnaslovu ima jednu suštinsku pitalicu: Etika ili Estetika? Futuristička strana pokreta je bila refleksija onoga što se odvijalo u I.C.A. (Institutu savremenih umjetnosti) gdje su djelovali Independent Group (Nezavisna grupa) i Pop

44 broj 2, maj 2014.

Ako bi se pozornica novije britanske arhitekture prikazala kroz samo jednu metaforu, upotrijebio bi se izraz „bojno polje“ ili „izrovano bojno polje“, jer ona je sva prekrivena tragovima polemičkog prepucavanja. Puna je starih linija fronta gdje su se sukobljavali „novi empirizam/novi brutalizam“, „vanserijskost/ ponavljanje“, „umjetnost/služenje društvu“, „nedefinisano/simbolično“ i krajem šezdesetih godina, „pop/ non pop“. Arhitekta nastupa kao što avant-garde nastupa u svakoj bici, a to znači kao provokator. On potkopava međe ukusa, podriva granice konvencija, vrši prepade na prag uzorite vrline i zadaje udarce psihičkoj stabilnosti prošlosti uvodeći novo, strano, egzotično i erotično. Međutim, ova provokacija nije jednostavno sama sebi cilj, kao što je to često slučaj kod Camp i Dolce Vita arhitekata. Ona je ovdje kombinovana sa hiper-složenom tehničkom usavršenošću i takva smjela rješenja teže da sruše usvojene konvencije i da dovedu do promjene. (Moderni pokreti u arhitekturi, Charles Jencks)

teoretičari. Inače, novi brutalizam je uvijek predstavljao direktan pristup konkretnim problemima, što je jasno podvučeno i u riječima Smithsonovih: Svaka rasprava o brutalizmu biće promašena ako se izgubi iz vida nastojanje brutalizma da bude objektivan u odnosu na „stvarnost“- u odnosu na kulturne ciljeve društva, njegove težnje, njegovu tehniku itd. Brutalizam nastoji da se suoči licem u lice sa društvom serijske proizvodnje i da izvuče jednu oporu poeziju iz onog zamršenog spleta raznorodnih i moćnih sila koje djeluju danas.

(Moderni pokreti u arhitekturi, Charles Jencks)

manje monumentalne forme koje imaju težnju da postanu neo-vernakularne.

Brutalistički stil je primijenjen na objektima različitih namjena, što govori koliko je on bio zastupljen na tadašnjoj britanskoj arhitektonskoj sceni. U pitanju su teatri, rezidencijalni, poslovni, akademski i vjerski objekti. Izdvajamo dva reprezentativna primjera sa arhitektima koji su najaktivnije djelovali na tom polju koji mogu poslužiti kao uvod u dalje izučavanje mnogih objekata iz ovog perioda.

Ono što brutalizam opisuje je nekompromisna moderna forma arhitekture koja se pojavila i razvila u Evropi u periodu između 1945.-1975. godine. Karakteristična je, privlačna i u isto vrijeme generiše ekstremne emocije i debate kao skoro niti jedan prethodni oblik arhitekture.

Dominira upotreba modernih materijala: beton, čelik i staklo, iako su tradicionalniji takođe korišteni, kao što su kamen, cigla i mramor ali na izrazito modernistički način. Okarakterisan je nerijetko monumentalnim formama koje su spojene u jednu cjelinu teškim asimetričnim proporcijama.

Tamo gdje je korišten beton obično je neobrađen i grub (beton brut) što njegovoj nesretnoj reputaciji dodaje status uzročnika puste distopijske budućnosti. Ono što se javlja svakome ko izučava ovaj period su tri različite faze britanskog poslijeratnog modernizma. Prvi, rani period je trajao od 1945.-1960. godine. U ovom razdoblju većina objekata su suštinski bili verzije prijeratnog internacionalnog stila. Nakon toga se pojavio „masivni“ period 1960.-1975. gdje je dominirala upotreba grubog betona i asimetričnih formi.

Najzad, između 1975. i 1985. se dešavalo ono što se može nazvati tranzicijski period gdje nailazimo na upotrebu cigle kombinirane sa betonom i

Koledž za unutrašnju trgovinu, Mančester Projekat Leonarda Howitta čija je prvobitna namjena bila kao objekat za koledž, danas je dio Metropolitan University Hollings Campus-a , a predstavlja zapanjujući primjer rane faze brutalizma. Poznat kao „The Toastrack“, glavni toranj je zaoštrena struktura šatorastog izgleda sa betonskim rebrima koji formiraju parabolične lukove na vrhu, te stubove pri dnu koji razdvajaju objekat od tla u nivou prizemlja. Dizajnom su se nastojali stvoriti spratovi različitih površina koji bi primali razrede različitih veličina. Susjedni dvospratni blok sa radionicama za krojački zanat je odvojen od Toastrack-a da bi se smanjila buka unutar objekta sa težnjom da se zadrži vizualni integritet, sa sužavajućim betonskim rebrima koja naglašavaju ritam na fasadi. Treću cjelinu ovog kompleksa čini objekat kružne osnove poznat kao „Fried Egg“ (pečeno jaje) u kojem se nalaze biblioteka i prateći sadržaji centralne dvorane za izložbe.

Upotreba kombinacije betona i cigle na vanjskim izbočinama, uskih metalnih vertikalnih prozorskih greda i akcenta na nosivu konstrukciju, ostvaruju na objektu efekat lakoće koji je upotpunjen dizanjem objekta iznad tla.

Centre Point, London Neposredno prije formiranja Londonske berze otkriven je još jedan urbani reper Londona, a to je Centre Point, djelo Richarda Seifert-a koje je bilo završeno 1966. godine. Projekat čine vitki toranj sa jajolikim sekcijama pored prostranog podiuma, gdje toranj sadrži 32 sprata i visok je 117 m, ukupne površine u iznosu od 28 000 m2.

Profil tornja zapanjuje svojom vitkosti - karakteristika zbog koje je bio kritikovan jer je to prouzrokovalo ograničenje uredskog prostora oko centralnog jezgra, a s vanjske strane djeluje kao pčelinje saće. Ekliptični segment je formiran od dvije cjeline, a kompletan toranj i podium su odignuti od tla pomoću masivnih geometrijskih stubova. Upotreba ovih stubova je prenesena u vidu ispreplitanih prozorskih greda koje su blago V oblikovane te stvaraju efekat talasanja fasade.

Poput Economist building-a od Smithsonovih, Centre point je izgrađen sa piano nobile-om, višim izbočinama oko prozora na trećem spratu koje reflektuju konzolno prepuštenu fasadu, što stvara osjećaj stabilnosti koja je potrebna obzirom na bazu koja je sačinjena od tako usitnjene strukture.

Objekat je 2006. godine preuređen, čime je izgled fasade znatno narušen.

Brutalizam je nastao i razvijao se u periodu dramatičnih kontradikcija. Dok je međunarodna trgovina donijela konzumerizam masama, razlika između bogatih i siromašnih se povećavala.

Surova stvarnost poslijeratne Britanije i njeni odjeci su se manifestovali u muzici The Clash-a i umjetnosti Francisa Bacon-a. Brutalizacija kulture je prožeta kroz industrijski dizajn i arhitekturu formirajući način života, poslovanja i pogleda na poslijeratni svijet. Brutalizam je bio dominantna forma modernizma u Velikoj Britaniji kroz 50-te, 60-te i 70-te i modernizam je taj koji je obuhvatio stanje i duh tog perioda. Kao u svim sferama života i ovdje su vladale velike kontradikcije arhitekti poput Basil Spence-a, Denys Lasdun-a i James Stirling-a su prožimali suštinu brutalizma u mnogim objektima a opet su se stavovima razlikovali od arhitekata koji su se nazivali brutalistima. Što se tiče upotrebe materijala tu se ističe upravo James Stirling koji je primjenom prefabrikovanih elemenata i drugačijom primjenom modernih materijala, posebnim oblikovanjem objekata, uveo novo razdoblje u ovom periodu. Britanska modernistička arhitektura poslijeratnog perioda ima nesigurnu budućnost. Obzirom da je estetika ovog stila uvijek bila predmet diskusije, mnogi objekti su stavljeni pod zaštitu dok ima onih koji bi zauvijek mogli otići u zaborav. Zaštita u vidu graditeljskog naslijeđa sama po sebi ne pruža sve odgovore, a potreban je veliki trud da bi se bilo koji objekat očuvao na način da može biti korišten, izučavan i cijenjen.

Koledž za unutrašnju trgovinu, Mančester betonska rebra naglašena na fasadi

Centre Point, London multipliciranjem forme postiže se kolosalnost objekta

Dino Sofić, prva godina master studija, Arhitektonski fakultet Sarajevo

45 broj 2, maj 2014.

RTV Dom, foto: Kenan Muslić

Dosta o brutalizmu. A sad o domaćem brutalizmu:

Uspavani masiv RTV DOM

DEMISTIFIKACIJA (ili tehnički opis)

Odmjeravamo se, dva naivna studenta eminentne sarajevske škole arhitekture (koji, avaj, umisliše da u brutalizmu ima nečeg romantičnog) i uspavani masiv RTV doma (koji nas ne doživljava). Dok stojimo ispred, zgrada nam guta horizont, i gubimo oslonac, da li smo se precijenili?

Kolokvijalno nazvan Sivi Dom, djelo je arhitekata Milana Kušana i Branka Bulića. Prva faza izgradnje završena je početkom 1975. godine, a cjelokupan objekat, sa izvjesnim izmjenama u odnosu na originalni idejni projekat, završen je 1983. godine, sa potrebnim kapacitetom za Olimpijadu.

Iz žablje perspektive, pritom ne misleći nužno na fizički položaj, ova monstruozno velika, estetski neprihvatljiva struktura nema poseban značaj, osim onog čisto funkcionalnog - prenijeti sliku društvu na interpretaciju (recimo). S druge strane, iz perspektive nas dvoje, koji evidentno nismo žabe, ovo je najinteresantniji objekat izgrađen u Sarajevu (dodat ćemo - u posljednjih 60 godina).

Sapienti sat.

Svojim položajem i oblikovanjem predstavljao je značajan element gradskog centra, prateći longitudinalni razvoj grada u smjeru zapada, te ostvaruje kontinuitet centralno-gradskih funkcija na relaciji Baščaršija - Ilidža.

#primordijalno, mastodont, valorizacija

Cijeli kompleks podijeljen je u tri osnovne zone: programsko-proizvodni objekat, energetskoservisni objekat i objekat uprave, od kojih svaka predstavlja zaokruženu tehnološko-arhitektonsku cjelinu.

Istina, obarač ovom iracionalnom strahopoštovanju, bila je primordijalana impresioniranost veličinom objekta. Ovakav volumen implicira stvaranje stava - gotovo je nemoguće ostati ravnodušan na njegovu pojavnost, kritička svijest postaje divlje snažna, raslojava se i pridaje sasvim novo značenje tom mastodontu, on postaje ikona, kastel. Arhitektura se odmiče od posljedičnog stvaranja i sama postaje pokretač.

Raznolikost sadržaja zahtijevala je velike razlike u volumenima, što se u slučaju programsko-proizvodnog objekta vrlo jasno vidi. Konstruktivni raster od 7,5 m, odnosno 15,0 m, omogućavao je fleksibilnost u funkciji kakva je bila potrebna u toku etapne izgradnje. Podužna dilatacija na četiri mjesta čini da zgrada u poprečnom smjeru predstavlja pet posebnih objekata vezanih u jednu cjelinu.

46 broj 2, maj 2014.

Krajnji elementi, u kojima su smještene komunikacije, režijski i redakcijski prostori, konstruktivno su riješeni na jednom redu stupova kao „mostovska“ konstrukcija raspona 15,0 m sa ubacivanjem zglobova radi omogućavanja etapne izvedbe. Objekti studija, čiji su maksimalni rasponi 20,0 x 30,0 sa neuobičajeno velikim i specifičnim opterećenjem (obješeni rasvjetni mostovi), riješeni su kao armirano-betonska platna sa čeličnom spregnutom konstrukcijom. Prostori režija, studija i drugih funkcionalnih namjena izolirani su odgovarajućim oblogama zidova i „plivajućim“ podovima, a posebno osjetljivi prostori tonskih režija, studio TV žurnala, komentatorski i najavljivački studio - u principu su ugrađeni prostori u strukturu objekta, tako da se nigdje ne pojavljuju kruti kontakti osnovnim konstrukcijama. Zidovi ovih prostora, koji su rađeni kao čelični skelet sa ispunom od opeke, oslonjeni su na trakaste opruge. Arhitektonsko oblikovanje i sekundarna plastika eksterijera izvedenog objekta, rezultat su dosljedno provedenog principa funkcionalizma svih konstrukcija i vanjskog omotača.

Fasadni montažni elementi također imaju svrhu akustičke izolacije. Pored toga što štite zvučnoizolacijski sloj od atmosferilija, oni svojom masom utiču na fizičke osobine objekta. U cilju zaštite od vanjske buke, objekat je, pored apsorbirajućih izolacija, obložen armirano-betonskim montažnim elementima prosječne težine od cca 320 kg/m2. (prepisano iz idejnog projekta)

Kažemo li da ovaj objekat ima samo (nepobitnu) historijsku vrijednost, a zanemarimo druge aspekte njegova vrednovanja, isključujemo samu relativnost vrijednosti. Analogno slučaju Vijećnice, koja je svojevremeno bila trn u oku Čaršije (kao staklene piramide I. M. Peia?), kič sui generis, a danas je jedan od (naj)bitnijih objekata, ne samo zbog svojih arhitektonskih atributa, nego, posebno, zbog simbolike svog postojanja.

To je u biti hram društva koje ga je iznjedrilo - jednog totalitarističkog sistema, čime je dijelom opravdana percepcija da je to socijalistička arhitektura.

Zbog čega onda odbijamo uvažiti vrijednost ovog objekta kao reprezenta jedne epohe, ne samo historijsko-političke i regionalno bitne, već kao primjerak internacionalnog pokreta brutalizma, kada je arhitektura ovih prostora, što nije uvijek bio slučaj, samopouzdano pratila svjetske tokove i davala vlastiti odgovor na pitanje oblikovanja.

Zbog naše (sasvim prirodne) potrebe da dajemo mistično značenje svemu što nam nije (lako) dostupno, mi se udivljavamo Stirlingovim, Tadaovim, Zumthorovim, Snohetinim, BIGovim, inim objektima, rado ih posjećujemo ili žalimo što to nismo u stanju uraditi, nerijetko zaboravljajući mogućnost da možda svakodnevno prolazimo pored nečega što bi moglo na isti način zavrijediti našu pažnju. Osjetili smo, stoga, da je naša odgovornost da izvučemo iz arhitektonske anonimnosti i stavimo u fokus zgradu RTV Doma.

RTV Dom je centralna tačka svog konteksta.

Izdiferencirani volumeni tačno određenih funkcionalnih grupa, primarna i sekundarna plastika, finalna betonska obrada snažno govore svojim brutalističkim jezikom. Pitanje iskrenosti ovdje nadmašuje pitanje lijepoga, etika je u biti estetika, i čini se da nam za shvatanje njegove ogoljene ljepote i čistote treba isti onaj nivo razmišljanja koji asketa ima prema svome isposničkom i teškom načinu života. Objekat nije umotan u svjetlosne efekte, ne dodvorava se jeftinom igrom sofisticiranih materijala koji lijeno glume fasadu, on ogoljenom strukturom plijeni pažnju, svojom iskrenošću i pomalo grotesknom kompozicijom.

Arhitektura je „svedena“ na vrlo strogu igru linije, plohe i volumena, na samu kvintesenciju arhitektonskog likovnog izraza.

U svojoj knjizi Analysing architecture, Simon Unwin dijeli objekte na „kolibe“ i „hramove“ kao arhitektonske ideje. Koliba pod tim podrazumijeva objekat ili općenito tvorevinu nastalu kao produkt zahtjeva okoline. Ona je čvrsto vezana za tlo, i prilagođena prirodnim uvjetima, kao i njena geometrija. Građena je od dostupnih materijala, za zaštitu čovjeka i životinje. S druge strane, hram je snažno sklonište (nekog) boga. To sklonište stoji samo za sebe, na neki način odvojeno od tla i okoline. Ono je referenca drugim objektima, centar je samo sebi, nije usmjereno prema drugim strukturama osim možda prema nečemu dalekom i ne toliko običnom. Geometrija hrama jeste manifestacija kontrole, harmonije, privilegiranosti i distingviranosti pa i arogancije. U tom smislu jedan hram može biti arhitektonski koliba i obratno. Sivi dom je stoga, što se sasvim jasno može zaključiti jednim pogledom – hram. Po svojoj kompoziciji, on je skoro sasvim simetričan. Po veličini i po postavci u prostoru u odnosu na ulicu on dominira. Jasno izdiferencirani kubusi u kojima su smještena požarna stepeništa, dakle jedan sasvim funkcionalistički element neodoljivo podsjeća na arhaično velike stubove neke tektonske konstrukcije antičkog hrama ili možda na pilone egipatskog. Ulazak je procesijski naglašen, kao prelazak iz vanjskog profanog u unutarnji sakralni prostor u kome se odvija mistični ritual unutar komora (snimanje emisija u studijima). RTV-dom nije samo u tom arhitektonsko-kompozicionom smislu hram, on je i u sociološkom smislu hram.

Hram televizije, jedne jake društvene poluge koja ima nevjerovatnu moć manipuliranja masama.

RTV Dom, foto: Kenan Muslić

HODOČAŠĆE

Preispitujući vlastitu savjest, odlučili smo da hodočastimo ovaj hram. Odlučili smo da stupimo u utrobu ovoga Golijata, kojeg smo kamenovali, bičevali, bar rječju, sad i stopom. Prilazimo truplu, da provjerimo bilo. Na vratima je ugraviran logotip iz sedamdesetih godina, kao da je vrijeme stalo.

Naše iskustvo i kontakt sa objektom potvrđuju da se zaista radi o hramu kao o arhitektonskoj ideji.

Ulaz kao namijenjen za obavljanje neke liturgije, hodnici, kaverne od studija, sama kompleksnost funkcije, činili su nas zbunjenim dok smo se kretali unutar ovog labirinta. S druge strane, aluminijski profili koji prijete sa istaka, vidljive instalacije za koje sumnjamo da su bile inicijalna namjera autora, fasadne obloge od kojih je ostalo samo sjećanje, svjedoče još jednom o našoj vlastitoj neodgovoronosti prema nama samima.

Pitanja zuba vremena i pitanja pragmatičnosti, nadilaze pitanje arhitektonske melanholije i apstraktnog kriticizma. Možda smo sasvim u krivu, ali koliko smo u mogućnosti da pratimo, brutalizam ovih dana doživljava svoje uskrsnuće. Objekti brutalizma dobivaju sada jedno romantično značenje, kao neke moderne utvrde - zamkovi 20. vijeka.

Istovremeno, arhitektura (kasne) moderne našeg prostora pati(nizira) od nebrige, ne samo zbog naše materijalne nemoći da ga održavamo nego najviše zbog našeg jala i mržnje prema nama samima i kompleksa manje vrijednosti koji se manifestira upravo suprotno - kroz najgluplje vidove ponosa i veličanje naše pameti, dok su, naime, prave vrijednosti (materijalne i duhovne) zapostavljene.

Kada jednog dana, sa normalnim zakašnjenjem od pedesetak godina, trend revaloriziranja objekata brutalizma dođe i kod nas, možda će RTV Dom postati Vijećnica svoga vremena.

Amar Zuka i Fatima Musić, treća godina bachelor studija, Arhitektonski fakultet Sarajevo

47 broj 2, maj 2014.

Mi vas pripremamo za...

Arhitektonske nagrade

a vi se pripremite, da zagrijete stolicu, da crtate dok drugi hodaju, da padate na pod od nespavanja, jer kad...

AIA zlatna medalja

hoćete da se prijavite na godišnji Svjetski festival arhitekture (World Architecture Festival), morate da znate nekoliko stvari. Festival je prvi put održan 2008., kao „festival i nagradno takmičenje uživo, posvećeno proslavi arhitektonskih vrsnih dijela iz cijelog svijeta“. Prve četiri godine Festival se održavao u Barceloni, a od 2012. se održava u Singapuru. Zašto je WAF dobar? Pa... WAF je mjesto gdje se talentovani arhitekti iz svih zemalja svijeta, bez obzira na njihovo iskustvo ili status, okupljaju kako bi proslavili čistoću briljantne gradnje, a iako arhitekti plaćaju naknadu za prijavu, kako bi njihovi projekti bili u konkurenciji za WAF nagradu, dobra je stvar, što su prijave dobrovoljne i Festival ne vrši kontrolu podnosioca.

Nekoliko stotina projekata ulaze u konkurenciju za nagrade, a više od 200 njih u uži izbor za predstavljanje na festivalu. Kad uđete u uži izbor među oko 200 projekata koji se takmiče za nagrade u 20-30 kategorija - a može se to, 200 je puno, a puno i kategorija i „upadne vam kašika u med“ - prelazite na novi nivo. Jedan od tih projekata nagrađuje se World Building of the Year nagradom. Svi takmičarski radovi se objavljuju u online bazi podataka pod nazivom World Buildings Directory i svake godine Svjetski festival arhitekture objavljuje popis dobitnika nagrada. (Ako fuliš nagradu za „najbolji u kategoriji“, postaneš barem online „majstor“... i budeš na popisu sa najboljima, pa se furaš raji.)

Dalje... Aga Khan nagrada za arhitekturu (AKAA) osnovana je od strane Aga Khana IV. 1977. godine. Cilj joj je prepoznati i nagraditi arhitektonske koncepte koji uspješno rješavaju potrebe i težnje islamskih društava u poljima savremenog dizajna, socijalnog stanovanja, razvoja i napretka zajednice, restauracije, ponovne upotrebe i konzervacije područja, kao i pejzažnog dizajna i unaprijeđenja okoliša, dakle svega. Dodjeljuje se u trogodišnjim ciklusima za više projekata, sa ukupnim fondom za nagrade u iznosu od ...fanfare... jednog miliona američkih dolara, što je čini novčano najvećom nagradom na svijetu iz oblasti arhitekture. Jedinstvenost ove nagrade u odnosu na ostale arhitektonske nagrade je u činjenici da ona priznaje projekte, timove i sudionike, ne samo objekte i arhitekte.

Upravni odbor se mijenja za svaki ciklus kako bi se osigurali kvalifikacioni kriteriji za projekat, omogućile tematske smjernice sa naglaskom na trenutne probleme, i razvili dugoročni planovi za nagradu. Od 1977. prijavljeno je više od 7.500 projekata širom svijeta, sa preko stotinu nagrađenih djela. Aga Khan nagradu osvojio je i naš Zlatko Ugljen.

Nagrada predsjedavajućeg se dodjeljuje kako bi se odala počast za postignuća koja su izvan mandata glavnog žirija, a odnose se na životno djelo nagrađenog. Do sada je dodijeljena samo četiri puta.

Za one koji žele da žive američki san, tu je... AIA zlatna medalja - najviša čast Američkog instituta arhitekata koja može biti dodijeljena pojedincu. Uručuje je upravni odbor kao znak priznanja za značajan opus od trajnog utjecaja na teoriju i praksu arhitekture. Svaki pojedinac (ne nužno Amerikanac ili arhitekt), živ ili mrtav, može biti dobitnik ove Zlatne medalje. (Probajte ovu dobiti dok ste živi, kasnije baš i ne morate...). Nagrada se dodjeljuje jednom godišnje, od 1947. godine. Nominacije se kreiraju od strane AIA komponente, AIA naučne zajednice ili člana upravnog odbora instituta, koje se šalju na pregled žiriju „Zlatne medalje“ i arhitektonskom savjetodavnom žiriju. Živi dobitnik medalje automatski postaje počasni član instituta. Kandidati se ocjenjuju prema kvaliteti u ispunjavanju kriterija programa, utvrđenog od strane Uprave, koji može uključivati sljedeće: da kandidat ima osvjedočenu veliku dubinu, koja ima kumulativni učinak na profesiju arhitekture; da ima osvjedočenu veliku širinu, koja je utjecala na polje arhitekture; da je dao doprinos arhitektonskoj struci koji je dosljedan i usmjeren prema budućnosti, ali iskazuje poštovanje prošlosti; da ima sposobnost da transcendira specifična područja stručnosti; te da kandidat mora biti široko poznat po kvaliteti svojih djela od strane onih koji praktikuju arhitekturu i onih koji poučavaju arhitekturu, ali i onih koji ne djeluju u ovim krugovima.

(Ništa, mora biti široko poznat...Instagram, Facebook, Twitter...Postavljajte radove, skupljajte like-ove...pa u CV, očito da će trebati...)

Kraljevska zlatna medalja (Royal Gold Medal)

48 broj 2, maj 2014.

A sad... Želite upoznati kraljicu? Ne znate kako? Kraljevska zlatna medalja (Royal Gold Medal) je ono što vam treba. Nastala je oko 1846. godine, kada ideja Earla Greya za nagrađivanje arhitekata nudi novi pristup kraljici Viktoriji preko princa Alberta i dobija kraljevsko odobrenje od Buckinghamske palače. Prema prinčevom prijedlogu, dogovoreno je da se medalja dodjeljuje uglednim arhitektima za rad od velikog značaja ili poznatim osobama čiji rad promoviše napredak arhitekture, te su tako dobitnici ove nagrade neki od najutjecajnijih arhitekata 19. i 20. stoljeća, kao što su Eugène Viollet le Duc (1864.), Frank Lloyd Wright (1941.), Le Corbusier (1953.), Walter Gropius (1956.), Ludwig Mies van der Rohe (1959.) i Buckminster Fuller (1968.) - da znate s kim ste u rangu. Kraljevsku zlatnu medalju za arhitekturu dodjeljuje jednom godišnje Kraljevski institut britanskih arhitekata (RIBA) u ime britanskog monarha, kao znak priznanja za značajan doprinos pojedinca ili grupe u području međunarodne arhitekture. Dodjeljuje se za životno djelo, a ne za pojedinačne objekte. (Dakle, vikendice otpadaju...) Nisu svi primaoci nagrade arhitekti. Priznanja su dodijeljena i inženjerima koji su nesumnjivo odigrali značajnu ulogu u realizaciji nekih od ključnih objekata 20. stoljeća diljem svijeta. Nagrada je dodijeljena i najutjecajnijim piscima o arhitekturi, uključujući naučnike, te teoretičare poput Lewisa Mumforda (1961), kao i arheologe i slikare. Još jedna iznimka je i nagrada gradu Barceloni 1999. godine.

U okviru RIBA-ine 175. proslave obljetnice, medalju je dodijelilo Njeno Veličanstvo kraljica pri privatnoj audijenciji u Buckinghamskoj palači u februaru 2009. To je bio tek četvrti put da je Kraljica lično uručila medalju.

Vi ste sljedeći...ako kraljica doživi 120-tu!

Interesantno... Institut je angažovao Williama Wyona, glavnog gravera „Royal Minta“, tijela koje je ovlašteno da proizvodi britanske kovanice, da napravi medalju. Potpredsjednik Instituta Ambrose Poynter osmislio je poleđinu medalje na kojoj je prikazan lovorov vijenac koji okružuje tekst i grb Instituta. Vaše ime, kao pobjednika, naravno, upisuje se oko ruba medalje. I danas se Kraljevska zlatna medalja izrađuje od strane Royal Minta.

Kad ste već u „The League of Extraordinary Gentlemen“... Pokupite i zlatnu medalju Međunarodnog udruženja arhitekata (UIA Gold Medal). Međunarodno udruženje arhitekata (Union Internationale des Architectes ili UIA) je međunarodna nevladina organizacija koja predstavlja više od milion arhitekata u 124 zemlje. Priznata je od strane većine agencija UN-a kao jedina udruga u ovom području. Od 1961. godine, UIA dodjeljuje četiri nagrade svake tri godine: Auguste Perret - nagrada za tehnologiju primijenjenu u arhitekturi, Sir Patrick Abercrombie - nagrada za urbanizam ili teritorijalni razvoj, Jean Tschumi - nagrada za arhitektonsku kritiku ili arhitektonsko obrazovanje i Sir Robert Matthew - nagrada za poboljšanje kvalitete ljudskih naselja.

UIA Zlatna medalja dodjeljuje se u čast arhitekti ili grupi arhitekata koji su se istakli svojim radom i stručnom praksom prema kvaliteti usluga pruženih čovjeku i društvu, te promociji umjetnosti arhitekture. Dobitnik UIA Zlatne medalje počašćen je tokom službene svečanosti na UIA svjetskom kongresu arhitekture. UIA Vijeće nada se da će nagrada dostići prestiž Nobelove nagrade iz područja umjetnosti, nauke i mira. UIA članice i članovi Vijeća mogu predložiti po jednog kandidata na svakoj sjednici za odabir UIA zlatne medalje, a kandidat može biti dio njihove organizacije ili član drugog ogranka UIA-e. (Ništa bez stranke, ovaj, organizacije...)

Slijedi... Famozna nagrada Evropske unije za savremenu arhitekturu ili Mies van der Rohe nagrada je priznanje koje se dodjeljuje svake dvije godine kako bi se priznao i nagradio kvalitet arhitektonske produkcije u Evropi.

Nagrada je stvorena 1987. pod ravnopravnim partnerskim odnosima između Evropske komisije, Evropskog parlamenta i Fondacije Mies van der Rohe. Natjecanje je otvoreno za sve objekte dovršene u Evropi u roku od dvije godine prije dodjele nagrade.

Glavni ciljevi su prepoznati i pohvaliti izvrsnost u području arhitekture i skrenuti pozornost na značajan doprinos evropskih stručnjaka u razvoju novih koncepata i tehnologija. Nagrada promoviše struku poticanjem arhitekata koji rade na području cijele Evropske unije i pružajući potporu mladim arhitektima na početku njihove karijere.

Za svako izdanje, žiri odabire iz redova nominacija poslatim iz udruga članica Vijeća arhitekata Evrope i drugih evropskih arhitekatonskih udruga, skupinu stručnjaka i Savjetodavni odbor koji biraju jedan rad koji će dobiti nagradu i jedan rad koji će dobiti posebnu pohvalu, za njihovu izvrsnost u konceptualnim, tehničkih i konstruktivnih uvjetima. Žiri također pravi izbor za uži krug radova koji će biti predstavljeni u katalogu i na putujućoj izložbi. Nominirana djela nisu ograničena razmjerom ili programom. Izbor žirija za svako izdanje uvrstio je privatne domove i kolektivno stanovanje; muzeje i kulturne instalacije; obrazovne, zdravstvene i sportske sadržaje; kao i velike infrastrukturne projekte i transportne sisteme. Zajednički nazivnik je da sva ova djela pridonose izgradnji evropskog grada. U tom smislu, nagrada teži biti platforma za istraživanje, razvoj i implementaciju održive arhitektonske prakse koja promoviše društvene, kulturne i ekonomske prednosti održivog rasta. Nagrada se sastoji od 60.000 €, posebno priznanje od 20.000 €, a obje primaju skulpturu koja evocira na Mies van der Rohe-ov paviljon u Barceloni – koji je i simbol ove nagrade: izvrsnost i inovacija u konceptualnim i konstruktivnim uvjetima.

Upozorenje! Kad ovo dobijete, možete slobodno umrijeti mirne duše, znajući da je Vam je san ostvaren...

Pritzkerova nagrada.

Dame i gospodo, dobrodošli na ceremoniju „arhitektonske Nobelove nagrade“ i „najviše časti struke“.

Dodjeljuje se jednom godišnje kao „znak počasti živom arhitekti čiji izgrađen rad pokazuje kombinaciju talenta, vizije i predanosti, koji je proizveo dosljedan i značajan doprinos čovječanstvu i izgrađenom okolišu kroz umjetnost arhitekture“.

Ovu međunarodnu nagradu je osnovala porodica Pritzker iz Čikaga kroz Hyatt fondaciju 1979. godine. Jay i Cindy Pritzker su vjerovali da bi značajna nagrada ohrabrila i potaknula ne samo veću javnu svijest o zgradama, već i inspirisala na veću kreativnost unutar arhitektonske profesije. Izrazili su to ovako: „Kao ljudi iz Čikaga, nije iznenađujuća činjenica da je naša porodica itekako bila svjesna arhitekture, živeći u rodnom gradu nebodera, gradu punom objekata arhitektonskih legendi, kao što su Louis Sullivan, Frank Lloyd Wright, Mies Van der Rohe, i mnogi drugi. Prateći izgradnju objekata Hyatt fodacije učinilo nas je svjesnim utjecaja arhitekture na ljudsko ponašanje“. Nagrada se sastoji od 100.000 američkih dolara i bronzane medalje, a dodjeljuje na ceremoniji laureata koja se održava na arhitektonski značajnima lokacijama širom svijeta. Bronzana medalja koja se dodjeljuje svakom laureatu Pritzkerove nagrade temelji se na nacrtima Louisa Sullivana, čuvenog čikaškog arhitekte priznatog kao „oca nebodera“. Na jednoj strani medalje nalazi se ime nagrade, dok su na poleđini ispisane tri riječi: „firmness, commodity i delight“ (čvrstoća, upotrebljivost i ljepota), podsjećajući na Vitruvijeve temeljne principe arhitekture: firmitas, utilitas, venustas. Neovisni žiri stručnjaka broji od pet do devet članova. Članovi žirija su u višegodišnjoj službi, kako bi osigurali balans između prošlih i novih članova, i povjeren im je odabir laureata svake godine. Članovi žirija su priznati stručnjaci u svojim oblastima koje uključuju arhitekturu, biznis, obrazovanje, izdavaštvo i kulturu. Nagrada se dodjeljuje bez obzira na nacionalnost, rasu, vjeru ili ideologiju.

I zapamtite ovo: Bilo koji ovlašteni arhitekt može podnijeti kandidaturu koja će se razmatrati od strane žirija.

Nominacije se primaju do 1. novembra svake godine. Ocjenjivački sud u pravilu poduzima rasprave početkom godine, a pobjednik se najavljuje u proljeće.

Nadam se da su naprijed navedeni silni dolari, medalje i proljetnje najave, bili i za vas dovoljno inspirativni i pomalo sanjarski...

Mies van der Rohe nagrada

Pritzkerova nagrada

Nejra Spahić, druga godina master studija, Arhitektonski fakultet Sarajevo

49 broj 2, maj 2014.

Dobitnik 37. Pritzkerove nagrade za 2014. godinu

SHIGERU BAN

Biografija Shigeru je rođen u Tokiju 1957. godine.

Studirao je umjetnost na Tokyo University of the Arts, a zatim arhitekturu na Southern California Institute of Architecture. Izučavati arhitekturu nastavlja na Cooper Union’s School of Architecture gdje je diplomirao 1984. godine, a učio je od najboljih kao što su Peter Eisenman, John Hejduk, Bernard Tschumi i drugi. 1995. godine, osnovao je nevladinu organizaciju pod nazivom VAN – Voluntary Architects’ Network, mreža koja okuplja arhitekte koji dobrovoljnim radom pomažu žrtvama prirodnih i drugih katastrofa, dizajnirajući za njih objekte privremenog karaktera. Kao vanredni i gostujući profesor, predavao je na nekoliko univerziteta, između ostalog i na Harvard University GSD, a od 2011. godine je redovni profesor na Kyoto University of Art and Design. Projektantske biroe ima u Tokiju, Parizu i Njujorku.

Shigeru Ban je pionir u primjeni principa održivog razvoja u arhitektonskom dizajnu. Najpoznatiji je arhitekta privremenog stanovanja, koji svojom inovativnošću, i humanošću prije svega, projektuje skloništa uz minimalne troškove u mjestima koja su

50 broj 2, maj 2014.

Pritzkerova nagrada, kao najvažnije priznanje za arhitekturu u svijetu, već dvije godine zaredom odlazi u Japan. Nakon što je prošlogodišnju nagradu kući odnio Toyo Ito, dobitnik ove godine je Shigeru Ban, japanski ali i međunarodno priznati arhitekta, koji je ujedno postao sedmi dobitnik Pritzkera iz Japana. Ovogodišnji žiri je Bana odlučio nagraditi za inovativnost u upotrebi materijala, ali i posvećenost humanitarnom radu širom svijeta. Kada mu je Martha Thorne, izvršni direktor Pritzkera, javila da je upravo on dobitnik ove prestižne nagrade, rekao je da je to veliki podsticaj za njega i da će nastaviti sa humanitarnim radom u područjima koja su zadesile nepogode, ali i sa radom na drugim objektima. Naglasio je da istu prihvata kao ohrabrenje za humani rad, a ne kao nagradu za postignuto. Da je priznanje otišlo u prave ruke, dokaz je predan rad, prepoznatljivost, inovativnost i dosljednost u arhitekturi, koja krasi ovog arhitektu, a čemu svjedoče mnogi njegovi izvedeni, kao i tek planirani projekti.

pogođena katastrofama: u Ruandi, Indiji, Kini, Japanu, na Haitiju i drugim mjestima, a trenutno na Filipinima, koristeći raspoložive materijale poput papirnih cijevi, plastičnih gajbi ili kontejnera. Oduševljen vernakularnom arhitekturom Filipina, gdje ljudi još uvijek žive u kućama izgrađenim od bambusa, inspirisalo ga je da dizajnira kolibe koristeći raspoložive materijale i tradicionalne tehnike gradnje te tako na brz, jeftin i jednostavan način pomogne žrtvama tajfuna da ponovo izgrade svoje domove, poštujući pritom lokalnu tradiciju. Žiri je pri dodjeli nagrade komentirao: „Njegovi objekti pružaju sklonište, centar za zajednicu i duhovni prostor za one koji su pretrpjeli ogromne gubitke i razaranja“, dodavši da je Shigeru Ban prisutan od samog početka, kada tragedija nastupi. On svojim radom ukazuje na potrebu za arhitekturom koja je dostupna široj društvenoj zajednici, a ne samo onima koji to sebi mogu priuštiti.

Banova arhitektura naglašava profinjenost i razvijenu inovativnost, naročito u tehnologiji materijala. Pored uspješnog rada na objektima privremenog karaktera, njegov originalan i hrabar pristup u upotrebi papira, kartona, lijepljenog lameliranog drveta i

bambusa kao građevinskog materijala, u kombinaciji sa elegantnom i savremenom arhitektonskom estetikom, učinili su ga jednim od najznačajnijih arhitekata našeg vremena. U njegovom radu je bitna „nevidljiva struktura“, što znači da on strukturalne elemente pokušava uklopiti u dizajn, a ne naglašavati ih. Otkrio je da se valjanjem papira u cijevi povećava njegova čvrstoća na pritisak, a potom je te cijevi tretirao hemikalijama i stvorio vodootporne i protupožarne elemente za izgradnju objekata. Korištenje prirodnih materijala privuklo ga je zbog malih troškova i mogućnosti reciklaže, odnosno održivosti i činjenice da proizvode jako malo otpada, na čemu se njegov rad prvenstveno i zasniva.

Neki od njegovih najpoznatijih objekata su: Centar Pompidou Metz u Francuskoj, Haesley Nine Bridges Golf Club House u Južnoj Koreji, Tamedia New Office Building u Švicarskoj, Cardbord Cathedral na Novom Zelandu, L’Aquila Temporary Concert Hall u Italiji, Metal Shutter House u New York- u, PC Pile House, Naked House, Curtain Wall House i druge kuće u Japanu, Japan Pavilion - EXPO 2000 HANNOVER, i mnogi drugi.

Tamedia office building Tamedia je poslovna zgrada koja se nalazi u Cirihu u Švicarskoj. Objekat je završen u julu 2013. godine. Predstavlja interpolaciju na uglu trougaonog bloka. Jedna od glavih karakteristika ovog objekta je izgradnja glavnog konstruktivnog sistema u potpunosti od lijepljenog lameliranog drveta bez korištenja eksera ili vijaka i bez bilo kakvih dodatnih čeličnih ojačanja. Korištenjem drveta kao osnovnog materijala, smanjena su štetna dejstva na okoliš i samim time zadovoljeni najviši standardi po pitanju energetske efikasnosti što je uspjelo čak i u procesu izgradnje sa minimalnom proizvodnjom CO 2 . Koncept je zasnovan na maksimalnom iskorištenju i fleksibilnosti prostora, ekološkoj i održivoj arhitekturi, a inspirisan je tradicionalnom japanskom tehnikom gradnje miyadaiku i sukiya-daiku.

Miyadaiku je oblik stolarije korištene za izgradnju hramova i svetišta bez eksera, dok je sukiya-daiku nešto više zamršen i rustikalnan tip tehnike primijenjen na čajnim kućama u Japanu. Konstruktivno, objekat je podijeljen na tri cjeline. Na krajevima objekta se nalaze betonska jezgra u koja su smještene vertikalne komunikacije i sanitarije. Na njih se naslanja skeletna konstrukcija od lijepljenog lameliranog drveta koja čini centralni radni prostor, a treći dio predstavlja dupla fasada na južnoj strani objekta kao tampon zona između prometne ulice i radnog prostora koja ujedno služi kao komunikacijski i prostor za odmor. Sam način spajanja stubova i greda je vrlo interesantan i predstavlja inovativnost u arhitekturi, a spojevi su obrađeni uz pomoć CNC mašina.

Staklena fasada omogućava da cijela konstrukcija bude vidljiva s ulice. Objekat je izgrađen za manje od godinu dana.

Tamedia office building

51 broj 2, maj 2014.

Privremeno stanovanje u kontejnerima - Japan Zemljotres, a potom i cunami u Japanu u martu 2011. godine gdje je grad Onagawa pretrpio ogromne štete, ostavio je veliki broj stanovništva bez domova. Shigeru Ban je projektovao objekte za privremeno, kolektivno stanovanje koji su izgrađeni prvenstveno od kontejnera. Slaganjem kontejnera po šahovskom obrascu, stvoreni su svijetli prostori za privremeni boravak sa ugrađenim policama i ormarima za skladištenje u unutrašnjosti. Stanovi su projektovani tako da mogu prihvatiti različit broj stanara pa se razlikuju tri tipa stambenih jedninica, koja su proizašla na osnovu rasporeda kontejnera.

Stan od 19,8 m² za jednu ili dvije osobe, 29,7 m² za tri ili četiri osobe i stanovi sa 39,6 m² površine za porodice sa više od četiri člana.

U sklopu stambenog kompleksa, nalazi se i veliki šator koji je predviđen kao zajednički centralni prostor za razmjenu dobara i druženje. Pored toga, projektovao je i jedan manji, jednoprostoran objekat zamišljen kao atelje izgrađen od papirnih cijevi koje su korištene kao stubovi i grede, te drugi manji objekat, društveni centar, izgrađen od kontejnera koji su poslužili kao oslonci za drvenu krovnu konstrukciju. S obzirom na vrlo inovativan pristup u rješavanju ovog problema i zbog kratkog perioda izgradnje kompleksa, došlo se do zaključka da je ovakav princip gradnje privremenog stanovanja moguće primjenjivati u sličnim situacijama u područjima koja su pogođena prirodnim ili drugim katastrofama, a koja imaju slično okruženje. Također, ovi objekti će se nastaviti koristiti kao dugoročno stambeno rješenje.

Unutrašnjost jedne stambene jedinice

52 broj 2, maj 2014.

Katedrala napravljena od kartona – Novi Zeland Da Shigeru Ban ne rješava samo stambene probleme u područjima koje je zadesila prirodna nepogoda, vidi se iz primjera na Novom Zelandu, gdje je neo-gotička katedrala, simbol grada, nakon zemljotresa 2011. godine bila teško oštećena. Ban je dizajnirao novu katedralu od kartona kao privremeno rješenje, koja je svečano otvorena 2013. godine. Izgrađena je kao jednostavna struktura trougaonog oblika, pri čemu su za krovnu konstrukciju korištene papirne cijevi jednake dužine i lijepljeno lamelirano drvo, te osam čeličnih kontejnera kao zidovi koji pridržavaju krovnu konstrukciju, a ujedno služe i kao prostori u koje su smještene kancelarije, kuhinja, skladišta i sl.

Kao krovni pokrivač je korišten polikarbon, koji svojom transparentnošću omogućava prodor dnevnog svjetla koje dopire kroz razmak između papirnih cijevi. Taj razmak je omogućen tako što su grede od lijepljenog lameliranog drveta postavljene između papirnih cijevi i ujedno služe kao ukrute.

Pročelje katedrale je izvedeno u obliku trougaonog vitraža. Iako je bila zamišljena kao objekat privremenog karaktera, planira se zadržati i nakon obnove oštećene katedrale, jer simbolizira „novi život“. Mišljenja vezana za katedralu od kartona su podijeljena. Dok je jedni smatraju vrlo inovativnim rješenjem i arhitekturom od velikog značaja za zemlju, neki kritičari anglikanske biskupije katedralu smatraju kičem i zalažu se za njeno rušenje.

Ajla Sinan, prva godina master studija, Arhitektonski fakultet Sarajevo

Izgled pročelja katedrale

53 broj 2, maj 2014.

Toyo Ito objašnjava projekat Home-for-all foto: Filip Molcan

Toyo Ito

Dobitnik 36. Pritzkerove nagrade za 2013. godinu Reportaža sa predavanja na konferenciji u Barceloni

Krajem 2013. godine, u umjetničkoj galeriji Caixa Forum u Barceloni, održana je prva u nizu konferencija koje će predstavljati umjetnost Istoka i Zapada kroz projekte poznatih autora, te propitivati odnos različitih kultura.

Konferenciju je vodio prošlogodišnji dobitnik Pritzkerove nagrade Toyo Ito, pokazavši i objasnivši svojim projektima stav prema mnogim aktuelnim problemima struke.

Kako je Toyo Ito čest posjetilac Barcelone zbog mnogobrojnih projekata u katalonskoj prijestolnici, ovoga puta je odlučio govoriti o svojim objektima izvan Katalonije, sa posebnim fokusom na vlastite emocije prema njima.

Objekat sa zaključkom Nakon gromoglasnog aplauza dobrodošlice, skromni arhitekta je rekao da prvo želi pokazati projekat koji nije privukao naročitu medijsku pažnju, a lično mu je najdraži od svih koji je radio, te da se na njemu može vidjeti pristup problemu kojeg bi volio da drugi arhitekti slijede.

To je projekat Home-for-all, izgradnja privremenih individualnih i kolektivnih jedinica za boravak ljudi koji su izgubili domove u prirodnim katastrofama Japana, a nakon

54 broj 2, maj 2014.

toga i rekonstrukcija uništenog naselja.

Posebnu pažnju je posvetio objektu namjene “dnevnog boravka naselja”, u kojem bi se žrtve okupljale i socijalizirale, kako međusobno tako i sa radnicima koji vode rekonstrukciju. Nakon nekolicine ponuđenih ideja, Toyo Ito je shvatio odbojnost preživjelih ljudi prema neočekivanim i nepoznatim formama i materijalima. Naposlijetku, 1800 stanovnika je preminulo od posljedica tsunamija i zemljotresa 2011. godine, a vlast u naredne dvije godine nije učinila ništa što bi pomoglo stanovnicima da očuvaju identitet starog uništenog naselja. Smještala ih je u montažne objekte oštrih formi i hladnih boja, ni nalik starim kućama u kojima su živjeli. Šta je bilo rješenje? Tim mladih japanskih dizajnera, predvođenih Toyo Itom, stvorio je skromni centar u porušenoj zajednici kao kamen temeljac za rekonstrukciju naselja. Koristili su drvene balvane otrgnute u oluji, koji su nakon natapanja morskom vodom poprimili nove karakteristike, te bili iskorišteni kao strukturalni oslonci. Objekat je obmotan drvenim balkonima, a s njih se pruža pogled na zastalu izgradnju i organski otpad. Simbolizam sojenice, kuće koja koegzistira sa vodom, predstavlja suživot ljudi

sa prirodom koja im je donijela uništenje i nagovještava mirnija vremena.

Ono što je bitno u ovom projektu je senzibiliziranje s korisnikom. Rekavši kako je njegov san da svi grade ovako, mislio je na veći udio ideja onih za koje se objekat gradi, pri čemu je dužnost graditelja da svojim znanjem i kreativnošću stvori uslove za ostvarivanje tih ideja.

Objekti kao brisanje granica Međutim, nije sve uvijek dizajnirano samo zbog čovjeka, kaže Toyo Ito. “Neke se stvari projektuju da bi se ispitale i pomjerile granice gradnje, i to je dobro, čak i kada djeluje loše. Arhitekti starijih generacija možda nemaju brzinu i spretnost novog doba, ali imaju iskreno oduševljenje tehnologijom jer su nekoć to sve radili rukom i kalkulatorom”.

Naravno, ovo je referenca na parametrijski dizajn. Toyo Ito se prilikom izrade idejnog projekta služi algoritmima i naprednom 3D vizualizacijom koja mu omogućava da, kako i glasi naslov njegove publikacije, omogući zgradi da diše. U drugom dijelu predavanja, predstavio je tri projekta koje odlikuje smionost forme.

Metropolitan Opera House, Taichung

Tama Art University Library, Tokyo

Sendai Mediatheque, Miyagi

Metropolitan Opera House u Taichungu, još uvijek u procesu izgradnje, struktura je nalik spužvi. Toyo Ito je objekat predstavio rečenicom “Arhitektura mora slijediti raznolikost društva kojem je namijenjena, i mora odraziti nemogućnost jednostavne kocke da ispolji taj diverzitet.” Napredni sistemi instalacija omogućuju zgradi da stvara dovoljno energije za sebe i nekolicinu okolnih zgrada, a najizazovniji segment projekta je izgradnja organski oblikovanog enterijera. To je postignuto korištenjem mreže tanjih čeličnih greda i nekoliko slojeva tzv. “shotcrete”, betona koji se poput spreja prska pri izradi tunela. Nakon toga, radnici ručno nanose različito zamiješane betone u zavisnosti od tačno određene mase i teksture predviđene za dati dio konstrukcije. Prostorna složenost temelji se na jednostavnim geometrijskim pravilima. Opna između dvije površine je podijeljena na izmjenične zone A i B. Kako su površine bivale izdvojene, tako su i i zone A i B evoluirale i segmentirale se, podijeljene zakrivljenom opnom.

Tama Art University Library u Tokyu mjesto je “gdje svako može pronaći svoj stil interakcije s knjigama i filmovima kao da hoda kroz šumu ili pećinu, na način da običnim prolaskom kroz prostor stvara meki međusobni odnos; to je i fokalna tačka iz koje će se širiti novi vidovi kreativnosti”. Inspiraciju je crpio iz geoloških špilja, radije nego iz arhitekture prošlosti gdje su nizovi stubova bili dosta umjetno i previše geometrizirano raspoređeni. Nijedan luk u ovom objektu nije istih dimenzija, dok su stubovi i zidovi gotovo nestvarno tanki. Projekat je bio zamišljen u potpunosti pod zemljom, poput prave špilje, što nije bilo moguće izvesti zbog problematike tla na lokaciji.

Sendai Mediatheque u Miyagiju je, riječima Kraljevskog instituta britanskih arhitekata (RIBA) “najveće dostignuće njegovog opusa, uspjeli pokušaj hvatanja arhitekture u svojoj eteričnoj, višesmjernoj i virtualnoj prirodi koja karakteriše naše doba”. Ito za objekat kaže da je on “njegov glas za transparentnost u svijetu”, i objašnjava kako je fasadu dizajnirao prema karakteru okruženja s kojim graniči na četiri različite strane, otvarajući vizure posjetiocima objekta na način koji ponekad djeluje kao da između enterijera i eksterijera ne postoji nikakva opna.

U neformalnom razgovoru na kraju predavanja, podijelio je svoju želju sa posjetiocima konferencije: “Ljudi su postali potpuno otuđeni jedni od drugih. Ako imamo alat kojim ih možemo povezati, ako imamo krov pod kojim ih možemo udružiti, učinimo to.

Arhitektura današnjice treba biti arhitektura zajedničkih prostora.”

Ena Kukić, druga godina master studija, Arhitektonski fakultet Sarajevo

55 broj 2, maj 2014.

Parametrijski dizajn Parametrijski dizajn nije o projektovanju zgrade, nego o projektovanju sistema koji gradi zgradu.

Lars Hesellgren

Multifunctional bench, Roman Sakh i Konstantin Kuchabskyi

56 broj 2, maj 2014.

Od izuma CAD software-a sredinom 20. stoljeća, pa sve do danas, desio se veliki pomak u području dizajna i arhitekture uz pomoć računara. Informatička revolucija je otvorila put i ubrzanom razvoju parametrijskog dizajna, koji se danas koristi u gotovo svim oblastima projektovanja. Iako nije poznat tačan početak dizajniranju, intenzivirano spominjanje pojma vezano je za početak 19. stoljeća i radove Antoni Gaudí-ja.

O čemu je riječ?

Parametrijski dizajn možemo posmatrati kao matematički sistem. U njemu zadajemo vrijednosti u skladu sa određenim pravilima definisanim pri početnom postavljanju sistema, a promjenom prvobitnih vrijednosti dobijamo vrlo složene rezultate na bezbroj mogućih načina. Jednu od prvih i još uvijek najjasnijih definicija parametrijskog dizajna dao je Luigi Moretti 1970. godine: „onaj koji definira odnos između određenih dimenzija ovisnih o različitim parametrima“.

Cilj parametrijskog dizajna je stvaranje geometrije iz grupe početnih parametara i oblikovanja geometrijskih odnosa koje ih međusobno povezuju. Riječ je o korištenju varijabli i algoritama za uspostavljanje hijerarhije matematičkih i geometrijskih odnosa koji dalje omogućuju generisanje određene forme, ali i da se na lagan i brz način istraži niz mogućnosti koje varijabilnost početnih parametara može dopustiti.

Primjer generativnog modela, Grasshopper + Rhinoceros3D

Čista matematika Proces dizajna najčešće počinje od vrlo jednostavnih komponenti na koje se kasnije dodaju slojevi u kojima svaka komponenta ima svoju logiku i gdje su sve one međusobno povezane na neki način.

Primjer: Tačka na kraju neke krive je centar kružnice; promjenom parametara krive se automatski mijenjaju i karakteristike kružnice.

Zahvaljujući ovakvom pristupu, arhitekti i dizajneri izbjegavaju zamorne i monotone procese pri projektovanju. Najveća korist se ogleda u mogućnosti stvaranja vlastitih alata za rad, kao alternativa ograničavajućem spektru postojećih alata. Savladavanje parametrijskog dizajna je teško i može biti dugotrajno, ali rezultujući potencijal u konačnici nadoknadi sve vrijeme i opravda trud.

Druga strana medalje Parametrijski dizajn se danas uči na mnogim fakultetima arhitekture i dizajna širom svijeta, kao budući nezaobilazni pristup projektovanju. U pitanju je najčešće vizuelni programski jezik Grasshopper, koji je kompatibilan sa Rhinoceros 3d aplikacijom za modeliranje i vizualizaciju. Parametrijski pristup rješavanju problema primjenjiv je kod projektovanja svakodnevnih predmeta, fasada, čitavih objekata, pa i urbanističkih planova. Parametrijski dizajn na ovaj način postaje mainstream i dostupan svima, pa se, kao i u drugim sličnim slučajevima, javljaju i negativne posljedice. Arhitekti pri projektovanju objekata ili naselja pomoću parametara i algoritama često zaborave kulturološke, društvene i ekonomske faktore određenog prostora. Na kraju čitavog

procesa ti projekti izgledaju vizuelno zapanjujuće, ali u mnogima se zanemare prethodno navedeni faktori i tako daju pogrešnu sliku stanja nekog prostora.

Jasno je, dakle, da se pogodnosti parametrijskog dizajna trebaju koristiti s oprezom, i da ne smiju biti odlučujući faktor u procesu projektovanja, već trebaju poslužiti kao alat koji će pomoći arhitektima da istraže što više mogućnosti u kratkom vremenskom periodu i tako odaberu optimalno rješenje za svoj projekat, te da pomjere granice uz savjestan odnos prema projektu.

Dinko Jelečević, treća godina bachelor studija, Arhitektonski fakultet Sarajevo

57 broj 2, maj 2014.

Urbanizam...

Bespravna gradnja

Maketa Sarajeva u budućnosti, ilustracija: Ervina Muftić

Stanovnici smo vremena i prostora. Vrijeme ne završava s nama, ali to smo izgleda zaboravili. Ako smo rekli da smo stanovnici prostora, onda je neupitno da prostor kao takav živi sa nama, preobražava se i mijenja, pokušavajući da ide u korak sa razvojem njegovih stanovnika. Svako vrijeme donosi promjenu, pozitivnu ili negativnu. U narednom tekstu želimo govoriti o promjeni koja se desila i koja je znatno uticala na naš grad te dovela do masovnosti bespravne gradnje.

Bespravna gradnja je svaka gradnja bez pravosnažnog odobrenja za građenje građevinske dozvole. U ovaku gradnju spadaju svi objekti koji ugrožavaju opći javni interes, ne uklapaju se u prostorno-plansku dokumentaciju, utiču na uvjete za zaštitu okoliša, terena, stanovništva i materijalnih dobara.

Područje grada Sarajeva u više navrata predstavljalo je plodno tlo za nastajanje bespravne gradnje. Prvi talas desio se 70-tih godina usljed procvata industrije i porasta radnih mjesta, što je dovelo do izgradnje velikog broja domaćinstava. Drugi talas desio se 80-tih godina, čineći Sarajevo gradom sa najviše bespravnih objekata u okviru Jugoslavije. Masovno širenje bespravne gradnje je negativna posljedica svega što je grad nudio svojim stanovnicima. Bolji kvalitet života, puno veće mogućnosti zapošljavanja te općenito sve prednosti većeg grada privlačile su stanovništvo nerazvijenih okolnih područja i šire. Ova dva talasa zbog svojih karakteristika često su opisivana frazom „trbuhom za kruhom“, čime se nastoji objasniti sociološki aspekt ovih pojava.

58 broj 2, maj 2014.

Bespravno izgrađeni objekti, morali su omogućiti smještaj za cijelu porodicu te su najčešće rješavani kao individualni stambeni objekti. „Individualna stambena gradnja u periodu poslije II svjetskog rata nije tretirana kao dio ukupne stambene izgradnje o kojoj treba brinuti, smatralo se da je ova izgradnja problem pojedinaca koji rješavaju ‘svoj’ stambeni problem. Širenju bespravne gradnje doprinio je Zakon o izdvajanju sredstava za stambenu izgradnju, usvojen 1954. godine. Po ovom Zakonu 4% od bruto zarade svih zaposlenih i penzionera izdvajana su kao sredstva koja su namjenski usmjeravana na stambenu izgradnju. Pravilnici o dodjeli stanova su uglavnom predviđali da je značaj radnog mjesta osnovni uslov za dobijanje sredstava za kupovinu stana. Oni koji nisu mogli dobiti stan sami su se ‘snalazili’ gradeći objekte na državnom zemljištu, bez dozvole za građenje te izbjegavajući plaćanje troškova za komunalno opremanje zemljišta. Možemo reći da je glavni razlog bespravne stambene izgradnje razlika u ekonomskoj razvijenosti grada i njegovog regionalnog okruženja i šire.

U periodu od 1945. do 1991. na području Sarajeva izgrađeno je nekoliko desetina hiljada stambenih objekata.“ Važno je naglasiti da se razlozi bespravne gradnje u poslijeratnom periodu razlikuju od perioda prije 1991. godine. Stotine hiljada stanovnika bilo je prisiljeno da napuste svoja stalna prebivališta, što je izazvalo izbjeglički talas koji je „prošao“ kroz uže i šire područje grada Sarajeva. Tokom rata ovo stanovništvo tražilo je smještaj u napuštenim stanovima i kućama. Zbog neizvjesnosti mogućeg

povratka u ranija prebivališta, kraj rata natjerao je veliki broj ljudi da samoinicijativno rješavaju svoje stambeno pitanje.

Novopridošli građani brzo su osjetili „privilegiju“ koju im je Kanton podario, da uz mala sredstva mogu doći do lokacije te da mogu oblikovati svoje objekte po vlastitoj želji. Niko od organa vlasti nije remetio njihove namjere, čak u nekim trenucima i ohrabrujući njihove postupke.

Ovakav vid gradnje ne samo da je bio bespravan nego i potpuno nepotreban!

Sarajevo je u ovom periodu brojilo 30.000 napuštenih domaćinstava, koja su mogla ponuditi smještaj novopridošlom stanovništvu. Nažalost za ovakav vid rješenja nije postojala inicijativa od organa vlasti, čime bi se zasigurno „kupilo“ vrijeme za planiranje i racionalnije korištenje prostora grada. Od prestanka rata pa sve do danas ne prestaje uzurpiranje prostora na svim područjima Kantona Sarajevo. Odsustvo usmjeravanja ovog procesa dovelo je do formiranja velikog broja naselja koja su narušila integritet gradskog prostora. Na istim područjima građeni su stambeni objekti iz nužde, ali i oni luksuznog karaktera. Ovim „razaranjem“ ništa nije pošteđeno: poljoprivredne, šumske i zaštićene zelene površine, vodozaštitne zone, trase budućih saobraćajnica, komunalnih i energetskih instalacija, obale rijeke, nestabilna područja, padine Trebevića, Huma... Ono što nam je bespravna gradnja dala jeste neracionalan urbani koncept, neravnomjernu gustinu naseljenosti, povlačeći zajedno sa sobom i druge nepovoljne okolnosti. Jednim dijelom, nepovoljne okolnosti

Boljakov potok, foto: Darko Zeger

ogledaju se u izdvajanju ogromnih sredstava za komunalno opremanje naselja, uključivanje istih u gradske sisteme. Drugim djelom, značajna sredstva će biti neophodna za izgradnju školskih, zdravstvenih, socijalnih i drugih sadržaja, zbog velike gustine izgrađenosti, koja ne ostavlja dovoljno prostora za ovaj tip sadržaja.

Poslije Olimpijade u ovom gradu samo će se kuće klizati...

Naročito veliki broj klizišta javlja se nakon 1995. godine, a u posljednjih deset godina on se skoro uduplao i danas iznosi oko 1200 te konstantno raste. Osnovni uzrok ove pojave je bespravna gradnja koja za sobom povlači brojne nepropisno izvedene septičke jame, nekvalitetno izvedene saobraćajnice na padinskim dijelovima terena, nedostatak kanalizacije koja bi prihvatila površinske i podzemne vode te nepravilno izvedeni poprečni i podužni padovi saobraćajnica.

Tragajući za rješenjem Borba sa bespravnom gradnjom je konstantna. Za grad Sarajevo ona predstavlja stalnu borbu sa samim sobom i nastojanje ispravljanja učinjenih grešaka. Zakon koji se nekada oglušivao na ovu borbu sad je pokušava riješiti insistirajući na legalizaciji objekata. Planskom dokumentacijom, čije je nepostojanje uzrokovalo ovakvu gradnju, sada se nastoji napraviti evidencija o poziciji svakog objekata koji je bez dozvole. Rješenje se pronalazi u planovima sanacija pojedinih naselja, koja u biti predstavljaju zakrpu učinjene štete. Svako ovo rješenje iziskuje jako dug period.

Da se u Sarajevu ne poštuje zakon - to znamo, da planska dokumentacija, iako obavezna, ne mora biti poštivana - i to znamo. „Srećom“, u Sarajevu je uvijek vrijedilo da je „udaranjem po džepu“ moguće riješiti gotovo svaki problem. „Udariti po džepu“ u ovom slučaju značilo bi uvesti promjenu u zemljišnoj politici Kantona Sarajevo, kojom bi se uvela obavezna naknada za korištenje (renta) gradskog građevinskog zemljišta.

Ova naknada plaćala bi se mjesečno za svaki objekat pa i za one koji nemaju odobrenja za građenje (do uklanjanja objekta).

Visina naknade bila bi određena po m2 korisnog prostora i to za stanovanje, poslovanje i proizvodni prostor te prema zoni u kojoj se objekat nalazi. Zone se dijele prema dostupnosti usluga te samim tim prva gradska zona ili uži gradski centar zahtjeva plaćanje veće naknade u odnosu na ostale zone. U svemu ovome jako je bitno evidentirati svaki postojeći m2 izgrađenog prostora u gradu, kako bi se ravnopravno opteretili svi korisnici naselja i prostora prema dogovorenoj zemljišnoj politici.

Važno je naglasiti da cijena 1m2, bez obzira na zonu i namjenu, neće prelaziti 1KM. Okvirni iznosi naknade za korištenje bi bili oko 0,1KM/m2 za stanovanje, 0,6KM/m2 za poslovanje i 0,2KM/m2 za proizvodnju.

Ukupni izgrađeni prostor u Kantonu Sarajevo u svim općinama iznosi preko 14 miliona m2, od čega je najviše stambenog prostora oko 58%, zatim poslovnog 26% i proizvodnog 14%. Ako bi na ovaj izgrađeni prostor

primijenili okvirne iznose, ukupna naknada za korištenje zemljišta u Kantonu Sarajevo za godinu dana iznosila bi oko 42 miliona KM. Pored materijalnih sredstava, puno važniji doprinos ovog prijedloga leži u suzbijanju neracionalnog korištenja prostora.

Mjesečna naknada za korištenje koju određeni kvadrat prostora zatijeva bila bi osnovna odrednica prilikom gradnje čime bi budući graditelj bio primoran da razmišlja o krajnjoj korisnoj površini.

Dobrobit grada i stanovništva mora biti iznad dobrobiti pojedinca. „Zemljište ‘locus standi’ je pretpostavka opstanka svih živih bića, a njegova vrijednost i značaj određeni su egzistencijalnim potrebama svih bića, sa jedne, i nedostatkom pogodnog zemljišta za opstanak, sa druge strane, što izaziva porast tražnje zemljišta, posebno pogodnih lokacija.

Prostor se javlja kao neophodan životni uslov svih vrsta na Planeti pa i čovjeka. Ako državu čine narod, prostor – teritorija i institucije, onda je narod sa svojim institucijama životno zainteresovan da čuva i uređuje svoj prostor.

Većina sukoba u svijetu vodili su se, vode se i vodiće se oko prostora.

Planiranje i uređenje prostora, sa optimalnim korištenjem je neophodan uslov uređenja država.“

Nedžla Kurtović, Jasmin Ružnić, Katarina Bošnjak, druga godina master studija, Arhitektonski fakultet Sarajevo

59 broj 2, maj 2014.

Avaz; foto: Dražen Huterer

Bespravna gradnja u Sarajevu

Rak rana za buduće funkcionisanje grada Za tristotrojku piše: Dražen Huterer Ovaj članak je nastao u okviru projekta Priče iz tranzicije, koji finansira Ambasada Kraljevine Norveške u Sarajevu.

Projekat zajednički realiziraju Institute for War and Peace Reporting, IWPR, Sarajevo Centre for Contemporary Arts, SCCA Pro.ba i eFM Studentski radio.

Sarajevo je nakon rata, a posebno u posljednjih desetak godina, doživjelo očiglednu transformaciju u svom izgledu. Mnogi stambeni i poslovni objekti koji su bili porušeni ili oštećeni za vrijeme troipogodišnje opsade grada danas su obnovljeni, ali brojna oštećenja na fasadama zgrada koje još uvijek čekaju da budu obnovljene i dalje svjedoče o stvarnim razmjerama razaranja.

Ipak, problem Sarajeva nisu samo zgrade oštećene u ratu, već one koje, naizgled, nekontrolisano niču u poslijeratnom periodu i o čijem izgledu i namjeni odlučuju sami investitori, a ne struka.

Problem bespravne gradnje u Sarajevu nije nov, ali stiče se dojam da gradske vlasti ne čine dovoljno na rješavanju tog problema.

Kad se govori o bespravnoj ili neplanskoj gradnji u samom gradu, uglavnom se misli na hiljade bespravno izgrađenih kuća na padinama oko Sarajeva. Svojim položajem i infrastrukturom ovakvi objekti se ne uklapaju u postojeće urbanističke planove i

60 broj 2, maj 2014.

većina njih nema ni građevinsku dozvolu.

Prema nekim podacima, u Kantonu Sarajevo ima oko trideset hiljada bespravno izgrađenih objekata, a njihov broj raste iz dana u dan. Trend bespravne gradnje počeo je sedamdesetih godina, jer je Sarajevo tada bilo snažan industrijski centar u kojem su se otvarala mnoga radna mjesta i sve više ljudi se doseljavalo u grad. Već tada su se na okolnim brdima počeli praviti privremeni objekti za smještaj radnika, da bi se oni vremenom preselili u druge dijelove grada. Međutim, kuće u kojima su u početku boravili nikad nisu srušene, a trend neplanske gradnje nastavio se i u osamdesetim godinama i traje sve do danas.

U Sarajevu i oko njega postoji više od hiljadu klizišta i to je direktna posljedica neplanske, odnosno bespravne gradnje. Ali za ovaj problem postoji kakvo takvo rješenje, a to je sanacija klizišta koja ide vrlo sporo zbog ograničenog budžeta kojim grad raspolaže i kojim se ni izbliza ne mogu pokriti sva područja na kojima je sanacija neophodna.

Poseban problem je i legalizacija bespravno izgrađenih objekata, jer ona, prema mišljenju urbanista, samo potiče novu bespravnu gradnju. „Bespravna i neplanska gradnja je rak rana za buduće funkcionisanje grada“, kaže Gordana Memišević, urbanistica i predavačica na Arhitektonskom fakultetu u Sarajevu i članica Odbora za organizaciju Svjetskog foruma urbanizma. „Već sada je to veliki problem, a u budućnosti će biti još veći. Mi smo, zapravo, legalizovali objekte koje ćemo morati platiti jednog dana kad ih ipak budemo morali rušiti. A bilo bi daleko racionalnije da su se tim ljudima na vrijeme obezbijedili stanovi, bez obzira na to što bi to država platila.“ Ona dodaje da su se nakon rata pojedini ljudi obogatili gradnjom velikih i bespravnih objekata, pri tom ne poštujući ni zakon, ni urbanističke planove. „Naravno, zakon to ne dozvoljava, on je jako dobro postavljen i jasan, ali ga, nažalost, malo ko poštuje“, dodaje Memišević.

Jedan od razloga zbog kojeg se ljudi odlučuju da bespravno podižu objekte je izuzetno komplikovana i duga procedura za pribavljanje građevinske dozvole, a koja može potrajati i do tri godine. Većina ljudi smatra da im je bolje za to vrijeme izgraditi kuću, pa naknadno tražiti građevinsku dozvolu i legalizaciju objekta, ne shvatajući da se time problemi samo još više gomilaju.

Drugi razlog je to što je legalizacija bespravno izgrađenih objekata mnogo jeftiniji proces nego ishođenje svih dozvola prije same gradnje. Viša asistentica na Katedri za urbanizam i prostorno planiranje na AF u Sarajevu, Nasiha Pozder pojašnjava: „Uslovi neophodni za legalizaciju su mnogo jednostavniji nego uslovi za regularnu gradnju. Kod legalizacije su troškovi mnogo manji, a i proces je mnogo jednostavniji od višegodišnjeg čekanja u općini na dozvole potrebne prije same gradnje. Međutim, takvim rješavanjem problema se ne postiže ništa, jer se na taj način samo još više potiče bespravna gradnja”.

Pozder dalje dodaje da je zakon vrlo jasan po tom pitanju i da bespravna gradnja čak podliježe i krivičnom gonjenju. ”Svako građenje bez dozvola na prostorima koji su planski definisani je kršenje zakona. Pored novčanih, predviđene su i zatvorske kazne, mada se i jedne i druge vrlo rijetko primjenjuju. Zakonom je definisana bespravna gradnja, ali odluku o legalizaciji bespravno izgrađenih objekata donose zvanične institucije, koje na taj način pobijaju zakon.“

Druga vrsta 'divlje' gradnje je ova koja je evidentna u samom gradu. Ona može biti planska i sa svim potrebnim dozvolama, ali bez ikakvog reda i poštivanja okoline. Nakon rata u Sarajevu su nikli brojni veliki tržni centri i privatno-poslovni objekti čija svrha je često upitna.

Docent dr. sa Katedre za urbanizam i prostorno planiranje na AF u Sarajevu, Nihad Čengić, kaže kako je evidentno da u ovom procesu tranzicije građani imaju vrlo malo uticaja na budući izgled grada. „Ono što je paradoks današnjeg planiranja jeste da je pritisak investitora toliki da gradske vlasti potpuno zanemaruju bilo kakav dogovor sa građanima o načinu na koji će grad biti izgrađen, a planovi se u potpunosti prilagođavaju potrebama investitora“, kaže on.

I Gordana Memišević je sličnog mišljenja. „Rijetko koji investitor pristupa gradnji bez građevinske dozvole, jer svaki od njih se želi unaprijed obezbijediti. Međutim, vrlo često oni nikako ne bi smjeli dobiti građevinsku dozvolu za takav prostor, ili taj broj kvadrata, ali zahvaljujući korupciji i svemu što se radi 'ispod ruke', oni ipak u tome uspijevaju.

Takav način poslovanja je uzeo maha u ovom tranzicijskom vremenu i bez obzira na postojeće planove, gradi ko šta hoće i kako hoće“, kaže ona.

Posljedica ovakve gradnje, koju neki nazivaju i 'urbicidom', je uzurpiranje prostora u gradu koji su potrebni svim građanima i koji bi morali imati drugačiju namjenu. Uzroci problema su višetruki – od struke, koja ovome možda ne posvećuje dovoljno pažnje i čiji glas se gotovo i ne čuje, preko gradskih vlasti koje to omogućavaju, do investitora koji imaju prevelike ovlasti.

Nasiha Pozder navodi primjer sarajevskog naselja Tibra na Stupu, koje bode oči mnogim Sarajlijama. Naime, na ovom prostoru je izgrađeno previše stambenih objekata koji nisu bili predviđeni prvobitnim urbanističkim planom. Rezultat ovakve nehumane gradnje je premala udaljenost između objekata, nedovoljno svjetlosti i vrlo loš kvalitet života samih stanara. Pozder upozorava na to da je izgradnja stambenih objekata na ovoj lokaciji bila predviđena urbanističkim planom, ali ne ovolikog broja objekata i za toliki broj stanara. Ona dodaje da su se tokom gradnje planovi mijenjali kako bi se izašlo u susret investitoru, kojeg je očigledno vodila želja za što većom zaradom. „Ako govorimo o Tibri, te zgrade nisu bespravno izgrađene, ali prvobitni plan se prilagođavao željama i potrebama investitora, što je nedopustivo, jer prateća infrastruktura – kao što su priključci za kanalizaciju, parking prostori i slično - nije prilagođena tolikom broju stanara. U tom smislu ova gradnja je bespravna.”

Tibra; foto: Dražen Huterer

61 broj 2, maj 2014.

Šareno brdo; foto: Dražen Huterer

Uzurpacija javnih prostora i zemljišta je naročito problematična u gradu kao što je Sarajevo, koje nema dovoljno zelenih površina, kulturnih i sportskih objekata, a ni pravi gradski trg.

Pozder ističe još jedan problem, a to je tzv. 'betonizacija'. „Betonizacija možda nije dovoljno prihvaćen pojam, ali to je trajna uzurpacija nekog prostora na pogrešan način. To je krenulo najprije sa Alipašinim poljem, potom Uniticom, Bosmalom, Sarajevo City Centrom i brojnim drugim visokim zgradama koje onemogućavaju slobodan protok zraka kroz Sarajevo. U kombinaciji sa bespravno izgrađenim kućama na gradskim padinama koje za zagrijevanje koriste ugalj i tako zagađuju okolinu, te ogromnim

Hotel Saraj; foto: Dražen Huterer

62 broj 2, maj 2014.

brojem automobila i neadekvatno riješenim gradskim prijevozom, ove visoke zgrade doprinose tome da u Sarajevu imamo vrlo zagađen zrak, naročito zimi.”

Nažalost, o problemu bespravne ili, stručno rečeno, neregulisane gradnje danas se malo govori, a posljedice su nesagledive.

Stručnjaci i urbanisti upozoravaju da u društvu koje prolazi kroz tranziciju struka mora više ustrajavati na tome da se pronađe spona između zahtjeva investitora i graditeljskih pravila kojih bi svi trebali da se pridržavaju. „Zadatak svih nas arhitekata i urbanista je da kada uđemo u neki prostor vodimo računa o postojećim objektima, ljudima koji tu žive i nečemu što je tu bilo i prije nas. Trenutno je to, nažalost, prepušteno svakom pojedincu

koji se bavi arhitekturom i investitoru koji ima svoje zahtjeve“, zaključuje Nasiha Pozder.

Gordana Memišević je sličnog mišljenja. „Jedini pravilan pristup je poštivanje struke.

Ja ne mogu da vjerujem da ijedan arhitekt može nekome projektovati objekat koji nema građevinsku dozvolu. To je za mene isto kao i kad bi ljekar koji je položio Hipokratovu zakletvu radio pacijentu šta god mu naumpadne. Struka se mora poštovati, i tome se moraju učiti cijele generacije. O tome treba pričati studentima na fakultetu“, kaže ona.

I Nihad Čengić ističe odgovornost ljudi iz struke, koji bi, prema njegovom mišljenju, morali imati puno aktivniji pristup u rješavanju ovog problema. „Jedino što je gore od bespravne gradnje je struka koja to ignoriše“, zaključuje on.

SCC; foto: Dra탑en Huterer

Avaz; foto: Dra탑en Huterer

63 broj 2, maj 2014.

Imam nešto slično iz 2011., samo bolje. Tačno se vidi kako sam prije 3 godine imao više strpljenja za crtanje, ilustracija: Dario Kristić

64 broj 2, maj 2014.

arhitektura

UPOZORENJE ČITATELJU! Sljedeći tekst sadrži vulgaran jezik.

B Davno nekad, kad sam još i im’o neke ambicije u životu, htio sam da živim i studiram na račun poreskih obveznika stanovitih zapadnoeuropskih demokracija tj. da se guzovače zajebavam minimum 2 godine na nekom masteru, cugam, putujem a možda i podapnem kakvu naivnu studenticu, mlađu 4-5 godina, tad sam u onim pismima namjere navodio kako ja želim proučavati suvremenu bosansku arhitekturu. Pod tim pojmom nisam mislio na ove vel’ke zgrade što se prave u Sarajevu u narodu poznate po tome što se prave u cilju pranja para pokradenih u ratu i iza njega nego na one smiješne

Teorija

objekte po periferiji što im se mi obrazovani ljudi malo smijemo a malo (ili malo više) zgražavamo nad njima, u zavisnosti od raspoloženja. Im’o sam ja tu teoriju, za koju nemam pojma je l’ imalo drži vodu da se bespravna (a i pravna) gradnja u Bosni razvila u legitiman umjetnički izričaj. Je l’ to tako stvarno il’ nije, ne znam. Ja sam samo htio nekako iskamčiti tu stipendiju pa se ispalit’ odavde kol’ko me noge nose. Propalo je to, normala, k’o i manje-više sve čega sam se ufatio u životu. Tako ću sad to iskoristit’ za tekst potpuno nenaučnog sadržaja.

Moja teorija se sastojala u tome da sam ja u svojoj glavi zamislio da je recentna bosanska mainstream arhitektura nešto kao holivudska B produkcija. Čak sam to donekle teoretski podupr’o tako što sam pročit’o članak na wikipediji. Znate svi šta je B produkcija, jelde? Niskobudžetni filmovi koji su rađeni uglavnom bez većih umjetničkih pretenzija. Procvat bio od 50-70ih godina.

Exploatation i slični žanrovi na koje se kasnije naložio Tarantino kad više od pasjaluka nije znao šta će. Osim nekoliko stvarnih remekdjela najveći dio te produkcije je goli kurac osim ako ne pitate jednog od onih fanova treša koji se kunu u Betamax i ironično obožavaju Manos: Hands of Fate. Volim ja to nekad pogledat’ al’ neću reć’ da je to bitnije od 7 Samuraja. Uglavnom, da ne trunim o filmovima, skontali ste o čemu je riječ.

65 broj 2, maj 2014.

o ovome...

Slika 1, Case study house #1 Foto: Lovely Di

Da. To je kič. Ima takvog pristupa i u ostalim umjetnostima, muzici pogotovo, eno turbo folka živog. Što ne bi bilo i u arhitekturi?

Taman sam kont’o, friška tema, neistražena, socijalno angažirana, sve kako treba. Ubilo se za onih članaka na internetu što se šeruju kao zanimljivost 5 dana i kasnije zaboraviš na njih (vidi pod: Spomenici NOB, Jan Kempenaers i slično). Još kad sam skont’o taj naziv: B-Arhitektura, uuuuuu.... To B. Bremenito značenjem. More stajat’ k’o ovo već gore objašnjeno B od Be produkcija.

More k’o Bosanska arhitekura. More k’o, ovaj, Bošnjačka... More, ako razmišljaš šire, i Balkanska. Owno sam totalno s tim imenom pa sam vam sad to uzeo objašnjavat’ detaljno jer kontam, šteta da promakne. Ima l’ ovakve arhitekture van naših prostora? Jašta radi.

Ima je svuđe. Ono što razdvaja ovu pojavu od sličnih vani je sam obim i utjecaj iste na okolinu.

Vidio sam da kad skontaš novi umjetnički pravac onda dadneš i proglas. Evo i to: Proglas B arhitekture - Jebo državu - Jebo zakone - Jebo društvo - Jebo komšiju - Jebo ukus - Jebo pristojnost - Jebo struku - Jebo zdrav razum Tako dolazimo do moje najnovije kreacije, nastale dok nisam im’o posla na poslu tj. između projekta garaže za biciklo i legalizacije pomoćne treće ostave za ugalj na Hotonju. (pogledati skicu Novi bosanski slog)

66 broj 2, maj 2014.

Praksa Jebote, kako smo dogurali dovde? Kako je postalo totalno normalno probrat’ sebi mjesto koje ti se ćefne, izgradit’ kuću na tuđoj zemlji, zajebat’ sve zakone, priključit’ se na divlje i onda još kukat kako ti je loše? Ja znam da će sad guta ljudi reć da sam budala i da li znam đe živim? Znam. Ali ja odbijam da mi to postane normalno.

I opet sam im’o krizu sa grižnjom savjesti.

Kontam, pa hajde, nisu ti ljudi krivi. Nisu se oni školovali za arhitekture, ne moraju sve kuće bit ultramoderne i po mom ukusu. Ne znaju - trebala im je država reć’ (država koje nema). Sirotinja je to. I tako...

Jah. Sirotinja. Jelde, nekako to povezujemo sa tim divljim naseljima? Najjeftinija od tih kuća, osam sa osam, na tuđoj zemlji sagradiš bez projekta i ikakvih dozvola, sam izdunđerišeš s rodbinom i jaranima, na divlje sve priključiš, da je samo iznutra najosnovnijim opremiš, bez fasade, bez ičega, sve najgora roba unutra, sve ništa, ništa, užas, raspada se kad takneš, ne more jeftinije od 30.000 KM. To je malo iznad 400 KM po m2.

Hajde sada, da vidim vas inžinjeri, novinari, profesori i ostali nesisači državnih sisa koliko vas može izvalit 30.000? Imate l’ muda dić’ taj kredit? Ali evo hrabrog komentatora sa portala, već ga čujem: Al’ šta će ljudi?

Moraju imat krov nad glavom! Snalaze se nekako. Njaaaa, njaaaa. Nije to snalaženje.

Snalaženje je kad si podstanar i tražiš stan preko štele jer su ti i oni na piku preskupi. Još se sve tapšeš sam po leđima jer nisi starcima na grbači a tek ti je 33. Kakva ba sirotinja...

Kakva ba sirotinja, ima se za guštera. Lavovi su out ove sezone. Out, out. (slika 2)

Nije bilo teško naći ovih primjera. Ustvari, nisam se trudio nikako. Nagovorio druge da slikaju za mene. Ovo je više ilustracije radi. Nemam namjeru sad pravit’ top listu najsmješnijih objekata. Tih kompilacija je na netu već pun kurac.

Ugrubo, mogli bi te objekte podijeliti u neke dvije skupine. Hajmo ih nazvat trash i folk.

Trash neka budu smišljeno isprojektirani seljačkiizgledajući objekti u koje je skrhano guta para da bi izgledali loše. Primjer bi bila, recimo, vila pored Željinog pomoćnog stadiona, navodno vlasnika poznatog po ružnoj glavi, stanovitog SDA aparatčika kojem ne spominjem ime, ne zato što ne smijem nego zato što nije provjerena informacija a mrsko mi provjeravat’ jer nisam baš tolko profesionalan. Ono nije dunđeraj.

Ne bi’ sad stavio ruku u vatru ali mislim da onaj objekat ima i projektanta, diplomiranog inžinjera arhitekture (i fazere) koji su sve ono nacrtali, izdetaljisali, predmjerili, isprintali projekat u četiri primjerka (2 u općinu, jedan investitoru, jedan sebi i na CD-u), ovjerili pečatima a možda čak i naplatili. To je taj stil koji savršeno oslikava duševnu bijedu novopečene stranačke elite, stil koji govori: ja sam vrlo neobrazovan i neprofinjen čovjek.

Nemam ukusa, spreman sam zgradu obojiti u mubareć zelenu al jebo me otac ako neće bit najvidljvija s ulice, da svi znaju da tu beg živi ili u ovom slučaju izdaje pod kiriju ambasadi neke od onih država sa najneinventivnijom zastavom, ono pola crveno, pola bijelo.

Drugi je folk. To su ove jadne kuće, prigrađene šljakobetonom i siporeksom sa smiješnim dodacima, vanjskim stepeništima,

Slika 2, Foto: M. Frižider

vratima koja ne vode nigdje, zazidanim prozorima, poluomaltano, na jednom dijelu obloženo termoizolacijom jer je negdje čuo da to tako treba al’ je onda skont’o da ne nabaci maltu preko ne bi l’ uštedio a ne zna jadan da termoizolacija tako upija vodu i gubi svoja izolaciona svojstva.

Nas su na faxu učili kako je arhitektura ogledalo vremena u kojem živimo. Ogledalo je i društva u kojem živimo, vrlo precizan je pokazatelj na kojem stupnju razvitka se neko društvo nalazi. Arhitektura sela lovaca skupljača je različita od gradova agrarnog društva koje je opet različito od industrijskog itd. Šta nam govore ovi trendovi?

Ne znam, života mi. Nekad gledam pse kad pada kiša. Legnu u pljacu, smotaju se, crnjak im je, hladno im je, mokro im je al’ ne miču se. Leže tu i trpe. Suh beton i nadstrešnica 10 m od njih. To je aspolutni nedostatak težnje za bilo čim boljim. Zašto neki ljudi žive tako?

Mene zanima je l’ postoji neki konkretan momenat u životu kad odlučiš da jebo sve, napravićeš kuću popola s burazerom, u prizemlju poslovni, ti na spratu, on na drugom, potkrovlje, more zatrebat, haj’ boga ti, sušiće se veš ako ništa. Zakrvićete se oko 2 vreće cimenta i jebavat jedan drugom majku 10 godina na sudu. Kod tebe PVC stolarija, kod njega drvena i kovana ograda na balkonu. U dvorištu skule i sranje, ker vezan na lancu. Laje vazda, jebo ga otac. Tebi fali za fasade, prop’o biznis s autodijelovima na piku, umreš u 54oj od raka i odjednom ti ćerka u podrumu (od šljakobetonskih blokova) kuha domaći spid u kadi i kurva se sa paraplegičarem jer nije čemu pa nisu

Slika 3, Zašto? Foto: M. Frižider

ni mušterije čemu. Od svega toga najteže je paraplegičaru jer ti je vazda blato pred kućom, prilaz nikad nisi sredio a šljunak koji si nasuo kiša saprala na cestu prije 5 godina.

Govorim vam o legitimnoj scenografiji za Breaking Bad meets Kuduz dramu sa stoner/ sludge/sevdah soundtrackom al’ nije to film, to živimo svaki dan, minus soundtrack, to svira meni u glavi.

Najlakše mi je sad oplest’ po državi i struci.

Jesu l’ krivi? Jesu. Jesam li i ja što sam crt’o legalizacija? Jesam. Država je trebala ovo spriječit’ al’ po defaultu znamo da nije. Jer je više ni nema. Šta je onda struka mogla uradit’? Ništa. Znam ja da su ta naselja nastajala i prije rata. Znam i da je masa ovih objekata nastala kao posljedica etničkog inžinjeringa.

Nemojmo se lagat’, većina bespravne gradnje tj. naselja koja su iza rata nastala na periferiji su nastala radi okupljanja glasačkog tijela i promjene etničke slike Sarajeva. Da je došlo hiljadu nebošnjaka u Dobroševiće i bespravno diglo kuće pitanje je kako bi država reagirala. Al’ sad je to već mutiralo u nešto drugo. Oni koje je država naselila vratili su joj nožem u leđa, demontirali i ono malo što je ostalo od nje, sjedeć’ u kakvoj foteljici preko stranke, jednom rukom uzimajuć’ boračku naknadu a drugom grabeć’ profit od švercovane robe.

Može se sad protumačiti da ja krivim ljude koji su se doselili poslije rata za stanje u državi. Nije tako. Oni su sami žrtve tu, žrtve nesposobnosti države i svoje vlastite neobrazovanosti, zatvoreni u krugu pothranjivanja jednog drugim. I sve je ovo još dobro dok nema nekih većih prirodnih (ili kakvih

drugih) katastrofa. To je sve dole tempirana bomba bude li kakvog zemljotresa. E onda će bit kuku pomagaj.

Ali nije B arhitektura ograničena samo na, za većinu vas fine djece exsocijalističkog srednjeg sloja, ta naselja u kojima živi vaša frizerka, teta što čuva bebu, majstor vodoinstalater... Oh, kako ću biti inspiriran pa reći da je B arhitektura svuđe gdje je neumjerenost, ispraznost i seljakluk. Recimo i u centru grada, oličena u njegovoj najfriškije otvorenoj građevini u trenutku pisanja ovog teksta, čuvenom SCC-u. Ček, uh, sad treba zaključak neki izvest’?

Nema to. Nema ova arhitektura poruke, nema ni ovaj tekst poruke. Odustajem od predlaganja kako može bolje. Ne vjerujem više u to. Mogu se nategnut’ pa izvuć’ neku metaforu da nam je i država ko ova arhitektura, sve navrat nanos, sprčkano, disfunkcionalno. Da živimo k’o ta braća u toj kući, bla bla. Demode su više te usporedbe.

B arhitektura je naša budućnost, budućnost društva koje ne želi bolje.

Ja nisam izmislio B-Arhitekturu. Ja sam joj samo dao ime.

Dario Kristić, dipl.ing.arh

67 broj 2, maj 2014.

Dopis iz Kolumbije

Kako se arhitekturom izlečiti od Eskobara Marko Milovanović Architectural Association School of Architecture, London (Tekst je prvo objavljen u beogradskom dnevnom listu „Politika“ 14.4.2014. i 20.4.2014.)

Od grada koji je devedesetih bio jedno od najopasnijih mesta na svetu, okupiran kartelom Pabla Eskobara, Medeljin je danas živopisan i funkcionalan grad. Transformacija kroz koju je prošao, primer je generacijama sociologa, urbanista, arhitekata, kao i političkim liderima velikih gradova širom sveta, koji se bore sa problemima sličnim kolumbijskim.

Upravo oni su se sastali od 5. do 11. aprila u ovom kolumbijskom gradu na Svetskom urbanom forumu, koji se održava u okviru UN Habitata, programa Ujedinjenih nacija za ljudska naselja.

Događaj takvog kalibra i veličine podigao je grad na noge, pa pored neuobičajeno velikog broja stranaca, studenti sa lokalnog univerziteta tvrde da se nikada nisu osećali bezbednije. Nasmejani policajci diskretno se šetaju svakim javnim prostorom uključujući i vagone metroa.

Svetski urbani forum održava se svake dve godine u različitim gradovima sveta i predstavlja najznačajnije mesto za diskusiju o razvoju urbanih sredina i naseljenosti planete. Sa često ponavljanom činjenicom da u svetu više od dve trećine populacije živi u gradovima, forum je postao važan politički i profesionalni skup na kojem se teme ubrzanog razvoja gradskih sredina razmatraju kroz perspektive zakonodavstva, ekonomske politike, održivog razvoja, ekologije, prostornog planiranja, pa sve do tehničkih aspekata gradnje zgrada i infrastrukture.

Sa sloganom „Urbani kapital u razvoju – Gradovi za život” ovogodišnji skup skreće pažnju na siromašne zemlje i zemlje u razvoju. Medeljin je ponuđen kao idealan primer za mnoge afričke, indijske i druge južnoameričke gradove u kojima su socijalne tenzije izuzetno visoke.

Svetu se prodaje kao grad koji je „popravio” svoje najopasnije i teško dostupne sirotinjske kvartove, takozvane komune, ilegalno i neformalno izgrađene u strmim brdima. To je učinjeno mnoštvom projekata, gradnjom savremenih centara kulture, biblioteka, škola, parkova.

Gradski prevoz je dosegao najnepristupačinija naselja u brdima, koristeći žičaru sa korpama kao produžetak gradskog metroa.

Kada se izvanredna priča transformacije kolumbijskog grada Medeljina ispriča jednom strancu, sumnjičavi pogled je skoro neizbežan. U zemlji u kojoj svi uglas označavaju korupciju kao najveći problem društva, jedan grad je vraćen u život

68 broj 2, maj 2014.

izgradnjom na desetine infrastrukturnih projekata i kulturnih institucija. To otvara mnoga pitanja o finansiranju velelepnih zgrada i o tome koliko su čiste ruke političara koji su se proslavili transformacijom Medeljina.

Mesto koje je devedesetih bilo crna rupa Južne Amerike, danas je uzor mnogima, pa entuzijasti vole da istaknu da je uz pomoć savremene i svetlucave arhitekture ugrađene u ozloglašene četvrti Medeljina broj ubistava na godišnjem nivou smanjen sa 380 slučaja na 100.000 stanovnika ranih devedesetih, na današnjih 60 slučaja na 100.000 stanovnika.

Istina je, međutim, da je za to zaslužan pre svega dugotrajan politički proces povratka države u Medeljin, koji se desio nakon ubistva Eskobara 1993. Pregovori Bogote sa paramilitarnim organizacijama koje su obezbeđivale proizvodnju i trgovinu kokaina u Medeljinu rezultovali su predajom naoružanja i cepanjem kriminalnih organizacija u manje grupe sa kojima se lakše izlazilo na kraj. Iako su na preporukama za razvoj grada od kraja devedesetih radili Nemačka, Ujedinjene nacije i Vlada Kolumbije, zasluge za ove projekte pripisuju se pre svega Serhiju Fahardu, sinu arhitekte i gradonačelniku Medeljina od 2004. do 2007. godine. On je insistirao na ugrađivanju savremene i atraktivne arhitekture u komune, kao načinu za „lečenje” grada. Medeljin je tako postao primer da se arhitekturom može boriti protiv kriminala i siromaštva, i da se može drastično promeniti svest i kultura ljudi.

Botanička bašta, park nauke, kompleks bazena i nekoliko biblioteka načinili su javne prostore grada dostupnim i sigurnim. U brdima, između međusobno sukobljenih naselja koja su pucala jedna na druge, sagrađeni su mostovi, a tenzije zaboravljene.

Poznavaoci prilika kažu da su tek u poslednjih par godina efekti emancipacije vidljivi. Eskobar je doskora bio u srcima mnogih, tajno slavljeni heroj koji je među siromašnima izgradio sliku Robina Huda, pomažući bolnice, škole, crkvu.

Da proverim koliko je Eskobar zaboravljen, grupu dečaka iz jedne siromašne četvrti Medeljina upitao sam šta bi voleli da budu kad porastu. Uglas su odgovorili: „Fudbaler!” A da ne može fudbaler, viknuli su „policajac”! A da ne može ni policajac, viknuli su „taksista”. Tu sam se zaustavio.

U komuni na jugu Medeljina, neformalnom i delom ilegalnom naselju, upoznao sam Suzi, sredovečnu gospođu, koja je meni i grupi studenata arhitekture iz Londona pritrčala sa osmehom i uzbuđenjem, vukući nas za rukave u svoj novi stan. Na putu nam je prstom pokazivala po nepreglednom i haotičnom kvartu šta se sve promenilo. Kada smo je pitali da li je kraj gde živi bezbedan, okrenula se ka grupi dece koja nas je pratila: „Oni nikada nisu videli mrtve ljude na ulicama komune. Je li video ko od vas?” Mališani su odmahivali glavom. „U početku im nismo verovali. Hteli su da ruše moju kuću kako bi navodno sagradili zgradu za sve koji su iseljeni zbog gradnje žičare”, priča lokalna liderka na čijoj je zemlji izgrađen jedan stambeni blok. „Dugo smo razgovarali, dolazili su svaki dan. Mislili smo da hoće da nas prevare. Mene su prvo ubedili, a ja sam onda morala da ubedim sve ostale. Moj uslov je bio da dobijem stan u prizemlju da bih u dnevnoj sobi mogla da otvorim prodavnicu.”

Pored političke volje, državnih sredstava i saveta iz međunarodnih institucija, Medeljin svoj razvoj velikim delom duguje gigantu EPM (Javna preduzeća Medeljina). Ovo državno preduzeće drugo je po redu najprofitabilnijih u Kolumbiji, a sa sedištem u Medeljinu grad snabdeva vodom, gasom, strujom, komunalnim uslugama i uslugama telekomunikacija, dok je istovremeno veliki igrač u energetskom sektoru cele Južne Amerike.

Kako je Orasio Valensija, direktor arhitektonskog sektora EPM-a objasnio, budžet kompanije za „socijalnu odgovornost” ozbiljno se razmatra sa lokalnim vlastima i republičkim ministarstvima i skoro u potpunosti se usmerava na izgradnju javnih prostora, škola i edukativnih centara.

Projekti u saradnji sa EPM-om su se za lokalne vlasti pokazali kao najbolji, jer EPM na sebe preuzima obezbeđenje i funkcionisanje izgrađenih objekata. „Naš poslednji projekat predstavlja uklanjanje zidova oko nekoliko rezervoara za vodu širom Medeljina i gradnju javnih prostora oko njih.

Zavisno od okruženja i dogovora sa lokalnim vlastima, neki će u okviru sebe imati muzičku školu, učionice sa kompjuterima za odrasle ili otvoreni bioskop”, kaže Valensija, pokazujući jedan od dva završena projekta. „U Evropi je verovatno kvalitetnija gradnja, ali mi se trudimo koliko možemo.”

Gradski prevoz je dosegao najnepristupačnija naselja u brdima koristeći žičaru sa korpama kao produžetak gradskog metroa, foto: Marko Milovanović

69 broj 2, maj 2014.

Studirati u inostranstvu ?

Ilma Begičević, Pariz Ajdin Polić, Lund Edin Sarić, Enschede Ilma: Trenutno u Sarajevu, ali sam bila student na razmjeni u Ecole Nationale Supérieure d’Architecture de Paris La Villette u Parizu, Francuska.

Ajdin: Studirao sam na Arhitektonskom fakultetu Univerziteta u Lund-u u Švedskoj.

Edin: ITC, Fakultet za geoinformacijsku nauku i obzervaciju zemlje, odsjek za Urbano planiranje, Univerzitet Twente, Enschede, Holandija

Tristotrojka: Na kojem fakultetu i u kojem gradu trenutno studiraš?

Ilma: Na razmjenu sam otišla samoinicijativno. Kolegica i ja smo dobile stipendiju regije Ile-deFrance. Pri samom apliciranju za stipendiju naišle smo na bezbroj administrativnih problema u našoj školi, visokoškolskoj ustanovi u kojoj razmjena, administrativno, ne postoji. Problemi su nastavili i kasnije, kada smo dobile stipendiju, i sve je rezultiralo time da smo na razmjenu otišle “na svoju ruku”. Ovdje sam, administrativno, obnavljala godinu, dok sam u Francuskoj bila student na razmjeni. Sve to je bilo moguće zahvaljujući dobroj volji administracije u francuskoj školi, zbog čega me bilo jako stid. Zbog vlastitog javašluka njegujemo prizor zemlje trećeg svijeta. Škola u kojoj sam bila na razmjeni je popularna među studentima upravo zbog mnogobrojnih programa razmjene i radnih putovanja u okviru projekata, od Belgije, Austrije, Portugala pa do Indije, Meksika i slično. Putovanja su uglavnom djelimično finansirana od strane škole, ali su uvijek produktivna i organizovana. Kada je riječ o validaciji predmeta, rečeno mi je da svi uvijek prolaze duge administrativne procese, ali da uglavnom svi uspiju validirati predmete pohađane u ostalim školama.

Ajdin: Na drugi fakultet sam otišao čisto svojom inicijativom. Na zadnjoj godini master studija u Sarajevu mi se probudila ogromna želja da nadopunim svoje iskustvo i znanje na polju arhitekture. Nisam nešto previše bio upoznat sa bilo kakvim programima razmjene na Arhitektonskom fakultetu u Sarajevu ali sam zahvaljujući Univerzitetu u Sarajevu uspio doći do korisnih informacija vezanih za različite stipendije i mogućnosti studiranja u inostranstvu.

Mislim da je gotovo nemoguće porediti opcije i mogućnosti kakve nudi Lund Univerzitet jer se radi o jednom daleko naprednijem sistemu kojem sam imao čast prisustvovtati.

Edin: Samoinicijativno, preko Erasmus Mundus programa. Razmjene na Arhitektonskom fakultetu u Sarajevu dosad nisu provođene, prvenstveno zbog jezičkih prepreka (nastava je isključivo na bosanskom jeziku), dok su na Univerzitetu Twente razmjene vrlo česte, od kompletnog master studija, preko semestralnih razmjena, pa sve do razmjena gdje studenti učestvuju samo na jednom ili pojedinim predmetima.

Tristotrojka: Da li si otišao/la na drugi fakultet svojom inicijativom ili posredstvom našeg fakulteta u Sarajevu? Prokomentariši programe studentskih razmjena u Sarajevu i novom fakultetu.

Ilma: Preko dvije hiljade studenata.

Ajdin: Nisam upoznat sa brojem studenata ali znam da je upis na Arhitektonski fakultet u Lundu jako težak i striktan. Cijeli univerzitet broji oko 30000 studenata i nudi preko 280 različitih studijskih programa. Univerzitet ima oko 680 univerzitetskih partnera u 50 različitih država s kojima vrši razmjenu studenata i radnog osoblja. Jedna od najinteresantnijih činjenica jeste da je Univerzitet u Lundu na ljestvici među top 80 univerziteta na cijelom svijetu.

Edin: Trenutno na mom odsjeku studira 26, dok je na cijelom fakultetu oko 150 studenata.

Ilma: Sistem je sljedeći: imate šest ili sedam oblasti iz kojih morate odabrati predmete koje ćete pohađati. Dakle, svi predmeti su izborni, gotovo niko ne pohađa iste. U svakoj oblasti imate ponuđenih od pet do deset predmeta. Oblasti variraju od urbanizma i arhitekture (uvijek zajedno!), preko urbane sociologije, plastičnih umjetnosti, historije arhitekture i urbanizma. Među ponuđenim predmetima su: urbani projekti, arhitektura filma, stambene zgrade, scenografija, maketarstvo, skulptura, fotografija u urbanom kontekstu, orijentalni gradovi itd.

Ima mnogo predmeta, pa je nemoguće praviti poređenje. Principijelno, osnovna razlika je što svi ne moraju znati sve i što svi studenti nemaju ista (polu)znanja o svemu na kraju školovanja. Školuju se na svoj obraz, nema problema sa izostancima. I najvažnije, postoji bezbroj usmenih prezentacija projekata i težiste je pomjereno s rendera i grafike na koncept, što je jako bitno proći u periodu studija.

Ajdin: Postoji značajna razlika u nastavnom sistemu u odnosu na Arhitektonski fakultet u Sarajevu. Od prve godine gotovo da postoji usmjerenje koje biramo: da li je to urbanizam, prostorno planiranje, arhitektonsko projektovanje, historijsko naslijeđe ili slično. U svakom semestru se iznova bira skup predmeta koje student želi pohađati. Odgovorni profesor bira određeni broj studenata sa kojima želi raditi. Jedan semestar se sastoji od ukupno tri predmeta koja nose 30 ECTS kredita. U ta tri predmeta je uključen i teorijski i projektantski dio.

Cijeli semestar daje mogućnost savladavanja i izučavanja odabranog predmeta kroz svaki detalj. Postoji definisan tempo rada koji se mora striktno pratiti. Svaki semestar se također sastoji od brojnih manjih i većih studijskih putovanja koji uključuju brojne zadatke i workshopove. Zahvaljujući visokom budžetu koji Univerzitet posjeduje imao sam mogućnost putovati u Berlin, Stockholm i Edinburgh gdje smo obavljali različite zadatke. Studenti također kroz

Tristotrojka: Koliko studenata pohađa taj fakultet?

Tristotrojka: U čemu se nastavni sistem najviše razlikuje u odnosu na sistem Arhitektonskog fakulteta u Sarajevu? Postoje li neki predmeti koje smatraš bitnima, a u Sarajevu ne postoje?

71 broj 2, maj 2014.

nastavni plan imaju mogućnost direktnog učešća na različitim konkursima, gdje se mogu promovisati, dobiti određene novčane nagrade i detaljnije proširiti svoj portfolio. Veliki se značaj daje modeliranju i 3D vizualizaciji (različiti programi se obučavaju cijeli semestar kao što su Revit, Maya ili 3D Max).

Edin: Najveća razlika je u tome što se predmeti ne slušaju u isto vrijeme, već se sluša jedan predmet, polaže ispit, nakon toga sljedeći i tako dalje. Predmeti koji ne postoje u Sarajevu tretiraju goruće svjetske probleme po pitanju urbanizma, tipa problema centralne Afrike.

Razlog ovome je što se smatra da je tu najveća mogućnost za zaposlenje, a istovremeno se prikazuju najdrastičniji oblici planiranja usljed nedostatka zakonske i planske regulative u ovim zemljama. Svi studentski servisi na fakultetu (printanje, prevoz i sl.) su apsolutno besplatni i neograničeni.

Tristotrojka: U čemu se odnos između nastavnog osoblja i studenata najviše razlikuje u odnosu na isti u Sarajevu?

Ilma: Radi velikog broja predmeta i manjeg broja studenata po predmetu (najviše 15), profesori su uvijek dostupni, ako ne u školi, onda putem maila. Nije se jednom desilo da profesor u sred noći samoinicijativno šalje mail s referentnim primjerima za projekat ili odgovara na postavljena pitanja. Bitno je reći i to da predavači na fakultetu ne dolaze tu isključivo radi doktorata, štaviše, ne moraju ga uopće imati da bi imali projekat ili teoretski predavali nešto.

To su ljudi iz struke koji imaju samopouzdanje ne zbog akademske titule, već zbog projekata na kojima rade izvan fakulteta. Pošto su svi predmeti izborni, profesore jako zanima zbog čega ste odabrali neki drugi, a ne njihov predmet, zbog čega je neki drugi projekat više popularan.

Ne zanima ih to zbog sujete, već žele da znaju kako da naprave svoj predmet više atraktivnim.

Sve to prati administracija fakulteta i ako neko nije na nivou ustanove ili je nepoželjan među studentima, ide na čekanje ili gubi posao. To ne znači da studenti biraju isključivo lagane predmete, već kvalitetne, jer, opet - školujemo se na svoj obraz i od nas zavisi koliko ćemo sutra biti poželjni na tržistu rada.

Ajdin: Mislim da se veliki uspjeh ovog programa krije upravo u samom odnosu nastavnikstudent. Ovo je jedan od detalja koji me najviše oduševio. Rekao bih da su možda čak i Šveđani sami mentalitetom takvi - svi su jednaki i postoji poštovanje među ljudima. Svaki student je, bez obzira na svoj uspjeh, na istom nivou kao svaki predmetni nastavnik. Nastavno osoblje je direktno dostupno u svakom momentu i voljno odgovoriti na bilo kakva pitanja. Postoji 15-20 studenata koji su uključeni u određeni predmet koji vodi 3-4 osobe zadužene za taj isti program. Taj odnos upravo dozvoljava svakom studentu interaktivno učešće u nastavi.

Edin: Najveća razlika u pristupu nastavnog osoblja studentima se ogleda u tome što se apsolutno polazi od teze da je osoblje tu radi studenata, i puna pažnja se posvećuje ne samo nastavnom procesu, već se pokušavaju otkloniti problemi u slučaju negativnih rezultata na ispitima, npr. u slučaju negativnog ishoda ispita profesori pozivaju studente na razgovor s ciljem da se upoznaju sa razlogom neprolaska na ispitu. Pored toga što se nastavni plan i proces mijenja u skladu sa prolaznošću studenata, osoblje tokom razgovora upućuje studente na „pravilniji“ način učenja i daju savjete kako uspješno položiti ispit. I ono što je veoma bitno, kompletno osoblje je 24/7 na raspolaganju studentima putem e-maila.

Tristotrojka: Uporedi mogućnost sticanja znanja u Sarajevu i na svom novom fakultetu.

Ilma: Fakultet u Sarajevu je više tehnički usmjeren, i to u smislu da smo učeni da budemo dobri crtači. U svim ostalim oblastima smo prilično tanki. Mislim da se to dešava prije svega zato što je priliv informacija u sam fakultet relativno mali. Obzirom na veliki broj studenata po profesoru, gotovo je nemoguće imati sopstveno vrijeme s predavačem, kako zbog vremena, tako zbog toga što osoblje na AFS-u ne shvata svoj posao jednako ozbiljno. To je u školi u kojoj sam bila na razmjeni nemoguće, jer ako je profesor u školi, onda je tu radi studenata. Svoje vannastavne obaveze obavlja zaista van ustanove. Nadalje, nemati internet u visokoškolskoj ustanovi u XXI stoljeću je suludo. Svo procesuiranje informacija i razgovor o konceptualizaciji ide dva do tri puta sporije kod nas, upravo iz tog razloga. S tim u vezi je i biblioteka, s digitalizovanim arhivom, i savremenijom literaturom. Ja ne mogu riječima opisati začuđene poglede kolega sa svih strana svijeta kad sam pitala mogu li se knjige iznositi iz biblioteke. Bitan aspekt obrazovanja je i pravljenje maketa, koje se gotovo nikad ne spominje kod nas. U ENSAPLV je u maketarnici radio gospodin koji će vas obučiti da radite na svim mašinama, od onih za rezanje stiropora do CNC mašina. Najvažnije od svega, osnovna razlika je mogućnost fokusiranja na jedan projekat, a ne na njih četiri do pet po semestru. Ljudi su mislili da lažem kada sam rekla da imamo više od jednog projekta po semestru. Jedino su kolege iz Japana rekli da imaju dva i zato baš ne vole svoju školu.

Ajdin: Teško je porediti dva fakulteta koja posjeduju potpuno različite pristupe i različitu historiju. Ni u kom slučaju ne bih rekao da je jedan bolji od drugoga. Rekao bih da oba pružaju različite mogućnosti, oba imaju svoje prednosti. Također sam mnogo sretan što sam bio dio sarajevske arhitektonske škole. Mislim da je mogućnost sticanja znanja u Sarajevu podjednaka ukoliko to student istinski želi. Jednostavno, fakultet nije u mogućnosti pružiti studentima to što bi drugi fakulteti mogli, čemu je razlog uglavnom finansijska situacija. Prilikom traganja za poslom u različitim firmama u Evropi sam dobio pozitivne komentare od iskusnijih arhitekata koji mnogo cijene sarajevsku arhitektonsku školu.

72 broj 2, maj 2014.

Edin: Proces sticanja znanja je u principu veoma sličan, tj. insistira se na samostalnom radu i istraživanju studenata, s tim da su smjernice i literatura na Univerzitetu Twente dosta pristupačnije, konkretnije i opširnije.

Ilma: Studenti se stalno druže, valjda i zbog same arhitekture. Objekat ima dugi uski atrij, koji je podijeljen u više segmenata, koji služe i kao prostor za odlaganje stvari, i izložbeni, radni prostor, te prostor za ručak. Najduže je otvorena mala kantina, veličine so.ba, u kojoj rade studenti. Postoje sportske grupe, umjetničke, muzičke. Sastaju se tako što neko smisli neku aktivnost, postavi to na oglasnu ploču i ljudi dođu. Nemaju organizovanu centralnu studentsku organizaciju, a kako sam vidjela, i ne treba im. Sva stručna predavanja, na kojoj se predstavljaju arhitekti različitih kalibara su u organizaciji ljudi koji su plaćeni za to. Administracija razmatra i kritike studenata, velikih i malih grupa, čak i ako iza njih ne stoji neka studentska organizacija.

Ajdin: Postoje mnoge vannastavne aktivnosti koje sam fakultet organizuje. Fakultet je inicijator školskog arhitektonskog časopisa i pruža studentima mogućnost direktnog učešća gdje se može čak otvoriti i mogućnost radnog mjesta i manje zarade za studente. Organizuju se mnogobrojni skupovi, zabave, konferencije od strane fakulteta. Organizuju se manji nagradni konkursi u okviru fakulteta kao takmičenje između studenata. Također je jako pozitivno to što su različite studentske organizacije sa drugih fakulteta dobro uvezane, tako da organizovanje nekog većeg eventa teče mnogo lakše. Radi se na organizaciji sajmova gdje brojne arhitektonske firme predstavljaju svoj rad i nude studentima mogućnost prakse ili stalnog zapošljavanja pred kraj studija.

Edin: Na ITC-u postoji isključivo studentska asocijacija koja se bavi nastavnim planom i procesom i njegovim poboljšanjem. Kad su u pitanju vannastavne aktivnosti one se baziraju na upoznavanju različitih kultura, tako da se organizuju večeri određene države ili regije na kojima se prezentuju iste.

Tristotrojka: Koje vannastavne aktivnosti si zapazio/la na svom novom fakultetu, a koje se razlikuju od onih u Sarajevu? Postoji li neka studentska inicijativa ili organizacija koja djeluje na fakultetu?

Ilma: Poznanstva i novi jezik. Odlično je testirati vlastite sposobnosti snalaženja i svoje i tuđe granice (ne)tolerancije. S aspekta struke, naučila sam se promišljenijem pristupu arhitekturi i urbanizmu i da nije najvažnije da se samo sve iscrta, već i da dobro razmislimo o svemu i da svoje ideje znamo jednostavno i logično predstaviti. Ako ni zbog čega drugog, onda da bih znala prijateljima i porodici objasniti šta ja zapravo radim sve ove godine.

Ajdin: Ne znam mogu li izdvojiti jednu najvažniju stvar iz svega ali zasigurno da sveukupno iskustvo koje sam stekao studiranjem na Lund Univerzitetu igra značajnu ulogu za moj profesionalni razvoj. Mogu slobodno reći (iako je i meni zvučalo smiješno kada bih čitao ovakve komentare od studenata u različitim člancima širom svijeta) da je ovo iskustvo „isklesalo“ moju viziju o arhitekturi i po mnogo čemu uticalo na razvoj mog karaktera.

Edin: Pored upoznavanja novih ljudi i kultura, prednost se ogleda u upoznavanju sa novim pristupom urbanizmu, drugačijem edukativnom sistemu, ali naravno i zabavi koja je prisutna sve vrijeme.

Tristotrojka: Šta je za tebe najbolja stvar koju si dobio/la odlaskom na drugi fakultet?

Ilma: U konačnici, važno je reći da je finansiranje škole/fakulteta važno, ali ne toliko važno koliko njegovo osoblje. Škola u kojoj sam boravila slovi u Parizu za siromašnu školu. Ok, učionice i mobilijar nisu baš najnoviji, ali je stolarija zadovoljavajuća. Projektori nisu prestrašni, ali se na informatičkim predmetima koristi iMac. Putovanja su djelimično finansirana od strane škole. Uprava, apliciranjem na različite fondove, konstantno pokušava da učini svoju školu konkurentnijom, da bi doveli više erasmus studenata, da bi oni ostavili svoj novac upravo tu.

Zato je važno da svi rade svoj posao u najboljoj namjeri i predano te da administracija zna da će se studenti pobuniti ako nepotrebno troše njihovu školarinu.

Edin: Smatram da je najbitnije to da se nastavno osoblje više posveti studentima i da im češće budu na raspolaganju van same nastave.

Tristotrojka: Ako postoje neke prednosti novog u odnosu na stari fakultet koje nisu obuhvaćene prethodnim pitanjima, a primjenjive su u Sarajevu, navedi ih.

Ilma Begičević, Pariz Ajdin Polić, Lund Edin Sarić, Enschede 73 broj 2, maj 2014.

Studentski radovi Arhitektonski fakultet Sarajevo

Idejno rješenje enterijera Green Design Centra

Semestralni zadatak iz predmeta Enterijeri i dizajn 3, prva godina master studija, 2013. godina U datih 430 m2, pored ostava i tehničkih prostorija, trebalo je smjestiti prostor informacionog centra, biblioteku i meeting lounge, kafeteriju i multifunkcionalni prostor, salu za sastanke i silence lounge.

Od preko 40 idejnih rješenja, najbolje radove je izabrao ocjenjivački žiri kojeg su činili prof. dr Erdin Salihović i Va dr Nermina Zagora sa Arhitektonskog fakulteta u Sarajevu, prof. dr Elma Durmišević i Jasmina Koluh, dia ispred Green Design Fondacije, te Elma Rahmanović, dia i Narcisa Bašić-Gaković, dia ispred Centra Format. Green Design Fondacija i Centar Format nagradili su studente novčanim iznosima, a u kompaniji Inside by Ećo su izvedeni prototipovi nagrađenog namještaja, koji su izloženi na Green Design Festivalu.

Prva nagrada za enterijersko rješenje: Ena Hadžić i Aida Botonjić

Osmisliti novi enterijer u već nekad korištenom prostoru zahtijevao je dozu memorije prostora kao i reciklaže i reupotrebe elemenata. Tako se kroz analizu postojećeg stanja prostora i zahtjevne tlocrtne dispozicije u obliku slova U, ventilaciona cijev u stropu pokazala kao zanimljiv vizuelni elemenat. To je jedina postojeća struktura koja se proteže duž čitavog prostora i ima potencijal da predstavlja poveznicu svih planiranih prostorija. Ove instalacije redizajnirane mogu da daju novi identitet prostoru a ujedno i da se koriste kao

s

74 broj 2, maj 2014.

centralna rasvjeta. Kao odgovor na ventilacionu cijev u stropu, u podu se kao u ogledalu javlja hodna linija žute boje duž koje se nižu različiti sadržaji centra. Ideja prostora je da se izostave vizuelne prepreke, te da je posjetilac od ulazne partije vođen žutom hodnom linijom. Funkcionalnost i transformabilnost prostora omogućava namještaj koji se transformiše iz pojedinačnih stolica u tribine, stolove, sećije i barske stolice, kao i nepostojanje fiksnih pregrada. Multifunkcionalna sala kao glavni sadržaj centra je prostor koji je obogaćen specijalnim mobilijarom

za sjedenje, projektovanim isključivo za njega, a to su stolice koje se nalaze unutar podne obloge, i imaju mogućnost horizontalnog i vertikalnog podešavanja. Prostor je pogodan za različite vidove izložbi, kao sala za projekcije te u potpunosti odražava svoju multifunkcionalnost. Silence lounge se nalazi u stepenišnom prostoru, pri čemu je posjetilac izolovan od ostalih sadržaja. Žuta boja je odabrana kao boja Sunca, boja njegove energije, te kao takva daje jasan vizuelni identitet ovom konceptu.

Druga nagrada za enterijersko rješenje: Ena Kasumović i Dejana Maroš Nosioc koncepta uređenja enterijera je namještaj inspiriran idejom beskonačnosti i cikličnosti svih prirodnih procesa. Sam ekološki prihvatljivi proces reciklaže utemeljen je na kruženju materijala kroz različite frome i oblike, naročito onih koji nisu biološki razgradivi. U minimalistički opremljenom enterijeru, ergonomski dizajniran namještaj predstavlja neprekinutu izlomljenu liniju koja se imaginarno nastavlja na vertikalne i horizontalne elemente u prostoru (zidovi, podovi, stropovi).

Ideja linije, kao oblika koji najlakše dočarava beskonačnost proteže se i u tretmanu zidnih i podnih površina. Centralnu ulogu u tom tretmanu tako predstavlja imitacija stabla, točnije stabala bambusa koji svojom visinom i vitkoćom

u gustim šumama ostavljaju dojam beskrajnosti.

Cilj je ostvaren kreiranjem malih niša na zidnoj plohi. Prostor Green Design Centra osmišljen je kao jedinstven prostor, bez fiksnih pregrada koje striktno razgraničavaju prostor na onaj posebne namjene. Ipak, u osnovi i elevaciji jasno dolaze do izražaja namjene određenih dijelova prostora koje se međusobno prožimaju. Tako je unutar Centra zamišljen prostor biblioteke, radionice, dvorane za sastanke kao i lounge prostor. Mobilijar je prenosiv radi naglašene fleksibilnosti prostora.

Pored prenosivog namještaja, biblioteka koju čine polimer kutije na čeličnim šipkama, predstavlja transformabilan vid mobilijara, obzirom da su moguće razne varijacije postavke kutija, kao i

mobilnost same biblioteke (šipke su postavljene na horizontalne šine). Na ovaj način, prostor Centra je postao potpuno manipulativan prostor. Prostor silent space-a zamišljen je kao prostor s minimalnim nivoom buke, gdje se, u svakodnevnoj urbanoj „džungli“ čovjek opušta, meditira, koncentrira.

Ovaj prostor opremljen je udobnim mobilijarom (za poluležeći položaj) i raznovrsnim gadgetima (npr. slušalice s meditativnom glazbom). S obzirom da se unutar koncepta ne javljau fiksne pregrade niti denivelacije, prostor silent space-a ukomponiran je unutar prostora biblioteke (najtiši dio prostora), s druge strane nesmetane, centralne hodne linije, djelomično uvučen u niše, čime su ove intervencije na zidnim plohama, uz simboličku ispunile i funkcionalnu ulogu.

Treća nagrada za enterijersko rješenje: Dea Dudić i Haris Bulić Podjelom na tri prostorne cjeline, koje se nižu jedna za drugom i povezane su jednom hodnom linijom, postiže se jednostavna organizacija sadržaja. Svaka cjelina sadrži po dvije komplementarne funkcije.

Informacioni centar i meeting lounge predstavljaju prvi sadržaj na ulazu u prostor. Iz ovog prostora za sastanke i formalno druženje, bez fizičkih barijera se prelazi u veći otvoreni prostor kafeterije, nakon čega slijedi radna zona. Centralni dio prostora je odvojen transparentnim pomičnim pregradama a namijenjen je za čitanje i individualni rad. Treća prostorna cjelina se sastoji od multifunkcionalnog

otvorenog prostora za grupni rad i manjeg dijela za sastanke, odvojenim staklenom stijenom. Funkcija prostora, tlocrtna simetrija, sukob ortogonalnih i kosih površina, istaknute grede i pravougaoni oblici na fasadi, shvatanje geometrije i boje kao bitnog uticaja na raspoloženje korisnika, doveli su do traženja inspiracije u djelima Pieta Mondriana i Thea van Doesburga, čiji se uticaji suptilno odražavaju u enterijeru a posebno na pojedinim detaljima kao što su kuhinjski elementi i M stolica.

Prostor karakteriše otvorenost i adaptabilnost, što je postignuto minimalnim brojem pregrada

i tretmanom bojom ali i jednostavnim dizajnom mobilijara. Čitav prostor objedinjuje korištenje ahromatskih boja za obradu površina i mobilijara, a vizuelni akcent za svaku od prostornih cjelina daju detalji u različitim toplim bojama. U prvoj prostornoj cjelini se učestalost crvenih detalja povećava prema žarištu društvenih kontakata, a zaobljeni detalji se prilaskom radnoj zoni diskretno pretvaraju u pravilne i oštre ivice. Žuti i narandžasti detalji pozitivno doprinose radnoj atmosferi i stvaraju stimulativne vizuelne akcente, a pravilne forme sugerišu preciznost i disciplinu.

75 broj 2, maj 2014.

s

Prva nagrada za dizajn Dea Dudić i Haris Bulić Cube Cube je nastao kao odgovor na potrebu da se napravi kompaktan mobilijar predviđen za kafeteriju ali sa različitim mogućnostima upotrebe. Cilj je bio dizajnirati skup elemenata koji bi omogućio konvencionalno rješenje za sjedenje kao kod većine lokala, ali da prilikom nekorištenja ima skulpturalne karakteristike, ne otkrivajući svoju namjenu na prvi pogled.

Sto i četiri sjedišta zajedno čine jednu cjelinu bez vertikalnih akcenata koja, zbog sakrivenih nožica izgleda kao da lebdi, dok dizajn sjedišta pruža više načina grupisanja, čime se postižu zaobljene ili oštre forme te grupe elemenata. Osnovne karakteristike ove cjeline su jednostavnost, simetrija i kontrast između pojedinih dijelova namještaja. Kontrast se ogleda u upotrebi punih i praznih površina, materijalizaciji, teksturi i boji tvrdih i mekanih dijelova, a jednostavnost u kubičnoj formi, kako pojedinačnih elemenata, tako i čitavog sklopa.

s

76 broj 2, maj 2014.

Druga nagrada za dizajn Lejla Kahrović i Tarik Begović L.T.M. stolica Transformabilna i multifunkcionalna L.T.M. stolica se može koristiti kao elemenat za sjedenje, salonski sto, ili kao sklopljeni elemenat u funkciji poda. Kao takva pruža kreativnost prilikom korištenja i formiranja prostora u zavisnosti od potreba.

Mehanizam sklapanja i rasklapanja: preklopljena tri elementa - tri ploče (prva ploča predstavlja naslon, druga ploča sjedište, dok treća ploča predstavlja podlogu u koju se uklopi konstrukcija stolice zajedno sa pločama). Također postoji mogućnost pomijeranja stolice iz ležišta i formiranja prostora za radionice, konferencije, projekcije ili praznog prostora kao plesnog podija.

Treća nagrada za dizajn Lejla Junuzović i Nađa Ibrahimagić Origami table Dizajn radnog stola inspirisan je drevnom japanskom vještinom kreiranja modela od papira. Primarni faktori koji su uticali na dizajniranje stola su njegova multifunkcionalnost, dakle višestruka upotrebljivost za različite namjene, ekonomičnost materijala, minimalistički dizajn. Ideja origamija je lako prepoznatljiva s obzirom na transformabilnost stola. Dizajnirani sto, samim time, ima višestruku upotrebu. Dimenzioniran je tako da se može koristiti kao individualni komad namještaja koji je predviđen kao radni sto za 6 osoba, ili kao 3 odvojena radna stola. Vrlo je atraktivna mogućnost eksperimentisanja i kombinovanja ova 3 komada namještaja.

Izrađeni su od MDF ploča, čisto bijele boje.

Treća nagrada za dizajn Edita Čaušević i Edin Derviši Fleksibilnost, funkcionalnost i jednostavan dizajn su osnovne karakteristike linije namještaja za SGDC, osmišljenog u vidu modularnih elemenata koji se u skladu sa potrebama, idejama, dešavanjima, prilagođavaju različitim situacijama. Jedan sistem se sastoji od više elemenata koji se izvlačenjem stavljaju na raspolaganje korisnicima prostora.

77 broj 2, maj 2014.

s

Nagrada za originalnost i aspekte primjene principa green designa: Katarina Bošnjak i Omar Kapetanović

Prva nagrada za originalnost prezentacije koncepta: Soraja Ćehić i Nedjeljka Dibrani

Druga nagrada za originalnost prezentacije koncepta: Edita Čaušević i Edin Derviši

Treća nagrada za originalnost prezentacije koncepta: Ena Kukić i Dinko Jelečević

s

78 broj 2, maj 2014.

Studentski radovi Arhitektonski fakultet na Internacionalnom Univerzitetu u Sarajevu Autori: Senad Alibegović, Džana Ajanović i Srna Tulić

SI stolica

SI stolica je nastala kao finalni rad u sedmom semestru na predmetu Digitalna arhitektura i fabrikacije kao urbana intervencija na jednom od mnogih dvorišta u sklopu starih austrougarskih građevina u Sarajevu.

Projekt nastoji da reinterpretira standardni urbani mobilijar i postavi nove standarde u dizajnu namještaja. U isto vrijeme, cilj je motivirati ljude da koriste unikatne predmete sa kvalitetnom pričom koja stoji iza toga.

Stolica zapravo predstavlja malu „intervenciju“ koja može biti prilagođena na bilo koji otvoreni prostor, posebice onaj koji je vrlo popularan i u masovnoj upotrebi, ali eventualno u lošim okolnostima i bez posebne dizajnerske filozofije. Zbog svoje glatke linije, vrlo lako se uklapa i u unutrašnje prostore.

Vodeći se tom filozofijom, stolica se može uklopiti u gotovo svakom okruženju, bez ometanja izvornog ambijenta. Po svojoj morfologiji, vrlo je organska, te je osmišljena kao dio samog zida, vizualno nastajući iz istog i završavajući u podu. Filozofija same stolice je pomicanje granica od dosadnog urbanog života, ka efektu iznenađenja i vizualnog zadovoljstva, kombinujući to sa savršenom linijom i udobnim sjedenjem.

Zbog ograničenih sredstava i skupih materijala, danas je vrlo teško imati dizajnerski komad namještaja. Zašto onda ne napraviti svoj vlastiti. Stolica je izrađena na jednostavan način, tako da istu svako može sastaviti vrlo jednostavno. Izvorno je urađena od 19 drvenih rebara, bez vezivnih materijala, samim ukrštavanjem, a može se fabricirati i od plastike, metala itd.

Međutim, glavna ideja je koristiti digitalne metode proizvodnje i maksimalno reciklirati materijale. U našem slučaju, upotrijebili smo stare drvene ploče koje su nekada bile dio kazališne scenografije, tako da stolica u konačnici komunicira i na više jezika nego ikad: estetski, povijesni, arhitektonski, umjetnički i urbanistički.

SI stolica, foto: Mario Đonlić

79 broj 2, maj 2014.

s

Studentski radovi Arhitektonsko-građevinsko-geodetski fakultet u Banjaluci Autor: Jelena Radovanac, četvrta godina studija

Tijelo u prostoru Prostori su nastali kao lični i individualni odgovor na temu Arhitektonska manipulacija prirodom u sklopu nastavnog zadatka na predmetu Arhitektura unutrašnjih prostora 2.

Kao inspiracija poslužila je lokacija Gornjeg Šehera, nekada poznata kao centar današnje Banjaluke, a danas po svojim banjama i izvorištima tople vode koji se nalaze čak i u okviru objekata za stanovanje.

Početak nalazimo u kući koja u našoj tradicionalnoj arhitekturi predstavlja organsku formu nastalu pod uticajem prirode u kontekstu prošlog, a u funkciji budućeg, posmatrana kao smišljena fuzija prirode i artefakta. Banje u sklopu jednoporodničnih objekata su kaptirani dio prirode na kojima se gradi novi život. Na ilustracijama je prikazan dom kao pećina oblikovana kolektivnom psihom pojedinaca, špilja sa izvorištem tople vode, gdje priroda i prirodno ulazi u domen domestikalnosti, dizajnersko imitira prirodno, jedno etapno prelazi u drugo, sa fluidnom granicom između (Adiantum Capillus Veneris L. i dizajnerska rasvjetna tijela). Ona je ne samo mjesto emocija, doživljaja i sjećanja nego i mjesto meditacije.

Tijelo je instrument pomoću kojeg doživljavamo prostor. Koža, kao najveći organ našeg tijela ima svojstvo receptora spoljnih nadražaja (osjećaj toplog - hladnog, jeze, boli, ugodnosti, hrapavog - fino obrađenog materijala).

Pored nje tu su još neki organi koji nam omogućavaju poimanje prostora, njegovog kvaliteta, dimenzija i sadržaja. Čula nas prenose u sferu doživljajnog i kognitivnog, a kasnije utiču i na bihevioralni dio ljudske jedinke.

Tijelo se prepušta doživljajima oko njega, oslobađa se fizičkih i moralnih stega do tog stepena da gubi svoja fizička obilježja, blijedi do nivoa kada egzistencija prestaje, a ostaje samo prostor i misao.

s

80 broj 2, maj 2014.

Nagrada The RIBA President’s Medals Student Awards, koju dodjeljuje Kraljevski institut britanskih arhitekata – RIBA, smatra se najprestižnijom svjetskom nagradom za arhitektonsko obrazovanje.

Prvi put je dodijeljena 1836. godine za esej o arhitekturi, a od 1855. godine se počela dodjeljivati i nagrada za najbolji projekat studenata završne godine arhitekture. Od samog početka, svrha nagrade je da se evaluira i promoviše izuzetnost tokom studija arhitekture kao i da nagradi talenat i ohrabri raspravu o arhitekturi širom svijeta. Svake godine RIBA poziva oko 300 fakulteta arhitekture iz 65 zemalja da nominuju najbolje projekte i disertacije svojih studenata. Predsjednik RIBA instituta proglašava dobitnike i uručuje nagrade svakog decembra na završnoj godišnjoj ceremoniji, koja se održava u sjedištu RIBA instituta u Londonu.

U ovogodišnju selekciju uvršten je i rad Nastasje Mitrović, studentice Arhitektonskog fakulteta u Beogradu.

Dvostruki Beskraj – Istezanje Studentski radovi Arhitektonski fakultet u Beogradu

Ime kursa: M9 master projekat (2013.), Threshod of the dream - Philharmonic - natural core of Belgrade (Prag sna - filharmonija - prirodno jezgro Beograda) Student: Nastasja Mitrović

Prostorni okvir je staro jezgro grada, 125 metara visoka litica, smeštena na samom ušću Reke Save u Dunav, na čijem se vrhu nalazi Beogradska tvrđava i Park Kalemegdan.

Ovo zemljano uzvišenje posmatrano je kao nezavisna celina, tretirana u celom svom volumenu za utiskivanje programa Filharmonije, pri čemu se slojevi istorije i prirodnosti parka koriste kao ambijentalni okvir. Ostaci tvrđava, izbušene šupljine Filharmonije i priroda se preklapaju u procesima istezanja i pretapanja jednog dela u drugi i na taj način se međusobne razdelne linije brišu i stvara se neprekinut prostorni kontinuum.

Double Infinity - Stretch

The conclusions of the investigations which were carried out in a visual essay are used as the basis for the development of the design methods as well as the formal framework for the theoretical interpretation of the themes. The title of the composition by Ljubica Maric: The Threshold of a Dream, cantata for three soloist and chamber orchestra from 1961. represents a basis for a setting of the thesis. Double infinity as the main concept researched in this thesis is spatially interpreted as dematerialization of existing spatial structures of Belgrade fortresses through time on one hand and burying the program of the Philharmonic and the concert hall deep underground on the other hand.

Stretching is used as a mechanism for pixellation (smearing) of boundary line, that is, gradient formation on the line at infinity, and it opens up a possibility to define the amount of inter-spaces.

Transposed into an architectural method, this system represents a rejection of relationships based on division, the difference between the outside and the inside, in order to create the possibility

for infinity.

The spatial framework is the old city core, a 125-meter-high cliff with Belgrade Fortress and Park Kalemegdan above, located at the junction of the River Sava and the Danube. The mound is treated as an independent entity used in it’s entire volume for imprinting the program of the Philharmonic where historical layers and natural parkland are used as atmospheric framework. The remains of the fortresses, drilled cavities of the Philharmonic and nature are mixed in one continuum in which the dividing lines disappear by use of stretching and by drowning one part in another.

The uncertainty between boundaries, thus created, gives rise to the potential for multiplicity, for diversity of stretching and contracting. Erasing boundaries between the two elements, the outside and the inside, full and empty, results in an uninterrupted continuum of the relationship between the natural and the created, landscape that is whole, even, homogeneous and, in its search, infinite. An architecture of multiplicity appears where everything is interpreted and redefined, but of which we never see entirety.

81 broj 2, maj 2014.

s

Studentski radovi Arhitektonski fakultet Podgorica Student: Nadja Radulović

Muzej budućnosti „U muzeju budućnosti, tehnologija bi trebala da bude impresivna i nenametljiva.

Ili, trebala bi da bude neodoljiva, u lice, neosporna.“ Muzej savremene umjetnosti je svoj razvoj ideje bazirao na pogodnostima koje svojom lokacijom već posjeduje – blizina centra, dobra osunčanost, različite vizure, blizina drugih objekata posvećenih umjetnosti.

Zatim se koncept razvijao u skladu sa željom da se posjetioc u muzeju animira za prolazak kroz sve prostore unutar njega, a mogućnost za to nudila je trodimenzinalna cirkulacija kroz objekat uz pomoć rampi. Unutrašnje kružno kretanje počinje rampom koja je konzolno uklještena u prvi dio objekta i nastavlja se prostornim mostovima kroz ostala dva.

Mostovi, osim što su prostori za prelazak iz jednog u drugi prostor, takođe su i prostori za odmor sa izuzetnim vizurama na rijeku i grad.

Međuprostor između grada i muzeja stvara se transparentnom opnom koja obmotava tri objekta muzeja i priprema posjetioca na namjenu muzeja. Upravo zbog namjene, prostori unutar njega su jednostavni, čisti i pregledni, a dramatizacija se postigla formom koja je opet smirena materijalizacijom čime se htjela postići upadljivost, a prilagodljivost ovog objekta okolini pa je ovaj muzej anti-tradicionalan i anti-pretenciozan u isto vrijeme. Sama koncepcija je oslonjena na tri termina: energija, pokret i odnosi.

s

82 broj 2, maj 2014.

Studentski radovi University of Politecnico di Milano Student: Andrej Mišić

Triennale Museum/Izložbeni prostor Takozvana „krivina“ Triennale dizajn Muzeja u Milanu ugostila je seriju izložbenih prostora, posvećenih ikonama italijanskog dizajna XX veka, pod vođstvom arhitekte i profesora Nicolin Pierluigi-a. Zadatak svakog od studenata bio je odabrati određenog umetnika/ dizajnera/arhitektu, koji će biti vodilja koncepta čitavog projekta. Analizirajući dela odabranog autora, cilj je bio projektovati izložbu „Omaž autoru“, po uzoru na trenutnu postavku italijanskog dizajna. Koristeći instrumente svog protagoniste, inspirišući se njegovom filozofijom, stvaralaštvom i poimanjem sredine, ali u isto vreme pobeći od suvoparnog prenošenja i kopiranja, zadatak koji je profesor Nicolin postavio studentima bio je kreirati novu viziju enterijera.

Fin/estra?

Projekat „Fin/estra?“ („Prozor?“) bavi se pitanjem ambivalentnosti, transformacijom prozora kao bitnog elementa u prostoru, uloge eksterijera u samom enterijeru, kao i njihovoj neizbežnoj povezanosti. Uzevši Zollverein school of Management - projekat

arhitektonskog studija SANAA iz Tokija, kao glavni riferiment, cilj projekta je bio projektovati izložbu u muzeju dizajna „Triennale“ u Milanu. Prozor, element koji podjednako korespondira kako sa enterijerom, tako i sa eksterijerom, postavljen je u centar diskusije.

Prozor ili slika, pitanje je kojim se možemo svakodnevno baviti. Prozor možemo posmatrati kao vid dinamične slike, scene koja se menja zavisno od doba, dana, sata, trenutka. Doživevši „Zollverein School Of Management“ kao modernu galeriju ili „room of curiosity“, kroz postavku izložbe, prikazan je proces transformacije prozora u sliku.

Inspiraciju koncept nalazi takođe i u delima Gullio Paullini-a, Luca Ghirri-a, Henry Matiss-a.

Prilikom ulaska u prostor primećujemo plavi zid sa desne strane. Pažnju nam pritom privlače kvadratni otvori u donjem levom uglu prostorije. Oni su osvetljeni na dva načina, belo i četiri boje (plava, zelena, braon, žuta), odabrane iz eksterijera.

Posmatramo ih kao prozore iz „Zollverein

School Of Management“, ali nam isto tako i boje pojačavaju percepciju slike. Centralni kvadrat je postavljen u sam ugao, sa ciljem da ga vizuelno ukloni. Desni zid sadrži otiske, blago iscrtane ramove, koji prelaze u trodimenzionalni ram. Njih percipiramo kao jasni ram slike, međutim nedostatak slikanog platna i prethodno iskustvo kvadratnih otvora ostavlja utisak prozora. U prostoru se nalaze metalne stolice nalik javnim stolicama iz parkova Pariza, koje takođe doprinose povezanosti eksterijera i enterijera. One se mogu slobodno pomerati u prostoru.

Isprativši transformaciju od otiska do realnog rama, nailazimo na viseći beli ram, koji sa određene tačke uokviruje apstraktni pejzaž na zidu. Predeo je uzet iz pogleda sa prozora Vile Malaparte na Kapriju, kao jednog od bitnih primera poimanja uloge prozora kao rama koji uokviruje segment spoljašnjosti. Gledajući uokvireni pejzaž, naglašava se osećaj prisustva u enterijeru i psihološko, simbolično izlaženje, završavanje rute kroz ram slike, nakon čega posetilac i fizički napušta prostor.

83 broj 2, maj 2014.

s

Studentski radovi Arhitektonski fakultet Zagreb

Zavrtiti zavrtnicu Autori projekta: Tamara Hladki, Ivona Ivanek, Ivona Krnjaić Gradski predio Zavrtnica proteklih desetak godina doživljava intenzivnu transformaciju - nekadašnja industrijska zona postaje novi city. Zadatak je bio istražiti potencijale posljednje velike neizgrađene čestice, omeđene stambeno-poslovnim zgradama na istoku, prugom na sjeveru, Radničkom cestom na jugu te bivšim sklopom Plinare na zapadu.

Koncept se temelji na stvaranju žarišta s različitim temama (prilagođenim različitim generacijama) koja bi ujedno aktivirala i okolni prostor. Žarišta su oblikovana na način da nisu samo prolazi, nego i točke zadržavanja. Takva ideja proteže se i unutar zgrade, te i unutar volumena nastaju zajednički prostori - prostori za interakciju stanara. Struktura zgrade proizlazi iz teme ispreplitanja zajedničkih i privatnih prostora, te propitivanja granice između privatnog, poluprivatnog i javnog.

s

84 broj 2, maj 2014.

Studentski radovi Fakultet građevinarstva, arhitekture i geodezije u Splitu

Revitalizacija Dračevice Diplomski rad - Zorana Šimunović Diplomski rad preispituje razvojne potencijale malog mjesta u središtu otoka Brača. Iako jedno od najmanjih ruralnih naselja na otoku, Dračevica čuva vrijedne elemente kulturnog i prirodnog nasljeđa. Iz analize povijesnih činjenica i suvremenih spoznaja o zaštiti kulturne i prirodne baštine, proizašli su prijedlozi valorizacije i revitalizacije vrijednih točaka u prostoru Dračevice, što je važno za njezin identitet i što bi direktno ili indirektno bilo u funkciji svekolikog gospodarskog napretka naselja pa i šire.

Dračevica svojim postojećim ruralnim tkivom, zanimljivom konfiguracijom terena te napuštenim i neiskorištenim prostornim potencijalima ima dobru podlogu za uspješnu revitalizaciju. Urbanistički gledano, naselje se gotovo radijalno širi od središta – pjace. Logično je da će se najveća koncentracija aktivnosti, događaja i ljudi okupljati na centralnom trgu i zbog toga se taj prostor oslobađa kolnog prometa. S druge strane, smještaj kolnih prilaza i parkinga na novom rubnom perimetru, stvara temelje za buduće scenarije radijalnog širenja naselja.

Prvi korak prema revitalizaciji bila bi turistička ponuda smještaja u tipičnim kamenim kućama – obnovljenim potleušicama. S druge strane, Dračevica je, sa svojom okolicom, prepuna vrijednih povijesnih spomenika, te kao takva može postati nova zanimljiva točka na turističkoj karti otoka Brača. Na taj bi se način pokrenulo očuvanje gotovo zaboravljene kulturne baštine. Novi sloj, koji bi zaokružio čitavu priču, bili bi elementi zabave, sporta i kulture, prema tradicijskoj seoskoj praksi (folklor, balote, fešte…), a ostvario bi se putem reanimiranja prostornih elemenata Dračevice, kao jedinstvene i prepoznatljive mozaične destinacije: centralnog trga s okolnim objektima (društveni dom i folklorni centar) i stare vjetrenjače na brdu Glavica (vidikovac, restoran). Objekti se obnavljaju na način da se unutar postojećeg kamenog masivnog okvira ubacuje nova struktura. Osim što njezina forma definira “prazan prostor” (charged void), aktivnosti, kretanje i korištenje unutar sebe, služi i kao izolacija koju izvorni zidovi nemaju.

Nova ispuna je drvena struktura. Zašto drvo?

Prvenstveno, podsjeća na izvorne dalmatinske elemente interijera: stare drvene podove, masivni drveni namještaj, drvene škure… Drvo diše i ono je difuzno što znači da je propusno u oba smjera, stoga je prostor, koji je obložen drvom, zdrav, kisikom pun i prirodno vlažan. Temperatura drvenih elemenata u unutrašnjosti uvijek je jednaka temperaturi zraka u tim prostorijama, a to svojstvo drveta kao građevnog materijala stvara u nama osjećaj topline. Osim toga, drvo je jeftin i ekonomičan materijal, lako se transportira i jednostavno obrađuje.

85 broj 2, maj 2014.

s

Fakultet tehničkih nauka Novi Sad Departman za arhitekturu i urbanizam

PANORAMA42 Projekat je nagrađen na javnom studentskom anketnom konkursu za idejno arhitektonsko-urbanističko rješenje visokog objekta kojeg je raspisao Organizacioni Tim Četvrte međunarodne konferencije BLOK 2012.

Autori: David Aksamit, Đorđe Svitlica, Žarko Stanić, Luka Radaković Program nebodera je odgovor na činjenicu da je najveći broj nebodera u Beogradu u privatnom vlasništvu. Ovim programom mi javne sadržaje stavljamo na prvo mesto, iznad poslovanja i na taj način otvaramo vizuru grada.

Oblikovanje tornja je proizašlo kao odgovor na uticaje lokacije, prvenstveno: pravac dominantnog vetra, insolacije i orjentacije u odnosu na lokalno urbano tkivo. Bitna stavka pri oblikovanju je bila da se umanji uticaj vetra na segmente objekta gde je to bilo nepovoljno, a maksimiziraju na segmentima gde je to potrebno, tj. na delu gde se nalazi vazdušna turbina.

Konstrukcija objekta se sastoji iz AB jezgra i skeletne čelične konstrukcije na unutrašnjoj opni fasade, dok su za međuspratnu konstrukciju korišćeni rešetkasti nosači. Objekat ima duplu transparentnu fasadu, na spoljašnjoj se nalaze automatizovani brisoleji koji zajedno sa vazdušnim međuprostorom opni redukuju zagrevanje objekta i samim tim smanjuju potrošnju energije.

Najveći potrošač energije kod komercijalnih objekata jeste veštačko osvetljenje (do 26%) pa je pored uticaja vetra, insolacija odigrala veliku ulogu u oblikovanju. Zbog lošeg sastava tla i uslova da se objekat temelji na šipovima, implementirali smo energetske stubove koji koriste geotermalnu energiju za regulisanje temperature u objektu. Energetski stubovi obezbeđuju do 70 % energije za zagrevanje i hlađenje objekta. Energija vetra je iskorišćenja postavljanjem masivne turbine na adekvatnu visinu i podređivanjem geometrije sekundarne fasade u svrhu stvaranja efekta levka koji pojačava intezitet vetra i do 250%. Ove brzine vetra bi mogle da proizvedu i do 20 % električne energije potrebne za objekat.

s

86 broj 2, maj 2014.

Akupunktura grada Projekt City Acupuncture – Akupunktura grada ima za cilj kroz niz malih i preciznih intervencija u gradskim četvrtima poboljšati kvalitetu urbanog života, povećati socijalnu koheziju lokalne zajednice i ojačati identitet četvrti.

Projekt se razvio unutar Sekcije mladih Društva arhitekata Zagreba (DAZ), na volonterskoj bazi.

Prijavljen je na program EU-a Culture 2007-2013 s namjerom da se proširi na regionalnoj razini te su mladi daz-ovci pronašli partnere u regiji i projekt se u obliku petodnevne interdisciplinarne radionice proveo kroz dvije godine (od lipnja 2012. do svibnja 2014.) u pet gradova: Skopje, Beograd, Zagreb, Sarajevo i Split.

Za temu radionice u Splitu odabran je kotar Varoš kao jedna od najznamenitijih povijesnih splitskih četvrti karakterizirana kao vrlo kompleksan prostor - labirint u kojem se isprepleću privatni i rijetki javni prostori. Na splitskoj radionici kroz tjedan dana u organizaciji Društva arhitekata Splita, pod pokroviteljstvom Grada i uz podršku kotara Varoš, sudjelovalo je četrdesetak mladih arhitekata, povjesničara umjetnosti, dizajnera i studenata, uz vodstvo iskusnih mentora. Podijeljeni u pet grupa s mentorima su osmislili šesnaest intervencija u javnim prostorima kotara Varoš, od kojih je stručni žiri sastavljen od stručnjaka i predstavnika Grada izabrao pet ponajboljih (Smojin teatar, Sidić, Diss the piss, česma plus, Balun ideja) koji kreću u daljnju razradu i konačno - realizaciju.

Više o projektu i radionicama: www.cityacupuncture.org

Sidić GRUPA: Kate & Iznenadne Oaze MENTORI: Daša Spasojević, Emir Kapetanović SUDIONICI: Ana Burić, Domagoj Bolanča, Katarina Bošnjak, Marija Petrovska, Andrea Pavlović, Iva Kolak Lokacija: Prostor bivšeg parka koji se nalazi u Kamenitoj ulici danas se koristi kao parking.

Kao lokacija za intervenciju odabran je zidić na granici parcele dug 15 m i širok 90 cm.

Problem: Stanari okolnih zgrada nekoć su ovaj prostor koristili kao mjesto susreta i druženja. Zbog problema oko vlasništva nad parcelom, prostor se počeo koristiti za potrebe parkiranja, te su stanari izgubili svoj javni prostor.

Ideja: Vratiti izgubljenu funkciju prostoru.

Zbog nemogućnosti djelovanja u granicama bivšeg parka kao i na prostoru ulice, odlučili smo intrevenirati na samoj granici tih dvaju prostora.

Rješenje: Projekt podrazumijeva dodavanje multifunkcionalnog elementa zidiću koji uokviruje praznu parcelu. Prostor je nekoć bio opremljen improviziranom urbanom opremom i služio je okupljanju susjeda i svakodnevnom druženju. Danas, zbog konflikta oko vlasništva, oprema je uklonjena i prostor se koristi isključivo kao parking. U razgovoru s okolnim stanarima saznali smo da postoji želja i potreba za vraćanjem ovog ili sličnog sadržaja i oživljavanjem starog ambijenta.

Projekt je moguće izvesti u nekoliko faza, jer je svaki dio poseban i može stajati sam za sebe. Njihovom kombinacijom stvaraju se situacije za druženje susjeda, a sastoji se od gradela, radne plohe, prostora za igru, čitanje, ostavljanje novina i slično.

Krajnji cilj je ukazati i ostalim stanovnicima Varoša kako jednostavnim intervencijama mogu poboljšati svoj javni prostor.

87 broj 2, maj 2014.

s

Studentski radovi Akademija likovnih umjetnosti u Sarajevu

Adi Karailo, student pete godine

s

88 broj 2, maj 2014.

89 broj 2, maj 2014.

s

Kamenolom Karara

Zarobljene forme unutar mermera Od paleolitske kulture, struganja kamena o kamen i oslikavanja pećina pa do Mikelanđelovih dela i svih velikih skulptorskih i arhitektonskih dostignuća, ovaj materijal je uvek bio baza.

Kamenolom Karara se nalazi na obali Tirenskog mora, 100 km zapadno od Firence i nalazište je najcenjenijeg mermera na svetu.

Iskopavanja su započeli stari Rimljani, a Gaj Julije Cezar je preko luke Luni prenosio čitave blokove od kojih su izgrađeni mnogi javni objekti u Rimu.

Skulptura David, MIkelanđelo

90 broj 2, maj 2014.

Mikelanđelo i Karara Mikelanđelo Buonaroti je u Kararu prvi put došao u 15. veku kako bi pronašao mermer za skulpturu Pietà, delo koje je 1947. godine naručio francuski kardinal. Ovo remek-delo se i danas nalazi u bazilici Svetog Petra u Vatikanu. Jedna od priča govori kako je Mikelanđelo jedne noći krišom ušao u baziliku i urezao svoj potpis na skulpturi. On je tada imao samo 22 godine i još uvek je malo ko poznavao njegov rad. Pričalo se i da je Pietà bila delo Kristofera Solarija i da je upravo ovo bio razlog urezivanja teksta Angelus Bonarotus Florentinus Faciebat.

Njegov najveći izazov je bila statua Davida.

Dva su umetnika prethodno pokušali da naprave ovo delo, ali nijedan nije uspeo da pronađe odgovarajući mermer. Veliki je bio problem napraviti statuu tri puta višu od prosečne visine čoveka od samo jednog komada kamena. Buonaroti je u tome uspeo odlazeći u Kararu odakle je sam morao pronaći način da spusti veliki

Pietrasanta, Italija. foto: Marija Gavrilović

kameni blok do obale i prenese ga u Rim, a jedan od ovakvih pokušaja ga je umalo koštao života. Mnogi su ga u to vreme poredili sa Leonardom da Vinčijem, znajući da su svi Mikelanđelovi izumi direktno učestvovali u izradi njegovih remek dela. Na ovakvim projektima i humanističkoj misli zasniva se i renesansna ideja o umetniku koji sam biva svoj preduzetnik.

Statua Davida je ostala simbol ideala humanizma, kulturnog pokreta koji se zasniva na ideji o dostojanstvu i individualizmu čoveka, kao i na njegovim ponovnim otkrićem kroz sled i proučavanje antičkih uzora i verovanja, sasvim suprotnih od ideala srednjeg veka.

Umetnik je morao biti dovoljno obrazovan i vešt da uhvati i teoriju i praksu u skladu forme svojih najrazličitijih dela. Marko Vitruvije o ovome govorio još 1400 godina pre nastanka humanizma, a kasnije i Leon Batist Alberti.

Italijanski državnik i de fakto vladar Firence od 1449. do 1492. godine, Lorenco Mediči, bio je pokrovitelj i zaštitnik mnogih umetnika među kojima je i Leonardo da Vinči.

Mikelanđelu je omogućio da se obrazuje sa članovima vladarske porodice za koje je kasnije celog život radio. Jedna od Medičijevih građevina nalazi se u Seraveci, dvadesetak kilometara udaljenoj od Kararae, a od 1999. godine deo ove građevine pripada studiju ARTCO. On sadrži izložbene prostorije, kancelarije, laboratoriju i dom umetnika Nikole Bordoa i Cincije Suh, vlasnika studija koji na ovaj način funkcioniše kao živ organizam.

Mesto boravka velikih vajara Pietrasanta je najlepša turistička destinacija regije, a njena istorija, umetnost, kamenolom, obala, Apenini i toskanski pejzaži čine divan sklad u kome se Italija najlepše gustira i istražuje. Ovo je i mesto stalnog ili pak

privremenog boravka velikih vajara, a među njima su i Fernando Botero, Igor Mitoraj, Goran Čpajak, Pietro Kazela i mnogi drugi.

Postoji nešto lagodno i neobično u ljudima koji žive i rade u ovim mestima. Posvećenost, mir i priče na njihovim licima su drugačiji od umetnika koje pakuje društvo i koji sve svoje potrage vode u spoljnom svetu. Mikrosvet im je najveći autoritet. Iako verujem da i takav život ima svoju distrakciju i pokornost, njegova autentičnost je bila odraz mnogih mojih ideala. Banalno bi bilo pripisati je maloj sredini i predivnoj prirodi, iako verujem da je to hrana koja ih čuva i pomaže im da se lakše izbore sa rasejanošću misli u potrazi za idejom. Zavidela sam im na tome. Zavidela sam im i na predivnoj skromnosti i tišini koje društvo sve glasnije tumači kao slabosti.

Marija Gavrilović, treća godina studija, Accademia di Belle Arti di Brera, Milano

91 broj 2, maj 2014.

Proces akreditacije studijskih programa Arhitektonskog fakulteta u Beogradu po standardima RIBA

RIBA Evropski prostor visokog obrazovanja Integracioni procesi na prostoru Evrope, započeti u drugoj polovini dvadesetog veka, nisu mimoišli arhitektonsku akademsku zajednicu. Izjednačavanje obrazovnih kriterijuma i pravila studiranja na arhitektonskim školama u Evropi podstaknuto je idealom ujedinjenja, zahtevom za povećanje pokretiljivosti nastavnika i studenata, neophodnosti razmene znanja, iskustva i perspektiva, te vrednostima multikulturalnog društva. Brojni međunarodni dokumenti o obrazovanju određuju pravila i procedure arhitektonske edukacije. Na primer, RIBA standardi teže da zadaju okvir i definišu osnovne principe i kriterijume za međusobnu komparaciju i prepoznavanje kvalifikacija stečenih u različitim školama i u okviru različitih nacionalnih obrazovnih sistema. Ali, nisu sve arhitektonske škole sastavni deo ovog integracionog procesa na prostoru Evrope.

Arhitektonska edukacija u kontekstu postsocijalističkih zemalja Politička, društvena i ekonomska previranja pozicionirala su pojedine arhitektonske škole postsocijalističkih evropskih zemalja izvan ili na marginama glavnih tokova u sferi arhitekture i arhitektonske edukacije. Čak i oni fakulteti koji su započeli sa procesom obrazovnih reformi suočili su se problemom ostvarivanja postavljenih ciljeva u stvarnoj praksi.

Na primer, reforma studija arhitekture u okviru Bolonjskog procesa na Arhitektonskom fakultetu Univerziteta u Beogradu ispoljila je niz slabosti, koje se prvenstveno ogledaju u kratkotrajnosti i neproverenosti ostvarenih rezultata. Mada je reformski proces doneo brojne pogodnosti, poput uvođenja novijih nastavnih koncepcija i metodologija, modularni sistem organizacije kurikuluma, bodovanje studentskog učinka (ETCS sistem) i mnogo toga drugog, on ipak nije bio celovit, a time i nedovoljno uspešan u krajnjem ishodu.

Tim povodom, a u cilju zadovoljavanja savremenih potreba društva i struke, Arhitektonski fakultet Univerziteta u Beogradu započeo je sa novim procesom akreditacije.

Arhitektonski fakultet Beograd, foto:Predrag Milovanović

92 broj 2, maj 2014.

Proces akreditacije na Arhitektonskom fakultetu u Beogradu Proces akreditacije studijskih programa koji se trenutno odvija na Arhitektonskom fakultetu u Beogradu predstavlja refleksiju i kritički odnos prema neuspešnosti dosadašnjih reorganizacija. Naime, Arhitektonski fakultet u Beogradu suočen je sa izazovom da konstantno osnažuje svoju reputaciju jedne od

vodećih akademskih ustanova u regionu.

Na osnovu odluke Nastavno naučnog veća, krajem 2013. godine započet je proces aplikacije za akreditaciju studijskih programa po standardima RIBA (Royal Institut of British Architects). Reč je o dugom i složenom procesu koji će najranije biti završen tek krajem 2014. godine. Uopšteno posmatrano, proces akreditacije podrazumeva uvođenje novih nastavnih procedura, eksplicitno definisanje ciljeva, zadatka i kriterijuma ocenjivanja studentskog rada, te sasvim drugačiju prostornu i vremensku organizaciju fakulteta.

RIBA akreditacija se dodeljuje na osnovu 11 opštih kriterijuma, koji na ukupnom nivou moraju biti zastupljeni u kurikulumu pojedinačnih predmeta, i to zasebno za Osnovne akademske studije i zasebno za Master akademske studije. Na osnovu 11 opštih kriterijuma biće razmatran svaki studentski portfolio prilikom procesa akreditacije.

Proces akreditacije prema standardima RIBA prvenstveno je zasnovan na uvidu u studentske portfolije. Uspešnost aplikacije se temelji na usklađenosti između (1) studentskog portfolija, (2) evaluacije studentskog rada i (3) formiranih kriterijuma (ciljeva i zadataka) u kurikulumu svakog predmeta. Jedan od najvažnijih aspekata ovog usklađivanja jeste razmatranje predviđenih kompetencija koje se stiču pohađanjem studijskog programa. U tom smislu, detaljna reorganizacija kurikuluma služi promeni nastavnih sadržaja, te proveri međusobne povezanosti sastavnih elemenata (predmeta i kurseva) i metoda nastave u cilju dostizanja navedenih kompetencija.

Pored toga, poseban deo analize ispunjenosti standarda odnosi se na resurse i procedure realizacije nastavnog programa.

Proces akreditacije prema standardima RIBA nije istovetan za sve škole. Varijacije su uslovljene brojem studenata i osobenostima nastavnih programa svake škole. Ta raznolikost profila, čak i u kontekstu informatičke ere, do sada je garantovala kontinualni razvoj polivalentnosti, multidisciplinarnosti i multikulturalnosti arhitektonske edukacije.

Iz tog razloga, proces akreditacija studijskih programa po standardima RIBA zalaže se za negovanje lokalnih osobenosti u kontekstu arhitektonske obrazovne zajednice. Osnovni cilj akreditacije jeste prilagođavanje kurikuluma fakulteta principima Evropskog prostora visokog obrazovanja, ali na takav način da se pri tom ne ugrozi autonomija i posebnost škole, profil i karakter nacionalnog sistema visokog obrazovanja.

Očekivani ishodi procesa akreditacija Od procesa akreditacije očekuju se dva glavna ishoda. Prvi je internog, a drugi eksternog karaktera. Prvi ishod ogleda se u ujednačavanju opštih kriterijuma ocenjivanja studenata i njihovog rada na projektantskim studijima, izbornim predmetima, seminarima i teorijskim kursevima. Naime, jedna od glavnih karakteristika Arhitektonskog fakulteta jeste dramatična razlika između vrednosti, očekivanja i normativa pojedinačnih profesora, nastavnika i saradnika, te više nego očita prisutnost fenomena „skrivenog kurikuluma“ u svakodnevnoj obrazovnoj praksi na fakultetu.

Uvođenjem jasnog, unapred određenog i eksplicitno definisanog seta kriterijuma, ciljeva i zadataka veruje se da će se ovaj problem ukloniti ili makar ublažiti. Drugi očekivani ishod ogleda se u otvaranju fakulteta ka drugim obrazovnim i istraživačkim institucijama iz regiona, Evrope i sveta, te njegovo pozicioniranje na višem rangu u hijerarhiji svetski priznatih škola arhitekture. Očekuje se da će novim nastavnim programom Arhitektonski fakultet u Beogradu postati atraktivniji ne samo za studente iz Srbije, već i cele regije.

Ka savremenoj školi arhitekture Evropski prostor visokog obrazovanja naglašava značaj usaglašenosti nastave i istraživanja na međunarodnom nivou. No, pristupi akreditaciji akademskih institucija i nastavnih kurikuluma značajno zavise od lokalnih uslova. Istorijski gledano, balkanski društveno-kulturni kontekst odlikuje gotovo potpuno odsustvo vremenskog kontinuiteta glavnih tokova, uključujući i one obrazovne.

Da li će proces akreditacije studijskog programa Arhitektonskog fakulteta Univerziteta u Beogradu po standradima RIBA konačno ostvariti efektivne i dugotrajne rezultate posvedočiće vreme. Za sada, uvereni smo u sposobnost uprave fakulteta i svih nastavnika da se izbore sa nadolazećim izazovima.

Dragan Marković, M. Arch.

Doktorant i saradnik u nastavi Univerzitet u Beogradu – Arhitektonski fakultet

93 broj 2, maj 2014.

Šta je to CHwB? CHwb (Cultural Heritage without Borders), u prevodu na naš jezik Kulturno naslijeđe bez granica, je organizacija koju je pokrenula švedska vlada prije nekoliko godina, sve u cilju upoznavanja ljudi sa Balkana (prvenstveno) o njihovom kulturnom naslijeđu, te samim tim i ohrabrivanjem ljudi da se počnu aktivnije baviti, cijeniti i štititi svoje kulturno naslijeđe. Zbog toga CHwB organizira nekoliko godišnjih kampova u zemljama Balkana.

Sve je počelo prije 7 godina u Albaniji sa svega nekoliko studenata, i do danas se proširilo na još 3 zemlje, BiH, Srbiju i Kosovo, sa učesnicima iz preko 18 država. Ciljevi su jasni: korištenje kulturnog naslijeđa da bi se izgradili odnosi među mladim stručnjacima, stvarajući tako uslove za pomirenje kao preduvjet mira i demokracije, kao i očuvanje starih zanata i tehnika gradnje. Na kampu (radionici) koji traje dvije sedmice, učesnici imaju rigorozan, ali zabavan raspored, kombinirajući teoriju - kroz predavanja i prezentacije profesora i konzervatora, i praksu – restauratorski radovi na historijskim spomenicima.

Danas baš čitam na CHwB web stranici da je ova organizacija osvojila prestižnu nagradu Europske Unije za očuvanje kulturnog naslijeđa Europa Nostra za 2014. godinu. To nam dovoljno govori o značaju ove organizacije, zbog čega i počinjem svoj članak ovako zvučnom rečenicom. Naime, nedavno sam vidio obavijest o novim kampovima koji će biti održani ove godine, i ne mogu se načuditi slabom interesu naših studenata za radionicama ovakvog tipa.

Stolac Moj prvi kamp je bio u Stocu, u junu 2013. Mala radionica za pokretanje android aplikacije “Stolac - Kulturna ruta”, koja korisnicima donosi 3D modele, povijesne fotografije i opise grada Stoca.

Aplikacija sadrži više od 30 fotografija, tekstova, tri pješačke rute i 3D modele koji nude jedinstvenu, interaktivnu, multidimenzionalnu šetnju po ovom gradu. Naš zadatak je bio da izmjerimo gabarite nekoliko (ne)porušenih objekata: Ajišina kuća, Silhadar Husein-pašin hamam i stara čaršija sa sahat kulom, topom, džamijom i nekoliko dućana, koji su i nacionalni spomenici BiH, te da na osnovu fotografija i starih crteža napravimo 3D modele. Radionica je bila predviđena za oko 10-12 učesnika, a nas se pojavilo tek četvero, dvoje sa fakulteta i dvije kolegice koje su već bile završile fakultet. Premalo i sramotno, no možda donekle opravdano pretrpanim rasporedom na fakultetu.

A lično, nekako mi je ta radionica ostala najviše u sjećanju. Prva radionica sa super ekipom! Toliko novih stvari čuješ, naučiš, vidiš, npr. da je Stolac bio na UNESCO-voj listi od 1980., posjetiš kompleks porodice Rizvanbegović, Begovina (jedna od najljepših graditeljskih cjelina iz osmanskog perioda na prostoru BiH), a o samom kompleksu priča potomak Rizvanbegovića, posjeta starom gradu (gdje traju restauratorski radovi, i imaš priliku da vidiš i čuješ sve što si učio na Osnovima restauracije), zatim hotel Bregava (djelo Zlatka Ugljena, glasilo kao najljepša građevina bivše države; jest da je ostala samo konstrukcija!), stara čaršija, Ajišina kuća, Đulhanumina kuća, Šarića kuća, brojne stupe i mlinovi na Bregavi, džamija Hadži Alije Hadžisalihovića, džamija Ismail kapetana Šarića, ilirsko naselje Daorson. Lista je beskonačna, legende prezanimljive a grad milina jedna!

Kosovska Mitrovica Drugi kamp, oktobar 2013. Kosovska Mitrovica i Vučitrn (Vushtrri). E, o ovom kampu se može napisati knjiga. Inače, kamp je bio podijeljen na dva dijela i u suradnji sa HWB-om (Heritage Without Borders): arhitektonski – stari most Vojinović u Vučitrnu, i

94 broj 2, maj 2014.

muzejski dio - restauracijsko-konzervacijski radovi na muzeološkim artefaktima Muzeja grada Mitrovice. Ova prva radionica mi nije djelovala tako zanimljvo, iako je cijela priča o „suhom“ mostu vrijedna slušanja. Naime, most je izgrađen u XIV st. da bi premostio rijeku Sitnicu i povezao Dubrovnik i Skoplje. Vremenom je rijeka promijenila tok, djelimično zatrpala most riječnim nanosima, te otuda naziv „suhi most“ ili „most bez rijeke“. Ja sam izabrao drugu radionicu, rad na muzeološkim artefaktima. Nešto kontam, zadnje 4 godine se bavim arhitekturom, odoh da vidim šta se još nudi. I nudilo se svašta: rad sa organskim materijalima (dijelovi narodne nošnje, opanci i pojasevi, predmeti od kože, drveća, kostiju, slonovače), tekstilnim (narodne nošnje i ćilimi), metalnim (mačevi, sablje, oruđe i oružje), te keramičkim materijalima (posuđe i predmeti od keramike). I odluka je pala, organski materijali. Grupa odlična, Vaso (arheolog, AL), Albert (arheolog, AL) i tutor Nicola Harrison (konzervator, Horniman Museum, UK). Predavanja i praktični dio odlično uklopljeni.

Morali smo u svega par dana naučiti kako rukovati s muzeološkim artefaktima, kako ih zaštiti od vlage, štetočina i čovjeka, koja temperatura i relativna vlažnost odgovaraju određenom materijalu, kako umotati artefakt za transport... A krajni zadatak je bio konzerviranje određenog artefakta.

Highlights Pored svih ovih zanimljivih stvari iz struke, doživiš mnoštvo drugih, usputnih. Npr. prelazak u sjeverni dio Mitrovice (grad je podijeljen na srpski – sjeverni i albanski – južni dio), gdje vlada anarhija: porušeni stubovi rasvjete, ljudi voze bez tablica, na mostu tri policijske kontrole: italijanska, albanska i srpska. Znaš da si tamo kad završiš na gala večeri sa političkom elitom Kosova, jer su vam rekli da se održava izložba, kad hoćeš da kupiš rizle za duhan, a ljudi zovu policiju zbog tebe, upoznaš Davida Perrina, čovjeka koji je u 30 sekundi osmislio cijeli projekat održavanja, reklamiranja i prezentiranja za Muzej grada Mitrovice (MoMi – Come to MoMi!), Stephanie White, koja je provela 6 mjeseci na Antarktiku, konzervirajući lične predmete druge ekspedicije na Antarktik (jedna od 2000 ljudi koja ima dozvolu da ide na Antarktik, koja je 6 mjeseci provela zatvorena u laboratoriju, i svakih 30 minuta morala javljati da je još živa i da se nije smrzla, provela 3 mjeseca u tami i 3 mjeseca u svjetlu), natjecanje u pakovanju jaja (morali smo jaje zapakovati kao muzejski artefakt za transport i baciti sa krova zgrade) i tako u nedogled.

Polako shvatam da se ovaj članak dulji, a o iskustvima sa putovanja, radionica, kampova se može pričati još dugo, i opet nikad ne možeš osjetiti sve dok ne doživiš lično. Zbog toga, počele su prijave za ovogodišnje kampove: Mitrovica, Gjirokastra, Jajce, Negotin... Kampova k’o u priči, samo treba volje da se uzme laptop u ruke i pošalje prijava što vam ja ovim člankom snažno preporučujem!

Admir Džakulić, prva godina master studija, Arhitektonski fakultet Sarajevo

U okviru Međunarodnog festivala Kotor Art, već treću godinu zaredom, studio DVARP (Dijana Vucinic Architectural Research and Practice) organizuje ljetnju školu arhitekture poznatu pod sloganom “Kotor APSS”.

Sudeći po programu i temama koje ova škola potencira, kao i diskusijama o problematici planiranja prostora i arhitekture, predstavlja jedinstvenu manifestaciju u Crnoj Gori.

Program škole se sastoji iz dva osnovna segmenta, a to su radionica i završna konferencija sa diskusijama na temu radionice.

Zgrada starog zatvora, u Starom gradu u Kotoru predstavlja dom ovom projektu, gdje je prostor renoviran i adaptiran tako da svaki student posjeduje svoju ćeliju, a svaki mentor posjeduje radni prostor na svakom spratu.

Prema navodima programske direktorice Kotor APSS-a, Dijane Vučinić, „glavni problemi kojima se ova škola bavi i koje je neophodno istaći su arhitektura, zapravo arhitektonska praksa i graditeljsko nasljeđe u crnogorskom društvu koji i dalje nijesu na pravom mjestu, i dalje se bore za poziciju, razumijevanje, poštovanje i zaštitu“.

www.kotorapss.me www.facebook.com/KotorApss apply@kotorapss.me dijana@dvarp.me

Konferencija Kotor APSS-a 2013

Cilj organizatora tokom prve dvije godine realizacije je bio pokazati kako aktuelni problemi u urbanizmu i arhitekturi mogu efikasno biti tretirani jednom ovakvom intervencijom.

Teme su se odnosile na Austrijski zatvor u Starom gradu u Kotoru, zatim na hotel Fjord, da bi konačno ove godine otišli korak dalje u organizaciji. Naime, ovogodišnji Kotor APSS počeće 2. jula putovanjem brodom na relaciji Kotor - Venecija, gdje autorski tim Kotor APSS-a zvanično prestavlja i Crnu Goru na Bijenalu arhitekture. Tim iz Crne Gore bi svojom idejom trebalo da odgovori na temu „Fundamentals“ („Osnove“) najznačajnije smotre arhitekture u svijetu, koju je zadao njen ovogodišnji umjetnički direktor Rem Kolhas.

Kao student koji je prethodne dvije godine bio stipendista Kotor Art Kotor APSS-a i ovogodišnji povratnik, Ana Dobrašinović iz Podgorice zadovoljna shvata kako međunarodni studenti i mentori iz godine u godinu ukazuju na mogućnosti i potencijale takve saradnje: sa svojim predavanjima, diskusijama, timskim radovima, i zabavama - jer APSS nije škola koja čini da se osjećate kao da ste u pravu - ona ne čini da studenti, a i mentori, osjećaju da je rješenje pronađeno, već da su uvijek na tragu pravog odgovora, i to stvara posvećenu, istraživačku i upornu atmosferu bez pritiska i uticaja, koja mora voditi uspješnom kraju. Ana dodaje da se, uz nostalgiju za prethodnima i iščekivanjem ovogodišnjeg, nada i vjeruje da će APSS kao škola imati veliki uticaj u razvoju crnogorske arhitekture, i misli da i mi prema njemu trebamo da imamo veliku odgovornost.

Dragana Pantović, specijalističke studije, Arhitektonski Fakultet Podgorica

95 broj 2, maj 2014.

Izvještaj sa radionica

Studentski aktivizam: od Beograda do Istanbula Proljeće je zasigurno period godine kada cvjetaju arhitektonska dešavanja. Dani arhitekture, radionice, kongresi, seminari ili edukacije. Vjerovatno i previše njih obzirom na poprilično alarmantan raspored prosječnog studenta arhitekture. Ali, da se nađe vremena za kvalitetno akademsko usavršavanje, dokaz su sarajevski studenti koji su u aprilu učestvovali na nekoliko interesantnih i kvalitetnih stručnih usavršavanja, od Beograda do Istanbula.

U periodu od 4. do 8. aprila, u Beogradu se održala regionalna dizajnerska platforma

jedna od radionica: Belgrade high line

96 broj 2, maj 2014.

BELGRADE.SCAPES:LAB, u organizaciji inicijative Centar Arhitektura iz Beograda. Kao dio inicijative SCAPES:LAB, ovaj program ima za cilj širu analizu obrazovnih modela i jačanja kapaciteta iz oblasti arhitekture i urbanizma na području cijelog Balkana.

Iako postoje već nekoliko godina, i mogu se pohvaliti širokim spektrom aktivnosti, kako u regiji, tako i šire, Sarajevo je svoje predstavnike dobilo tek ove godine. Srna Tulić, Dina Haljeta, Džana Ajanović, Malik Alibegović, Alen Horić, Ekin Guven, Ervina Muftić i Senad Alibegović, sarajevska su

ekipa koja je sudjelovala u četiri (od osam) ponuđenih radionica, tretirajući urbanu jezgru Beograda, analizirajući i rješavajući probleme ove metropole kroz urbanističke intervencije i transformacije.

Osim radionice, svi učesnici su imali priliku slušati predavanja eminentnih predavača i profesora sa prestižnih evropskih univerziteta, poput Alessandre Cianchetta, Vesne Jovanović, Harisa Piplaša i drugih, te premijerno pregledati film „Torre David”, o najvećem vertikalnom slum-u na svijetu.

jedno od predavanja, Istanbul, foto: Ekin Guven

atmosfera sa radionice u Beogradu, foto: Ekin Guven

Par dana poslije, u periodu od 9. do 13. aprila, skoro 800 kilometara dalje, održao se kongres pod nazivom „Razumijevanje transformacije svijeta kroz arhitektonsko projektovanje”, u organizaciji Maltepe Univerziteta. Istanbul, most između Evrope i Azije, ovaj put je pod istom simbolikom povezao studente iz Poljske, Rumunije, Srbije, Izraela, Beiruta, Bosne i Hercegovine, Turske, Brazila i Ujedinjenih Arapskih Emirata, te uspio sakupiti različite odgovore na pitanje kako arhitektonsko projektovanje može da promijeni svijet u kojem živimo. „Metodološki pristup dizajnu za ljude sa posebnim potrebama u obrazovnim institucijama” rad je kojim sam se predstavio, stavljajući akcenat na težak položaj ljudi sa bilo kojom vrstom poteškoća u razvoju u društvu, te ulogu arhitekte u potencijalnom rješavanju istog. Nakon kongresa, svi studenti su imali priliku učestvovati u radionici kojom su tretirali istanbulsko naselje Kadiköy, kroz različite urbane intervencije i transformacije u prostoru.

izlaganje učesnika, Beograd, foto: Ekin Guven

Oba događaja ostala su u znaku odličnog aktivizma i fenomenalnog druženja, koje je rezultiralo mnogim implementiranim projektima, budućim saradnjama i divnim poznanstvima, praveći mrežu mladih i kreativnih arhitektica i arhitekata u cijeloj regiji.

Već u maju možemo očekivati nove susrete, sa novim temama i novim izazovima.

Senad Alibegović, ArhitektonskI fakultet na Internacionalnom Univerzitetu u Sarajevu

97 broj 2, maj 2014.

preporuke

Knjige i filmovi U prvom broju smo preporučili naslove iz relativno dalje prošlosti, dijelom jer je sezona Oscara ponudila iznenađujuće velik broj dobrih filmova a sajam knjige precijenio novija ostvarenja, a dijelom jer smo prvijenac željeli obilježiti klasicima. Ovoga puta donosimo svježu robu: od arhi-krimića do genijalnih maketa u filmovima, sve vrlo šareno i nabijeno emocijama, u skladu s proljećem.

filmovi: Grand Budapest Hotel (2014) Enciklopedijski primjer uspjele komedije sa snažnim autorskim pečatom. Ako vam ime režisera Wes Andersona ne govori dovoljno, iako bi trebalo, tu je glumačka postava, redom kojim bih ih ja voljela upoznati: Bill Murray, Tilda Swinton, Edward Norton, George Clooney (pojavljuje se na 3 sekunde aaali svejedno!), Ralph Fiennes, Adrien Brody, Willem Dafoe, Jude Law i mnogo drugih poznatih faca. O radnji ne želim odavati ništa, a o vizualizaciji postoji jedna stvar koja naprosto obara s nogu. Anderson je odlučio da za potrebe filma ne radi digitalni model hotela, nego maketu visoku tri metra, uz izjavu: “Tačno određeni stil artificijelnosti koji preferiram koristiti je staromodnost.” Gledati s osobom koju želite impresionirati ležerno fantastičnim ukusom.

Moonrise Kingdom (2012) Još jedna Andersonova eksentrična i dovitljiva komedija, ovaj put s elementima drame. Tamo gdje David Lynch od eksterijera pravi pozadinski horror, Wes pokušava stvoriti antikvitet od svakog predmeta i koristeći frontalne snimke često doživljavamo likove kao stanare kuće za lutke. Neizbježno je primijetiti paralelu između čistog i iskrenog odnosa protagonista, i neke manje lažne i prikrivene Amerike u kojoj se odvija radnja. Uljudno isključujući sve segmente modernog svijeta iz filma, stvoren je svojevrsni privatni jezik kojim likovi komuniciraju.

Najinteresantnija je, kao i uvijek, scenografija. Kuhinja šefa policije savršen je predstavnik svih njegovih emocija, a odjeća Tilde Swinton gotovo je nezemaljski hladna. Gledati s osobom koja voli fotografiju.

Dogville (2003) Pristojno ćemo preskočiti ovogodišnji film Larsa von Triera (ne jer je loš, nije), i vratiti se u vrijeme kada još uvijek nismo bili naviknuti na šokantnost i aroganciju njegovih odličnih ostvarenja. Dogville nije jedan od filmova koje želite gledati uz kokice i Coca Colu, ali ćete zadovoljni (i uznemireni) ispratiti credits na njegovom kraju.

Standardno dobra saradnja naoko nespojivih umjetnika jedan je od tri glavna obilježja produkcije. Drugo je scenografija, gdje je prostor kredom iscrtan po tamnom podu, a treće rasvjeta koja mijenja toplinu konstantne boje u zavisnosti od emocija scene. Gledati!

knjige: The Air of Other Planets, A Brief History of Architecture to Come (2014) Vrlo svježe ostvarenje Seana Lallyja. Sve što ste smatrali granicama arhitekture - zaboravite. Ova knjiga gotovo proročanski priziva budućnost takvim nostalgičnim stilom da vam se čini kao da je pisao neko nakon putovanja kroz vrijeme i natrag. Među listovima se nalazi ideja o izvođenju i kontroliranju gradnje dizajniranjem svoje energetske okoline. Ha? Zamislite da zidove i krov zamijeni niz energija koje same razvijaju svoj oblik, estetiku, organizacijski sistem i interakciju s okolinom. Energija se pojavljuje i drugačije osim unutar enterijera ili refleksije na fasadi: ona postaje sama arhitektura. Ukratko, kad bi pjesma Any Color You Like Pink Floyda imala tekst, bio bi to neki od pasusa ove knjige.

The Devil in the White City (2002) Erik Larson napisao je krimić baziran na istinitim događajima, i njime prikazuje sudbine arhitekta i serijskog ubice u vrhuncu Svjetske izložbe u Chicagu. Arhitekt je niko drugi do stvarni glavni projektant poznatog White Cityja, a ubica doktor koji je ovaj projekat iskoristio za svoje ubojite pohode. Trivia: ovaj čikaški ubica je i dalje prvi osumnjičeni za pravi identitet poznatog londonskog Jack the Rippera. Ako vas od krimića više privlače biografije, posmatrajte knjigu kao dio životopisa čovjeka koji je napravio masterplan Washingtona, San Franciska i Chicaga, te druge osobe odgovorne za smrt više od 200 ljudi. Leonardo DiCaprio je otkupio prava za snimanje filma, što znači da knjigu treba pročitati što prije i u hipsterskom duhu preduhitriti sve internet spoilere.

A Map of the World according to Illustrators and Storytellers (2013) Karte su nesumnjivo promijenile svijet, ne samo kao alati političke moći gdje su granice država nastajale linijarom (jeste, zato granice u Africi onako izgledaju) već i kao umjetnost koja nam pomaže da shvatimo svijet oko sebe, toliko velik da ga bez kartografije ne bismo ni vidjeli čitavog u nekim davnijim vremenima, krucijalnim za društvo. Međutim, ono što karte inače prikazuju je dosta objektivno, i iako se u današnjem dobu na njima mogu čak naći ucrtani barovi s najboljim pivom u gradu, to je opet odraz statistike. Kako karte izgledaju kada ih personaliziramo prema nečijem ličnom doživljaju? 500 mapa koje su objavljene u knjizi variraju od zabrinjavajuće detaljnih do utopijskih i prekomjerno subjektivnih. Osim zbog očigledne dječije fasciniranosti, preporučujemo vam ih zbog gomile ideja za prikaz urbanističkih i dijelova arhitektonskih projekata, personaliziranih prema vama ili onome za koga radite.

Ena Kukić, druga godina master studija, Arhitektonski fakultet Sarajevo

98 broj 2, maj 2014.

Biblioteka je donedavno bila zatrpana 50-im, 60-im i 70-im. Vrlo lako ste mogli ući unutra i izgubiti se u gomilama starih časopisa, starih stilova i starih trendova.

Deset dana smo vrijedno radili na arhiviranju tih starih izdanja koja je uvijek lijepo vidjeti i prelistati, ali je došlo vrijeme da biblioteka napokon uđe u 21. stoljeće.

Nakon što smo sve to odnijeli u arhiv, mobilijar biblioteke, stolovi i police su nakon godina zatrpanosti ugledali svjetlost dana, a mi smo im dali malo živosti i osvježili ih bojama. Cilj kompletne akcije, pored stvaranja prostora ugodnog za boravak, bio je obezbijediti jednu policu za Asocijaciju studenata arhitekture gdje će se nalaziti časopisi koji nam stižu na adresu svakog mjeseca. Ti časopisi stižu kao znak suradnje sa redakcijama arhitektonskih magazina koju su ostvarili naši prethodnici.

Trenutno na ASA polici svakog mjeseca možete pronaći najnovija izdanja časopisa A10, DBZ, DB, Wettbeverbe i druge, a uz malo truda stizaće ih i više.

Pogledajte i video koji prikazuje kompletnu akciju: http://vimeo.com/90037811 Ena Hadžić, druga godina master studija, Arhitektonski fakultet Sarajevo

biblioteka afs re-opening obojeni stolovi i stolice u biblioteci sa novim izdanjima DBZ-a, A10... foto: Maja Ibrahimpašić

99 broj 2, maj 2014.

Izvori informacija i fotografija: Grad kućica od slatkiša www.commons.wikimedia.org www.adentribune.com Kina http://satania.deviantart.com/art/ Tiltshift-Forbidden-City-339003699 http://blog.warrington.ufl.edu/china-retailstudy-tour/2013-china-retail-study-tour/ stop-5-beijing/ http://appleeden.files.wordpress.com/2010/10/2008 0922_75c09763fe1f734a2082vz1ni1fcstah.jpg Vijećnica „Sarajevska Vijećnica još jednom“, izdavač studio Urbing d.o.o. Sarajevo, Sarajevo 2011. vijecnica.ba

Engleski brutalizam Moderni pokreti u arhitekturi, Charles Jencks Brutalism, Post War British Architecture, Alexander Clement http://centreoftheworld.files.wordpress. com/2011/01/dsc_0187-2.jpg http://www.tempotantrum.co.uk/images/articles/82.jpg http://vintageposterblog.com/2012/01/11/ondisplay/#.U1T_xvmSwYM Uspavani masiv Idejni projekat - Radio televizijski dom Sarajevo, Institut za arhitekturu i urbanizam Arhitektonsko urbanističkog fakulteta u Sarajevu, 1975.

http://arch2o.com/wp-content/ uploads/2012/12/Arch2O-MultifunctionalBench-Kyiv-National-University-4.jpg https:// sites.google.com/site/modernhometips/home/ Shigeru%20Ban_modern_home.jpg Bespravna gradnja „STUDIJA – INSTRUMENTI I INSTITUCIJE NOVE ZEMLJIŠNE POLITIKE“, naručilac Kanton Sarajevo, Ministarstvo prostornog uređenja i zaštite okoliša, Sarajevo 2006. godine „VA LO R I Z AC I JA I S A N AC I JA B ES P R AV N O IZGRAĐENIH OBJEKATA“ za potrebe prostornog plana Kantona Sarajevo za period 2003. do 2023. godine, Institut za arhitekturu, urbanizam i prostorno planiranje Sarajevo, Sarajevo 2006. godine http://www.sa-c.net/images/stories/bespravna_ gradnja_boljakov_potok_d_zeger.jpg

Bauhaus Selman Selmanagić i Bauhaus http://moragbruce.files.wordpress. com/2012/04/11-herbert-and-irene-bayer-bauhaus-dessau-prospectus-1927.jpg

Arhitektonske nagrade http://www.predock.com/AIAGoldMedal/aiagoldmetal.html http://www.architecture.com/Awards/ RoyalGoldMedal/175Exhibition/Home.aspx http://www.archdaily.com/473173/ european-prize-of-architecture-philippe-rotthier/ http://en.wikipedia.org/wiki/ Pritzker_Architecture_Prize

http://www.dmoma.org/lobby/Bauhaus_manifesto.html http://www.baunet-info.com/ research-networking/photo-gallery/ selman-selmanagic/

Shigeru Ban http://www.shigerubanarchitects.com http://www.archdaily.com http://hicarquitectura.com

CHWB http://upload.wikimedia.org/ wikipedia/commons/f/ff/ Visoki_De%C4%8Dani,_interior,_looking_up.jpg

Toyo Ito http://eliinbar.files.wordpress.com/2012/12/ tama1-copy.jpg?w=450 http://www.independent.co.uk/incoming/ article8538787.ece/ALTERNATES/w620/toyo-itotaichung-opera-house-03.jpg

Preporuke http://images.huffingtonpost.com/201404-02-TheGrandBudapestHotelStill.jpg http://tetakk.files.wordpress.com/2013/03/ moonrise-kingdom.jpg http://upload.wikimedia.org/wikipedia/it/e/e1/ Dogville.JPG http://www.styleofdesign.com/wp-content/ plugins/wp-o-matic/cache/0236e_534540eec0 7a8091a000035c_the-air-from-other-planets-abrief-history-of-architecture_afop-7-530x373.jpg http://whenyouputitthatway.files.wordpress. com/2012/02/burnhams-jewel1.jpg http://cdn.theatlanticcities.com/img/ upload/2013/03/14/Untitled-10.jpg

Selman Selmanagić i Bauhaus, Aida Abadžić Hoždić, izdavač Bošnjački institut Fondacija Adila Zulfikarpašića, Sarajevo, 2014.

Manufakturist http://manufakturist.com Salih Teskeredžić www.teskeredzic.com http://semifashion.blogspot.com/2013/01/rukotvorine-handcrafts.html

Parametrijski dizajn http://api.ning.com/files/JB5a5JRAqb-v2UVNpJ e7VJ1m0xVY1AKYLD3lcBmR50f58w4cTLqYIByo EBZ7-yB6F8*d2dHrrIBeLwDe6SBJKrta83C7DE6u/ parametric_architecture_stadium02.jpg

Kotor APSS Fotogafije preuzete sa zvanične facebook stranice: Kotor APSS- Architectural Prison Summer School’

ilustracija: Ervina Muftić

Tarem Nakisci wwww.taremnakisci.com

http://fritztory.files.wordpress.com/2013/04/ structural_axonometric.jpg

Zarobljene forme unutar Karara mermera http://img3.etsystatic.com/000/0/5919869/il_ fullxfull.161339915.jpg

100 broj 2, maj 2014.

IMPRESSUM

303 tristotrojka studentski časopis arhitektura, dizajn, umjetnost broj 2, godina 1, maj 2014.

Glavni i odgovorni urednik: Haris Bulić Zamjenik glavnog urednika: Dea Dudić Izvršni urednici: Ena Kukić, Mirza Spužić, Ena Hadžić Urednici: Jasmin Ružnić, Dina Haljeta, Selma Ljubijankić, Jasmin Ćehajić Saradnici: Ajla Sinan, Nedžla Kurtović, Katarina Bošnjak, Dino Jozić, Dino Sofić, Ermin Hadžić, Amar Zuka, Fatima Musić, Mirna Vujović, Ivana Jasak, Majda Redžepagić, Nađa Hodžić, Nejra Spahić, Amina Dropić, Amila Smajlović, Dinko Jelečević, Admir Džakulić, Nejra Durmišević, Asmir Voljevica, Mahir Marić, Armin Kešo, Mirza Begić, Monika Malbašić, Harun Čerkez Vanjski saradnici: Dražen Huterer, Dragana Pantović, Dubravko Aleksić, Sanja Milinković, Marko Milovanović, Marija Gavrilović, Saša Mišković, Senad Alibegović, Tamara Škondrić, Maja Vujnović, Tomislav Konjevod, Anita Karaman, Midhat Ervin Fetahagić, Ahmed Dobrača, Dario Kristić, Dragan Marković, Nedim Mutevelić, Ervin Prašljivić Lektura i prevod: Dea Dudić, Haris Bulić, Mirza Spužić Korektura: Dea Dudić, Haris Bulić, Mirza Spužić, Ena Kukić Fotograf: Kenan Muslić Grafički dizajn i priprema: Ena Hadžić, Haris Bulić, Dea Dudić, Haris Ovčina, Ervina Muftić, Maja Ibrahimpašić Dizajn naslovne stranice: Haris Bulić Zahvaljujemo se: Adnan Harambašić, Amir Vuk, Ferhad Mulabegović, Gordana Memišević, Nerman Rustempašić, Adnan Pašić, Elša Turkušić, Senka Ibrišimbegović, Nina Ugljen Ademović, Sead Gološ, Dina Šamić, Aida Abadžić Hodžić, LIFT, Zoran Jozić, Aleksandar Cvetanović Štampanje ovog broja omogućili: Općina Centar Sarajevo ahA + knAp d.o.o. dobrovoljne donacije Izdavač: Asocijacija studenata arhitekture Štampa: “Štamparija FOJNICA” D.D. Fojnica Tromjesečno Tiraž: 900 online: issuu.com/tristotrojka tristotrojka.tumblr.com www.facebook.com/tristotrojka Adresa redakcije: Arhitektonski fakultet Sarajevo Patriotske lige 30, 71000 Sarajevo e-mail: tristotrojka@live.com Mišljenja i stavovi iznešeni u tekstovima predstavljaju mišljenja i stavove autora i nisu nužno i stavovi redakcije tristotrojke.

Riječ redakcije

Žuta boja proljetnog broja tristotrojke simbolizuje sunce, optimizam i sreću a njom slavimo uspjeh prvog plavog izdanja. Iznenađeni velikom zainteresovanošću, ne samo studenata arhitekture, dizajna i umjetnosti, nego i stručne javnosti, te čestim upitima za mogućnost godišnje pretplate, naglašavamo da je tristotrojka besplatna i da ćemo Vam sa zadovoljstvom dostaviti primjerak, ako niste u mogućnosti da ga preuzmete lično na Arhitektonskom fakultetu u Sarajevu.

Naslovnica prvog broja je imala jednostavan cilj: memorisati broj 303 kao brend, i napraviti što veći impact, što je sigurno postignuto. Dizajnom naslovnice ovog broja želimo da prenesemo dvije poruke: geometrijom preuzetom sa fasade Vijećnice čestitamo gradu na ponovnom otvorenju jednog od njegovih simbola, a kockom se zahvaljujemo svima koji su nesebično omogućili finansiranje štampanja drugog broja u mnogo većem tiražu u odnosu na prvi. U nastojanju da tristotrojka ostane besplatna, kocka 303 je uvijek otvorena za dobrovoljne donacije kojim osiguravamo veći tiraž i minimalan broj reklamnih sadržaja.

Pored novog broja tristotrojke, u Sarajevu se u maju desilo nekoliko važnijih događaja iz oblasti arhitekture: godišnja izložba Collegium artisticum, Arhitektonski studentski kongres, otvorenje Vijećnice, Dani arhitekture i plenum arhitekata i urbanista. Članci koji slijede su nastali prije prirodne katastrofe koja je pogodila region ali neki od tekstova su itekako relevantni za probleme u kojima su se našli stanovnici pogođenih područja. Tekstovi o neregulisanoj gradnji i dobitnicima Pritzkerove nagrade skreću pažnju na djelimične razloge velikih šteta uzrokovanih poplavama i klizištima, kao i na moguća rješenja trenutnih problema. Udruženim snagama, studenti arhitekture i građevine ovih dana fizički i materijalno pomažu stanovnicima pogođenih mjesta, a uskoro možemo očekivati i djelovanje u polju struke, gdje arhitekti i studenti mogu doprinijeti privremenim i trajnim rješenjima nekih od problema.