Tristotrojka by Tristotrojka

SADRŽAJ : Naslijeđe zrele moderne: Skenderija

Dani ORISA

Smiljan Radić

Arhitektonsko Triennale u Oslu

Expo 2015 detalj

Arhitektonsko Biennale u Veneciji

Intervju | Haris Piplaš

Studentski radovi

Urbana sinapsa - ljetna škola arhitekture

Urbana sinapsa - radionice

Intervju | Kengo Kuma

Gathering - Greg Baley

Intervju | Idis Turato - Kontinuirani interijer

Kontinuirani enterijer čovjeka

Baumit istraživački park Viva

Intervju | Georgi Petev

Arhitektonska vizualizacija

Intervju | Edit visualization studio

Sancaklar džamija

Sunce Tuđeg neba

Nanoturizam

Uticaj arhitekture na modu

3D print

Asfalt i beton kao okvir za razvoj odjevne kulture

Medicinski korzet kao (arhi)tektonski element

Prodajni prostor kao sinteza kulture i modnog dizajna

Opskurni gradovi

Tim 8 - Modeli privremenog stanovanja

Stambena zgrada Sarajevo Waves Fotografija: Anida KreÄ?o

Arhitektonski ured koji nas podržava od samog početka. Veliko hvala u ime svih koji čitaju Tristotrojku

Centralni objekat kompleksa KSC “Skenderija”, iz privatne kolekcije jednog od autora KSC “Skenderija”

broj 5, februar 2018.

Naslijeđe zrele moderne u Sarajevu

KSC “Skenderija” Piše: Mirza Mehaković

Očuvanje modernog arhitektonskog naslijeđa često je mnogo kompleksnije i zahtjevnije od zaštite historijskih arhitektonskih objekata, graditeljskih cjelina ili ambijenata. Potonji su, i pored rizičnosti opstojanja konstrukcije, zapuštenosti ili čak zagubljenosti, prepoznati i prihvaćeni od najšire zajednice, dok je za relativno nedavno projektovana i izgrađena djela svih epoha i pravaca moderne, mišljenje javnosti ili vrlo negativno ili, mnogo pogubnije po iste, spokojno indolentno. Da bi se spriječio gubitak vrijednog arhitektonskog stvaralaštva kojeg su iznjedrili moderni pokreti u arhitekturi, potrebno je ukazati na značaj pojedinačnih ostvarenja čiji su utjecaji dalekosežni, i po društvo neupitni faktori formiranja ili još važnije, dopunjavanja kolektivnog odraza u različitim vremenskim epohama. Arhitektonsko i urbanističko stvaralaštvo Sarajeva između Drugog svjetskog i posljednjeg rata odlikuje vrlo temeljit pristup projektovanju i razradi arhitektonskog programa i donijelo je izuzetno zanimljivu paletu arhitektonskih izvedbi koje danas svjedoče o tom plodnom i progresivnom periodu u graditeljskoj historiji glavnog grada Bosne i Hercegovine. Svaki od tih projekata ponaosob predstavlja samosvjestan arhitektonski sklop, vješto uklopljen u zamisli gradskih planera koji su definisali osnovne principe modernog urbanizma u sarajevskoj kotlini. Navedeno je izrečeno kao uvod predstavljanju nove Tristotrojkine rubrike - "Naslijeđe zrele moderne u Sarajevu", kroz koju će biti pokušano oživjeti kritički osvrt na sve pažnje vrijedne objekte i ostvarenja koja su svojim nastankom te postojanjem, što je podrazumijevalo preživljavanje ratnih dejstava, poslijeratno zanemarivanje, plansko prepuštanje zaboravu ili uništenju, postali simboli modernog gradskog tkiva Sarajeva.

broj 5, februar 2018.

Dom mladih i Gradska dvorana, iz privatne kolekcije jednog od autora KSC “Skenderija”

Od svih pojedinačnih arhitektonskih izvedbi izgrađenih u Sarajevu tokom nepunih pet decenija poslije Drugog svjetskog rata, KSC “Skenderija” se iskazuje u vidu mikrourbanističkog poteza, odnosno u vidu gradskog centra, koji je po riječima jednog od njenih autora trebao sublimirati naslijeđe tradicionalnog bosanskohercegovačkog centra - čaršije u modernom obliku, na način da pregršt funkcija i namjenski različitih objekata ne ometaju jedni druge, već predstavljaju skladnu i po vitalnost modernog grada neophodnu cjelinu. U tom smislu KSC “Skenderija” jeste predstavljala novi gradski centar, unutar kojeg su objedinjene kulturne, sportske, uslužne i druge djelatnosti, arhitektonski iskazane kroz nekoliko potpuno neovisnih objekata, koji i pored jasno uspostavljene stilske pripadnosti kompleksa posjeduju zaseban arhitektonski karakter, doprinoseći shvatanju njegove likovnosti kao šarolikog prostornog konglomerata. Metaforički, iako izgrađena u društvu koje je toliko podložno krštenju arhitektonskih ostvarenja modernizma, kao i mnoge gradske zajednice širom svijeta, KSC “Skenderija” ostaje nerazjašnjena. Razlog za to je vrlo jednostavan, investitori i arhitekti nisu od iste naumili napraviti brutalističkog diva, te su u potrazi za individualnošću zašli u pristojan i smiren izraz, čija arhitektonska plastika, gabarit i fini urbanistički manir sugerišu sublimaciju inspirativne karijere tada nedavno preminulog Le Korbizjea.

broj 5, februar 2018.

Eklektično skovan, KSC “Skenderija” predstavlja rijedak fenomen gradnje u golom betonu. Ukupan arhitektonski dojam ostaje izrazito kontinentalan i pored snažnih i glasnih betonskih ekspresija koje su tih godina dolazile sa britanskog otočja ili Sjedinjenih Američkih Država. Osim identičnog senzibiliteta oko završnih detalja ili forme popločanja, arhitekti "Skenderije" ostaju privrženi istinskom internacionalizmu. Dom mladih na istočnom kraju kompleksa posmatramo kao skladnu smjesu ili izložbu "korbizjeanskih" elemenata. Centralizam i razvučena simetrija su preuzeti sa Vile Savoj, dok su fasadni i krovni brisoleji došli iz tada, politički vrlo bliskog Čandigara. U tom brutalnom eklekticizmu, ipak dosta ubjedljivom, leži mnogo suptilnija i nerazumnija, samim tim i snažnija arhitektonska poruka. On time postaje i vila (dom) i javna ustanova i okupljalište, sve ono što je zamišljeno da čitav KSC “Skenderija” nudi kroz različite namjene, čime se isprepliću stilska i funkcionalna karakterizacija, te forma uslovljava funkciju, kao i funkcija formu, naposljetku nudeći građanstvu gusto ispreplitano uže, čvor unutar kojeg su čvrsto upetljane društvene niti. Vitalna komunikacija koju arhitektura KSC "Skenderija" ostvaruje sa posmatračem je u suštini vrlo postmoderna ili hrabro sugeriše post-modernizam, a u smislu značaja kao društveno odgovornog objekta je izuzetno zrela. I ostali svjetski primjeri sličnih stilskih obilježja građeni u tom periodu govore

i sugerišu, ali pričaju razgovjetno i glasno, dok se od jednog objekta namijenjenog održavanju kulturnih događaja očekuje kompleksniji govor, što je ovdje obezbjeđeno. Gradska dvorana, danas “Dvorana Mirza Delibašić”, zglobno se nadovezuje na Dom mladih i predstavlja centralni objekat KSC “Skenderija” i njegovu karakterističnu vedutu. Smjelo konstruktivno rješenje ispod kojeg se nalazi dinamična polivalentna dvorana, vrlo dobro je integrisano s pristupnom plohom. Kosi nosači pridržavaju vidljive tribine, a cjelokupan govor je podređen muskulaturnom. Muskulaturnost je očita i na zapadnom dijelu kompleksa, objektu sportske dvorane, poznatija kao "Ledena". Njena sjeverna fasada utopljena u parter i sa sjevera zaklonjena jednostavnim ali vrsnim objektom gradskog restorana, prikriva dosta monumentalnu zapadnu, čija golema betonska ploha čini cjelokupan fasadni plašt donjeg dijela sporedne ulice. Cjelokupnu arhitekturu KSC “Skenderija” dakle, nije moguće metaforički pojasniti, iako gomilanje metafora stimuliše bolje razumijevanje, odnosno pridonosi vrijednosti arhitektonskog ostvarenja, gledano sa aspekta savladavanja modernističke monotonije i stvaranja novog arhitektonskog rječnika koji je tada stvaran. Da bi ju se jasnije vidjelo, potrebno je posegnuti za sagledavanjem anatomskih metafora njenog bogatog prostornog sklopa.

Svjesni nedovršenosti kompleksa, čija bi potpuna izgradnja možda pomutila ono što se kani izreći (možda i ne!), u formi kubističkog kolaža se otkrivaju dijelovi tijela i organi glava, torzo, zadnjica, koža te krv.

Obnova “Doma mladih” i malterisanje (!) elemenata sjeverne fasade dvorane Mirza Delibašić koje ju je slijedilo, ne predstavljaju prvi korak u vitoperenju i izrugivanju autorstvu KSC “Skenderija”.

Navedena kompleksna jednostavnost kojom se baratalo pri stvaranju KSC “Skenderija” ima nešto od Pikasa, te se stiče utisak kao da je cjelokupan arhitektonski sklop preslikan sa platna Gernike ili je namijenjen kao skloništegalerija za to remek-djelo.

Vrlo umješno postavljenu i razrađenu pristupnu plohu, definisanu kao modernistički plato-trg, poremetila je metalna struktura čija estetska pojavnost sugeriše privremenost, posebice ispred toliko moćnih i arhitektonski jasnih formi, ujedno označujući početak propadanja ideje o kompletiranju kompleksa, čijom su trećom fazom izgradnje planirani hotel, gradsko kupalište i objekat parkinga.

Snaga i privrženost ideji o iskonskom u arhitekturi, ostvarena je upotrebom golih betonskih ploha što je ujedno osnovna i najjednostavnije uočljiva karakteristika kompleksa. Objekat stari, zajedno sa ljudima koji ga svakodnevno posjećuju ili mimoilaze, utkavši vlastitu sudbinu u brzi i haotični život grada. Njegova koža vremenom postaje grublja, radom otvrđuje i mijenja boju, istovjetno sudbini čovjeka. Zbog toga je potpuno neshvatljiva odluka da se KSC “Skenderija” otme to njeno najvažnije obilježje - vrsno oplatovane betonske plohe. Bojenje njenih zidova, nosača, atike i brisoleja predstavlja grubo kršenje postulata arhitekture, vrlo drsko se izrugujući iscrpljujućem naporu koji su njeni arhitekti uložili stvarajući simbol grada. Izmjenom i uklanjanjem osnovnih karakteristika tog obilježja također je mnogo rečeno, ali nažalost, sada govori postmodernitet kao fenomen društvenog propadanja, koji dreči siguran u vrijednost svojih stavova, nesvjestan koliko je površan i djetinj.

Možda bi ekscentrična vertikala hotela planiranog na zapadnom obodu poremetila naglašeno smiren horizontalizam ostalih objekata kompleksa, kao i cjelokupan dojam njegove uklopljenosti, ne samo kao ishodišne tačke saobraćajnice, koja od sjevera presijeca Miljacku, već i u smislu skoro prirodno zaravnate padine obronaka Trebevića koji se na tom lokalitetu sjedinjuje sa riječnom dolinom. Bitno je napomenuti da se i sa bočnih strana KSC “Skenderija” prikazuje stameno, dobro uklopljeno i potpuno sraslo sa okolinom, otvarajući joj se i pored svog neobičnog i ekspresivnog stilskog obilježja, što bi realizacijom treće faze projekta, odnosno njegovog zapadnog dijela, bilo donekle poremećeno. Na istočnom obodu je po prvoj zamisli predviđena izgradnja gradskog bazena i parkinga, što bi u mnogo manjoj mjeri remetilo navedene kompozicione značajke kompleksa, a u funkcionalnom smislu bi doprinjelo razvoju ponude.

prilog uz tekst projektanta Halida Muhasilovića objavljen u časopisu Arhitektura i Urbanizam, broj 94-95

broj 5, februar 2018.

Stanje sjeverne fasade dvorane “Mirza Delibašić”, početak 2018. godine, foto: Anida Krečo

broj 5, februar 2018.

Izmjenu političkog, odnosno društvenog sistema, koji je zaslužan za osmišljavanje svih faza izgradnje, kao i realizaciju dvije od predviđene tri, pratilo je kontinuirano propadanje svih građevina KSC “Skenderija” ponaosob, ironično, najmanje uzrokovano razarajućim ratnim dejstvima. Vrlo je bitno navesti da je likovnost kompleksa i prije posljednjeg rata žrtvovana zarad oglašavanja. Reklamne plahte koje su nerijekto potpuno prekrivale njegovu arhitekturu, što je nastavljeno i danas, predstavljaju svojevrstan nastavak degradiranja arhitektonskog značaja koji je u slučaju KSC "Skenderija" odmah prepoznat. Nije li ironično da se u Sarajevu očuvala jedino metoda "degradacije", vrlo jasna negacija prezervaciji i aktivnoj zaštiti naslijeđa. Pristupni plato koji povezuje sve objekte kompleksa i tvori krovnu plohu privrednog grada odlikovalo je popločanje izvedeno od crvenih opečnih ploča (obavezno uporediti sa objektom “Boston City Hall”), koje je kao takvo vrlo dobro pariralo betonskom fundamentu okolnih fasada, te svojim jarkim, isijavajućim karakterom, predstavljalo nedostajući odgovor čitavoj arhitekturi. Tako uređeno popločanje prokrvljuje cjelokupan arhitektonski sklop (organizam) podržavajući mu život. Prosto je jasno šta je izgubljeno izmjenom dotrajalih opečnih ploča na način na koji je to urađeno 2016. godine. Organizmu je isisana krv, a naknadno balzamovano tijelo je ostavljeno na mjestu na kojem je nekada stajao počasni stanovnik Sarajeva.

broj 5, februar 2018.

Dane Orisa 15 uveličala su sljedeća imena: Fabrizio Barozzi Anne Lacaton László Földes Terunobu Fujimori Janez Koželj Tadej Glažar Iva Letilović i Igor Pedišić Smiljan Radić ovogodišnji dobitnik Orisove nagrade. Makete njegovih projekata koje je izradio Alejandro Lüer, su predstavljene na izložbi Ilustraciones u Oris Kući arhitekture.

Predavači koji su prezentirali svoj rad na ovogodišnjoj manifestaciji: Dinko Peračić Bernard Khoury Umberto Bonomo Pezo von Ellrichshausen Ana Kučan Numen/For Use Iñaqui Carnicero William J. R. Curtis Dobitnica ovogodišnje prestižne nagrade „ORIS AWARD“ je Vera Grimmer, urednica časopisa „Oris“ za izuzetan doprinos u arhitekturi kroz podizanje svijesti o kvalitetnoj arhitekturi, što je proizašlo iz tridesetogodišnjeg rada na polju arhitektonske kritike i publicistike.

Predavači: RCR Arquitectes OFIS arhitekti Angonese Walter Architect Davor Mateković Go Hasegawa Vedran Mimica architecten de vylder vinck taillieu

Široki auditorijum Koncertne dvorane Vatroslav Lisinski i ove je godine u punom kapacitetu dočekao predavače iz regije i svijeta na međunarodnom arhitektonskom simpoziju Dani Orisa 17 održanom 14. i 15. oktobra. Događaj je obilježen dolaskom dvoje katalonskih arhitekata iz projektantskog ureda RCR Arquitectes koji je ove godine dobio najprestižniju nagradu za arhitekturu u svijetu – Pritzkerovu nagradu. Za vrijeme trajanja Dana Orisa, otvorena je izložba njihovih akvarel radova i primili su Nagradu Oris Roca za izvanredna postignuća u arhitekturi koju im je dodijelilo uredništvo časopisa “Oris”. Među predavačima je bilo i drugih istaknutih imena europske i svjetske arhitekture, poput talijanskog arhitekte Walter-a Angonese poznatog po rekonstrukcijama i intervencijama na povijesnim građevinama. Neki od takvih projekata su prenamjena dvorca Tirol pokraj Merana u povijesni muzej i rekonstrukcija tvrđave u Kufsteinu kod Innsbrucka. Na podijumu je svoj rad predstavio i ured Architecten de Vylder Vinck Taillieu, prepoznatljivi po specifičnom ahitektonskom izrazu i nekonvencionalnim intervencijama u postojeći okoliš te ured Schmidt Hammer Lassen Architects, koji su međunarodnu pozornost privukli 1997. godine izgradnjom kulturnog centra Katuaq u Nuuku na Greenlandu i poznati su po velikim projektima zgrada za kulturu. Najveće ovacije publike izazvala su predavanja koja su održali šarmantni Go Hasegawa, jedan od najzanimljivijih japanskih arhitekata mlađe generacije, autor brojnih projekata obiteljskih kuća te elokventni Maroje Mrduljaš koji je govorio o djelima i idejama jednog od najvećih stvaralaca dvadesetog vijeka sa naših prostora, arhitekti Vjenceslavu Richter-u. Osnivač i pokretač Dana Orisa, arhitekt Andrija Rusan nagrađen je najvišim čileanskim odličjem koje se dodjeljuje strancima za promovisanje čilenaske kulture – orden “Bernardo O’ Higgins”. Dani Orisa su i ove godine studentima arhitekture i arhitektima pružili uvid u najaktuelnije arhitektonske teme današnjice, te s pravom zadržavaju titulu najvećeg arhitektonskog događaja u regiji. Dino Jozić, 2. godina bachelor studija, Arhitektonski fakultet Univerziteta u Sarajevu

Autor fotografije: Semir Pehlić Izložba akvarel radova biroa RCR Arquitectes

broj 5, februar 2018.

SMILJAN RADIĆ piše: Mirza Mehaković prevod: Mirza Čerkez

Čileanski arhitekta hrvatskih korijena, tihim, meditativnim iskazom istura čileanski mit na svjetsku arhitektonsku scenu.

Through a quiet, meditative expression, a Chilean arhitect of Croatian origin, pushes forward the Chilean myth to the global architectural scene.

Mit, jer se njegovim izvedbama, izložbama i instalacijama, pored sopstvenog likovnog talenta, iskazuje identitetarna slika te južnoameričke države. To jeste svrha arhitekture, no u slučaju njegove prakse posebno suptilno izvođeno, naročito uzimajući u obzir današnju arhitektonsku praksu u kojoj se pitanja identiteta, naslijeđa i projektovanja unutar konteksta suviše često prihvataju površno ili uz upotrebu lažnih ili konfuznih elemenata.

A myth, because the identitarian image of that South American country is reflected by his performances, exhibitions, and installations, complementing his personal artistic talent. Thus the very purpose of architecture is fulfilled, however in the case of Radić’s practical work, through a distinct note of subtlety in his rendition, especially when taking into account the current state of global architecture, where identity, heritage and designing within given contexts are often accepted superficially or in such manner where faux or confusing elements are in use.

Smiljan, čiji su preci emigrirali iz Dalmacije, kao da je prenio mediteranski mit, čvrsto ga usadivši u tle svoje domovine, čiju obalu zapljuskuju valovi Pacifika. Njegova praksa u tom kontekstu označava prodor evropskog promišljanja o arhitekturi i likovnosti uopšte, ciljano suočena, ali nikada sukobljena sa posebnom slikom Čilea. Svjedočanstva o tom preklapanju vrlo su jasna od njegovih ranih izvedbi. Imena pod kojima su poznati njegovi objekti također ukazuju na duboko poštovanje i estetičnost postupka projektovanja. Casa de Cobre, prvi korak u opusu, izveden 1999. godine, predstavlja ranu naznaku onoga što će Smiljan dosegnuti projektujući Copper House 2, par godina potom. Konfuznu konkluziju sačinjavaju potpuno oprečni elementi objedinjeni u pojedinačne sklopove koji će postati obilježje Smiljanovog rada: vertikalni drveni roštilj, ubjedljiva upotreba fasadne obloge i svojstveno naglašen, nelogičan element konstrukcije.

Smiljan, whose ancestors fled Dalmatia, seems to have conveyed the “Mediterranean myth” having it firmly grounded in the soil of his homeland, whose shores are washed away by the Pacific. The appearance of his practical work in that context symbolizes a breakthrough of the subtlest European thinking about architecture and visual arts in general, deliberately confronted, yet never conflicted to the distinct image of Chile. Testimonies of this overlap have been very clear since his early renditions. The names of his buildings also indicate a deep respect and the aesthetic of the design process. The Casa de Cobre, the first step in his works, dated 1999, is an early indication of what Smiljan would accomplish designing the Copper House 2 a few years after. A confusing conclusion is made of completely opposite elements integrated into individual sets that will become the main feature of Smiljan’s work - vertical wooden joist, convincing use of façade coating and a peculiarly emphasized, illogical construction element.

broj 5, februar 2018.

Copper House 2, 2005. Limeni opšav kao motiv predstavlja ekspresivan iskorak pred nabrojanim uzorima, koji se isprepliću u kompoziciji Copper House 2. Nepotrebno je objašnjavati ogromnu likovnu nadmoć koju je njime Radić ostvario u odnosu na danas često zastupljenu praksu oblaganja objekata. As a motif, the metal fascia here represents a breakthrough among the listed models, which are interwoven in the composition of Copper House 2. It is needless to explain the enormous artistic superiority achieved by Radić in comparison with the often used practice of coating facilities today.

broj 5, februar 2018.

Inicijaciju izvršenu sa Casa de Cobre, na primjeru Copper House 2 iz 2005. godine, Radić maestralno uobličava u filigransku izložbu svih prepoznatljivih arhitektonskih elemenata kuće, koje nam je ostavilo 20. stoljeće. Copper House 2 kao da je, svjesno ili ne, pozajmio, te na najfiniji način iskoristio pregršt sitnijih ili uočljivijih detalja, sve zajedno ih predstavljajući u potpuno nezavisnoj strukturi koja navedene elemente skriva, odajući ih poznavaocima, dok se ostalima, u svojoj konačnoj pojavnosti, prikazuje kao primjer potpune estetike.

In the case of the Copper House 2 from 2005, the initiation made by the Casa de Cobre, Smiljan masterfully shapes into a filigree exhibition of all the distinctive architectural elements of the house we inherited from the 20th century. As if the Copper House 2, fully aware of it or not, has borrowed and in the finest manner used a handful of less, or more obvious details, presented altogether in a completely independent structure which hides these elements, revealing them only to connoisseurs, while in its final appearance, it uncovers itself to others as an example of undisputed aesthetics.

Tu se miješaju svi pozitivni elementi ranog modernizma, pretjerana dinamičnost, skoro pustinjska osobenost te eksplicitno naglašavanje upotrebe modernih materijala, dok čitavu priču (poemu) dopunjuje maštovitost postmodernog poteza obogaćenog ironičnim elementima. Ako su vitki bijeli profili i palubastost jedne strane objekta, kao i cjelokupna markantna slika, jasne aluzije na Farnsworth House, onda gore navedeni citati, te blaga ironija i samosvjesnost definitivno vuku korijen od Vana Venturi House. Dovoljno je spomenuti dijagonalne elemente svjetlarnika ili prozora, toliko karakteristične na oba primjera, da se stiče utisak kao da Smiljan iz najubjedljivijeg uvjerenja odaje poštu velikanima prošlog stoljeća, istovremeno iskazujući ogromnu arhitektonsku erudiciju, vrlo dobro sublimiranu u sopstveni iskaz. Potonje uopšte ne mora biti posljedica svjesnog autorovog principa, niti htijenja, ali su u konačnici prepoznate navedene pretpostavke.

There, all of the positive traits of early modernism are mixed, excessive dynamism, almost desert-like peculiarity and the explicit emphasis on the use of modern materials, while the entire narrative (poem) is complemented with the imagination of a postmodern stroke enriched with ironic elements. If slender white profiles and the deck-shaped form of one side of the building, as well as its entire striking appearance, are clear allusions to the Farnsworth House, then the quotes outlined above, mild irony and self-awareness definitely originate from the Vana Venturi House. It is sufficient to mention the diagonal elements of skylights or windows, so distinctive in both cases, that one gets an impression as if Smiljan, out of his most persuasive conviction, pays tribute to the leading figures of the last century, simultaneously expressing a tremendous architectural erudition, sublimated superbly in his own expression. The latter does not at all have to be a result of author’s conscious principles, nor of his volition, nevertheless, the stated assumptions are ultimately recognized.

Naredni veliki korak u praksi predstavlja Chilean House, izvedena 2006. godine, s kojom Radić pokazuje već stečenu zrelost,

The next big step in his practice is the Chilean House, dated 2006, with which Radić shows already acquired maturity, but now closer to the

Chilean House, 2006. I kod Chilean House se u posebnoj formi jukstapozicije pojavljuju najblistaviji uzori evropskog zrelog modernizma. Tamo gdje je bilo potrebno raščlaniti osnovu, uobličeno je dvorište. Dojam atrijalnosti je ostvaren na način da se životnom prostoru kuće suprotstavlja zidom otrgnuti plašt prirode. Ostvareni kontrapunkt transparentnoj strani objekta, detaljno preispituje pravougaoni otvor unutar plohe i obrnuto, teške zavjese iza velikih staklenih ploha koje potpuno zagušuju dojam transparentnosti, ako su navučene. Navedeni kontrapunkt ostvaruje dodatni tonalitet pri odnosu vitkih čeličnih stubova kružnog presjeka koji se elegantno iskazuju pri uklonjenoj staklenoj plohi. Even in case of the Chilean House, the most exemplary models of high European modernism, appear in a special form of juxtaposition. Where a subdivision of the base was necessary, the courtyard is shaped by the wall. The impression of an atrium is accomplished in the way of the living space of the house being contrasted to the wall-torn mantle of nature. The achieved counterpoint of the building’s transparent side is brushed up in detail by the rectangular opening in the surface and vice versa, the heavy curtains behind the large glass surfaces completely dampen the impression of transparency, if drawn. The aforementioned counterpoint makes an additional tonality in relation to slender, in cross section circular, steel columns appearing with eleganc with the removed glass surface.

uz sada veći odmak ka ranijim epohama moderne. Naime, svi njeni elementi, razvijani tokom burne prve polovine 20. stoljeća, stameno obitavaju unutar forme toliko prepoznatljivo tipične za Južnu Ameriku ili njenu pacifičku stranu. Ako bi Villu Tugendhat mogli zamisliti na bilo kojoj padini, bilo kojeg evropskog grada, to Chilean House možemo smjestiti i doživljavati jedino u kontekstu posebne scenografije kakvu pružaju Ande. Chilean House iskazuje primjerenu prisnost arhitekte i cjelokupnog ambijenta koji ga okružuje i koju je Radić, svjesno ili ne, proživljavao od najranijeg doba. Radićeva ostvarenja suštinski nikad ne odmiču od gore navedenog, tek u zavisnosti od karakterističnosti programa i specifičnosti ambijenta iscrtavaju sopstvenost, uvijek iznova posebnu i prepoznatljivu. Tako posmatrača, bez obzira na stručnost, namah privlače forme, kao one izvedene na objektima: House for the Poem of the Right Angle, House A, Mestizo Restaurant, Zwing Bus:Stop, te ostale izvedbe, studije i modeli, istovremeno ga uvlačeći u kontemplativni odnos spram hridi, pašnjaka, bulevara, trga, šumske čistine ili bilo kojeg ambijenta u kojem obitavaju. Višestruk takav osjećaj preovladava kroz etape koje doživljava projekat budućeg regionalnog teatra u oblasti Biobio koji je odabran kao pobjednički rad na konkursu provedenom ranih 2000-tih godina. Smiljan kao da je htio smiriti, nikako usidriti, Nojevu barku, u potpuno nemirnom i talasastom arhitektonskom ozračju početka 21. stoljeća, predajući je na korištenje savremenoj generaciji. Višestruk, u smislu da sve faze prikazivanja dosta smjele forme namijenjene

earlier epochs of Modernism. Namely, all it’s elements developed through the turbulent first half of the 20th century reside firmly within a form so recognizably typical for South America, or its Pacific side. If one could place in his imagination the Villa Tugendhat at any slope of any European city, then the Chilean House can be located and experienced only within the context of the special scenery of the Andes. Yet, through the prism of Smiljan’s work, they are presented and accepted globally. The Chilean House is indeed a good example of intimacy between the architect and the overall ambience surrounding him, the one that the architect has been, consciously or not, living through since his earliest age. The scope of Smiljan’s accomplishments do not substantially diverge from the above stated, it is only in dependence of the character of the program and of the specificity of the environment that they trace singularity, always so special and distinctive. In that way, a man, regardless of his expertise, is outrightly attracted by forms, like the ones on following projects: House for the Poem of the Right Angle, House A, Mestizo Restaurant, Zwing Bus:Stop, and through a variety of renditions, studies and models, dragging him at the same time into the contemplative relationship to a cliff, a pasture, a boulevard, a square, a clearing in a for forest or any environment they reside in. Such a multifold feeling prevails through stages experienced by future regional theater project in the Biobio area, which was selected as the winning entry in a competition conducted in the early 2000s. It appears as if Smiljan wanted to calm down, not to anchor the Noah’s Ark by no means in the completely turbulent and wavy architectural atmosphere of the early 21st century, handing it over to the contemporary generation for use. Multifold in the sense that all stages of presenting

broj 5, februar 2018.

Serpentine Gallery Pavilion, 2014.

objektu javnog karaktera, predstavljaju i konačnu estetsku manifestaciju, a ne puki korak ka ostvarenju gradnje - model objekta sa predstavom konstrukcije u drvetu, prikazi na kojima doživljaj graniči sa spokojstvom nemirnog, nekakvog italijanskog majstora s početka 20. stoljeća. Ako se mladi Edouard Jeanneret fascinirao estetikom putničkog broda, preporučujući je, te upotrebljavajući nakon II svjetskog rata, onda se, naslijeđenim dogmama zrele moderne, Radić osnažuje udahnuti i izgubljenu mitološku aluziju. Iako od kritike, među kolegama i stručnim krugovima, vrlo rano prepoznat i prihvaćen, te i pored neviđene individualnosti izraza, biran za profesora u najelitnijim svjetskim školama arhitekture, nagradu šireg dijela publike, poštovanje i poseban tretman prema dosadašnjem djelu, iskazala je narudžba Smiljanove vizije za Serpentine Gallery Pavilion, čast koju godišnje imaju najetabliraniji svjetski arhitektonski stvaraoci. Šarolikost modernog postupka, koja je tada već počinjala bivati sterilnom i očekivanom, ruši vizija koja je parkovskoj površini ispred Serpentine Gallery donijela, te evropskom tlu simbolično povratila, senzibilitet mediteranskog mita. Za razliku od arhitekture namjenski određenijih objekata koje je izveo, ovdje Smiljan trasira sopstvenu putanju kao i putanju, ne kulturnog naslijeđa, već mnogo kompleksnije, sopstveno zamišljenog ambijenta, s jasnim korijenom nastanka. Tu je pojam organske forme obogaćen organskom slikovitošću materijala, dok je sama forma biološka, tretirana kao ljuspa, larvina

broj 5, februar 2018.

a rather bold form intended for a public-purpose building, represent also the final aesthetic manifestation, not a mere step towards the realization of the construction - a model of building with structure presented in wood; representations of building in a way in where the experience borders the serenity of the restless, resembling a certain Italian master of the early 20th century. If young Edouard Jeanneret was fascinated by the aesthetics of a passenger ship, recommending and using it after the World War II, then Radić feels empowered to breath in mythological illusions into inherited dogmas of high Modernity. Even though at an early stage recognized and accepted by most critics, colleagues, and among the professional circles, and despite unprecedented individuality of his expression electing him a professor in elite international schools of architecture, the placing of order of Smiljan’s vision for the Serpentine Gallery Pavilion, annual honor bestowed upon the most established architectural creators from the world, brought him an award from the wider part of the audience, respect and special treatment for his earlier works. The diversity of the modern act, at that time turning sterile and predictable, is crushed by the vision of the park surface in front of the Serpentine Gallery which brought the sensibility of the Mediterranean myth to it and simultaneously reinstated that myth symbolically at the European soil. Unlike the architecture of more purpose-wise specific facilities he carried out, Smiljan here traces his own path as the path, not just of cultural heritage, but of a far more complex one, of an environment contemplated on his own with a clear origin. Here, the concept of organic form is enriched by the organic splendor of materials while the form itself

ovojnica ili čak nakupina različitih materijala koju životinje skupljaju kao boravište ili jednostavno odbacuju. Sve to iz temelja, a temelji strukture su nemarno položeni, grubi, a vitki kamenovi, izokreće prijašnja rješenja koja naglašavaju spremnost modernog čovjeka da promisao traži u određenoj vrsti super-modernog mita savršene materijalizacije. Kao da Smiljanov paviljon nije premnogo nadmoćan i kao eksperiment i kao iskaz revolucionarne upotrebe materijala, dok stoji oslonjen na nešto što nedvojbeno predstavlja južnoamerički menhir, otimajući primat prahistorijskog, baš na mjestu na kojem je evropsko prahistorijsko naslijeđe najočitije.

is biological, treated as a shell, cocoon’s membrane or even as a cluster of different materials that animals accumulate as a residence or simply discard. All of that from the foundations – and foundations of the structure are carelessly laid down, rough, yet slender boulders – reverses the previous solutions emphasizing the readiness of the modern man to seek counsel in a certain type of super-modern myth of perfect materialization. As if Smiljan’s pavilion is not too overwhelming both as an experiment and an expression of the revolutionary use of materials, while it stands lent onto something clearly representative of the South American monolith, snatching the primacy from the prehistoric, precisely at the spot where the European prehistoric heritage is the most obvious.

Suptilno predstavljena arhitektonska erudicija, snažan osjećaj prisnosti spram okruženja, izveden iz poštovanja ambijenta koji ga okružuje, prvenstveno jačaju Radićevo autorstvo, po kojem je on već globalno cijenjen i čije ćemo dosege tek otkrivati.

The vast erudition presented through extraordinary subtlety and a strong sense of intimacy towards the environment that has been derived from universal respect for the environment that surrounds it primarily give strength to Smiljan’s authorship, by which he already became globally respected, and whose achievements we are yet to discover.

Teatro Regional Del Biobio, u izgradnji. Da je kojim slučajem ostao na nivou nerealizirane ideje, čitav blok crteža i drveni model bi svjedočili o iznimnoj ideji koju Radić trasira istovremeno i budućnosti i u prošlost. Uporediti sa Vidovdanskim hramom Ivana Meštrovića. Teatro Regional Del Biobio, under construction Had it remained an unimplemented idea, the entire block of drawings and the model itself would remain a witness to Radić’s extraordinary idea that routes simultaneously both the future and the past. To be compared to the Vidovdan Temple by Ivan Meštrović.

broj 5, februar 2018.

Arhitektonsko Triennale u Oslu

Uz podršku Ambasade Kraljevine Norveške u Bosni i Hercegovini za Tristotrojku piše Haris Bulić, fotografija: Istvan Virag

Globalni arhitektonski diskurs se posljednjih godina vraća korijenima i teži baviti različitim gorećim problemima današnjice, temama koje često nisu direktno i očito povezane sa arhitekturom. Za arhitekte postaju aktuelne teme kao što su zajednička ekonomija, migracije, izbjegličke krize, međudržavni sporovi, granice, online komunikacija i blockchain tehnologije. Tako se, kroz prizmu današnjih kapaciteta, vraćamo suštinskim pitanjima radi oblikovanja uslova za stvaran doprinos rješavanju savremenih problema, ali dok na Bijenalu arhitekture u Veneciji vidimo niz projekata i rješenja za skloništa, prihvat i privremeni boravak izbjeglica te njihovu integraciju, gdje obična cigla ponovo ulazi u modu ili dok na Bijenalu arhitekture u Čikagu jeftine modularne kuće rješavaju socijalno stanovanje i roboti grade tradicionalnim materijalima, u Oslu se insistira na averziji od „rješenja“. Model ovog Trienala je diskurzivan. Ako arhitekturu posmatramo kao konstruktivnu praksu, onda je ovo Treinale tek opširnija analiza lokacije. Umjesto propitivanja definicije i tokova savremene arhitekture, ispituje se kontekst u kojem se arhitektura praktikuje.

Globalna trgovina uz povećanu mobilnost i informacijske mreže formira nove poslovne platforme i ekonomske strukture koje podstiču drugačije modele potrošnje, stanovanja i čak posjedovanja. Sa druge strane, klimatske promjene i degradacija okoline, manjak resursa ili sukobi i ratovi koji uzrokuju masovne migracije, mijenjaju urbane zajednice ili definiciju stanovnika uopšte. Petočlani tim kustosa Trienala je zapravo ispitivao dubine pojma „pripadanja“ koji je prema njihovim riječima „način na koji opisujemo naše povezanosti i odnose sa mjestima i predmetima“. Njihova pronicljiva svijest o širokim društvenim dešavanjima i online trendovima je odražena na slojevitom programu lokalnih i pratećih izložbi, mnoštvu studijskih istraživanja i izvješća, konferencija i realizacija. Sve izložbe, događaji i diskusije su pod zajedničkim imenom After Belonging (Nakon Pripadanja), temom koja evocira gubitak posjedovanja i pripadanja, rastroj kasnog kapitalizma i nepokolebljivo otuđivanje od identiteta te bezprostornost koja rezultira iz našeg svakodnevnog boravka u online prostoru i „vremena definisanog tranzitom i mobilnošću“.

broj 5, februar 2018.

Fotografije izložbe:

Trienale obuhvata dvije izložbe: On Residence, čiji radovi ispituju ovo savremeno globalno stanje kroz niz studija raznih fenomena te In Residence, koja izlaže takozvane “strategije intervencije” na globalnom nivou kroz deset svjetskih lokacija. Unutar dvorane Norveškog centra za arhitekturu i dizajn (DoGA), On Residence izložba proučava promjenjive definicije stana, stanovanja i stanovnika u savremenom svijetu odlikovanom promjenama – ekonomskim, teritorialnim, geografskim i klimatskim. Niz istraživanja i studija, uz kreativno prezentovanje informacija u vidu eksponata izuzetnog dizajna, razmatra odnos arhitekture sa pitanjima koja se tiču izbjegličkog života, migracija i beskućnika; novih definicija “domaćina” i “stranca”; turizma i savremenih tehnologija i ekonomije dijeljenja.

broj 5, februar 2018.

Primjerice, u Evropi uz olakšano kretanje i učestalije promjene stanovanja, čitav proces premještanja namještaja postaje teži nego riješiti se svih predmeta te u drugom gradu kupiti nove. Ova promjena podriva ideje historijske vrijednosti predmeta i vrhunske izvedbe i materijala. Eksponat “Nađeno” (na slici iznad) predstavlja kolekciju namještaja za stan prikupljenu u roku od 24 sata putem namjenskih web stranica za besplatno dijeljenje predmeta. U Nacionalnom muzeju arhitekture izložbu In Residence karakteriše disciplinska ekspanzija arhitekte koja razvija diskurs na globalnoj razini i obuhvata deset lokacija iz svijeta sa kojih arhitekti i umjetnici iznose rezulatate strategija intervencije koje su kustosi naručili od timova odabranih nakon poziva na učešće. Ove strategije intervencija nemaju duboku istraživačku pozadinu kao radovi sa On Residence izložbe i uglavnom su retoričkog karaktera ali pokazuju važnu ambiciju za rješavanjem raznovrsnih problema.

Osim izložbi, organizovana su predavanja, diskusije i razgovori sa nizom arhitektonskih ureda u Operi u Oslu, a u završnom događaju u Vijećnici je postavljena privremena instalacija „Bezdržavna ambasada“ (slika dole) koja prema kustosima „predstavlja, putem kulturoloških sredstava, ideale ‘bezdržavne demokratije’ koje su razvile kurdske zajednice autonomne regije Rojava, u sjevernoj Siriji.“ Cilj postavke i javne debate je razmisliti o nedržavnim modelima političkog predstavljanja kroz umjetnost i uvesti širu javnost u specifičnosti ovog, ratom razorenog, regiona. U konačnici, posjetilac Trienala u Oslu ostaje bez odgovora i rješenja ali počinje da objedinjuje pregršt upijenih informacija i analiza koje plešu oko zajedničke slike sadašnjosti, koja je istovremeno i poznata i mutna.

Detekcija problema na ovoj mutnoj slici ne rezultuje automatski rješenjem, posebno ako su uzroci nejasni ili prekompleksni za jednu disciplinu. U tome se kustosi ovog Trienala mudro suzdržavaju od potrage za brzim rješenjem. Tu arhitekt djeluje interdisciplinarno i postaje geograf, sociolog, historičar, antropolog, statičar, etnolog, konceptualni umjetnik ili čak web poduzetnik u pokušaju da primjeni sva svoja znanja na otkrivanje činjenica i uzroka globalnog stanja. Kako arhitektonsko obrazovanje podrazumijeva širok spektar disciplina iz kojih se crpi znanje potrebno za kvalitetno stvaranje čovjekovog okruženja, tako najrazličitiji problemi mogu pronaći dio svog rješenja kroz informisano i ispravno djelovanje arhitekte. Sve vrste promjena ustaljenih obrazaca stvarnosti trebaju imati odraz i na arhitektonsku praksu unutar novog konteksta. A kontekst se sve brže mijenja.

Konstrukcija paviljona

Paviljon Velike Britanije, detalj

Expo detalj 2015

145 država učesnica i 20 miliona ljudi dovoljne su brojke za spoznaju veličine Expo 2015 svjetske univerzalne izložbe održane u Milanu s temom „Feeding the Planet, Energy for Life“. Različitost pristupa predstavljanju država stvorila je atmosferu arhitektonskog patchworka u kojem je svaki dio potpuno drugačiji, uvezan ni sadržajem ni formom već jedinstvenom temom koja ostavlja dovoljno prostora za diverzitet interpretacija. Agresivan marketing i dominacija kvantiteta nad kvalitetom su primjetni u šetnji dekumanusom izložbe, ali baš je zbog toga lako uočiti uistinu vrijedne projekte. UJEDINJENO KRALJEVSTVO #BeHive Wolfgang Buttress + BDP + Stage One Paviljon Ujedinjenog Kraljevstva primjer je uspješnog objedinjavanja svih faktora koji čine kvalitetan i slojevit izložbeni prostor. Umjetnost i tehnologija su prisutne u sporednim, ali veoma bitnim ulogama, dok je glavni dio prepušten pravoj zvijezdi teme EXPO-a: prirodi. Prilazna sekvenca paviljonu je imitacija puta kojim prolazi pčela kroz svoj proizvodni vijek, te finalni doživljaj samog

broj 5, februar 2018.

objekta posjetiocima pruža osjećaj zatvaranja jednog ciklusa. Aluminijska struktura objekta čije su mikroforme projektovane prema pravilima Fibonacchijevog niza sugeriše oblik gigantske košnice, a u svojoj unutrašnjosti u prizemlju ima i digitalni dio izložbe. Najbitniji detalj organizacije paviljona je podražavanje svih čula. Naime, sve vrijeme posjete je prožeto zvucima livade i zujanja pčela, a osim audiovizuelne opreme, autetničnoj atmosferi je doprinijela i odlično projektovana rasvjeta te dizajnirani „cvjetovi“ na prilaznoj livadi, koji noću stvaraju potpuno drugačiju atmosferu od dnevne. Kada bi pčela nestalo sa planete, čovjek bi bez njihovog sudjelovanja u procesima biosfere mogao živjeti još samo 4 godine. Pomno osmišljeni paviljon UK vrlo precizno ukazuje na važnost pčela i njihovih životnih navika i bez spominjanja ove činjenice. UJEDINJENI ARAPSKI EMIRATI #Starchitect Foster + Partners Paviljon Emirata bio je prešutni headliner izložbe, a za to je prvenstveno zaslužan potpis na projektu ove veličanstvene zgrade:

Foster + Partners. Arhitektonski biro se očekivano odlično snašao u projektovanju paviljona, uzevši u obzir da već godinama radi na projektu održivog grada Masdara uistom kontekstu. Dodatni izazov koji je objekat morao ostvariti je njegova prilagodljivost okruženju Milana u istoj mjeri kao i okruženju pustinjskog grada u kojem je montiran nakon završetka EXPO-a. Inspiracija za formu i materijalizaciju objekta je preuzeta iz tipičnih krajolika Emirata, te održive tradicionalne arapske arhitekture. Dramatično uski prostori pružaju izvrsnu zaštitu od sunca svojim zidovima visokim 12 metara, napravljenim od betona armiranog staklenim vlaknima i sa teksturom motiviranom tragovima od vjetra u pustinjskom pijesku. Sadržaj objekta je u velikoj mjeri svojim kvalitetom potpuna suprotnost ovoj zadivljujućoj strukturi: posjetiocima je uskraćen ozbiljan izložbeni program, a fokus je na historiji i napretku arapskog svijeta nauštrb prirode i očuvanja biodiverziteta, što je zaista velika greška uzevši u obzir temu EXPO-a. Ena Kukić, prva godina doktorskog studija arhitekture, Technische Universität Graz

Paviljon UAE, detalj

broj 5, februar 2018.

for Tristotrojka: Bojana Bjelić, Bauhaus, Dessau photography: Mateo Argerich, Bauhaus, Dessau

THE REPORT FROM

In the nights before the 26th of May thousands of special guests came to Venice from all around the world. The hotels, hostels, Rbnbs are booked months in advance. The openning ceremony of the 15th International Architecture Exhibition, titled REPORTING FROM THE FRONT, directed and curated by Alejandro Aravena and organized by La Biennale di Venezia chaired by Paolo Baratta took place on May 26th and 27th 2016. Architects from all around the world, academics, artistic, PR and cultural circles were personally invited to contribute, celebrate and witness the selected international architectural answers to the question, or rather a call for a new point of view, the curator raised. The worlds architectural communities gathered here to keep the checkpoints of the Venice Giardini and Arsenale, as well as numerous galleries around the old city continuously busy for the two sunny days and nights of May. The printed exhibition guides of this year were covered in a bluish photograph in which a women is observing the desert from the metal ladder. The woman, Maria Reiche, a German archeologist studying the Nazsa lines was used as a metaphor for this year’s curator’s intention to widden the field of questions architecture should be facing. ‘’Standing on the ground, the stones did not make any sense; they were just random gravel. But from the height of the stair those stones became a bird, a jaguar, a tree or a flower.’’ The curator said that he would like the Biennale Architettura 2016 to offer a new point of view like the one Maria Reiche had on the ladder. ‘’Given the complexity and variety of challenges that architecture has to respond to, REPORTING FROM THE FRONT will be about listening to those that were able to gain some perspective and consequently are in the position to share some knowledge and experiences with those of us standing on the ground.’’, said curator in his introduction speach. Our feeling was that the curent state in which profit and realestate are rushing and tricking architects into fast and profitable solution leaves many ongoing issues neglected. The focus was on inequalities, informalities, natural disasters, migration, communities, qualities of life and the possition of common sense in all of that.

‘’Our curatorial proposal is twofold: on the one hand we would like to widden the range of issues to which architecture is expected to respond, adding explicitly to the cultural and artistic dimensions that already belong to our scope, those that are on the social, political, economical and environmental end of the spectrum. On the other hand, we would like to highlight the fact that architecture is called to respond to more than one dimension at the time, integrating a variety of fields instead of choosing one or another. REPORTING FROM THE FRONT will be about sharing with a broader audience, the work of people that are scrutinizing the horizon looking for new fields of action, facing issues like segregation, inequalities, peripheries, access to sanitation, natural disasters, housing shortage, migration, informality, crime, traffic, waste, pollution and participation of communities. And simultaneously will be about presenting examples where different dimensions are synthesized, integrating the pragmatic with the existential, pertinence and boldness, creativity and common sense.’’, said A. Aravena. From early morning of May 26th until the late afternoon of 27th many pavilions were officially openned for the visitors. Important architectural, cultural and government figures were giving speeches infront of National pavilions. The guests in nice dreeses, ties and suits and not neccecairily comfortable shoes for the Giardini gravel ground were contributing to the vivid atmosphere of the opening days. The scale and energy, different from one pavilion to another was also revealing the current state of the profession in different fronts. From the Germany’s ceremony, crowded to the last possible meter with the suited bussinesmen to the more private ones where the audience was made out of the little academic circles and friends of the exhibitors, to those unexisting, absent ones. The atmosphere itself showed that the profession is still very bound to the ground. In some countries it is a blooming bussiness, while in others the contribution of the individual and community heroism, all brought together here for two days to climb the ladders of our profession trough a day and night discussions with numerous champaign glasses in their hands. Architectural Biennale 2016 ‘REPORTING FROM THE FRONT’ was open to the public from Saturday May 28th to Sunday November 27th 2016 at the Venice Giardini and the Arsenale.

broj 5, februar 2018.

SERBIAN pavilion The team of three young Serbian Architects focussed on the struggles of graduates and young architects when facing the architectural job market. Blue ground installed in the enterior of the pavilion is used as a metaphor for the inside of the ship, refering to the job search as a float in the open sea. The pile of Job Application letters collected from international sources is exhibited on the entrance representing the numerous portfolios that are being sent every day. JAPANESSE pavilion A country with the small amount of sqm trying to host all citizens, their needs and desires. The exhibition focuses on the ‘’en’’, the term that goes back to ancient Buddhism and is still used in a Japanese everyday life refering to ‘’edge’’ or ‘’margin’’. It implies an ambiguous boundary that not only surrounds multiple kinds of living spaces but makes them interrelate and interpenetrate. ‘’En’’ boundaries and the resulting interpenetrative areas encourage humans to act and to encounter each other. Each peace exhibited inside the pavilion was created with irresistible japanesse care for detail and respect to their culture. RUSSIAN pavilion A country with a rich cultural background presented VDNH- the territory of Expo during USSR which is nowadays transformed

into a city park. Pavilion reminds on the country house with its stairs, which lead to the terrace with a sea view. The black enterior is filled with treasures of USSR epoch on the ground level and contemporary ones on the first floor, drawings and books, works of students. NORDIC pavilion The architecture of the original pavilion is pointing towards harmonic blending between nature and building. Light, shadows, cool and warm wind sre supposed to enter the volume without obsticles through the roof and walls. The composition of solid and ephemeral of the original structure was for us like a therapy. With this years intervention most of the space is occupied with big wooden stair-pyramid. HOLLAND pavilion Military theme is used in a way that camouflage creates a vivid aquarium atmosphere. HUNGARIAN pavilion The continuous route around the inner atrium garden was filled with content concerning workspaces of the students. GERMAN pavilion This year you can walk into the massive tectonic german pavilion easily trought many new entrances and relax on the white plastic chairs placed inside. The walls of the german

pavillion were perforated to embody the idea of freedom and openness of the country’s boundaries to foreigners. Exhibition inside showed some interesting information about the percentage of foreigners in bigger western and eastern german cities and juicy photographs of the informality of their traditional rituals in the context of a formal german system. The idea was to show the country’s current progress of dealing with migration, refugees and their integration into german society, and ongoing solutions and improvements in developing a society of big communal differences. As the title of exhibition says ‘’Making Heimat’’ or making a feeling of home is the hardest and biggest task. FRENCH pavilion ‘’The french pavilion is represented with the most french taste and smell. Glass and steel, zenit window, dark and bright rooms. Classical combination of what we associate France with, fullfilled with dignity and humor about themselves their own lifestyle. The problems they are refering to are found in a field where they can not splendidly spend rsources over necessity. Private houses, playgrounds, hospitals. This very self-confident and respectful country does not want to scream about any problems, but nicely presents some small defects of the system’’, said our reporter Ksenija, a big fan of France.

Heroik, Srbija

broj 5, februar 2018.

SARAJEVO I BIH U ŽIŽI STRUČNOG DISKURSA 2016: UTISCI SA PRVOG BH. NASTUPA NA VENECIJANSKOM BIJENALU ARHITEKTURE

Razgovarala: Nedžla Seferović Intervju sa: Haris Piplaš, kustos izložbe “Sarajevo Now: People’s Museum” na 15. Venecijanskom Bijenalu Arhitekture Tristotrojka: Promjena globalnih paradigmi danas te uloga Built Environment struka u ovom procesu. Haris Piplaš: “U današnjem globalnom svijetu, informacije, a sa njima i ideje i znanje se šire munjevitom brzinom. Ipak, razvojem čovječanstva stvaramo pritisak i na planetu Zemlju. Svjedoci smo ekonomskih kriza, ekoloških i socijalnih kriza fragmentiranog globalnog društva ekstremno bogatih i siromašnih. Stručnjaci iz Built Environment struka moraju te teme adresirati. Tu ubrajam arhitekte, urbaniste, pejzažiste, inžinjere, urbane sociologe, umjetnike koji djeluju u prostoru itd. koje skupno tako nazivam, jer moderna edukacija ne vidi disciplinarne prepreke. Od Vitruvius-a do Le Corbusier-a, majstori su se bavili problematikama društva i kako ih naše struke mogu riješiti i time poboljšati životni kvalitet ljudi. To nije ništa novo. Istina, zadnjih par dekada postojao je fokus na formu i estetiku. No, zadnjih desetak godina Built Environment struke se polako pomjeraju ka etici i socijalnim i održivim rješenjima za stvarne probleme čovječanstva. Primjera da se struka mijenja ima mnogo, od dodjele Zlatnog Lava na Venecijanskom Bijenalu Urban-Think Tank-u 2012 do Pritzkerovog priznanja Alejandru Araveni 2016.

Sarajevo Now Paviljon

broj 5, februar 2018.

Maketa Historijskog muzeja

Njihov rad je mješavina istraživanja, aktivizma, socijalne analize, kreiranja mikroekonomskih modela te na kraju prostornih rješenja koja nisu konačna nego procesualna, inkrementalna i očekuje se da evoluiraju uz direkno učešće korisnika. To je nova paradigma u Built Environment strukama gdje stručnjaci ne isčekuju konkurse i projektne zadatke koje je neko drugi koncipirao, pa da daju grafičko rješenje te onda opet očekuju da drugi akteri odlučuju o sudbini projekata. Nova paradigma zahtjeva mnogo komunikacije, istraživanja, lobiranja, intelektualnog rada te primorava stručnjake da iz toplog ateljea izađu u stvarni svijet i suoče se i sa preprekama, ali i sa potencijalima. Veliki problem Built Environment struka u cijelom svijetu je edukacija koja mladim ljudima rijetko daje priliku da se susretnu sa realnim društvom. Mladi izađu puni elana sa fakulteta vjerujući da su oni zapravo ti koji odlučuju o procesu definisanja šta, kako i ko će nešto planirati, projektovati, napraviti i održavati, ali stvarnost je nažalost mnogo drugačija. Mi mislimo da samo rad sa realnim društvenim okvirima ima smisla, tj. uključujući privredu, vladine i nevladine organizacije te naravno stručnu i akademsku zajednicu.” Tristotrojka: Potencijali aktivacije Sarajeva i BiH

Slike Jima Marshalla u Paviljonu

broj 5, februar 2018.

Haris Piplaš: “Tu se pitamo gdje je uloga nas u velikom, globaliziranom svijetu. Svakako da bi bilo tragikomično takmičiti se sa urbanim razvojem u drugim krajevima svijeta. Svi znamo za rapidni rast Dubai-ja, ali kineski grad Shezhen je 1984 kad je Sarajevo održalo Olimpijadu imao 85 000 stanovnika, npr. kao Prijedor, a danas ima 14,5 miliona. Takmičiti se u brzini, veličini, visini, zaista nema smisla. Međutim, Sarajevo i BiH su mnogo puta bili u žiži svjetske pažnje i naš specifični urbani i kulturni milje je dobio globalni vizibilitet. Naša multikultura je stvorila inspirativnu mješavinu raznih utjecaja, humor i iznalaženje modusa funkcionisanja u najtežim uslovima; naša otpornost na promjene, kreativnost i žilavost su fascinantni ljudima u cijelom svijetu. To je prikazano u mnogim hollywood-skim filmovima i izvještajima u najpoznatijim svjetskim medijima. U Built Environment strukama nije. Prikazan je urbicid, problemi itd., ali naš potencijal i naša specifičnost te kako ona može dati doprinos svjetskim paradigmama, nisu. Nedostižni san bio je dobiti i organizovati Zimsku olimpijadu 1984., pa se to desilo. Uprkos postojećoj lošoj ekonomskoj situaciji i političkom vakuumu u BiH, mi moramo da postavimo kritički dijalog i radimo na promjenama. Ja sam svjestan da neki ljudi profitiraju od postojećeg ekonomskog i političkog statusa quo u BiH, te tako sabotiraju progres i kritički dijalog. Ali, svjestan sam i postojanja mnogih ljudi koji žele promjene. Oni su veoma stručni, i imaju vizije. Najviše ohrabruje vidjeti tu vitalnu energiju među

našim kolegama, studentima i prijateljima u Sarajevu, ali i energiju ljudi iz cijelog svijeta i regije koji učestvuju u našem projektu. Postoji snažan kreativni potencijal u BiH, koji je možda u nekoj svakodnevnoj egzistencijalnoj borbi prigušen, ali mi smo ga sada uključili i on će se dalje aktivirati.”

Doajen Svicarske Arhitekture Luigi Snozzi u Paviljonu

Tristotrojka: Ideje i počeci projekta “Reactivate Sarajevo” Haris Piplaš: “Sarajevo jeste geografski i vrlo simboličan centar jugoistočne Evrope. O “Reactivate Sarajevo” se mnogo pričalo. Krenuli smo sa analizom raznih objekata i javnih prostora u Sarajevu. Organizovali smo i studijsko putovanje i veliki forum u Domu Mladih Skenderija, Simpozij u Gradskoj Vijećnici, gdje smo okupili ljude iz raznih struka, sa fokusom na razne teme vezane za transformaciju gradova: održivi razvoj, kreativna industrija, regionalna saradnja, kulturni management itd. Analizirali smo historiju i današnji urbanizam te procese u gradu, sve njegove važne objekte, trgove i javne prostore i fokusirali se na ono što se danas dešava u gradu, njegove resurse i potencijale. Naše saznanje bilo je da možda Sarajevu ne treba puno novih objekata, jer i oni objekti koji postoje ne mogu da se adekvatno održe. Npr. muzeji i javni objekti kulture su, kao što znamo, ili zatvoreni ili su u vrlo teškoj finansijskoj situaciji. I tu bi bilo potpuno besmisleno predlagati neke nove skupe projekte, koje bi opet neko drugi trebao da izvede i plati. Nosioc “Reactivate Sarajevo” je najpoznatiji tehnički Institut u Evropi, ETH Zürich i njihov Urban-Think Tank, višestruko nagrađivani kolektiv. Ja sam tu inicirao ovaj projekat 2014. godine, vjerujući u potencijal našeg grada i zemlje te vjerujući da naša priča mora biti ispričana na globalnom nivou jer ima unikatnu i poučnu poruku o moći fascinantnog kreiranja i užasnog razaranja. Kroz projekat smo kroz mnoštvo aktivnosti okupili mnogo ljudi i stručnjaka iz BiH, regiona i cijelog svijeta i od tada analiziramo i aktiviramo te potencijale. Tu su i Rem Koolhaas, Justin McGuirk, Andres Lepik; cijela regija - inicijative kao što su PAW Priština, Scapes Lab Novi Sad, Creative Skopje, Novi Fokus Niš, ali i CANaction Kijev, Re-Site Prag itd. Mi smatramo da treba okupiti sve aktere te radimo naravno i sa institucijama u BiH kao što su Grad Sarajevo, UNSA, sa BH. intelektualcima kao što su Zenit Đozić, Nenad Veličković, Jim Marshall, Akcija, Momentum Klabika, mladim BH. umjetnicima sakupljeni oko Maka Hubjera itd. Zaboravit ću sigurno neke tako da preporučujem da posjetite našu Facebook stranicu. Posebno smo ponosni na naše saradnike i volontere, a pogotovo studente. Bilo je sjajno da su studenti sa UNSA bili kreatori makete sadašnjeg stanja Historijskog muzeja i muzejskog kvarta te na taj način dali sjajan i direktan doprinos na Venecijanskom Bijenalu, kao važan dio tima.”

Dr. Andres Lepik, Direktor Architecture Museum TU Munich, bivši predavač na Harvardu i Kurator u MoMA u New York u Paviljonu

Maketa predloženih intervencija na Historijskom muzeju

broj 5, februar 2018.

Tristotrojka: Utisci sa nastupa prve BH. teme na Venecijanskom Bijenalu Arhitekture sa izložbom “Sarajevo Now: People’s Museum” Haris Piplaš: “Tema Venecijanskog Bijenala bila je “Izvještaj sa fronta”, u koju se projekat “Reactivate Sarajevo” odlično uklapao i nastupio sa izložbom pod imenom: “Sarajevo Now: People’s Museum”. Zahvaljujući gradonačelniku Venecije koji je prepoznao našu energiju, dobili smo za izložbu veliki paviljon od 700 m2, koji je bio jedan od najvećih paviljona na cijelom Bijenalu. Pokrovitelj je bila Matica Bosne i Hercegovine iz Ciriha i na taj način je aktivirana BH. dijaspora u Švicarskoj i šire. Time je Matica BiH zapravo zamijenila nepostojeće Ministarstvo Kulture. Uloga i doprinos Matice i njenog energičnog Predsjednika Hamdije Kočića i ostalih članova je bila ogromna u ovom historijskom poduhvatu. Imamo i podršku i SSD-a (Svjetski Savez Dijaspore) BiH. Dijaspora je možda najveći BH. potencijal. Mi imamo naše ljudi pozicionirane u Švicarskoj i cijelom svijetu, što je važno u današnjem globalnom i informacijskom društvu. Većina želi djelovati u domovini na neki način, npr. većina fudbalskih reprezentativaca BiH su iz dijaspore. Dobili smo i podršku Švicarske Ambasade u BiH i Švicarske Države koje su spoznali važnost transfera znanja i pravljenja mostova između zemalja. Sarajevo i BiH su uvijek bile mjesto susretanja ljudi

broj 5, februar 2018.

i globalnih ideja. Tako smo oblikovali naš projekat i naš Paviljon na Bijenalu, kao hub za razmjene ideja. Na Bijenalu nismo prikazali samo ideje za transformaciju Historijskog Muzeja i okolnog kvarta Marijin Dvor, već i grad Sarajevo i realan kontekst BiH specifičan za čitav region. Bile su izložene fotografije Jima Marshalla koji je prikazao transformaciju Sarajeva od 1996. do 2012. godine, slikajući objekte iz istog ugla, tako dokumentirajući kako su se oni mijenjali. Bile su izložene i fotografije Charlie Koolhaas o svakodnevnom životu Sarajlija, a prikazali smo i skečeve Top liste nadrealista pripremljene od strane Zenita Đozića koji su objašnjavali posjetiocima paviljona izazove tranzicije te dva naša autorska filma o Sarajevu. Tako je paviljon imao mnoge elemente i sadržaje generirane i kontekstualizirane kroz «Reactivate Sarajevo» projekat, koji su mogli da objasne kakvo je stanje na terenu i kakvi resursi postoje u Sarajevu i kako da ih aktiviramo. Na paviljonu su sarađivali kolege iz 20 zemalja, a imali smo i sjajnu podršku kolega iz Novog Sada, Prištine, Skoplja, Podgorice, Zagreba i Beograda. Na otvaranju izložbe bilo je mnogo gostiju i poznatih ličnosti. Reakcije su bile vrlo jake. Naš projekat bio je brutalno iskren. Mi nismo htjeli da pobudimo kod ljudi sentimentalnost i žaljenje, jer su naša aktuelnost i realnost imali namjeru da pokažu situaciju grada onakvu kakva zapravo jeste, sa

idejom kako može da se mijenja. I odlično smo pogodili temu Bijenala, Izvještaj sa fronta. Pokazali smo da je potrebno razumijeti čitav kontekst jednog prostora, izlaziti na teren i raditi za stvarne korisnike objekata, predlagati transformaciju gradskog prostora i tako aktivirati i transformaciju društva. Ovakav naš pristup predstavlja novi globalni trend u diskursu o urbanizmu i arhitekturi i zato smo bili jedno osvježenje u Veneciji, jer smo ponudili veoma realan projekat sa toliko različitih perspektiva i zaista je mnogo posjetioca, stručnjaka i medija bilo zainteresovano na Bijenalu da to vidi. Predstavljajući jednu malu zemlju sa okupljenom unikatnom aliijansom ljudi, a to je bilo prvo BiH pojavljivanje na Venecijanskom bijenalu od njenog osamostavljivanja, postali smo na momente centralna tema Bijenala. Za kraj, poslije 20 godina ne možemo više da čekamo i kukamo da neko drugi riješi naše probleme, niti se može resetovati neko stanje, kakvo je bilo prije. Nekima ne odgovara kreiranje inovativnog znanja i kritička razmjena ideja. Razmjena, kreacija i dijalog su pak garant promjena u društvu. Imamo danas stanje kakvo imamo i koje moramo da mijenjamo na bolje. Naš projekat nije pao sa neba. Krenuo je od obične ideje, a sada uz enorman napor i mukotrpan rad okuplja sjajnu lokalnu, regionalnu i globalnu alijansu, pogotovo mladih ljudi i mi idemo dalje.”

Studentski radovi

Arhitektonski fakultet Univerziteta u Sarajevu Arhitektonski fakultet Univerziteta u Zagrebu Arhitektonski fakultet Univerziteta u Beogradu Arhitektonsko-građevinsko-geodetski fakultet Univerziteta u Banjaluci Arhitektonski fakultet Univerziteta u Ljubljani Građevinski fakultet u Mariboru, odsjek za arhitkturu Tehnički fakultet Univerziteta u Novom Sadu Arhitektonski fakultet Univerziteta u Podgorici Arhitektonski fakultet -Technische Universität Graz

broj 5, februar 2018.

Studentski radovi Arhitektonski fakultet Univerziteta u Beogradu

Student: Milica Dukić, master akademske studije 2014/2015. god Lokacija: Đeram pijaca u Beogradu

APETIT ZA KONSTRUKCIJU:

Regionalni centar organizacije za hranu Ujedinjenih nacija (FAO)

Olfaktorna percepcija prostora Osnovna ideja za prostor Đeram pijace jeste projektovanje na način da se autentični mirisi hrane na pijaci čuvaju stvarajući ambijent heterogen u doživljajima. Pored toga, mirisi se koriste kao orijentiri u prostoru na osnovu kojih pojedinac pamti putanje kretanja i razmeštaj aktivnosti i sadržaja. Na taj način, pijaca postaje mesto susticanja svih čula i prostor se opaža ne isključivo materijalno, već i eterično, odnosno kroz prizmu meta-hrane. Uvođenjem čula mirisa u proces projektovanja dobijamo kompletnu percepciju prostora koji nije lišen nijednog čulnog iskustva već ga zaista opažamo zbirno i sinestetički. Tačke mirisa (olfaktorni signali), ono što bi u percepciji i pamćenju bili činioci kodova kognitivne mape, činili bi putanju kretanja kroz prostor preko intenziviranih i nadraženih čula. Umesto prostornih repera, imali bismo olfaktorne repere koji u ovom slučaju sprovode pojedinca kroz prostor oblikovan tako da se emitovani signali ne rasprše i ne mešaju, već se zadržavaju u njemu. Zadržavanje olfaktornih signala postignuto je zakrivljenjem tavanice. Svaki miris, u zavisnosti od svog intenziteta dobija svoj prečnik nad kojim se formira kupola.

broj 5, februar 2018.

Da bi olfaktorni reperi zaista funkcionisali kao reperi, bilo je potrebno izvršiti diferencijaciju i skalu jačine repera. Određeni olfaktorni signali (miris ribe, sira, mesa..) bili su znatno dominantniji u odnosu na ostale signale (voće, povrće, začini). Shodno tome bilo je potrebno rasporediti ih po prostoru na način da ne ugrožavaju intenzitet i karakterističnost drugih mirisa podjednako bitnih u kreiranju ambijenta pijace. Takvi mirisi smeštani su pod kupole sa najvećom strelom luka i otvorom na vrhu koji funkcioniše po principu prirodnog ventilacionog sistema. Mirisi slabijeg intenziteta, s druge strane, zasvođeni su plitkim kupolama velikog radijusa koje omogućavaju dugačku trajektoriju kretanja vazduha po tavanici onemogućavajući mirisu da brzo nestane iz kupolnog prostora. Pored toga, da bi se napravila dovoljna distanca između svakog olfaktornog signala, uvedene su takozvane neutralne kupole, koje služe kao vazdušni filter između mirisa i sprečavaju njihovo mešanje i međusobno potiranje . U ove kupole smeštane su prateće funkcije pijace koje se tiču komunikacije i relaksacije korisnika.

broj 5, februar 2018.

Studentski radovi Arhitektonski fakultet Univerziteta u Podgorici

Naziv projekta: 2D Podgorica_Alternativno mapiranje grada Mentori: Dragan Komatina, Ema Alihodžić-Jašarović, Marija Bojović Autor: studenti prve godine osnovnih studija 2014/15.god. Lokacija: Podgorica (Nova-Mirkova Varoš, Novi grad, Blok V)

U vrlo konkurentnom savremenom tržištu i okruženju jako je važno raditi na grafičkoj identifikaciji grada. Također je vrlo važno identificirati značajne varijable za kreiranje uspješne prostorne strukture. Nova (Mirkova)Varoš, Novi grad i BlokV predstavljaju tri najznačajnija ubrana područija grada Podgorice. Sva tri gradska bloka su definisana kako specifičnom urbanom matricom, tako i arhitekturom, koja je inicijalno definisala temu istraživanja. Zadatak je obuhvatio nekoliko istraživačkih faza koje su kasnije rezultirale interaktivnim mapiranjem spomenutih područija, kao i njihovom grafičkom stilizacijom i indentifikacijom. Cilj je bio proizvesti arhitektonsku mapu - mapu grada kroz odabrane gradske blokove, gdje je autentično i lokalno skriveno te ujedno i naglašeno, a nepostojano u sklopu standardizovanih turističkih vodiča. Kompletan materijal će se kasnije koristiti prilikom brendiranja glavnog grada Crne Gore.

Blok V ( 1 9 7 7 - 1 9 8 4 ) j e v r i j e m e re a l i za c i j e prvonagrađenog konkursnog rješenja održanog 1977.god. Autor je arhitekta Mileta Bojović. Konkursno rješenje je predano pod šifrom “PRAXIS”, što jasno naglašava ambiciju da se ujedine teorija i praksa, sistem socijalnog samoupravljanja, pripadajuće deklaracije, standardi i njihov odraz na životni prostor.To su bile hipoteze za “stvaranje” slobodnog čovjeka, koji odlučuje o svojoj sudbini i životu, te stoga stvara svoj životni prostor, prihvatajući adekvatne odgovornosti. Projekat Bloka V je ponudio fleksibilnost prostora, mijenjajući se vremenom. Konkurs se oslanjao na već postojeći i definisani urbanistički plan, rad Miograda Tupa Vukotića.

broj 5, februar 2018.

Mirkova Varoš Izuzetan geografski položaj Podgorice omogućava 1885. god. širenje grada prema desnoj strani rijeke Ribnice, formirajući novu gradsku zonu - Mirkovu Varoš, projektovanu prema urbanističkom rješenju ruskog inžinjera Vladimira Ivanovića Vormana. 1918.god. Zbog političkih razloga Mirkova Varoš je preimenovana u Novu Varoš. Ovo naselje je prepoznatljivo po ortogonalnoj urbanoj matrici, koja dominira između i poslije Svjetskih ratova. Neoklasicizam 19tog stoljeća, zajedno sa secesijom i eklekticizmom je evidentan u lokalnoj arhitekturi između dva Svjetska rata i svakako obilježava arhitektonski izraz Podgorice.

Sportski objekti

Saobraćajna frekvencija

Mapiranje - Turističke agencije

Novi Grad Klasicistički grad (kraj 19 stolj. do 1958. god.) se transformiše u funkcionalistički grad, sa jasnim karakteristikama urbanističkih tendencija 1960-tih godina. Tadašnji “najmlađi” dio grada, nazvan “preko rijeke Morače”, je formiran poslije Drugog Svjetskog rata na njenoj zapadnoj - desnoj obali. Ovaj otvoreni blok sa svojom modernom arhitekturom je nazvan Novi Grad. Novi plan predviđa prostornu ekspanziju sa jasnom vizijom novog društva. Urbanizam Novog Grada, njegova ortogonalna šema, široke ulice i bulevari, definisana geometrija, jednostavnost i monumentalnost jasno predstavljaju novi pristup planiranju gradova tog vremena.

Mapiranje - Slobodno vrijeme i noćni život

Mapiranje - Banka

broj 5, februar 2018.

Studentski radovi Arhitektonski fakultet Univerziteta u Ljubljani

Autor: Danijel Tejić, treća godina studija Lokacija: Babića bašča, Sarajevo Projekat je posvećen istraživanju svjetlosti u džamiji, sa fokusom na unutrašnjost objekta i na percepciju posjetitelja.

Mosque in the ground Džamija pod zemljom

Antički trgovački putevi koji su vodili od Istoka do grada Sarajeva također su prolazili kroz Babića bašču. Ovdje se otvara pogled na Sarajevo. Džamija se nalazi na otvorenoj zelenoj površini Babića bašče, na obali rijeke Miljacke. Glavna ideja projekta se zasniva na jednostavnom zarezivanju u sam teren, u pravcu Meke. Na površini su vidljiva samo dva zida, koja “štite” unutrašnjost objekta. Put, koji je popločan, vodi pored minareta, jedine dominantne tačke na zelenoj površini Babića bašče, do monumentalnog ulaza u dugu i usku sobu. Odatle put koji je u blagom nagibu završava sa centralnim dijelom prekrivenim kupolom (molitveni prostor i mihrab).

broj 5, februar 2018.

Svjetlo je jedan od ključnih oblikovnih elemenata prostora džamije. Polukružni otvor ispod mihraba je prirodnan izvor svjetla koji obasjava molitveni prostor. Svjetlosni snop ispod luka stvara efekat plutajuće kupole i pripomaže u izgradnji atmosfere u kojoj molitveni prostor naglašava sićušnost/ beznačajnost ljudskog roda unutar voluminoznog prostora. Lokacija džamije jasno stavlja do znanja da objektu nije cilj nadvladati postojeće okruženje. Njegova podzemna pozicija dozvoljava očuvanje postojećeg zelenila.

broj 5, februar 2018.

Studentski radovi Arhitektonski fakultet Univerziteta u Ljubljani

Urbana mahala

Lokacija: naselje Alifakovac, Sarajevo Autor: Aleš Žmavc ,treća godina studija Mentor: prof. Maruša Zorec, asis. Uroš Rustja

Projekat se bavi tumačenjem tradicionalnog načina gradnje u Sarajevu. Tradicionalni principi bosanske arhitekture i grada, istraženi 1930.god. od strane slovenačkog arhitekte Dušana Grabrijana, “izgubili” su se tokom vremena. Projektom se spomenuti tradicionalni principi bosanske arhitekure žele interpretirati na nov i moderan način na odabranom lokalitetu uz rijeku Miljacku, tačnije na rubu mahale Alifakovac. Projekat čini 9 stambenih jedinica, koje se sastoje od introvertnih podruma i ekstrovertnih gornjih etaža. Prizemlje je sistem javnih i polujavnih atrijuma koji vode korisnika ka stambenim jedinicima povećavanjem “stepena intimnosti”. Važan element stambenih jedinica su različite orijentacije stambenih prostorija i povezanost svake prostorije sa atrijumima.

broj 5, februar 2018.

Studentski radovi Tehnički fakultet Univerziteta u Novom Sadu

Naziv projekta: Projektovanje Muzeja savremene umetnosti primenom integrisanog pristupa projektovanju, parametarskih alata i alata za analizu performansi Mentor: Bojan Tepavčević Komentor: Marko Jovanović Autor: Milica Nešić, prva godina master studija, 2016.

Predmet istraživanja ovog projekta je ispitivanje forme objekta kreiranjem niza parametarskih varijacija mogućih rešenja koja su bazirana na parametrima okoline i traženim performansama, kao i interakcija ta dva domena-okruženja koja pruža početne uslove/ uticaje i samog objekta koji na njih reaguje. O va j ra d i s p i t u j e d r u ga č i j i p r i st u p dizajnu, koji povezuje prethodno pomenute faktore, pod nazivom integrisani. Ovim bi se postigla ne samo energetska i ekonomska efikasnost već bi se i omogućilo kreiranje novih, kompleksnih „site specific “ formi kao odgovor na lokaciju, prirodni kontekst i potrebe ljudi. Polazna osnova za projektovanje muzeja bila je činjenica da je arhitektura reakcija, odgovor na ljudske/programske potrebe i uticaje onoga što je okružuje. U prirodi, i životu sve je fluidno, neprekinuto, pa i prostor i građevine treba da prate ovaj koncept. Fluidno, kontinualno kretanje bez prepreka je osnovno polazište za rešavanje odgovora na pitanje arhitekture muzeja i programapotreba. Stoga je objekat formiran kao sistem kontinualnih rampi (površi) na kojima se nižu sadržaji, a koje ujedno omogućavaju i kretanje kroz ceo objekat za sve korisnike. Kod formiranja eksterijera je korištena apstraktna pojava vektora kretanja i linija dinamičkog polja koje služe za generisanje pravca kretanja i usmeravanje posetioca ka muzeju. Ovim je kretanje kao osnovni generator prostora postalo integralni deo celog projekta povezujući sve prostorne celine. Za formiranje enterijera, forme i fasade objekta kao i njegove okoline korišten je grafički algoritamski editor Grasshopper, a do finalnog rešenja se dolazi na osnovu paralelne analize forme i funkcije objekta kao i optimizacijom forme na osnovu: -analize uticaja vetra (CFD analiza) -insolacije (osunčanosti) -slivanja vode Krajnji cilj projekta je kako dualizam forme i funkcije transformisati u težnju ka jednom integrisanom dizajnerskom rešenju koje zadovoljava sve pretohdno pomenute faktore.

broj 5, februar 2018.

Studentski radovi Arhitektonski fakultet -Technische Universität Graz

antitable

Nagrađeni rad: Mikser Festival Ghost Project Winner 2015 Autori: Ena Kukić, prva godina doktorskog studija arhitekture na Technische Universität Graz Dinko Jelečević, druga godina master studija arhitekture na Technische Universität Graz Tema sedmog Mikser Festivala bila je „Neizdrž“, a mi smo je pokušali reinterpretirati eksperimentom nad bosanskom riječju „srklet“. Srklet je za nas osjećaj u kojem je elipsa kretanja i djelovanja osobe svedena na nedovoljnu, te je cilj bio suprotstaviti se srkletu širenjem slobodnog prostora na svakodnevnim mikrolokacijama. Za alat projekta smo odabrali stolić, i baš kao i prošle godine u istoj kategoriji, alat je rezultirao pobjedom. Projektom smo željeli postaviti pitanje koliko prostora zaista trebamo da bismo ispunili funkcionalni zahtjev jednog klub stolića, te zamijenivši gornju plohu prazninom, zadržali smo arhetip stolića ali i uveli novi element prostora. Novonastala gornja ploha (odnosno, ono što je ostalo od nje) je dovoljna za odlaganje čaša, naočala, mobitela, čokolade, cvijeća, cigareta i sličnih svakodnevnih sitnica. Stolić je napravljen od drveta breze i tretiran sa 3 nijanse sive boje, čime se nastoji naglasiti njegova geometrija. AntiTable je klub-stolić, ali prazni prostor mu omogućava da istovremeno bude i PlantTable, LampTable ili jednostavno HollowTable, u zavisnosti od individualnosti korisnika.

broj 5, februar 2018.

Studentski radovi Akademija likovnih umjetnosti Sarajevo

Autor: Lamija Radončić, produkt dizajn, završni rad 2014.

Iskustvo oblikovanja u dizajnu, kroz obrazovanje, nametnulo je ideju o korištenju modularnosti koja je već provjeren alat za efikasno rješavanje problema malih prostora. Proizvod sačinjen od modula koji zajedno čine jedan element sadrži ekonomsko opravdanje u svijetu industrijskog oblikovanja, gdje se dizajnerski produkt više cijeni ukoliko je njegova proizvodnja brza i ne posjeduje elemente različitih dimenzija. Upotrebom modularnosti, proizvodnja bi se olakšala i svela na minimum vremena. Osim proizvodnje, potrebno je naglasiti činjenicu iskoristivosti materijala, gdje je moguća iskoristivost standardnih dimenzija ploča gotovo bez otpada pa kao takav, proizvod posjeduje epitet ekološkog što je u savremenom industrijskom oblikovanju karakteristika koja se cijeni. Sama ideja o korištenju modula se pokazala kao zadovoljavajuća u odnosu na različitost dimenzija obuće pa su, kao takvi, moduli proizašli iz prethodne analize dimenzija obuće. Nakon kreiranja kvadratnih modula, pojavljuje se potreba za određenom vrstom transformacije kako bi se odgovorilo zahtjevu prilagođavanja prostora različitim oblicima obuće unutar ormara. Ključni dio koncepta jeste sistem kretanja modularnih polica koji je omogućio manipulaciju prostorom, odnosno prilagodbu unutrašnjeg prostora ormara različitim oblicima i dimenzijama obuće. Zatvaranjem police mliječnim satiniranim staklom, estetika proizvoda je stavljena u prvi plan a obuća u drugi. Zbog svojstava stakla i činjenice da je obući potrebna određena vrsta ventilacije radi stvaranja kondenza, na staklu se nalaze rupe koje imaju dvostruku funkciju pa služe i kao ručke za otvaranje.

broj 5, februar 2018.

Studentski radovi Arhitektonski fakultet Univerziteta u Zagrebu

Student: Iva Radošević, 2016/2017. Mentor: Leo Modrčin Lokacija: *prototip*

Dobrobitna Kuća prostorna manifestacija redefinicije “welness centra”

A N A

zoi pr i j e za r g or e n e ro st ja v e n p ljan ra a e sp p 0 ) j u t v o r o k u održ v a . 0 a i o z ta ( ± d n nji b u ela s u s v o e d i š v j e ž i sk n o g e ° s r t j e l o asad o n i č z a sač f i d r o p °no j e h va n

R O DV

e rob de ljem r a g bi du a, jav ovitim o bra l a i r z, p ljek ku t i j e ula en s rm ič a n i ) .0 az te m (±0 .5) b e za t r e t 4 c i i + ( din e °je a s a ž °m

SPA

A D VO

°C +60 ° C j l e 0 j) kup 9 l na a + u p e l j ) r a k p n pe u a ka urs s a v r u ć a k u n j e t ) n ( a .0 dn t a (+3 n s k i u m ( h l a p l u o g o i p r f ° l d a rium z a k i č ° c a igida n ni °fr a z e t e h °b 0.0) (±

broj 5, februar 2018.

ssu i ribe n č ni oj ja) p o uzg b i l s a v za o j o e ak m ) ko v i u z g s a r a n e 5 n h anj 1. ( + (ta i z a z a u e v v v d e a d o ran e t c i j i n i c b r a o b j e e h rane o i ad a h o ed ° j l n u i č k o b r višk n t a j e d i c e tenje ° z a d i o n kladiš ° r a .5) s (-1

A R H

Riječ “wellness” kroz tržišni marketing dobila je potpuno izopačeno značenje, daleko od “dobrobiti”. Dobrobitna kuća je stoga prototip zgrade javne društvene namjene koja će biti na usluzi građanima. Ovisno o lokaciji na kojoj se nalazi, prilgođava se dotičnoj definiciji dobrobiti. Dobrobitna kuća je univerzalna diljem svijeta jer je razlučila 4 osnovna stadija ljudskih potreba : 1.hranjenje/uzgoj, kuhinja, objed 2.tjelovježba/trening, druženje 3.voda/tjelesnost, opuštanje 4.spa/liječenje, iscjeljenje Polazna pretpostavka je da je prvi i osnovni stupanj dobrobiti - pravo na hranu. Stoga se modul Hrana za početak može graditi kao neovisna građevina čiji suteren nudi prostore za obradu i skladištenje hrane, a njen parter se ponaša kao svojevrsna pučka kuhinja. Prostor je definiran s 4 modula dimenzije 20x20m, a kretanje je helikalno, sa svakim novim stupnjem u visinskoj razlici koja je dobivena naprosto koristeći količinu infrastrukture za pojedini modul. Prototip je projektiran u dovršenom stanju gdje se ostvaruje potreba za sva 4 stupnja dobrobiti. Ispod najvišeg platoa Spa (lat. sanitas per aquam), nalaze se garderobe i utilitarni prostori za korisnike. Ulazi se u prostor Dvorane, otvoren prostor namjenjen pojedinačnoj ili grupnoj tjelovježbi. Dvorana je natrikvena konstrukcijom koja se bazira na stupu i masivnoj gredi koja dijagonalno nadsvođuje prostor kako bi se osobodile fasade. Velike staklene fasade nošene su sustavom skela koje osim statičke uloge imaju i ulogu uzgoja bilja te zaštite prostora od previše osunčanja. Korisnici na spravama prozvode struju za pogon hidroponičnog sustava. Modul Hrana, dvorana je ispunjena stupovima trojake uloge . Stupovi koji su poprimili sadržaj tako postaju ili nosioci akvaponičnog sustava uzgoja hrane, ili instalacijske vertikale ili povišeni dnevni boravci. Parter Hrane pučka je kuhinja u kojoj korisnici, osim što u konačnici jedu hranu sudjeluju u procesu uzgoja te pripreme. Modul Voda, kao treći stupanj dobrobiti, vraća građanstvu ono što se spontano kroz porast broja stanovništva i promjene u kulturi života zapada izgubilo iskonski utjecaj vode na tijelo, običaj kupanja i opuštanja tijela različitim temperaturama vode te plivanja. Modul Spa kao posljednji, najmirniji u nizu, s vodenim zrcalom prima ljekovito bilje te pruža prostore za pripremu ljekovitih pripravaka ili medicinske tretmane. Urbanistička je zamisao smjestiti prototip na česticu koja s vremenom i potencijalnim poboljšanjem definicije dobrobiti može rasti i širiti se na više modula, ovisno o potrebi. “Wellness centar ” postaje produžetak sadržaja svakodnevnog života koji je dostupan svima koji su spremni aktivno sudjelovati u njegovom održavanju. Kuća vraća riječi “wellness” njeno pravo značenje kroz svoje varijacije utjecaja sadržaja na nosivu i prostornu konstrukciju, a ponajviše idejom da dobrobit tijela i uma i dalje postoji u arhitektonskom izričaju i kulturi življenja.

broj 5, februar 2018.

Urbana sinapsa ADA Centar iz Mostara je incijator i organizator ljetne škole arhitekture održane krajem jula 2015.god., pod nazivom Urbana Sinapsa.

piše: Soraja Ćehić Naziv ljetne škole je pojam iz oblasti medicine, koji približava koncept ideje. Sinapsa je dodirna tačka između dva neurona, mjesto gdje dolazi do prenosa signala sa jednog neurona na drugi (poput mosta). Organizatori ljetne skole prepoznali su potrebu za dodirnom tačkom u urbanom smislu, kako između ljudi, tako između javnog prostora, sadržaja, ulica i sl. Zadatak

ljetne skole je stvoriti dodirnu tačku kroz arhitektonsko riješenje Centra za arhitekturu, umjetnost i dijalog - ADA, mjesto komunikacije u kojem svi zainteresovani građani, ljubitelji arhitekture i umjetnosti mogu dati svoj doprinos procesu urbanog razvoja zajednice.

Prikaz Lokacije: narandžasta - ruševine, crvena - škole, svijetlo narandžasta - javni prostor/trgovi

Lokacija sinapse M 1: 1000 Grad Mostar sa svojim ekstremima u političkim i kulturnim sferama predstavlja izazov za razvoj jedne kulturne institucije, a istovremeno inspiriše svojom vječito poznatom borbom entuzijastičnih pojedinaca sa koruptnim zajednicama. M 1:1000 Bulevar, saobraćajnica koja se smatra linijom podjele grada. Fiktivna granica između istočne i zapadne strane,

broj 5, februar 2018.

i najglasniji podsjetnik prošlosti, ukrašen nizom ruševnih objekata iz Austrougarskog perioda, obilježenih sa nikada saniranim rupama i nikada očišćenim gelerima. Najviše objekata je oštećeno upravo tu tokom minulog rata, čije je obnavljanje i revitalizacija vječito aktuelna tema. 1:500 U neposrednom okruženju se nalazi niz osnovnih škola: Aleksa Šantić, Petra Bakule, Internacionalna škola, škola za djecu sa posebnim potrebama, te Muzička škola;

zatim okupljališta atraktivna za mlade, kao što su: omladinski kulturni centar „Abraševic“, stara Gimnazija na Španskom trgu i Mostarski teatar mladih. Pozicioniranje ADA Centra unutar opisanog užeg i šireg obuhvata vrlo je interesantna i inspirativna lokacija za riješavanje dodirne tačke, kako u urbanom smislu, između poslijeratne istočne i zapadne strane, tako i u osmišljavanju javnih prostora i sadržaja u samom centru grada koji trebaju da spajaju i probude svijest novih generacija.

Receptori, neurotransmiteri nervni impulsi sinapse

Receptor ima za ulogu otkrivanje i prijem promjena u spoljašnjoj i unutrašnjoj sredini, te pretvaranje draži u nervni impuls. Receptor ljetne škole je ADA Centar, mjesto spajanja, okupljanja, suradnje, podrške i dijaloga, neovisna platforma gdje se građani mogu susresti i konzumirati grad kao kulturni izričaj, kroz arhitekturu i umjetnost. Neurotransmiteri se ponašaju kao prenosioci poruka, tako što transmituju signale

Schools and Attraction points

od neurona do ciljane ćelije preko sinapse. Neurotransmiteri ljetne škole su studenti arhitektonskih fakulteta dodiplomskog i postdiplomskog studija iz Tokija ( Keio Univerzitet i Univerzitet u Tokiju), Sarajeva (Univerzitet u Sarajevu i Internacionalni Univerzitet u Sarajevu), i Beča (Tehnički Univerzitet u Beču) koji prenose signal sa jednog neurona na drugi kroz razmjenu mišljenja, dijaloga i praktičnog rada.

Nervni impulsi je vid generisanja i prenošenja informacija kao odgovor na promjene u spoljašnjoj sredini. Propraćeno predavanjima o shvatanju potrebe grada i načina na koji se razvija. Nervni impuls ljetne škole su stručnjaci iz oblasti arhitekture i urbanizma prof.Darko Radović, Profesorica Davisi Boontharm, dip.ing.arh Senada Demirović Habibija te arh. Amir Vuk Zec, koji su inspirisali i usmjerili studente tokom rješavanja zadatka.

Emirati paviljon; Ena Kukić, Dinko Jelečević

broj 5, februar 2018.

‘‘Ono što je ostavilo snažan utisak, je dinamika rada i težnja da se ujedine ideje... Svi pomažu jedni drugima međusobno, svi su svjesni vrlina i mana susjednih grupa. Ne nameće se ego pojedinca već se trenira

rad u grupi, kroz pozitivan produktivan stav da svi imamo isti cilj, podjednako pravo glasa, kao i pravo introverta da obzervacijom dođe do ključnih dopunskih ideja, za svoju grupu ili grupu koja se

fokusira na potpuno drugačijem konceptu. Jedino što nije bilo tolerisano je indiferentnost, nezainteresovanost, i nerad.’’

„Žiri nije bio formiran kako bi se ocjenjivali i nagrađivali radovi, već kako bi mi kao ADA centar mogli dobiti preporuke o načinu kako nastaviti razvijati ovaj projekat, a studentima je, mislim, bilo korisno čuti komentare arhitekata i profesora Kume, Vuka , Radović i Boontharm. Mislim da je kod ovakvih škola i radionica, osim onih koje su za ocjenu, bitno druženje, stjecanje novih znanja i novih poznanstava .Pobjeđivanje i takmičenje,

manje više, sve u svemu, sva četiri rada imaju elemenata koji bi mogli ići u dalju razradu, a mi ćemo se pobrinuti da se projekat svakako nastavi dalje razvijati. Hoće li se to desiti ovog trena ili u izvjesnom vremenu kada se steknu uslovi, to je pitanje na koje bi odgovor mogao biti u skorije vrijeme, ipak za sada mi smo više nego zadovoljni što smo dobili kvalitetne rezultate.”

Učesnik radionice

Prezentacija radova pred žirijem Važan dio programa Ljetne škole je svakako bila javna prezentacija radova pred stučnim žirijem, kojeg su činili receptori Ljetne škole zajedno sa japanskim arhitektom i profesorom Kengo Kumom. O tome koliko su uspješno studenti odgovorili na zadatak, rekla nam je nešto više Senada Demirović Habibija, kustosica i kreativna direktorica ADA Centra:

Kustosica i kreativna direktorica ADA Centra Senada Demirović Habibija, sa Prof. Kengo Kuma

broj 5, februar 2018.

Urbana sinapsa

radionice Studenti su podijeljeni u izmiješane i jednake grupe od po 5 članova svih zastupljenih fakulteta, vrijeme za grupni rad proizvoljno koriste da obilaze lokaciju, grad, crtaju, skiciraju, u grupi ili pojedinačno; istraživanje je fleksibilno. Završni projekt svakog studentskog tima treba da otjelovi ideju URBANE SINAPSE kroz arhitektonsko rješenje, uspostavljajući čvrstu

Soraja Ćehić

vezu između koncepta, programa i materijalizacije. Predviđeno je da se kroz kreativan rad, i dobro promišljenim potezima, dođe do rješenja uz pomoć svojih koordinatoramentora, kojima je zadatak da aktivno prate rad i usmjeravaju studente na naredni korak. Bitan dio radionice je shvatanje potrebe grada i način na koji se razvija kroz urbanistička istraživanja šireg i užeg

obuhvata, te kako konceptualno obogatiti prostor radionicama, i ostalim sadržajima koji doprinose kako intelektu tako i refleksiji njegove sredine. Sedmodnevni rad ovih grupa dao je za rezultat u potpunosti različita rješenja i različite pristupe. Postavljaju se pitanja stalnosti arhitektonskog objekta kao građevine i promjenljivosti objekta kao prolaznosti umjetničke pojave.

broj 5, februar 2018.

Gather the youth and spread what is good There is an exceptional street-art culture that seems to have taken root in Mostar. Everywhere you go you stumble upon it, and in everything, from poems, quotes and political statements to abstract graphics, naive doodles and symbolical imagery. It is enough to just see a little flying wolf on a wall to feel the joy behind the creation. It spills out into the streets and with it a sense of optimism. We believe all of Mostar needs this energy.

Okupljanje mladih i širenje pozitivne energije Postoji izuzetna street-art kultura koja izgleda da je uzela maha u Mostaru. Gdje god da krenete nabasat ćete na nju, i u svemu na što naiđete, od pjesama, citata i političkih izjava do apstraktnih grafika, naivnih škrabotina i simboličkih slika. Dovoljno je samo vidjeti malog letećeg vuka na zidu da osjetite radost iza njegovog stvaranja. Ona se izlijeva na ulicu i širi osjećaj optimizma. Vjerujemo da sav Mostar treba ovu energiju.

The outdoor living room The living room is located north of the ruin under the ramps to protect against the blazing sun and heavy rain. Following the natural topography, the shaded space is lowered. This is also made to separate the space from the boulevard pavement.

Vanjski dnevni boravak Dnevni boravak se nalazi sjeverno od ruševina ispod rampe da se zaštiti od sunca i kiše. Prateći prirodnu topografiju, osjenjeni prostor se spušta. Ovo je također učinjeno da odvoji prostor od pločnika bulevara.

Physical connectivity It is important that the form conveys the message of unification. Bridges are a big part of Mostars heritage and identity. But no bridge really gaps east and west. By creating that bridge with a ramp over the boulevard, we hope to create a symbolic value in the building. -The ramps are visually clear from a far, pulling people to the building.

Povezanost Važno je da forma prenosi poruku ujedinjenja. Mostovi su veliki dio mostarske baštine i identiteta. Stvaranjem mosta sa rampom preko bulevara, nadamo se da ćemo stvoriti simboličku vrijednost u zgradi. Rampe su vizuelno jasne iz daleka, privlačeći ljude u zgradu.

3d prikaz i koncept

Studenti: Ena Hadzić (Arhitektonski fakultet Sarajevo), Johan Bang (University of Tokyo), Iva Marinčić (Arhitektonski fakultet Sarajevo), Helena Udovičić (Fakultet građevine, arhitekture i geodezije Split) Roxane Czarnobroda (Keio University) Mentori: Dipl.iur.dr. Ko Nakamura (University of Tokyo)

S t u d e nt i : J i n G o - U n ( U n i v e r z i tet u To k y u ) , A n a J u g ov i ć ( Te h n i c k i u n i verzitet u Beču), Tomotake Miyagaki (Keio Univerzitet u Tokyu), Mia Gaštan (Građevinski Fakultet u Mostaru), Nikolina Ramljak (Arhitektonski fakultet Sarajevo) Mentor: dipl.ing.arh. Soraja Ćehić Koncept Osnovno polazište je simbolično pozicioniranje ADA centra unutar opisanog užeg obuhvata. Ruševine se mogu interpretirati kao drevni povijesni lokaliteti ili kao stari, oronuli objekti prekriveni grafitima. koncept centra je da upozna mlade kreativce i arhitekte sa bolnom prošlošću grada, te da ih edukuje kako da poboljšaju okolinu implementiranjem funkcionalnih rješenja. Arhitektura objekta prati pomenuti koncept sa pogledom kroz duboke prozore pažljivo orijentirane prema značajnim ruševinama kao sto su: stara željeznička stanica, staklena banka, ljubljanska banka; te sa interpolacijom fasade kroz savremenu interpretaciju ruševina. Centar je u metaforičkom smislu dobio ulogu bolnice za oživljavanje bolesnih zgrada u neposrednoj okolini. U tlocrtu partera su zadržane pješačke staze koje su služile kao kratice, a sada vode pješake kroz unutarnje dvorište centra i time suptilno pozivaju u objekat.

Situacija

Savremena interpretacija okolnih objekata ruševnog stanja u izgled fasade ADA Centra

broj 5, februar 2018.

Traveling pavilions

Studenti: Belkisa Ivanković (Arhitektonski fakultet Sarajevo), Takeru Kumagai (University of Tokyo), Merima Šabić ( A r h i te k to n s k i fa ku l te t S a r a j e v o ) , Soyoka Tsuyi (Keio University), Dina Haljeta (Arhitektonski fakultet Sarajevo) Mentor: dipl.ing.arh. Esma Šantić Koncept Projekat ove grupe bazirao se na pristupu problemu primarno sa urbanističkog aspekta. Šta je to potrebno Bulevaru da bi nastavio da živi i priča nove priče. Pored fiksnih paviljona koji su predstavljali ADA centar, fleksibilni paviljoni su dali mogućnost da prostor postane multifunkcionalan, kako po pitanju vremenskih prilika, tako i po pitanju aktivnosti koje se dešavaju, bilo da je riječ o izložbama, radionicama i sl. Fiksni paviljoni su formirani od trouglova koji sa konstruktivnog aspekta ispunjavaju sve potrebene uslove. Na kraju smo shvatili da želimo da se ideja paviljona vizuelno poveže sa cijelim gradom Mostarom. Tako su nastali “putujući paviljoni” koji su na različitim, turistički atraktivnim lokacijama u Mostaru imali za ulogu promociju naše ideje, a samim tim i ADA centra i aktuelnih dešavanja.

broj 5, februar 2018.

Building from the memory

Studenti: Tea Gaštan (Arhitektonski fakultet Sarajevo), Justin Hsu (University of Tokyo), Moe Suzuki (Keio University), Adil Glavovic (Arhitektonski fakultet Sarajevo), Emina Isić (Arhitektonski fakultet Sarajevo) Mentori: dipl.ing arh. Natalia Zanoški i dipl. ing. arh. Darko Plevnik

Koncept Razlaganjem postojećih ruševina na lokaciji, elementima iz prošlosti daje se nova namjena i udiše život recikliranjem kao jednim od principa održivog građenja. Fleksibilnost ovog tipa izgradnje ogleda se u jednostavnoj izgradnji na različitim lokacijama i mogućnosti uklapanja u ambijent. Ideja je uključiti građane različitih vještina u izgradnju objekta, koji spajanjem elemenata koje su sami donijeli udišu u objekat dio sebe te stvaraju emotivnu vezu, zbog čega se uvijek rado vraćaju.

broj 5, februar 2018.

Slika: 3d prikaz

The Students WORKING FOR/WITH KUMA, EXPERIENCES, QUALIFICATIONSN Interview with students Is it possible for every student of your faculty to apply for Kuma lab? or is there a selection? How does he choose which students are going to be on his team? Justin Xzu (China): There is a selection, for undergraduates: every student from the department of architecture could apply at Kuma lab for their graduation thesis. The maximum of new undergraduate members per year is 3. If the number of applicants is more than three people, proff. Kuma will hold an interview of applicants based on their portfolio to select three new undergraduate lab members. For the master degree, the application of the University of Tokyo (including Kuma lab) is opened for everyone in the world. And the selection is based on a very difficult examination held by the university, including architecture structure, environment, equipment, history, construction, and a drawing exam. Besides this test, the aplicant is in the end interviewed and the members are selected based on their scores. What does a day at Kuma lab look like for you? What is it like to work for/with him? Justin Xzu (China): A day of Kuma lab is very free... When people have a lab project to do, their schedule is controlled by the deadline of project and the date of meeting with Kuma, just like working in an architecture office. When people do not have a project to do, they will find some competitions to work on, or some studio of school, or working on their portfolio, etc. By all means, it is a very free environment. Of course, we go out to drink a lot... Jin Go Un (Korea): Kuma lab is quite busy but if you do not choose any PJ, you can just play everyday. It just depends on a persons choice. Usually, students with diverse abilities are always busy, and the thesis is not so important in the Kuma lab, because working on a project is more important actually. But a thesis is necessary of course for your graduation. I think in this lab, there are lots of students who are excellent, so there is good chance to learn from other students as much as from Kuma. What are the students in the lab mostly working on? Justin Xzu (China): Proff. Kuma will separate work in office and lab work. Compared with

broj 5, februar 2018.

works of office, projects that lab also does are always more experimental, such as competitions and pavilions. Team members of each project are all volunteers, people select the project that they are interested in and pick their project manager (lab staff such as Nakamura).

some people may do it again and again and again and decide submission of it. With Kuma san, sometimes of course we have to do again but decide fastly and go deeply, it is an unwritten rule that we get only a second chance if we happen to not have enough the first time?

KO NAKAMURA Interview

What is Your role as the Coordinator of group work?

When You work on a project with the students, what is Kumas role in that?

Nakamura san: The decisions are mostly done by Kengo Kuma, I sometimes say my opinion but mostly he decides. So to make his decision easy and quick I talk to his students a lot, about what is important, what they should do, and go step by step. So because he does the same at his office, he decides quickly, just starts out of the proposals, and then he decides quickly, but if the work is not enough ,he can’t make decicion, so the work is most important.

Ko Nakamura san: His role is the leader of the team, when we do a competition or some project with him, he has some responsibility for this so we follow his opinions, basically. For example: we have 3 months on to submission of the competition, after one week we sketch and make ideas, and everyone presents them to him... He is a strong character, he makes quick determined decisions, he understands, when he sees some models and when he listens about them, he understands everything, and he chooses one out very quickly, and he suggest : “this is the very problem of our segment/project”, but this decision is mostly based on the projects complexity, the site, those types of things. Before we meet with him we have to study about border structure, how many stores are good for this project, or what position is good for the model, also we have to analyze the programs, what kind of program should be on the ground floor, what kind should be on the upper floor, so based on this analysis he decides how our proposals should be. So if we prepare enough research, enough scene, and enough proposals, he chooses this very quickly, but if we don’t prepare enough, he sometimes says: ”No. I can’t choose right now”, that means we do it again, or we have to study about these kinds of programs, he knows what is most important in this project, he can understand easy, so if we try to make out a type of the shapes to show him, sometimes he says: “shapes don’t matter, you have to study the programs”, so they do that again, from the research of the program. What happens if he is not satisfied with your second proposals either? Nakamura san: We never stop trying again until we get there. *chuckles* But at the same time, he never does that,

How far goes the conact between students in his Lab and Kuma? Nakamura san: Sometimes students can contact him, his telefon number is basically open, *GIGGLES* but sometimes/mostly it only makes confusion for him, so he has me to ask what happened, so that is managed by staff, not only me, there is a three assistant staff in laboratories. In his office a meeting for each project, durates for an average of 3-5 minutes, but many times, at least twice a week, we can talk to him in these 3 minutes, but it’s enough, he has a lot of things to do outside office. I think it’s a NEW (age) style of architects. Before that there are 2 types, one is sitting on his desk, talking to staff and sketching with them, and then the other one is just going outside, and when they come back the staff is doing the work. But in his case it’s a combination, and finally when the work is done, every design in total looks like his design. In Japan we have a big design company named “Nikken Sekkei”, one of the biggest in the world. In this kind of office, design is kind of anonymous, but the Kengo Kuma associates is totally lead by the architect Kengo Kuma, in his name, and in his design, but with more than 50-70 projects at the same time there is 3 minutes for each meeting. The staff is doing a lot of work, but finally the design is totally about him, it’s a very clear way to do that.

razgovarala: Soraja Ćehić

Kengo Kuma INTERVIEW Impuls sinapse

Glavni impuls ove radionice je predavanje jednog od najpoznatijih svijetskih arhitekata iz Japana Prof. Kengo Kuma, koji je sa svojim dosjetljivim konstrukcijama, i specifičnom upotrebom autohtonih materijala jednog mjesta, kroz mnogobrojne projekte dao svoj prepoznatljiv potpis u arhitekturi. Kuma je kao predsjedavajući član žirija vodio evaluaciju radova, te kroz razgovor sa grupama, dao prijedlog za daljni fokus rada. Kroz razgovor sa Kuminim asistentom, saznali smo da prilikom biranja rješenja projekta, Kumi obično ne treba duže od tri minute, to nas je zaintrigiralo da pitamo, na osnovu čega izdvaja jednu ideju od ostalih u tako kratkom vremenskom periodu.

When your team offers a lot of proposals, what plays the main part in choosing one of them over the others?

architects the most important talent is not ethics, the most important talent is energy.

Kuma san: It’s basically intuition, but as a basis to that intuition is a “first time to see”, I don’t like the word originality, because originality is coming from the ego of the architect, than I don’t like the word originality but “first time to see”. The surprise is important, I always try to pick up some surprising idea, not necessary to be mature, not necessary to be well developed? But I always like the surprise.

A message for young, ambitious architects?

U razgovoru sa studentima profesora Kume saznali smo da većina njih radi u njegovoj laboratoriji I to nas je ponukalo da istražimo nešto više o tome…

Kuma san: Like me, to be strongly pursuant to travel! …. As I decided to do workshop with Darko Radović here, because this place looks, for me, as kind of a “new place”, but to go to the new place, it always gets something for you, as for me when I was student, I didn’t read books too much, I did travel to different places, and always after coming back from the trip I found out that I became another Kengo Kuma. I’m always changing myself trough the travel.

What is necessary for a student to come to your team?

Thank You very much, arigato!

Kuma san: Aa, alright, well, for me the energy is important. If the energy is good at a place we can work together, I believe some things can happen, but if there is no energy, nothing can happen, because, for

Kuma san: Thank you *laughts* arigato!

broj 5, februar 2018.

“Society needs all kinds of skills that are not just cognitive, they’re emotional, they’re affectional. You can’t run society on data and computers alone.” (Alvin Toffler futurologist

1990 cited in RJ 0612 ‘Social Realism’ re Arch Ed Steve McAdam)

‘Bosnia…’ in the UK’s increasingly multicultural, but arguably still xenophobic society, mention of the name to many people brings mixed responses: ‘isn’t that in Yugoslavia or somewhere..?’ ‘I’ve heard it’s beautiful’…. ‘are you taking a gun?...’ However, for those making the effort, even a tentative scratching at the surface of Bosnia brings forth a plethora of questions, intriguing images and possibilities of unrealised richness and depth. For this author it had long been an ambition to find out personally, sharing that adventure with others. Inspired by my very first architectural tutor Nigel Mills : “...you know, like Plecnik did at Prague Castle...” he said in tutorial, casually sketching the most beautiful diagram. Nodding, but knowing nothing of Plecnik, the tutor’s description of the master’s minimal but powerful intervention was deeply affecting...

To gather: verb - to go out, seek and collect with intent, to come together, meet, eat, drink and share….

g a t h e r i n g

initiation

We learn and change most powerfully through personal experience. Engaging with others outside our familiar cultural milieu, we gain understanding, acceptance. In short, sparked by an unremarkable event like my tutors remark about Plecnik, our lives can adopt a whole new trajectory – especially powerful through the vehicle of architecture The Emergent post-graduate studio at Portsmouth, inaugurated by Roger Tyrrell and Nicola Crowson, has worked within a phenomenological discourse for some years introducing students to unfamiliar Nordic and Moroccan contexts, seeing some considerable levels of personal transformation as a result. Following Lebbeus Woods’ exhortation to ‘do projects in Sarajevo’, in October 2014 we undertook a ten day study trip in conjunction with the outstanding Seminar Zorec, of Marusa Zorec and Uros Rustja at the Architecture Faculty in Ljubljana, to enigmatic Sarajevo, a place that would prove an example to us all.

piše: Greg Bailey, Senior Lecturer at the School of Architecture and Interior Design, Portsmouth University, UK and visiting lecturer at the Faculty of Architecture, Ljubljana, Slovenia

immersion

“travelling is an essential part of everyone’s personal growth, especially as part of an architect’s continuing education. Books are where education starts, experience is where it continues... it shapes who we become and stays with us forever” (Elise Wasser King retrieved on-line 28.12.15)

Ljubljana, home of Josef Plecnik, was our initial focus. Mixed student groups went ‘gathering’ - experiencing the city and its people, comparing researched understanding with gathered experience, and getting to know new friends. Welcoming Ljubljana lived up to expectations, prompting much discussion around the differing histories of these two countries despite their shared history in Yugoslavia. Too soon, around fifty of us left Ljubljana at six am on a bus that would finally arrive in Sarajevo at ten that evening... Despite extensive desk-top research on Balkan histories, little had prepared students for our first stop - Jasenovac, Croatia, many never having visited a site of such tangible grief and atrocity. The crossing into Bosnia proved another challenge. Beyond reminders of that year’s catastrophic flooding, “…the effects of the war, even now, two decades on, became ever apparent; the human destruction of homes and lives unable to be masked even by nature” (Sarajevo Ramblings Anna Tindall 06.15 Portsmouth 5th year student) but such concerns were relieved by our arrival in Visoko. The Imam’s warm reception at Serefudins White Mosque by Bosnian architect Zlatko Ugljen lifted our spirits. For many though, their first experience of the haunting call to prayer was to become a powerful motif throughout the coming months as ideas became form. That day, it inspired a previously unengaged student to write his first poem...

Adam Philpotts, Portsmouth, Library Feroelektro

Kieron Stephens, Portsmouth, Hamam Spa Pool Site

Our time in Sarajevo began with a barefoot mindfulness session in the hostel courtyard; an essential still point before joining our guide Mensur Demir from local practice Studio Zec, a fascinating individual with an astonishing knowledge of the city, both humbling and inspiring. The Zuta Tabija bastion, Mensur illuminating stories of a city stunningly beautiful in the autumn sunlight, was most moving for this writer, privileged to finally be in Sarajevo, sharing its beauty with this multi-cultured group of students. A valuable, but tiring day at Mostar, Blagaj Tekija and the Partisan Cemetery, showed a different Bosnia as the architecture increasingly assumes a Mediterranean character, uneventful until one of our students jumped off the Mostar bridge... Craig Snelling, Portsmouth, Arts Community Bijela Tabija

broj 5, februar 2018.

Belma Zvizdić i Amina Kovačević, Sarajevo, Housing Alifakovac

Through Dr Elsa Turkusic and her Dean, the Faculty in Sarajevo had generously provided a large room where we convened for lectures, collating information, maps and ‘gathering’ updates. Uros and Tade’s second years from Ljubljana focussed on housing in Alifakovac, infilling and replacing some illegal constructions, their fourth years pursuing a wider urban brief. Emergent fifth years similarly tested their Thesis ideas through ‘a Place of Reconciliation’, fourth years addressing the same challenge through individual proposals generated from group urban strategies. Some delightful local Faculty students joined an afternoon session, engaging with ours and introducing their excellent journal, ‘Tristotrojka’. Humbled by the reception we received, Anna Tindall wrote “the people.... made the trip; the friendliness, openness and kindness of the students and professionals that we met throughout...”

“Experience implies the ability to learn from what one has undergone”’ stays with us forever” (Tuan 1977 p9 cited in Man and Place

A Discourse on Architecture and Identity Anna Tindall Thesis 2015)

Ana Jančar, Ljubljana, Live+Work Alifakovac

Ljubljana, Housing Alifakovac

Stressed in Sarajevo often was the desire to move on, to be free to dream... desires that remained core to our work on returning home – keeping aware of the extraordinary people in extraordinary circumstances we were building for - wishing for the security of the everyday. If architecture is to mean anything at all, then it is here in Sarajevo, and places that have suffered like it. Direct immersion in that spirit proved a defining moment for many of our students; Anna Tindall again - “It was a trip that changed something in many of us, so much more than just another study trip” In July 2015, an external examiner in Portsmouth commented on the Sarajevo work: “The unit is clearly engaging students to think very deeply about matters beyond physicality, linking history, politics and culture to architecture... the intellectual and personal development challenges they present the students....” (Andrew Phillips RIBA+Arb External Examiner RIBA Visit Report 06.15) The experiences of this now collaborative event present strong evidence for enhanced student’s educational growth and personal development possible through this framework of study. There also exists potential for this student work to contribute to the wider conversation around the part that architecture can play in achieving the ambitions and hopes of the Bosnian people. An extended collaboration is therefore planned combining research with study mobility, engaging with the Ljubljana and Sarajevo Faculties, and others, exploring the concept of ‘Architecture

Ljubljana, Mosque at Babica Basca

broj 5, februar 2018.

of the Edge’. The potential funder writes... “In a world seen to be increasingly characterized by transnational and globalized connections, the need for understanding and communication within, between and across diverse cultures is stronger than ever”. (Translating Cultures AHRC Funding theme overview 04.15 for ‘Architectures of the Edge’) Alongside, an Erasmus exchange programme is currently being negotiated between Portsmouth and Sarajevo. Dr Elsa Turkusic of the Sarajevo Faculty adds: “Observation and understanding of architecture through the exchange of experiences with different cultural norms is an invaluable part of architectural education. However, this aspect is frequently undervalued and neglected. Viewing local issues from different perspectives has left us, participants and organisers of the workshop, Emergent studio: Portsmouth-Ljubljana-Sarajevo with a range of inspired questions relating to the modalities of ascribing value to elements of cultural context. We therefore hope that we will continue our search for responses to such questions through future cooperation of our two universities/faculties.” While this may all appear somewhat naive within the context of international and regional politicking, maybe it is not overambitious to suggest that the greater understanding of the ‘other’, of peoples of differing faiths and cultures, achievable by all our students, in contention with the current media ‘world image’, is a small step of inestimable value to the furtherance and promotion of a more civilised Europe, and indeed planet.

Ama Duah, Portsmouth, Dancer Pool Site

thank you Only generosity and enthusiasm make these things happen. Foremost, the students - from Sarajevo, Ljubljana and Portsmouth - deep thanks for your engagement and the diligence of your own routes onwards... to our travelling collaborators - Uros, Tadej (and Marusa in absentia), all essential contributors to arrangements, teaching and deeper friendship... to our new friends who made it possible – Elsa and Mensur for support in word and kind - space, maps, connections, conversation, sharing your city - our deepest thanks... to the Faculty in Sarajevo, Dean Mrs Rada Čahtarević and lecturers – for your words, your generosity … to the Erasmus Programme and the School of Architecture in Portsmouth for financial support and of course to Prof. Plecnik and Lebbeus Woods for inspiration.

Amelia Samways, Portsmouth, Landscape of Words

Finally, this article is dedicated to the memory of a man whose effect on my life could not have been imagined when we first met, my first tutor in architecture school, my friend... the late Nigel Mills Anna Tindall, Portsmouth, Konak Arts Base

broj 5, februar 2018.

Intervju:

Idis Turato Kontinuirani enterijer

broj 5, februar 2018.

fotografije: Ivan Dorotić

razgovarao: Dino Jozić

Te m a o v o g o d i š n j i h D a n a a r h i t e kture je Kontinuirani enterijer. Kako da protumačimo ovaj pojam ukoliko se on odnosi na cjelokupnost dejstvovanja čovjeka na planeti Zemlji? Možemo li zaključiti da je Kontinuirani enterijer zapravo organizam čovječanstva? Idis: Da, čini mi se da ti je to dobra teza, mislim da imaš potpuno pravo. Svjedočimo trenutku kad smo konačno svjesni da živimo u potpuno urbaniziranom krajoliku, stanju koje kondicionira, preparira i uređuje gotovo svaki pedalj Zemaljske kugle. To je zapravo sve ono što je Buckminster Fuller pričao početkom dvadesetog stoljeća, ali ga većina ljudi nije shvaćala. Cijela Zemaljska kugla je trenutačno u nekoj vrsti kontrole, režimu zaštite, infrastrukturne opremljenosti, digitalne umreženosti, wi-fi dostupnosti. Čak i ono što većini ljudi možda i djeluje kao prirodni krajolik na neki je način iskontrolirano. Možda je najljepši primjer s naše izložbe Kontinuirani interijer “Via Dinarica” - planinska ruta koja spaja Sloveniju i Albaniju. Ona nam govori o potpuno iskontroliranom, naoko prirodnom krajoliku unutar kojeg Instagram buja i cvate, a GPS pomagala detektiraju svakog turista. Nakon ovih predstavljenih tema, izložbe i istraživanja, arhitekti konačno mogu shvatiti da nije samo grad tema kojom se mi bavimo. Grad će i dalje ostati platforma borbe za demokraciju,

različitost, susjedstvo i bolji kvart. Grad ostvaruje idealnu platformu za participacije svih građana, ali ono što je «izvan» samog grada me trenutačno više interesira, jer je manje poznato i potencijalno otvorenije za novu arhitektonsku kreativnost. Pokušavamo definirati jedan sociološki fenomen u domenu arhitekture. S obzirom na to da često percipiramo samo negativne aspekte ovog fenomena, mogu li se naglasiti njegove pozitivne strane ? Idis: Pa gledaj, u životu i u svijetu uvijek stvari možeš gledati pozitivno ili negativno,… čaša je uvijek ili polupuna ili poluprazna. Arhitekt mora imati sposobnost da ulazu u odnose, stanja i okruženja koja mu ponekad i nisu pretjerano bliska ili draga, ali samo tako je moguće djelovati i mijenjati stvari oko nas. Djelovanje kroz istraživanje nepoznatog, koje rezultira konkretnim projektom, je biti djelovanja suvremenog arhitekta. Ali i holistički? Idis: Cjelovito da, ali shvaćeno kao neko pomalo čudno jedinstvo suprotnosti. Stari holistički pristup je danas gotovo pa i nemoguć. Svijet je duboko podijeljen, kontradiktoran i u kontinuiranom sukobu različitih ideologija, ekonomija, politika i praksi. Život je uvijek isprepleten dobrim namjerama,

ali i lošim trenucima. Jučer je baš u sklopu panela «Projektiranje sadržaja» moj dobar prijatelj Dinko Peračić pokazao jednu intervenciju čileanskog umjetnika Alfredo Jaar-a koji je napravio muzej od papira, kojeg su nakon izgradnje svi zavoljeli. Onda je taj lijepi mali muzej nakon dvotjednog intenzivnog korištenja u jednom trenu ritualno zapalio. Ljudi su bili zgroženi, tek su nakon gubitka muzeja shvatili koliko su im neke stvari, mjesta i kuće važne. Znači, u principu svijet je uvijek isprepleten između dobrog i lošeg, a dobra stvar kod Kontinuiranog enterijera je ta da je potencijalno sve moguće. Spajanja su moguća, transnacionalna, transgranična, sve ono što nismo mogli prije, u ovom trenutku možemo spojiti. Upravo u toj kontradikciji potpune slobode i kontrole, javljat će se trenuci u kojima će ljudi sve više htjeti granice. To se vidi na Europi, u Americi, čak i ovdje na našim prostorima. Ljudi su se zapravo toliko prestrašili mogućnosti da žele zapravo neku redukciju. To dosta dobro opisuje ono što smo na panelu “Projektiranje medija” mogli čuti, bio si na panelu pa si vidio... Znači Domus je časopis koji izlazi od početka dvadesetog stoljeća, oni su u osamdesetim godinama prvi najavili estradizaciju arhitekata. I tada si na “coverima” Domusa imao Manfreda Tafurija koji je najveći ljevičar, anarhist, u Italiji je on bio celebrity već tada. Danas je sasvim obrnuto, i kao što vidiš dolazi Hans Kollhoff, koji ima zapravo

broj 5, februar 2018.

jedan konzervativni pristup arhitekturi, znači vraćanje možda klasičnim, vrlo jasnim elementima u arhitekturi. Znači Kontinuirani enterijer će neke tradicionalne, klasične, ortodoksne, konzervativne elemente arhitekture vratiti u fokus. Kontinuirani enterijer se neprestano kreće i razvija na Zemlji. Što ovo znači za arhitektu, na koji način on može doprinijeti pozitivnom razvoju ovog fenomena, a na koji način tom razvoju mogu doprinijeti mediji u arhitekturi? Idis: Ono što je sigurno većini ljudi postalo jasno, a ja radim tako posljednjih deset godina, je da arhitekt ne djeluje samo i isključivo gradnjom. U mojoj karijeri je samo trideset posto moje djelatnosti izvedba građevina i putem toga mi ljudi vjeruju. Ja postajem vjerodostojan jer dokazujem da moje vještine nisu puka tlapnja i priča, nego da mogu projektirati vrlo jasne prostore koji, ja se nadam, i tako ih i shvaćam, žele da ljudima bude bolje. Trideset posto je gradnja, ovo drugo počinje biti upravljanje sustavima. U jučerašnjem panelu se nije dotaklo toga što je moja teza - da mediji počinju biti neka nova arhitektura! Znači medij ne treba shvaćati samo situacije kada ćemo nešto objaviti na Instagram-u, na Facebook-u ili hoćemo li napraviti knjigu ili blog... Ne, to počinje biti organizam, sustav za projektiranje! Probaj zamisliti da je Instagram zid, da je Facebook pod, a Twitter strop i kako upravljaš time, počinješ artikulirati prostor, ljude, odnose, politike. Postoji čak jedna predivna mapa kampanje Donalda Trumpa, kad vidiš kako je on djelovao sa “fake news” - to je zapravo kao neko novo bojno polje. Ako se sjećaš kako su izgledale stare vojne

broj 5, februar 2018.

karte, vidjet ćeš da te vojne karte sada ulaze u “digital space”. Mediji će da budu jedna od najopasnijih arhitektura modernoga doba, jer će se tu teško razlučivati što je istina, što je “fake” i tko stvara istinu, kome vjerujemo. Znači da je proces razmišljanja u suštini važniji od same implementacije ? Idis: Jednako je važno i implementirati, ali moraš, kao nikada raije, imati smisao za ono što radiš. Znači nije samo važno da nešto dobro izgleda i da reprezentira, nego da imamo “ad hoc” ideologiju određenog projekta. Ideja počinje biti jako važna, mislim da tek jasne ideje spajaju ljude. Ljudi ti i vjeruju ako im je jasna ideja, poruka koju šalješ. Sistemi obrazovanja se, između ostalog, bave projektovanjem arhitekata. Koje su greške koje oni prave u toku ovog procesa, koja alternativa se može nametnuti i na koji način se može implementirati? Idis: Prvu od najvećih grešaka vidim u potpunoj masovnosti edukacije. Znači puno je više škola arhitekture nego što je potrebno arhitekata i to je brutalno nepošteno prema mladim ljudima, jer mi školujemo višak kadra, koji će danas-sutra crtati u BIM sustavu, kao nekakav “crtački rob”. Mislim da tu postoji i drugi paralelni jednako opasan problem, inflacija profesora, ja sam isto jedan od profesora, tako da govorim iz prve ruke. Previše je besmislenih škola, ima ih koliko hoćeš, a upravu tu treba doći do pročišćavanja, što mi to učimo ljude, zašto ih mi stvaramo i što mi time zapravo želimo postići.

Na fakultetima se dakle većina aktivnosti unutar procesa obrazovanja svodi na mehanički rad, tako je barem u Sarajevu... Idis: Ma nije na meni da sudim o vašoj školi. Ja samo hoću ponoviti, svi mi živimo u nepredvidivom i ubrzanom vremenu kasnog medijsko-digitalnog kapitalizma, gdje je jedna od problema potpuna zastarjelost osnovnog, srednjoškolskog i visokog obrazovanja. Evo recimo moji tata i stric su bili arhitekti pa znam kako je to bivalo ranije. Uvijek je bio educiranih srednjoškolaca, tehničkih crtača koji su u arhitektonskim biroima crtali, a arhitekt je bio taj koji je završio fakultet i bavio se projektiranjem. Danas mi svjedočimo sve većem broju završenih arhitekata jer otvorenog posla za srednjoškolska znanja više nema. Školujemo gomile prekarnih radnika crtača. No odgajamo ih kao velike zvijezde, genijalne kreativce, umjetnike. Arhitekt može biti umjetnik, ali to je samo jedan sloj, jadan nužan, ali i nedovoljan faktor. Drugi sloj je ekonomski, traći politički, četvrti društveni, peti pravni, šesti medijski, i tako bi mogao dalje nabrajati. Tako složena situacija, ako nije na vrijeme osviještena, dovodi do jednog dubokog razočarenja mladog čovjeka, kojem se sve vrijeme škole i studija krivo priča, pogrešno educira. To je kao da, bit ću skroz brutalan, odgajate ljude u samostanu i onda ih šaljete u javnu kuću! Zapravo bi im se na samom početku trebalo reći da postoje i samostani i javne kuće, pa da se ljudi na vrijeme spreme. Znači, edukacija je ključna stvar, zato je ovaj današnji panel i stavljen na kraj. Što mi to radimo, gdje idemo, čemu služimo, što mislimo? To je pitanje.

KONTINUIRANI ENTERIJER ČOVJEKA U ORGANIZMU PLANETE ZEMLJE

Varo paviljon studija Pezo von Ellrichshausen na Bijenalu arhitekture 2016, Venecija fotografija: Igor Vukičević

Čovječanstvo od svog nastanka živi u simbiotskom odnosu sa planetom Zemljom, no upitno je kakva je to vrsta simbioze - parazitizam, komensalizam ili mutualizam. “Kada pokušamo razabrati bilo šta samo po sebi, otkrivamo da je to što posmatramo vezano za sve drugo u svemiru. U tom velikom lancu uzroka i posljedica niti jedna činjenica ne može se razmatrati u izolaciji.” - John Mu

Pista Aerodrom Treviso, Venecija, jun 2016. fotografija: Igor Vukičević

Koliko smo usredotočeni, mi, arhitekti kao vrsta ljudi, na posljedice promjena koje donosimo? Može li arhitektura prestati biti samo reakcija na promjene i postati iskazni dijalog s mnogim svjetovima van čovjeka?

naglasiti intenzitet odgovornosti čovjeka kao nadzornika i upravitelja cijelosti dešavanja na planeti Zemlji. Neizmjerna moć našeg intelekta i kreativnosti pruža nam mogućnost oblikovanja (bolje) budućnosti.

Hiljadama godina ljudi su se ponašali kao pobunjenici protiv velesile koju nazivamo „priroda”. U 20. stoljeću, međutim, nove tehnologije, fosilna goriva i brzorastuća populacija rezultirali su velikim ubrzanjem razvoja naše vlastite moći i uticaja na planeti. Iako nespretno, mi smo preuzeli kontrolu nad prirodnim carstvom, od klime do DNK. Mi ljudi postajemo dominantna sila koja utječe na promjene na Zemlji. Odavno razvijana religijska i filozofska ideja - ljudi su gospodari planete Zemlje - pretvorila se u surovu stvarnost. Ono što radimo sada uveliko utječe na planetu za 3000 ili čak 50.000 godina.

Tlo na kojem stojimo - fizički, konceptualno, čak i ontološki - postaje sve više I više nestabilno. Isto vrijedi i za našu političku, znanstvenu, i planetarnu atmosferu. Historijat civilizacije I prirode su isprepleteni, ali kako da se zadovolji transformacija zvana Antropocen? Pitanje objedinjenja vektora kritičkog razmišljanja koje bi uskladilo planetarnu politiku sa pitanjima planiranja, organizacije i dizajna fizičkog prostora je postalo krajnje urgentno.

Da bismo ovladali ovom velikom promjenom, moramo razmotriti način na koji percipiramo sebe i našu ulogu u svijetu. U školama nas uče da živimo u Holocenu, vremenskom intervalu i prostornom integralu koji je nastao prije otprilike 12.000 godina na planeti Zemlji, po završetku zadnjeg ledenog doba, no teorija koju je uspostavio Paul J. Crutzen da ljudi danas zapravo žive u Antropocenu, vremenu i prostoru čovjeka, sve više dobija na značaju. Umjesto da utjelovi još jedan oblik ljudskog egoizma i oholosti, ova promjena paradigme treba

Na ovakav način je ugledni njemački naučnik Alexander von Humboldt, još prije nekih 200 godina definirao život na planeti. U vrijeme kada su naučnici razvrstavali svijet u sve manje taksonomske jedinice, Humboldt je posmatrao Zemlju kao jedan veliki živi organizam u kojem je sve povezano.

broj 5, februar 2018.

„Trebamo prilagoditi naše kulture održavanju toga što možemo nazvati svjetskim organizmom.”

Iako arhitektura poznaje svoje trenutno mjesto unutar širih društveno-političkih i kulturnih sistema, sve do nedavno nije priznala sebe dijelom Zemljine geologije unatoč činjenici da je snažan geološki agens

koji neosporivo mobilizira, transformira I transportuje Zemljina dobra (zrak, vodu, energiju,…). U današnjem vremenu i prostoru Antropocena, naučne oblasti arhitekture I urbanizma zarad prosperiteta cjelokupnosti života na planeti Zemlji moraju da posmatraju sebe kao geološke aktere sposobne da radikalno transformiraju atmosferu Zemlje i morfologiju njene površine, a samim time definiraju njenu budućnost. Moraju se odmaknuti od dosadašnjeg, konvencionalnog načinja posmatranja u kojem urbane, suburbane, ruralne I nenaseljene sredine čine zasebne cjeline, ka novom načinu posmatranja u kojem ove sredine postaju stacionarne tačke međusobno povezane enormnim protokom ljudi, materijalnih dobara i informacija, u jedinstvenu cjelinu koju slobodno možemo nazvati jednim kontinuiranim enterijerom čovječanstva. Arhitektura je već ekološki osviještena zajednica, ali ona mora činiti više da bi pomogla u ostvarenju prosperiteta na planeti Zemlji. Čovjek koji je arhitekt, stvaraoc, često živi mnogo kraće nego zgrada koju stvara, a za urbanistu se ova tvrdnja skalira višestruko. Većina ljudi danas prakticira svoju struku sa stavom da im je ona potrebna da bi zaradili novac za život, a malo je onih koji svoj zanat peku da bi bili zaista slobodni. Tako I pojedinac, arhitekt I urbanista često o svojoj struci razmišlja kroz filter svojih vlastitih životnih potreba ili egoističnih požuda, mnogo češće nego kroz filter stvarne potrebe cijelog

Oseka Terasa muzeja Pegi Gugenhajm, Venecija jun 2016. fotografija: Igor Vukičević

čovječanstva. Pitanje egzistencije je zapravo suštinski krivac koji sprječava kritičnu masu arhitekata I urbanista da se posvete slobodnoj misli, humanoj misli, misli da je arhitektura čovjeka zapravo umjetnost oblikovanja pejzaža planete Zemlje, a urbanizam sposobnost da se čovjek integrira u Zemljin organizam kao biće koje je spremno sarađivati sa svojim domaćinom. To je problematika koja zapravo nije u suštini još uvijek definisana i pred arhitekturom se nalazi zadatak da odgovori na njena pitanja, a to zahtijeva radikalnu promjenu u načinu razmišljanja u arhitekturi i još radikalniju u sistemu obrazovanja. Budući da za vrijeme školovanja većina studenata ne mora da se bavi egzistencijalnim pitanjem, u tom periodu mogu posvetiti najviše vremena ostvarenju slobodne misli i sistem obrazovanja mora početi da ih u tome mnogo više podržava i ohrabruje. Unutar ovog kontinuiranog enterijera, čovjek se trenutno nalazi u stanju svijesti roba, robovi smo vremena, koncepta koji smo sami stvorili, jer je većina ljudi podvrgnuta monetarnom vrednovanju svojih sposobnosti. Kada u današnjem vremenu čovjek svoje postupke vrednuje novcem, tada on sam stvara prostor da ga se iskoristi u svrhu još jednog apstrakta koji je danas u vlasti i službi pojedinca, a ne mase – profita… Da bude samo cifra na papiru brojnih novčanih investicija dok novac kojim

vrednuje svoj intelekt glatko biva raspoređen u nekolicinu velikih džepova. Međutim, kolektivna svijest čovjeka se sve više razvija putem slobodnih medija, a pojedinačnoj svijesti postaje sve teže prigušivati emocije koje kolektivna svijest odašilje s pojedinih dijelova svijeta. Čovjeku postaje sve jasnije da njegov sistem vrijednosti mora pronaći novi sistem referencije, nameće mu se kao evidentno da koncepti poput novca I apstrakti poput profita koji su u kolektivnoj svijesti okarakterisani u službi pojedinca znače prosperitet tog pojedinca I apsurd mase. G. V. F. Hegel je tvrdio da ništa ne traje vječno, konkretnije, da u svakoj stvari leži klica njene vlastite promjene, još konkretnije, da od roba nastaje gospodar. Ali dijalektika roba i gospodara ima i svoju drugu stranu. Onu koja pokazuje kako, istovremeno dok se rob oslobađa i postaje gospodar, i sam gospodar doživljava promjenu, gubi slobodu i postaje rob. I to ne samo onako apstraktno, metafizički i filozofski, nego i sasvim konkretno, društveno i sistemski. Tako što, postepeno, a da to ni ne primjećuje, iz aktiva prelazi u pasiv, od subjekta postaje objekt, od onoga koji posjeduje novac i moć postaje onaj kojeg novac i moć posjeduju. Iako je skoro svaki pojedinac danas primoran zarađivati novac da bi preživio, za sve nas, pa tako i za arhitekte i urbaniste, krucijalno je da svoju intelektualnu i emocionalnu svojinu shvatamo kao moralnu vrijednost i da

je međusobno dijelimo sa ciljem kolektivnog napretka, bez straha da nas neko u tome može osporiti. Da bismo to postigli, moramo naučiti da istinska duševna satisfakcija leži u ljepoti davanja, a ne u isčekivanju da dobijemo nešto zauzvrat, jer nikad ne možemo znati u potpunosti kakav rezultat može postići samo jedan prikladno obučen arhitekt, dobro isplaniran grad, kvalitetno projektovana zgrada, iskreno izgovorena riječ ili pokazana emocija... Dino Jozić, 2. godina bachelor studija, Arhitektonski fakultet Univerziteta u Sarajevu

broj 5, februar 2018.

KLIMA

Baumit istraživački park Viva DOKAZANA KVALITETA Izolacija na prvom mjestu Unutrašnja ljepota Gustoća označava kvalitetu

Bit je u unutrašnjim vrijednostima. U Wopfingu se već dobrih 25 godina bave temom „Zdravo stanovanje“ i na tom su području izbacili na tržište brojne inovativne proizvode. Međutim, tokom intenzivnog bavljenja ovim pitanjem postalo je jasno da za sada ima relativno malo znanstveno utemeljenih iskaza o djelovanju građevinskih materijala na zdravlje i dobro osjećanje. Zato je 2015. godine pokrenut jedinstveni istraživački projekt u Evropi.

Istraživački park Viva u Wopfingu Kako bi se simulirale realne stambene situacije i mogla ispitivati povezanost građevinskih materijala i njihovih učinaka na ljudski organizam, pokrenut je najveći istraživački park za građevinske materijale u Evropi, koji obuhvata 12 oglednih kuća izgrađenih od najrazličitijih građevinskih materijala, od masivne gradnje, betona, pune opeke, drvenih konstrukcija do montažnog načina gradnje u drvenoj skeletnoj konstrukciji. Sagrađene su odmah iza novog Baumitovog inovacijskog centra u Wopfingu, 50 km južno od Beča. Standardizirane kuće vanjskih dimenzija 4 x 5 metara opremljene su najrazličitijim unutrašnjim i vanjskim završnim slojevima. Za sve kuće vrijede isti vanjski klimatski uvjeti i isti koeficijent prolaska topline.

Zaključak nakon dvije godine Nakon dvije godine intenzivnih istraživanja, u kojima je analizirano i evaluirano pet miliona podataka, došlo se do zaključka da načini gradnje i građevinski materijali imaju značajan uticaj na zdravlje i kvalitetu stanovanja. Baumit je danas, 2018. godine, u mogućnosti reći: „Ovako se gradi zdrava kuća i trajno poboljšava kvaliteta stanovanja“.

Baumit istraživački park Viva u Wopfingu je sa svojih 12 istraživačkih kuća najveći istraživački projekt za uspoređivanje građevinskih materijala u Evropi. Ovdje se kombinacije materijala korištene u praksi sveobuhvatno naučno testiraju uzimajući u obzir ponašanje korisnika.

Ovako se gradi zdravo: Prvo izolacija Masa je zakon Bit je u unutrašnjim vrijednostima

Prvo izolacija U gotovo svim evaluacijama udobnosti neizolirana kuća prolazi lošije. Činjenica je da je potrošnja energije u takvoj kući 250% (!) veća nego u izoliranoj kući. Kuće s dobrom vanjskom izolacijom i unutrašnjom masom najbolje štede energiju i optimalno izjednačavaju kratkotrajne temperaturne oscilacije. Unutrašnji malteri već s tankim slojem (1,5 - 2 cm) daju značajan doprinos akumulacijskom kapacitetu unutrašnjih zidova.

Zdravo stanovanje Zdravo stanovanje, kako smo naučili iz rezultata istraživanja, sastoji se od neprisutnosti štetnih tvari, zdrave prostorne klime i poboljšanog zraka u prostoriji. Na sve se ove faktore može ključno uticati izborom pravih građevinskih proizvoda. Biološki faktori, kao što su gljivice plijesni, bakterije, virusi i paraziti, hemijski parametri kao što su neugodni mirisi, otapala, CO2, dim i isparljive štetne tvari (VOC) negativno utiču na kvalitetu života. Prilikom novogradnje ili sanacije proizvodi Baumit iz programa Zdravo stanovanje pomažu da ometajuće emisije ili nestanu ili da više ne nastaju. S Baumit Klima proizvodima stvara se udobnost i reguliše klima u prostoriji.

„Želimo da se ljudi u svom stambenom okruženju osjećaju zdravo i sretno. Mi ovdje ispitujemo sve što je za to potrebno.“ Robert Schmid

Intervju sa

GEORGI PETEV arhitekt, slikar, fotograf

Georgi Petev was born in Sofia in 1987. He became interested in photography and architecture in his late high school years. Because of the university exams he signed for a drawing course in Sofia, not knowing that it’s going to turn his whole worldview upside down. He studied architecture from 2008 to 2016, while also working as a student assistant at the Technical University in Graz. In 2013 he gets watercolor pencils as a present from his close friends and that happened to be that little push that all we need sometimes. These particular pencils turned to be just the reason, but not the right medium for him. The last sip of the evening coffee/wine combined with chinese ink turned for him to be a great way to illustrate topics such as architecture, entomology and mechanics (steampunk). Living and studying away from home helped him realize that he wasn’t ment to spent his life quietly settled, but in a costant movement. How exactly to do that is a question to be answered in the near future. Georgi Petev je rođen u Sofiji 1987. godine. Počinje se zanimati za fotografiju i arhitekturu u posljednjim godinama srednje škole. Zbog fakultetskih ispita upisuje kurs crtanja u Sofiji, ne sluteći da će to potpuno promijeniti njegov život. Studirao je arhitekturu od 2008 do 2016 pritom radeći i kao asistent na Tehničkom univerzitetu u Grazu. 2013. godine dobija akvarel bojice od bliskog prijatelja i to djeluje kao poticaj koji nam je svima ponekad potreban. Ispostavlja se da su ove bojice odličan povod za dalji rad, ali ne i najbolji izbor tehnike. Posljednji gutljaj kafe/vina u kombinaciji sa kineskom tintom postaju njegov način za ilustraciju motiva koje pronalazi u arhitekturi, entomologiji i mehanici (naročito steampunku). Život i studij daleko od doma pomažu mu da shvati da za njega nije miran život na jednom mjestu, već u konstantnom pokretu. Kako tačno da postigne to, jeste pitanje na koje će odgovor potražiti u budućnosti.

broj 5, februar 2018.

Razgovarala: Ena Kukić Your painting technique is a bit unusual. Can you tell us more about why you are using coffee and wine, how are they compared to aquarell or other standard techniques? Also, what inspires your painting motifs? Well, I‘m not the first one who is going a bit off the path and trying different approach or materials. Honestly, at the begining I was a bit scared because my watercolor pencils were pretty saturated and if you are still learning a new technique and you have so many colors to choose it‘s easy to mess the things up. So at the begining I used just dark grey or dark prussian blue for the shadows, which were later replaced with water-soluble pen and after that with chinese ink. I started buying passepartout cutouts with reduced price from the local art shop found the idea of recycling really attractive, furthermore the paper had always different dimensions. The coffee as medium came spontaneously - my first drawing were some typical houses in Amsterdam and one of them had a coffee-shop on the ground floor. I thought it was kind of cool play of words and materials and it works just fine. After that quickly came the next 2-3 drawings and at the side I was already trying our other materials - wine, tea, curry, juice from pomegranate. I was intrigued by wine because it gave always unexpected results, according to its type.

Tvoja tehnika slikanja je pomalo neuobičajena. Zašto koristiš kafu i vino, i kakvi su u poređenju s akvarelom ili drugim popularnim tehnikama? Šta inspiriše motive koje slikaš? Pa, nisam prvi koji pomalo skreće s puta i ispobava nove pristupe materijalima. Iskreno, na početku sam se bojao koristiti ih jer su moje akvarel bojice bile prilično blijede, a kada si u procesu učenju nove tehnike postoji toliko boja s kojima možeš zeznuti stvar. Iz tog razloga sam na početku koristio samo tamno sivu ili tamnu prusku plavu boju za sjenčenje, koje su kasnije zamijenjene olovkama topivim u vodi i na kraju kineskom tintom. Počeo sam kupovati stare paspartue na sniženju u lokalnom art-shopu, veoma mi se dopala ideja reciklaže, a i papir je uvijek bio drugačijih dimenzija. Kafu sam, kao sredstvo slikanja, počeo upotrebljavati spontano. Slikajući neke tipične amsterdamske kuće, primijetio sam da jedna od njih ima coffee-shop u prizemlju i htio sam se poigrati riječima i materijalima koristeći baš kafu, i ispalo je sasvim dobro. Nakon toga su ubrzo uslijedili i ostali radovi na kojima sam probavao i ostale materijale – vino, čaj, curry, sok od šipka. Vino me zaintrigiralo jer je uvijek davalo neočekivane rezultate, u skladu sa svojom vrstom i njenim osobinama.

broj 5, februar 2018.

Are you a perfectionist, do you work on a single piece for a long time until it’s perfect or you make it in a moment of inspiration? Yes and no, I like to spend longer time on the drawing table, not because of the conviction that the drawing will become better if I invest 2-3 more hours, but because it makes me feel happy, sometimes it gives meaning to a rainy day and you get so into it that after 6-7 hours ofwork you realize that you didn‘t move yourself from the chair. It is definitely the moment of inspiration! That‘s why when I start a drawing, I‘m trying to finish it at the same day/night.

Da li si perfekcionist, radiš li na jednoj slici duže vremena dok ne postane savršena ili je uradiš u trenutku inspiracije? Da i ne, volim provoditi duže vremena za crtaćim stolom, ne zbog uvjerenja da će slika postati bolja ako u nju uložim više vremena, već jer me crtanje usrećuje, ponekad da smisao lošem danu i toliko me zaokupi da tek nakon 6-7 sati primijetim da se nisam pomjerio iz stolice. To je definitivno moment inspiracije! Zbog toga nastojim svaki započeti rad završiti u istom danu/noći.

The idea of diversely talented artist is highly appreciated ever since Reneissance. You are interested in architecture, photography,painting, drawing and photomanipulation. Are the scope and depth of these interests the same or you prefer some over another? It is not intentional, just because the idea is highly appreciated. Actually it ain‘t a random combination. In all of them there are some leading rules/factors that you have take into consideration in order to achieve good results. For example, the proportion and the composition are crucial, no matter if we speak about a bulding‘s facade, landscape photograph or a drawing. If we make an association with the cooking -these are the main products for the dish. Even without spices if you got these right the dish won‘t be that bad. The spices are pretty much something subjective - without salt, or with some more chilli - everybody decides for himself. If we go back, these spices could be seen as colors, light or even the topic of the drawing or the architectural style. They are all intertwined - even if you are at the first drawing phase you are already trying to imagine how would the result look like as part ofthe interior or just what kind of atmosphere it will bring.

Ideja raznovrsno talentovanog umjetnika je veoma cijenjena još od doba Renesanse. Tebe interesuju arhitektura, fotografija, slikanje, crtanje, fotomanipulacija. Da li je interes za ova područja umjetnosti isti ili preferiraš neki u odnosu na druge?

broj 5, februar 2018.

Iako je ideja cijenjena, nisam s tom namjerom počeo da se bavim svim ovim stvarima. Zapravo to uopće nije slučajna kombinacija. U svakoj od ovih grana umjetnosti postoje vodeći faktori koji se moraju uzeti u obzir da bi se ostvario dobar rezultat. Na primjer, proporcija i kompozicija su krucijalne, bez obzira da li pričamo o fasadi zgrade, pejzažnoj fotografiji ili crtežu. Ako ovo povežemo s kuhanjem, to bi bili osnovni sastojci za jelo koji bi ga napravili dobrim čak i bez začina. Začini, odnosno dodaci, su stvar individualnosti osobe – bez soli, ili s nešto više chillija – svako odlučuje za sebe. Ovi začini bi se mogli prevesti kao boje, svjetlo, ili čak tema rada ili stil u arhitekturi. Svi su oni isprepleteni – čak i na samom početku crtanja pokušavamo zamisliti kako će izgledati dio enterijera ili kakvu će atmosferu stvoriti.

In this age of tehnology, is handdrawing still essential for architects? You nailed it with that question! Of course, it is! Younger architects should first learn to think with their own heads, and the easiest way to express your thoughts graphically is the sketch. That‘s why almost all ot architectural facilities in eastern Europe have 2-3 admission exams in drawing. It‘s just the best way to start a project or to explain your ideas in front of the educator, or the client. Of cource, if you want to be competitive you have to digitalize your ideas, so that the design looks complete, but it isn‘t really a part of the design process.

Da li je u dobu tehnologije ručno crtanje i dalje esencijalno za arhitekte? Odlično pitanje! Naravno da jeste! Mlađi arhitekti bi prvo trebali naučiti razmišljati vlastitim glavama, a najjednostavniji način za vizuelno izražavanje ideja jeste skica. Zbog toga gotovo sve arhitektonske ustanove istočne Evrope imaju veliki dio prijemnog ispita iz crtanja. To je zaista najbolji način da se započne projekat ili objasni ideja nastavniku ili klijentu. Naravno, ako želite biti kompetitivni morate digitalizirati svoje ideje, tako da finalni projekat bude potpun, ali to uistinu nije dio osnovnog procesa projektovanja.

Describe an ideal interior for one of your paintings, hanging on the wall? They all have something ‚trashy‘ in them, so I‘d say a loft-apartment at the last storey of a old tobbaco warehouse. I imagine it/them on an exposed brick wall in a well-lit interior space.

Opiši nam idealan enterijer u kojem bi se našla jedna od tvojih slika. Svi bi oni imali nešto „trashy“, tako da bih se odlučio za loft na posljednjem spratu starog skladišta cigareta. Zamišljam sliku na zidu od cigli u dobro osvijetljenom prostoru.

broj 5, februar 2018.

ARHITEKTONSKA

VIZUALIZACIJA

Vizualizacija je bilo koja tehnika za kreiranje slike, dijagrama ili animacije da bi se prenijela neka poruka. Od nastanka čovjeka, vizualizacija kroz vizuelne slike je učinkovit način za prenošenje kako apstraktnih, tako i konkretnih ideja i informacija. Primjeri kroz istoriju su pećinski crteži, egipatski hijeroglifi, grčka geometrija i Leonardo da Vinči sa revolucionarnim metodama tehničkog crtanja za inženjering i naučne svrhe. Vizualizacija danas ima veliku primjenu u nauci, obrazovanju, umjetnosti, inženjeringu pa tako i u arhitekturi. Tipično za vizualizaciju je pojava kompjuterske grafike. Razvoj tehonologije i kompjuterske grafike je jedan od najvažnijih izuma za vizualizaciju, nakon centralne perspektive iz renesansng perioda. 3d vizualizacija je tu da zadovolji oboje, arhitektu i klijenta. Omogućuje arhitekti da na najbolji mogući način predstavi svoju ideju. 3d vizualizacijom je omogućena umjetnost kreiranja 2d slike ili animacije koja će u potpunosti prikazati sve prednosti arhitektonskog dizajna. Proces vizualizacije se sastoji iz 3 faze, a to su: modelovanje, rendering i postprodukcija.

broj 5, februar 2018.

MODELOVANJE 3d modeling je proces razvijanja bilo koje trodimenzionalne površine pomoću softvera. Model opisuje proces formiranja oblika objekta. Može se prikazati kao dvodimenzionalna slika kroz proces koji se zove rendering kao i fizički model dobijen preko 3d printera. Dva najčešća izvora 3d modela su oni koje umjetnik ili inženjer napravi na računaru pomoću 3d alata i 3d modeli skenirani u računar od stvarnih objekata. Uglavnom 3d model je sačinjen od tačaka, tj. verteksa koji definišu oblik i formu poligona. Poligon je površina sastavljena od minimalno tri verteksa (trougao). Poligon koji je definisan sa 4 verteksa je kvadrat. Ukupni integritet modela i prikladnost da se korisiti pri renderingu zavisi o strukturi poligona. RENDERING Rendering je proces kreiranja slike ili animacije iz pripremljene scene. To se može, u stvarnom životu, porediti sa fotografisanjem ili snimanjem već postavljene scene. Scena se sastoji od strogo definisanih objekata i podataka strukture: geometrija, teksture, svijetlo, sjene, refleksije i tačka gledišta. Podaci iz scene se obrađuju pomoću programa

za rendering i tako dobijamo digitalnu sliku. Rendering se koristi u arhitekturi, simulaciji, video igrama, filmovima... Softver rendering se može podijeliti u dvije kategorije: realtime rendering i pre-rendering. Real-time rendering se koristi za interaktivni rendering scene, kao što je u kompjuterskim igrama i svaki frame treba biti izrendan u nekoliko milisekundi. Pre-rendering služi za rednering realističnih slika, filmova, tako da je za svaki frame potrebno nekoliko sati, dana. Tehnike i stilovi renderinga se razlikuju. Neke metode stvaraju jednostavne ravne slike ili slike sa osnovnim sjenama. Popularne tehnike koriste računarske softvere za preciznije i realističnije teksture i svijetla. Takve tehnike se nazvivaju “photo-real” tj. fotorealistične. POST-PRODUKCIJA Post-produkcija može biti najpotcjenjeniji dio stvaranja 3d vizualizacije. Faza u kojoj postoji dosta mogućnosti, lako je napraviti neke promjene, dodati nebo, dodati neke prljavštine, učiniti boje malo življim, stvoriti atmosferu, čak i popraviti neke slučajne greške pri renderingu. Većina tradicionalnih 3d umjetnika pokušava što je više moguće učiniti bez post-produkcije, jer akcenat nije

bio na tome. U 3d paketu sa svijetlom, teksturama, za post-produkciju ostavljaju samo korekcije boje. Druga skupina 3d umjetnika najveći dio posla obavi u postprodukciju, gdje je omjer renderinga i post produkcije 30%-70%. Tehnike i stilovi popravljanja slika u post produkciji su se drastično promijenili tokom poslednjih godina. Različiti stilovi upućuju na različitu atmosferu, boje i osvijetljenje na proizvodu. Unatoč činjenici da raste u korporativnom smislu (jer je tamo i novac), mislim da će umjetnici početi više dokazivati šta mogu učiniti u post-produkciju, a firme koje kupuju te proizvode ce shvatiti da te stilizovane, po malo i umjetničke slike, izgledaju bolje od onih grubih, ravnih bez osjećaja. Dodavanje stvarnih nedostataka treba postati nešto što se radi često. 3d vizualizacija igra ključnu ulogu u svijetu arhitekture. Najjednostavniji je način da se prikaže ideja, jer je u današnje vrijeme gotovo nemoguće sagledati arhitektonska djela bez 3d prikaza.

Olmo Vlahovljak, treća godina bachelor studija, Arhitektonski fakultet Univerziteta u Sarajevu

broj 5, februar 2018.

Intervju sa

VISUALIZATION STUDIO

Kako je nastao EDiT? Igor: Uroš i ja se poznajemo još sa fakulteta, obojica smo studirali arhitekturu u Beogradu, odakle je i poteklo interesovanje prema ArchViz-u. Naravno, tad nismo bili svesni širine naše trenutne profesije, više smo intuitivno naginjali ka tome da prezentujemo projekte kroz 3D rendere koje bismo posle „peglali“ u Photoshop-u. Nakon što smo diplomirali, počeli smo da radimo na našim portfolijima kako bismo krenuli u potragu za poslom. Shvatili smo da stare radove treba malo unaprediti, pa smo u tom periodu intenzivno pratili razne tutorijale i često se međusobno konsultovali, kako bismo došli do što kvalitetnije prezentacije. Međutim, nismo imali mnogo sreće u potrazi za poslom, uglavnom smo radili u oblastima koje nisu imale mnogo veze sa arhitekturom. Ne preterano zadovoljni situacijom, i povedeni iskustvom dobre zajedničke saradnje, došli smo na ideju da se bavimo nečim što nam je najbolje išlo tokom studija – vizualizacijom u arhitekturi. Uroš: Edit je nastao kao rezultat prijateljstva pomešanog sa zajedničkim interesovanjem za arhitektonsku vizualizaciju. Za mene lično, ideja o EDiTu se javila nakon što mi je Igor pokazao jedan MIRov vizual uz komentar

broj 5, februar 2018.

EDiT je studio specijalizovan za arhitektonsku vizualizaciju, nastao 2012. godine u Beogradu. Njihov cilj je realizovanje slika i ilustracija koje bi na najbolji mogući način prikazale arhitektonski priču i ideju. Vode se sceniranjem, pričanjem kroz slike. Svaka slika iza sebe ima priču, baš takvu vizualizaciju Igor i Uroš stvaraju. Kako oni to kazu: „EDiT studio je ništa drugo nego kamera, vi stvarate arhitekturu, mi pravimo fotografiju, samo je pitanje kadra.“ EDiT je sarađivao sa brojnim arhitektima na jako značajnim konkursima. Uspješne saradnje sa

mladim arhitektonskim timovima iz regiona otvorile su im vrata ka inostranim biroima i omogućile da se probiju na svjetsku scenu arhitektonske vizualizacije. Slike nastale u prostorijama EDiT-a možete vidjeti na brojnim sajtovima i blogovima u vezi sa arhitektonskom vizualizacijom. Tako su i na najposjećenijem sajtu, ronenbekerman.com, neki radovi odabrani među 52 najbolja u 2014. godini. Igor i Uroš su u protekloj godini prisustvovali na par značajnih događaja, kao što je D2 konferencija, na kojoj su bili spikeri poput MIR-a, WAX-a i mnogih drugih. U februaru 2016. su održali dvodnevnu radionicu u Beču, Archiviz Masterclass.

“zamisli da se ovim baviš”. Nedugo zatim, zadesili smo se na klupici parka pa se rešili da upravo to i pokušamo. Da li ime EDiT ima neko specijalno značenje? Igor: Bili smo svesni činjenice da nam je postprodukcija jača strana, pa smo hteli imenom nekako da ukažemo na to. Vrteli smo razna imena, ali je na kraju „EDIT“ isplivalo kao jedno od slojevitijih i zvučnijih. Očigledno je da EDIT u prevodu znači – montirati, sklopiti, preurediti, što manje-više opisuje naš rad u Photoshopu-u, ali smo takođe shvatili da kada obrnemo slovo „E“ dobijamo broj „3“, pa tako ime dobija novu značajnu dimenziju - „3D it“. Uroš: Ako iz našeg logoa obrnete slovo E, dobićete 3DiT – uradi ga u 3D-u. 3DiT je bio naziv koji smo razmatrali u jednom trenutku. Hteli smo ipak nešto suptilnije i to smo i dobili sa imenom EDiT. Takođe, naš rad se umnogome zasniva na Photoshop obradi (editovanju), koje u svojoj osnovi ima 3D podlogu.

arhitektonske profesije u Srbiji, a delom lična tendencija i želja ka usavršavanju u ArchViz industriji. U tom trenutku, osnivanje studija koji će se baviti vizalizacijom, sa prijateljem i podjednako motivisanim kolegom, delovalo je kao logičan odgovor na obe ove okolnosti. Uroš: Ova odluka je bila krajnje racionalna i diktirana tržištem. Realna budućnost mladih arhitekata je krajnje neizvesna u Srbiji. Tako da smo pokušali da nađemo ravnotežu između želja i mogućnosti. Vizualizacija se sama nametnula kao potencijalni odgovor.

Zašto ste se odlučili baš za 3D vizualizaciju? Igor: Kao što sam već naveo u prvom odgovoru, nije samo jedna stvar dovela do toga, već splet raznih okolnosti. Delom je zaslužno trenutno, odnosno tadašnje stanje

Šta je za vas bilo najteže u početku? Igor: Dosta stvari je bilo teško: pronalazak prostoraza rad, investiranje u opremu, dolazak do klijenata, formiranje cena, jurnjava oko rokova itd. Zapravo, sad kad se osvrnem na sve to, većina stvari je bila zabavna i interesantna, ali je u datom trenutku sve delovalo zastrašujuće. Obzirom da niko od nas dvojice nije imao iskustva sa privatnim biznisom ranije, morali smo sve da radimo od nule. Tako da je verovatno najteže bilo otići u nepoznatom pravcu bez ikakve garancije. Uroš: Deluje mi kao da je najteži deo posla ujedno i onaj najvažniji, a to je komunikacija. Moram da priznam da i dalje učimo na tom polju.

Imate prepoznatljiv stil u svijetu vizualizacije. Koliku slobodu imate kada je u pitanju rad sa klijentima? Igor: Mi volimo da verujemo da klijenti uzimaju u obzir naš stil i naše radove kada nas kontaktiraju.To je idealan slučaj, tada imamo najviše slobode, svi su zadovoljni i radovi ispadaju najbolje, ali to nažalost nije uvek tako. Ponekad dolazimo u situaciju da nam se diktira doslovno šta treba da uradimo, i samim tim se isključuje bilo koji oblik motivacije, istraživanja, spontanosti pa i na kraju jedinstvenosti prikaza, koja se stvara baš u samom činu saradnje između projektanta i ArchViz umetnika. Uroš: Pitanje slobode je dosta relativno. Moglo bi se reći da imamo potpunu slobodu u granicama želja klijenta. Dakle, osnovni input dolazi od klijenta - tip vizuala, opis atmosfere, doba dana i slično. Mi na to još gradimo novi vizual, prema svojoj interpretaciji. Možete li opisati jedan proces stvaranja od početka do kraja projekta? Igor: Mi delimo ceo proces na tri faze: Modelovanje, Renderovanje i Postprodukciju. Naravno, pre svega, klijent nam dostavlja sve neophodne informacije za rad (CAD planove, reference stila, reference materijala, referentni model, okvirne uglove, opis scena I sl.). Sam process modelovanja je uglavnom prilično linearan. Ceo projekat modelujemo bazično, a kasnije (u fazi renderovanja) u odnosu na scenu se posvećujemo detaljima. Problemi se ponekad javljaju u situacijama kada dobijemo “gotov” model od klijenata. Prepravke tuđeg modela jesu često brže rešenje, ali su daleko više frustrirajuće. U fazi renderovanja se obično prvo bavimo postavljanjem kamera. Ovaj odabir je jako bitan, pošto je to deo procesa kada potvrđujemo finalne kamere koje dalje razvijamo u scene. U okviru potvrđenih scena se bavimo materijalima, svetlom, detaljisanjem modela i dodatnim elementima. Nakon svega, naravno, post-produkcija dolazi kao najbitnija faza, u kojoj oživljavamo generički render. Ukratko ona obuhvata: kompoziting render elemenata, kolažiranje dodatnih elemenata okruženja, kolažiranje ljudi, blend-ovanje dodatnih tekstura, paintovanje svetla I senki, itd. Nakon svih faza, šaljemo klijentu prvi finalni draft, posle čega radimo na dodatnim korekcijama. U idealnom slučaju svi su zadovoljni. Uroš: Proces je podeljen na nekoliko faza, a sve počinje sa informacijama o projektu koje dobijemo od klijenta (opis projekta, podloge, reference atmosfere, materijala, nameštaja i sl.). Nakon toga se bavimo 3D modelom i tokom ovog procesa predlažemo uglove i osvetljenje. Sledi rad na materijalizaciji modela, nakon koje prelazimo na postprodukciju i rad na finalnoj slici – obradu sirovog rendera, ubacivanje dodatnih elemanta (ljudi, vegetacije), stvaranje atmosfere vizuala...

broj 5, februar 2018.

Koliko vremena provedete radeći na renderu i koliko posla ostavite post-produkciji? Igor: Naravno, to zavisi od projekta do projekta, ali se trudimo da napravimo dobar balans. Kod rendera nam je najbitnije da je “zdravo” postavljen. Da su svi elementi, koji su specifični za projekat i koji su nemogući za post-produkciju, postavljeni kako treba. U post-produkciji radimo minimum, onoliko koliko je potrebno da render više ne izgleda kompjuterski generisano, dok ne poprimi toplinu i elemente slike, odnosno fotografije. Uroš: U principu priprema rendera je za nas mukotrpniji i duži proces i u ovoj fazi su promene suptilnije. U postprodukciji smo u mogućnosti da napravimo drastičnije promene za kraći vremenski rok, s tim što treba imati na umu da raspon promena direktno zavisi od kvaliteta rendera. Da li možete povući paralelu izmedju domaćeg i stranog tržišta? Koja su očekivanja i potrebe klijenata? Igor: Kod nas je osetno teška situacija i to je verovatno ono što pravi najveću razliku između domaćeg i većine stranih tržišta. Domaći biroi rade u nemogućim uslovima i na kraju se taj rad svodi na rad za opstanak. Budžeti su jako mali, kada ih

broj 5, februar 2018.

ima, a očekivanja su uvek proporcionalno veća i to je normalno u okruženju gde nije standardno outsource-ovati za vizualizacije. Uprkos svemu tome, imali smo mnogo više dobrih iskustava nego loših, ostvarili smo dosta dobrih poznanstava i dosta domaćih biroa uglavnom žele da nastave saradnju sa nama, što je nama jako dobar znak. Uroš: Smatram da ne postoji razlika između očekivanja i potreba na domaćem i stranom tržištu. Klijent će uvek hteti najbolje za novac koji je uložio. Razlika između domaćeg i stranog tržišta je upravo budžet koji je namenjen za prezentaciju projekta. Sve ostalo je manje više isto. Koje hardvere i softvere koristite? Igor: Specifikacije mog PC-a: MSI-Z77A-G43, Intel i7 3770k, Asus Radeon HD7870, Kingston Fury 32GB. Koristimo i tablete za crtanje: Wacom Cintiq 13HD. Od software-a: Sketchup, 3ds max, Vray, Photoshop. Uroš: Koristimo PC mašine. Ne bih sada ulazio u detalje komponenata, naravno bitno je imati jaku mašinu, ali mislim da ne postoji ultimativna komponenta. Ono što je nama napravilo veliku razliku u efikasnosti i kvalitetu, a direktno je vezano za hardver,

su monitori (dobro je imati dva IPS panela) i Wacom Cintiq tableti. Što se tiče softvera koristimo Sketchup, 3ds max, V-ray, i Photoshop. Gdje nalazite inspiraciju? Igor: Volimo da pratimo naše kolege iz ArchViz industrije, neverovatno je koliko je nam je često sličan proces izrade vizuala, a koliko su različiti rezultati. To je očigledno, direktna inspiracija. Osim toga, pratimo razne umetnike preko neta – ilustratore, dizajnere, fotografe, arhitekte; Slušamo i dosta raznorazne muzike u kancelariji, često i kompletno apsurdne. Mislim da generalno prija izmestiti se iz sveta ArchViza sa vremena na vreme, jer onda dobijaš priliku da posmatraš stvari sa distance, često objektivnije. Uroš: Nemam direktan izvor inspiracije. Postaje mi jasno da je najbitniji „saveznik“ inspiraciji prostor. Imati prostora da se bavite i drugim stvarima osim poslom, bilo da je to konvencionalno koristan utrošak vremena posmatranje tuđih radova, slika, fotografija, filmova i slično, ili razgovor sa bliskim osobama, šetnja, trening... Dobro je promeniti rutinu sa vremena na vreme, jer ako radim isto i rezultat će biti isti.

Imate li neki savjet za one koji počinju sa radom na istom polju? Kako doći do internacionalnog tržišta? Igor: Ništa osim klasičnih kliše saveta - budite uporni, ne odustajte, potencirajte razlike, jer to je na kraju krajeva ono što vas izdvaja iz gomile. Mislim da je dobro mesto za promociju bilo koji vid društvenih mreža, foruma, freelance sajtova. Uroš: Bitno je, a često i najteže objektivno sagledati svoj rad. Prepoznati u njemu šta ga čini posebnim, i šta je njegov najveći kvalitet. Kada identifikujete posebnost rada imate osnovu na kojoj možete da se promovišete. Zahvaljujući internetu, domet nam je postao neograničen, bar što se planete tiče. Svestan sam da je internet preplavljen sadržajem, ali nakon nekog vremena signal se probije kroz šum, tj. kvalitet ostaje. Ako bi nekad primili novog člana u EDiT, koje vještine bi trebao da posjeduje? Igor: Mislim da veština nije toliko presudna koliko “mindset“. Mislim da bi novi član pre svega morao da poseduje dobru radnu etiku, a podjednako je bitno da bude motivisan i zainteresovan za rad u ArchViz industriji. Naravno, poželjno je poznavanje svih standardnih programa za rad koje sam već naveo, ali to skoro pa uvek, ide zajedno u paketu.

Uroš: Tehničke veštine se podrazumevaju, i na kraju krajeva i dopunjuju relativno lako. One nisu imperativ. Bitan je karakter osobe, njena posvećenost detaljima i radu, spremnost da ne odustaje. Naš posao ume da bude frustrirajući sa vremena na vreme i osobe koje u tim trenutcima imaju volju da završe započeto bez kompromitovanja kvaliteta su na vrhu moje liste. Koliko smatrate da je 3D vizualizacija bitna za arhitekturu? Igor: Ne samo da je bitna, već je neophodna. Odavno su projektanti napustili ideju o projektovanju iz 2D projekcija. Arhitektura je evoluirala do te mere da je skoro pa nemoguće sagledati objekat bez neke vrste 3D prikaza. Teško je pretpostaviti, ali verovatno ArchViz u budućnosti neće postojati u obliku koji nam je poznat danas, verujem da će se mnogo više orijentisati ka animaciji i neposrednoj interakciji sa projektovanim prostorom. Mada mislim da će uvek biti prostora za 2D vizualizacije, samo će se fokus prebaciti na temu rada, manje će biti važan tehnički aspekt, isto kao i npr. sa fotografijom i slikarstvom. Uroš: Arhitektonska vizualizacija je bitan prezentacijski deo arhitekture. Dobar vizual

ne može da učini loš projekat boljim, ali može da pomogne u prodaji istog. Takodje, dobar projekat koji klijent ne može da sagleda usled loše prezentacije može da se završi na papiru. Posmatrano sa ovog aspekta 3D vizualizacija jako bitna za arhitekturu. Kako vidite budućnost razvoja tehnologije i njen uticaj na arhitekturu? Igor: Mislim da arhitektura, kao i tehnologija, sve više i više postaje živa. Mogućnost interakcije sa bilo čim što dotaknete postaje vrlo izvesna. Ne znam da li će to u skorijem periodu promeniti suštinu arhitekture koju poznajemo, ali će svakako dosta uticati na njenu utilizaciju. Uroš: Važno je naći ravnotežu između primena novih tehnologija i projektovanja. Sve dok projektant nije rob tehnologije i dok tehnologija služi da potpomogne arhitekturu i ideju, pravac je odličan. Onog trenutka kada ideja postane tehnologija, stvari mogu krenuti po zlu. Dakle ako pametno koristimo ono što nam razvoj tehnologije pruža, i ako i dalje razmišljamo o prostoru kao o poenti arhitekture, na dobrom smo putu. razgovarao: Olmo Vlahovljak

broj 5, februar 2018.

EAA – Emre Arolat Architecture je arhitektonski studio iz Istanbula, kojeg 2004. godine osnivaju Emre Arolat i Gonca Paşolar. EAA studio je od svog osnivanja postao jedan od najznačajnijih arhitektonskih biroa u Turskoj. Djelujući u Istanbulu i Londonu, njihov dijapazon projekata seže od manjih vjerskih objekata, pa sve do onih kombinovane namjene. Pridavajući veliki značaj detalju te njegovom pažljivom tretmanu i razvoju, studio upravo ovim pristupom i uspijeva stvoriti izuzetnu arhitekturu. EAA studio je dobitnik mnogobrojnih arhitektonskih nagrada, među kojima se izdvajaju Aga Khan-ova nagrada i nagrada Mies van der Rohe.

EMRE AROLAT

SANCAKLAR DZAMIJA ISTANBUL

fotografije: Thomas Mayer

broj 5, februar 2018.

Zamisliti Istanbul. Naslikati u mislima brzu skicu konture grada. Skicu koja bi sadržavala vijekove satkane od arhitekture izuzetnih džamija najpoznatijih graditelja. Slika Istanbula je uvijek tako historijska i time posebna, jedinstvena. Upravo ta slika i otvara mnoga pitanja, kada se radi o stvaranju djela sakralne arhitekture novog vremena. Da li ostati dosljedan konvencionalnom, te time egzaktno slijediti postojeće? Ili stvoriti apsolutno novi pristup, slijedivši samo koncept smisla sakralnog objekta? Nevjerovatno logičan odgovor je upravo Sancaklar džamija, smještena u predgrađu Istanbula. Ovaj objekat je još samo jedan izuzetan dokaz da arhitektonsko stvaralaštvo zasnovano na kontekstu nikada ne može biti promašaj. Tišina mirovanja Büyükçekmece je suburbano predgrađe Istanbula koje na vrlo specifičan način najavljuje užurbanost i vrevu metropole. Upravo u skladu sa mirom predgrađa, arhitekti analizom konteksta stvaraju sakralni objekat, potpuno utopljen u svoje okruženje. Direktnim suprotstavljanjem stereotipu otomanske forme džamije, stvoren je novi oblik odnosa forme i funkcije jednog sakralnog objekta, koji i dalje sadrži sve njegove elemente, interpretirane na savremen, ali i itekako inovativan način. Akcentom na horizontalnost objekta i vertikalnost munare te univerzalnom interpretacijom materijala istih, pomirena su dva kontrastna elementa. Satkana od izuzetne kombinacije svijetlosivog kamena i prednapregnutog betona, Sancaklar džamija skromnom vanjštinom tek najavljuje svoju raskoš u enterijeru. Rapsodija pokreta Molitveni prostor je riješen strogim poštivanjem terena – smješten je ispod tla i pristupa mu se sa glavnog platoa stepenicama koje su zapravo dio objekta. Za razliku od eksterijera, koji odiše mirnoćom vjerskog objekta, enterijer predstavlja jedinstvo vjernika sa Bogom. Snažno pokrenuti, tordirani strop sa rubnim prodorima svjetlosti ostavlja utisak lebdenja i time olakšava prostornu tenziju. Mihrab i mimber su tek blago naglašeni, jer u cjelokupnoj atmosferi nema potrebe za njihovim formalnim odvajanjem. Jedan od najintenzivnijih elemenata koji u mnogo čemu definiše bit islama je voda, tišina isprepletena njenim šumom. Voda je implementirana u objekat, te samo pojačava efekat kombinacije kamena i betona kao izuzetne sinergije. To su elementi koji naglašavaju kvalitet ovog izuzetnog arhitektonskog ostvarenja. Poput raskošne kadence, zaokružuju misao o uspješnom komponovanju vječnih elemenata pod okriljem savremenog arhitektonskog izražaja. Amina Dropić, druga godina master studija, Carinthia University of Applied Sciences, Austria

broj 5, februar 2018.

Džamija i Islamski kulturni centar u Ljubljani Bevk Perović arhitekti

Sunce tuđeg neba Tekst je odabran kao najbolji esej o ljubljanskoj džamiji, na predmetu Arhitektonska teorija i kritika na Arhitektonskom fakultetu u Ljubljani, kod profesorice i kritičarke arhitekture ddr Petre Čeferin, dipl.inž.arh.

Autor: Bojan Mihailović

Svi vole reći kako je vjera stvar slobodnog izbora svakog pojedinca. Slažem se. Vjera i jeste naša lična stvar. Lična stvar je da li ćemo biti vjerni ili nevjerni; budisti, hrišćani, muslimani... Ko bi rekao da će u trećem milenijumu nekome smetati da neko drugi izgradi svoj vjerski prostor, prostor u kojem će ispoljavati svoju kulturu i učenje. Ovo jeste slika Evrope danas, one iste Evrope koja se hvali svojom istorijom, ponosi svojim godinama, a da ne govorimo o demokratskim tekovinama i ljudskim pravima na kojima se temelji. Sve ovo se nekako odražava i u Sloveniji. Broj doseljenika na slovenačkom tlu se povećao nakon Drugog svjetkog rata, a posebno nakon posljednjeg rata u Jugoslaviji. To su uglavnom bile izbjeglice koje su ostale bez domova, koje su bježale ka zapadnoj Evropi, bježale od rata. A znamo da nije lako ostaviti sve iza sebe, ostaviti sve svoje i otići u tuđinski svijet. Kako Šantić kaže: ‘’Sunce tuđeg neba, neće vas grijat kô što ovo grije; grki su tamo zalogaji hljeba gdje svoga nema i gdje brata nije’’. Iako je Šantić to napisao u nekom prošlom vremenu, izgleda da nismo mnogo postigli kao društvo. Posjetih nedavno jednu zemljakinju, tu u Ljubljani, gdje živi već skoro pedeset godina. Živi kao podstanar, a njen dom se trenutno gradi na Bežigradu. Kaže kako sve teče po planu i da joj je drago da je doživjela taj osjećaj kad znaš da si ostavio nešto iza sebe, svoj trag. ‘’Zar je bilo upitno?’’, pitam ja. ‘’Ne znaš ti u kakve te sve nedaće može čovjek dovesti’’, kaže. Tada mi je ispričala priču kako je bila bitku za svoj dom.

broj 5, februar 2018.

Dugo je čekala da dobije svu dokumentaciju i da se počne sa gradnjom, ali uvijek je bila optimistična. Znala je da taj dan mora doći. Pedeset godina prođe od kada joj je na um palo da si napravi dom. Htjela je nešto skromno, koliko toliko da ima nešto svoje. Ali, eto, nije išlo tako lako. Nije naišla na podršku, nije bilo ljudi koji bi joj pomogli oko tako kompleksnog posla. Vremenom je sa mještanima počela pregovarati o lokaciji, što je dovelo do sveopšteg nezadovoljstva njenih komšija, koji su cijelu stvar doveli do suda. Problem je bila njena tradicija, način oblačenja, način života, jezik, arhitektura. Dok je pričala kroz glavu su mi prolazile slike, slike iz moga kraja, predivna zdanja, arhitektonska djela, ornamenti... Zapitah se šta u tome svemu može biti problem? Šta je to što bi moglo da smeta njenim susjedima? Ipak, koliko god bila povrijeđena, ostala je smirena. Odlučila je da će njena borba za prava biti mirna i dostojanstvena, kako i dolikuje kad znaš da se boriš za ispravnu stvar. Otpor je dakle trajao od samog početka, od same ideje da bi se na slovenačkom tlu mogao naći jedan objekat koji pripada nekoj ‘’tuđoj’’, nehrišćanskoj kulturi. Naravno, sve što je tuđe sigurno i manje vrijedi, takve su naše percepcije. Ali šta nas to koči da prihvatamo drugačije, neobično, nesvakidašnje, itd.? Da li je to uopšte produkt našeg mnijenja, ili se pretpostavlja da svojega mnijenja nemamo, već se prilagođavamo svemu onome što naše okruženje generalno (ne) odobrava.

Htjela je samo da bude prihvaćena od strane ostalih mještana. Zato je odlučila da će njen dom pratiti tekovine njene tradicije i kulture, ali da će takođe pratiti i evropske tekovine i kontekst. U tome su joj pomogli arhitekti iz biroa Bevk Perović, već poznati po svojim djelima širom Slovenije. Iako se još nikada do tada nisu sreli sa sličnim zadatkom, uspjeli su da jednu ‘’tuđu’’ kulturu zaista stave u domaći kontekst. Njihovo umijeće je već sada vidljivo, iako radovi još uvijek traju. Imao sam priliku da budem na gradilištu i svojim očima se uvjerim u to. Biće to zdanje sa kojim će se jednog dana većina mještana, nadam se, ponositi. U cijelom tom komplekstu vi osjećate duh istoka, osjećate duh zapada. Osjećate sudar kultura, u isto vrijeme sklad tradicija. Evropa, kao istorijski hrišćanski kontinent, ima trenutno poptuno pogrešnu percepciju prema Njoj kao doseljeniku i Njenoj kulturi. Nepravedno su je osuđivali i nazivali pogrdnim imenima. Meni, kao nekome ko je odrastao u sredini u kojoj se podrazumijeva da je kultura izmiješana, je to pomalo neshvatljivo. Uvijek sam nastojao da predočim ljudima oko sebe sliku Bosne, onu pravu sliku Bosne, sliku suživota, koja i danas postoji, samo se ne vidi. Nije atraktivna, tako neki kažu. O tome se zato i ne piše mnogo. Kod mojih se uvijek znalo kad je koji praznik, kome se šta čestita, kod koga se kada ide. Svega toga u stvari nisam ni bio svjestan dok nisam napustio taj kraj i došao u društvo

koje za sebe kaže da je evropsko. Sada više cijenim Balkan i njegove karakteristike, njegovu zapletenost, raznolikost, taj ‘’Bosanski lonac’’. Osjetio sam da ovom društvu to manjka. Nije još u toj mjeri spremno na drugačije kulture. Čudno je to. Crkva nas uči poštenju, toleranciji, miru, a mi uvijek sve suprotno. Teško nešto prelazimo to gradivo, a svi volimo reći da smo vjernici, iako, očigledno, nismo još sve ispite položili, a diplomski rad nam može biti samo san. Ipak, želja će joj biti ostvarena. U glavnom gradu Slovenije stajaće postojano njen dom, stranac kao i ona, otvorenih vrata za sve njene goste, strane i domaće. Ljubljančani znaju gdje je mogu sresti, Ljubljančani kojima ne smeta njeno prisustvo, oni koji je razumiju. Strasti su se danas smirile, možda više nema ni volje. Da li je to zbilja nedostatak volje ili smo stvarno na pravom putu, ko će znati. Možda ipak nešto i bude od nas ljudi. Boli me kao da se to sve meni događa. Možda i sam znam kako je biti ‘’tuđi’’, kako je biti u manjini, kako je kad osjetiš diskriminaciju, bilo da je u manjoj ili većoj mjeri. Možda je i istinita ona da tuđa rana ne boli!

broj 5, februar 2018.

NANOTURIZAM KAO AKTIVNO ISKUSTVO SVIJETA AA Visiting School Slovenija dio je mreže škola koje prate agendu i sistem podučavanja londonske AA škole u formi kurseva ililjetnih škola (radionica)različite dužine trajanja. Imperativ škole je globaliziran način učenja koji podrazumijeva spajanje internacionalnih studenata različite pozadine. Cilj je da studenti s različitim pristupom problematici zajednički rade na istim problemima i time uče jedni od drugih, uz mentorstvo lokalnih stručnjaka. Od 60-ak različitih škola, jedna je u Sloveniji. DIrektor programa i mentor je arhitekta s ljubljanskom adresom, Aljoša Dekleva, sa asistentom i komentorom Jakob Travnikom. Svake godine pridruže im se još dva komentora. Ove godine to su bili arhitekta Michael Obrist, te glumac Blaž Šef, rodom iz mjesta u kojem se radionica održavala.

NANOTURIZAM KAO KRITIKA Svaka škola iz mreže AA Visiting School bavi se različitim, lokaliziranim temama. U Sloveniji, riječ je o nanoturizmu. Nanoturizam je termin konstruisan da opiše alternativan vid turizma koji je suprotan konvencionalnom turizmu te svojevrsna kritika svih negativnih posljedica koje on donosi. Termin nanoturizma oformljen je da se aktivnosti neintruzivnog turizma, koje su na maloj skali i s pristupom odozdo-ka-gore, učine vidljivim i grupišu tako da mogu postati temom rasprave. Posljedice nanoturizma su nove lokalne ekonomije, te povezivanje posjetitelja i domaćina na novi način tako da uče jedni od drugih te produbljuju znanje, razumijevanje i samo iskustvo svijeta.

Upotreba magle kod instalacije za povećanje osjećaja dezorijentacije. Foto: Ajda Schmidt

broj 5, februar 2018.

KSEVT-Kulturno središće evropskih vesoljnih tehnologij, Vitanje Foto: AAVSS arhiva

Koncept povezivanja igrališta i KSEVT-a. Autor:Mataija,Vasileska,Bošnjak,Bušatlić

VITANJE I POTOČNIK S obzirom na temu radionice, selo Vitanje bilo je idealan izbor za njeno održavanje. Vitanje ima svega 880 stanovnika, a locirano je tako da kraj njega nećete naići slučajno, već morate namjenski da se zaputite tamo. Godišnje ga je posjećivalo svega 100-120 turista, no u zadnjih par godina cifra se popela na čak 20000. Razlog tome je izgradnja muzeja KSEVT, posvećenog Potočniku, slovenskom astronomskom naučniku porijeklom iz Vitanja, koji je među prvima dao promišljanja o životu u svemiru. Projekat je rezultat saradnje čak četiri slovenska arhitentonska biroa: Bevk Perović Arhitekti, Dekleva Gregorič Arhitekti, OFIS Arhitekti, i Sadar + Vuga Arhitekti. KAKO JE KSEVT POSTAO PROBLEM? Muzej KSEVT-Kulturno središće evropskih vesoljnih tehnologij, izgrađen je na mjestu objekta u kojem su se obavljale različite aktivnosti lokalne zajednice: priredbe, sastanci, turniri šaha i slično, te je predviđeno da se ove aktivnosti nastave u sklopu novog objekta. No, stvarnost je bila drugačija: lokalno stanovništvo pokazalo je jak otpor prema promjeni koju je KSEVT donio i aktivnosti u

novom objektu se nisu nastavile. Turističke posjete svele su se na dolazak turista autobusom pred KSEVT, kojeg zatim obilaze i po završetku se ponovno ukrcavaju u autobus, bez da ostvare ikakav kontakt sa stanovništvom Vitanja ili Vitanjem u bilo kom drugom obliku izuzev posjete samoj postavci muzeja. UPOZNAVANJE VITANJA Cilj radionice je bio upoznati se s navedenim problemom neiskorištenosti objekta KSEVT-a, kao i problemima koje je turizam donio malom selu, te započeti potragu za mogućim rješenjima. Prvi kontakt s Vitanjem učesnici ostvaruju okupljajući se navečer u lokalnoj gostionici Kuzman uz domaćina, komentora koji nas dočekuje – glumca Blaž Šefa, porijeklom iz Vitanja. Naredna dva dana radionice protekla su u intenzivnim predavanjima o historiji sela, Potočniku i KSEVT-u te u upoznavanju s lokalnim turističkim, sportskim i drugim organizacijama koje se trude da nam približe o čemu je zapravo Vitanje. Cilj tog “intenzivnog kursa Vitanja” bio je da budemo inspirisani I odaberemo temu kojom se želimo baviti.

ORGANIZACIJA RADNIH GRUPA Radionica se nastavlja u samoorganizovanim grupama od po četiri člana, koje je zainteresovala ista ili slična tema. Cilj radionice je da se proizvede fizički opipljiv proizvod, a ne samo crtež, po principu istraživanje-dizajnizvođenje, zatvorene petlje koja se ponavlja dok se ne dođe do optimalnog rezultata (proizvod se testira, i zatim vraća u proces dizajna i mijenja). U toku radionice dvije su prezentacije, u sredini I na kraju, pred “vanjskom porotom” (Praksa koja se, kako smo čuli, koristi na većini evropskih fakulteta. Ideja je da vanjska porota, koja nije upućena u rad studenata, potpuno objektivno prosuđuje koliko je projekat dobar, bez da je ometena subjektivnim osjećanjima zbog poznavanja studenata ili metodologije njihovog rada). Nakon svega što smo čuli o Vitanju, Potočniku i nanoturizmu, u glavi nam je zbrka: Kako riješiti problem povezivanja KSEVT-a i stanovnika Vitanja? Kako zadržati turiste u Vitanju, a ne samo u KSEVT-u? Kako to sve povezati za vizionarskim razmišljanjima Potočnika o životu u svemiru i dugom tradicijom organizovanja seoskih igara karakterističnih za Vitanje?

broj 5, februar 2018.

Proces razvoja ideje po principu istraživanje-dizajn-izvođenje Autor: Mataija,Vasileska,Bošnjak,Bušatlić

IGRA KAO ESENCIJALNA POTREBA ČOVJEKA Katarina Bošnjak (Sarajevo), Martina Mataija (Ljubljana) te Eva Vasileska (Skopje) i ja složile smo se da se bavimo problematikom života u svemiru koju je započeo Potočnik. Potočnik je dao razmišljanja o tome na koji način da se sprovedu esencijalne potrebe čovjeka u svemiru: san, ishrana, kretanje… Još pod utiskom predstavljanja holcerije-festivala igara drvosječa koji se održava svake godine u Vitanju, zaključujemo da i igra treba da bude sastavni dio života čovjeka, uvijek i svuda, pa i u svemiru. U čemu bi ona bila drugačija? U bezgravitacionom stanju, noge nam više nisu “vezane” za tlo. Sloboodno se krećemo u svim smjerovima, te osjećaj za ono što je naprijed-nazad, gore-dolje, lijevodesno, više nema isti značaj – svi su pravci jednako važni i jednako izvodivi. Primjećujemo da se upravo kraj KSEVT-a mještani Vitanja svakodnevno okupljaju na igralištu koje je tik uz KSEVT, ali interakcija s KSEVT-om nedostaje. Zašto ne smjestiti igralište U KSEVT? Provodimo anketu među mještanima da saznamo šta je za njih igra i kakve igre vole. Sa poznavateljicom lokalnih tradicionalnih igara, istražujemo koje se sve igre igraju na ovom prostoru. Na kraju se baziramo na jednu igru – igru gdje dvoje djece ispreplete gumeno uže između sebe, a ostala djeca trebaju da se vješto provuku između petlji bez da dotaknu to uže. Igra je bila savršena za naše razmatranje, jer da biste bili uspješni-ne smijete da se krećete uobičajeno, već uključujete sve dijelove tijela i krećete se u svim pravcima. PROBAJ, POGRIJEŠI I TAKO NAUČI Rad na prototipu počinjemo jednostavnoigrajući igru između sebe i sa djecom, te odmah uočavamo prve nedostatke: bar dvije osobe moraju da budu potpuno stacionarne. Da bismo sve učesnike igre oslobodili funkcije “stuba” odlučile smo da nam treba struktura unutar koje možemo dalje eksperimentisati. Lokalna tvornica čelika nam izlazi u susret i pravi nam čeličnu kocku dimenzija 2,6m. (prvobitno zamišljene kao 3m, a smanjene da bi se olakšao transport). Druga faza bila je eksperimentisanje s platnima kojima zatvaramo kocku i puštamo djecu da sama protumače igru. Već ovim malim usložnjavanjem, efekat je bio drastičan – djeca se počinju zadržavati u kocki, tamo ostaju dugo I osmišljavaju potpuno nove igre. No kocki je i dalje nedostajala treća dimenzija kretanja-po vertikalnoj osovini. S druge strane, efekat ograničavanja prostora prostim platnima pokazao se veći nego smo očekivali, te odlučujemo da nastavimo eksperimentisati u dva pravca: dodavanjem mogućnosti kretanja po trećoj osovini i eksperimentom sa vidljivošću.

broj 5, februar 2018.

Eksperiment sa kretanjem po trećoj osovini nastavili smo na čeličnoj kocki, jednostavno zamijenivši užad sa profesionalnim užadima za penjanje. Iako bez ograničenja vidljivosti, ovo se ispostavilo kao dovoljno interesantno kako za djecu tako i za odrasle. Oni uživaju u ovom obliku “drugačijeg kretanja”, sa igrom ili bez nje i zadržavaju se u kocki. IGRAONICA U KSEVTU Za eksperimente sa vidljivošću odlučujemo da je vrijeme da se “preselimo u KSEVT” i napravimo vezu KSEVT-a s igralištem. Za igru s vidljivošću trebaju nam veće dimenzije te, koristeći postojeću strukturu KSEVT-a, postavljamo probnu instalaciju-model 1:1. Prilikom postavljanja pokušali smo vidljivost i dalje ograničavati platnima, no efekat platna u zatvorenom prostoru bio je drugačiji – izolirao je instalaciju od ostatka KSEVT-a,a to nismo htjeli. Stoga razmatramo druge ideje. Instalacija je bila dovoljno velika, a kada je dovoljno “gusta”, fokus čovjeka koji prolazi mora biti

takav da misli samo na užad oko sebe i način na koji se kreće, a zaboravlja sve ostalo– kao neki vid meditacije (provjereno iz prve ruke!). Da bismo dodatno povećali efekat izoliranosti, inspirisani instalacijom Antony Gormley-a “Blind light”, odlučujemo iskoristiti umjetnu maglu, koja povećava osjećaj dezorijentacije. Mašinu za maglu posuđuje nam Ljubljanski omladinski teatar. PROMJENA U ODNOSU STANOVNICI VITANJA-KSEVT Stanovnici Vitanja primjetili su konekciju između instalacije na igralištu (kocke) I instalacije unutar KSEVT-a te su počeli posjećivati KSEVT da razbiiju znatiželju koja se u njima probudila, razbijajući istovremeno i svoj “otpor” prema novom, modernom objektu. Osim toga, privlačenjem mještana u KSEVT, mjesto instalacije postalo je mjesto susreta turista i mještana, obzirom da se nalazi na samom kraju izložbe. U susretu, turisti I mještani se povezuju, te turista postaje nanoturista ili makar odlazi bogatiji za informaciju više od onih koje muzej nudi.

MI-NANOTURISTI Tokom našeg boravka u Vitanju bili smo u kontinuiranoj komunikaciji sa lokalnim stanovništvom: od susjeda koji su nam posudili ljestve, preko ključarske radionice koja nam je rado “posudila” svog zavarivača da pomogne na razvoju prototipa, do slučajnih prolaznika koji su rado odgovarali na naša pitanja o njihovim problemima povezivanja sa KSEVT-om. Istinski smo se povezali sa svima i osjećali kao da smo jako dugo tamo, puno duže od par sedmica. Konačni rezultat bio je da nismo upoznali samo KSEVT i Potočnikov rad, već smo ostvarili veću konekciju s Vitanjem I njegovim stanovnicima. Ukratko: ne znamo kakav i koliko trajan će biti efekat malog povezivanja mještana sa KSEVT-om te mještana i turista, ali sigurni smo u jedno –mi smo bili nanoturisti (I sada znamo kako da to nazovemo!). Sanja Bušatlić, druga godina master studija, Arhitektonski fakultet Univerziteta u Sarajevu

Koncentracija na pokrete tijela potrebne da se savlada prolazak kroz instalaciju ima meditacijski učinak. foto: Ajda Schmidt

broj 5, februar 2018.

O modi i arhitekturi Studenti arhitekture i tekstilnog dizajna su istraživali povezanost arhitekture i mode kroz historiju, principe na kojima su zasnovane ove oblasti te na koji način one utiču jedna na drugu. Rezultat njihovih istraživanja su predstojeći članci koji se dotiču zanjimljivih tema, od korzeta kao tektonskog elementa, preko United Nude-a i 3D printa, do uticaja arhitekture na razvoj odjevne kulture.

Uticaj

ARHITEKTURE na

MODU “Moda je arhitektura reč je o proporcijama.” Coco Chanel

Laički posmatrano, arhitektura i moda izgledaju nespojivo, međutim kroz istoriju su imale značajan međusobni uticaj. Svojim bojama, formama i materijalima, jedna drugu su inspirisale i stvarale svet u kojem danas živimo. Moda i arhitektura su nerazdvojni. Zajedno stvaraju svet, oslikavajući i ulepšavajući naše ulice, gradove i tela. Pored estetske vrednosti, obe umetnosti imaju praktičnu vrednost, praktičnu primenu, nije im cilj da samo budu lepe, nego i korisne. Zamislite svet bez mode i arhitekture: Sivi beton i crna tkanina, depresija i život koji je sveden na egzistenciju, bez lepote, bez uzdaha koji nam izmami najdraža ulica kojom šetamo, odevni predmet koji volimo. Tradicionalno smatranje da se arhitektura i moda nalaze na suprotnim krajevima spektra (umjetnosti?) se danas promenilo. Ipak, postoji razlika, moda je prolazna i trivijalna dok je arhitektura simbol stalnosti i ozbiljnosti. Obe izražavaju ideje ličnog, socijalnog i kulturnog identiteta. Moda oblači tela, arhitektura oblači prostor. Produkt mode su odevni predmeti koje telo nosi, a arhitektura stvara objekte za nastanjivanje tih istih tela. Odeća postaje mesto na

kojem se dodiruju i prelamaju dva prostora, ona štiti telo, omeđuje, zatvara, ali istodobno postaje sredstvo kojim se pojedinac najneposrednije obraća i otvara prema svom okruženju. Odelo nadrasta svoju najelementarniju funkciju zaštite, ono postaje sredstvo komunikacije. Moda i arhitektura dokazuju duboku uronjenost u jedinstveni vizuelni, kao i društveno duhovni sastav određene epohe. Nekada i sada Veza između arhitekture i mode nekada nije bila čvrsta kao danas. Početkom 80 ih godina ta veza se menjaju i jača. Pravi primer tome je izložba „Skin+Bones: Pa ra l l e l P ra c t i c e s i n Fa s h i o n a n d Architecture“, otvorena 2006. u Los Anđelesu. Ova izložba je pokušaj da se demistifikuje kako ove dve kreativne discipline više ne funkcionišu u kulturnom vakumu. Obe grane u umetnosti se obraćaju potrebi za skloništem, privatnošću i stilom kroz manipulaciju dvodimenzionalnih materijala. I modni dizajneri i arhitekti su preokupirani volumenom, prostorom i stvaranjem zaklona za telo.

Mary Katrantzou 2014., inspirisana arhitekturom Brazila i grada Sao Paolo

Nedavno otkriće „logike mode" u modernoj arhitekturi uzrokovalo je buđenje interesovanja mnogih teoretičara koji su pokušali da sagledaju „modernost" u arhitekturi i rastumače razlog postojanja „fobije od mode". Moda je oduvek predstavljala tihog pratioca avangardne inovacije u arhitekturi. Telo u vlastitom identitetu zahteva vizuelnu konstrukciju, iziskuje odevanje, promenu stila, intervencije i redizajniranje vlastite „prirode" u skladu s promenama okoline. W. J. T. Mitchell u je u svom istraživanju promena paradigmi kulture društva spektakla, vizuelnosti i slike zaključio da u postindustrijskim društvima slika vlada nad (kon)tekstom kao izraz konfiguracije moći gde medijski kodovi određuju pravila i načine reprezentacije i interpretacije. Zato je imaginarna, simbolička i realna moć mode kao slike, spektakla, redizajniranog tela u svetu novih identiteta dovoljan razlog promišljanja koraka izvan uhodanog pristupa proučavanju iste. Nemirno, uvek u pokretu Moda i arhitektura su kombinovani u funkciji „kolektivno“, da je „uvek nemirno, uvek u pokretu“. Ova zamisao je pozadina i stanje iz kojeg možemo govoriti o odnosu mode i arhitekture danas. Izveštaj koji se može naći u različitim epohama, društvenim oblicima i u mnogim manifestacijama: može postojati takva homologija između stila kostima i zgrade, a to važi i za slučaj u tački baroka. Ili se desi da je haljina sastavni deo arhitektonskog dela, kao što je bio slučaj sa karijatidama, na kojima haljina odražava estetiku koja podseća na savremeni kostim. Arhitekti i modni dizajneri oblikuju okruženja definisana ličnom svešću o prostoru i funkciji, zapremini, proporciji i materijalu. Rezultat je postojanje paralelnih stilskih tendencija u obe discipline poput dekonstrukcije, minimalizma, sličnih kreativnih procesa, upotrebe novih tehnologija i tradicionalnih veština, postojanja ideje odeće kao skloništa, izraza ličnog identiteta i stvaranja novih međunarodnih koncepata. Psihološki, materijalni i prostorni kvaliteti arhitekture i mode se obrađuju kao trodimenzionalni, sa sledećim značajnim aspektima: maska ili displej (fiziološki aspekt), trajnost i prolaznost (fizički aspekt) i odevanje i naseljavanje (prostorni aspekt). Kroz ove dimenzije lakše je razumeti kako arhitektura i moda operiraju površinom. Analiza opisanih zajedničkih parametara predstavlja potencijalni jezik definisanja paralele između arhitekture i mode. U obzir bi trebalo uzeti uticaj lokalnih, kulturnih i socijalnih struktura, folklora, izolacije, analizu otvorenosti, realizovanih i nerealizovanih projekata obe struje, tehnike, materijale, inovacije i tendencije. Milena Grujić, druga godina osnovnih akademskih studija, Studijski program: savremeno odevanje, Fakultet primenjenih umetnosti Univerziteta u Beogradu

Villa Savoye | Chloe Resort 2015

Barbican Estate Tower | Rick Owens Fall 2012

broj 5, februar 2018.

3D print Već stoljećima arhitektura i moda su isprepletene, na sličan način koriste boju, formu, liniju i strukturu, utječu jedna na drugu i obje počinju kao dvodimenzionalni crtež koji vještinom i radom postaje trodimenzionalna forma. Veza između arhitekture i mode je značajna s obzirom da se obje oslanjaju na ljudsku proporciju, matematiku i geometriju. Oba polja su dinamična, probijaju barijere, postavljaju nove standarde i predstavljaju identitet i karakteristike društvenog okruženja i aspiracije određenog vremenskog perioda. Iako dijele slične estetske principe, razlikuju se u volumenu i dimenziji. Potrebno je naglasiti da se moda konstantno mijenja, godišnje izlaze nove kolekcije i trendovi, te se u poređenju s njom arhitektura čini vječna i nepromjenjiva. UNITED NUDE Jedan od vodećih brendova koji objedinjuje arhitekturu i modu je United Nude. Osnivač kompanije, holandski arhitekta Rem D Koolhaas pronalazi inspiraciju nakon što mu je djevojka slomila srce. S namjerom da ponovo osvoji djevojku, svodi arhitekturu na najintimnije mjerilo, te počinje dizajnirati žensku obuću. Još 1999. godine dok je bio student arhitekture počeo je razvijati koncept

Möbius Hi Black Nappa

broj 5, februar 2018.

radikalne Möbius cipele inspirisane svjetski poznatom Barcelona stolicom. Dizajn je bio revolucionaran, kao ništa do tada na tržištu. Rem se konsultovao sa mnogim dizajnerima i modnim kućama, ali je ubrzo shvatio da je jedini put ka uspjehu osnivanje sopstvenog brenda. Na tako krupan korak odvažio se nakon što je preko zajedničkog prijatelja upoznao iskusnog obućara Galahada Clarka. 2003. godine njih dvojica osnivaju kompaniju koja nosi naziv United Nude i lansiraju prvi model Möbius cipele. Ono što izdvaja United Nude od ostalih proizvođača obuće su nove konstruktivne metode, eksperimentisanje sa materijalima, siluetom i samim procesom proizvodnje. Svaki par cipela je interpretacija arhitektonskog objekta ili motiva iz prirode. Jedan takav primjer je model Float, cipela koju možete printati kod kuće koristeći napredni 3D desktop printer. Nastaje iz tri zasebno isprintana dijela koji se sastavljaju u cjelovitu formu. „...Modeli su ekscentrični pa su zainteresovani kupci većinom transvestiti ili odvažni ljudi u svijetu mode koji imaju hrabrosti da se prošetaju u jednom takvom provokativnom modelu.“, izjavio je jednom prilikom Rem D Koolhaas. Brend ima preko 10 godina iskustva sa 3D printanjem i redovno surađuje sa 3D systems, vodećom kompanijom na ovom tržistu.

Ben van Berkel

RE-INVENTING SHOES Projekat kompanije United Nude, izložba koja se zove „RE-INVENTING SHOES“, okupio je pet vodećih arhitekata i dizajnera koji su kreirali modele sa velikom slobodom oblikovanja, s ciljem da se testiraju granice i mogućnosti najnovije tehnologije 3D printanja: Ben van Berkel (UNStudio), arhitekta Zaha Hadid, arhitekta Ross Lovegrove, produkt dizajner Fernando Romero, arhitekta Michael Young, produkt dizajner United Nude je stekao međunarodni uspjeh i priznanje za elegantan, inovativan i zadivljujući dizajn. Cipele se prodaju u preko 40 zemalja širom svijeta, sa najvećim i najvažnijim radnjama u Londonu, Amsterdamu i New Yorku. Prodajna mjesta kupcima pružaju nekonvencionalno iskustvo. Rem D Koolhaas dizajnira prodajni prostor svojih trgovina, a jedina svjetlost je ona koja osvjetljava izložene proizvode. Posmatraču je teško takav ambijent smjestiti u određenu kategoriju pa mu se čini da je u galeriji, teatru i trgovini cipela u isto vrijeme.

Zaha Hadid

3D PRINTANJE Trodimenzionalno printanje je lagan način izrade prototipa, koji se 3D printerom iz programa kao što je CAD pretvaraju u formu u prostoru. Struke koje je 3D printanje unaprijedilo te omogućilo lakše i brže ostvarenje ideja su: arhitektura, dizajn, medicina, metalurgija, i druge. Prvi pokušaji izrade modela koristeći tehnologiju 3D printanja je bio 1981. godine. Nakon toga tehnologija se usavršava i sredinom 1990-ih godina bilo je moguće iskoristiti različite materijale, te je izrada kompleksnih geometrijskih formi postala realnost. 3D printanje se sve više primjenjuje u različitim granama industrije i zasigurno će obilježiti 21. stoljeće. Osim što ne ograničava korisnike i omogućava materijalizaciju svih njihovih ideja, također štedi materijal u poređenju sa tradicionalnim načinom izrade predmeta, gdje se višak gradivne supstance odbacuje. PROCES Za konačnu izradu predmeta potrebno je proći par jednostavnih koraka. Nakon osmišljanja ideje, objekat dizajniramo u predviđenom softveru. Dostupni su i gotovi

dizajnovi koje možemo preuzeti besplatno. Softver konvertuje nacrt u poprečne presjeke. Naredni korak je jednostavna komanda, skup naredbi koje diktiraju ispisivanje. Model se printa u slojevima prosječne debljine 0,1 mm koja se može mijenjati po potrebi. Vrijeme ispisivanja se mijenja u zavisnosti od predmeta i tehnologije. Za manje predmete traje nekoliko minuta dok je za veće potrebno više sati. PRIMJENA Očekivano je da ovako praktična i relativno isplativa tehnologija ima sve širu upotrebu. U skorije vrijeme proizvedeni su desktop 3D printeri koji su namijenjeni masovnoj upotrebi. 2014. godine na Techcrunch Disrupt-u, Grace Choi je predstavila Mink, prvi svjetski printer šminke. Upotreba je jednostavna, treba samo odabrati željenu nijansu, bilo gdje na internetu, poslati naredbu za ispisivanje i ubrzo nastaje proizvod spreman za upotrebu. Mink također potiče mlade ljude na progresivno razmišljanje i pokušava dokazati da velike kozmetičke kompanije ne smiju nametati definiciju ljepote, ona je subjektivna. Pored kozmetike ljudi

danas printaju funkcionalnu ljudsku kožu i organe kao što su bubrezi i mokraćni mjehur. Također se i u arhitekturi danas printaju manji objekti ispisivanjem slojeva betona. ZAKLJUČAK Ovakva tehnologija definitivno uveliko olakšava ljudima, omogućava da ideje postanu stvarnost, pomjera granice, čak posjeduje potencijal da spasi mnoge živote. 3D printanje dovodi proizvodnju na novi nivo, te umjesto relativno ograničenih, standardiziranih potrepština koje se biraju u supermarketima, uz odgovarajući 3D printer čitavo iskustvo je mnogo individualnije. Postaje sve zastupljenije, sudionik u svakodnevnom životu, a brz napredak nikoga ne ostavlja ravnodušnim i postavlja pitanje šta je sljedeće. Ova pojava, i slične, iskorištene u prave svrhe, na pravi način mogu drastično izmijeniti naš svijet i način života.

Emina Čekić i Zerina Šahović, prva godina bachelor studija, Arhitektonski fakultet Sarajevo

broj 5, februar 2018.

Moda i urbanizam

Asfalt i beton kao okvir za razvoj odjevne kulture

La Parkour na ulicama Londona

broj 5, februar 2018.

PAS Skate kuća: Ekološka kuća gdje se može skateboardati na svakoj površini

Jasmina Miskić

Kako su se razvijali arhitektura i urbanizam u gradovima tokom 20. vijeka, tako su se razvijale i supkulture kao odraz specifičnog stila i načina življenja u gradskim cjelinama. Te supkulture su se spojile sa gradovima i postajale njihov zaštitnički znak. Očit primjer takve korelacije jeste slučaj Pariza uz čiju urbanu estetiku se dakako veže pojava urbane akrobatske discipline poznate kao La parkour. Praktičari La Parkour-a dok treniraju nose svijetlu ne restriktivnu casual odjeću. Veoma opušteno i gibanju prilagođeno odijevanje formira interesantan triangle na relaciji čovjek-arhitektura-moda. Kratke hlače, udobne patike, praktične majice neke su od odlika La parkour uličnog stila. Ovom urbanom sportu prilagodili su se čak i proizvođači odjeće. I dok je uz Pariz vezan La parkour, uz New York City je svakako vezan Break Dance koji se prvo pojavio u Bronxu krajem 1970-ih godina. Što je šira bila odjeća to su pokreti bili bolji. Većinom su to široke trenirke ili kratke hlače, dukserice sa kapuljačom ili obične majice sa printanim porukama. Obuća je također jednostavna i prilagođena vrtoglavom gibanju tijela. Skejteri i BMX biciklisti za razliku od prosječnog pješaka, prostor doživljavaju jednako intenzivno i svjesno, poput arhitekte, iako, na posve drugačiji način. Premda ne postoji službeni kodeks odijevanja skejtera, dosta se odjevnih predmeta može okarakterizirati tipično skejterskim. To su u prvom redu preširoke (baggie) hlače ili isprane traperice, košarkaški dresovi, majice dugih rukava s kapuljačama, majice kratkih rukava s natpisima koje se nose preko majice dugih rukava, kape “šilterice”; s logom proizvođača skejtborda te platnene tenisice s debelim i ravnim đonom. Također se nose i debele “karirane”; košulje po kojima su početkom 1990-ih bili prepoznatljivi pripadnici grunge pokreta. BMX je dosta sličan skejtbordingu, kako u nošnji tako i u prostoru kojeg koriste, jer i oni imaju svoje parkove na kojima treniraju a koji su pak sastavni dio urbanih cjelina i arhitektonske okoline. Ovi stilovi odijevanja odveć su dobili svoj originalan i specifičan stil i moguće ih je kupiti u specijaliziram prodavnicama u velikim gradovima svijeta.

Jasmina Miskić Tehnički fakultet Bihać - Tekstilni odsjek

broj 5, februar 2018.

Medicinski korzet kao (arhi)tektonski element

Medicinski korzet (dizajn: Edina Sipić; fotografija: Amar Fazlibegović; model: Asima Sefić)

broj 5, februar 2018.

U historiji odijevanja i mode prisutno je mnoštvo primjera koji ukazuju na svoj tekstonsko-konstruktivni karakter. Prvenstveno se pritom misli na krinoline, korzete, haljine, šešire i druge slične objekte. Ovim elementima nastojalo se utjecati na izgled i oblik tijela. Njihov karakter bio je primarno estetski i simbolički da bi u određenim fazama bio prožet i medicinskim, tj. zdravstvenim karakterom. U tom pogledu korzet predstavlja jedan specifičan konstrukcijski element, koji je kroz svoju razvojnu evoluciju prešao od modnog elementa do medicinskog pomagala. Medicinski korzet je ortopedsko pomagalo koje pomaže osobama sa skoliozom. Kao takav se može poistovjetiti sa imenom (arhi)tektonskog elementa, jer ga odlikuje specifično tektonsko djelovanje na tijelo. Pri iskrivljenju kičmenog stuba javljaju se nepravilnosti u izgledu i razmještaju kostiju tijela. Medicinski korzet ima ulogu potpornog elementa koji tijelo drži uspravnim. Rezultat koji se postiže ogleda se u prisilno izazvanoj reakciji pomjeranja kostiju trupa iz jednog položaja u drugi. Takvo ponašanje se može porediti sa tektonskim pomjeranjem i to u dva slučaja. Prvi se odnosi na skoliozu, a drugi na tretman medicinskim korzetom, kao arhitektonskim elementom, koji izaziva drugo tektonsko pomjeranje. Umjetnici i dizajneri se sa temom korzeta izražavaju na razne načine njegovom izradom od nekonvencionalnih materijala. Čvrste konstrukcije od drveta, metala, plastike čiji izgled i čvrstoća nameću pitanje da li takav arhitektonski element pruža neku sigurnost? Usljed toga nameće se pitanje etičnosti, tj. bioetičnosti medicinskog korzeta. Prema Fritz-u, bioetika predstavlja ljudsko djelovanje u odnosu na sav život, uključujući i samoga sebe (F. Jahr je njemački filozof koji je prvi upotrijebio pojam bioetike). Bioetički imperativ: “Poštuj svako živo biće u načelu kao svrhu u sebi i po mogućnosti postupaj s njim kao takvim”, zahtijeva odgovornost i odnos prema tijelu kao bitnu tačku u upotrebi i utjecaju korzeta. Obzirom da je u svakodnevnoj upotrebi nosiv, ostaje objektivno pitanje: da li medicinski korzet kao arhitektonski potporni stub tijela treba ujedno da narušava estetsku, socijalnu, društvenu i psihološku stranu?

Edina Sipić, Tehnički fakultet Bihać - Tekstilni odsjek

U modnoj industriji, osobito u njenom tržišno-prodajnom dijelu, važnu ulogu imaju atraktivna arhitektonska rješenja i pomno dizajnirani enterijeri prodajnih salona. Godine 1936. prodavač muške odjeće u danskom Kopenhagenu razvio je jedinstvenu i izrazito eskcentričnu prodajnu šemu koja u svome smislu gotovo šokira. Zalihu svoje robe izložio je na fasadu zgrade, od krova pa do pločnika, kreirajući time novi način prodaje. S ciljem da rasproda svu zalihu zimske robe, uspostavio je jedinstven odnos arhitekture i mode. Takve prakse, prilagođene novim trendovima i mogućnostima, nastavile su egzistirati i kasnije. Prostor A-poc boutiquea u Parizu temelji se na principu mobilnosti. Dizajner Issey Miyake i arhitekti Ronan i Erwan Bouroullec kreirali su zanimljiv pristup projektiranja prostora i svih elemenata u tom prostoru tako da funkcioniraju na jedinstven način. Dolazi do preispitivanja naučenog, tradicionalnog razmišljanja o predmetima (npr.: šta to čini klupu?) ili kako sve možemo objesiti haljinu? Arhitektonska zvijezda Rem Koolhas dizajnirao je objekat za modnu kuću Prada koji se manifestira kao neboder. U arhitektonskom smislu objekat je napravljen sa nizom jednakih podnih ploča s potpuno jedinstvenim karakterom. Naslagane jedna na drugu, ove ploče su omotane neutralnom fasadom koja otkriva osjećaj unutarnje različitosti, a opet ne otkriva sve. Na taj način osmišljena fasada, stvorila je potpuno novu pojavu u shopping-u: prisutnost dnevnog svjetla. Nadalje, Junya Ishigami oblikovao je enterijer i eksterijer za modnu kuću Yohji-ja Yamamoto-a. Drastična adaptacija stare zgrade uključila je brisanje boje sa fasade, dodavanje velikih prozora i rezanje zgrade na dva dijela. Jedan dio je osvijetljeni showroom, a drugi skladište i ured. Na fasadi dominiraju prozori, a svjetlo unutar showroom-a osvjetljava eksterijer, ulicu po noći, dok preko dana postaje glatko zaoštren klin na rubu dviju ulica. Yamamoto-ovi radovi posloženi su na bijele linije (vješalice) okružene pokojom nakupinom tkanine (garderobe). O odnosu arhitekture i mode a sa fokusom na prodajni trenutak, pisao je i zagrebački arhitekta i teoretičar arhitekture Krešimir Rogina u svojoj knjizi Jutarnji ogledi o arhitekturi (Zagreb, 2004.). Nađa Šahinović, Tehnički fakultet Bihać - Tekstilni odsjek

Prodajni prostor kao sinteza arhitekture i modnog dizajna

Kopenhagen, 1936. godina

broj 5, februar 2018.

Les Cités obscures Opskurni gradovi

Godine 1983., François Schuiten i Benoît Peeters su objavili strip – priču ‘Zidovi Samarisa’ u magazinu ‘A Suivre’, te na taj način počinje suradnja iz koje će se roditi niz grafičkih romana koji razmatraju kompleksni univerzum takozvanih ‘Opskurnih gradova’. Iz Art Nouveau arhitekture Xhystosa, do monumentalne arhitekture koja podsjeća na fašističku ideologiju estetike Urbicande-a, primjetno je da su Opskurni gradovi u kontinuitetu sa određenim momentima naših stilova urbanog planiranja do sredine 20. vijeka. Benoît Peeters objašnjava da univerzum Opskurnih gradova prikazuje šta bi se desilo da je postojala ‘fraktura’ u vremenu, odnosno da je umjesto razvijanja prema onome što nam je poznato danas, arhitektura i tehnologija promijenila smjer od određenog trenutka kako bi slijedila do kraja put koji je u stvarnosti napušten u veoma ranom stadiju. Na taj način, priča se kontinuirano razvija u frakturi naše arhitektonske prošlosti u izolaciji od trenutka frakture – retro-futurizam. U paralelnom svijetu zasnovanom na jukstapoziciji nekoliko različitih gradova, kritika koja se prožima kroz ove priče je kritika urbanog planiranja i prostorne organizacije. Sociološki, politički i ekonomski problemi nisu direktno spominjani, ali su gotovo uvijek povezani sa deficitarnim ili produktivnim urbanim planiranjem, a mnogi od njih se javljaju kao posljedica urbanog planiranja: Urbicande je društveno nestabilan grad, jer je Južna Obala mnogo razvijenija od Sjeverne; Brusel se dovede na prag bankrota sa svojim planom potpune ponovne izgradnje, koja se ne izvede, te ostavlja grad

broj 5, februar 2018.

u ruševinama. S druge strane, mnogi gradovi imaju zidove koji segregiraju opasna i nerazvijena predgrađa od razvijenih središta grada. Mylos je u potpunosti industrijski grad te je vođen korporacijom vlasnika tvornica, koji eksploatišu djecu i radnike općenito. Zvuči poznato?! Arhitektura, ili, kako se u ‘Opskurnim gradovima’ često naziva Urbatektura, kao umjetnost projektovanja i građenja čitavih gradova, stoga postaje snažnija i impozantnija od samih gradova i njhovih stanovnika – ona postaje stvar koja postoji u sebi i sama za sebe, stvarajući prostor koji je samo indirektno društven. Opskurne gradove možemo posmatrati kao heterotopije, koncept koji vodi porijeklo od Michel Foucaulta i opisuje prostore koji funkcioniraju u nehomogenim uvjetima, prostore koji su istovremeno i fizički i mentalni – na primjer prostor telefonskog poziva. Heterotopija prati obrazac koji su postavile ideje o utopiji i distopiji. Utopija je mjesto gdje je sve dobro, distopija je mjeste gdje je sve loše, a heterotopija je mjesto gdje su stvari drugačije – to jest, njeni činioci imaju malo ili nimalo shvatljive međusobne povezanosti. To su prostori alternativnih poredaka, što znači da uključuju prostore kontrole i discipline, često i pritvora. Jedan od njih je Samaris, koji zarobljuje i kontrolira posjetioca, sve dok ne shvati da je jedina živa osoba u čitavom gradu sačinjenom od rekvizita i setova koji su dizajnirani da ga zadrže zatočenikom. Drugi primjer je Galatograd, sagrađen kao ogromna kupola, na takav način da svi iz svojih stanova vide

Samaris

centar i druge stanove, sa velikim prozorima, bez zastora – očigledna inspiracija je zatvor Panopticon. Većina gradova koji počinju kao selo koje se razvija i raste, te postaje gradom, pokazuju posljedice mjesta stvorenog kroz dug vremenski period radi korištenja, bez znakova urbanog planiranja, no, prolaze kroz impoziciju plana njihove radikalne i potpune transformacije od ‘skromnih’ gradova ka bogatim i impozantnim gradovima. Tada dolazi do konflikta između novog nacrta grada, predstavljenog kao rješenje za sve probleme, i prijašnjeg grada. Česta karakteristika naučnika i arhitekata ( u ‘Opskurnim gradovima’ poznatiji kao ‘urbatekti’) u univerzumu Opskurnih gradova je nedostatak prosječnosti – njihova rješenja su uvijek ekstravagantna i revolucionarna, a promašaji su im istih razmjera. Ovo je povećano time što se nauka u ‘Opskurnim gradovima’ konstantno suočava sa neobjašnjivim fenomenima koje je nemoguće kontrolisati, te ometaju razvoj novoizgrađenih gradova – na primjer, čovjek koji baca obojenu sjenu, djevojčica koja raste nagnuta na abnormalan način zbog gravitacijskog utjecaja drugog planeta, te slučaj mreže Urbicande-a, kocke nepoznatog porijekla od nepoznatog materijala, koja raste i multiplicira se, zaposjeda čitav grad, te postaje dio gradske strukture na način da njen rast ne uništava postojeću strukturu, nego prolazi kroz nju, ali dozvoljava gradnju na sebi. Ova mreža postaje metafora za nacrt grada, koji je nametnut gradu i njegovim stanovnicima te radikalno mijenja njihov način života.

Brüsel

broj 5, februar 2018.

The Leaning Girl

Naracija u utopijskoj literaturi je zasnovana na distanciranju – priču pripovijeda (ovdje i pokazuje) narator, koji je pronašao nekog ko bi mu pričao o utopiji, pa kroz tu distancu između inicijalnog posmatrača i čitaoca, ovi gradovi zauvijek ostaju udaljeni i nedokučivi. Opskurni. Priča o nastanku Opskurnih gradova je ispričana u romanu ‘Toranj’, te je najbolje citirati Eliasa Aureolusa Palingeniusa, jednog od likova, dok pokušava objasniti njihovo porijeklo: ‘Svemir (...) se sastoji iz četiri nivoa. Prvi, materijalni, je opipljivi svijet u kojem živimo (...). Drugi, spiritualni, je svijet naših misli, snova i želja. Treći je astralni (...) i on je ekvivalent u kosmičkom poretku materijalnog svemira (...). Četvrti je božanski svemir – nedokučiv poput spiritualnog, ali toliko dalek da ga je teško i zamisliti. U početku, Toranj je zamišljen po slici svemira: struktura koja bi omogućila odbacivanje razlika između nivoa, te se postupno približila božanskom (...), da bi postajao tanji i čišći kako raste, odbacujući svu težinu i nečistoću. Na taj način bismo dosegnuli dušu Tornja, pravu svrhu građevine. Sve ovo je bila teorija (...), simbolizam korišten od strane filozofa, kako bi ih ljudi razumjeli. Ali, to je grozna naivnost, užasan apsurd je htjeti izgraditi ovakav toranj, koji je trebao ostati samo slika.’ ( Schuiten/Peeters 1989: 55,56) Mit o nastanku Opskurnih gradova, sa svim svojim komplikacijama kroz relaciju

broj 5, februar 2018.

ideala i materijalnosti, djeluje kao uvod u svijet gdje se nacrt i izgradnja uvijek odnose jedno prema drugom na problematičan način. Distopijskih elemenata ne nedostaje: Mylos je grozomorni industrijski kompleks, Brusel je duboko tehnokratski, republika Sodrovno-Voldachie je očigledno totalitarna, a Eugen Robick, arhitekta Urbicande-a, je anti-utopijski arhitekta koji smatra da su njegovi nacrti predobri za nedostojnu populaciju Urbicande-a. Fiksacija gigantskim urbanim strukturama i činjenica da ovi gradovi poništavaju i krivotvore svoje istorijske podatke, također svjedoče o totalitarističkim tendencijama. S druge strane, postoji nekoliko gradova koji su predstavljeni kao utopije - sretna mjesta, poput Calvani-ja i Alaxis-a, te neki koji graniče sa distopijama, poput Xhystosa i Pahrya. Ne treba zaboraviti da je na mapi zabilježeno postojanje još mnogo gradova, što daje nagovještaj da rad Schuitena i Peetersa nije završen. Neke od velikih prepreka prozivanja ovih gradova utopijama su posljedice izgradnje nacrta i promašaja i katastrofa koje su pratile, re se na taj način susrećemo i sa izrazom „utopija sa manom“,koji predstavlja temeljnu dilemu o cijeni koju smo spremni platiti, ili tražiti da drugi plate, kako bi postigli dobar život. Svaki od ovih gradova bi se mogao svrstati u određenu kategoriju, ali na taj način bismo propustili cjelokupni efekat Opskurnih gradova kao univerzuma. Utopija, distopija, kritička utopija, kritička distopija, utopija sa

manom, heterotopija – sve nas vode do kategorije koja ih sve obuhvata – meta-utopija (u ovom slučaju grafička meta-utopija).To je tip utopije koji je studija mogućila i problema žanra i njegovih varijanti, te se kao takva stvara iz šarolikog polja utopijske kulture i razmišljanja i usmjeravanja na samog sebe, a ne na spoljašost sa kojom bi se mogao porediti. Ovo se može vidjeti u imenu jednog od glavnih gradova – Urbicande, što znači ‘grad nad gradovima’. Dva načina na koji se ovaj tip manifestuje u ‘Opskurnim gradovima’ su temporalni element - postoji jasna ideja istorije i prostorni element - nekoliko je gradova u ovom univerzumu koji su, manje ili više daleko od tradicionalne utopije (utopije svakako nisu savršena mjesta, samo su bolja od stvarnih), ali se kroz ovaj diverzitet i njihovo međusobno poređenje očituje meta-utopija. Kroz mnoštvo hipoteza, a nijednom savršenom, Schuiten i Peeters nam daju izbor i ohrabruju nas na kritiku prikazanih modela. Višestrukom utopijskom vizijom, autori odbijaju da predlože jednu, potpuno funkcionalnu formu društva. Igru izgradnje i društvenog razmišljanja nastavlja čitalac kroz kontinuiranu kritiku onoga što je pročitao i onoga što to štivo projicira. Neke od velikih prepreka prozivanja ovih gradova utopijama su posljedice izgradnje nacrta i promašaja i katastrofa koje su pratile, re se na taj način susrećemo i sa izrazom „utopija sa manom“ Katarina Bošnjak, dip.ing.arh.

TIM 8 Model privremenog stanovanja Nakon poplava koje su zadesile Srbiju, Bosnu i Hercegovinu i Hrvatsku u maju 2014. godine, na Arhitektonskom fakultetu u Beogradu održanа je studentska inicijativa Novi modeli stanovanja za ugrožene u poplavama koja je rezultovala nizom radionica i stručnih predavanja. Inicijativa je bila podržana od strane fakulteta, kojom su studenti želeli da pomognu onim što imaju, a to je znanje u domenu struke. Jedna od radionica bila je SOS stanovanjearhitektura u vanrednim situacijama. Rezultat trodnevnog rada na radionici pokazao je izuzetne rezultate i odličnu komunikaciju i saradnju među članovima. Tako je formiran tim koji smo interno zvali sosovci, a sada smo zvanično pod nazivom TIM 8. Nedugo nakon inicijative, videvši rezultate radionice, sa nama je u kontakt stupila fondacija Rekonstrukcija ženski fond, sa željom da uradimo projekat za jednu romsku porodicu. Osnovne ideje kojima smo se vodili su bile: ekonomičnost, brza i laka izgradnja i mogućnost rasklapanja cele konstrukcije

u slučaju podrebe za promenom mesta boravka. Pre samog projektovanja, nekoliko puta smo išli na lokaciju, pričali sa stanovnicima naselja, kako bismo bolje razumeli njihove potrebe i način života. Prvu kućicu smo radili za samohranu majku sa četvoro dece, a kako se bližila zima, cela intervencija je morala da bude urađena u veoma kratkom roku, zbog čega smo projekat definisali kao rekonstrukciju postojeće barake. Postojeća konstrukcija zadržana je i ojačana, nakon čega su postavljani novi slojevi OSB ploča i izolacija. Napravljen je pod, koji u prvobitnom stanju nije postojao. Sledeću kuću odlučili smo da radimo potpuno novu, unapredivši prethodni projekat. Objekat dimenzija 4x4m na montažnim temeljima, sa jednovodnim krovom, tri prozora (od kojih je jedan ventilirajući) i malim tremom, bio je dovoljan za smeštanje druge tročlane, a po završetku radova - četvoročlane porodice. Kuća je bila izvedena besprekorno i takva je ostala narednih

mesec i po dana. U junu 2015. podmetnut je požar i kuća je potpuno izgorela. Na sreću, niko osim kuće nije stradao. Ceo proces projektovanja i istraživanje koje mu je prethodilo, uputstvo za izgradnju kuće, pa i ideja o daljem razvitku naselja, objedinjeni su u publikaciji Model privremenog stanovanja-od koncepta do realizacije na primeru romskog naselja. Ona je dostupna u elektronskoj formi na internetu na srpskom i engleskom jeziku. Projekat je dobio nagradu 38. Salona arhitekture u kategoriji istraživanje i eksperiment, što je zaista i bio na više nivoa. Kao TIM 8, učestvujemo na Beogradskoj internacionalnoj nedelji arhitekture, radimo konkurse i nadamo se još nekim lepim nagradama za dobre projekte. Članovi TIMA 8 su: Ana Dušmanović, Jelena Kojić, Jelena Stanković, Maja Kopta, Mihailo Sladoje, Nikola Arsić, Stefan Milićević i Tijana Savić.

broj 5, februar 2018.

PARTNERI I PODRÅ KA