Tristotrojka

IMPRESSUM

303 tristotrojka

studentski časopis arhitektura, dizajn, umjetnost broj 3, godina 1, decembar 2014.

Glavni i odgovorni urednik: Haris Bulić Glavni urednik: Dea Dudić Izvršni urednici: Ena Kukić, Mirza Spužić Urednici: Dina Haljeta, Ajla Sinan, Jasmin Ružnić, Kenan Muslić Tehnički urednik: Ena Hadžić Grafički dizajn i priprema: Ena Hadžić, Haris Bulić, Dea Dudić, Irhana Šehović, Jelena Šarović, Emina Alić, Ermina Bajramović, Maja Ibrahimpašić Dizajn naslovne stranice: Haris Bulić Saradnici: Asmir Voljevica, Dino Jozić, Dino Sofić, Katarina Bošnjak, Amina Dropić, Aida Tupara, Jelena Šarović, Farah Zubović, Nedžla Kurtović, Mirna Vujović, Muzafer Agić, Ervina Muftić, Nejra Hadžić, Majda Redžepagić, Nejra Durmišević, Emira Spaho, Amila Smajlović, Ermin Hadžić, Harun Čerkez Vanjski saradnici: Dražen Huterer, Marija Gavrilović, Ivan Rajković, Dragan Marković, Kosta Mijić, Igor Kuvač, Saša Radenović, Christian Sponsel, Hidajet Tuzlak, Tarik Morankić, Jovana Miljanić, Nataša Vckova, Nika Žagar, Dragana Pantović, Dubravko Aleksić, Jasna Bulić, Anita Karaman, Lamija Radončić, Paula Šantić Fotograf: Kenan Muslić Lektura i prevod: Mirza Spužić, Haris Bulić, Dea Dudić Korektura: Dea Dudić, Haris Bulić Stručni savjetnici: Ognjenka Finci, Bojan Hadžihalilović Izdavač: Asocijacija studenata arhitekture Štampa: „Štamparija FOJNICA” D.D. Fojnica Izlazi: tri puta godišnje Tiraž: 1000 Zahvaljujemo se: Nasiha Pozder, Nihad Čengić, Vedad Kasumagić, Lemja Chabbouh Akšamija, Adi Ćorović, ORIS, Studio Zec, Mensur Demir, Elša Turkušić, Richard Dion, Anđela Marković, Ismar Medunjanin, Kriterion, AG club, BSC Print Shop, Jasmin Pipić, Anisa Šahović Štampanje ovog broja omogućili: YTONG EP Projects Sue Architekten „Gradnja“ d.o.o. Mostar dobrovoljne donacije

Riječ uredništva Trećim, crvenim brojem tristotrojke zaokružujemo prvi ciklus, prvu godinu, prvih 300 stranica studentskog časopisa o arhitekturi, dizajnu i umjetnosti koji svi tako vjerno podržavate i pratite.

Kao i u prethodna dva broja, tristotrojka izdvaja četvrtinu prostora za promociju studentskih radova a ovaj put objavljujemo projekte iz još više gradova nego prije. U ostatku sadržaja ćete pronaći zanimljive članke o aktuelnim temama i bitnim događajima, kao i intervjue sa arhitektima, umjetnicima i dizajnerima.

Treći broj donosi i novitete, a neki od njih su video-intervjui, web stranica tristotrojke i 303 portal te bijelo on-line izdanje na engleskom jeziku u kojem se nalaze svi studentski radovi i izabrani članci iz ovogodišnjeg ciklusa – plavog, žutog i crvenog broja.

U sljedećem ciklusu tristotrojke, od nove generacije studenata očekujemo da održi kontinuitet i podigne časopis na još viši nivo sa mnogo poboljšanja.

Redakcija tristotrojke uspješno širi mrežu kontakata, saradnika i prijatelja a studenti kroz rad i komunikaciju sve češće imaju priliku sarađivati i družiti se sa svojim kolegama iz susjednih gradova i zemalja.

Ovom prilikom želimo da se zahvalimo svima na podršci, porukama i pohvalama kojih je sve više te na finansijskim donacijama koje omogućavaju časopis bez reklame, printanje u ovom tiražu, i besplatne primjerke za sve.

online: www.tristotrojka.com issuu.com/tristotrojka tristotrojka.tumblr.com www.facebook.com/tristotrojka https://vimeo.com/tristotrojka Adresa redakcije: Arhitektonski fakultet Sarajevo Patriotske lige 30, 71000 Sarajevo e-mail: tristotrojka@live.com Mišljenja i stavovi iznešeni u tekstovima predstavljaju mišljenja i stavove autora i nisu nužno i stavovi redakcije tristotrojke.

Ilustracija: Haris Bulić, student druge godine master studija, Arhitektonski fakultet Sarajevo

Dani arhitekture Sarajevo

2

Dani arhitekture Banjaluka

4

EASA 6 Dani Orisa Zagreb

10

Dani Orisa Dubrovnik

13

(Bez)vremenska arhitektura

14

Fundamentals 16 Arhilektura 17 Studirati u inostranstvu?

18

Studentski radovi 22 The Bridge Museum

48

Požuri polako

49

Plutajuća Arhitektura

52

Red Dot

54

Intervju | Grafički dizajn

55

Triple Interview

58

Mlada balkanska arhitektura

64

Intervju | Mlada arhitektura M

66

Intervju | Mlada arhitektura F

68

Intervju | Arhitektura

70

Intervju | Fotografija

74

Granice 76 Investitorski urbanizam

80

Rušenje nacionalnog spomenika

82

Gradio

84

Sahat-kule

86

Arhitektura izvor legendi

88

Arhitektura u službi režima

90

Simboli borbe i revolucije

92

Skulptura

94

Slikar i karikaturista

96

Siromašno pozorište

98

Izvori 100

DANI ARHITEKTURE

Dani arhitekture 2014, ‘Akcije za zajednički prostor’, unutrašnje dvorište bloka Marijin Dvor, foto: Nedim Mutevelić

2 broj 3, decembar 2014.

DANIMA ARHITEKTURE DOLINA 5 71000 SARAJEVO, BiH

O Danima arhitekture koji su se održali 2012. godine sam slučajno saznala. Kao učenica trećeg razreda srednje škole aktivno sam se bavila odlukom o upisu na fakultet. Upravo iz tog razloga sam odlučila prisustvovati predavanjima koja su se održavala u kinu Kriterion i malo se više upoznati sa arhitekturom kao budućom strukom. Prisustvovala sam kao običan posmatrač i naišla sam na prilično pozitivnu atmosferu - predavači su se smjenjivali, komunicirajući međusobno mladi sa mladima, stariji sa starijima ili mladi sa starijima. U tom prostoru su se, čak i oni koji nisu vezani za struku, osjećali dobrodošlo.

Prisustvovala sam predavanjima predavača iz Norveške, Holandije i Hrvatske, te sam saznala o njihovom području interesa i o arhitekturi njihovih zemalja. Moji prvi Dani arhitekture su imali veliki uticaj na moje odluke u narednim godinama.

Sljedeće godine sam se vratila, ovaj put ne samo kao običan posmatrač, nego kao budući student arhitekture. Na tim Danima arhitekture sam primijetila da je festival dobio veliku važnost među budućim, a i iskusnim arhitektima. Festival je i 2013. godine pokazao da je dorastao, pa čak i prerastao svoju reputaciju, predstavljajući stručnjake iz cijelog svijeta koji se bave problematikom „Zajedničkog prostora“.

U oktobru iste godine postala sam student Arhitektonskog fakulteta u Sarajevu, da bi u proljeće naredne godine bio upućen poziv za radionicu „Akcija za Zajednički prostor“ koja se održavala u sklopu Dana arhitekture. Poslala sam svoju prijavu i došla na prvi sastanak. Nervoza i trema kao studenta prve godine je postajala sve manja kako sam provodila duže vremena na prostorima koji će kasnije postati mjesto održavanja šestih Dana arhitekture. Tada sam shvatila da Dani arhitekture ne predstavljaju obična predavanja arhitekata, već da je to produkt prijateljstva i ljubavi prema struci koji nesvjesno pruža sigurno okruženje u kojem je svaki problem rješiv ako je uloženo dovoljno napora.

Dani arhitekture su most koji spaja studente i arhitekte, mlađe i starije, te ih uče na način na koji se tokom studiranja ne uči. Ljudi koji čine Dane arhitekture, možda i nesvjesno, šire ideju da se arhitektura mora živjeti, i da kao arhitekta moraš da razumiješ i slušaš ljude jer zbog njih i za njih radiš.

Provodeći sve više vremena kao dio tima primijetila sam da u takvoj atmosferi rade ljudi koji sadrže dvije komponente, onu dječiju, znatiželjnu i veselu, onu koja sluša, gleda i uči, i onu drugu, puno ozbiljniju, koja uz dobre argumente ima dovoljno hrabrosti da ukaže na stvari koje se moraju mijenjati kao i na one koje su dovoljno dobre da ostanu takve kakve jesu, što na kraju rezultira dobrom suradnjom i realizacijom mnogih projekata. I što je meni najvažnija stvar, ono koju sam ja, sada student druge godine naučila, da bez rada i zalaganja sigurno neće biti zadovoljstva i uspjeha.

Dani arhitekture su poznati kao jedan od najvećih i najvažnijih događaja u oblasti arhitekture u Bosni i Hercegovini. Održavaju se već šest godina zaredom (2008. - 2014.) jednom godišnje, te su koncipirani tako da traju nekoliko dana, tokom kojih se organizuju predavanja lokalnih i internacionalnih arhitekata, izložbe, projekcije filmova i slična dešavanja usko povezana sa strukom. Do sada je na Danima arhitekture učestvovalo 50 predavača i predavačica iz 15 zemalja.

2010

Studenti su uvijek bili okosnica organizacionog tima, te su neki u međuvremenu završili studij ali su i dalje ostali dio Dana arhitekture. Organizaciji Dana arhitekture se iz godine u godinu priključuju novi arhitekti i različite organizacije, pa se tako osim organizacije Lift - prostorne inicijative, organizaciji aktivno pridružuje i Asocijacija Arhitekata u Sarajevu, te udruženje za kulturu i umjetnost Crvena.

Art Kino Kriterion i Ars Aevi su ustupili mjesto za održavanje Dana arhitekture 2012. godine, sa temom „Grad(i)svijest“, te ponovo okupljaju veliki broj domaćih i internacionalnih arhitekata.

2013

Nakon prošlogodišnje teme, Dani arhitekture 2014. godine, u periodu od 23. do 25. maja u Sarajevu, odlučuju da primijene saznanja iz prethodne godine te da se festival organizuje u javnom prostoru i da se pokrenu stvarne akcije unutar unutrašnjeg dvorišta stambenog bloka na Marijin Dvoru. Akcije su bile praćene predavanjima i diskusijama na temu „Akcije za zajednički prostor“. Promjena mjesta održavanja nudila je intimniju komunikaciju između predavača i publike. Učesnici i organizatori su u neformalnoj atmosferi bili potaknuti na slobodniju diskusiju i stvarno djelovanje. Namjena je bila da se istraži i doživi prostor grada, međusobno razmijene znanje i ideje te da se kritički osvrne na standardne definicije uloge arhitekata i društvene zajednice. Nakon toga je moguće započeti proces otkrivanja potencijalnih mogućnosti oživljavanja i stvaranja zajedničkog prostora. Veći dio programa šestih Dana arhitekture postaje radionica i otvorena platfoma za diskusiju uz učešće stanara bloka Marijin Dvor i mjesne zajednice Marijin Dvor. Okosnicu ovogodišnjih događanja čine akcije i djelovanje u stvorenim prostorima na području Marijin Dvor, dijelu grada koji je trenutno žarište intenzivne urbane i društvene transformacije.

2011

Treći Dani arhitekture su se održali 2010. godine u Domu Armije u Sarajevu. Predavanja su održali brojni arhitekti iz Hrvatske u okviru teme „Recentna Hrvatska arhitektura“, arhitekture koja je postala prepoznata u širim evropskim i svjetskim okvirima.

2012

2009

Godine koje su prethodile Danima arhitekture bile su obilježene neznatnim brojem događanja na arhitektonskom fakultetu i u arhitektonskoj zajednici uopšte. Grupa studenata treće godine organizuje izložbu svojih radova rađenih u okviru nastavnog programa, „Arhitektura u arhitekturi“, koja se postavlja u klubu So.ba 2008. godine. Nakon posjete Danima Orisa u Zagrebu, grupa, predvođena Jasminom Sirćom, Ervinom Prašljivićem i Nedimom Mutevelićem pokreće ideju o organizaciji predavanja izvan nastavnog programa, te kroz aktivnosti Asocijacije studenata arhitekture uključuju veliki broj studenata sa različitih godina studija. Ideja je prethodila događaju koji će uspostaviti prostor za komunikaciju između studenata i arhitekata u praksi, te tako otkriti nove načine rada i razmišljanja. Pozivaju se lokalni arhitekti sa ciljem predstavljanja njihovog rada, te je osim studenata, predavanja posjetio i veliki broj profesora i lokalnih arhitekata, što je već na samom početku pokazalo važnost i potrebu za inicijativom ove vrste u arhitektonskoj zajednici.

Naredne godine u sali Burence na Arhitektonskom fakultetu u Sarajevu, Dani arhitekture, između ostalog, okupljaju arhitekte i profesore sa drugih fakulteta i akademija. U međuvremenu je organizovan veliki broj izložbi i akcija poput „Vratimo pješake u grad“, koja je simbolično pokušala ukazati na neophodnost za kritikom prostornih pojava, te potencirala aktivnije uključenje u rješavanju istih. Akcija je kritizirala prenapadne i predimenzionirane plakate, pretvaranje trgova u parking mjesta te privatiziranje gradskih šetnica.

2011. godine strani i bosanskohercegovački arhitekti koji rade u inostranstvu predstavljaju svoje radove u Narodnom pozorištu. Dani arhitekture su veoma brzo postali bitni za cijelu arhitektonsku zajednicu, a njihovi organizatori u to vrijeme su iznenada dobili veliku odgovornost prema struci.

Godinu poslije, u okviru teme „Zajednički prostor“, festival je ponovo održan u kinu Kriterion. U sklopu te teme pokazuje veliki broj internacionalnih praksi koje prikazuju različite pristupe, koncepte i metode prilikom razvoja prostora grada. Organizacija festivala je rezultat timskog rada, i među članovima tima postoji izražena hijerarhija dok akademsko zvanje nema presudan značaj.

O planovima za narednu godinu se još uvijek ništa ne govori, ali je sigurno da će Dani arhitekture i dalje nastojati da okupe što veći broj učesnika i organizatora, te da će nastaviti poticati diskusiju o arhitekturi.

Organizacioni tim Dana arhitekture se iz godine u godinu suočava sa mnogim izazovima, ali svaki put istraje u svojim namjerama do kraja te predstavi gradu i državi događaje koji se bave problemima struke, ne znajući da upravo sami festival ima veću važnost od ideje o stvaranju prostora za komunikaciju i razmjenu znanja.

2014

2008

OD 2008. DO DANAS

Farah Zubović, druga godina bachelor studija, Arhitektonski fakultet Sarajevo

3 broj 3, decembar 2014.

O Danima arhitekture u Banjaluci 2014 Za tristotrojku piše: Igor Kuvač, Istraživački centar za prostor

U SLUŽBI LJUDI

Pozovite 1458 i dođite na Dane 2014, jer arhitektura može pomoći!

Pod ovim sloganom (Pozivom na broj 1458, donirate 1 KM za pomoć ugroženim od poplava), krajem maja i početkom juna ove godine, u Banjaluci su održani Dani arhitekture 2014. Dok su širom Bosne i Hercegovine još sumirane štete od nezapamćene prirodne katastrofe, stručnjaci su različitim akcijama, organizacijama i događajima pokušavali da daju svoj doprinos pomoći ugroženim ljudima i područjima. U organizaciji Arhitektonskograđevinskog fakulteta i Istraživačkog centra za prostor, Dani 2014 su učinili isto.

Nakon uvida u stanje poplavljenih područja javile su se brojne ideje, inicijative i akcije za pomoć ugroženim ljudima i prostorima. Svi su bez rezerve počeli da traže rješenja, od onih prvih, najlakših i privremenih, pa do onih koji se bave uzrocima i koji jedino mogu

ponuditi trajna rješenja. Stručnjaci su kao i svi društveno-odgovorni građani, pozvani da sve svoje kapacitete ponude za uključivanje u projekte obnove, zaštite i unapređenja prostora. Za “otvorenim stolom” u Banjaluci, svi prisutni su zajedno sagledali situaciju i kao prvi korak ponudili pomoć u procesu osmišljavanja konkretnih projekata.

U skladu sa katastrofom koja je zadesila našu zemlju, akcenat Dana je, uz pitanje svrsishodnosti ovakve manifestacije, bio upravo na nizu diskusija oko “otvorenog stola” i odgovorima na pitanje kako arhitektura može, treba i mora pomoći.

U tom smislu, Dani 2014 se nastavljaju kroz konkretne akcije. Već od jeseni, Istraživački centar za prostor učestvuje u organizaciji radionica, koje će poplavljena područja tretirati kroz interventne “akupunkturne” arhitektonske intervencije.

“Mi vjerujemo da ARHITEKTURA MOŽE POMOĆI. Vjerujemo da nešto možemo promjeniti.

Vjerujemo da zajedno možemo sveobuhvatno sagledati situaciju i dati određeni broj originalnih konkretnih rješenja. Možemo napraviti stolicu. Možemo procijeniti štetu. Možemo dati prijedlog sanacije. Možemo osmisliti nove objekte. I neka nova, pametnija, naselja.

Vjerujemo da učesnici i stručnjaci, kao i svi društveno-odgovorni građani, mogu ponuditi sve svoje kapacitete za uključivanje u projekte obnove, zaštite i unapređenja prostora.

Vjerujemo da trebamo pomoći ovome društvu. Vjerujemo i ima nas mnogo.”

Organizacioni tim Dana arhitekture 2014

4 broj 3, decembar 2014.

O projektu Namijenjen stručnoj i širokoj javnosti, kao i svim poštovaocima kulture planiranja i korišćenja prostora, projekat Dani 2014 je pored specifičnog konteksta održavanja (program je redukovan na četiri izložbe i reviju filmova), prikazao svu raskoš, vrijednosti i značaj promišljanja o prostoru, planiranja, projektovanja i korišćenja.

Dani 2014 su na neki način, kroz izložbene postavke u kulturnom centru Banski dvor, prikazali presjek recentne urbanističke i arhitektonske produkcije (Olimpijska arhitektura Sočija), sa dalekim osvrtom na njene zlatne godine iz druge polovine prošlog vijeka (Remake `68 Akademija arhitekture Srbije). Kroz program u Domu omladine, izložbu On architecture - STRAND i reviju filmova u produkciji grupe ODMAX, projekat je pokazao ogromne mogućnosti arhitekture, te njene nesumnjive uloge u izgledu, doživljaju i značaju jednog prostora. Koji najviše govori o obrazovanju, razvoju, identitetu, svijesti i kulturi jednog društva. Osim reprezentativnog, polemičkog i konstruktivnog, Dani 2014 su imali edukativni karakter, ukazali su na trenutno stanje u oblasti planiranja i projektovanja, te neophodnost hitne afirmacije i unapređenja.

Učešćem u organizaciji Dana 2014, Istraživački centar za prostor je pokušao da ukaže na velike mogućnosti različitih načina bavljenja prostorom, prije svega mladih stručnjaka iz oblasti arhitekture, urbanizma i dizajna, koji se u okviru svojih “malih” inicijativa, studija i udruženja, uspješno bave prostorom u vremenu krize i opšteg preispitivanja struke.Ozbiljnost ovakvih novih načina djelovanja pokazuje značajan broj primjera u svijetu.

Kraj Dani arhitekture 2014 se nastavljaju na dAne arhitekture, održane prije dvije godine, u organizaciji Arhitektonskograđevinskog fakulteta u Banjoj Luci, koji su obuhvatali nekoliko programa, među kojima su predavanja, projekcije, radionice i izložbe.

Pored programa koji su do sad činili Dane arhitekture, Istraživački centar za prostor će nastojati da akcenat u budućnosti stavi na preispitivanje statusa arhitekture u društvu (koja je danas zapostavljena, potcijenjena i marginalizovana) i njenog novog pozicioniranja u skladu sa novim kontekstima.

PROGRAM:

Olimpijska arhitektura Sočija Povodom XXII Zimskih olimpijskih igara u Sočiju organizovana je izložba Arhitektura Sočija- prestonice ZOI 2014, u organizaciji udruženja Sinteza samostalnih stvaralaca Srbije i Ruski Dom u Beogradu. Izložba Arhitektura Sočija – prestonice ZOI 2014, osmišljena je kao cjelina koju čine četiri ravnopravna segmenta. Kustos izložbe „Arhrarez“, koju je organizovala sočinska organizacija Saveza arhitekata Rusije, je Natalija Zaharova, a izložba obuhvata projekte i izgrađene objekte gradske arhitekture iz perioda od 2008. do prošle godine. Drugi segment izložbe čine fotografije arhitekte Olega Komisarova. To je izbor od 30 njegovih radova. Olimpijski profil grada dočaravaju prikazi novih objekata izgrađenih za potrebe sportske manifestacije na obroncima Krasne Polјane i u priobalnom dijelu grada, od olimpijskog stadiona „Fišt“, velike ledene dvorane Bolјšoj, dvorane „Ajsberg“, „Adler“ arene, Šajbei Ajskjuba, do planinarskih centara zimskih sportova Laura, Roza Džutor, Ruskigorki i Sanki.

Remake’ 68, Akademija arhitekture Srbije Zanimljivo je da danas, posle 46 godina, djela prikazana na ovoj izložbi ponovo imaju snažan društveni smisao. Skoro pola vijeka kasnije, izgleda kao da se ponovo nalazimo pred istim pitanjima i ponovo tražimo iste odgovore. Arogantno, iz vulgarne lične potrebe, pokušano je brisanje, možda najznačajnijeg, dijela naše arhitektonske prošlosti, umjesto da nastavimo naprijed mi smo krenuli nazad. A imamo toliko kuća i gradova sa kojima možemo da se ponosimo potpuno uvjereni da smo ravnopravan dio svjetske graditeljske baštine, da nismo bili u grupi nemih posmatrača i loših ponavljača već dio malobrojnih stvaralaca.

On architecture_STRAND (SustainableUrbanSocietyAssociation) je nevladina i neprofitna organizacija osnovana 2005. godine. Registrovana 2011. kao Asocijacija čiji je cilј promocija i razvoj održivih urbanih zajednica i životnog okruženja. Misija STRAND-a je okupljanje grupe kreativnih naučnika, arhitekata i dizajnera posvećenih promociji ideje održivog razvoja. Oblast ekspertize je edukacija, podizanje javne svijesti i podsticanje razvoja održivih urbanih društava.

Projekcije filmova Prvi dan_Oskar Nimajer_Život i dah Drugi dan_Urbanizovano Četvrti dan_Umjetnost i nauka Renca Piana Nju Orleans_Vodena putanja Super use Peti dan_Vizualna Akustika- Modernizam Džulijus Šulmana

5 broj 3, decembar 2014.

izvještaj: European Architecture Students Assembly

Tsarevets fortress

easa.photo by Alexandra Kononchenko

Šta je EASA? EASA (European Architecture Student Assembly) je godišnje okupljanje studenata arhitekture, na kojem svake godine učestvuje cca 500 studenata iz cijele Evrope, ali i šire. Tu se nađu i studenti iz Kanade, Australije, Paname, Južnoafričke Republike i drugih neevropskih zemalja. Što više država, to je više zabave, zanimljivih priča i različitih radionica.

Svaka država može imati nekoliko učesnika, tutore koji vode radionice i helpere koji pomažu u organizaciji i i poslovima. Pravilo je da nacionalni tim koji ima više helpera, može povesti i više učesnika. Učesnike biraju nacionalni predstavnici prema sopstvenoj ideji fer odabira odobrenog broja studenata. Dakle, ovisno u kojoj državi studirate, može vam biti lakše ili teže “upasti” u tim, i samo učešće vas može finansijski manje ili više opteretiti. Srećom, ponekad se isplati biti iz jedne od “najgorih” država, jer za takve je kotizacija za učešće čak pet puta jeftinija nego za studente iz razvijenih zemalja Evrope.

Zašto se na AFS ne zna o EASA-i?

Na to pitanje ne znamo tačan odgovor, ali su vjerovatno krivi sami studenti i slaba komunikacija sa drugim univerzitetima u državi. Studenti Arhitektonskog fakulteta u Sarajevu već šest godina zaredom nisu učestvovali na ovom okupljanju, a to je ustvari čitava generacija koja je propustila jedno nevjerovatno iskustvo.

O tome šta je tačno propušteno, teško je prenijeti onima koji nisu nikada učestvovali, tako da ni mi nismo znali šta nas tačno čeka dok nismo stigli u Veliko Trnovo, mjesto ovogodišnjeg održavanja EASA-e.

6 broj 3, decembar 2014.

Sve što smo ranije čuli o EASA-i su pokušaji tada-samo-poznanika iz Banjaluke i Podgorice da definišu termin “EASA spirit” i da nam opišu lude provode, pune nevjerovatnih iskustava, druženja, učenja i priče o mnogobrojnim prijateljstvima koja u tom kratkom vremenskom periodu postanu toliko čvrsta kao da su nastajala godinama.

Zapravo, prije nego što smo došli, čuli smo da je jedan dan prijateljstva na EASA-i jednak jednoj godini prijateljstva u “normalnom životu”, za što smo naravno mislili da je pretjerivanje, ali smo već nakon prvih pet dana shvatili da nijedna priča o EASA-i nije toliko nevjerovatna kao samo iskustvo te da je “EASA spirit” nemoguće opisati.

Na ovogodišnjoj EASA-i je bilo skoro 70% studenata koji su tu prvi put, kao i mi, ali smo upoznali i one kojima je ovo bila čak sedma EASA. Od 500 ljudi nismo upoznali nijednu osobu koja nije bila oduševljena cijelim događajem.

Zanimljivo je da se u petnaest dana stigne upoznati barem po jedna osoba iz svake zemlje koja učestvuje, naučiti mnogo zanimljivih stvari o različitim kulturama, jezicima, geografskom položaju, političkim problemima, stanju u državi, izgledu novčanica, ali i nevjerovatnim sličnostima studentskih života i “arhitektonskih muka” širom Evrope i svijeta.

Možda je jedan od razloga zašto je komunikacija na EASA-i fluidnija a ljudi slobodniji to što svi studiraju arhitekturu, tako da se već prilikom prvog kontakta podrazumijevaju slični afiniteti, nastojanja i želje.

Bugarska, Veliko Trnovo EASA se svake godine održava u drugom dijelu Evrope, što se odlučuje na posebnom okupljanju na kojem se proglasi sljedeći domaćin - nacionalna ekipa najspremnija za doček 500 ljudi. U utrci za domaćina su obično dva tima.

Ove godine je održana u Velikom Trnovu, bivšoj prijestolnici Bugarske, utvrđenom gradu, univerzitetskom centru i jednom od najljepših gradića Istočne Evrope. Grad nam je bio posebno zanimljiv jer se na arhitekturi, kao i kod nas, čitaju različiti uticaji. Kao i u slučaju Bosne, Osmansko carstvo je na arhitekturi ostavilo svoj trag, a hrana je kombinacija grčke i turske kuhinje, tako da se i kod njih jela zovu musaka, đuveč, baklava i slično. O njihovom načinu pripreme “naših jela”, o ljubaznim ljudima čiji jezik razumijemo mnogo više nego što smo mislili, o arhitekturi koja neodoljivo podsjeća na našu, o tvrđavi koja je posebna priča, mogli bismo pisati do u nedogled, tako da ćemo sve to preskočiti i preći na Buzludzha spomenik koji smo imali priliku posjetiti.

Radi se o ostacima komunističkih zdanja, slično spomenicima kakve mi imamo širom ex-Yu, koje karakterišu beton, masivnost i monumentalnost, ali ne na način na koji smo navikli. Objekat se nalazi na vrhu planine i već je izdaleka očito da je ogroman, ali tek kada se nađete ispred betonskog masiva osjetite njegovu moć.

Da se ne ulovimo ponovo u istu zamku pokušavajući opisati neopisivo, samo ćemo vam preporučiti da objekat istražite, ako već niste i, ako ste u mogućnosti, obavezno ga posjetite.

Nacionalno veče Ovo veče je jedina prilika da se proba sve najbolje što Evropa može ponuditi: preko neobičnih čokolada, ukusnaih nacionalnih jela, svih vrsta tradicionalnih i karakterističnih alkoholnih i drugih pića, i drugih neobičnih stvari koje se jedu ili piju, pa sve do zanimljivog načina predstavljanja svake od zemalja kroz spomenuta iskušenja.

Kažemo iskušenja zato što se radi o ogromnom broju različitih stvari, a nemoguće ih je sve probati za jedno veče. Naravno, svi uvijek pokušaju.

Poenta cijele večeri je da se studenti iz svih evropskih zemalja međusobno zbliže i bolje upoznaju te saznaju nešto novo jedni od drugih - o kulturi i načinu života u zemljama za koje nisu znali ni gdje se geografski nalaze.

Neki nacionalni timovi budu posebno kreativni i dosjetljivi pa skupe simpatije ostalih, ili se našale na svoj račun. Tako je bjeloruski tim postao najpopularniji komičnim karikiranjem autoritativnog ustrojstva njihove države, dok studenti iz zemalja bivše Jugoslavije pod zajedničkom zastavom osvajaju drugo mjesto - kao najbrojnija i najveselija ekipa sa najbogatijom ponudom suhomesnatih proizvoda, vina i svih vrsta rakija.

Da ne pomislite da mi nešto pretjerujemo, nove prijatelje sa EASA-e koji govore “naš” jezik smo zamolili da daju kratke komentare na svoje EASA iskustvo: Miloš Gačević, Arhitektonski fakultet Podgorica EASA-u treba shvatiti i doživjeti kao festival arhitekture koji petnaest dana okupira neko mjesto svojim idejama. Ideje, na licu mjesta, stvara više stotina mladih ljudi koji arhitekturu shvataju kao čovjekovu svakodnevnicu.

Cilj ovog karnevala arhitekture je da estetizuje svakodnevnicu mještana, a učesnike stavi u kontekst društveno korisnog rada.

komentari kolega na: European Architecture Students Assembly

Hristijan Babuka, Građevinski fakultet Maribor Upoznaješ ljude koje vidiš prvi put u životu, ali kada vidiš na njihovim rukama narukvice EASA, komunikacija s njima prelazi na drugi nivo. Tamo je svako svakome najbolji prijatelj. Tako sam upoznao mnogo otvorenih, komunikativnih, iskrenih, kreativnih, zabavnih, pa čak i ljude iz Paname.

Spontanost duha je to što najviše čini celu atmosferu na EASA-i.

Nika Žagar, Arhitektonski fakultet Zagreb Mislim da je EASA super iskustvo za svakog tko se želi povezati sa studentima dizajna i arhitekture iz drugih država, zanimljivo je kad se pomješaju različiti pristupi istom problemu. Ljudi su opušteni i komunikativni i večeri budu dosta vesele, haha, tako da ne mogu usporediti easu sa niti jednim iskustvom do sada i defitivno bih ga ponovila!

Marko Gorgievski, Arhitektonski fakultet Ljubljana Upoznavanje studenata iz drugih zemalja, pomiješanost različitih kultura i slobodan pristup kreativnosti, za mene je srž procesa arhitektonske edukacije. Za mene je EASA čak i više od toga. Ako želim da napravim pregled mojih EASA dana, shvatam da je najbitnija stvar EASA spirit. Zajedništvo, osviještenost, strast, slobodan izraz, razgovori, ljubavne afere i suosjećanja su elementarni dijelovi EASA duha, kao i sama izrada arhitektonskih projekata.

Maja Kenjić, Arhitektonsko-građevinskogeodetski fakultet Banjaluka Ovo je bila moja druga EASA, a nadam se ne poslednja. Nešto takvo jednostavno ne može da se opiše, nego doživi, a mi, buduće arhitekte, smo pravi srećnici što

imamo tu šansu. Neverovatan je osećaj sklopiti posebna prijateljstva sa ljudima širom Evrope, znati da bilo gde da odeš imaš druga koji će te uvek rado dočekati.

Zajednički rad, žurke, upoznavanje običaja drugih zemalja, sve se radi kroz zabavu i smeh a mnogo utiče na nas same kao ličnosti. Mogu slobodno reći da je moja prva EASA bilo nešto najbolje u životu, da tih 15 dana nikada neću zaboraviti i da sam se vratila kao ispunjenija osoba u svakom smislu.

Samir Rogti, Arhitektonski fakultet Beograd Od kako sam saznao za EASA dešavanje 2012. godine od svojih asistenata sa fakulteta, na osnovu nekolicine video prezentacija koje su nam prikazivali na vežbama, privlačilo me da odem i stvarno doživim arhitekturu na neki drugačiji, da kažem eksperimentalniji način. Tek 2013. i 2014. godine sam doživeo to kako i jeste.

Veliki broj poznanstava iz celog sveta, široki spektar radionica za svakog po neka, ubedile su me da arhitektura nije samo autocad crtanje, kotiranje i proračunavanje, nego jedan ogroman poligon za kreativnu zabavu.

Nataša Vckova, Arhitektonski fakultet Skoplje Kao učesnik na easi dvije godine zaredom, kao savjet novim generacijama bih preporučila: Spremite se za spavanje i jelo na zemlji, spremite se za kupanje hladnom vodom, spremite se za dosta rada... Ali spremite se i za mnogooo mnogo novih poznanstava i druženja, za mnogo tematskih zabava, za mnogo neprospavanih noći, a najviše se spremite za internacionalno veče koje ćete pamtiti do kraja života (barem ono što ćete se sjećati nakon nje).

studenti arhitekture iz zemalja bivše Jugoslavije

7 broj 3, decembar 2014.

Iako veliki dio vremena provedenog na EASA-i podrazumijeva upoznavanje, druženje i provod, najveći dio svakog dana oduzima naporan rad na radionicama koje ste odabrali. Ove godine je bilo skoro 50 radionica, od kojih su se neke međusobno znatno razlikovale; po materijalu, težini izvedbe ili vještinama koje se steknu učešćem.

Finalni proizvod nekih radionica su bile izložbe čije su postavke organizovane na neobičan način, u impresivnim prostorima, ili se radilo o performansima koji su u polumraku pružali jedinstveno iskustvo vizuelnim i zvučnim efektima. Neke radionice su služile kao medij, izvještavajući EASA populaciju o napretku na radionicama i zanimljivim događajima koje sigurno nisu svi mogli popratiiti u haosu i izobilju simultanih dešavanja.

Za razliku od opuštenih radionica u kojima se radilo na performansu, crtanju ili izvještavanju, neki su se bavili konstruktivnim zadacima, stvarajući kao finalni proizvod impresivne konstrukcije koje ostaju gradu na korištenje.

Jedna od njih je radionica na kojoj se učilo o radu Buckminister Fullera i geodetskim kupolama, a finalni proizvod napornog truda i rada studenata na ovoj radionici je geodetska kupola prečnika 8m, bez čvorova, napravljena od paleta.

Još jedna zanimljiva radionica čiji su se učesnici borili da stignu završiti projekat na vrijeme je Hard Fiber Fun. Koristeći karbonska vlakna različitih osobina i posebne hemikalije, eksperimentisali su sa neobičnim oblicima koji se mogu dobiti vlaknima te su kao finalni proizvod imali transparentni paviljon, mnogo čvršći nego što izgleda. Paviljon je rezultat mnogih eksperimenata sa oblicima, s ciljem testiranja granica izdržljivosti novih materijala.

Paviljon od papira je rezultat grupe studenata koji su učili o relativno novom i nepoznatom načinu građenja od papirnih cijevi. Ovaj materijal, vrlo dostupan i izdržljiv, izdvaja se među zelenim materijalima korištenim pri izgradnji objekata privremenog stanovanja u područijima nakon prirodnih katastrofa.

Paviljon je služio kao info centar za aktivnosti EASA radionica u gradu i imao je mape koje su ukazivale na njihove lokacije te je okupljao mještane.

8 broj 3, decembar 2014.

radionice na: European Architecture Students Assembly

Jedna od zanimljivijih radionica je bila na samim granicama arhitektonskog promišljanja; otkrivajući inače nezapažene prostore i akcentirajući ih na vrlo skulpturalan način, učesnici ove radionice su naučili pomoću programiranja zvukova i taktilnih senzora stvoriti interakciju sa korisnikom.

Prolaznici bi u večernje sate dodirivali osvijetljene skulpture koje bi na dodir stvarale zvukove i uzrokovale promjenu boja i načina osvjetljenja. Rezultat: inače neprimjetna fasada prizemlja kamenog objekta preko noći postaje mjesto okupljanja.

Neki su pak, vrlo naporno radili i svaki dan se umorni vraćali sa gradilišta. Kopanje, nivelisanje zemljišta i farbanje drveta u crveno nekome možda nije zanimljivo, ali rezultat može biti prava nagrada!

Pokušavajući ostvariti vezu između modernog dizajna i tradicionalnih balkanskih materijala kao što su kamen, drvo, lješnjikovo pruće, sijeno, zemlja i krečnjak, neki su naučili pletenje gustih ograda od pruća kao i druge balkanske tradicionalne graditeljske vještine, time stvorivši zanimljive prizore.

Posebno zanimljive su bile akcije radionice koja se bavila izučavanjem street art umjetnosti, a učesnici su učili koristiti šablone i različite načine nanošenja boje. O fotorealističnim rezultatima radionice mogli smo saznati preko nekoliko odabranih i zanimljivih lokacija u gradu, gdje su učesnici i voditelji radionice ostavili svoj trag. Neki su pravili prave male izložbe u napuštenim objektima i ruševinama, bojama pretvorivši enterijere u nevjerovatne scene, kao na treš filmovima.

To su bile samo neke od radionica čiji smo rad sa zanimanjem pratili te je stoga bitno spomenuti da su nabrojane aktivnosti samo djelić mnogobrojnih dešavanja.

Svake godine se orgaanizuju nove i zanimljivije radionice, pa jedva čekamo šta nas očekuje na Malti, gdje se okupljanje održava sljedeće godine.

Haris Bulić i Dea Dudić, druga godina master studija, Arhitektonski fakultet u Sarajevu

9 broj 3, decembar 2014.

Reportaža

DANI ORISA U ZAGREBU

Kao i prethodnih godina, organizatori ovog, možemo ga slobodno nazvati najznačajnijeg regionalnog arhitektonskog događaja, i ovaj put su doveli prestižna imena iz svijeta arhitekture. Počevši od Winy Massa iz MVRDV-a, preko domaćeg arhitekte Idisa Turata, do indijske arhitektice Anupama Kundoo, ekipa Oris-a je za ovogodišnji simpozij napravila savršenu kombinaciju, putem koje se mogla vidjeti sva raznolikost arhitektonske struke.

Tako se i ove godine dodijelila „Oris Tehnoplast“ nagrada, čiji su dobitnici nizozemski arhitekta Winy Mass u kategoriji za izuzetni doprinos razvoju arhitekture i Idis Turato za projekat Sportske dvorane i trga na otoku Krku. Dizajner ove nagrade, Alvaro Siza, iako najavljivan od strane organizatora, na veliku žalost nije sudjelovao kao predavač.

Međutim, ne trebamo zamjeriti Oris-u jer kroz dva dana, 11 fenomenalnih predavača nam je uspjelo ne samo predstaviti svoj rad, nego i približiti svoju arhitektonsku etiku i filozofiju.

Sve započinje predavanjem megapopularnog MVRDV-a, tačnije Massom, koji u svom predavanju prezentuje svoj samostalni rad i zajednički rad svog biroa.

Oni svojom metodom rada, nazvanom research-based design ispituju domete savremenog urbanizma i društva, koristeći se pri tome digitalnim simulacijama i kombinujući sve to uz pomoć neopterećene estetike.

Njihov rad je dao za rezultat neke od najpopularnijih arhitektonskih objekata u svijetu, krenuvši od objekta MIRADO, preko silosa FRØSILO, do nedavno otvorene Pijace u Rotterdamu. Naravno, da li podržavate rad MVRDV-a ili ne sasvim je drugo pitanje, ali je nemoguće negirati značaj njihovog stvaralaštva.

Ništa manje interesantni od svog kolege Massa nisu bili ni ostali predavači, te smo sa nekima od njih imali priliku razgovarati nakon njihovog izlaganja. Švicarski arhitekta Pascal Flammer, hrvatski Idis Turato, Mauricio Rocha iz Meksika te indijska arhitektica Anupama Kundoo odgovorili su nam na par jednostavnih pitanja:

10 broj 3, decembar 2014.

Šta je za Vas arhitektura?

Pascal Flammer: Moje interesovanje i fascinacija za arhitekturu ne kreću primarno od arhitekture, nego od života. Za mene je arhitektura samo sredstvo koje mi pruža mogućnost da razgovaram i diskutujem o ljudima i njihovim afinitetima. Ako pođem od samog sebe, svojih potreba i želja, vidim da se one ne razlikuju mnogo od potreba i želja drugih ljudi. Svi smo mi u osnovi isti, koliko god to nastojali negirati na ovaj ili onaj način. Fokus mog rada je skoro pa isključivo stavljen ne samo na želje i potrebe ljudi, već i na njihovo ponašanje, reakcije, nade, pa čak i fobije - u suštini, sve što čini sam život.

Mauricio Rocha: Mislim da je arhitektura simbioza prostora i vremena, ona se javlja kao krajnji rezultat u nastojanju da stvorite, kreirate, oblikujete, prenesete određenu atmosferu ili ambijent. Prilikom toga razmišljate o osnovnim prirodnim elementima, kao što su svjetlo, vjetar i lokacija ali također i o kulturološkom aspektu nekog mjesta, i sva ta razmišljanja nastojite prikazati, prezentovati modernim i savremenim izazom. Ako arhitekturu tretirate na ovaj način, svaki put je elemenat iznenađenja na vašoj strani.

Anupama Kundoo: Po mom mišljenju, dobra arhitektura je sinteza svih poetičnih i stvarnih kvaliteta koje prostor mora da posjeduje. Kod dobre arhitekture niste u stanju da raspoznate šta je „došlo prvo“, da li je to materijal, oblik, forma ili tehnologija, nego sve treba da bude sinteza.

Idis Turato (Hrvatska): Meni arhitektura služi da bih se bavio realnošću - svojevrsni alat kojim mogu rješavati probleme savremenog svijeta. To je jedan predivni medij za bavljenje realnošću koja je oko nas, svakakva i kontradiktorna, i to najvjerovatnije većinu mladih arhitekata i zbunjuje, jer zapravo misle da je arhitektura samo realizacija objekta, a u suštini je građevina samo posljedica procesa. Vi kao arhitekta morate biti kao neki režiser procesa. Meni arhitektura upravo služi za to, da bih režirao procese koji kao krajnji rezultat mogu dati zgradu. U suštini, ne volim arhitekte koji ne izvode kuće, jer kuća mora biti svojevrsna potvrda filozofije kojoj težite.

Koji je najveći izazov sa kojima se arhitektura danas suočava?

Mauricio Rocha: Meksiko je mjesto sa jako mnogo problema, novčanih problema, ljudi koji žive na rubu egzistencije, konstantno smo u nekoj krizi. Međutim, za mene to nije nužno negativno, to je primarno prilika i izazov, da pozitivno utičete na neko društvo i na kraju krajeva, to je po meni etička odgovornost svakog arhitekte.

Anupama Kundoo: Mislim da postajemo sve više svjesni da ne možemo više totalitaristički graditi kao što smo to činili prije nekih 100 godina. Možda najveći izazov leži u „preoblikovanju“ svjesti arhitekata, da „ležernost“ u pogledu

Pascal Flammer, Kuća u Balsthal-u, Švicarska, 2013.

Taller de Arquitectura, Mauricio Rocha, Centar za slijepa i slabovidna lica, Meksiko, 2013.

Anupama Kundoo, instalacija na Venecijanskom bijenalu pod nazivom: Wall House – jedan na jedan, 2012.

11 broj 3, decembar 2014.

Idis Turato, Polivalentna Dvorana i gradski trg, Krk, 2013.

Pascal Flammer sa ekipom tristotrojke, foto: Kenan Muslić

prisutnosti materijala i prostora nije više dostupna kao nekada. To nije samo problematika koja pogađa ekonomski manje imućne zemlje, nego sve nas. Za mene lično, nešto što većina ljudi iz ove struke doživljava kao ograničenje daje svojevrsnu slobodnu da budem efikasnija, te da moj dizajn bude efikasniji.

Idis Turato: To što ništa nije sigurno, to je nekima možda šizofreno, ali predivno upravo zato što su mogućnosti u potpunosti otvorene. Vi u jednom danu sa nekom pametnom mišlju koju neko shvati možete izmijeniti stvari potpuno. Samo morate biti uporni, sigurni u ono što radite i nepokolebljivi.

Koji je značaj inovacije u arhitekturi?

Pa s ca l F l a m m e r : A ko govo r i m o o tehnološkoj inovativnosti smatram da je ona samo sredstvo, pomagalo, poput konstrukcije, materijala ili nekog softverskog programa. Mislim da ne postoji ništa interesantno u tome da isključivo tretiramo tehnologiju. Mnogo je važnije pitanje: šta

12 broj 3, decembar 2014.

ta tehnologija ili inovacija može da ponudi kao krajnji rezultat i šta može da učini za nas?

Mauricio Rocha: Inovativnost se nalazi u samom konceptu, na primjer, možemo neki materijal koji se koristi stoljećima upotrijebiti na neki novi način ili mu dati neku novu funkciju ili pak promijeniti ili poboljšati neku lokaciju, a da pritom fizički na njoj ne izgradimo gotovo ništa. Inovacija je u osnovi ideja.

Idis Turato: Jedino što vas spašava jeste da pokušate stvari gledati na drugačiji način, a to je zapravo neka vrsta inovativnosti.

Mi smo na dnevnoj bazi okruženi sa toliko gotovih proizvoda, elemenata, a kako spojiti te elemente je upravo inovativnost, kako koristiti te elemente i pri tome stvoriti neke nove odnose, to je po meni osnovna zadaća inovacije.

Da li imate neki savjet za studente arhitekture ili pak za one koji to žele postati?

Pascal Flammer: Vrlo je važno da budete radoznali i da konstantno istražujete i

preispitujete. Nije samo važno da shvatite kako je nešto napravljeno ili projektovano, nego zašto je upravo tako zamišljeno. Skoro uvijek se iza svakog uspješnog projekta krije mnogo dublja i veća poruka nego što vam se to na prvi pogled čini. Čini mi se da danas studenti stavljaju mnogo veći fokus na arhitektonska sredstva i pomagala, kao što su konstrukcija, materijal ili tehnologija, što nikako ne smije dominirati u njihovom stvaralaštvu.

Mauricio Rocha: Ako želite biti dobar arhitekta, nemojte se družiti sa previše arhitekata. Ako vam se u krugu prijatelja nalaze filozofi, psiholozi, biolozi, umjetnici, u suštini bilo koja druga struka sa kojom ste u mogućnosti da razgovarate o nekoj temi koja nije nužno arhitektura, domet vašeg razmišljanja i interesovanja ne samo da se šire, nego vaši projekti neće više biti referenca, reference, ili na neku referencu.

Budite u stanju da projektujete atmosferu, svjetlo, osjećaj.

Anupama Kundoo: Studenti ne bi trebali čekati da im profesori daju sve infomacije.

Dok dočekate neku knjigu ili publikaciju, ona je već u tom trenutku „zastarjela“, jer se već desila neka nova inovacija u tom polju.

Studenti bi trebali preuzeti obrazovanje u svoje ruke, istraživati, skupljati informacije, dolaziti do zaključaka, jer na kraju, ako ste zaista željni znanja i posjedujete strast za arhitekturu, niti jedan profesor neće biti u stanju da zadovolji vašu „žeđ“ za istim.

I ne odustajte, bez obzira na sve, nemojte odustati.

Idis Turato: Nevjerovatno mi je da Google generacija traži neke savjete. Međutim, ono što vam mogu reći jeste da je arhitektura predivno kontradiktorna i nisu svi koji završe arhitekturu Bogom dani da budu najuspješniji prakticirajući arhitekti. Ali, ima niz drugih svjetova kojima se arhitekta može baviti, od nekog, da ga nazovemo dizajna, pa sve do uprave, i savjetovao bih mnogim arhitektima da se uključe u politiku, jer tu zapravo nema pametnih ljudi trenutno i tu je možda i najteže „ući“, ali je i najproduktivnije. Arhitektura je u jednu ruku nekakav alat politike, naravno, na ovim prostorima je politika dovedena do bizarnog nivoa i obezvrijeđena u potpunosti.

Da li vam se rad nekog arhitekte dopada ili ne u mnogome zavisi od vašeg senzibiliteta, osjećaja odgovornosti prema zajednici, da li ste sposobni prepoznati osnovne arhitektonske vještine implementirane unutar datih prirodnih i vještačkih elemenata, te principijelne arhitektonske filozofije koju slijedite. Od ekstrovertnog Turata do introvertnog Flammera, ovogodišnji Dani Orisa su dodatna konfirmacija o tome koliko „duboko“ jedan kreativac mora da ide, da bi svoju inicijalnu ideju bio u stanju prezentovati na najbolji mogući način.

Dina Haljeta, druga godina master studija, Arhitektonski fakultet Sarajevo

Reportaža

Dani Orisa Dubrovnik

Proljetni Dani Orisa u Dubrovniku realizovani su kroz predavanja eminentnih stručnjaka iz oblasti arhitekture i dizajna, koja su se kao i obično temeljila na različitim iskustvima, idejama i vizijama iz različitih dijelova svijeta.

Odile Decq Počelo je sa šarmantnom francuskinjom, Odile Decq. Upoznavanje s njenim radom podrazumijeva i brzo uočavanje njene kreativne slobode u pristupu projektovanju, koji posmatraču uvijek iznova pružaju pustolovinu. „GL Events Headqarters“ je zgrada u Lyonu, prepoznatljiva po konzoli dugoj 25 metara, koja se pruža prema rijeci, te po staklenoj fasadi o koju se reflektuje cijeli krajolik. „Arhitekti i arhitektura su vrlo arogantni, budući da često narušavaju već postojeći pejzaž, stoga je ideja reflektirajuće fasade, zapravo, želja da objekat ‚nestane‘ iza krajolika ili da se jednostavno stopi s njim.“ Jednostavan volumen koji dominira rivom te „kameleon“ fasada iza koje se skriva, zgradu čine jedinstvenom.

Restoran Opere Garnier u Parizu, također je prošao kroz njene ruke. Francusku baštinu iz sredine 19. stoljeća, hrabro presvlači u novo atraktivno ruho. Nesvakidašnja crveno-bijela stuktura izgrađena od savremenih materijala nepravilnih formi, može se porediti sa implantiranim srcem u organizmu - ona daje novu funkciju te nastavlja dalje, zajedno sa ostatkom strukture, da kuca kroz vrijeme. Odil Decq sa svojim hrabrim i inovativnim rješenjima može se nazvati pravom vizionarkom arhitekture.

Studio 92 Ester Miletić i Robert Dragogna predstavljaju „Studio 92”, arhitektonski biro iz Istre koji se uglavnom bavi projektovanjem ugostiteljskih objekata, hotela i vila na moru. Predstavili su čitav niz projekata kojima područje Istre, ali i šire, čine još atraktivnijim turističkim lokacijama. Zanimljive su vile: House M, House S, House D i House K; čiji se koncept zasniva na samom slovu. Također predstavljaju i čitav kompleks luksuznih kuća „Ville Amaris“ gdje izravan kontakt sa prirodom, prožimanje unutrašnjeg i vanjskog

prostora, lakoća i neusiljenost savremenim načinom oblikovanja, a istovremeno protkan duh autohtonog načina življenja kroz socijalizaciju na otvorenim prostorima, nastalim privatnim vrtovima ili manjim trgovima, pokazuje njihove osnovne principe stvaranja.

Boris Ljubičić Dane Orisa je svojim prisustvom počastio i hrvatski dizajner Boris Ljubičić. On predstavlja, između ostalog, svoj prvi značajan projekat, a to je dizajn simbola za 8.

Mediteranske igre u Splitu 1979. godine, tri bijela kruga uronjena u more, na plavoj podlozi, koji je usvojen kao trajni simbol za sve mediteranske sportske igre. Danas je poznat, prije svega, po projektu vizuelnog identiteta Hrvatske koji se temelji na „kockicama”, čemu je i ovaj put dao veliku pažnju. Nošenje karakterističnih poruka u javnosti na otiskanim majicama, pojavljivanje sa napola obrijanom bradom, neki su od performansa kojim dizajner hrabro privlači pažnju na određena društvena dešavanja.

Iñaqui Carnicero Španac Iñaqui Carnicero, arhitekta koji je iza sebe ostavio veliki trag u raznim poljima arhitekture, također je približio djelić svoga stvaralaštva. Stvaranje savremenih individualnih kuća, prenamjena objekata, inovativni koncepti stambenog prostora te projekti restauracije čine njegovu biografiju vrlo šarolikom. „Revolution_ar y House” predstavl j a za n i m l j i v ko n c e p t s t a m b e n o g prostora. Analizirajući rotaciju u arhitekturi od vremena prvih vjetrenjača pa do danas, arhitekta stvara vrlo funkcionalan i dinamičan prostor. Zatvoreni kubus, u osnovi 25 m2,se prilikom upotrebe otvara ka prirodnom okruženju rotacijom, tačnije rastvaranjem vanjskih zidova, pri čemu nastaju nove forme objekta, te se stvaraju

nove funkcionalne jedinice. Moguće je unutrašnji prostor duplo uvećati ukoliko se svaka četvrtina kocke zarotira za 90o prema vani. Tim procesom volumen poprima prizmatičan oblik, transparentan po dužini, jer se na fasadu navlače staklene stijene, dok prethodno zarotirani zidovi jednim dijelom čine puni zid prizme po širini, a drugim barijeru unutrašnjeg prostora. Ovaj inovativni koncept stanovanja pruža vrlo dinamičan način življenja.

Studio Nonstop Sanja Galić Grozdanić i Igor Grozdanić, arhitekti koji aktivno mijenjaju lice Sarajeva te intervenišu u prirodi olimplijskih planina, predstavili su i svoje nerealizovane projekte.

Koncept stambeno-poslovnog kompleksa „Milkos Housing”, koji bi sam predstavljao novu urbanu matricu Sarajeva, proizašao je iz brojnih analiza prepoznatljivih, postojećih tipologija objekata karakterističnih za određena gradska naselja. Međusobnim prožimanjem tih tipologija kao što su: blok, urbana vila, neboderi, volumeni L forme, proizašao je vrlo zanimljiv koncept koji izranja iz volumena platforme šoping centra. „Hybrid Village” je drugi zanimljiv projekat. Nastaje sklopom nekoliko objekata istih kompozicionih elemenata, na planini Bjelašnici. U ovom slučaju kompozicioni elementi već postoje u prirodnoj topografiji terena, te predstavljaju odličan način da se objekat uklopi u svoj predivni krajolik.

Peter Stutchbury održao je posljednja predavanja, gdje kroz upoznavanje njegove ličnosti kao i zemlje Australije, posjetiteljima pruža jedinstven uvid u njegovo stvaranje.

Aida Tupara, prva godina master studija, Arhitektonski fakultet Sarajevo

13 broj 3, decembar 2014.

PETER STUTCHBURY

(bez)vremenska arhitektura

Peter Stutchbury je arhitekt sa adresom biroa u rodnom Sydney-u i važi za jednog od lidera nove generacije australskih arhitekata.

Prepoznatljiv je po svom inovativnom pristupom održivoj arhitekturi.

Redovan je profesor na Univerzitetu u Newcastle-u, na kojemu je i diplomirao 1978. godine. Izlagao je radove širom Australije, Njemačke, Francuske, Japana, Luksemburga, Novog Zelanda, Južne Afrike, Sjedinjenih Američkih Država, Slovenije i Namibije, kao i na Venecijanskom Bijenalu u Italiji 2006. i 2008. godine.

Bezbroj puta, tragavši za inspiracijom ili jednostavno prilikom upoznavanja sa novim pogledima na arhitekturu i na sve ono što ona neminovno uzrokuje, nailazila sam na razna nevjerovatna arhitektonska dostignuća, savršenu kompoziciju i sklad upotrijebljenih elemenata. Tako je arhitektura, kroz svoje stvaraoce i novodobiveni smisao, svaki put prevazilazila samu sebe. Međutim, uvijek je postojalo to „nešto“ što bi iznova i iznova nedostajalo.

Zamislite se na izvoru umjetnosti. Poput šetnje pariškim Louvre-om, bilo je to prisustvo nečemu skoro nestvarnom, ali jedan dio mene i dalje ostaje netaknut. I onda, dolazim pred Gericault-ov Meduzin splav. Potpuna eksplozija svih čula i emocija. „Dobar objekat mora učiniti dvije stvari: prva je da nas štiti, a druga je da govori umjesto nas“ Arhitektu Petera Stutchbury-ja sam imala priliku slušati i upoznati se s njim na Danima Orisa u aprilu 2014. godine u Dubrovniku, gdje je održao izuzetno predavanje. Izuzetno u svakom pogledu i svakoj minuti njegovog nastupa. Po prvi put, arhitekt se poistovjećuje sa prirodom, naime, sve podređuje njoj i njenim zahtjevima. Opće je poznato koliko važnu ulogu igra ekonomija u arhitekturi i koliko puta arhitekt biva primoran ideju podrediti budžetu.

Odjednom, nameće se činjenica: neograničen budžet na raspolaganju, a na 80% kontinenta je nemoguće graditi. Po prvi put, arhitektura u ruci i crtežu svog stvaraoca postaje potpuno inferiorna. Arhitekt definiše jedino rješenje kao ispravno – uspostaviti ravnotežu između prirode i ljudske ruke. Između prirode i arhitekture. Upoznati prostor i okruženje budućeg objekta. Potpuno sve podrediti prirodi i dozvoliti sinergiji vječno postojanje.

Svoje objekte Stutchbury posmatra i definiše ih dijelom cjeline i mišljenja je da „Građevina ne počinje sa ostalim građevinama, već sa lokacijom“. Mjesto i vrijeme za njega igraju najvažniju ulogu u cjelokupnom procesu projektovanja. Definisanje lokacije i njen uticaj na objekat prestaje onda kada objekat biva u potpunosti izgrađen. Također, kada je riječ o energetskoj efikasnosti i certificiranju objekata, Stutchbury je australsku arhitekturu doveo na potpuno novi nivo.

Potpuno svjestan odsustva australske arhitektonske historije, Peter Stutchbury, uz svog učitelja i mentora Glenna Murcutta, stvara i definiše sve njene parametre i oblike. Australski robusni i nepristupačni krajolici sada postaju pitomiji upravo zbog ispravnog pristupa i načina na koji su definisani i pod čiju potčinjenost pada arhitektura, pritom ne gubivši nimalo na svojoj umjetničkoj vrijednosti.

14 broj 3, decembar 2014.

(Ne)vidljiva kuća Većina objekata Petera Stutchbury-ja su individualni stambeni objekti, projektovani u skladu sa ambijentom, ali uvijek sa snažnom notom jedinstvenosti i hrabrosti postojanosti. Jedna od njih je svakako „Invisible House“ (Nevidljiva kuća), koju je australska „Architecture media“ proglasila kućom 2014. godine u Australiji. Potraživši inspiraciju u Uluruu, svetoj aboridžanskoj crvenoj „živoj“ stijeni koja i danas izaziva neprestano divljenje i poštovanje, Stutchbury svoj objekat smješta na velikom platou pod otvorenim nebom, sa pogledom na beskrajni divlji australski krajolik. Impresivna i nevjerovatna činjenica je da samo jedan pogled na okruženje oduzima dah svojim odbrambenim stavom i nemilosrdnom i negostoljubivom dominantnošću. Arhitekt svojom „Nevidljivom kućom“ čini da sve predrasude uzburkane okoline nestanu; objekat izgleda kao da je tu oduvijek, kao da je dio prirode od njenog nastanka i kao da će tu ostati zauvijek. Spektakularno prožimanje enterijera i eksterijera, korištenje identičnih formi i naglašavanje jake centralne perspektive izaziva istovremeno i strahopoštovanje i potpuni mir kod posmatrača. Time, Nevidljiva kuća postaje itekako vidljiva, a savršeno nevidljivo utopljena u svoj vječni krajolik.

Mali australski paviljon u srcu velike Evrope Iz jako obimnog arhitektonskog opusa Stutchbury-ja, izdvajam Venice Pavillon, dio međunarodnog konkursa za paviljon u Veneciji, Italija. Stutchbury svoj „Venecija“ paviljon, naziva „Australski“ paviljon, povezujući tako dva mjesta na planeti koja su naizgled nespojiva: Australiju kao djelo apsolutne prirode i Veneciju kao djelo ljudske ruke. Objekat je u konačnici vrlo jednostavan, a zasniva se na kubičnoj osnovi sa izuzetno pokrenutim pokrivačem.

Dva potpuno suprotna kompoziciona elementa ovdje čine savršen i miran sklad.

Stutchbury na ovom primjeru pokazuje svoj lični doživljaj objekata za kulturu, njihovo pravolinijsko kretanje koje ne dolazi u konflikt sa funkcijom ili grupom funkcija, a koje se itekako može smatrati primarnim.

Invisible House – bočna fasada

Invisible House – hodnik; detalj enterijera

Sada, kada se spomene ta magična arhitektura, dešava se nešto potpuno neočekivano - drugi pogled na stvarnost.

Drugačiji, neobičniji, a interesantniji tok misli. Arhitektura je postala priroda, dok je priroda, međutim, ostala svoja - neukrotiva, svemoćna i dominantna. Ali, konačno se ta tvrdoglavost posmatra na ispravan način.

Stutchbury-jeva bezvremenska arhitektura podsjeća na neophodnost zaštite i očuvanja planete Zemlje, u svakom mogućem smislu.

Stutchbury-jeva arhitektura je vizija bezvremenskog postojanja.

Amina Dropić, prva godina master studija arhitekture, Carinthia University of Applied Sciences, Austria

Venice Pavillon – bočna (ulazna) fasada

15 broj 3, decembar 2014.

14. Venecijansko Bijenale arhitekture

funda men tals

Od arhitektonskog Bijenala, vjerovatno kao i ja, očekujete da budete nadahnuti velikom količinom konceptualističkih i neviđenih prostornih struktura. Međutim, da je ovogodišnje 14. Venecijansko Bijenale bilo malo drugačije govori nam naziv „Fundamentals“, koji sam po sebi nosi dašak prošlosti i historije. „‘Fundamentals’ će biti o arhitekturi, ne arhitektima.“ Rem Koolhas Izložba „Fundamentals“ , čiji je tvorac direktor ovogodišnjeg Bijenala Rem Koolhas, imala je za cilj da definiše i otkrije osnove i temelje arhitekture. Tako je centralni paviljon u Giardini-u nosio postavku osnovnih elemenata sa kojima se kroz historiju susreće svaki arhitekta: prozori, vrata, stepeništa, podovi, plafoni itd. Prikazana je geneza razvoja tih osnovnih elemenata kuće, od nastanka sve do onih savremenih, kao što su kinetički zid i translucentni beton.

Pozlaćeni barokni pisoar Fascinantno je da posmatrajući samo jedan elemenat kroz genezu, čak i bez mnogo znanja o historiji, možete da čitate uticaje, ideologije, tehnološki napredak, kulturu i stanje svijesti svakog perioda.

Postavka čileanskog paviljona, „Monolith Controversies“ foto: Gonzalo Puga

Kako je kameni pod prešao dugačak put do interaktivnog popločanja koje pretvara mehaničku energiju u električnu ili kako je pisoar prošao put od kamene posude, preko pozlaćenog elementa u baroku do današnjeg dizajna?

Tako izolovani i izdvojeni elementi arhitekture na izložbi, nas podstiču da sami redefinišemo njihov kontekst, sistem u koji pripadaju, i najvažnije, njihovu osnovnu funkciju.

Sto godina moderne Za nacionalno predstavljanje Rem Koolhas je zadao temu „Absorbing Modernity: 1914 – 2014“ . U nacionalnim paviljonima Giardini-a predstavilo se 65 zemalja od kojih je svaka na vrlo karakterističan način predstavila stogodišnju modernizaciju, različite promjene u politici, ekonomiji i refleksije tih promjena na arhitekturu.

Možda na prvi pogled djeluje da je globalizacija donijela sa sobom globalni, isti stil, jedinstvenu savremenu estetiku, da naši gradovi sve više liče jedan na drugi, paviljoni i postavke u njima unutar svega toga otkrivaju opstanak nekih jedinstvenih nacionalnih elemenata. Ti elementi, možda uočljivi samo u detalju, u mentalitetu ili u načinu upotrebe, pokazuju nepokolebljivost identiteta uprkos internaciolanoj dostupnosti svega, povezanosti i jakoj razmjeni dobara i ideja.

16 broj 3, decembar 2014.

Čile svoju postavku nazvanu, „Monolith Controversies“ (Monolitne kontraverze), bazira na prefabrikovanom betonskom zidu. Taj monolit, povezan i sa političkom situacijom Čilea i masovnim stambenim izgradnjama, sada predstavlja ruševinu i političke i arhitektonske moderne.

Belgija, „Intérieurs, notes et figures“ (Enterijeri, bilješke i brojke) svoj paviljon uređuje poput enterijera doma. Analizom preko 200 kuća pronašli su glavne elemente belgijske svakodnevnice u proteklih 100 godina. Paviljon kao bijeli, potpuno minimalističan enterijer omogućava posjetiocu da prođe kroz belgijski enterijer moderne.

Francuska, „Modernity: promise or menace?“ (Moderna: obećanje ili prijetnja?). U centru ove postavke je velika maketa prve kuće moderne u Francuskoj – Villa Arpel.

Kuća se pojavljuje u filmu „Mon Oncle“, čiji kadrovi se koriste na izložbi da se preispita period pojave moderne, minimalističkih enterijera i tehnoloških noviteta. Preispituje se socijalno ponašanje, prihvatanja nove estetike i postavlja pitanje da li je to bilo obećanje, ispunjenje sna ili prijetnja.

Kosovo, „Visibility (Imposed Modernity)“ (Vidljivost, nametnuta moderna), ima za postavku prostornu strukturu sačinjenu od najstarijeg tradicionalnog elementa, nepromijenjenog do danas „shkëmbi” (tronožac) i zida sa razglednicama Kosova koje pokazuju gradove prije moderne i poslije, dokazujući postepeno brisanje regionalnog identiteta Kosova.

Fundamentals of Bosnia & Herzegovina?

65 zemalja i 65 izložbi, historije, borbe, potrage za identitetom, ratova, urbanizacije i globalizacije, ali nijedna od njih nažalost nije bila postavka Bosne i Hercegovine. Na Bijenalu sam često dobila pitanje zašto, ali nisam nikome dala odgovor, jer je to odgovor o kojem se ćuti, a krivica prebacuje sa jednih na one druge i tako ukrug. Šteta, vjerujem da bi odmjeravanjem snaga sa ostalim zemljama na izložbi, uz rekonstrukciju redosljeda događaja, dobili uvid u to kako smo došli do današnjeg stanja u arhitekturi i urbanizmu, te dobili perspektive šta i kako dalje.

Na kraju, mogu samo da kažem da me Bijenale nije iznevjerilo.

Nadahnuće nije došlo u ponuđenim odgovorima i projekcijama budućnosti, već u krucijalno postavljenim pitanjima, na čijim odgovorima arhitektura tek treba da krene u nekom novom, usuđujem se reći, i boljem smijeru.

Ena Hadžić, druga godina master studija, Arhitektonski fakultet Sarajevo

Lektura je proces izmjene i prilagođavanja teksta gramatičkoj i pravopisnoj normi u skladu sa funkcionalnim stilom jezika kojem lektorisani tekst pripada. Konkretno podrazumijeva dovođenje teksta na višu razinu pismenosti od one koja se stiče formalnim obrazovanjem.

Za razliku od skromne promocije prvog broja tristotrojke održane početkom godine u „Burencetu“, na kojoj je veliki broj studenata i nastavnog osoblja prvi put upoznat sa projektom studentskog časopisa, promotivni događaj drugog broja je imao ambiciozniji cilj. Promocija drugog broja tristotrojke je održana 9. juna u bašti AG cluba, ispred Arhitektonskog fakulteta Sarajevo. Događaju su prisustvovali studenti, nastavno osoblje, arhitekti i prijatelji, koji su u opuštenom druženju uz koktele listali novi broj tristotrojke.

Nakon što su članovi uredništva govorili o radu i napredovanju projekta i tima studenata koji radi na njemu, pokušavajući da prenesu entuzijazam redakcije na publiku i ukazujući na značaj koji ovaj projekat ima za studente, premijerno je prikazan kratki dokumentarni film „Divlja gradnja“, autora Dražena Huterera.

Film je predstavljao uvod u ArhiLekturu, diskusiju koja ima za cilj da potakne mlade i buduće arhitekte na kritičko promišljanje o modernim graditeljskim tendencijama u Sarajevu. Glavnu riječ su imali Nihad Čengić, Denis Zvizdić, Sead Gološ, Vedad Islambegović, Mensur Demir, Adnan Harambašić i Amir Vuk Zec, ali su i studenti i arhitekti iz publike aktivno učestovali sa pitanjima i komentarima.

U diskusiji koja je trajala skoro dva sata, dotakli su se više značajnih tema, vraćajući se često na prikazani film „Divlja gradnja“ i nedostatak i značaj arhitektonske kritike.

Uočen je i značaj ovakvih druženja i razgovora o arhitekturi u kojima se javno govori o aktuelnim temama koje uključuju arhitekturu Sarajeva, neregulisanu gradnju, objekte neprimjerenih proporcija i njihov uticaj na kvalitet života u gradu te ulozi investitora u arhitekturi. Razgovaralo se o trenutnim

problemima, nepostojanju Komore arhitekata Bosne i Hercegovine i budućem razvoju struke. Diskusija je završena komentarima i pitanjima studenata a arhitekti su im dali prijateljske savjete koji se odnose na period poslije fakulteta, nakon čega je nastavljeno druženje u bašti i u AG clubu uz svirku studentskog benda.

Iako ArhiLektura nije dovela do konkretnih zaključaka niti je mogla direktno uticati na rješavanje problema u struci, uočava se značaj ovakvog događaja na kojem se među relevantnim ljudima, otvoreno i u opuštenoj atmosferi razgovara o arhitekturi. Ovakvi događaji omogućuju bolji uvid studenata na dešavanja na domaćoj arhitektonskoj sceni te samim time utiču na potrebnu edukaciju studenata i javnosti o problemima u kojima se struka nalazi.

Dea Dudić, druga godina master studija, Arhitektonski fakultet Sarajevo

promocija drugog broja tristotrojke, foto: Dražen Huterer

17 broj 3, decembar 2014.

Studirati u inostranstvu ?

Goran Šibenik, Beč Asima Maglić, Graz Mario Gudelj, Zagreb tristotrojka: Na kojem fakultetu i u kojem gradu trenutno studiraš?

Goran: TUW, Technische Universität Wien Asima: TU, Technische Universität Graz, Fakultät für Architektur Mario: Dodiplomski studij arhitekture i urbanizma, Arhitektonski fakultet Zagreb, Hrvatska

tristotrojka: Da li si otišao/la na drugi fakultet svojom inicijativom ili posredstvom našeg fakulteta u Sarajevu? Prokomentariši programe studentskih razmjena u Sarajevu i novom fakultetu.

Goran: Mislim da studentske razmjene u Sarajevu i nisu baš studentske razmjene u pravom smislu, jer ih matični fakulteti/univerziteti ne odobravaju i ne podržavaju. To su više studentska putovanja u edukativne svrhe, pri čemu student gubi mnogo na fakultetu koji prestaje privremeno pohađati. Na TUW konkretno, zbog mnogo veće fleksibilnosti u studijskom programu, vrlo je lako barem jedan semestar studirati u inostranstvu. Studenti to pokreću ili samoinicijativno, ili koristeći neku od već ostvarenih veza sa drugim svjetskim fakultetima. Mislim da u svijetu, gdje postoje razmjene, to manje-više tako funkcioniše.

Asima: Otišla sam na svoju inicijativu, s ciljem da samoj sebi osiguram bolju edukaciju po principu moj novac - moj izbor. U Sarajevu sam plaćala puno novca za školovanje upitnog kvaliteta.

Programi studentskih razmjena u Sarajevu odlično funkcionišu na drugim fakultetima.

Dokaz tome su brojni studenti koji su uspjeli otići. Problem Arhitektonskog fakulteta jeste u tome što odgovorne osobe nisu baš spremne za suradnju u bilo kojem obliku. Studentima iz inostranstva ne nude ništa kako bi uspjeli ostvariti obostranu razmjenu; također, postojeći programi nemaju atraktivne ponude za studente arhitekture. Da bi naši studenti mogli aplicirati za razmjenu na drugom fakultetu, matični fakultet mora biti u stanju ponuditi određeni standard studentima iz inostranstva.

Programi za razmjenu na TU u Grazu su odlični i super organizirani. Od prvog dana na fakultetu spremaju studente za taj korak, kako bi što bezbolnije prošli proces apliciranja i odlaska. Za nove studente na master studiju je nešto teže, jer pripreme teku po godinu, dvije (uključujući poznavanje jezika, pisanje aplikacija, itd), a zainteresovanost je tako velika da studenti čekaju po godinu dana mjesto na gostujućem fakultetu. TU u Grazu nudi besplatne kurseve jezika u toku semestra, pomoć pri apliciranju i pisanju motivacijskog pisma, kao i odabira gostujućeg fakulteta. Studenti su u potpunosti zbrinuti. Sudeći i prema pričama mojih kolega, njihova iskustva su odlična.

Mario: Na drugi fakultet sam otišao svojom inicijativom. Želja mi je bila nastaviti diplomski studij na fakultetu u Zagrebu i u tome sam uspio. Studentske razmjene u Sarajevu bi, po meni, trebale biti pristupačnije i omogućene većem broju studenata. Trebala bi postojati suradnja sa većim brojem fakulteta. U Zagrebu svake godine jedan dio studenata pohađa semestar ili cijelu akademsku godinu na nekom drugom fakultetu. Također, postoje studenti strani državljani koji pohađaju semestar ili dva na mom fakultetu. Proces razmjene nije kompliciran i studenti su zadovoljni.

tristotrojka: Koliko studenata pohađa taj fakultet?

Goran: TUW pohađa otprilike 40 000 studenata; na arhitekturi nas trenutno ima 3500.

Godišnje upiše oko 900, a završi 300 studenata.

Asima: Na cijelom univerzitetu je oko 15 000 studenata, uključujući dodiplomski, master i doktorski studij svih odsjeka, kao i strane studente.

Mario: Svake godine na fakultet se upiše 125 studenata. Trenutno točan broj studenata na fakultetu ne znam, ali pretpostavljam da je sličan onome na fakultetu u Sarajevu.

tristotrojka: U čemu se nastavni sistem najviše razlikuje u odnosu na sistem Arhitektonskog fakulteta u Sarajevu? Postoje li neki predmeti koje smatraš bitnima, a u Sarajevu ne postoje?

Goran: Sistem se u mnogo čemu razlikuje, iako je cilj manje-više isti. Ne bih pravio razliku po predmetima, nego po njihovom načinu biranja. U Sarajevu je većina predmeta unaprijed određena i studenti imaju gotovo iste položene predmete kada završe sa studijem.

Naprimjer, u Beču je na master studiju sve izborno, pogotovo projekti koji zaista interesuju studente.

Asima: Najviše se razlikuje u organizaciji plana i programa. Po semestru bi bilo poželjno skupiti 30 kredita, ali nije striktno. Za vrijeme master studija postoji određen broj kredita koji se odnosi na obavezne predmete, projekte i izborne predmete. U prva dva semestra se treba odraditi 6 obaveznih predmeta koji vrijede po 3 kredita. U pitanju su predavanja, koja nisu obavezna, i na kraju usmeni ili pismeni ispit. Postoji i jedna super olakšica za studente kojima njemački nije maternji jezik, a to je da se mogu prijaviti za polaganje usmenog ispita ili pisanje opširnijeg seminarskog rada (npr. za predmete koji se odnose na teoretski pristup urbanizmu). Sveukupno za vrijeme master studija, potrebno je uraditi 3 projekta koji nose po 16 kredita. 10 kredita otpada na vježbe, 6 na dva izborna predmeta koja su obavezna i nametnuta uz projekat. Na fakultetu postoji deset instituta/katedri, a student sam bira projekat. Po institutu i projektu, 15 do 17 studenata može pristupiti radu, što je jako pozitivno, jer se studenti potrude da zasluže to mjesto i automatski se drugačije postave prema cjelokupnom radu. Katedre su podijeljene prema materiji na:

19 broj 3, decembar 2014.

urbanizam, konstrukcije, projektovanje, restauracije, enterijere i tehnologiju. Najviše bodova na masteru se skuplja preko izbornih predmeta. Za zimski i ljetni semestar postoje katalozi sa preko 30 izbornih predmeta (ovdje nisu uračunati izborni predmeti koji su vezani za projekte). Prije početka semestra student može odabrati šta želi da sluša, pri čemu ima kombinaciju predavanja, predavanja i vježbi, seminara ili samo vježbi. Izborni predmeti nose od 1.5 do 6 kredita i u 90% slučajeva, svode se na manje zadatke tipa seminarske ili manje projekte. U svemu ovome postoji bezbroj predmeta koji su pravo bitni, a u Sarajevu ih nema, predmeta pomoću kojih studenti dobijaju potpuno drugi pristup arhitekturi i problematici s kojom se susreću. U sklopu svake katedre postoji 5 do 8 izbornih predmeta, tako da se studenti sami usmjeravaju čime će se baviti cijeli semestar.

Mario: Nastavni sistem je sličan sarajevskom, jer se ovdje također provodi bolonja. Najveća razlika koju sam primijetio je odabir izbornih predmeta na početku svakog semestra. Broj izbornih predmeta je jako velik te se student na taj način može opredijeliti na gradivo koje ga interesuje. Važna stvar koju treba napomenuti jeste postojanje radionica za arhitektonsko projektiranje i urbanizam. Radionice nose po cca 8-12 ECTS bodova, te se na njima zaista radi cijeli dan u učionici pod vodstvom profesora, asistenta i demonstratora. Grupe se sastoje od 10-15 studenata i svaka od njih ima svog profesora, asistenta i mentora. Govorim o 10-15 profesora na jednom predmetu, za razliku od jednog profesora po predmetu u Sarajevu. Na ovaj način je profesor direktno upućen u rad studenata te gotovo ne postoje situacije da netko na kraju ne bude zadovoljan s projektom. Na kraju je samo pitanje oko dobijanja što veće ocjene, a ne kao u Sarajevu gdje se „bori za prolaz“.

Na diplomskom studiju ne postoje predmeti kao što su „Armirano betonske konstrukcije“ i slično, već sve naginje ka isključivo arhitekturi i urbanizmu.

Na kraju semestra za svaki ispit postoje 3 roka, naspram 2 u Sarajevu. Prezentacije projekata se obično održe prije ispitnih rokova. Za predaju i prezentaciju nema odgađanja niti drugih rokova.

Profesori veoma često na predavanja pozivaju poznate i uspješne arhitekte koji svojim prezentacijama pomažu stjecanju znanja studentima. tristotrojka: U čemu se odnos između nastavnog osoblja i studenata najviše razlikuje u odnosu na isti u Sarajevu?

Goran: Najviše se razlikuje po tome što je mnogo bitniji glas studenta, te samim tim profesori, a posebno asistenti, se trude poboljšati svoj predmet i učiniti ga zanimljivijim i privlačnijim za studente. S obzirom da studenti biraju većinu predmeta, samim tim (ne) odobravaju rad nekog profesora i ekipe, a pored toga se radi i semestralna evaluacija akademskog osoblja i pohađanih predmeta. Rezultati su javni.

Asima: Najveća razlika je u komunikaciji. Asistenti su na istom nivou sa studentima, nema autoritativnog pretjerivanja i prenošenja frustracija, svi se tretiraju podjednako. Velika prednost je rad u grupama od 15-17 studenata. Svaki student dobija svojih 5 minuta na vježbama, a asistenti uživaju u takvom radu i smatraju ga jako inspirativnim. Moje iskustvo je pozitivno i ja svoje asistente smatram mentorima, jer su mi kroz jedan projekat promijenili pristup, ne samo studiju, već i cjelokupnom radu. Ulažu jako puno napora da studentima približe sva polja arhitekture i umjetnosti, da im prošire horizonte, navedu da misle svojom glavom i razvijaju osjećaj za vlastitu kreativnost. Ovakvo iskustvo, naravno, ne možeš dobiti ako sam nisi spreman promijeniti navike, prihvatiti sve što ti govore i pronaći najbolje za sebe u svemu tome. Na raspolaganju su svima i sale su uvijek pune, iako se ne vodi evidencija. Razlog tome je svakodnevno učestvovanje studenata u diskusiji, kolektivno učenje na različitim primjerima i korisnim informacijama za vlastiti projekat, i što je najbitnije, timski rad poprima skroz drugačije dimenzije. Student je tretiran sa velikim poštovanjem, zaista se može naučiti na greškama bez podsmijeha profesora ili drugih studenata. Riječi pohvale su nešto čime se naši studenti najviše obraduju, jer poslije Sarajeva obično znaju samo za kritiku i to, u većini slučajeva, negativnu.

Mario: Odnos između nastavnog osoblja i studenata je prisniji samim načinom rada na radionicama koji sam opisao u prethodnom pitanju. Nastavnici su veoma zainteresirani za rad studenta, djeluju motivirajuće i uvijek nam pomažu. Često se komunicira putem e-maila, što uveliko olakšava i profesorima i studentima.

Dolazak na konzultacije je uvijek poželjan.

tristotrojka: Uporedi mogućnost sticanja znanja u Sarajevu i na svom novom fakultetu.

Goran: Studenti nemaju nikakvih prepreka u izvršavanju aktivnosti zbog potrebne opreme (knjige, mašine, maketarnica, časopisi, biblioteka, učionice, računari). Fakultet nastoji omogućiti studentima pristup savremenoj tehnologiji koja se koristi u arhitekturi.

Asima: Uslovi za rad su neuporedivi. Sale za crtanje, biblioteka, biblioteke na institutima/ katedrama, biblioteke profesora koji nam stoje na raspolaganju, vannastavne aktivnosti, predavanja gostiju iz svih polja arhitekture, izložbe, radionice... studenti imaju sve uslove, a njihova je odluka šta će od toga iskoristiti. Radna etika je u potpunosti drugačija, komunikacija između studenata i osoblja i način rada unutar pojedinih predmeta je odličan.

Pored silnih biblioteka postoji i teach center, server na koji se postavljaju predavanja u pdf formatu, snimci predavanja, tekstovi i literatura koja je potrebna za spremanje ispita.

20 broj 3, decembar 2014.

Mario: Mogućnosti stjecanja znanja postoje, no mislim da te mogućnosti mogu biti puno veće i bolje.

U Sarajevu je program na dosta načina neorganiziran i loše prenesen studentima. O biblioteci na fakultetu nemam komentara.

U Zagrebu je nastava odlično organizirana, a rad na principu radionica je odličan. Imamo profesore koji iza sebe imaju velika postignuća u struci i veliki broj gostiju predavača. Često se organiziraju razna tematska predavanja, npr „Dani pasivne kuće“ itd. Veliki plus je i postojanje studijskog arhiva. To je studentska knjižnica sa jako velikim izborom knjiga iz svih sfera arhitekture. Redovito se nadopunjuje novom literaturom, a studenti tu aktivno provode vrijeme istražujući. Zaposlenik koji radi u arhivu je kao hodajuća enciklopedija i odmah vas može uputiti na traženo. Arhiv mi je bio jedan od većih šokova kada sam došao na ovaj fakultet. tristotrojka: Koje vannastavne aktivnosti si zapazio/la na svom novom fakultetu, a koje se razlikuju od onih u Sarajevu? Postoji li neka studentska inicijativa ili organizacija koja djeluje na fakultetu?

Goran: Postoji organizacija Fachschaft Architektur koja se bavi mnogim pitanjima vezanim za studij i prava studenata. Organizacija vodi svoj bar i njihov glas je vrlo bitan u većini odluka na fakultetu. Osim toga postoji mnogo vannastavnih aktivnosti vezanih za studij, uglavnom organizovanih od strane pojedinog profesora/katedre ili od samog univerziteta.

Asima: Postoji nekoliko organizacija koje se bave različitim temama, od poboljšanja studiranja, uslova rada na fakultetu, prve pomoći za brucoše, pomoći za razmjenu i praksu preko organizacija, pravljenja izložbi i projekcija, pa do organizacije tradicionalnog bala za proslavu rođendana fakulteta. Za svaki problem unutar studija, postoji tijelo koje djeluje u ime studenata ispred senata i nadređenih. Postojanje tih organizacija u Sarajevu uopće ne želim komentarisati.

Vannastavne aktivnosti postoje, od redovnih zabava povodom svega što se može smatrati razlogom za slavlje pa do velikih ekskurzija. Slavi se jako puno praznika i u svemu se traži povod za dobro druženje i uživanje.

Mario: Od vannastavnih aktivnosti spomenuo bih često organiziranje raznih tematskih predavanja, održavanje kino projekcija na fakultetu, organiziranje žurki u holu fakulteta početkom svakog semestra. Postoji i organizacija Studentski izbor Arhitektonskog fakulteta, koja radi na sličnom principu kao i Asocijacija studenata arhitekture u Sarajevu.

tristotrojka: Šta je za tebe najbolja stvar koju si dobio/la odlaskom na drugi fakultet?

Goran: Najbolja stvar je što sam se osamostalio i upoznao nove ljude.

Asima: Shvatila sam da nisam pogriješila sa odabirom struke (što sam često dovodila u pitanje u Sarajevu). Sticanje iskustva, upoznavanje ljudi, pristup radu i razmišljanju koje sam skroz promijenila, znanje, i meni jako bitno – slobodu mišljenja i vlastite kreativnosti (kad je u pitanju moj rad kao studentice i arhitektice) koju u Sarajevu nisam imala ili je barem bila potisnuta.

Mario: Najbolja stvar koju sam dobio odlaskom na drugi fakultet je pogled u jedan novi svijet. Tek kada pođeš negdje, shvatiš kako su neke stvari na prethodnom fakultetu bile loše.

Smatram da je cjelokupni sistem rada na fakultetu u Zagrebu napredniji od onog u Sarajevu te da ću ovdje primiti znanja koja u Sarajevu ne bih mogao naučiti.

Spomenuo bih i nova iskustva i znanja, upoznavanje novih ljudi i novog grada.

tristotrojka: Ako postoje neke prednosti novog u odnosu na stari fakultet koje nisu obuhvaćene prethodnim pitanjima, a primjenjive su u Sarajevu, navedi ih.

Goran: Postoji mnogo materijalnih stvari koje u Sarajevu nedostaju, od kojih neke nije moguće ostvariti zbog nedostatka novca, ali se može početi pristupati tim problemima.

Postoje neke jednostavne i ne previše skupe stvari, kao uvođenje bežičnog interneta, bolje sobe za rad koje trebaju olakšati studentima boravak na fakultetu. Treba stvoriti sistem koji će se truditi olakšati cjelokupan rad studentu, više poštovati njegovu ulogu u studijskom sistemu i dopustiti mu da utječe na rad fakulteta.

Asima: Za novac koji plaćam, dobijam sve što želim. A kada zaradim 12 ECTS kredita, vrate mi novac! Još neke prednosti: korištenje interneta, mailova i dropboxa, printanje po potrebi odnosno samo za finalnu predaju; WC sa sapunom, toaletnim papirom i sušilicom; ogledalo i ventilacija također postoje; grijanje i WiFi na cijelom fakultetu; računarski centar sa licenciranim programima, mnogo raspusta i neprocjenjiva stvar – osjećaš se kao student iz filmova.

Mario: Zgrada fakulteta u Zagrebu priliči jednom arhitektonskom fakultetu. Sve je lijepo uređeno, amfiteatri i svaka učionica su opremljeni sa više projektora, računalima, zvučnicima i mikrofonima, klima uređajima i radijatorima. Na fakultetu apsolutno ništa ne nedostaje, na studentu je samo da sve pogodnosti iskoristi i da uči. Studenti ne moraju platiti upis na diplomski studij, niti se plaća naredna akademska godina. U zgradi postoji i studentska menza gdje su cijene jako prihvatljive. Postoji i maketarnica koja je adekvatno opremljena sa laserskim rezačem, kao i raznim spravama za rezanje (npr. rezač stiropora sa vrućom niti). Postoji i virtualni servis na internetu gdje profesori i referada ažuriraju radove.

Ovaj način jako dobro funkcionira, nemam potrebu ići u referadu niti gledati oglasnu ploču kada me nešto zanima. Uvijek sam upućen u sva događanja vezana za nastavu. Preporučio bih svakome tko želi i ima mogućnosti, da ode na diplomski studij negdje u inozemstvo.

21 broj 3, decembar 2014.

s

22 broj 3, decembar 2014.

s

Studentski radovi Arhitektonski fakultet Sarajevo

Arhitektura kao nosioc historije i vjerni posmatrač svih promjena Autori: Ena Kasumović, Lejla Kratina, Nedžla Kurtović i Jasmin Ružnić, studenti druge godine master studija

Projekat je nagrađen na Konkursu za uređenje prostora BKC za 25th EFC AGA and Conference.

Tema koja je zasnovana na prikazu Sarajeva kao grada između Istoka i Zapada, grada koji je splet različitosti, grada tolerancije.

Projekat je od nas je zahtijevao pronalazak pravog motiva koji bi se prožimao kroz cijeli zadati prostor. Razmišljajući šta da bude taj motiv došli smo na slijedeću ideju - Arhitektura u arhitekturi. Prikazati cijelu historiju grada prikazujući najvažnije objekte iz različitih perioda. Postaviti objekte hronološki, stvoriti kružni tok kretanja, objasniti posjetiocu da je upravo život stalno kretanje ka naprijed i vraćanje ka nazad.

Specifična postavka silueta objekata omogućila je potpuno suprotne stilove na desnoj i lijevoj strani hodne linije.

Upravo na taj način posjetioc u svakom trenutku uživa u Sarajevu koje je između Istoka (tradicija) i Zapada (savremenosti). Različitim udaljenostima između panoa nastoji se naglasiti karakter ambijenta koji je prikazan na motivima istih. Karakter ulice iz osmanskog perioda – mahale koja je male širine, intimna, po mjeri čovjeka zahtijeva malu udaljenost između panoa, dok je za austrougarski period i periode nakon njega potrebna velika udaljenost panoa koja prikazuje karakter gradske ulice, velike širine i javnih sadržaja.

23 broj 3, decembar 2014.

s Studentski radovi Arhitektonski fakultet Sarajevo

Master rad - Sigurna kuća Student: Josipa Škrobo

Sigurna kuća je u svijetu relativno mlad pojam, pojavio se 80-tih godina prošlog stoljeća, kada je društvo napokon postalo svjesno postojanja problema nasilja u porodici, koji de facto postoji otkako postoji i sama civilizacija. Sigurna kuća predstavlja jedan od mogućih načina zaštite žrtava koje su pretrpjele bilo koji oblik zlostavljanja sa ciljevima pružanja bazične emocionalne, fizičke i egzistencijalne sigurnosti žrtvama nasilja, bilo da se radi o djeci, ženama ili muškarcima. Za projektovanje sigurnih kuća još uvijek ne postoje normativi niti konkretne smjernice kojima bi se arhitekti vodili. Za rad na ovakvim projektima najvažnije je spoznati kompleksnost problema i pokušati naći arhitektonski okvir u kojem bi bilo moguće realizovati dio pretpostavljenih potreba korisnika/ca na optimalan način.

Ovakav oblik zaštite žrtava nasilja još uvijek nije zaživio u našoj zemlji u potpunosti, sa jedne strane zbog neinformisanosti javnosti, posebno žrtava, i sa druge strane jer je BiH duboko tradicionalno i patrijalhalno društvo gdje vladaju stavovi i mišljenja da je ovaj oblik nasilja privatna stvar porodice u što se ne treba miješati. Sve navedeno dovelo je do eskalacije ovog problema. Posljednji podaci kažu da je svaka peta žena u BiH žrtva nasilja, a društvo ne čini skoro ništa po pitanju rješavanja tog problema.

Upravo zbog toga sam odabrala ovu temu za završni - magistarski rad, jer vjerujem da je sa jednim ovakvim projektom moguće učiniti mnogo više kako bi se društvo ili vlast zainteresovala, a u budućnosti više radila na rješavanju problema i na senzibiliziranju društvene zajednice za problematiku nasilja u porodici.

Za idejni projekat Sigurne kuće odabrana je lokacija koja se nalazi u općini Breza. Radijus djelovanja Sigurne kuće u Brezi će biti na području Zeničko – Dobojskog kantona, a po potrebi i šire.

Lokacija Sigurne kuće je pažljivo birana, povezana je sa gradom, a istovremeno je, prirodnom barijerom, rijekom, i zaštićena od njega, te je time omogućena privatnost na lokaciji i prirodno okruženje što joj daje posebni kvalitet.

Lokacija je podijeljena na dvije zone, zona Sigurne kuće i stambena zona u kojoj je predviđen smještajni kapacitet za volontere i korisnike Sigurne kuće nakon njihovog izlaska.

Objekat Sigurne kuće se raščlanjuje na tri dijela i blago spušta prema rijeci poštujući morfologiju terena gdje svaka cjelina ima različit stepen intimnosti u skladu sa sadržajima koji se tu nalaze. Kako objekat gradira prema rijeci, tako se i stepen intime tog prostora povećava.

Dinamičnom formom objekat uvlači prirodu u svoju unutrašnjost. Uređenje okoliša je jednako važan aspekt prilikom projektiranja ovakvih objekata jer se veza sa prirodom ističe kao animirajuća u procesu ozdravljenja i sanacije općeg stanja osobe koja je bila žrtva nasilja u porodici. Tako je akcenat na poljoprivredi kao vidu rehabilitacije kroz svakodnevni timski rad na otvorenom. Predviđene su površine za plastenike, uzgoj cvijeća i začinskog bilja, a duž cijele lokacije nalazi se voćnjak. Veza sa rijekom je takođe važna, te se uz uređeno korito rijeke prostire šetnica sa silence zonama do kojih se direktno može pristupiti iz spavaonica. Drvo kao materijal je provučeno kroz sve dijelove objekta, kako unutra tako i vani kako bi se stvorio što ugodniji i topliji ambijent za boravak.

24 broj 3, decembar 2014.

s

25 broj 3, decembar 2014.

s Studentski radovi Arhitektonski fakultet Sarajevo

Master rad - Kraljevski grad Bobovac Student: Lejla Kahrović Svima su nam jako dobro poznate ličnosti kao što su ban Borić, ban Kulin, Tvrtko I Kotromanić, kraljica Mara, kraljica Katarina, te Stjepan II Kotromanić (prva polovina XIV stoljeća) za kojeg se i veže lokacija Bobovca. Stjepan II Kotromanić je prvi stolovao na Bobovcu, i od tada grad postaje stolno mjesto bosanskih kraljeva.

Bobovac se nalazi u blizini Kaknja, regionu Trstivnica. Masivi okolnih brda štite Bobovačku kosu svojom visinom što čini ovo mjesto jako promišljeno i strateški dobro pozicionirano.

Prilaz gradu je otežan, teren jako nepristupačan, pojedini dijelovi puta su neasvaltirani i teško fizički prohodni.

Kod analize uzroka devastacije Bobovca neizbježno je vraćanje u prošlost i istraživanje ko je i kako gradio Bobovac, te kako je on u vrhuncu svog razvoja izgledao. Zbog toga je ovaj master rad na temu „Kraljevski grad Bobovac“ podijeljen u tri dijela: rekonstrukcija, komunikacije i intervencije u prostoru. Prvi dio „rekonstrukcija“ predstavlja upravo istaživanje i pokušaj vizualizacije strukture grada, istaknutih obrambenih karakteristika (kule, bedemi, jarci) i faze izgradnje od početka XIV do početka XV stoljeća (objekti dvora-stambeni dio, Crkvice-sakralni dio, obrambeni i komunalni objekti). Nakon upada Osmanlija i kasnije Austro-Ugarske dolazi do sistematskog rušenja i uništavanja grada. Danas se prostor Bobovca nalazi u ruševnom stanju.

Prije intervencija potrebno je stanje u kojem se prostor danas nalazi zaštititi. Potrebno je sanirati oštećenja na objektima kako bi se spriječilo dalje urušavanje i devastacija prostora.

Trenutne komunikacije (putevi kroz grad) se poklapaju u nekim djelovima sa izvornom gradskom trasom iz XV stoljeća, dok su neki dijelovi komunikacija nastali vremenom. U sklopu drugog dijela rada „komunikacije“ analizirane su trenutne i omogućene su nove adekvatne i sigurne komunikacije koje omogućavaju sagledavanje cjelokupnog prostora. Sa sjeverne strane je omogućen pristup za osobe sa invaliditetom, dok su sa južne strane postavljene nove komunikacije koje su u XV stoljeću povezivale objekte dvora.

U trećem dijelu rada „intervencije“ se postavlja pitanje „Kako oživjeti Bobovac i kako podstaći njegovo korištenje?“ Prije obilaska grada potrebno je dobiti adekvatne informacije prije svega o tome šta je Bobovac i kako je nastao. O tome da smo imali kraljeve, prinčeve i princeze, da smo bili jedna kraljevina. Zbog toga je info centar postavljen na sami početak, van obuhvata kraljevskog grada. Slijedeća intervencija je muzej neposredno pred ulaz u grad gdje se možemo upoznati sa historijskim nastankom i razvojem lokacije do danas, gdje posjetioc pun informacija kreće u istraživanje kraljevskog grada sa savremenom audiovizuelnom opremom. I na kralju, pri povratku, treća intervencija je ugostiteljski objekat kafića i prostora umjetničke galerije.

Sve intervencije se nalaze na već postojećim intervencijama na Bobovcu koje su kroz evidencione kartone valorizirane kao neadekvatne. U sklopu grada kao „muzeja na otvorenom“ nalazi se i niz projektovanih vidikovaca.

Vizualizacija strukture grada

26 broj 3, decembar 2014.

s

Info centar

Nove komunikacije

Trenutne komunikacije

27 broj 3, decembar 2014.

s Studentski radovi Fakultet za arhitekturo, Ljubljana

Muzej ratne umjetnosti u Sarajevu (sa postojećom zbirkom Ars Aevi) magistarski rad Student: Amila Kadribašić consistent rhythm

new order = colision

order + disorder = tension, dynamics

9 collections = 9 volumes = 9 ambients

28 broj 3, decembar 2014.

the facade = the disapearance of the built, a reflection of the scene

Svaki grad ima svoju priču kraće ili duže povijesti, povijesti koja je bila mirna ili krvava, svijetla ili tamna. Svaka zgrada ima svoju priču. Svojim krovovima, svojim zidovima nam pripovijedaju o povijesti ideja, koje su se s obzirom na ograničenja i prednosti prostora urezale u kartu grada.

Konačno, svaka zgrada u svakom gradu sadrži i priču o ljudima koji u njoj žive. Ljudi su pisali mnoge priče o zgradama, ali su i one napisale značajne odlomke u životima ljudi. Knjiga koja bilježi priču o gradu Sarajevu, sadrži poglavlje veličanstvenih djela ali i mrlje krvavih zapisa.

U jednoj od tih mrlja povijesti dobiva početak priče moj diplomski rad, u zbirci umjetničkih djela Ars Aevi.

Osnova i početak svake od devet muzejskih zbirki Ars Aevi obuhvata svoj vlastiti prostor u jedinstvenom volumenu. Volumen-sobapojedinačna galerija bi mogla pronaći svoj temelj u citatu Louisa Kahna. „Soba je početak arhitekture. To je mjesto misli.“ Ideja i razvoj ovog projekta su nastali usporedno sa kompozicijom i odnosom prema ostacima stare elektrane, devastiranog objekta Karla Paržika nastalog početkom 19. stoljeća, koji svojom lokacijom pruža mogućnost dopunjavanja postojećeg muzejskog poteza u Sarajevu.

Kompozicija devet volumena se dinamično spaja u uglovima kubusa te tako ostvaruje

s tačke napetosti, slobode, haosa sa manipulacijom sužavanja, širenja, otvaranja i zatvaranja zidova. Kolizija volumena istovremeno ostvaruje dinamičan vanjski prostor u odnosu na smiren ritam otvora stare ruševine. U ruševine ne interveniram previše, zid ostaje vidljiv i devastiran iz ratnih vremena kao svjedok i podsjetnik na povijest, nova struktura se s poštovanjem odmiče od stare. Odmicanje od postojećeg drveća po principima orijentalnih graditelja, ostavlja zatečenu vegetaciju koja tokom vremena preraste čovjeka, isto tako određuje kompoziciju volumena. Fokus koncepta - put posjetioca sa naglaskom na njegovom doživljavanju prostora je osnovna smjernica za razvoj projekta. Osim toga, pri planiranju je veoma važno postavljanje objekata unutar muzejskog prostora, koje je definirano po Arnheimovim psihološkim principima doživljaja posjetioca - Gestalt psihologiji, uzimajući u obzir potreban prostor i osvjetljenje.

Unutrašnje uređenje muzeja, odnosno put posjetioca, je bio osnovna vodilja projekta. Prostor posjetioca je ostvaren u želji da se sa promjenom ambijenata i ograničene igre suptilno manipulira njegovim doživljavanjem i osjećajima tokom gledanja zbirke.

Soba - scena za umjetničko djelo koju ističem, nikako ne nadjačava umjetnička djela, ona posjetiocu istovremeno dočara primjeran ambijent i osjećaj za svaku od zbirki. Osmišljena soba sa svojom dinamikom, otvorenosti ili zatvorenosti je uvijek odgovor i dijalog na sadržaj zbirke.

Vanjsku sliku muzeja, pored stare ruševine i postojećih stabala, definira keramička fasada, čvrsta i izdržljiva sa prividnom krhkosti. Sastavljena iz sitnih trodimenzionalnih bijelih, glaziranih keramičkih pločica

south atrium - outside collection in between the old ruins and the new

djeluje kao refleksija okoline iscrtavajući siluete posjetioca i starog zida.

Na kraju „muzejskog“ puta posjetilac može svoju posjetu završiti u kafani smještenoj na obali Miljacke. Njena unutrašnjost je znatno smanjena, potpuni kontrast interijeru muzeja sa čistim linijama stijena, dinamikom zidova te stropova na različitim nivoima. Posjetiloca naviknutog na miran i jednostavan ambijent muzeja iznenadi bogatstvo i toplina materijala oblikovanih u stilu „homage“, što je značajno za stare bosanske kafane. Nizak prostor kafanice „zagrli“ i smjesti posjetioca, pruži mu mogućnost uživanja mirisne, pečene kafe uz animaciju igre svjetla i sjene – merak.

Lokacija muzeja smještena između starog i novog dijela Sarajeva, sa svojim degradiranim područjem Marin Dvora nudi niz mogućnosti za daljnji razvoj. Novo

urbanističko rješenje definira proširenje područja Vilsonovog šetališta sa spomenparkom koji se povezuje sa ulaznim prostorom muzeja. Taj potez urezan u teren kao parafraza ranjenog grada, vodi posjetioca kroz uski, skoro klaustofobičan tunel obložen bakrom koji, u početku crvenkast, vremenom, pod uticajem vremenskih promjena, postaje zelenkast, baš kao rana koja vremenom zaraste.

Priča o Ars Aeviju započeta u tragičnim okolnostima, govori o načinu na koji se željela sačuvati kultura i dostojanstvo.

U bilo kojem trenutku u povijesti čovjek treba umjetnost. Iako je često uzeta kao sekundarna panoga, ona ima važnu ulogu u edukaciji javnosti, uči kako bolje razumjeti pogled druge osobe na svijet, a posebno da nas podsjeća na prečesto zaboravljenu humanost.

the entrance trough the old electric station ruins into the museum

29 broj 3, decembar 2014.

s Studentski radovi Fakultet građevinarstva, arhitekture i geodezije u Splitu

Solin XP – diplomski rad Student: Mia Vučić Cilj svakog kvalitetnog projekta je ostvariti samoodrživost - programatski, teritorijalno i psihološki. Trenutnom načinu djelovanja u urbanizmu nedostaje ozbiljno razmatranje faktora vremena, drugim rječima svijesti o istom. Održivo upravljati prostorom je upravljati vremenskim vijekom i razvojom prostora, što znači usredotočiti se upravo na promjene i esencijalnu dinamiku evolucije.

Projektni zadatak na lokaciji Arapovac u Solinu, površine 97 000 m2, predodređen je Detaljnim planom uređenja, koji na lokaciji predviđa sportsko-rekreacijske sadržaje.

Pristup planiranja DPU-a se može usporediti s pristupom projektiranja građevine, samo u većem mjerilu.

30 broj 3, decembar 2014.

s

Solin XP isključuje i odbacuje zamrznute vizije grada, modernistički pristup tabula rasa, od kojeg se urbanizam još nije u potpunosti emancipirao. Adaptilnost strukture (koja se bazira na vlasničkim parcelama) da prihvati promjene koje donosi vrijeme je ono što drži prostor živim. Projekt predlaže poticanje neformalnih participacija unutar vlasničkih parcela, koje su određene isključivo parametrima (postotcima).

Pokušaji total dizajna i potpune kontrole nad konačnim izgledom su odbačeni, ono čime se projekt bavi je javni prostor, i čuvanje istog. Samoorganizacija i planiranje nisu i ne moraju biti suprostavljeni, koegzistirajući donose demokraciju u sustav planiranja. Javni, sportski i društveni objekti su jednostavni, odgovaraju mjerilu grada, njihove posebnosti proizlaze isključivo iz zadatosti lokacije.

31 broj 3, decembar 2014.

s

Studentski radovi Arhitektonski fakultet Zagreb Student: Janko Jelić diplomski rad

Biotehnološki krajolik Rad je dobio nagrade Piranesi i Archiprix.

Lokacija projekta je vrh riječnoga spruda koji je definiran derivacijskim kanalom i rijekom Dravom. Taj prostor predstavlja posljednji isječak prirodnog krajolika u varaždinskoj županiji - županija sa najmanjim postotkom šuma po stanovniku u Hrvatskoj (prirodni krajolik zamijenio je urbani ili kultivirani). Unatoč tome Varaždin je jedini grad na Dravi koji je sačuvao autohtoni rječni krajolik. (dravska šuma štićena je trima kategorijama: park-šuma, regionalni park, natura 2000) Na odabranoj lokaciji projektom se predviđa gradnja: a) privremenog rasadnika, b) javnog gradskog kupališta.

Rasadnik se osniva s ciljem pošumljavanja prostora sjevero-zapadno od grada, a vrši

32 broj 3, decembar 2014.

se u razdoblju od 15 godina. Na planu namjena vidi se da je to prostor širenja grada. Pošumljavanjem, budući grad nastao bi u šumi.

Na parceli već postoji kupalište sagrađeno 50-ih godina a 2000. zatvoreno. Kupalište je građeno u vrijeme kada regulacija rijeke još nije postojala, tako da je kota bazena bila jednaka koti vode. Kada je rijeka regulirana 70-ih godina, razina vode Drave je pala, a oko parcele su sagrađeni nasipi i prokopan derivacijski kanal. Time je kupalište izolirano od svoje okoline, zbog čega su novi bazeni odignuti iznad kote okolnih nasipa.

Na parceli je smješteno pet različitih bazena kapaciteta 1500 kupača. Zbog veličine projekta bilo je potrebno osmisliti autonomni sustav-autopurifikacija vode.

Korišteni elementi proizlaze iz tehnologije autopurifikacije a to su: regeneracijski bazeni, infrastrukturni kanali, kaskade i kupališta. Regeneracijski bazeni protežu se cijelom parcelom a sastoje se od autohotnog vodenog bilja i podloge od šljunka i pijeska. To dvoje stvara uvjete za bakteriološko pročišćavanje vode.

Kanali odijeljuju vodu u pet autonomnih tekućica, a unutar njih smješta se rasadnik. Kaskade mehanički filtriraju vodu, omogućuju kretanje korisnika i na sebe primaju prateće sadržaje. Bazeni su zamišljeni da se koriste tokom cijele godine, prazni ili puni. Različiti presjeci sugeriraju različite načine korištenja. Novonastali krajolik stvara novi dravski biotop, a nakon pošumljavanja rasadnik postaje prirodoslovni muzej Drave.

s

33 broj 3, decembar 2014.

s Studentski radovi Arhitektonsko-građevinsko-geodetski fakultet u Banjaluci Student: Dragoslav Savanović

Eteričnost prostora i ezoterična sjećanja; Arhitektonsko oblikovanje u kontekstu subjektivne stvarnosti Rad je osvojio prvu nagradu na Međunarodnom salonu urbanizma 2014.

R a d j e ( p o l u ) p r o i z vo d p o t r a g e za „savršenim“ prostorom iz veoma lične, subjektivne vizure oslobođene konvencionalnog arhitektonskog pristupa. Temeljen na introspekciji i pokušaju integralnog sagledavanja prostornih impresija oblikovanih sjećanjima koja sežu duboko u djetinjstvo kroz doživljaje, snove, asocijacije, imena, simbole,... te njihovoj valorizaciji u, i izvan relativne prostorno-vremenske komponente, pokušaj je transpozicije polivalentnih osjećanja u prostorni kontekst relativne i arhitektonski konkretne sadašnjosti. U potrazi za mehanizmom dešifrovanja simbola prostorno-vremenskog kontinuuma, čega je arhitektura samo jedna od projekcija, i ulaska u područja izvan fizičke čulnosti infantilnim (nikako u pejorativnom značenju) pogledima na stvarnost.

Kad kažemo poluproizvod, mislimo na njegovu nezavršenost jer proces asociranja je beskonačan, te prema tome podložan dopunama i kompletnim izmjenama na putu do „savršenstva“ koje je u stvari sadržano u nesavršenosti prostorno-vremenskih jedinica, ali koje sa svojom kompozicionom kombinatorikom u programu beskonačnih mogućnosti pronalaze, zapravo, suštinsko savršenstvo. Dakle, u potrazi za kompozicionim savršenstvom nesavršenosti (i nezavršenosti).

MAYA G-C5

SOPHIA G-C8

34 broj 3, decembar 2014.

“THE PAN PIPER” MILES DAVIS & GIL EVANS #2 Maya #12 Sophia SUN CITY

s

City - The Mind In The Machine • Ilustracije sa svojim nazivima, kao integralni dio teorijske eksplikacije rada jesu introspektivne asocijacije kojima ostvarujemo kontakt sa podsvjesnim i nadsvjesnim elementima, onim što je izvan praga fizičke čulnosti, te kao takve predstavljaju uvod u modelski proces komponenata subjektivne stvarnosti.

• Kimatička tablica 8x8 sa karakterističnim simbolima je frekventni opseg ezistencije individuuma (jedinstveni kod). U tonalitetu predstavlja tipološku pripadnost, dok je ton vlastita jedinstvena karakteristična matrica (Hans Ženi, kimatika).

• Prostorna programska mašina je mehanizam (de)šifrovanja prostora kojom se u slojevima oblikuju prostorni i arhitektonski elementi, makro i mikro cjeline. Proces je u stalnom pokretu oblikovan stalnim prilivom novih asocijacija.

• Modelske opcije su prva prostorna ekspresija vlastite introspekcije.

• U narednim koracima prostorni utisak se usložnjava i ujedno konkretizuje kroz eksploziju beskonačnog niza asocijacija.

#2 Maya

#12 Sophia

#13 Sinestezija

35 broj 3, decembar 2014.

s Studentski radovi Fakultet Tehničkih Nauka Novi Sad

Projekat enterijera foto-radnje sa studiom i izložbenim prostorom Student: Saška Cvijanović, druga godina master studija

podela prostora

presek

36 broj 3, decembar 2014.

Projekat je zamišljen kao adaptacija industrijskog objekta skladišta u zoni Kineske četvrti u Novom Sadu, i njegova transformacija u foto-radnju, sa studiom, izložbenim prostorom i pratećim sadržajima. Zadati objekat pripada grupi objekata koja čini jednu od najbitnijih industrijskih zaostavštvina grada Novog Sada. Parametri istorijskog industrijskog nasleđa su u velikoj meri uticali na razvoj projekta, pa se u skladu sa tim i težilo očuvanju monumentalnosti i strogoće, kao i surovosti ovog prostora.

Program foto-radnje nije posmatran kao komercijalni sadržaj, već kao zanat, kome je, kao takvom, mesto upravo u ovakvoj okolini. Elementi oblikovanja prostora su nastali direktnom inspiracijom iz tih parametara. Najupečatljiviji deo objekta postaje izložbeni prostor, koji je i najviše naglašen, iz razloga što će ovaj prostor postati aktivator i generator događaja, kako ovog objekta, tako i njegove uže okoline. Osim uticaja industrijskog nasleđa, svetlo postaje jedno od glavnih oblikovnih uticaja rada.

Prozorska okna šed-krova obezbeđuju indirektno, prirodno, ambijentalno osvetljenje, koje definiše čitav prostor.

s Studentski radovi Arhitektonski fakultet Skopje Magistarski rad, 2014. godina

Istraživačka stanica, Ostrvo Golem Grad, Prespansko jezero Student: Darko Draganovski

Odnos subjekt - priroda je suštinska potreba, možemo da kažemo egzistencijalna, zato što čovjek (organizam) prima sve nivoe elemenata konteksta.

S druge strane, u počecima arhitektonskog prostora imamo prirodu kao apsolutni kontekst, za razliku od uobičajene prakse danas, u kojima je uglavnom arhitektura u kontekstu arhitekture.

aksonometrijski prikaz tlocrta

Postavlja se pitanje, kako pristupiti prirodnom pejzažu, koji nije bio naseljen prije.

Svjedoci smo da intenzivne kulturološke razmjene i mobilnosti često uzrokuju nekontrolisane intervencije u prirodnom kontekstu, čime postaju njegova negacija.

Negiranje, prepoznavanje duha mjesta, u isto vrijeme znači i negiranje same intervencije. maketa

Čovjek, živeći u hiperstaziranoj, nestrukturiranoj okolini, ne može prepoznati prirodnu dimenziju, i zaboravlja je. Tako čovjek zaboravlja sebe.

37 broj 3, decembar 2014.

s Studentski radovi Arhitektonski fakultet Podgorica Student: Simona Popadić , treća godina studija, sintezni projekat Tipologija: Kolektivno stanovanje Lokacija: Podgorica, Crna Gora

Kolektivno stanovanje Rad predstavlja svojevrsan odgovor na temu stanovanja u vidu održive arhitekture, „zelenih zgrada”(green building). Bitan početni parameter tokom rada, a zadat projektnim zadatkom, jeste 25m2 zelene zone koji je trebalo da se implementira u svaku stambenu kapsulu.

Moja ideja je bila da stvorim strukturu koja će biti jedno sa svojim prirodnim okruženjem, florom i faunom, već postojećim i dodatim. Objekat je u osnovi šesnaestougao. Oduzimanje određenih segmenata je u funkciji formiranja potrebnih zelenih površina - javnih prostora u okviru zgrade, kao i dodatno osvjetljenje atrijalnog dijela, a time se ujedno i oblikuje objekat u smislu arhitektoničnosti. Cijelim unutrašnjim dijelom se proteže rampa kao primarna komunikacija za savladavanje visina. Materijalizacija unutrašnjeg, atrijalnog hodnika je predviđena od ogledala koje bi dodatno pospješilo svjetlosne efekte i živost istog.

38 broj 3, decembar 2014.

s Studentski radovi Građevinski fakultet u Mariboru, odsjek za arhitekturu Student: Đorđe Mrdak, master studij

Rekreacijski centar Celje Rekreacijski centar je smješten u starom gradskom jezgru u Celju, interpoliran između Celjskog doma i stambene zgrade koja je pod zaštitom. Sama ideja proizilazi iz tradicionalnih oblika kuće – sa jednovodnim i dvovodnim krovom. Modifikacijama tradicionalnih oblika i njihovim sklapanjem u cjelinu dobijena je konačna forma. Četiri kubusa u osnovi i na fasadi su jasno uočljiva, sa naglaskom na kubus sa komunikacijama. Glavni sadržaji obuhvataju fitnes centar, spa centar, kafe, zid za ‘climbing’ i skate park na zadnjoj etaži. Još jedan zid za ‘climbing’ postavljen je na sjevernoj fasadi koja je prolazom odvojena od Celjskog doma. Na prvi pogled, objekat je monolitan i zatvoren. Cilj je bio da se pomoću panela usmjeri svjetlo tamo gdje je potrebno, da se napravi granica, zaštiti intima korisnika.

Palasma je rekao: „U naše vrijeme je svjetlost pretvorena u čisto kvantitativnu stvar, prozor je izgubio svoju relevantnost posrednika između dva svijeta, između zatvorenog i otvorenog, između enterijera i eksterijera, između privatnog i javnog, između sijenke i svjetlosti.

Kada je prozor izgubio ontološki značaj, to se promijenilo u samom odsustvu zidova.“ Upravo to je i postignuto - pozor postoji, povezuje i razdvaja, skriva, propušta svjetlost i stvara sijenku. Interpolirani objekat je akcentovan formom i ublažen izborom materijala.

39 broj 3, decembar 2014.

s

PROJEKAT

Arhitektonski fakultet Beograd

Projekat Delta je ime arhitektonskog projektantskog studija realizovanog u toku drugog zimskog semestra Master akademskih studija na Arhitektonskom fakulteta u Beogradu, pod rukovostvom gostujućeg profesora dr Idisa Turata i asistentkinje Milene Delević-Grbić.

Projekat Delta istražuje, problematizuje, predlaže i konkretno projektuje viziju savremenog postindustrijskog, postsocijalističkog i proevropskog mediteranskog lučkog grada. Ovaj studio preispitivao je mogućnost drugačijeg pogleda na arhitektonsku akciju, građenje, programiranje, prirodu, gradsku infrastrukturu, post-industrijsku ekonomiju, urbanu politiku i status javnog gradskog prostora. Putem istraživanja kroz projekat studenti su razmatrali održivost postavljenih teza i koncepata, te u direktnoj komunikaciji sa gradskom upravom, nevladinim organizacijama, institucijama u kulturi i urbanizmu, te samim građanima kreirali niz idejnih urbanističko-arhitektonskih rešenja afirmacije nepotpuno zapuštenog prostora Delte u Rijeci.

Dragan Marković, M.Arch. Doktorant i saradnik u nastavi

Barža - deo Delte

Student: Tijana Jablanović Kako je poznato da je Delta menjala svoj oblik vremenom, projekat je usmeren ka transformabilnosti njene površine i prilagođavanju fizičkih karakteristika funkcionalnim potrebama, najviše vezanim za unapređenje industrije i proizvodnje. Modularnost koja je primenjena, dozvoljava da se delovi Delti “dodaju”, ali i da delovi nje otplove.

Svaki modul može postati barža. Barža, takodje modularna, usidrena u evropskim gradovima, predstavlja Deltu i grad Rijeku. U jednoj od varijanti, ona je centar za promociju industrije, najviše vezane za popravku brodova i brodske opreme. Delovi Rijeke, grada tranzita, na ovaj način putuju.

40 broj 3, decembar 2014.

s Industrija prirode

Student: Katarina Petrović Industrija za Rijeku ne predstavlja samo pojavnu karakteristiku, već je duboko utisnuta u proces formiranja, funkcionisanja i razvoja grada kao celine. Projekat se oslanja na industriju kao ciklični i transparentni sistem koji kao resurse koristi lokalne datosti/elemente prirode - so, vodu, floru, faunu. Ovi resursi kroz sisteme eksploatacije i obrade postaju proizvodi. Drugost elemenata prostora čini njihova transparentnost i otvorenost ka kontekstu, pri čemu industrijalizovana priroda stvara novi pejzaž grada.

On funkcioniše kao javni prostor koji elemente industrije tretira kao tradicionalne javne prostore - staze, ulice, trgove, platoe, odnosno elemente zajedništva.

Mehanizam

Student: Dušan Ogrizović Prostor je konceptualno osmišljen kao ‘mašina reciklaže’. Dva primarna programska aspekta koja grade kontekst jesu priroda i kultura. Delta je industrija kulture i prirode. Čine je park - vinograd - agrokultura, elementi pozorišta, kao i pomoćni sadržaji sporta, ugostiteljstva, zabave, urbani korzoi. Morska i rečna voda, fekalije, kiša i vetar, skladište se u vertikalnoj kuli kao vidovi energije, te se preko mrežne strukture, koja je i konstruktivni i tehnološki elemenat, dopremaju do objekata i prostore napajaju energijom. Čvrsti deo resursa, prerađuje se i koristi kao osnovno đubrivo parka. Objekat ‘Expodrva’ je rekonstruisan i zamišljen je kao objekat hibrid, a programski sadržaji koji ga sačinjavaju su višenamenski pomoćne prostorije pozorišta, vinarija, prostori slobodnih umetnika, sport, ugostiteljski prostori, urbani vrtovi i korzoi.

Student: Miona Zdravković Istaknuta bipolarnost Delte, pa i celog grada, proizvodi tenziju usled ideje o susretu vodenih tokova, grada sa morem, tehnologije sa prirodom... Ali do susreta ne dolazi, a čovek ostaje napet u iščekivanju.

Ovakav kontekst tretira Deltu kao tačku prelamanja, dinamičnu i nepredvidivu zonu sudara različitih karaktera. Ona nije konačna prostorna odrednica koja bi samo pomerila granicu između grada i vode. Delta predstavlja gradijent od jednog ka drugome, briše granicu istežući suprotstavljene strane do međusobnog izjednačavanja. Ona predstavlja prostor koji rastapa grad, ne bi li se slio ka moru.

U rastapanju grada učestvuju tri elementa: infrastruktura kao ogoljeno vezivno tkivo grada, rasuti gradski sadržaji koji su dopuna postojećih, outsource-ovanih iz rigidnog gradskog jezgra i šuma kao rastvarač, nepredvidiva masa koja uvlači prirodu u grad i grad u prirodu.

41 broj 3, decembar 2014.

s Prepreka

Student: Nevena Balalić Delta – ušće nastalo odlaganjem rečnog sedimenta. Smanjenjem brzine toka, smanjuje se i snaga vode kojom nosi razne vrste sedimenta, koji se zbog toga taloži i stvara prepreku. Usled toga reka menja smer ili se razdvaja na rukavce. Mešanje slane i slatke vode, “težnja za novim tipologijama”.

Sučeljavanjem postojeće infrastrukture i nove “delta” matrice iniciran je sistem koji je ispresecan mrežom poteza za rekreaciju, performans, rad, stanovanje, sport...

Spajanjem onoga što je idila, što je priroda, i onoga što napada, što je artificijelno, stvoren je uvezani poligon sadržaja i kontrolisana otvorena scena. Mašine se kreću, zadržavajući industrijski tok na lokaciji i opslužuju objekte. Preklapanje naizgled konfliktnih, ali funkcionalnih tipologija.

Sklapanje u fragmentima, nemogućnost percipiranja celine. Provociranje neočekivanih odnosa. Spajanje luke i grada.

Iza scene

Student: Neda Džombić Projekat je zamišljen kao prostor koji će u sebi povezati različite vremenske slojeve Delte, sadržaje koji su se nekad nalazili na njoj, one koje imamo danas, ali i sadržaje koji nedostaju gradu ili se nalaze oko samog prostora delte. Delta dobija ulogu novog gradskog centra, koji pre svega obiluje otvorenim gradskim prostorima, ali i objektima kulture, istraživačkih, expo i kongresnih centara i sl. Ona svoj akcenat pre svega stavlja na prirodu i njene elemente pomoću kojih gradimo prostor.

Oblikovanjem delte pomoću “talasastih” traka dobijamo apsolutnu mogućnost da je koristimo u svim njenim segmentima i slojevima, a same trake formirane su tako da u sebi integrišu različite sadržaje koji se međusobno preklapaju ili nastavljaju jedni na druge – a karakteristični elementi koji ih formiraju su : traka = voda = kuća = šuma = trg . Spajanjem Riječine i Mrtvog kanala aktiviramo prostor delte, i otvaramo je ka gradu nudeći mu nove gradske sadržaje ali i preuzimajući postojeće.

Na prostoru objekta Export Drvo formiran je novi objekat koji predstavlja dodatni objekat HNK, a koji u sebi integriše sadržaje dramske škole, prostora za probe, prostora za izradu scenografija, kostima i sl.

Objekat je oblikovan tako da svoje sadržaje otvara prema gradu, nudeći ih Riječanima, ali i sam prostor grada uvlači u sebe, prožimajući tako različite ideje, sadržaje i kulture, građani imaju mogućnost da aktivno učestvuju u stvaranju novog umetničkog dela. Na ovaj način se stvara apsolutno nova svest o kulturi, sceni, teatru – sve postaje javno, a grad počinje da živi život iza scene.

42 broj 3, decembar 2014.

s LEARNING FROM THE PASTS FUTURE Re-inventing and rethinking the qualities of heroic modernism and ‘Corbusian’ architecture P5-project, Academie van Bouwkunst Amsterdam / Arhitektonska akademija u Amsterdamu Docenti: Yttje Feddes i Sasa Radenovic

Modernizam predvođen vizijom Le Corbusier-a je imao prominentnu ulogu u arhitektonskoj misli kao i u studenstkom obrazovanju na području Bosne i Hercegovine. U periodu iza 1945. predvođen arhitektima Neidhardt, Magaš, Kadić i mnogim drugima, je realiziran veliki broj projekata. Mnogi od njih su zahvaljujući izuzetnoj arhitektonskoj i urbanoj kvaliteti još uvijek sačuvani i aktualni. Ova arhitektura je imala snažnu poruku i vjerovanje u izgradnju novog društva, a u sadašnjem dezintegrisanom sistemu i Sarajevu kao glavnom gradu je korištenje urbanog prostora možda aktualnije no ikada.

Multidiciplinarani/urbanistički, predioni (landscape) i arhitektonski/projektni zadatak studenata arhitektonske akademije se odnosi na povezivanje različitih javnih prostora u okolini Vilsonovog šetalista, eventualu novu ulogu muzejske četvrti te naselje Grbavica u širem kontekstu.

Studenti akademije (treća godina) su morali napraviti vlastitu interpretaciju projektnog zadatka i dizajn. Mjerilo i opseg projekta je bio zavisan od discipline.

Nadam se da ce se saradnja između Amsterdama i Sarajeva dalje razvijati, a bilo je fantastično vidjeti sa kojim entuzijazmom i pozitivnim pogledom ka budućnosti su studenti radili na projektima.

Saša Rađenović, Arhitekt i docent na Arhitektonskoj Akademiji u Amsterdamu

43 broj 3, decembar 2014.

s

Novo Vilsonovo

Student: Willemijn van Manen The design for the “Novo Vilsonovo” is an attempt to give the location, a former front line in the civil war, a new layer. Post-war reconstruction projects have not succeeded in giving the site places for the inhabitants of Sarajevo to make new memories. I took the Miljacka River as my starting point. The book Architecture of Bosnia, from Neidhardt made me realize that the river used to be the soul of the city. That is how he describes it, but the current situation doesn’t show that love. The already existing but hidden museum square is where the new use of the river will take place. A stepwise cascade will form its way from existing buildings, and the new Ars Aevi Museum and the to be build Embassy. Art can be places throughout the site, where children can play and grownups relax. In this way I hope to contribute to the revival of Sarajevo.

44 broj 3, decembar 2014.

s

Transverse Sarajevo

Student: Brigitta van Weeren Sarajevo is a linear city, the cross connections show the proximity of the surrounding landscape. The proposal is to develop one of these cross connections into a slow walking route that takes you from the heart of the city to the hills overlooking the city.

The route is created by a small brook, currently tunnelled and not visible. The brook leads you along interesting locations and program such as the Vraca Memorial Park, Grbavica neighbourhood and the train station. The museum square is the heart of the route. Before the brook flows into the Miljacka river, it runs over the square and transforms the area into a serene water square. It should be a monumental square, a place where the museums are put on a pedestal again. The brook activates places with high potential along the transverse route and connects the city to the landscape.

45 broj 3, decembar 2014.

s Studentski radovi Akademija likovnih umjetnosti Sarajevo Student: Emina Sulejmani, produkt dizajn

NUKKU Privatni kutak za rad Nukku je privatni kutak koji oblikuje sam korisnik. Koncept je baziran na ideji jednostavnog savijanja papira origami tehnikom. Ime je dobio po japanskoj riječi za kutak. Nukku koristimo da definiramo fizičke granice prostora kada nam je potrebna privatnost prilikom rada. Ovaj proizvod nam koristi kao lični, prenosivi komad privatnog prostora koji možemo formirati u različite oblike i veličine. Koristimo ga da napravimo radni kutak, podijelimo prostor na dva dijela, sakrijemo nered ili organizujemo pribor. Oblikujemo ga savijanjem u različitim pravcima, praveći lukove koji u kombinaciji sa usko poredanim trouglovima čine jaku konstrukciju.

46 broj 3, decembar 2014.

s Studentski radovi Fakultet primenjenih umetnosti Beograd Student: Stefan Vulić, industrijski dizajn Projekat: diplomski rad osnovnih akademskih studija (IV godina)

Starter bass Starter bass je prvenstveno ergonomski dizajniran i sa malo modernijim pogledom na tradicionalni instrument na koji smo svi navikli. Osim potpuno nove stilistike, suština ovog dizajna je u staroj tehnologiji (LED) iskorištenoj u svrsi lakšeg i boljeg učenja. Dakle, u vratu su smeštene LED diode koje svetle u sinhronizaciji sa tonovima tj. notama digitalnog formata (pokazuju šta treba da se svira). Sve te informacije obrađuje procesor koji je radi bolje konsultacije same gitare smešten u svom kućištu sa ekranom u vidu efektne pedale. Starter bass se razlikuje u tome što se može svirati u „starter“ režimu i bez njega, kompatibilan sa bilo kojim pojačalom, efektom, itd... I naravno, sa modernim i pomalo napadnim dizajnom koji ne može ostaviti ravnodušnim čak ni najtradicionalnije muzičare rok pokreta.

47 broj 3, decembar 2014.

„Od svega što čovjek u životnom nagonu podiže i gradi, ništa nije u mojim očima bolje i vrijednije od mostova.“ - Andrićev citat koji otvara web stranicu Bridge Museum.

The Bridge Museum je virtualni muzej mostova koji, uz objavljivanje članaka o mostovima širom svijeta, sprovodi istraživanje o generalnoj zainteresovanosti za mostove i mogućnostima osnivanja prvog svjetskog muzeja mostova.

Cilj projekta je napraviti muzej, te ukazati na značaj mostova i njihovu ulogu u razvoju ekonomije, graditi veze između različitih kultura i društava i stvoriti svjetsko iskustvo koje je finansijski održivo.

Bridge Museum logo; Kozja ćuprija

Ideja je da muzej, pored prostora za izložbe (slike, skulpture, posteri, arhitektonski crteži, makete), sadrži i dio za djecu (za igru i edukaciju), dijalog centar (mjesto za povezivanje ljudi, edukaciju o nenasilnom rješavanju konflikta, razmjenu mišljenja, predavanja, kurseve i seminare), dvorište, restoran i magacin a idealna površina bi bila 1200-1500 m2.

Projekat se planira realizovati u narednih nekoliko godina, a do samog osnivanja muzeja će se organizovati manje izložbe. Na virtualnom muzeju www.bridgemuseum. org se objavljuju tekstovi o svjetskim mostovima, među kojima su i članci studenata arhitekture o mostovima Sarajeva.

Dea Dudić, druga godina master studija, Arhitektonski fakultet Sarajevo

48 broj 3, decembar 2014.

U saradnji sa tristotrojkom Bridge Museum objavljuje seriju članaka o mostovima Sarajeva, o kojima pišu sarajevski studenti arhitekture. Između ostalih, na portalu je objavljen tekst o posljednjem izgrađenom mostu na Miljacki, a u procesu pisanja članka razgovarali smo sa jednim od autora mosta Festina Lente.

PJEŠAČKI MOST dizajneri:

Amila Hrustić, Bojan Kanlić i Adnan Alagić

godina izgradnje:

2012.

požuri polako

FESTINA LENTE

Asocijacija arhitekata Sarajeva je 2007. godine raspisala konkurs za izradu idejnog rješenja pješačkog mosta na potezu Radićeva ulica – zgrada Akademije likovnih umjetnosti.

Izabran je neobičan, ali veoma originalan rad mladih dizajnera: Amila Hrustić, Bojan Kanlić i Adnan Alagić, koji su u tom periodu bili studenti druge godine Akademije likovnih umjetnosti u Sarajevu na smjeru za Produkt dizajn. Novi most, u tom trenutku još uvijek samo na papiru, nije naišao na odobravanje ni od strane stručnog kadra niti šire javnosti.

Međutim, neodobravanje i negodovanje od strane javnosti nije trajalo dugo. Zbog savremenog i jedinstvenog dizajna te tehnološke inovativnosti, most postaje turistička atrakcija i novi simbol grada, smješten ispred hrama umjetnosti – Akademije likovnih umjetnosti, bivše evangelističke crkve.

Festina Lente (Lat. požuri polako) je pješački most na rijeci Miljacki, sagrađen 2012. godine. Zahvaljujući svojoj jednostavnoj a pritom jedinstvenoj formi, kako ističu i sami autori idejnog projekta, most je spoj „profanog i duhovnog“ i predstavlja balans između desne i lijeve obale rijeke, odnosno balans između umjetnosti i svakodnevnice.

Prilikom prelaska iz jedne u drugu dimenziju, prolazimo kroz „kapiju“ – savijeni dio mosta, koja predstavlja važan simbol u kulturi i tradiciji Bosne i Hercegovine i koja nas, simbolički, priprema za prelazak iz jednog u drugo.

Konstrukcija mosta je čelična, sa aluminijskom oblogom, a ograda na mostu je izrađena od laminiranog stakla sa drvenim rukohvatom. Statički raspon mosta je 38 m, a njegova širina 4 do 7 m. Na savijenom dijelu, koji je statički bio najkritičniji dio mosta ali istovremeno njegova ukruta, su postavljene dvije drvene klupe. Izgradnja mosta je koštala više od milion eura, a zbog složenosti konstrukcije, priprema i izgradnja su trajali ukupno pet godina.

most Festina Lente, foto: Kenan Muslić

49 broj 3, decembar 2014.

Razgovor sa....

Bojan Kanlić

jedan od dizajnera mosta O mostu, njegovom dočeku u javnosti, konkursu, konceptu i svemu onome što se veže za „Festina Lente“

Odakle se stvorila potreba za mostom baš na ovom mjestu, s obzirom da tu nikada prije nije bilo mosta?

Iako se u blizini „Festina Lente“ nalaze još dva mosta, činjenica je da grad raste, a time se povećava kolski i pješački saobraćaj pa stoga dolazi do potrebe za novim mostovima i boljom povezanošću dvije obale. Čobanija je most koji zbog uskog trotoara nije adekvatno prilagođen za pješake, dok je Apelov most na Skenderiji pješački, ali je ograničen parkingom što je velika prepreka, naročito za invalide.

S druge strane, udaljenost ova dva mosta za mlađu osobu možda nije velika, ali za starije ljude ili invalide jeste. Govorilo se da je most koristan samo za pješake koji idu ka Akademiji likovnih umjetnosti, međutim, iza zgrade Akademije se nalaze stambene zgrade i drugi objekti kojima je potrebna bolja povezanost sa desnom obalom rijeke.

Potreba za mostom baš na ovom mjestu je prisutna već duže vremena, o čemu svjedoči i podatak da je prvi konkurs bio raspisan još 1989. godine.

Zbog svega navedenog, mislim da je most na ovom mjestu bio jako potreban, što se pokazalo ispravnim jer danas mnogo ljudi koristi upravo ovaj most za prelazak sa jedne strane obale na drugu.

Da li bi jedan od ciljeva izgradnje mosta na ovom mjestu bio i povezivanje Radićeve ulice sa Obalom Maka Dizdara, odnosno Akademijom, čime bi se stvorila bolja povezanost tog prostora i obogatio ambijent?

Da, upravo je to jedan dio ukupne priče, da most poveže Radićevu ulicu i Akademiju u jednu „umjetničku“ zonu, odnosno da se šetalište (Obala Maka Dizdara) poveže sa Radićevom ulicom, koja se nastavlja na Veliki park, i da se time napravi mala zona za šetnju, odmor, na koncu i za umjetnost.

Svakako se sve uvijek posmatra u kontekstu.

Nikada most, ulica ili objekat nisu tu sami za sebe. Uvijek su dio jedne veće cjeline koja čini grad i koju ne treba fragmentirati jer tada gubi svoju svrhu.

Kakvi su bili uslovi konkursa i da li ste očekivali pobjedu?

Bili smo druga godina na Akademiji i prijavili smo se prvenstveno da bismo stekli određeno iskustvo i da bismo se upoznali sa tim šta je sve potrebno za prijavljivanje na konkurs i kako to općenito funkcioniše.

Nismo očekivali da ćemo osvojiti prvo mjesto i mislim da smo zbog toga bili slobodni napraviti nešto što je novo i drugačije.

Mnogo se teže opustiti i raditi kvalitetno kada razmišljate o nagradi. Mi smo ovo shvatili kao igru i probu, da se upoznamo sa svime što je potrebno da biste učestvovali na jednom konkursu. U početku nismo znali ni koja se dokumentacija predaje, ni gdje se predaje ili u kojem formatu i slično.

Tako smo to i posmatrali, kao novo iskustvo i eksperiment, koji je na kraju ispao super.

maketa

50 broj 3, decembar 2014.

Šta ovaj uspjeh znači u kontekstu studenta druge godine, a šta sada?

Zavisi u kojim okvirima. U našoj državi nema koristi u smislu da sam profitirao jer sam jedan od autora mosta, pa da na osnovu toga dobijam mnogo više ponuda za posao. Međutim, ovaj uspjeh je svakako veoma bitna stvar. Također je pozitivno što smo priliku dobili u tom periodu jer smo u tom smislu, barem iz moje perspektive, bili neopterećeni postizanjem uspjeha.

Kako ste došli na ideju za dizajn mosta?

Ideja vodilja je bila da se ispred Akademije treba nalaziti most koji je malo neobičan, rekao bih, skulpturalan, jer je i sama zgrada Akademije zanimljiv objekat.

Prvenstveno, objekat je građen kao evangelistička crkva, da bi kasnije dobio novu funkciju Akademije likovnih umjetnosti. Tako se i javila ideja da to ne treba biti klasičan most. Svi mi živimo u Sarajevu, gradu koji mnogo živi u prošlosti umjesto u sadašnjosti, što smatram pogrešnim.

Naravno, spomenike kulture i tradiciju trebamo zaštititi, sačuvati i prilagoditi današnjim potrebama, ali mislim da Sarajevo nije imalo nikakav savremeni simbol grada. To je također bila jedna od ideja koja nas je vodila. Željeli smo da napravimo nešto što će postati novi simbol i slika grada, pa smo uzeli osnovnu formu mosta i napravili njenu dekonstrukciju. S obzirom da je Akademija secesijski objekat, kao osnovnu formu koristili smo floralni ornament koji se pojavljuje na većini arhitekture secesije, i koji se očituje u liniji mosta.

Slična priča se veže za Louvre, koji je barokni objekat, i piramidu ispred njega.

Kada je piramida bila sagrađena pripadala je modernizmu, a objekat je bio šokantan čak i za građane Pariza, koji su navikli na slične pojave. Međutim, piramida je forma preuzeta iz enterijera francuskog baroka, dok je staklo materijal koji se u baroku počeo koristiti u arhitekturi. Bilo je prisutno i prije, ali nije bilo korišteno u arhitekturi na način na koji se tada počelo koristiti. U suštini, arhitekt je uzeo elemente baroka vezane za Louvre i na indirektan način ih pretvorio u potpuni kontrast, što je osnova svake harmonije.

Po uzoru na to, i mi smo pokušali transformisati formu ornamenta u nešto moderno.

Pod mosta, koji u jednom trenutku postaje plafon pa opet pod, je proizašao iz ljudske percepcije prema svijetu umjetnosti koji, simbolički, doživljavamo kao „upside down“ ili izokrenut svijet, što je na određeni način povezano sa samom Akademijom. S obzirom da se bijela boja koja je prisutna na fasadi zgrade Akademije brže percipira u odnosu na tamnu, za most smo kao osnovnu boju izabrali antracit sivu, dok je pod napravljen od aluminijuma u svijetlo sivoj boji, tako da most ne dominira u odnosu na Akademiju u vizualnom smislu.

most Festina Lente, foto: Kenan Muslić

Da li je bilo teško uklopiti savremeno oblikovan most u historijski kontekst a da ambijent pritom ne bude narušen, s obzirom da se na okolnim zgradama očitavaju različiti stilski periodi?

Iako nam zgrada Akademije izgleda kao jedinstven objekat, ona je građena u različitim periodima i stilovima. U suštini je secesijski objekat koji ima elemente romanike, bizantijsku unutrašnjost, pa čak i moderni dio u staklu. Radićeva ulica je građena u soc-realizmu, dok se malo dalje, na zgradi Pravnog fakulteta i zgradama na Obali Maka Dizdara, nalazi više različitih stilova.

Mi smo odlučili uzeti neke elemente iz okoline i transformirati ih na takav način da dobijemo nešto što je u skladu sa današnjim vremenom, po mogućnosti prvi neomodernistički (dekonstruktivistički) objekat u Sarajevu. Bukvalno uklapanje u okolinu bi bilo besmisleno, kao kad bi danas, u 21. stoljeću, dizajnirali konjsku zapregu.

Poznato nam je da izvedeno nije uvijek jednako projektovanom stanju. Da li je bilo odstupanja u ovom slučaju i da li ste zadovoljni izvedenim stanjem?

Odstupanja uvijek postoje, ali je najbitnije da je ideja mosta zadržana. Ja sam lično zadovoljan po tom pitanju.

Koncept i poruka su zadržani i to je ono što

je bitno, kao i materijalizacija. Mogu reći da je 80% ideje izvedeno.

Tolika odstupanja su zastupljena kod većine projekata kada je u pitanju izvedeno u odnosu na projektovano stanje.

Naravno, određeni detalji su mogli biti bolje riješeni, ali mi nažalost nismo u toj mjeri tehnološki razvijena nacija te stoga ne posjedujemo određene sofisticirane tehnologije, pomoću kojih bi u potpunosti bila izvedena svaka naša zamisao.

Koliko je most bio zahtjevan i specifičan po pitanju statike?

Most je statički bio vrlo zahtjevan iz razloga što ruši standardne statičke principe i po tome je unikatan i drugačiji od svih ostalih mostova u svijetu. Ovu formu nismo mi izmislili, ali ona nikad prije nije bila upotrijebljena za ovaj tip objekata. Sa najvećeg instituta za izgradnju puteva i mostova u Europi su nam rekli da nikada prije nisu vidjeli ovakav most.

Konačni statički proračun je urađen u Austriji jer su bili neophodni posebni i vrlo sofisticirani programi koje mi nemamo.

Petlja na mostu je istovremeno opterećenje i ukruta. To je bila inicijalna ideja, da most „nosi sam sebe“.

Kompleksna statika je također jedan od osnovnih razloga zašto smo čekali pet godina da počne izgradnja mosta.

I za kraj, latinska poslovica „Festina Lente“ odnosno „Požuri polako“ nam puno poručuje. S obzirom da danas svi živimo ubrzanim načinom života, da li bi to bila i osnovna poruka?

Izabrali smo ovaj univerzalni naziv iz razloga što smo željeli da most bude prihvaćen na globalnom nivou i da izađe iz naših okvira, a da pritom bude povezan sa nama samima. Apsurd našeg kretanja, odnosno načina života, koji možda ima veze i sa mentalitetom je upravo ono što nas čini interesantnim i što ljudi, koji dođu sa strane, vole. Jer vrijeme ovdje protiče na drugačiji način. Iako je naziv mosta latinska poslovica, za mene je to poruka koja je dosta karakteristična za Bosnu i Hercegovinu, u kojoj ljudi upravo žure polako. Često i kada žure, kaskaju, a nekada se možda pomjeraju i kada stoje.

Ajla Sinan, druga godina Master studija Arhitektonskog fakulteta Sarajevo

51 broj 3, decembar 2014.

Kuće bez temelja

Plutajuća arhitektura Dizajn brodova nije česta tema razgovora u državi koja ima ukupno 12 km2 morske teritorije i nerazvijenu brodsku industriju.

Međutim, stvari se mijenjaju - razvojem ovog kompleksnog spoja tehnike i umjetnosti došlo je do potrebe za što raznolikijim multidisciplinarnim timovima stručnjaka specijaliziranim u veoma uskim područjima pomorske (naval) arhitekture. U potrazi za nekim ko bi nam mogao približiti ovu specifičnu temu svojim iskustvom, pronašli smo sarajevski arhitektonski biro EP Projects. Iako relativno mlad i s malim brojem uposlenika, važna je karika u procesu stvaranja broda, koji uključuje i više kompanija iz Roterdama (Holandija) i Splita (Hrvatska). Arhitekti iz ovog biroa nam

52 broj 3, decembar 2014.

pomažu da objektivno sagledamo njihov posao, i dijele s nama svoje iskustvo: „Mali je broj arhitekata i stručnjaka drugih profesija u Bosni i Hercegovini koji dobiju priliku da budu dio kompleksnog procesa dizajna i stvaranja broda.

Imajući u vidu trenutnu zasićenost tržišta na kojem arhitekti mogu ponuditi svoje znanje i usluge, ovakav usmjereniji vid ispoljavanja kreativnosti i tehničkog znanja može se smatrati privilegijom, ali i velikim izazovom. Dizajn samog putničkog broda, kao i njegovog enterijera, ima svoja posebna pravila i zakonitosti koja su proizvod potreba za sigurnošću, stabilnošću i sličnim, ali i sintetički rezultat psihoanalize

konceptualna skica jahte, EP Projects Sarajevo

investitora-brodovlasnika, putnika sa njihovim očekivanjima i doživljajem i svakako arhitekte sa njegovom potrebom za izražajem.“ Poput svega što dijelom podliježe trendovima, i ova se oblast kroz vrijeme povija nekim kratkoročnim zahtjevima mode, ali i razvoju nauke i tehnike. Ugao pod kojim je pramac broda zakošen u odnosu na horizont je od nevjerovatno oštrog posljednjih godina prešao u pravi ili čak tupi ugao. Saznajemo i o nekim univerzalnim vrijednostima kojima se teži pri dizajnu: kao prestižni segment arhitekture, dizajn brodova finalnim proizvodima nedvojbeno treba asocirati na luksuz i bogatstvo.

dizajn palube za brod J1, EP Projects Sarajevo

To zahtijeva i adekvatan pristup dizajnu i materijalizaciji – putnički brod treba imati savremene linije sa ili bez tradicionalnih elemenata, a preciznost u izradi i nivo kvaliteta finalne obrade moraju biti visoki.

To u enterijeru najčešće implicira primjenu visokog sjaja, mnogo elemenata od punog drveta sa dosta profilisanih detalja. Sa primjenom principa minimalizma u ovom slučaju treba biti vrlo oprezan: luksuzan brodski enterijer bježi od prejednostavnih formi i nedostatka detalja. Poznavanje različitih historijskih stilova u arhitekturi i umijeće njihove implementacije kroz savremeniji izraz svakako su velika pomoć u stvaranju potrebnog nivoa ambijetalnog bogatstva i luksuza.

Od ideje do realizacije, kao i u arhitekturi kakvu poznajemo na kopnu, put je dug i uključuje mnogo ljudi različitih profesija. „Dizajn broda počinje sa željama budućeg brodovlasnika, koje inžinjer brodogradnje zajedno sa dizajnerima i arhitektima pretoči u dispoziciono rješenje sadržaja i preliminarni vanjski izgled (2D bočna fasada i perspektivni render NURBS površinskog modela). Nakon nekoliko iteracija, na osnovu usvojenog idejnog projekta se pomoću posebnog BIM software-a za brodogradnju formira 3D model kompletne konstrukcije sa svim elementima i neophodnim podacima za izvođenje. U međuvremenu arhitektonski

biro radi projekat kompletnog enterijera (café i restoran sa kuhinjom, putničke kabine, komunikacije, palube itd.). Brod se proizvodi u namjenskoj hali, u segmentima. Nakon sklapanja dolazi porinuće, te izvođenje i opremanje enterijera.

EP Projects zajedno sa još nekoliko domaćih firmi aktivnih na ovom polju dokazuje da geografska ograničenja ne mogu i ne smiju ograničiti mogućnost da domaći arhitekti i drugi stručnjaci ispolje svoju kreativnost i znanje u bilo kojoj sferi posla.“

Ena Kukić, druga godina master studija, Arhitektonski fakultet Sarajevo

Strand-Craft-166-4-Yacht

53 broj 3, decembar 2014.

crvena tačka u svijetu dizajna Design Zentrum Nordrhein Westfalen iz Essena u Njemačkoj jednom godišnje raspisuje konkurs za dodjelu prestižne međunarodne nagrade za dizajn, koja je od početka XXI st. poznata pod imenom Red Dot Design Award. Najstarija kategorija u kojoj se ova nagrada dodjeljuje je produkt dizajn, iako ništa manje relevantne nisu i mlađe kategorije : konceptualni dizajn i komunikacijski dizajn.

O prestižu i značaju ove nagrade svjedoči i činjenica da se skoro svake godine prijavi preko 10.000 učesnika iz preko 50 zemalja svijeta. Drugim riječima, ako ste RedDot-ovac, to znači da ste među najboljim od najboljih!

Zašto naziv Red Dot, zašto ne Green Triangle ili Yellow Cube ?

Prije nego je „Crvena Tačka“ poprimila svoj sadašnji značaj, ona prolazi kroz mnogobrojne transfomacije, počevši od naziva, preko broja kategorija u kojima se dodjeljuje, do geografskog područja koje obuhvata. Što je u Essenu (Njemačka) 1955. godine započelo kao „Design Innovation“ nagrada, od 1992. godine mijenja naziv u „Roter Punkt“, i samim tim se širi i na ostale zemlje Europe. Tako se ista nagrada u Italiji nazivala „Punto Rosso“ ili pak u Francuskoj „Point Rouge“.

Najzaslužniji za značaj i veličinu ove nagrade su svakako prof. Peter Zec, teoretičar umjetnosti i direktor DZNW-a, te Otl Aicher, jedan od najutjecajnijih grafičkih dizajnera dvadesetog vijeka, koji ovoj nagradi daju internacionalni i višekategorični pečat.

H3 stolica, dizajner: Robert Kern, dobitnik „Red Dot“ nagrade u kategoriji produkt dizajn, 2014. godina

54 broj 3, decembar 2014.

učešća za dizajnere, međutim ako isto to učinite i za komisiju i žiri, te pritom imate prisutnu široku lepezu profesija, čiji nosioci ne samo da su stučnjaci u svom polju djelovanja, nego su isključivo freelanceri, onda možete sa velikim stepenom sigurnosti reći da će krajnji rezultat nadmašiti očekivanja, i to 22 godine za redom. Često se desi da nagrađeni dizajn naknadno dobije i drugu dizajnersku nagradu. Iako je čitav koncept nagrade Njemačkog porijekla, isto se ne može reći za žiri, u kojem preko 80 % članova ima internacionalni karakter.

Nagrađeni dizajn je izložen minimalno godinu dana u sklopu stalne postavke muzeja DZNW-a, čiji objekat se nalazi na UNESCO-ovoj listi industrijskog naslijeđa i za čiji redizajn je zaslužan arhitekta Norman Foster.

Ako posjetite bilo koju galeriju u svijetu i vidite crvenu tačku zalijepljenu na nekom eksponatu, to znači da je isti prodat. Ako ste slikar, kipar ili bilo koja druga vrsta umjetnika, crvena tačka je jedna od najboljih stvari koja vam se može desiti u karijeri.

Vođeni ovom idejom, Zec i Aicher su željeli ne samo da nagrade dobar proizvod, već i da daju primjere vrhunskog i kvalitetnog dizajna.

Ubrzo uviđaju da je ova „mala nagrada“ poprimila međunarodne razmjere, te se što je upečatljivo i jednostavno za zapamtiti i izgovoriti.

Može li bilo ko postati RedDot-ovac?

Ako Vam se sve navedeno čini previše dobrim da bi bilo istinito, počevši od lepeze kategorija, preko honoraraca u sklopu žirija, onda će Vam se činiti još više nevjerovatnim da bilo ko ko svoj kreativni rad u polju dizajna smatra dobrim i kvalitetnim može postati dobitnik ove prestižne nagrade.

Obzirom da se dizajneri ne pozivaju na učešće od strane organizatora, nego se sami prijavljuju, „Red Dot“ je odlična prilika za sve mlade, a i etablirane dizajnere da dobiju potvrdu onoga što su sami već dugo vremena znali, da je njihova ideja „Red Dot“-a vrijedna.

Što je to što Red Dot čini posebnim ?

U jednu ruku, nije iznenađujuće ako postavite visoka očekivanja i stroga pravila

Dina Haljeta, druga godina master studija Arhitektonski fakultet Sarajevo

lice iza poznatih plakata

Intervju | Grafički dizajn |Goran Lizdek

Grafički dizajn je jedan od metoda vizuelne komunikacije u kojoj se problemi rješavaju kombinacijom riječi, simbola i slika u svrhu vizuelnog predstavljanja ideje ili poruke.

Samim tim je grafički dizajner kreator cijelog procesa i finalnog produkta, a njegovo polje djelovanja može da seže od dizajna identiteta (logotip ili branding), publikacije (knjige, časopisi), web stranica, do plakata ili reklama.

Imali smo imali priliku razgovarati sa Goranom Lizdekom, grafičkim dizajnerom iz Sarajeva, koji se vrlo uspješno bavi ovim poslom i čiji rad ste sigurno do sad vidjeli. Goran je zaslužan za dizajn nekoliko plakata Jazz Festivala u Sarajevu, plakata za predstave kao što su: „Nora“, „Kopenhagen“, „99% - strah i bijeda Trećeg rajha“, te je dobitnik prošlogodišnje nagrade Fotografija godine BiH u kategoriji kreativne fotografije. Goran trenutno svoj kreativni rad ispoljava na mjestu pomoćnog kreativnog direktora u agenciji Communis.

Goran Lizdek, autoportret

Zašto si se odlučio za ovaj poziv?

Iz jednog realnog i jednostavnog razloga - da svoju ljubav prema vizuelnim umjetnostima smjestim u neki primijenjeni kontekst, odnosno onaj od kojeg ću moći napraviti izdrživu karijeru.

Koliko je široko polje djelovanja grafičkog dizajnera?

U objektivnom smislu, posmatrajući u poređenju sa svim ostalim profesijama, grafički dizajn se vjerovatno može smatrati užim poljem djelovanja. Međutim, subjektivno gledajući, svako ko se bavi ovim poslom ima priliku kao prvo kombinovati druge vrste i podvrste umjetnosti (ne samo primijenjene), kao što su fotografija ili ilustracija, a zatim je tu prisutna i činjenica da će se potreba za uslugama grafičkog dizajna pronaći u raznim vrstama industrije, kulture i svih ostalih društvenih djelatnosti, tako da u konačnici grafički dizajneri imaju širok spektar kreativnog izražavanja.

Na kojem od tih, nazovimo ih polja, ti stavljaš svoj fokus rada?

Mislim da sa sigurnošću mogu reći da je to fotograija, što je, nadam se, evidentno posmatrajući dosadašnji opus mog rada.

Koliko je grafički dizajn kao profesija multidiciplinaran i da li od tebe zahtijeva rad i suradnju sa drugim dizajnerima ili pak sve može da funkcioniše na principu „one man show“?

Kao prvo, činjenica jeste da grafički dizajn može biti poprilično multidisciplinaran, ali je to subjektivna stvar svakog grafičkog dizajnera i njegova spremnost za zalazak u ostale discipline i istovremeno obučavanje u tom smjeru, što opet zahtijeva vrijeme i rad. Tu se uočava jedna generalna razlika između načina rada kod nas u regionu u odnosu na način rada u zemljama sa razvijenijom ekonomijom. Razvijenija društva rade po principu raspodjele uloga prema uže orijentisanim specijalizacijama, tako da ćete, primjerice, teško vidjeti jednog grafičkog dizajnera koji ujedno radi i photoshooting za reklamu ili proizvod. Uloge su obično podijeljene na više ljudi u timu, od kojih je svaki specijalizovan za svoju struku.

Mi još uvijek vučemo zaostavštinu iz doba socijalizma kada se smatralo da svi trebaju imati jednako znanje u jednakom nivou, a iskreno mislim da taj sistem ne funkcioniše i ne može dati maksimalne rezultate jer svi imamo drugačije senzibilitete i aspiracije.

U ličnom slučaju, svejedno radim po pomenutom „one man show” principu u velikoj

većini slučajeva iz prostog razloga što mi to dopušta potpunu kreativnu kontrolu i art direkciju nad projektima.

Koliko je pojam koncepta relevantan u tvom radu?

Veoma je relevantan. Grafički dizajn jeste jedan vrlo konkretan oblik vizuelne komunikacije, a fokus stavljam na riječ „komunikacija“, što automatski znači da morate znati šta komunicirate pa tek onda tražiti najadekvatniji vizuelni način da to i uradite.

Obzirom da se baviš jednim vidom vizuelnih komunikacija, koliko „obični“ ljudi „odreaguju“ ili prepoznaju poruku koju dati dizajn nosi i da li je uopšte prepoznaju?

To je baš šarolika situacija. Cilj je, naravno, da vaš koncept ili poruku shvati što više različitih tipova ljudi. Ostale grane umjetnosti možda ne moraju ispunjavati te uslove u tako rigoroznim mjerama, ali grafički dizajn, kako rekoh, jeste prvenstveno oblik komunikacije, i osim ako ne želite da taj vizuelni dijalog postane monolog, morate biti sigurni da vaša poruka ne ostane nepročitana. U marketingu imamo nešto što se zove “ciljna skupina” a to je termin kojim definišemo grupu, odnosno

55 broj 3, decembar 2014.

Plakat Jazz Fest Sarajevo, 2009., dizajn: Goran Lizdek

Aesthetic Empathy CD Cover, dizajn: Goran Lizdek

56 broj 3, decembar 2014.

Dubioza Kolektiv 2014, foto: Goran Lizdek

karakteristike ljudi kojima će se rad direktno obraćati, a to ujedno i određuje način i ton komunikacije kao i odabir medija preko kojih će se poruka na najbolji način prenijeti, odnosno pročitati.

vrijeme je da nije poenta u tome da li „ima posla“ ili ne, već kako se taj posao radi. U tom smislu poprilično kaskamo, ne samo za razvijenim zemljama u svijetu, već i za pomenutim susjedima.

Rad sa ljudima koji nisu u svijetu dizajna od tebe vjerovatno zahtijeva određeni stepen kompromisa. Koliko često taj kompromis ugrozi ili ne ugrozi tvoj dizajn ?

U većini slučajeva bilo kakva ograničenja su obično nepoželjna, ali ona su ipak sastavni dio posla i s tim treba naučiti živjeti i raditi. To znači da vremenom naučite u startu računati na razne nepovoljne uslove i pokušate kompromis učiniti takvim da je koliko-toliko neprimjetan u konačnom rezultatu.

Postoji li neki rad, projekat ili dizajn na čiji si rezultat iznimno ponosan ili u čiji si krajnji rezultat izrazito razočaran?

U principu većina angažmana koje sam imao u sferi kulture, odnosno teatra, muzike i sličnih vidova umjetnosti su rezultirali radovima koje veoma rado stavljam u svoj portfolio. To su jednostavno djelatnosti koje dijele veoma sličan kreativni senzibilitet sa grafičkim dizajnom, što direktno i povoljno utiče na inspirativnost. O razočarenjima ne bih govorio, njih ima u raznim oblicima, ali lično sam takav tip osobe da takve stvari smatram korisnim lekcijama i iskustvima kako ne bih ponavljao iste greške. Iako, takvih situacija u suštini i nema mnogo.

Koliko je jednostavno ili teško biti grafički dizajner u BiH u poređenju sa regionom?

Ako pod regionom smatramo Balkanske zemlje, onda mogu reći da to u velikoj mjeri ovisi i od ekonomskog razvoja te zemlje. Samim tim, mislim da su Hrvatska i Slovenija zemlje u kojima je ova profesija podignuta na malo viši nivo. U principu, nije teško biti grafički dizajner, ali ono što meni lično smeta i što spominjem često u zadnje

U svijetu arhitekture postoje „Star“ arhitekti, velike zvijezde za koje možemo slobodno reći da skoro svaki „mali“ arhitekta zna i sa čijim je radom upoznat. Da li postoje „Star“ grafički dizajneri?

Naravno da postoje, samo što ja nisam toliko kompetentna osoba da ih nabrajam.

Više me je uvijek interesovao lični proces stvaranja nego izučavanje onog što je ranije stvoreno.

Da li postoji neki grafički dizajner ili umjetnik čiji rad iznimno cijeniš i koji je na neki način uticao na tebe i tvoj rad?

Za taj neki period formiranja ličnog rukopisa mogao bih izdvojiti jedno ime, a to je Dave McKean. Emotivno se vrlo lako mogu povezati sa njegovim načinom konceptualizacije i generalno likovnog izražaja.

Da li imaš neki savjet, sugestiju ili prijedlog za sve mlade ljude koji se žele u budućnosti baviti ovim kreativnim poslom?

Imam, najbanalniji ali i dalje najkorisniji savjet. Rad, rad i samo rad.

Razgovarala: Dina Haljeta, druga godina master studija, Arhitektonski fakultet Sarajevo

57 broj 3, decembar 2014.

Intervju na malo drugačiji način

TRIPLE INTERVIEW tri umjetnika, pet kamera, jedan crtež Dokumentovali smo razgovor trojice izvrsnih mladih umjetnika,povremeno ga prekidajući pitanjima o temama koje nas zanimaju. Ispred sebe su imali papir te su pričali opušteno, šarajući po njemu. Skiciranje tokom razgovora je rezultovalo ilustracijom koja oslikava i njihov zajednički rad: potpuno različiti stilovi, neraskidiva veza njihovih uradaka i impresivan talent. Svaki od njih je pričao i crtao noseći majicu sa grafikom koju je onaj drugi dizajnirao.

Njihova imena su Mensur Demir, arhitekta i ilustrator, Enis Čišić, strip-crtač i ilustrator, i Adis Kutkut - Billain, muzički producent i ilustrator.

Billain

Razgovarala: Ena Kukić, druga godina master studija, Arhitektonski fakultet Sarajevo

ić

Enis Čiš

Mensur Demir

58 broj 3, decembar 2014.

tristotrojka: Sva trojica ste nam vrlo interesantni i već ste „na radaru“ mnogih studenata arhitekture u Sarajevu. Kako doživljavate sami sebe? Možemo li čuti nešto o vama iz subjektivne perspektive?

Mensur: Šta znači biti interesantan? Mislim da smo nas trojica zanimljivi ljudima jer u ambijentu koji sam po sebi nije inspirativan, osim ako se nećemo baviti nekom patetikom (jer je naše društvo već na internetu etablirano kao „bosnian pathetic“), ostavljamo dojam da radimo ono što volimo i od toga imamo plodove rada.

Mislim da je važno da objasnimo većini da je to proizvod kojem je bilo potrebno dugo vremena i vježbe da dođe do ovog nivoa. Ja sam radio i na Arhitektonskom fakultetu kao asistent pa znam kakav je tu presjek obaveza (ono što ljudi uvijek pitaju - kako stigneš to sve?) i ja mislim da je na pitanje savladavanja vremena u tome što radiš i dokle stigneš, odgovor sljedeći: manje razmišljanja a više konkretne proizvodnje. Nas trojica smo se našli u jednom zajedničkom svijetu umjetničke fikcije gdje svako od nas radi sa temom ambijenta ili grada kroz svoje viđenje - Billain kroz zvuk i sliku, Enis kroz ilustraciju i strip a ja kroz ilustracije i arhitekturu i to nije nikakav pakt ili učvršćena formacija već prijateljska i opuštena saradnja, što bi rekli -on the fly, usput...

Enis: Nedavno sam završio Likovnu akademiju, nastavnički smjer, a usput sam se bavio animacijom nekih 10 godina u 2 agencije, gdje sam radio na produkciji reklama. Stripom se bavim jako dugo i odlučio sam prije 5 godina da ću morati promijeniti put kojim sam krenuo i vratiti se svojim snovima i interesima, što sam ranije i radio i želio - strip ilustracija... Nakon tih deset godina rada u agenciji i rada na produkciji reklama, stekao sam dovoljno iskustva i ispekao zanat, pa sam smatrao da je to dovoljno da se okrenem stripu i evo sad se to dešava, tek sad u suštini radim to što volim i osjećam se najsigurnije u tom obliku...

Mensur: ... i sad nakon toliko godina ubireš plodove svoga rada, onoga što si prije deset godina posijao.

Enis: Pa da... pet godina je period u mom tajmlajnu u kojem sam ja naučio sve što sad radim i ispravio greške, radio na jako dragim projektima, i s tim rezultatom i skupom kvalitetnih radova, portfolio mi je osigurao prolaz, i sada smatram da sam na nultoj tački odakle trebam dalje napredovati.

Naslovna stranica Marvelovog stripa Original Sin; Enis Čišić

tristotrojka: Vrlo si skromno izostavio da si potpisao ugovor sa famoznom kompanijom Marvel. Možeš li nam, ipak, nešto prozboriti i o tome?

Makarskoj. S jedne strane sam se nadao da ću proći, a s druge uopće to nisam očekivao.

Uspio sam i prvi projekat koji sam završio, prvi strip za Marvel, sada je u prodaji u svijetu.

Enis: Marvel je nešto vrlo svježe, još uvijek se navikavam na činjenicu da sam upao tamo. Svi znaju koliko volim strip i koliko sam sve ovo vrijeme radio, čitao, upijao i crtao. Marvel je ono što me prati čitav život - i likovi i crtači. Sa onim što sam napravio, a to je, kako smatram, sami početak, upao sam u Marvel tako što sam pokazao svoje radove talent skautu na Mafestu u

Još uvijek mi je sve skoro kao san, pokušavam da se ufuram u to i da ne budem skroman ali gledam na to na sljedeći način: stvarno sam tek počeo i ušao u čitavu tu priču, i tek sad kreće faza dokazivanja i napornog rada - imaju vrlo visoka očekivanja i vrlo kratke rokove.

Mensur: Nisu samo na arhitekturi kratki rokovi, znači.

59 broj 3, decembar 2014.

Billain - Blockfield, dizajn omota za ploču: Mensur Demir

Mensur: Jedna kratka opaska, Juhani Pallasmaa, kojeg arhitekti znaju zbog knjige The Thinking Hand, spominje sociološko istraživanje koje je pratilo karijere i razvojni put sportista, naučnika, umjetnika, pa čak i kriminalaca, i pokazalo se da je od početaka pa do savršenstva u svojoj karijeri potrebno otprilike sto hiljada radnih sati. I onda sam sjeo i preračunao i dobio sljedeći podatak: ako ne radimo subotom i nedjeljom, to je nekih pet godina života.

Enis: Možda zbog toga fakulteti traju 4 ili 5 godina, vrijeme potrebno za usavršavanje nekog određenog skilla.

Mensur: Ne zaboravimo da je sreća isto važan faktor, koincidencija, sudbina, nazovimo to kako god: otišao si u Makarsku mimo svih svojih projekcija kako bi to sve moglo da se odigra i uspio si.

Enis: Moje mišljenje, kad je sreća u pitanju, odnosno moje iskustvo je, trebaš biti dobar, i onda iskrojiš sebi tu sreću. Iako zvuči kao kliše, ako razmišljaš na koji način možeš doći do nekih ljudi koji su bitni u tvojoj karijeri, ako imaš talent i vrijedan si da radiš na skillovima (talent sam je skoro pa beskoristan), uspjeh je neminovan.

Billain: Talent je katalizator, a ovo ostalo je zbir spojeva koje ti u glavi napraviš perceptivnim moćima.

Perceptivne moći imaju neraskidivu vezu sa svjetlom i zvukom. Iz ličnog iskustva govorim, imao sam takav početak. Okej, talent, on je samo razmišljanje van okvira. Imam snažno uvjerenje da je zaista tako,

60 broj 3, decembar 2014.

jer kad pogledaš primjer bilo kojih djelatnosti, uvijek se dešava ista stvar: ljudi koji imaju talent su ljudi koji su razbili led nekim novim stvarima. Gen za inovativnost, možda.

Mensur: To je ono kada ljudi kažu: kako se ja nisam toga sjetio!

Enis: Iz mog iskustva, kad se s iskrenom željom baviš nečim, i uhvatiš se u koštac s određenim problemom, a to je za mene crtanje, i kad kažeš da je to nešto što ti želiš, onda zasigurno imaš bolju percepciju u odnosu na druge ljude. Ili jednostavno, kad se aktivno baviš nekim problemom, lako nadođeš na ono čega se drugi nisu sjetili. Samo trebaš razmišljati o tome da nađeš sebi put kako da pokažeš šta znaš i koliko vrijediš i da budeš na pravom mjestu u pravo vrijeme.

Mensur: Billainova i moja saradnja na omotu za ploču Blockfield je bila sreća, koincidencija: ja sam otišao kupiti blok za crtanje kvadratnog formata, veličine gramofonske ploče, izašao iz prodavnice, i sreo Bilija koji mi je ponudio da mu radim omot.

Nakon toga smo sjeli i smislili koncept, poslao mi je par probnih traka i to se sve onako arhitektonski otezalo. Onda me on oteo i odveo u studio, rekao sam mu da mi ispriča priču kako on vizuelno zamišlja sastojke od kojih je proizveo traku, kamenje, vodu, plažu, i doslovno u studiju za nekih 20ak minuta sam nacrtao to. Spontanost je stvar koja često nedostaje u arhitekturi jer svaki potez mora proći kroz niz provjera i to te stavi u korzet iz

Billain - Colossus, dizajn omota EP-a: Enis Čišić

kojeg je u kreativnom smislu teško izaći. Zbog toga je meni veliko raditi s umjetnicima koji su iz naše tehničke perspektive puno slobodniji u čitavom tom procesu.

Fascinantno mi je da svako Enisovog robota (op.a.

Sa:bot ilustracija) tumači na svoj način - nekome je to karikatura, nekome nadrealistička interpretacija arhitekture u kojoj imaš austrougarsku gradnju kao bazu a iznad modernu arhitekturu koja se povampirila i ruši grad... meni je odlično da se neko pozabavio arhitekturom kao vizuelnim objektom mimo ozbiljnosti ili distance koju stvaramo. Jako je teško iskritikovati arhitektu iz tog perioda. Jednom prilikom sam razgovarao sa Ivanom Štrausom i rekao je da ne vidi šta neki mladi čovjek, čiji se arhitektonsko-kritički rad ocjenjuje brojem slova u Microsoft Wordu, ima da ocjenjuje i komentira tu arhitekturu. Ta arhitektura ima svoju dozu arogancije i osvježenje je što je neko toj aroganciji pristupio na opušteniji način. tristotrojka: Pričajte nam o važnosti kolaboracija.

Billain: Kolaboracija je simbiotičko razmišljanje više jedinki s ciljem da ostvare bolji rezultat. Naše socijaliziranje s ostatkom ljudi u različitim zanatima proizvodi nove bridove ideja, i to je tako otkako je ljudi i historije. Jedna zajednica koju smo mi uspostavili na planeti ne može da funkcioniše bez toga, iako je to sad u ograničeno industrijskim haosom. Jako je teško napraviti dobar spoj različitih ideja, a da se pritom ne umiješaju niske strasti. U

većim sredinama to funkcioniše na način da je kreativnost = research, odnosno ono što publika želi, i to je vezano za menadžere i ljude koji vode put umjetnika i mislim da oni kvare samu ideju stvaralaštva, to je biznis i daleko od umjetnosti.

Mensur: Na primjer: lijepa kuća, dobro si to nacrtao, može li to jeftinije ikako? Ili u Enisovom slučaju, može li to biti gotovo sutra.

Enis: Jučer!

Mensur: Ili jučer, još bolje, da...

Billain: Umjetnost se razdvojila na dva pravca: umjetnost, i biznis-umjetnost – stvaralaštvo zbog profita... Moglo se lako desiti da neko od nas upadne u takav superprojekat, da radimo ono što nam se kaže a ne ono što volimo, i to je industrija.

Mensur: Ti uspješno plivaš u tome, ne posustajući pred izazovima.

Billain: Ima više nivoa na kojima se ljudi nose s ovakvom situacijom: jedno je ovo moje uspješno plivanje, onda, „hmm, zažmirit ću na jedno oko“, treće je „okej, sad ću ovo uraditi i onda ću se baviti onim što volim“, najgore –„jao majko, gdje sam ovo zaš’o“.

Enis: Meni je mnogo značilo iskustvo u kojem sam radio stvari koje mi se ne sviđaju, jer po prirodi nisam bio toliko odgovoran i stvari koje sam

61 broj 3, decembar 2014.

počinjao nisam uspijevao završavati. Jako je bitno proći proces u kojem naučiš završavati stvari, nisam to mogao sam naučiti, već od ljudi koje sam sreo u zanatu koji sam savladao. To mi odlično koristi sad u radu koji zaista volim.

Billain: Bitno je to sve i da bi shvatio zašto voliš raditi to što voliš. Kolaboracija - mnogo bolje funkcionišeš s ljudima koji razumiju tvoje ideje i dijele tvoju slobodu da rade ono što vole. To postaje sasvim prirodno nadopunjavanje, kao što ja sad crtajući ulazim u dio Mensurove skice i povezujem se s njom.

Mensur: U dobrom umjetniku kucaju tri srca: prvo je talent, stvaranje nečega iz ničega, drugo je organizacija, a treće je svijest da kad uđeš u relaciju s novcem, postaješ neko ko pruža uslužnu djelatnost.

Balansiranje u tom trokutu nije baš svačija stvar. Dobra lekcija za mlade arhitekte je balans ta tri pola da bi čovjek funkcionisao u ovom ambijentu. Treba postaviti stvari sebi tako da smo svjesni dijagnoze ovog prostora ali i dijagnoze prostora izvan BiH. Uvijek imaš iste probleme, samo je logistika malo bolja ili lošija.

Billain: Mi smo u singularnosti ovdje u BiH. Jednim dijelom jer živimo u prošlosti zbog zaostatka ideologija i tehnologije, zbog interneta živimo u budućnosti, a u sadašnjosti smo malo zbunjeni. To je totalna singularnost i malo je drugačija sloboda djelovanja ovdje. Poznanik mi je rekao da je blagoslov za umjetnika živjeti u ovakvoj sredini gdje nema strogih ograničenja u izdavaštvu, labelima, industriji. To je u inostranstvu mnogo sofisticiranije ali i nepovoljnije - moraš raditi ono što oni traže.

Nikad nisam dozvoljavao da upadnem u takve ruke gubitka svog integriteta. To je i razlog zašto ovih 16 godina jako sporo djelujem, ali je jako bitno da se čovjek ne boji vremena i da je jedino mjerilo uspjeha količina linija, zvukova, iskustvo kroz koje prođemo.

62 broj 3, decembar 2014.

“On the run” - Billain (Adis Kutkut) i Score (Mensur Demir)

tristotrojka: Kada govorimo o radu u državi naspram onoga izvan nje, koje prednosti i mane uočavate?

tristotrojka: Kako je obrazovni sistem uticao na vaš uspjeh?

Billain: Imao sam direktan kontakt s obrazovnim sistemom kroz to što sam bio mali crtač koji se nalazio u pogrešnoj srednjoj školi i otkrio sam u sebi neku vrstu moderne sinestezije kroz koju mogu da opišem bilo koju formu zvukom. Nakon te spoznaje počeo sam se sam educirati i napustio školu, zatvorio se u kuću i počeo da radim ono što me interesuje bez imalo straha od sistema koji nameće jednu ograničavajuću vrstu edukacije. Imao sam sreće da je ta vrsta zanimanja i strasti dovela do toga da rizikujem školovanje, ali me izvela na pravi put na kojem sam se dalje samo razvijao.

Jako se lako može izgubiti u problemu obrazovanja, ili ako ne znaš šta želiš dovoljno jako. Sa šest godina sam nacrtao svoj prvi fraktal - oko u drugom oku koje je u trećem oku, oko kao ogledalo duše. Znamo nabrojati ljude koji su stvorili sve uređaje kojima se služimo a koji su rekli da ne žele ići u školu već razvijaju svoj um u interesantnom pravcu. Ja sam vrlo lako mogao promašiti sve i vratiti se na klasični put i kasniti za drugima.

Sa:bot, dizajn za MOLIMAO Industries; Enis Čišić

Enis: Ja sam imao ocjenu dva iz likovnog u osnovnoj školi. Jednom sam dobio trojku, kad mi je tata naslikao rad na temu jeseni, dok sam ja tad bio zaluđen superherojima i zanimljivijim temama i nisu me privlačile teme poput jesenjih radosti. Moguće da bih ja odustao od tog svega zbog obrazovnog sistema koji mi je pokušavao dokazati da nisam dovoljno dobar. tristotrojka: Kako biste u jednoj rečenici formulisali recept za uspjeh u umjetnosti?

Mensur: Istrajnost u radoznalosti, u stvaranju uz evoluciju i adaptaciju.

Enis: Što prije prepoznaš sve svoje frustracije u stanjima kreativne blokade, to si bliži uspjehu.

Billain: Trebaš voljeti ono što radiš, to je katalizator za vještinu, koji ne može da istraje bez gradnje strpljenja i upornosti, a taj cijeli lanac gradi iskustvo koje krunisano životnom srećom daje formulu za uspjeh.

63 broj 3, decembar 2014.

MLADABALKANSKA ARHITEKTURA umesto

Stanje Mladi arhitekta u našem okruženju, nakon završenog fakulteta, suoči se s stvarnošću, koja ako i nije mnogo drugačija od očekivane, u najmanju ruku je teška za delovanje. Vrlo brzo, entuzijazam splasne i nastupi apatija, nedostatak optimizma, perspektive i nade da se nešto može uraditi sa jednom jednostavnom ambicijom - proizvoditi dobru arhitekturu i pritom dostojanstveno preživeti. Naravno, ta realnost zaista nije nimalo naivna. Ona ima objektivna ograničenja, koja su uglavnom posledica tranzicionog društva kakvo su stvorile okolnosti i generacije pre nas, a u kome danas i dalje živimo. Na to se nadovezuju frustracije koje stvara obrazovanje po uzoru na star-arhitekte, usmeravajući pogled na razvijeni svet koji se bavi nekim drugim temama koje možda deluju interesantnije ili nedostižne, te zbog realnosti života u ovom društvu, sa svim posledicama koje iz nje proističu.

Rekontekstualizacija Iako sve to zajedno deluje obeshrabrujuće, nas, kao ambiciozne mlade arhitekte, ipak zanima kako da to prevaziđemo, da razumemo specifičnosti i prespektive sopstvene sredine i našu ulogu u njoj, te da na osnovu toga delujemo. Ključ je u postavljanju stvari u pravu perspektivu.

Prvi korak, koji smo kroz SuperProstor učinili, je jedna vrsta rekontekstualizacije: svoj smo ugao posmatranja suzili sa nivoa (razvijenog) sveta na nivo sopstvene zemlje, a onda ga proširili u meri u kojoj smatramo da on može biti najsvrsishodniji. Tako nam je podjednako važno šta se dešava u Srbiji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Mađarskoj, Albaniji, Crnoj Gori, Bugarskoj, Makedoniji ili Rumuniji.

Taj novopostavljeni kontekst više nema veze sa Jugoslavijom, već obuhvata zemlje u našem okruženju koje su postsocijalističke /postkomunističke, u različitim stadijumima tranzicije ali na sličnom nivou razvoja, sa svojim specifičnostima ali sa jako puno toga zajedničkog. Radi se, dakle, o jednom balkanskom kontekstu.

Hala Vibbet - Milorad Vidojević, foto: Milorad Vidojević

64 broj 3, decembar 2014.

Zajedničke karakteristike Prateći i analizirajući arhitekturu u kontekstu koji smo tako definisali, shvatili smo koliko ona ima zajedničke uslovljenosti i probleme, koliko odgovori na te probleme mogu biti raznovrsni u realizaciji, a koliko su istovremeno srodni u pristupu.

Niz fotografija koje prate ovaj tekst predstavljaju izbor koji prikazuje arhitektonske realizacije, iz našeg ugla posmatranog regiona u poslednjih nekoliko godina.

Odabrani primeri su dela mladih arhitekata, u proseku oko trideset godina starosti. Oni nisu nečiji saradnici, niti su te projekte realizovali u okviru nekih velikih biroa, već su u pitanju autori ili autorski timovi koji samostalno vode posao. Oni su posao na tržištu pronašli (bilo putem konkursne procedure ili direktno), ugovorili, projektovali i izveli.

Većina tih projekata odnosi se na privatne investicije, a ne na javne, dok je njihova razmera uglavnom relativno mala. Nema velikih javnih projekata. Znatna većina njih realizovana je van velikih centara (svega dva su nastala u glavnim gradovima).

manifesta

Za tristotrojku piše: Kosta Mijić, Super Prostor

Ovo objašnjava da dobra arhitektura ne samo da je moguća u manjim sredinama, već da će se tamo lakše realizovati nego u velikim centrima – pogotovo kada su u pitanju mladi arhitekti.

Generacijski stav Iako se radi o različitim sredinama, tipologijama i autorskim pristupima, svi ovi projekti imaju određene zajedničke karakteristike zbog kojih ih možemo posmatrati kao celinu i kao jednu vrstu generacijskog stava. Takvi projekti nastaju iz vrlo konkretne potrebe za rešavanjem određenog problema, te im se tako i pristupa. Njihovi autori pokazuju neobičnu zrelost u odnosu prema investitoru, prema budžetu i istovremeno prema kontekstu. Oni nastoje da budu jasni i racionalni. Čak i onda kada na radikalan način pristupaju problemu, ta radikalnost je zapravo usmerena ka efikasnijem rešavanju problema. U njima je vrlo jasno i čisto iskazana projektantska namera koja je realizovana jednostavnim sredstvima. Oni ne izražavaju nekakav autonomni, autistični,

nametljivi autorski stav. Njihov izraz uvek je posledica odnosa prema okruženju, programu i budžetu i uvek je racionalizovan i utemeljen.

Dodata vrednost Pored racionalnog odnosa spram postavljenog problema, svaki od ovih projekata ima i jednu vrstu dodate vrednosti u odnosu na uobičajene: bilo da je ona u odnosu prema susedstvu, bilo da je kritički stav prema uobičajenoj tipologiji (kuća 3 u 1), da reinterpretiraju postojeće tipologije (kompleks u Mokrinu), da koriste materijale i tehnologije na inovativan način (prefabrikovana hala Vibbet), ili da vešto prilagođavaju svoju razmeru okruženju (vertikalni aneks). Sve to po pravilu podrazumeva ostvarivanje jednog iskrenog odnosa i komunikacije sa investitorom, u čemu se pronalazi zajednički interes.

Scena Ovako usmeren pogled na stvari otvara perspektivu na jednu regionalnu scenu u nastajanju. Ona naravno nije „osvešćena“ i definisana, i ne postoje nekakvi manifesti ili usvojene pozicije koje ona zastupa. Radi se zapravo o jednom nizu sličnih, spontanih reakcija na svet kakav jeste - racionalnih, zrelih i inventivnih. I radi se, ipak, o izuzecima.

Kako od ovih izuzetaka napraviti pravilo, kako formirati jaku scenu mladih (balkanskih) arhitekata koja će predvoditi struku? Možemo pustiti da se stvari odvijaju kao i do sada, možemo očekivati od naših država i institucija „da urade nešto”, možemo se nadati da će nas starija generacija pogurati i pokazati nam put, možemo se po starom receptu „odliti“ u inostranstvo... Ili možemo biti dovoljno bezobrazni i uzeti stvar u svoje ruke. Ova poslednja opcija jedina je perspektivna.

Kako dalje?

Da bismo znali šta da radimo važno je da na osnovu prikazanih primera i prethodno postavljene rekontekstualizacije razumemo uslovljenosti sredine, te da usvojimo neke osnovne principe – da su uslovi dati, dok je promenljiv samo pristup; da su male sredine radikalne i da su one najplodnije tlo za dobru arhitekturu; da potencijal leži u tržištu; da su privatni investitori izvor mogućnosti, a ne problema; da mladi arhitekta može u datim uslovima, u malim sredinama, na tržištu, sa privatnim investitorima, praviti dobru arhitekturu kombinujući racionalizam i inventivnost.

Vertikalni Aneks - NFO d.o.o, foto: Antonio García Andrés, Marko Marinkovic, Nenad Ravnic

Terra Panonica - Objekat B - Studio Autori

Kuća 3 u 1 - Casa Dincă - SKBD

Svakako da postoji prilika i prostor da se rade super stvari baš ovde. Da nismo usamljeni u tom uverenju, govori poruka riječkog arhitekte Idisa Turata tokom njegovog predavanja na ovogodišnjim Danima Orisa u Zagrebu, upućena velikom Winyju Maasu (MVRDV, Holandija) - da nikada ne bi menjao svoje okruženje za njegovo, jer mu je ovo puno izazovnije i interesantnije!

65 broj 3, decembar 2014.

Intervju | Mlada arhitektura | Filter

FILTER arhitektura je studio mladih arhitekata u Sarajevu, oformljen 2009. godine nakon osvajanja prvog mjesta na konkursu za „Historijski park srednjovjekovne Bosne“. Studio je do sada radio na različitim projektima arhitekture, urbanizma i dizajna, te osvojio nekoliko nagrada: druga nagrada na internacionalnom konkursu za urbanističko-arhitektonski koncept razvoja područja Badel, Zagreb, treća nagrada na regionalnom konkursu za inovatnivni dizajn namještaja od drveta - Quercus 2012, druga nagrada na lokalnom konkrusu za Spomen obilježje 2. maj 1992. Studio je organizovan nehijerarhijski, pri čemu se insistira na razmjeni mišljena. U radu na projektima teži se preispitivanju zadatog problema, a dizajn se shvata kao vrsta istraživanja.

Filter arhitekturu čine: Ibrica Jašarević, Vedad Islambegović, Kenan Vatrenjak, Asmir Mutevelić i Nedim Mutevelić

Arhitektonski studio „Filter arhitektura” je osnovan 2009. godine. Šta je prethodilo odluci o pokretanju biroa i na koji način njegov naziv oslikava vaš rad?

Odlučili smo da naš grupni rad tokom studija formaliziramo. Surađivali smo sa dosta različitih arhitekata, i nismo bili zadovoljni, željeli smo raditi na svoj način.

Početni entuzijazam i energija je naišla na potvrdu kroz nagrade i uspješan rad na različitim projektima. Samo ime odražava logiku našeg rada.

Kako ste organizovali zajednički rad?

Zajednički rad podrazumijeva ravnopravnu podjelu obaveza i učešća u projektima. U svakom projektu se određuju voditelji, koji prate i usmjeravaju projekat te uključuju ostale.

Voditelji projekta snose najveći dio menadžerske i organizacione odgovornosti, a kroz sistem radionica se zajednički definiše pristup projektu i donose najvažnije odluke. Zavisno od veličine projekta, u finalnoj produkciji se priključuju ostali. Svi su istovremeno voditelji na nekim projektima i produkcija na drugim.

Filer arhitektura - Ibrica Jašarević, Vedad Islambegović, Kenan Vatrenjak, Asmir Mutevelić i Nedim Mutevelić

66 broj 3, decembar 2014.

Na koji način je međunarodno iskustvo uticalo na kvalitet rada biroa?

Profesionalna i akademska iskustva izvan Bosne i Hercegovine su nas učila novim metodologijama i vrijednostima u arhitekturi.

Takva su iskustva bitno uticala na mentalitet grupe, kao najbitniji izvor profesionalnog sazrijevanja. Međunarodne konkurse vidimo kao najbolji način testiranja.

Koji je projekat bio prekretnica u radu Vašeg biroa?

Polazna tačka je bio konkurs za „Historijski park srednjovjekovne Bosne“, a pravi uspjeh je bilo međunarodno priznanje na natječaju Badel blok Zagreb. Pored toga, mi uvijek radimo mnogo različitih projekata koji ostaju neprimjećeni, a koji su prekretnica u drugom smislu za nas.

Odnos arhitekture i politike u našoj zemlji je veoma specifičan i intenzivan. Da li smatrate da je to glavni krivac za negativan imidž gradnje u savremenom periodu? Da li su klijenti arhitekata samo imućni ljudi?

Ne smatramo da je to glavni krivac. Mi mislimo da je to prije svega loše obrazovanje. Klijenti arhitekata nisu samo imućni ljudi. Mi smo radili sa različitim profilima

klijenata, a posebno iskustvo je rad sa zajednicom, npr. u projektu Molitveni prostor IBC Zürich. Svaki projekat je odgovor na okolnosti u kojima nastaje. Finansijska ograničenja predstavljaju izazov koji provocira odgovornije projektovanje.

Kao komentar na gradnju u savremenom periodu, preporučujemo svima da pročitaju tekst „Odgovornost uzora“ autora Hansa Ibelingsa, objavljen u broju 68 časopisa „Oris”. Šta nalazite najvećom preprekom/problemom s kojom se susreće mladi biro, i kako to uspješno savladati?

Naš najveći problem je nedostatak iskustva u organizaciji vremena i vođenju posla.

Nedostaje nam i institucija kvalitetno organiziranih javnih konkursa, na koje se može gledati kao na poligon za dokazivanje kvalitete i sazrijevanje u struci.

Postoji li neki arhitekt/arhitektonski biro od kojeg ste najviše naučili ili koji organizacijom/ radom predstavlja vaš uzor?

Ne postoji direktan uzor, ali postoji mnogo arhitekata od kojih smo učili ili učimo arhitekturu zbog njihovog rada i predanosti poslu koji vole. Svaka saradnja je važna, naš biro je iz svake saradnje naučio nešto novo.

Organizacijski primjeri iz IT industrije su veoma inspirativni.

Kada govorimo o opsegu rada, da li smatrate da je bolje zadržati se u sličnom mjerilu projekta i napredovati u njemu, ili konstantno mijenjati mjerilo (na primjer, iz produkt dizajna u urbanizam) i zašto?

Rad u okviru jednog mjerila dovodi do bržeg usavršavanja i ubrzava produkciju a konstantno mijenjanje mjerila omogućava stvaranje većeg kvaliteta. Iskustvo iz jednog mjerila je moguće prenijeti u drugo mjerilo.

Kako uspijevate pomiriti pet različitih ideja, te u čemu je vaša tajna uspješnog timskog rada?

Pet arhitekata ne znači nužno i pet ideja. Nešto što u početku izgleda potpuno različito, može odvesti prema istom rješenju. Za dobar proces je važna otvorenost svakog pojedinca te kritički odnos koji uvažava postojeći rad drugih. U procesu često dolazi do zastoja i vraćanja unazad, što pridonosi kvalitetu projekta, ali potrebno je znati momenat kada treba nastaviti samo u jednom smjeru.

Razgovarala: Ena Kukić, druga godina master studija, Arhitektonski fakultet Sarajevo

konkursno rješenje za Badel blok Zagreb

67 broj 3, decembar 2014.

Intervju | Mlada arhitektura | Firma

Intervjuisali smo mlade arhitektice Nerminu Zagoru i Dinu Šamić, osnivačice arhitektonskog studija Firma d.o.o. u Sarajevu. Njihov rad i projekti integrišu arhitekturu sa urbanim dizajnom, pejzažnim oblikovanjem, dizajnom, umjetnosti i arhitektonskom teorijom. Njihov jedinstveni pristup poslu je rezultirao velikim brojem projekata tokom pet godina postojanja biroa, te višestrukim nagradama za neke od projekata. Firma trenutno broji pet članova koji zajedno pokušavaju pronaći optimalna rješenja za zadatke postavljene pred njih, a osim Nermine i Dine, u birou su prisutni i Arnela Nurković, Haris Ovčina i Malik Hodžić.

Arhitektonski biro Firma d.o.o. je osnovan 2009. godine. Kako ste se odvažile na takav korak, i zašto ste odabrale baš ovo ime?

Osnovale smo biro tri godine nakon završetka fakulteta, čemu je prethodio nastavak akademske karijere i sticanje iskustva u drugim sarajevskim biroima i inostranstvu. U tim godinama prakse nismo planirale samostalni biro, ali smo vremenom shvatile da odlično funkcionišemo radeći zajedno, te da nam sve polazi od ruke kada smo udružene. Radile smo konkurse i posjećivale izložbe, a saradnja sa poslodavcima iz Libije je bila polazna tačka za osnivanje vlastitog biznisa. Od samog početka smo po pitanju posla bile veoma ozbiljne, dok ozbiljnost ideje osnivanja biroa inicijalno nismo u potpunosti shvatale.

U tom periodu smo imale više hrabrosti nego iskustva i više samopouzdanja nego samokritičnosti, što se vremenom promijenilo. U retrospektivi možemo prokomentarisati da nismo razmišljale

o posljedicama, odgovornostima i obavezama, ali smo uz mnogo truda savladale prepreke pred nama. Smišljajući naziv za biro započele smo od nekoliko pretencioznih ideja, te na kraju završile sa iskrenim i konkretnim „Firma“, što mnoge i dalje navodi da nas pitaju kako se naša firma zove (smijeh).

Kako je vaš biro organizovan?

Radimo prema afinitetima, pokušavamo prepoznati stvari u kojima se svako od nas ističe i fokusirati se na njih. Uvijek radimo timski i preispitujemo svaku ideju.

Inicijalno smo se spontano organizovale, ali smo s vremenom naučile i strateški koristiti kvalitete svih članova tima, a da pritom ne gubimo našu individualnost već da je što više istaknemo. Naša osnovna uloga je da pružimo mladim ljudima njihovo prvo radno iskustvo, i u svakom periodu našeg dosadašnjeg rada u Firmi su stažirali ljudi nama generacijski bliski, što je omogućilo ostvarenje odlične sinergije.

Firma d.o.o. - Nermina Zagora, Malik Hodžić, Haris Ovčina, Arnela Nurković, Dina Šamić; foto: Dunja Kokeza

68 broj 3, decembar 2014.

Na koji način je međunarodno iskustvo uticalo na kvalitet rada biroa?

Vjerovatno nismo ni svjesne načina na koje su naša putovanja i iskustvo u inostranstvu unaprijedile rad biroa. Upoznale smo se sa arhitekturom mnogih zemalja što je velika prednost u odnosu na učenje iz knjiga.

Smatramo da arhitekta koji ne putuje, nije znatiželjan niti zainteresovan, teško može ostvariti kvalitet u svom radu. Sarajevo je specifična sredina koja ponekad predstavlja izazov za naš entuzijazam, pa stoga putujemo da bismo napunile baterije.

Upoznavanje sa drugim kulturama nas je inspirisalo da započnemo sa traženjem konkursa u toj zemlji, što je u slučaju Španije rezultovalo konkursnim prvim mjestom našeg idejnog projekta za starački dom u Alavi. Saradnja sa inostranstvom je jedini način na koji se može pristojno živjeti u ovako maloj sredini sa mnogo arhitekata, jer je u BiH veoma teško dobiti posao koji je ekonomski isplativ a pritom i atraktivan. Volimo raditi na konkursima,

enterijer: arhitektonski studio Firma; foto: Dženat Dreković

i preporučujemo učešće na domaćim konkursima u svrhu građenja kulture učešća te unapređenja stanja u struci, dok su međunarodni konkursi izazov, logička i kreativna vježba i ekonomski privlačniji.

Koji vam je vlastiti projekat najdraži?

Najpoznatiji, a nama ujedno i veoma drag projekat, jeste Kaptol stepenište. Ponosni smo na našu inicijativu i dodatni napor koji smo uložili da ova lokacija postane drugačija, u vrijeme kada nikom drugom nije padalo na pamet da bi tu moglo biti nešto više od običnog stepeništa. Uradivši kvalitetan posao, pružila nam se mogućnost da uradimo i nove projekte gradskih stepeništa.

Najdraži projekat enterijera koji smo radili je naš ured iz razloga što smo veoma brzo došle na ideju i zato što ga smatramo svojom trodimenzionalnom vizit-karticom.

Enterijer univerziteta SSST-a nam je drag zbog ozbiljnosti i razmjere projekta, i generalno volimo enterijere jer se tu uspješno snalazimo, dobro procjenjujući ljude i reflektujući njihove profile u stambene ili radne prostore.

Uticaj politike na arhitekturu je velik. Kako se nosite s tim dijelom naše struke?

Idemo težim putem jer nismo politički angažovane. Lakši način definitivno postoji, i kvalitet života ljudi koji su politički angažovani jeste različit u odnosu na naš, ali se osjećamo dobro jer zarađujemo novac na osnovu svog rada u vlastitoj profesiji. Ipak, priznajemo da je teza odvojenosti arhitekture od politike apsurdna, jer je čak i Vitruvije govorio da dobar arhitekta treba imati veze sa vlastima. Kod nas je to prisutno u ekstremnoj formi. Nadamo se drugačijim vremenima, a do tada nastavljamo raditi po svom.

Koje biste arhitekte sa domaće scene izdvojili kao pozitivne primjere?

Prije svega, inspirisane smo fanstastičnim ambijentima naše tradicionalne arhitekture i enterijera. Veoma cijenimo Neidhardta, on je bio kosmopolita čije ime se ne može dovoljno ponavljati. Također, poštujemo profesionalnost, poduzetnost i karizmu i afirmisanih sarajevskih arhitekata, bez obzira na eventualnu razliku u našim senzibilitetima. Ipak, gledajući širu sliku, teško je izdvojiti veliki broj prostora savremene arhitekture koje bismo preporučili ljudima da posjete. Iznenađuje nas sveprisutni formalizam, i podržavanje istog od strane ljudi iz struke.

U kojoj su mjeri udružene teorija i praksa u vašim projektima?

Mi se bavimo teorijom arhitekture i istraživačkim radom, što je u našoj sredini rijetkost jer se većinom arhitekti najčešće fokusiraju samo na jedno, ili teoriju ili praksu. Veoma je malo kvalitetno sprovedenih istraživanja u arhitekturi kod nas, i mi to nastojimo promijeniti. Također pokušavamo ojačati vezu između prakse i teorije, i mislimo da je hronični problem u savremenoj arhitekturi Bosne i Hercegovine nedostatak teorijskog promišljanja.

Projektima nedostaje prijeko potrebna teoretska podloga, pri čemu ne mislimo na suhoparnu teoriju već na aplikativne teze.

Trenutno ste zaposlene u visokim školama arhitekture (Univerzitet u Sarajevu i Burch Univerzitet) a obje ste studirale i na fakultetima u inostranstvu. U čemu pronalazite nedostatke studiranja u BiH, i čime biste ohrabrile mlade kolege?

U organizaciji rada naših fakulteta postoji mnogo prostora za unapređenje, i negativna činjenica je to što na individualnom

planu pokazujemo da možemo biti dobri i uspješni ali na kolektivnom to nije slučaj, jer nam nedostaje sinergija. Smatramo da su se zaboravile osnovne uloge studenata i nastavnika. U vrijeme kada smo mi studirale su postojali problemi slični današnjim, pa smo pored smjernica i znanja koja smo usvajali u oficijelnom obrazovnom procesu, ulagale napor i samostalno istraživale radi sticanja dodatnog, posebno praktičnog znanja. Bit ovoga je da se trebamo samostalno angažovati, a ne čekati da nam se znanje servira „na tanjiru“. Možda je problem našeg obrazovnog sistema nedostatak analitičko-kritičkog pristupa i nedostatak mogućnosti u kojima bi ljudi naučili razmišljati svojom glavom. Studenti u inostranstvu mnogo više istražuju i imaju bolju inicijativu. Naši studenti smatraju da je svrha fakulteta u davanju uputa šta treba raditi, umjesto usmjeravanja i otvaranja vidika. Uloga nastavnika jeste da motiviše, ali u tom interaktivnom procesu trebaju učestvovati i studenti. Studenti u inostranstvu propituju zašto je nešto takvo kakvo jeste, dok je u našem slučaju studentima „servirano“ da je nešto takvo, bez mogućnosti propitivanja.

Također, kod nas je konceptualna faza veoma podcijenjena dok se forsira „iscrtavanje“ projekta. Nedovoljno teoretsko istraživanje i njegova primjena u praksi je jedan od fundamentalnih problema mladih arhitekata, a prevazilaženje tog problema je u kvalitetnom individualnom angažmanu.

U međuvremenu se možemo nadati i pozitivnim pomacima na kolektivnom planu, u našem okruženju.

Razgovarala: Ena Kukić, druga godina master studija, Arhitektonski fakultet Sarajevo

69 broj 3, decembar 2014.

Intervju | Arhitektura | Adnan Harambašić

Tamo i nazad arhitektura na relaciji Sarajevo-Oslo

Adnan Harambašić je arhitekta porijeklom iz Prijedora koji je početkom devedesetih godina prošlog stoljeća otišao u Norvešku, gdje je završio studij arhitekture i izgradio karijeru kroz međunarodne projekte. Nakon deset godina koje je proveo u arhitektonskom birou a-lab, s kojim je osvojio i prestižnu WAN nagradu za najbolju poslovnu zgradu (objekat Statoil Norway HQ), trenutno vodi ured SAAHA u Oslu sa partnerom Thor Olav Solbjørom, i ured ahA+knAp u Sarajevu sa partnerom Kenanom Brčkalijom, te nastavlja nizati uspjehe radovima u obje zemlje.

foto: Kenan Muslić

Uspješan ste arhitekta koji primarno živi i radi u Norveškoj. Kako je došlo do odabira Vašeg poziva i mjesta prebivališta?

Zašto arhitektura? To je dijelom igra slučaja.

Na samom početku me je usmjerila kombinacija interesa za crtanje i to što su se neki članovi moje porodice bavili građevinom.

U jednom momentu sam se odlučio baviti arhitekturom i vremenom je taj stav postajao sve čvršći. Ja kao arhitekta sam formiran u velikoj mjeri kroz osobe koje sam imao sreću da sretnem i da se sa njima družim u različitim fazama mog života. Prva osoba je moj amidža, inžinjer građevine, koji je u meni probudio želju da se bavim gradnjom. Druge dvije osobe i susret sa njima se dešavaju u težem i izazovnijem dijelu mog života. Izašao sam iz Prijedora 1991. godine i odlazim u Ljubljanu, tu sam imao položen prijemni ispit i pokušavao sam studirati dok su mi roditelji još uvijek bili u Prijedoru. Igrom slučaja, kroz neke zajedničke poznanike u Ljubljani, sreo sam Zeca (op.a. Amir Vuk Zec). U toj fazi sam, sa 18 godina sam i roditeljima još uvijek u Prijedoru, sa svim onim što se dešavalo kod nas, imao veliku sreću što sam sreo njega, vrlo dobrog arhitektu koji pristupa pozivu s velikim žarom kojeg sa lakoćom širi ljudima oko sebe. Taj period nam je bio specifičan po tome jer smo bili van svog

70 broj 3, decembar 2014.

standardnog konteksta i život i rad je imao specifičan intenzitet. Ostavio je veliki utisak na mene zbog svoje energije, upornosti ali i bitnosti vjerovanja u ono što radimo, jer to je preduslov da se ostvari povjerenje između arhitekte i klijenta. U jednom momentu putevi nam se razilaze, i ja polazim na fakultet u Norveškoj gdje nakon nekog vremena počinjem raditi kod Sveina Skibnesa, doživljavajući ga kao mentora od kojeg sam naučio mnogo, između ostalog da je bitno slušati druge. Posao i stabilnost koju dobivam tu je za mene bio spas u inače kaotičnim godinama. Kada si stranac u nekoj državi, onda od samog početka moraš biti znatno bolji od ostalih da bi dobio istu šansu kao i oni. Osim natprosječne strasti za ovim čime se bavim, faktor preživljavanja mi je pomogao da dođem do današnje pozicije.

Koja je Vaša preporuka za kvalitetno bavljenje arhitekturom, šta je srž našeg poziva i zašto je timski rad bitan?

Bitno je da imaš toliku strast za nešto što te zanima, na način da te rad u tom polju puni energijom, a ne prazni. To je floskula, na neki način, više puta rečena od strane različitih ljudi, ali je zaista bitno da čovjek ima nešto što ga motiviše i što čini sve prepreke manje bitnim. U našem pozivu,

Razgovarala: Ena Kukić, druga godina master studija, Arhitektonski fakultet Sarajevo

arhitektura i ljudski odnosi idu jedni sa drugim, i upravo je to za mene srž profesije: moraš voljeti ljude koji sjede s druge strane stola i poštovati njihove razloge, bez obzira što se često i ne slažeš sa njima. Kada pristupimo sa stavom da je samo ono što mi govorimo tačno, mi gubimo. Prvo, vjerovatno ćemo izgubiti posao, a time i bitnu priliku da oblikujemo i nas i klijenta kao osobu. Iako klijent možda nije ni svjestan toga, mi ne prodajemo produkt koji je apsolutno definisan, on se stvara u susretu sa ljudima. Ti ljudi u našem poslu na neki način investiraju kapital u nas, neko od njih ono što zamislimo izvodi/realizira a neko je na kraju korisnik onog što smo stvorili.

Ako svi imamo stav da znamo bolje nego drugi i ne shvatamo da smo dio cjeline, i ako ta cjelina nema osjećaj da zajedno radi ka nekom cilju, velika je vjerojatnost da projekat neće biti dobar. To je nešto što se ne uči u školi, nego kroz život, i zbog toga je naš profesionalni i ljudski integritet onaj drugi bitan sastojak, zajedno sa strašću. Mi kroz projekte razvijamo odnos sa ljudima, taj odnos ima sve izazove nekog normalnog života: imamo zajedničke ili različite snove, slaganja i neslaganja, svađe, mirenja, feštanje, i sve to je dio projekta na jedan ili drugi način. Arhitekti koji su za mene uspješni, su to jer se ne bave samo „arhitekturom“, već i društvom i ljudima oko sebe.

Poslovni objekat Statoil Norway HQ

71 broj 3, decembar 2014.

Šta smatrate najvećim problemom u današnjem društvu, kako ga prevazići i kako mladi mogu doprinijeti rješenju?

Stambeni objekat Dvor, Sarajevo, foto: Anida Krečo

72 broj 3, decembar 2014.

Pretpostavka za pozitivan razvoj jednog društva je da velika većina učesnika u njemu imaju najmanje jedan zajednički cilj, a to je želja za stvaranjem boljih okvira za naše bitisanje. Ono što je nama potrebno je minimum zajedničke vizije za društvo u kojem živimo. Vizija ima i previše ali sve su nečije a nijedna zajednička.

Dok god ne postoji otvorena i dovoljno jaka želja za stvaranjem zajedničkog, sve će biti manipulisano u svrhe nekog ili neke manjine. Ja skromno pokušavam, direktno ili indirektno, podržati mlade ljude koji su izgubili osjećaj da mogu bilo šta postići ovdje, jer jedino oni mogu da nešto promijene nabolje. Tu ste vi studenti sa fakulteta vrlo dobar primjer. Kad studenti uspiju da na jednom nivou nađu zajednički jezik i komuniciraju bez straha šta im smeta i šta treba biti drugačije, to je dobar početak za buduće promjene.

Ovaj časopis (op.a. tristotrojka) je dokazao studentima da je moguće pomjerati granice. Nakon 3 godine školovanja, studenti kao grupa mogu kroz zajedničke aktivnosti naučiti jedni druge mnogo više nego što to u ovom momentu može fakultet. Razlog zašto fakultet to ne uspijeva je isti kao i u društvu inače, nepostojanje iskrene i zajedničke želje rukovodstva i zaposlenih da stvore kvalitetnije okvire za dijeljenje znanja a kroz to i bolji fakultet. Studenti su razumjeli potrebu za otvorenošću i razmjenjuju znanja mimo kontrolnih tačaka koje predstavljaju profesori, što predstavlja otvorenu platformu za učenje i mnogo bolje utrošenu energiju nego polaganje

nepotrebno velikog broja ispita. Najbolje škole arhitekture danas se razlikuju od drugih, velikim dijelom zbog nepostojanja klasičnih uloga i podjele između učitelja i učenika.

Krucijalni period života za vas buduće kolege, jeste prelazni period između polusigurnosti studentskog života i surove stvarnosti koja slijedi nakon njega. Filter (op.a. arhitektonski biro Filter) je pozitivan primjer i uspjeh u našoj zajednici. Njihova ustrojenost predstavlja ono što je jedinstveno kod njih, što ujedno služi i kao dokaz da je sve moguće. Nije lako kada pet osoba vodi firmu u našoj struci i uspijeva da živi od toga u našem okruženju. Međutim, oni su uspjeli naći potrebnu tenziju i konstruktivno neslaganje koje ih tjera da razmisle još jednom i nađu još bolje rješenje. Dok budu održavali tu pozitivnu tenziju, projekti će im biti uspješni.

Tijekom Vašeg trogodišnjeg boravka u Sarajevu ste predsjedavali Asocijacijom arhitekata. Kakvi su Vaši utisci i koliko ste zadovoljni rezultatima?

Vjerovao sam da je moguće pokrenuti stvari naprijed, ali nažalost moram priznati nisam zadovoljan sa rezultatima i ne mogu reći da sam imao pretjeran uspjeh sa Asocijacijom. Oni koji me znaju bolje znaju koliko sam tvrdoglav i da ne odustajem lako, ali u slučaju Asocijacije sam morao da to učinim. Pokušao sam kao neko ko je „sa strane“ da otvorim Asocijaciju i animiram što veći dio ljudi da se aktivno uključe.

Ako sam razumio ispravno, Asocijacija je u prošlosti bila vezana za određenu struju, šta god to značilo, i mislio sam da je dobro da to promijenimo. Ali, izgleda da je kod nas bolje da te mogu u nešto svrstati nego da si nesvrstan, u svemu, pa i u ovom kontekstu.

Još uvijek sam vezan za Asocijaciju, ali poslije dvije godine gdje nisam imao željeni uspjeh smatrao sam da je bolje da neko drugi preuzme ulogu i zadatke predsjednika. Moje mišljenje je da je kolega Zijo Krvavac dobra osoba za to i pokušaću koliko mogu da ga podržim u tom radu. Generalni zaključak je ipak da ako nas nema dovoljno koji želimo da pokrenemo nešto na bolje, onda i ne zaslužujemo ništa bolje.

Koji Vam je vlastiti projekat najdraži?

Neki od meni najdražih projekata su mi oni koji nisu ostvareni, poput konkursnog prijedloga za biblioteku u Oslu. Bio je to pozivni konkurs za 12 arhitekata, među kojima su se nalazila i velika imena poput Toyo Ita i Chipperfielda. Mi smo napravili utopijski projekat, nešto što nije bilo izvodljivo unutar okvira realnih procesa.

Drag mi je i zbog toga što sam imao priliku sarađivati s norveškim umjetnikom Lars Rambergom koji živi i radi u Berlinu.

Početna tačka projekta je bila diskusija o tome šta bi biblioteka trebala da bude u

budućnosti. U Oslu su njeni najveći korisnici dana imigranti, mladi ljudi i penzioneri te je, pored toga, jedno od posljednjih mjesta javnog prostora koje je besplatno. Shodno tome, ljudi sa najmanje resursa su najveći korisnici, u pravom smislu te riječi. Mi smo pokušali razviti ideju biblioteke oko ideja šta je taj javni zajednički prostor, po nama, agora grada u budućnosti. To je jedan od projekata koji bih izdvojio među najdražima. Za arhitektu je veoma bitno da ponekad radi projekte utopije, čime testira sebe i pokušava razlučiti srž onog čime se bavi, za razliku od projekata koji se realizuju. U tom slučaju ne razvijaš sebe kao arhitektu, već vrlo često koristiš ono što si naučio od prije.

Radili ste i na jednom od domaćih objekata savremene arhitekture koji je privukao veliku pažnju, Dvor. Da li nam možete reći nešto o tom projektu?

Uvijek u birou pokušavamo pomjeriti bar jednu, pa ako ništa, malu granicu u odnosu na ono što se obično očekuje u datom kontekstu od te vrste projekata. U primjeru Dvora smo pokušali reinterpretirati arhitektonske elemente koji postoje u Sarajevu ali koji su danas izgubili značaj i nisu više prepoznati kao znak kvaliteta.

Tu mislim na primjere stanovanja iz vremena modernizma. Jednostavnost u tlocrtu i arhitektonskom izrazu, drveni prozori u dosta jakim bojama, kao na starim modernističkim projektima, su neki primjeri toga. Bilo je i dosta skepse kad smo predložili da objekat bude samo bijele boje.

Potreba da se nešto pretjerano dekoriše je kod nas precijenjena, mi smo htjeli pokazati da svjetlo i sjena mogu stvoriti nešto što boja ne može da zamijeni. Putem detalja ograde ili teraca u stepeništu smo htjeli stvoriti veze koje ljudi danas, imam utisak, ne prepoznaju kao kvalitet: stepenište u poslijeratnom (drugi svjetski) stanovanju je obilježeno teracom, koji je rađen da traje.

Prirodno je da se industrija razvija i da se procesi modernizuju, ali mi mislimo da ono što se gradi kao stanovanje treba da se gradi za više generacija. Normalne stvari i stvari koje se podrazumijevaju su postale luksuz, poput unutrašnje visine od 2,60-2,70 metara. Trenutno je najčešća unutrašnja visina 2,45 metara, što je kombinovano sa pogrešnom orijentacijom, receptura za loše stanovanje. Jednostavno povećanje unutrašnje visine prostora će već samim tim učiniti taj prostor življenja kvalitetnijim.

Htjeli smo stvoriti objekat sa karakterom, kojeg njegov vlasnik ili korisnik može da zavoli, a onda će ga valjda i više održavati a i paziti. Ovo zadnje je možda ipak samo nekakva naivna ambicija arhitekte.

Objekat Dvor u Sarajevu je nominovan za nagradu Evropske unije za savremenu arhitekturu - Mies van der Rohe Award 2015.

Stambeni objekat: Dvor, Sarajevo foto: Anida Krečo

73 broj 3, decembar 2014.

Intervju | Fotografija |Anida Krečo

Fotografija kroz objektiv arhitekte Anida Krečo je rođena 1980. godine u Sarajevu, a svoje arhitektonsko obrazovanje je stekla na Arhitektonskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, te na Arhitektonskom fakultetu Tehničkog Univerziteta u Beču. Dugi niz godina se ne bavi samo arhitekturom, nego i fotografijom, stavljajući fokus na arhitektonske objekte. Njene fotografije su objavljivane u časopisima ORIS i A10, te monografji „Sarajevo – moj grad mjesto susreta“. Autorica je dvije samostalne izložbe: Moduli moderne u Sarajevu, te izložbe „Totally lost“

enterijer džamije u Istanbulu, foto: Anida Krečo

Kada Vam se prvi put javila zainteresovanost i afinitet prema fotografiji?

Mogu slobodno reći da sam još kao dijete bila fascinirana fotografijom i njenom osobinom da zarobi momenat i na taj način očuva uspomene. Razvojem digitalne fotografije počinjem više fotografirati, te otkrivati razne smjerove u fotografiji. U početku je fotografiranje bilo vezano za neka dešavanja, putovanja ili za potrebe fakulteta, ali kasnije mi fotografija prerasta prvo u hobi, a vremenom i u dio moje profesije.

S obzirom na završeni studij arhitekture, na koji način je Vaše obrazovanje imalo uticaja na odabir tematike fotografija?

U biti, moj studij arhitekture je presudan u izboru tematike mojih fotografija. Tokom studija bilo je neophodno raditi mnogobrojne analize u kojima su fotografski snimci bili veoma značajni. Bilo je neophodno fotografisati razne lokacije gdje su glavni „akteri“ fotografija arhitektonski objekti.

Još tada sam nastojala da na interesantan način prikažem postojeće zgrade, te da u njima nađem i istaknem ono najbitnije.

Da nije bilo mog studija arhitekture koji nas uči da prepoznamo ljepotu objekta, njegove detalje, ritam, geometriju i proporcije, ja vjerovatno ne bih otkrila ovaj smjer u fotografiji.

74 broj 3, decembar 2014.

Kada se prvi put javila ideja o spajanju ove dvije umjetnosti?

Ideja mi se javila još tokom studija, iako tada nisam ni sanjala da će mi arhitektonska fotografija postati profesija. Na samom početku sam fotografisala objekte koji su bili usko vezani za neki studentski projekt, ali sam kasnije širila to interesovanje, i ako bi se na predavanjima spominjao neki interesantan objekat koji se nalazi u gradu ili neposrednoj blizini, ja bih ga obavezno otišla posjetiti i, naravno, fotografisati.

Da li je potreban određen talenat za fotografiju ili se talenat stiče putem iskustva?

Za uspjeh u bilo kojem poslu su neophodne obje komponente, talenat i iskustvo.

Talenat je presudan u samom početku, jer veoma često u životu neke afinitete otkrivamo sasvim slučajno, ali je veoma bitno da se poklope talenat i ljubav prema nečemu, jer tek onda mi imamo želju da nastavimo raditi i razvijati talenat. Na taj način stvaramo iskustvo koje nam pomaže da radimo bolje. Danas, kada pogledam neke fotografije koje sam radila prije 4-5 godina, vidim koliko je iskustvo presudno za napredak.

U kojoj mjeri i na koji način subjektivnost ima uticaja na fotografiju?

Subjektivnost je prisutna u velikoj mjeri u

fotografiji, po mom mišljenju. Fotografija za fotografa nije pusto predstavljanje nekog motiva, nego i trenutka u vremenu i prostoru. Ustvari, ta fotografija predstavlja momenat njenog nastajanja, pa prema tome ne zarobi samo uspomene nego i osjećaje tog momenta. Za nekoga, fotografija zadnjeg sprata plavog objekta u zalazak sunca ne predstavlja nista više do fotografije napuštenog objekta gdje se u prvom planu nalaze ružne satelitske antene, dok za mene ta fotografija predstavlja mnogo više. Ja u njoj osjećam sve čari Istanbula, povjetarac sa Bosfora, ritam i zvukove grada koji nikad ne spava, ili ukus i miris svježeg rahatlokuma iz Misir čaršije.

Koji elementi čine jednu fotografijom arhitektonskom?

Jedini element koji fotografiju čini arhitektonskom jeste da je motiv arhitektura dok je, sa druge strane, mnogo elemenata koji određenu fotografiju čine dobrom arhitektonskom fotografijom. Da bi se napravila dobra fotografija neophodno je obratiti pažnju na mnoge detalje i bitno je dobro izučiti i prepoznati glavne odlike zadatog objekta. Potrebno je početi od osnovnih stvari poput prepoznavanja u koje doba dana je najbolje fotografisati neki objekat ili njegov dio, uočiti geometriju i proporciju i posmatrati svjetlo i sjene, te na kraju

sve ove elemente projicirati u jednu ravan.

Međutim, najbitnije od svega je prvobitno u objektu prepoznati glavnu ideju i zamisao arhitekte, jer dobra arhitektonska fotografija nije samo dokumentacija prostora nego i projekcija ideje. Šta vas motivira da se nastavite baviti fotografijom?

Jedna stvar je pronaći svoju pasiju, dok je potpuno druga stvar ići za njom. Često ćemo na internetu naići na razne savjetodavne artikle vezane za posao i napredak.

Neki od njih poručuju: „Never let your passion to become your profession“, dok sa druge strane imate savjete poput: „Follow your passion and do what you love“. Za mene lično, formula uspjeha je ravnoteža između ta dva savjeta. Svaki posao koji prihvatamo isključivo radi finansijske dobiti i gdje ne možemo ispoljiti svoju kreativnost i ideju, će nas u jednom trenutku zasititi.

Sa druge strane, raditi sa zadovoljstvom na nečemu od čega nemamo finansijske dobiti je nemoguće, barem na duži period.

Zato je neophodno pronaći modus gdje se pasija i profesija presijecaju dovoljno često, a nekad su one samo paralele koje će se presjeći u beskonačnosti.

Ovo sve bi ustvari bio način rada, ali istinski i pravi pokretački motiv svakog umjetnika, fotografa i arhitekte jeste u jednom momentu stvoriti nešto novo, originalno i nesvakidašnje. Svi mi težimo napraviti nešto neviđeno, ili interpretirati neke stvari u novom, svježem i inovativnom svjetlu.

Sve dok postoji ova vrsta motivacije, ja ću se baviti fotografijom. Šta biste željeli poručiti studentima arhitekture i svima koji pokazuju zainteresovanost da istraže drugu stranu objektiva?

Svima koji osjete talent i ljubav prema fotografiji preporučujem samo rad, rad i rad. Ne postoji rad koji je uzaludan, svaki trud će se prije ili kasnije isplatiti. Ko želi da nauči, uvijek će naći način da to učini. Sa raznim tutorialima na internetu, besplatnim elektronskim knjigama i člancima, znanje više nije skupo, samo je potrebna želja.

Razgovarala: Majda Redžepagić, druga godina master studija, Arhitektonski fakultet Sarajevo

enterijer Vijećnice, foto: Anida Krečo

75 broj 3, decembar 2014.

GRANICE

trenutak sa Vremenom i Prostorom Bivao sam jedno vrijeme u bezvremenskom prostoru, družeći se sa tišinom. Sve dok se za stolom nisu pridružile dvije pojave, jedna je sebe nazivala Vrijeme, a druga Prostor.

Izgledali su nerazdvojno, kao da jedno bez drugog ne može. Nisu me pitali mogu li sjesti, nisam to ni tražio, ali sam se isprva pitao, šta će njih dvoje sa mnom? U tom trenutku, objekat se u potpunosti ispraznio, mogli su sjesti gdje su htjeli, u rahatluku popiti piće, pričati o nekim svojim temama, tajnama, o zajedničkoj prošlosti, ali oni su samo zurili u mene... Čudna je atmosfera bila, dugo smo se samo posmatrali, sve do trenutka kad je Prostor primaknuo stolicu i rekao: „Podijelio bih sa tobom saznanje koje sam ovdje doživio.

Došlo mi je dok sam klasifikovao vašu vrstu i shvatio sam da vi zapravo niste sisari. Svaki sisar na ovoj planeti, nagonski razvija prirodnu ravnotežu sa okolinom oko sebe. Ali vi ljudi ne. Dođete na neko područje i ramonožavate se, razmnožavate se dok ne potrošite sve prirodne resurse...

Preživljavate jedino tako da se širite u nova područja. Na ovoj planeti postoji još jedan organizam, koji se isto ponaša. Znaš koji je to? ... Virus.“. (The Matrix, Hugo Weaving as agent Smith, 1999.)

Nije ni Vrijeme dugo šutjelo, imalo je i ono nešto za reći, ali progovorilo je preko mene: „Mislim da je ljudska svjest tragična greška evolucije. Postali smo previše samosvjesni.

Priroda je stvorila aspekt sebe odvojen od nje same. Mi smo stvorenja koja ne bi trebala da postoje prema prirodnim zakonima. Mi smo stvari koje vjeruju da imamo „Ja“. Stvaranje čulinih iskustava i osjećanja. Ucjepljeno nam je vjerovanje da je svako od nas jedinka, a zapravo niko nije ništa. Časna stvar za našu vrstu bi bila da odbacimo svoja uvjerenja. Da prestanemo da se razmnožavamo i zajedno izumremo.

(True Detectiv, Matthew McConaughey as detectiv Rast, 2014.)

Tad sam shvatio da sam njihova tema ja, te da sam tu gdje jesam upravo zbog njih, kao što su i oni tu gdje jesu zbog mene. Ali sam se pitao, ko na koga ima veći utjecaj?

Ko je prvi započeo naš međuodnos? Sudeći

76 broj 3, decembar 2014.

po ovom što su rekli, nisu baš zadovoljni s nama. Jesmo li mi krivci? Kad bi izabrali bilo koju prošlost, opet bi se sve ove riječi izgovorile. Ako je nekad postojala harmonija, onda je u jednom trenutku neko morao poremetiti tu harmoniju. Jedan period Prostor se štitio od nas, jer je imao prirodne granice. Da li to znači da Prostor nije kriv?

Ko je mogao prelaziti preko planina, mora i sličnih granica, osim Vremena. Možda je ono krivac?

Ne možemo živjeti ni sa jednim drugim Vremenom osim Sad, jel to isključuje nas kao krivca? Sve te misli su mi se vrtile po glavi, nisam ih izgovarao, jer nisam vidio smisao u tome, sve su to već znali.

Zašto je Vrijeme progovorilo kroz mene? To me je najviše zbunjivalo. Kad bi govorilo, šta bi reklo? Kako danas nema prirodnih granica za nas, na ovom dijelu prostora, kako možemo otići na svaki njegov djelić, kako je on sad naš? Znači li to da prostor više nije svoj? Svjesni smo činjenice da je prostor uzurpiran, podijeljen na bezbroj dijelova, kroz njega se pruža isto toliko granica, kako fizičkih tako i mentalnih. To se sve dešavalo kroz vrijeme i ne prestaje, kao što ne prestaje ni vrijeme. Ako je tako, onda vrijeme ne postoji, već ga mi stvaramo i u takvom živimo. Samim time smo mi tvorci svake prošlosti koje se sjećamo, svake prošlosti koja živi u prostoru, kao i svih fizičkih i mentalnih granica koje nas okružuju, a koje se ispoljavaju na prostoru u kojem mi živimo.

Ali ako možemo živjeti samo sa Vremenom Sad, onda ima Vremena, onoliko koliko i nas samih. Svako ima svoje vrijeme i živi u njemu, stoga se vrijeme svakog trenutka mijenja, manipulirajući „granicama“. Šta te „granice“ rade, kako se brišu, a kako se pamte?

Kako odgovaramo na prostorne granice prostora?

Kako odgovaramo na vremenske granice prostora?

Kako odgovaramo prostoru na vrijeme?

Kako odgovaramo vremenom na vrijeme?

Jasmin Ružnić, druga godina master studija, Arhitekronski fakultet Sarajevo

Tipičan primjer odijeljenog ulaza

Granice

Apartheid gradovi Forma prati granice

Apartheid (afrikaans – od riječi apart – „jedinstven, poseban“) je naziv za sistem rasne segregacije, uveden nakon pobjede burske Nacionalističke partije na izborima 1948. godine kao službena politika Južnoafričke Republike. Njime je stanovništvo Južne Afrike političkim, socijalnim, gospodarskim i prostornim odvajanjem rasa trebalo postići odvojen razvoj u svim sferama. Za razvoj apartheida, od presudne važnosti bili su procesi razvijanja velikih gradova i industrijalizacija.

Pojam rasa je glavna smjernica ideologije apartheida. Počelo je od toga da se pojedine grupe južnoafričkog stanovništva - bijelci (15%) – jedini koji su imali puna politička prava, obojeni (8,5%), Indi (2,5%) i crno stanovništvo (74%) ne mogu asimilirati, pod premisom da svaka grupa ima svoj karakter, svoj vlastiti razvojni potencijal i svoje posebnosti, što je korak po korak vodilo sustavnom institucionaliziranju rasizma, što je za obojeno stanovništvo imalo posljedica u gotovo svim područjima života.

Bantustani - prostorno odvajanje rasa Ova ideologija segregacije se toliko uvukla u svaku sferu života, da je uvjetovala

urbanistički razvoj gradova. Urbanizam apartheid gradova se temeljio na klasnoj podjeli, gdje je grad rastao u sklopu jasno definisanih područja, čije granice nisu bile fizičke prirode, koliko mentalne.

Osnova za teritorijanu podjelu rasa – bantustani, uspostavljena je 1923. godine sa „Black Urban Areas Act“-om. Tim zakonom je uvedena obaveza pasoša i kontrole migracija, kao glavni elementi teritorijalno podijeljenog i odvojenog razvoja i pravne diskriminacije. Taj je zakon 1950. proširen „Group Areas Act“-om, koji je svakom građaninu Južnoafričke Republike jasno ukazao na četiri različita područja u kojima su različite rase trebale živjeti. Ovaj zakon označen je „jezgrom apartheid ideologije“. Crncima je dodijeljeno 10 malih područja, koja su obuhvaćala oko 13% ukupnog državnog teritorija, a crnci su činili 74% stanovništva! Stvarana su područja koja nisu bila dostupna crncima, već samo bijelcima, te su odvajani djelovi autobusa, parkova, čak su postojale posebne klupe za bijelce i „obojene“. Ovakav politički režim je imao toliki utjecaj na ljude, da je stvorio jedinstveno ustrojstvo grada i države u kojem je svaki aspekt života segregiran.

Bantustani su strateški smješteni daleko

od bilo kakvog bogatog bjelačkog područja grada i obično su locirani u onim prostorima grada gdje bijelo stanovništvo nikad ne bi ni željelo da živi. Bijelo stanovništvo je smješteno najdalje od industrijskih područja i često je postojala čak i neka vrsta fizičke barijere ili tampon zone koja ih odvaja od siromašnih dijelova grada.

Crnačka područja su smještena blizu industrijskih područja, a u nekim slučajevima čak blizu odlagališta nuklearnog otpada.

Razni autori su pokušavali razlučiti i objasniti razvoj apartheid gradova u Južnoj Africi, praveći urbane modele istih. Posljednji model – post-apartheid grad ne uključuje rasne grupe, nego se ponaša kao da su iščeznule. U stvarnosti, danas, južnoafrički gradovi su još uvijek nalik na modele tijekom apartheida, iako svi imaju slobodu da žive i rade gdje žele, većina crnačke populacije je ostala tako siromašna da nemaju nekih stvarnih izbora. Iako je režim ukinut, ljudi su i dalje onemogućeni da se otcijepe od granica iz prošlosti.

Pod vanjskim i unutrašnjim pritiscima, apartheid se počeo postupno ukidati 1980-ih, da bi u potpunosti bio ukinut nakon 1994. godine, dolaskom Nelsona Mandele na vlast. No, iako je apartheid

77 broj 3, decembar 2014.

Tipičan primjer odijeljenog ulaza

okončan, njegove posljedice se još uvijek osjete - riječ „apartheid“ se danas koristi za opis situacija u kojima pripadnici različitih etničkih ili vjerskih skupina zajedno žive na istom području nastojeći izbjeći bilo kakav kontakt, osim onog službenog.

Post-apartheid grad Pietermaritzburg su osnovali južnoafrički doseljenici 1838. godine, nakon borbe protiv Zulua u bitci na Krvavoj rijeci. Ovo je bio glavni grad burske republike Natalije koja je postojala od 1839. do 1843. godine.

Britanci su zauzeli grad 1843., te je on postao sjedište uprave kolonije Natal. Kada je 1910., osnovana Južnoafrička Unija, Natal je postao pokrajina u novoj državnoj tvorevini, a Pietermaritzburg je ostao njen glavni grad.

Pietermaritzburg je poznat zbog incidenta koji se ovdje dogodio tada mladom Mohandasu Gandhiju. Prema popularnoj priči on je ovdje izbačen iz voza, jer se odbio premjestiti u treći razred, kako bi ustupio mjesto bijelcu. Zapravo mu nije bilo dopušteno ukrcati se u kola prvog razreda, iako je imao kartu za prvi razred. Ovaj incident je potaknuo Gandhija na prosvjede

78 broj 3, decembar 2014.

protiv diskriminirajućih zakona usmjerenih protiv Indijaca u Južnoj Africi. Danas se u središtu grada nalazi njegov kip. - oblacic Pietermaritzburg je prvi grad u Africi koji se pokušao nositi sa svojom budućnosti, implementacijom strateškog planiranja razvoja, što uključuje identifikaciju i istraživanje pet ključnih problema: stanovanje, zaposlenje, kvalitet života, ljudske odnose i gradske financije, što znači da se moraju pronaći nisko-budžetni načini stvaranja mjesta za rad i stanovanje. No, bez obzira na odabranu planersku strategiju, jedna činjenica je neizbježna: veći dio stanovništva grada je siromašan i grad funkcioniše unutar nekadašnjih granica i ograničenja.

Lokalni geografi su nagađali o promjenama koje bi se mogle desiti ukidanjem ‘Group Ares Act’-a. Njihov model post-apartheid grada sugerira da će ljudi koristiti novu slobodu da bi došli bliže stambenim zonama koje nude više opcija za zaposlenje - gradski centar. Ukoliko takvo stanovanje ne bude obezbijeđeno, onda postoji mogućnost proširivanja bespravne gradnje. Gradski centar će svjedočiti najizravnijim promjenama - sve tri grupe će se vjerovatno u budućnosti pronaći u centru. Međutim,

potaknuto određenom vrstom razmišljanja, koje je proizašlo iz ovog režima, centralni grad budućnosti možda se bude sastojao od enklava dominantno bijelih domaćinstava koja brane svoja susjedstva od „invazije“, te enklava rehabilitiranog ili „džentrificiranog“ stanovanja, spojenih matricom višerasnog stanovanja i nerezidencijalne upotrebe zemljišta. U predgrađima, promjena će vjerovatno biti manje dramatična, jer niski prihodi velike većine budućih stanovnika grada će učiniti van dometa konvencionalno stanovanje u predgrađima. Na granicama grada, bespravna gradnja će vjerovatno pupati, jer urbanizacija ne pokazuje znakove ublažavanja u bliskoj budućnosti.

Ovaj grad je odabran kao primjer, jer pokazuje da granice ovakve prirode ne prestaju sa ukidanjem zabrana – ovakve vrste granica oblikuju ljude koji se razvijaju unutar njih, te uklanjanje istih ne donosi željene rezultate brzo. Potrebne su smjene generacija, koje će donijeti osvježenje u „otrovanu“ kolektivnu svijest, te na taj način polako prelaziti granice i dati Vremenu vremena da ujedini Prostor.

Katarina Bošnjak, M. Arch

Granice

Berlinski zid Forma prati granice The Berlin Wall There’s probably no other wall in the world which had such a strong symbollical meaning like the Berlin Wall did during the cold war. This wall was the deviding line between two political systems, between the western and eastern society, splitting the city into two parts. While the western part belonged to the Federal Republic of Germany and was democratic, the eastern part was the capital of the German Democratic Republic and communistic. People in West Berlin were free, people in East Berlin were trapped.

The wall existed for 28 years, so compared to the long history of Berlin that’s really a short period. Nethertheless, these 28 years, the wall was an insuperable obstacle for the citizens seperating people, friends and families - a street was not a symbol for connection but a symbol for division. At some places the wall even run through single houses so it was a really fine line if you would live in freedom or bondage.

While people in West Berlin could participate in western lifestyles people in the East didn’t have access to that. As time passed by most people began to arrange themselves with this terrible situation that they won’t see their relatives in their lives again.

This was also because of the cruel regime which pressurized the population. People who wanted to escape risked a lot - many people lost their lives because of the Wall.

Guards protecting the Wall were allowed to shoot at refugees if they couldn’t prohibit the escape.

But fortunateley, there was resistance to this terrible situation. And it’s really great that this resistance was initiated by the people. It started with the „Monday Demonstrations“ in Leipzig and ended with the fall of the Wall on the 9th of November 1989. With this fall, the cold war also ended. Finaly, the end of this division is also a great symbol of unity and freedom.

Christian Sponsel, treća godina studija, Vienna University of Technology

Nakon 25 godina od pada Berlinskog zida, šta je ostalo?

Jesu li to fraktali opipljivog materijala, kojeg sad ima svega 3km, a nekad je brojio 155km? Ili je ostao samo trenutak vremena, kojeg se ljudi ne mogu ili ne žele olako riješiti? O obimu bijesa koji je stvorio, govori upravo njegova ostavština od 3km - ako su ga mogli toliko razoriti, zašto ga onda nisu u potpunosti uništili? Da li su prepoznali korist tog vremena ili je toliko potrebna prošlost da bi se sačuvala budućnost?

Zid poslije pada je ostao čitav samo na tri lokacije: pored Potsdamer Platza, uz rijeku Špre pored Oberbaumbrika nazvanog „Galerija istočne strane“ i sjeverno od Bernauerstrasse, gdje je 1999. proglašen spomenikom. Prema tvrdnjama Berlinaca, dijelovi koji su ostali nemaju više originalni izgled zida.

Bilo kako bilo, danas je to isti prostor koji živi u novom vremenu. Atrakcija koja pruža putovanje kroz vrijeme, utjelovljena u biciklističkopješačku stazu pod nazivom „Mauerweg“ (put zida).

Ovaj put označen je opekom u podu, prateći nekadašnju liniju pružanja zida. Put je dug oko 160 km i u njemu je pohranjena „priča“ duga 28 godina.

Najzanimljiviji dio je „East Side Gallery“ najveća otvorena galerija na svijetu, gdje se proteže najveći očuvani komad Berlinskog zida, dug 1,3 km. Na najatraktivnijem elementu nekadašnjeg Berlinskog zida, radilo je 118 umjetnika iz 21 države. Ukupno ima preko 100 slika, a čuvena među njima je poljubac Eriha Honekera i Leonida Brežnjeva.

Jasmin Ružnić, druga godina master studija, Arhitektonski fakultet Sarajevo

79 broj 3, decembar 2014.

U posljednje vrijeme javnost je okupirana projektom „Beograd na vodi“, prvenstveno zahvaljujući fokusu medijske pažnje na kontraverznu ideju. Skupa sa Beogradom „isplivalo“ je mnoštvo sličnih primjera u gradovima regije, Sarajevo, Skoplje, Podgorica, Visoko i drugi.

Zajednički imenitelj ovakvih pojava jesu glavni akteri - inostrani investitor koji nudi basnoslovna ulaganja; nepoznati autori kao i porijeklo projekta, nerijetko bez javnog natječaja a sve popraćeno sumnjivim izmjenama i dopunama planske dokumentacije. U javnosti, ali i u struci, ovakve pojave su, možda ad hoc, nazvane „investitorski urbanizam“. Međutim, sve su prilike da se radi o fenomenu sa kompleksnim modusima inicijacije, provođenja i posljedicama.

Investitorski urbanizam

Karikatura: Ervina Muftić

80 broj 3, decembar 2014.

ko ulaze a ko profitira?

Kako bismo shvatili proces kao što je „investitorski urbanizam“ moramo pokušati pronaći odgovarajuće definicije koje će nam pomoći u njegovom razumijevanju.

U tome su nam pomogli sagovornici na temu doc. dr Nihad Čengić i viši asistent Nasiha Pozder, sa Arhitektonskog fakulteta u Sarajevu. „Pod ‘investitorski’ podrazumijevamo ideje koje su prvenstveno okrenute profitu, neosjetljive na kontekst i koje trebaju biti ekstremno zabavne i privlačne u svojoj slici i u obećanjima, što u teoriji ali i praksi predstavlja jedan od prvih i najozbiljnijih simptoma propadanja grada.“ objašnjava prof. Čengić.

Osnovna pretpostavka jeste da „investitorski urbanizam“, često okarakterisan kao „urbanizam bez urbaniste“, kao proces nosi negativan predznak. Taj negativni predznak je uvjetovan faktorima koje karakterišu njegovu pojavu u društvima, kao i načine donošenja odluka i njihovih implementacija.

Takvi projekti se najavljuju kao veliki i dramatični, uz velika obećanja novih radnih mjesta, luksuza, nečeg najposebnijeg i do tada neviđenog. >>> Ko ulaže?

Investitor je osoba koja ulaže sredstva u posao u sadašnjosti, očekujući profit u budućnosti, vrlo mudro bira ulaganje u nekretnine koje su već ustanovljeni trajni i sigurni profit. Naravno, sve to želi na najlakši i najjeftiniji način, logično.

Biraju se atraktivni prostori za već zamišljene/nacrtane projekte koji se na vještački način postavljaju u prostor bez ukplapanja u kontekst, dok cijeli stvoreni ambijent izgleda kao neuspjeli estetski zahvat.

Ovakva (ne)logičnost, a prvenstveno želja za brzim profitom (pohlepnost), znači igru u kojoj se pravila ne poštuju, a naročito igru u kojoj pravila nisu jednaka za sve.

Takva igra nije transparentna, nije poštena, i unaprijed se zna pobjednik koji ima keca u rukavu, odnosno, gubitnika je lako predvidjeti. Ovakva igra često znači da gubitnici ne mogu/smiju da dižu svoj glas protiv

očigledne ali lijepo „formatirane“ prevare.

A možda i ne žele ?! >>> Ko (ne) usmjerava profit ?

Služba za urbanizam pruža uvid investitoru u slobodna zemljišta i moguće lokacije, investitor bira ono što se njemu dopada i lobira da to i dobije.

Načelnik ima priliku da ne ispuni investitorove želje, ali kako odbiti priliku da se pokaže među budućim biračima sa statistikama ulaganja u tu Opštinu? S druge strane, ako postoji i dodatni bonus za njega kao čelnika vlasti, to izbor čini gotovo nedvojbenim.

Asistentica Pozder nam i malo detaljnije objašnjava cjelokupnu situaciju: „U Ka nto n u S a ra j evo s m o ova k vo ponašanje i zakonski omogućili, pa smo u Zakon o prostornom uređenju KS ugradili član 46. koji omogućava ‘korekcije’ planske dokumentacije na zahtjev općinskog načelnika uz potpuno isključivanje javnosti, pa čak i vijećnika općinskih vijeća. Korekciju provedbenog plana, na zahtjev općinskog načelnika, izrađuje nosioc izrade plana, a istu verifikuje općinski načelnik uz prethodnu pisanu saglasnost nadležnih ministarstava. Za općine koje su u sastavu Grada općinski načelnik pribavlja i pisanu saglasnost gradonačelnika.“ Dakle, načelnik odlučuje! A da stvar bude još gora nema koncesije, prirodna dobra se bukvalno prodaju inostranim investitorima.

Urbanisti iz njegove Službe za urbanizam mogu da se ne slažu da se to baš tako gradi, možda imaju prijedlog za neku bolju lokaciju ili bolju funkciju za tu lokaciju, dobro rješenje i za investitora i za grad ali kako da se usprotive načelniku i ipak budu zaposleni na tom radnom mjestu? >>> Ko profitira ?

Građani se obično uključuju u problem kada ih zvuci gradilišta počnu buditi od ranog jutra. Tada nastane velika buna i graja oko problema novih izgradnji o kojima nisu obaviješteni, o kojima ih niko ništa ne pita ili nisu dovoljno zainteresovani da sami postave pitanje.

Poneka grupa aktivista se požali i okrivi

vlast za loše vođenje grada i lošu komunikaciju sa građanima. A vlast na to može samo reći: „Pa vi ste nas birali, drugi put nas zamjenite!“ Da, jesmo birali, neke čak i više od jednom, što je vrlo čudno. Obično ako jednom odete kod automehaničara koji vam na autu napravi veći kvar nego što je bio, njegovu radnju zaobilazite u širokom krugu uz nelijepe želje njemu i njegovoj porodici. Ovakav odnos izgleda nije prisutan u domenu javnog interesa, opšteg dobra i grada, pa lako bivamo zavedeni predizbornim obećanjima.

Dalje, način komuniciranja, sa akutno nezainteresovanom javnošću - u vidu letaka napisanih fontom 12, postavljenih na mjestima gdje su u potpunosti neuočljivi od sumnjivih oglasa za izdavanje stanova studenticama, smrtovnica i plakata za koncert regionalne turbo-folk zvijezde, može samo ići u prilog daljem komplikovanju cijelog ovog začaranog kruga. Zašto?! >>> Uložili, profitirali a opet u deficitu?!

U cijelom problemu najlakše je odgovoriti: Ovo je krivica svih nas! „Prvi“ snose dio krivice jer su u globalnom civilizacijskom posrnuću i neoliberalnom, kapitalističkom načinu poslovanja i življenja, izgubili etičke kodove koji bi predstavljali prvu prepreku implementaciji ovakvih, malicioznih ideja. „Drugi“ snose dio krivice jer se u datom trenutku nalaze u prvim redovima nečega što bi trebalo da bude „živi zid“ u odbrani javnog interesa, općeg dobra, grada.

Struka je nepostojanjem kritične mase i koherentnosti djelovanja postala gubitnik u pomenutoj igri u kojoj je politika postala pomenuti kec u rukavu. „Trećima“ je u svemu ovom, ali i ostalom, hitno potreban izum anti-passive-lethargic pilule koja bi u njima probudila osjećaj zdrave ljubomore i brige za nešto čemu pripadaju, za nešto što je njihovo, naše, za GRAD! Ena Hadžić i Asmir Voljevica, druga godina master studija, Arhitektonski fakultet Sarajevo

81 broj 3, decembar 2014.

U kratkom periodu između drugog i trećeg broja tristotrojke srušene su „zakonom zaštićene“ ruševine nekadašnjeg hotela Zagreb a na tom mjestu je izgrađena replika srušenog objekta. Reakcije (kao i uvijek, zakašnjele) na novi-stari objekat su burne i različite – dok je većina stanovništva jednostavno zadovoljna što više ne moraju gledati ruševinu u centru grada, ljudi iz struke nisu, jer je novi objekat „arhitektonska laž“! Čak i stručna javnost nema u potpunosti usaglašen stav u slučaju „hotel Zagreb“. Osim što postoje suprotstavljeni stavovi o tome da li su ruševine uopšte trebale biti proglašene nacionalnim spomenikom, postoje i nesuglasice oko toga ko je kriv za odigrani scenarij, ali većina ima jedan zajednički stav – ova izvedba, koja je rezultat niza propusta, zakašnjelih reakcija, nedovoljnog znanja u struci i slabog sistema pod pritiskom kapitalizma je najgora sudbina nekadašnjeg hotela Zagreb.

Vedad Kasumagić, viši asistent na Katedri za arhitektonsko projektovanje na AFS, komentariše:

doc. dr Lemja Chabbouh-Akšamija, sa Katedre za teoriju i historiju arhitekture na AFS, iznosi svoj stav:

Hotel Zagreb je, prema mom mišljenju, greška u prostoru i mislim da je to logična greška s obzirom na kompletnu situaciju u našoj struci, trenutno. Kada se radi o zaštićenim objektima, ključne su dvije stvari: ili postojanje sistema ili znanje pojedinaca. Kada imate nedostatak sistema ili „rupe“ u sistemu, a imate kvalitetnog pojedinca koji vodi projekat, onda je njegovo znanje i odgovornost vrlo značajno. Sa druge strane, kada imate jako zastupljeno neznanje pojedinaca koji se bave praksom a imate dobar sistem, onda je sistem taj koji je dovoljno jak da uspije savladati svakog pojedinca i ispraviti svaku grešku koja je rezultat neznanja. E, kod nas nema ni sistema ni znanja, i onda je logično da se takve greške dešavaju i u puno većem i u puno manjem mjerilu. S druge strane, postoji jedan savršeno razrađen sistem, a to je sistem investitora koji vrlo pragmatično ide i gura projekat naprijed. Tu se vraćamo na profit koji pokreće kapitalizam, kojem arhitektura postaje roba koja se prodaje, i na sistem koji ne kontroliše arhitekturu i dopušta da ona bude roba kakvu investitor želi. Govorimo o objektu koji je po nekoj neobaroknoj fasadi živio određeni period. Onda se u drugom periodu ta fasada skinula i svela na priču da je svaki detalj zločin, a zatim je takva fasada, zajedno sa objektom, doživila uništavanje. Neke kolege su to zaštitile iz određenih razloga, druge kolege sa naučnog stanovištva smatraju da to nije trebalo biti zaštićeno. Ali u jednom trenutku, greškom sistema ili greškom pojedinca, ili zbog „investitorskog urbanizma“, taj objekat je srušen. I sad, ako se pravi isti objekat i doslovna replika, u nekim novim materijalima, pravi se laž. Bila je prilika i da neko kaže: „Stanite sad malo, bilo ili ne bilo zaštićeno, sad je gotovo.

Objekat je srušen, šta ćemo sad? Hoćemo li praviti novu kuću ili novu-staru kuću.“ Dakle, ako se već nešto trebalo graditi u takvom M. Dvoru kakav je sad, ja ne vidim problem da se pojavi još jedan ultra moderni objekat. Pa barem je to iskrenije.

Slučaj hotela Zagreb, suštinski, ne postoji zato što je krajnje vrijeme da u naš odnos prema graditeljskom naslijeđu uvedemo neke ključne riječi, a to je odgovornost. Ako postoji služba koja se bavi određenim problemom zaštite i ako smo već detektirali objekte koji su vrijedni iz bilo kojeg razloga, a to može biti: memorija mjesta, urbani integritet, graditeljsko naslijeđe u smislu stilskih ili arhitektonskih vrijednosti; pa ako znamo da to treba zaštititi i zaštiti se, onda treba poduzeti određene mjere aktivne zaštite koje slijede da bismo nešto zadržali barem u zatečenom stanju, a da ne govorimo o stanju izvornosti i nekakvim autentičnim vrijednostima koje se na objektima pojavljuju. Dakle, riječ je o činjenici da je objekat hotela Zagreb zaštićen u momentu kad on više, po mom mišljenju, nije imamo nikakve vrijednosti koje je trebalo štititi same po sebi. Možda je ideja nešto što je zaštićeno, ali to u Odluci ne stoji. Dakle, ovdje imamo problem hotela Zagreb koji je srušen pa je u međuvremenu i obnovljen, i to što smo zatekli tu je vjerovatno najgora opcija koja se mogla dogodi. Trebalo je izgraditi potpuno novi objekat. Dakle, obnova koja se dogodila u današnjem trenutku je jako loša, vrlo negativna i osnovni propust koji je napravljen je taj što mjere zaštite nisu precizno definisane. Prema tome, moj definitivni stav je da je odgovornost za ovo što se dogodilo, odgovornost Komisije za zaštitu nacionalnih spomenika, koja to nije propratila na adekvatan način.

Bilo koja priča o arhitekturi, projektovanju i građenju u Sarajevu, u posljednjih desetak ili petnaestak godina, napravi jedan krug i vrati se na početak i ustanovi osnovnu grešku, a to je da kod nas, javni natječaj, kao sredstvo nabavke dizajna, ne postoji.

82 broj 3, decembar 2014.

Adi Ćorović, saradnik za cjeline graditeljskog naslijeđa i kulturne krajolike Komislije za očuvanje nacionalnih spomenika, objašnjava: Prvo bi trebalo krenuti sa jednim historijskim kontekstom, odnosno upitati se zašto je objekat uopšte proglašen nacionalnim spomenikom? U periodu između dva svjetska rata na arhitektonskoj stvaralačkoj sceni u BiH postojale su četiri osnovne struje u okviru modernog pokreta. Transformacija Hotela Zagreb iz tridesetih godina XX vijeka je primjer jedne od struja - takozvane “ekstremne moderne” gdje autor Isidor Rajs uklanja sve ornamente sa hotela Zagreb i na taj način gradi svoju poetiku moderne. Takva “kreativna metodologija” danas ne bi bila moguća,

i možda bi bila kažnjiva, ali postojanje takvog ostvarenja predstavlja najdramatičniji dokaz o jednom estetskom usmjerenju iz prve polovine XX vijeka u BiH, koje je izvedeno po uzoru na određena stremljenja u Srednjoj i Zapadnoj Evropi. Preobrazba hotela Zagreb je i dokument o prenošenju najrazličitijih stvaralačkih uticaja u BiH i Sarajevo iz tadašnjih naprednih evropskih centara. Istina je da u BiH postoji čitav niz objekata iz tog perioda, koji su bili tretirani po istoj idejnoj matrici. Ipak, bilo bi besmisleno staviti pod zaštitu sve objekte tretirane na taj način. Potrebno je zaštititi samo jedan, onaj najznačajniji i najdramatičniji.

Komisija je je donijela odluku o proglašenju dobra nacionalnim spomenikom i propisala mjere zaštite, i na taj način zaštitila objekat.

Mjerama zaštite je bila predviđena zaštita historijske slojevitosti, nosive konstrukcije i unutrašnjih stepeništa iz austrougarskog perioda. Istim mjerama je čak bila dozvoljena adaptacija unutrašnjeg prostora i prilagođavanje savremenim uslovima života.

Zašto Komisija nije spriječila rušenje? Po odredbama Aneksa 8 Dejtonskog mirovnog sporazuma, Komisija nema ingerencije nad provođenjem mjera zaštite. To je dužnost entiteta, odnosno nadležnih ministarstava i pripadajućih stručnih tijela, koja u ovom slučaju nisu ispoštovala odluku Komisije.

Postoji i nadležna građevinska inspekcija čiji je zadatak da nadzire takve aktivnosti. Međutim, ovdje je slučaj prilično složen jer je investitor zaista imao građevinsku dozvolu, dakle imao je odobrenje za građenje.

Rušenje hotela Zagreb je dokaz da su sukobi različitih stvaralačkih struja iz prve polovine XX vijeka u BiH i danas aktuelni. Međutim, ako je objekat srušen, onda je trebalo napraviti jedan savremen objekat skladno ukomponovan u gradsku ambijentalnu cjelinu Sarajeva.

Rušenje i ponovna gradnja Hotela Zagreb predstavlja opasan presedan, zato što bi i drugi, vrjedniji objekti u Sarajevu i BiH mogli biti tretirani na isti način: Mogli bi biti srušeni, a na njihovom mjestu izgrađena armirano-betonska konstrukcija, na koju bi se “prilijepila” stara kamena ili druga građa, te bi tako zaštita bila dovedena do apsurda.

Iz tog razloga hotel Zagreb će vjerovatno biti skinut sa liste nacionalnih spomenika BiH. Iz svega je jedino moguće izvući pouke za buduće slučajeve, i ispitati cijeli lanac koji je doveo do jedne takve odluke.

shema: historijat objekta i opcije intervencija

RUŠENJE NACIONALNOG SPOMENIKA tekst i shema: Haris Bulić, druga godina master studija, Arhitektonski fakultet Sarajevo foto rušenja objekta: Dražen Huterer

83 broj 3, decembar 2014.

Arhitektura na zapadnom Balkanu, i pored istorijskih i kulturnih veza, veoma je raznovrsna. Od bivših jugoslovenskih republika, arhitektonskim „stilom i pečatom“ najbliže su BiH i Crna Gora. Zarobljene u tranziciji vremena, u borbi da održe korak za Evropom, svako na svoj način, traže svoje parče kolača.

Stari hotel Crna Gora

na zapadu ništa novo

na istoku još manje

Hotel Hilton u Podgorici, foto: Bojan Zejak

84 broj 3, decembar 2014.

Crna Gora Najveći projekat u glavnom gradu ovih dana jeste rekonstrukcija hotela „Crna Gora“ u strogom centru grada. Megalomanska kompanija „Hilton“ kupila je hotel i pokrenula megalomansku rekonstrukciju i nadogradnju. Ovaj postupak naišao je na ogromno negodovanje lokalnog stanovništva jer, kako smatraju, time se narušava i gubi duh stare Podgorice. Stari objekat hotela karakterisao je duh vremena i jednog društva koje je ostalo zarobljeno u istoriji.

Rekonstrukcijom će biti dograđena dva sprata, novi blok sa rekreativnom zonom, a fasada, i pored obećanja, ipak neće biti autentična već će i ona postati žrtva „estetske hirurgije“.

Koliko narod zapravo ima za pravo da se buni povodom rekonstrukcije? Sa arhitektonske tačke gledišta, protesti su nelogični.

Stari objekat hotela predstavljao je oronulu grupu jednostavnih kubusa, skladno spojenih i zaboravljenih od strane nadležnih ljudi. Zapuštene fasade, prokišnjavajući krov, potpuno propala i zatvorena bašta nisu lijepa slika u novom evropskom licu Podgorice. Sa druge strane, hotel je u društvu imao poseban status, njegov duh je živio među Podgoričanima, podsjećao ih je na ne tako davnu prošlost i tradiciju koju se toliko trude da zaštite i očuvaju. Sociološki značaj hotela jednostavno je neopisiv. Sve naše majke i očevi su se, u nekom periodu svojih života, sastajali kod hotela, išli na kolače i igranku u bašti hotela, dičili se glavnim reperom grada. Koliko je hotel izgubio taj status i značaj, samo će vrijeme pokazati, ali neke rane će zauvijek ostati otvorene i nezaliječene. Ipak, u našem glavnom gradu postoje i naznake za bolje sjutra. Nekoliko objekata novogradnje odstupaju od okoline i diktiraju tempo koji malim koracima dovodi Evropu i u našu avliju.

Atlas Capital Centar je svakako najveći i najdominantniji od njih. Pozicioniran na bulevaru koji Podgoricu spaja sa primorjem, sa formom koja podsjeća na brod, ovaj objekat postavlja nove standarde u lokalnoj arhitekturi. Osim njega, valja nabrojati još par objekata izgrađenih u novom milenijumu, kao što su most Milenijum, most Union Bridge, poslovnica NLB banke, upravna zgrada CANU.

Gradio Osim novih modernih objekata, u našem gradu sve su prisutnije razne radionice, diskusije i predavanja vezana za našu struku.

Međutim, jedna stvar se ipak izdvaja iz okoline - kolektiv Gradio i njihovi blog i radio emisija. Gradio je kolektiv studenata i mladih stručnjaka koji se na svom blogu www.gradio.me, radio emisiji i podcastu bave temama vezanim za arhitekturu, urbanizam i ekologiju. Tokom naših studija nije bilo nikakvih informativnih i edukativnih sadržaja van fakulteta. Shvativši da se ne radi o nedostatku interesovanja za znanjem, nego o nedostatku interesovanja za neprofitnim angažovanjem, riješili smo

da sami pokušamo onako kako znamo, a pri tome damo sve od sebe. Kasnije je sve bilo lako. Kada smo plan predstavili na facebook grupi fakulteta, projektu se pridružilo mnogo studenata zainteresovanih za rad.

Za izbor tema, prikupljanje materijala i produkciju emisije tim je funkcionisao kao da se svi znamo godinama. Pored jezgra tima koji sačinjavaju arhitekte, imamo i spoljne saradnike iz različitih struka, kao i inostrane saradnike. Činjenica da je ovako nešto potrebno ljudima mnogo nam je olakšala posao. Mi kao mladi stručnjaci imamo o čemu da pričamo, ali dosadašnja praksa je takve razgovore uglavnom

konzervirala i zadržavala isključivo unutar struke. Naš cilj je da arhitekturu približimo i ljudima koji nisu iz naše struke, da običnom čovjeku približimo najhumaniju od svih nauka. Naš alat za to predstavlja blog www. gradio.me, a naša emisija je njegov finalni produkt.

Crna Gora se trudi da što prije postane punopravna članica Evropske Unije. U politička pitanja neću zalaziti, ali u arhitekturi je počela da pravi prve korake. Male korake, kao dijete koje tek uči da hoda, ali uz malo pomoći i sreće savladaćemo sve prepreke i pokazati svijetu da smo i mi sposobni za velika djela.

Ivan Rajković, specijalističke studije, Arhitektonski fakultet u Podgorici

Kolektiv Gradio, foto: Marija Stanković

85 broj 3, decembar 2014.

Kulturno-historijsko naslijeđe

sahat-kule u bosni i hercegovini

Svi smo čuli za sahat-kule, mnogi pored njih odrasli pa u svakodnevnici skoro da ih i ne primjećujemo. Njihova praktična funkcija je neznatna jer pripadamo generacijama koje su odrasle uz ručne i zidne satove, a sada nam je i to postalo suvišno kada vrijeme možemo provjeriti na više načina pa nam i sam sat služi kao ukras na ruci ili zidu.

Međutim, postojalo je vrijeme kada su satovi bili rijetka pojava i kada su ih mogli imati samo bogatiji ljudi pa je značaj sahat-kula, za cjelokupnu zajednicu, bio mnogo veći.

Sahat-kula u Sarajevu, foto: Ajla Sinan

86 broj 3, decembar 2014.

SAHAT-KULE Sahat-kula je arhaični naziv za toranj sa satom. Pojednostavljeno bi se moglo reći da je to istočnjačka verzija zapadnoeuropskog zvonika. Prema izgledu su najsličnije tornju romaničke crkve, izuzmemo li neke njegove elemente. Sve sahat-kule u Bosni i Hercegovini su građene po istom principu te se razlika očitava u dimenzijama i mjestu na kojem su građene, izuzev one u Jajcu koja nije klasična sahat-kula, već je to kapikula - dio tvrđave.

Prve sahat-kule se počinju graditi u drugoj polovini XVI stoljeća na mjestima koja su bila pod vlašću Osmanskog carstva i to uglavnom na europskom tlu koje su zauzimale Osmanlije. Većinom su smještene u centralnim zonama čaršije, nerijetko i uz same džamije zbog potrebe za praćenjem vremena u svrhu obavljanja pet vakatnamaza, odnosno molitvi koje obavljaju muslimani svakoga dana u tačno određeno vrijeme. Međutim, građene su i na drugim pogodnim mjestima, kao važan element u organizaciji osmanskog grada na tlu Bosne i Hercegovine.

Najstarija sahat-kula sagrađena na tlu Bosne i Hercegovine je banjalučka, koja se nalazila neposredno uz Ferhadija džamiju, kao bitan element prepoznatljivosti banjalučke čaršije, sve do decembra 1993. godine, kada je porušena. Najmlađi objekat ove vrste, ako izuzmemo drvenu sahat-kulu u Sarajevu, sagrađen je u Gradačcu 1824. godine, a sagradio ga je Husein kapetan Gradaščević. Prema zapisima Hamdije Kreševljakovića, u periodu osmanske vladavine u Bosni i Hercegovini, paralelno sa urbanim razvojem gradskih centara, izgrađena je dvadeset i jedna sahat-kula i to: dvije u Travniku i po jedna u Banja Luci, Donjem Vakufu, Foči, Gornjem Vakufu, Gračanici, Gradačcu, Jajcu, Livnu, Maglaju, Mostaru, Nevesinju, Počitelju, Prozoru,

Pruscu, Sarajevu, Tešnju i Trebinju. Dvije sahat-kule su tokom vremena bile srušene: u Stocu, porušena između dva svjetska rata, a rekonstruisana i svečano otvorena 2013. godine; te drvena sahat-kula u Sarajevu, koja je bila smještena uz Bijelu džamiju na Vratniku, a srušena je 1890. godine jer se ljuljala pri jačem vjetru što je ugrožavalo sigurnost stanovnika okolnih mahala. Pored dvadeset i jedne sahat-kule sagrađene u Osmanskom periodu za koje postoje materijalni dokazi, pretpostavlja se da je i Zvornik imao svoju sahat-kulu, ali o tome nisu pronađeni nikakvi pouzdani pisani ili materijalni tragovi. Također, Tuzla je imala svoju sahat-kulu, poznatu i kao Dizdareva kula. Nalazila se u sklopu tuzlanske tvrđave koja je bila smještena na prostoru današnjeg Trga slobode. Međutim, ta kula nije okategorisana kao sahatkula, iako je imala sat i služila svojoj svrsi, već kao skladište za municiju. Uništena je 1858. godine, udarom groma u kulu.

Tokom posljednjih deset godina u Bosni i Hercegovini je izgrađeno nekoliko savremeno arhitektonski oblikovanih sahat-kula, koje nemaju kulturno-historijski značaj.

KARAKTERISTIKE Sahat-kula je jednoprostoran objekat kvadratne osnove, dimenzija od 3,07 do 5,5 m. Po visini su sve različite. Najniža je u Gornjem Vakufu, 10m visine, dok je najviša u Sarajevu s visinom od 30 m. Zidane su u krečnom malteru, uglavnom od grubo tesanog kamena sa uglovima od fino tesanog kamena, kao i većina bolje zidanih objekata toga vremena.

Na većini sahat-kula je taj kamen vidljiv, dok su sahat-kule u Maglaju, Prozoru i Pruscu okrečene. Debljina zidova se kreće od 65 cm do 1 m. Kroz usku unutrašnjost sahat-kule, od ulaznih vrata pa do sata,

Banjalučka sahat-kula, inspirisana razglednicom iz austrougarskog perioda, 2014. godina, Akvarel: Tamara Škondrić, druga godina master studija, Arhitektonski fakultet u Zagrebu

vode strme drvene stepenice sa manjim podestima koje su osvijetljene otvorima nalik na puškarnice, a koji su ravnomjerno raspoređeni po zidovima objekta i kroz koje prodire svjetlost u unutrašnjost i tako djelomično osvjetljava put do sata.

Mnogo više svjetlosti u unutrašnjost dopire kroz prozore koji su, ako ih na sahat-kuli ima, postavljeni iznad sata te su, najčešće, okruglasti ili pravougaoni, a negdje i pravougaoni sa prelomljenim lukom.

Ulazna vrata na svim sahat-kulama u Bosni i Hercegovini su jednokrilna, četverougaona ili na svod, a izrađena su od kovanog željeza ili drveta. Sve sahat-kule završavaju četverovodnim šatorastim krovom i prekrivene su limom ili šindrom. Sat koji je spojen sa zvonom i iznad kojeg se najčešće nalazi vijenac, nalazi se na jednoj ili na svim stranama objekta. Kod nekih sahat-kula, zvono je smješteno na krovu iznad kojeg se opet nalazi šatorasti krov, oslonjen na četiri drvena stuba. Takav slučaj je zabilježen na sahat-kulama u Gornjem Vakufu, Gračanici, Maglaju, Pruscu i u Travniku, na sahat-kuli u Gornjoj čaršiji.

MJERENJE VREMENA Na sahat-kulama u Bosni i Hercegovini, vrijeme je izvorno mjereno prema lunarnom računanju vremena. Lunarno računanje označava smjenu dana i noći koja nastaje sa zalaskom sunca, a za muslimane je to vrijeme akšam-namaza, kada sat pokazuje 12 sati i kada počinje novi dan. Ovakvo računanje vremena je nazvano i „a la turca”.

S obzirom da se dužina dana svakodnevno mijenja pa samim tim i vrijeme zalaska sunca, sat je bilo potrebno svakodnevno podešavati. Za to je bio zadužen muvekita, čovjek odgovoran za podešavanje vremena.

Muvekithana je bila objekat iz kojeg su se osmatrale zvijezde i određivalo tačno vrijeme uz pomoć mjernih instrumenta.

U Bosni i Hercegovini, svoju muvekithanu su imala tri grada: Sarajevo, Banja Luka i Mostar. Jedini javni sat u svijetu čiji mehanizam još uvijek radi prema lunarnom računanju vremena, nalazi se na sarajevskoj sahat-kuli. Na drugim sahat-kulama u Bosni i Hercegovini satovi, ako još uvijek rade, podešeni su na srednjoeuropsko računanje vremena.

ZA BUDUĆNOST...

Sahat-kule, kao nijemi svjedoci prošlog vremena, zajedno sa munarama i crkvenim tornjevima čine glavni vertikalni akcenat u slici satarih gradskih centara. Neke sahatkule su opjevane i u narodnim pjesmam što govori o značaju koje su nekada imale u društvu. Iz jedne takve pjesme možemo zaključiti da je sahat-kulu u Mostaru dala izgraditi jedna žena, Fatima-kaduna Šarić, oko 1636. godine. Danas, sahat-kule predstavljaju kulturno-historijsko naslijeđe Bosne i Hercegovine koje se često, zbog nebrige, nalazi u stanju loše očuvanosti.

Na pojedinim sahat-kulama nedostaje sat i zvono ili ako postoji, nije u funkciji. Iako nam praktično nisu potrebne, njihova vrijednost je velika te svjedoče o, ne tako davnom, ali skoro zaboravljenom vremenu i načinu života, te smo ih stoga dužni sačuvati za buduće generacije.

Ajla Sinan, druga godina master studija Arhitektonski fakultet Sarajevo

87 broj 3, decembar 2014.

Royal Liver Building

Arhitektura: izvor legendi U sklopu jedne od šest lokacija u Liverpulu koje čine Maritime Mercantile City (Pomorski trgovački grad), dio UNESCO-ve svjetske baštine se nalazi zgrada Royal Liver Building, monumentalni spomenik industrijskoj gradnji dvadesetog vijeka. Zgradu je projektovao Walter Aubrey Thomas i izgrađena je 1911. godine kao sjedište osiguravajuće kuće Royal Liver Assurance na obali rijeke Mersey. Kao dio kompleksa svjetske baštine, ova zgrada se ističe svojim značajem za cjelokupnu britansku, a i svjetsku arhitekturu iz više razloga.

PRVI BRITANSKI NEBODER Pionirski konstruisana koristeći novi materijal u arhitekturi, armirani beton, te odjevena u veličanstveni granitni plašt, sama struktura zgrade utjelovljuje rani oblik industrijske gradnje. Materijali su dostavljani u podrum, gdje su bili miješani u beton i zatim, pomoću električnih dizalica i sistema uskih tračnica, dizani do sprata na kojem su u tom trenutku vršeni radovi. Na ovaj način je svaki sprat u prosjeku konstruisan za devetnaest dana. Po završetku izgradnje, novine su Royal Liver Building klasificirale i predstavile javnosti kao „prvi britanski neboder“ što je zasluženo i bila, sa svojih trinaest spratova i devedeset metara visine, kao najviša zgrada Evrope do 1934. godine i najviša zgrada Ujedinjenog Kraljevstva do 1961. godine.

Budući da su investitori (Liverpool Corporation) zgradu zamislili kao reklamu svoje firme i grada, izgrađeno je tri puta više prostora nego što je bilo potrebno za ispunjavanje svoje primarne funkcije kao sjedište osiguravajuće kuće, pa je zbog toga ostatak prostora pretvoren u stanove koji su bili prodavani ili izdavani.

88 broj 3, decembar 2014.

KOBNE PTICE Osim izvanredne konstrukcije, zgradu krasi i veoma neobičan arhitektonski izraz koji sadrži bizantijske elemente na tornjevima, barokni fasadni vijenac i osobenosti karakteristične za moderni preko-atlanski stil gradnje. Ova arhitektonska misao je potekla od strane Charles Rilley-a, uticajnog liverpulskog profesora arhitekture koji je favorizirao stil sjeverno-američih arhitekata poput H.H. Richardson-a i Louis Sullivan-a.

Osim toga što je prvi neboder, Royal Liver Building na svojim tornjevima ima satove koji drže rekord za najveće elektronske satove u Ujedinjenom Kraljevstvu. Sa prečnikom od 7.6 metara, ovi satovi su veći od onih na dobro poznatom Big Benu. Tornjevi zgrade su krunisani bakarnim kipovima mitskih ptica zaštitnica grada

Liverpula koje je napravio skulptor Carl Bernard Bartels. Ikonične ptice dostojanstveno stoje na kupolama poluraširenih krila, kao da se spremaju za let. Od mnogih legendi koje su vezane za njih, ističe se jedna koja se, uslijed sujevjerja liverpulskog stanovništva, fizički manifestirala na sami izgled zgrade. Za kupole na kojima stoje, obje ptice su vezane lancima iz bizarnih razloga. Naime, lokalni stanovnici su mislili da bi kipovi mogli doći na ideju da odlete sa svojih mjesta i vjerovali su da bi bijeg samo jedne od ptica značio propast za čitav grad.

Iako postoji praktičan i logičan razlog da bakarni kipovi budu vezani, zbog malog oslonca na kojem stoje, njihove težine i visine od šest metara, lokalci opravdanje radije nalaze u, manje vjerovatnom, mitskom scenariju.

SIMBOL GRADA Royal Liver Building je neosporivo jedan od simbola grada te je zadržala svoju primarnu funkciju do danas i samim tim doprinijela svom značaju za svjetsku arhitekturu.

Ona predstavlja progresiju arhitektonskog stvaralašva, objedinivši dekoracije prethodnih stilova i uklopivši ih u, tada modernu, arhitektonsku misao.

Uprkos uvjerenjima da ju je nemoguće izgraditi zbog radikalnog dizajna i „neprovjerenog“ novog načina gradnje, zgrada već više od stoljeća krasi siluetu grada Liverpula, piše njegovu historiju i rađa zanimljive legende kojima mještani često zabavljaju znatiželjne posjetioce.

Dino Jozić, prva godina Bachelor studija, Arhitektonski fakultet Sarajevo

89 broj 3, decembar 2014.

ARHITEKTURA U SLUŽBI REŽIMA Člancima o brutalizmu u prvom i drugom broju (Brutalizam, Britanski brutalizam, Uspavani masiv) pokazali smo kako materijal može učiniti arhitekturu masivnom ili zastrašujućom i odraziti moć, ali ništa bolje ne govori o „moćnim objektima“ kao primjeri koji su nastali u službi totalitarnog režima.

Arhitektura je oduvijek bila jedan od instrumenata iskazivanja vlasti i veličine ličnosti jednog političkog vladara. U ovom režimu diktator je bilo glavna ličnost, osoba koja ima apsolutnu vlast. Njegova moć, neograničena sila, kult ličnosti, stvaraju neprobojan zid straha i izopačenosti koji gradi lavirint jednosmjernih ulica u kojima se pojedinac gubi. Arhitektura i sami arhitekti su zavisili od političkih centara, ukusa diktatora i opšteg kulturnog

konteksta u tom istorijskom trenutku.

U takvim uslovima arhitektura nije mogla slobodno da napreduje kao inžinjerska i umjetnička disciplina. Mnogobrojni zastoji zbog jedne ideje, jednog mišljenja su gradili sve veći bedem koji stvara zastoj u napretku arhitekte.

U periodu diktature veliku prednost imaju reprezentativni objekti. Neki od njih nisu upisani u istoriju arhitekture, ne zbog ideologije nego zbog svoje beznačajne

arhitektonske vrijednosti, dok su neki utjelovili ideologiju režima i postali simboli tog vremena.

Najveću inspiraciju arhitektima pružali su bunkeri i drugi vojni objekti Atlantskog zida, najbolji reprezenti vremena i militarne ćudi dvadesetog vijeka. Oni su predmet istraživanja mnogih arhitektonskih studija.

Paul Virilio, francuski teoretičar kulture i urbanist, doživio ih je kao skulpture i simbole tog vremena.

Palazzo della Civiltà Italiana, Rim

90 broj 3, decembar 2014.

Giuseppe Terragni Najbolji primjer i ikona fašističke arhitekture je Palata Italijanske civilizacije (Palazzo della Civiltà Italiana) u Rimu, takođe poznata kao Trg Koloseum. Giuseppe Terragni je tvorac ovog djela, a napravljena je prema želji diktatora Benita Mussolinija.

Njena izgradnja počela je 1938., a završena 1943. Godine. U njenom susjedstvu je glavna linija podzemne željeznice u gradu, otvorena 1960. povodom Olimpijskih igara.

Nakon pada režima diktator je mislilo srušiti cijelo susjedstvo, kao i zgradu, jer se smatra jednim od najvećih simbola fašizma, ali joj je na kraju ipak odlučio dati stambeni karakter. Palata predstavlja uzoran model italijanske fašističke arhitekture. Simetrična je, jaka i ekstremno racionalistična. Dizajn zgrade je ispunjen simbolikom. Izgrađena je na šest etaža, i vjeruje se da broj aludira na ime Benito sa 6 slova. Svaka etaža ima devet lukova, kao što njegovo prezime Mussolini ima 9 slova. Dno lukova pruža utočište za 28 kipova visokih 3,4 m. Oni predstavljaju grane industrije prihvaćene u to vrijeme. Volumen je povišen na postolje ili tvrdu podlogu, kojoj se može pristupiti sa dva stubišta koja se nalaze na dvije suprotne strane kubusa.

Ipak, u fašizmu Italije državna arhitektura nije bila jasno isplanirana, za razliku od Sovjetskog Saveza i Njemačke.

Od Mussolinijevog Marša na Rim 1922. do sredine tridesetih godina, borba za naklonost diktatora vođena je između dva pokreta: protagonisti bliskih pokreta Novećento i racionalisti na jednoj i pobornici akademske arhitekture na drugoj strani.

Posebna skupina su arhitekti okupljeni oko Pokreta za racionalnu arhitekturu, za koje se može reći da su dali svoj udio u istoriji.

Terragnijevo shvatanje arhitekture nije moglo da ispuni zadatak prikazivanja nacionalističke ideologije fašizm.Pored mnogih pokušaja da racionalizam postane oficijelna arhitektura Mussolinijeve države, pokret je zabranjen 1937. Pojedini njegovi akteri su se preselili u ilegalu a drugi su život okončali u njemačkim logorima.

Albert Speer Sa druge strane, dobar primjer arhitekte koji je bio vođen principima dikatature je Albert Speer, mladi berlinski arhitekta, rođen 1905. Speerov projekat Velikog Berlina u vrijeme nastajanja Trećeg Rajha najbolje prikazuje poistovjećivanje

arhitekture i političke ideologije. Radio je za Adolfa Hitlera koji je imao velike planove za promjenu Berlina. Projekat je podrazumijevao veliku promjenu Berlina.

Na mjestu gdje se Rajhstag nalazi danas, trebala je biti Velika Dvorana, visine 250 m, sedam puta veća od Bazilike sv. Petra u Rimu. Njen kapacitet bi bio 170.000 ljudi, a oni koji su je planirali, govorili su da bi se iz nje moglo dodirnuti nebo i bilo bi moguće upravljati oblacima i kišom. Planirana je i Avenija Pobjede široka 23 m, a duga 56 km.

Plan je uključivao projekat željezničke stanice i aerodroma. Monopol vlasti iza sebe je ostavio mnogo obilježja u kulturi, stilu življenja, obrazovanju i samom socijalnom životu ljudi. U takvim uslovima mišljenje većine i demokratska svijest bili su potpuno nebitni. Ne treba zaboraviti Konfučijevu misao: „Vladaš li narodom tiranski ili strahom od kazni, on će te slušati kako bi izbjegao kaznu, ali neće imati osjećaj časti.“ Ona nam najbolje opisuje položaj običnog čovjeka u diktatorskom društvu nošenom olujom moći.

Jelena Šarović, druga godina bachelor studija, Arhitektonski fakultet Sarajevo

Maketa projekta Velikog Berlina

91 broj 3, decembar 2014.

Jugoslavenski spomenici NOB-a

simboli borbe i revolucije Neki od najpoznatijih spomenika NOB-a su: • Spomenik „Revoluciji“ u Podgariću • Spomenik kosmajskom NOP odredu, Kosmaj • Spomenik „Bici na Sutjesci“, Tjentište • Spomenik „Revoluciji“ Mrakovica, Kozara • Spomenik „Ilinden“, Kruševo • Toranj na Magarčevcu, Petrova gora Kosovska Mitrovica • Spomenik „Prekomorskim brigadama“, Ilirska Bistrica • Spomen kompleks „Kadinjača“, Užice Spomenike iz ovog perioda su radili neki od najvećih skulptora i arhitekata sa ovih prostora kao što su: • Bogdan Bogdanović • Dušan Džamonja • Miodrag Živković • Antun Augustinčić • Vojin Bakić i mnogi drugi.

U periodu između 1945. i 1990. godine na prostoru Jugoslavije je podignuto nekoliko hiljada spomenika koji su bili posvećeni revoluciji i brojnim stradalim žrtvama u Drugom svjetskom ratu.

Prvobitno su to bile jednostavne spomen ploče sa listom imena stradalih a kasnije su se gradili veći i monumentalniji spomenici. Pored monumentalnosti, ovi spomenici su karakteristični i po simbolizmu. Projektovani su u obliku zvijezda, ruku, pesnica, krila, cvijeća i kamenja; te svaki nosi određenu poruku.

Većina spomenika je podignuta na historijskim mjestima partizanskih borbi, stoga su uvijek bili locirani van naselja, na otvorenim prostorima i u sklopu nacionalnih parkova.

U sklopu memorijalnih parkova, pored spomenika se nalaze muzeji, amfiteatri i brojna prateća infrastruktura za odmor posjetioca. Memorijalni parkovi su bili koncipirani kao hibridni kompleksi koji su objedinjavali odmor, obrazovanje,

arhitekturu, skulpturu i prirodu. Postojao je dijalog između prirodnog i stvorenog što je dovodilo do pitanja o odnosu čovjeka i njegovog okruženja. Spomeničke forme su često postajale opipljive tek kada se prolazilo kroz njih, prilikom čega bi nas pozivale da istražimo odnos između skulpturne forme i naših tijela.

Mnogi spomenici alegorično predstavljaju univerzalni narativ vremena, u kojem se obraćaju budućnosti kao apstraktnoj poziciji iskupljenja. Kao takvi, oni imaju tendenciju ka eskapizmu, markirajući historiju kao predodređeno kretanje ka boljoj budućnosti. Ovaj motiv može biti pronađen u povratku simbolizma krila ili velikih formi koje se dižu u nebo, a koje su reminiscentne postrojenjima za lansiranje raketa. Monumentalne forme i vertikalni izrazi nekih spomenika samo pojačavaju pasivnu poziciju posmatrača, iako nijedan od spomenika nema tendenciju potpunog potčinjavanja subjekta, što je inače tipično za staljinistički i fašistički monumentalizam.

TJENTIŠTE Spomenik se sastoji od dvije monumentalne stijene koje čine vještačku klisuru i simbolično predstavljaju mjesto partizanskog proboja. Skulptura oslikava iskustvo marširanja kroz planinske oblasti. Formacija stijena se neprestano mijenja, zavisno od perspektive i kretanja posjetioca. Pristupajući spomeniku, stijene se čine masivnim i monolitnim. Međutim, nakon što se prođe kroz prolaz između dvije stijene, uočava se da spomenik ima otvoreniju formu i postaje sofisticiraniji. Tokom daljnjeg uspinjanja stazom te posmatranja spomenika, stijene se primjetno transformišu u krila. Stijene su veoma slične, ali nisu identične kopije.

Spomenik „Bici na Sutjesci“, Tjentište

92 broj 3, decembar 2014.

PODGARIĆ

Ovaj spomenik je primjer apstraktne plastike, koja predstavlja stilizirana krila slobode i pobjede. Krila na spomeniku su horizontalno položeni rebrasti krakovi, od kojih se dva nalaze na jednom, a tri na drugom krilu.

Tijelo spomenika je spojeno sa tlom preko kvadratne baze, što simbolizira penetraciju u prostor, odnosno crpljenje energije iz same Zemlje. Saćasti emblem, sastavljen od uglastih komada svijetlog aluminija, simbolizira život, što u završnici objedinjuje spomenik u simbol pobjede života nad smrću i porazom.

Svi spomenici nastali u ovom periodu ne predstavljaju samo spomenike poginulim borcima.

Svaki je jedinstven ali svi imaju zajedničku simbolizaciju, a to je ono za što su ti ljudi dali svoje živote: slobodu, pobjedu i bolji život. Niti jedan autor nije jasno definisao simboliku spomenika, već je interpretacija njihovog značenja u očima svakog posmatrača posebna.

KOZARA Spomenik ima formu cilindra sačinjenog od 20 trapezoidnih stubova između kojih prolaze konusni otvori. Posjetioci mogu ući u spomenik kroz otvore, koji su i projektovani u tu svrhu. Unutar cilindra se može stajati u mračnom prostoru u obliku dimnjaka, iz kojeg se kroz spomenute otvore pruža pogled prema vani. Unutar spomenika čovjek ima utisak da se nalazi u zamci, ili da je okružen, što je jasna referenca na događaje iz Drugog svjetskog rata u oblasti Kozare. Naime, njemačke trupe su, uz pomoć ustaša, na Kozari opkolile partizane i seljake koji su bježali od fašističkog terora. Kružna forma spomenika zato asocira na klaustrofobično iskustvo ljudi pod opsadom, ali također i na integrativnu ideju Kola, tradicionalnog plesa koji je praktikovalo stanovništvo ovog regiona (Kozaračko kolo). Konusna forma otvora na spomeniku je dizajnirana tako da je jednostavnije ući u spomenik nego iz njega izaći.

Spomenik „Revoluciji“ u Podgariću

Spomenik „Revoluciji“ Mrakovica, Kozara

KOSMAJ

Podignut je 70-ih godina prošlog stoljeća, u čast borcima iz partizanskog odreda formiranog na Kosmaju koji su izgubili živote u toku Drugog svjetskog rata. Osnova u formi zvijezde petokrake iz koje izvire pet prstiju usmjerenih prema nebu kreiraju objekat koji se iz daljine doima kao jedinstvena forma.

Međutim, kada se priđe spomeniku, opaža se da prstolike forme nisu povezane i da geometrijski oblik zvijezde postaje jedva raspoznatljiv u prostoru koji se nalazi između ovih pet prstiju. U trenutku kad prstoliki oblici postaju odvojeni jedan od drugog, otkriva se strukturna izazovnost spomenika, poput neke vrste vježbe uperene protiv sile gravitacije.

Spomenik kosmajskom NOP odredu, Kosmaj

Ermin Hadžić, druga godina master studija, Arhitektonski fakultet Sarajevo

93 broj 3, decembar 2014.

Umjetnost | Skulptura

IVAN MEŠTROVIĆ „Moja umjetnost izražena je u tvrdom drvetu i kamenu, ali umjetnost nije u drvetu ni u kamenu, ona je izvan vremena i prostora. Umjetnost je istodobno i pjesma i molitva.“– Ivan Meštrović, (O mojoj umjetnosti)

Kipar, arhitekt i književnik. Rođen u Vrpolju, u Slavoniji 1883. godine. Ivan Meštrović bio je u svojoj nadarenosti, u svojim svestranim tematskim interesima i u snazi stiliziranja i oblikovanja, sigurno najznačajniji hrvatski kipar 20. stoljeća. Život u razdoblju burnih promjena, dramatičnih događaja kao što su bile Oktobarska revolucija, Balkanski rat i dva Svjetska rata te povijesna i politička dešavanja, utjecali su na njegovo umjetničko stvaralaštvo kao i njegovu ličnost.

Još kao mali pastir rezbario je figurice iz drveta i kamena. Nakon klesarskog zanata u Splitu, seli se u Beč na studij Akademije likovnih umjetnosti. U tom periodu živi vrlo skromno. Ispočetka je njegova umjetnička fantazija potpuno bila ispunjena nacionalnim snovima. Na to su upućivale već dvije žarko oslikane crveno-bijele figure na ulazu njegove samostalne izložbe 62 sklupture, na bečkoj Secesiji 1910. godine.

Godine 1904. upoznaje Ružu Klein, vrlo obrazovanu djevojku iz dobrostojeće porodice. Već godinu dana nakon što su se upoznali, počeli su zajednički život, što je u to vrijeme bilo vrlo slobodoumno ponašanje. Vjenčanje je uslijedilo dvije godine kasnije, kada se Meštrović već ubrajao među poznate, odnosno u nositelje nade hrvatske umjetnosti.

Mauzolej porodice Račić, foto: Lejla Nikšić

94 broj 3, decembar 2014.

Već kao student četvrte godine dobivao je velika priznanja. Putovao je u Italiju, Francusku, Englesku. 1908. godine njegova djela su bila na dvije velike pariške izložbe: Salon d' Automne i Salon national des Artistes. U Rimu 1911. godine, na Međunarodnoj izložbi, dobio je prvu nagradu za svoj plastični izraz. Ostaje živjeti i raditi u Rimu. Kao priznat i poznat

umjetnik bio je dobrodošao u svakom društvu, no nije bio ljubitelj površnih društvenih konvencija jer je bio „suviše zaokupljen poslom“.

Oko 1920. godine, Meštrović je, putem izvršioca testamenta, dobio narudžbu od porodice Račić, s kojom se upoznao u Engleskoj. Radi se o zakladi četveročlane porodice Račić: roditelji, kćer i sin, i njihovom mauzoleju. U vrlo kratkom vremenskom periodu, nakon prvog svjetskog rata, preminula su 3 člana obitelji. Kćer (Marija Račić Banac) bila je umni začetnik spomenika. Djelo predstavlja jednu od velikih tvorevina izgrađenih u novonastaloj Kraljevini Srba, Hrvata, i Slovenaca. Gradnja je započeta 1920. godine a 1922. je privedena kraju.

Nalazi se na Cavtatu. Temelj građevine je osmokut iz čijih su osa, u obliku križa izbočena četiri prostora. Središnji prostor je zasvođen kupolom, koja se uzdiže u kamenim pločama. Završava se lanternom koja vertikalno raste iznad kose kamene kupole, koja je okrunjena bronzanim anđelom koji kleči. Na ulaznoj strani također su postavljeni anđeli kao karijatide, čime je pokazano značenje cijele građevine.

Duhovni sadržaj pri jedinstvu forme gradnje i oblikovanja odiše spokojem, a sumračje u predanosti i vjeri, ljubav i nada sačinjavaju osnovno raspoloženje cjeline. „Moguće je zamisliti da je tvorac, Ivan Meštrović, svoje razmišljanje i u ovom slučaju (u kojem se prije svega radi o građevini) orijentirao ka postizanju gradnje kroz stvaranje. Tako je nastalo djelo nesvakidašnje čari“. – Josef Strzygowski

Spomenik Nikoli Tesli Spomenik je rađen u bakru, na želju Nikole Tesle koji je bio očaran Meštrovićevim umjetničkim izražajem. Skulptura visoka 2,5 m se trenutno nalazi u Zagrebu. Odiše smirenošću, na što ukazuje statični položaj tijela. „Poštovani gospodine Tesla, dolazeći ovamo bila mi je jedna od najglavnijih želja da se upoznam s Vama“, obratio se Meštrović Tesli u pismu poslanom 13. prosinca 1924. godine, moleći velikog pronalazača da ga primi. „Dragi i veliki umjetniče! Rado sam primio Vaš list i još će mi milije biti s Vama se lično upoznati, jer je to bila moja vruća želja mnogo godina“, odgovorio mu je Tesla predlažući termin susreta. Tako je počelo veliko dugogodišnje prijateljstvo Ivana Meštrovića i Nikole Tesle.

Indijanci u Chicagu Bronzane konjičke skulpture koje stoje na ulazu u Congress Plazu, u Grant Parku, u Chicagu, SAD. Dio skulptura je financiran iz Zaklade Benjamina Fergusona. Jednom

je neko rekao za ta djela, „Meštrovićeve najbolje monumentalne skulpture su njegovi Indijanci u Chicagu, oni nisu previše očito stilizirani: mišići konjanika su gotovo anatomski realni.“ Spomenik Nepoznatom Junaku.

Nalazi na visini od 511 metara nadmorske visine i predstavlja vidikovac na Beograd.

Posvećen je u spomen svim žrtvama Prvog svjetskog rata i žrtvama Balkanskih ratova 1912. i 1913. godine.

Dom likovnih umjetnika u Zagrebu, 1934.1938. (napravljen po Meštrovićevom nacrtu), još poznat i kao Meštrovićev paviljon ili džamija, svoje mjesto zauzima u središtu Zagreba. Sagrađen je 1938. godine. Njegova namjena mijenjala se nekoliko puta u različite svrhe: izvorno je sagrađen za umjetničku galeriju, jedno vrijeme je služio kao džamija, zatim kao Muzej revolucije. Poslije Domovinskog rata mu je vraćena prvobitna funkcija. Danas služi za održavanje koncerata i kao umjetnička galerija.

Smrt Meštrovićeve djece kao da je utjecala na njegovu - kćer Marta umrla je 1949. godine u 24. godini, a njegov sin Tvrtko ubio se 1961. godine. Nesretni Meštrović pravi četiri skulpture u čast svoje djece Marte i Tvrtka. Nekoliko mjeseci poslije, umro je u 79. godini života, u gradu South Bend, u državi Indijani (SAD). Pokopan je u crkvi Presvetog Otkupitelja u Otavicama, tzv. mauzoleju obitelji Meštrović.

Nagrade i priznanja • 1911.: „Prva nagrada za kiparstvo“ na Svjetskoj izložbi umjetnosti u Rimu.

• 1953.: „Annual Award of Merit“ (godišnja nagrada Američke akademije umjetnosti).

• 1954.: „Christian Culture Award“ (godišnja nagrada Assumption Collegea, Windsor, Ontario, Kanada).

• 1955.: „Fine Arts Medal“ (medalja Američkog instituta arhitekata).

• 1955.: „Doctor of Fine Arts degree“ (počasni doktorat Notre Dame University-ja).

• 1955.: „Doctor of Laws“, (počasni doktorat Marquette University-ja).

Mirna Vujović, druga godina bachelor studija, Arhitektonski fakultet Sarajevo

Arhanđeo Gabriel, Brooklyn Museum, 1924.

95 broj 3, decembar 2014.

Umjetnost | Razgovor sa...

MIRZA IBRAHIMPAŠIĆ

Slikar i karikaturista Mirza Ibrahimpašić, akademski slikar i karikaturista, je rođen 1954. godine u Glamoču. Završio je Srednju školu primijenjnih umjetnosti u Sarajevu, a svoju strast prema umjetnosti nastavio njegovati upisujući Likovnu akademiju u Sarajevu. Pored toga je studirao na Filozofskom fakultetu, odsjek filozofija/sociologija u Sarajevu. Sedamdesetih godina prošlog stoljeća je radio grafički marketing za sarajevski košarkaški klub „Bosna“, te kao grafički dizajner u „Energoinvestu“. Radio je u Srednjoj školi primijenjenih umjetnosti kao profesor na predmetima Slobodno crtanje i Pismo. Potaknut društvenim i političkim zbivanjima počeo je crtati karikature, koje su objavljivane u časopisima Slobodna Bosna, Dani, itd. Danas je stručni rukovodilac ateljea L’art corner i slobodni umjetnik.

U jednoj ulici u samom centru Sarajeva, između gordih austro-ugarskih zgrada, tamo gdje se inače očekuje samo cigla, nalazi se malo šareno dvorište. Kažu da sve zgrade iz tog perioda kriju neku priču u sebi. Iza zidova jedne od njih, akademski slikar i poznati sarajevski karikaturista Mirza Ibrahimpašić je otkrio priču tog malog dvorišta, uz razgovor o njegovim najdražim temama. Ibrahimpašić je počeo da ostvaruje svoju viziju o kojoj mašta duže vrijeme - na mjestu gdje su ljudi nekada uživali svoj mir u prirodi usred gradske pometnje, osnovao je malu likovnu koloniju koja iz dana u dan poprima sve preciznije crte i okuplja one koji gaje ljubav prema umjetnosti. Česti posjetioci ovog mjesta su Abdulah Sidran, Ivan Kordić, Miki Trifunov, a dolazili su i Jovan Divjak, Edo Pandur, te prijatelji iz srednjoškolskih i fakultetskih dana koji se upravo vole ovdje okupiti i sjetiti se starih vremena. „L'art corner“ je projekt kojim sam pokušao ostvariti viziju da okupim prvenstveno mlade koji su talentovani i zainteresovani za bilo koji segment likovne umjetnosti, a iz toga je proizašlo ovo - solidan atelje. Razočaran sam koliko ideja nedostaje ovom gradu i koliko se ideje odbijaju od zidove vlastodržaca. Sarajevo je, trenutno, više mrtav nego živ grad, grad koji ne nudi mnogo.

Ja sam odrastao ovdje, ali to je bilo drugo Sarajevo koje je otvaralo vidike i pružalo perspektivu.

Kad sam bio adolescent, u Sarajevo se sjatio svijet za Olimpijadu, a 10 godina prije toga, ono se završavalo na Marijinom dvoru. Tamo gdje je sada čuveni Holiday Inn, nekada je bila livada na

Ulje na platnu, 2014.

96 broj 3, decembar 2014.

Marijin dvor; ulje na platnu; 2013.

koju je svake godine dolazio cirkus i gradom je odjekivalo: „Cirkus je u vašem gradu još samo jedan dan!“, vrtio se ringišpil, a malo dalje su bile privatne kućice. U toj deceniji ovaj grad je doživio ekspanziju u svakom smislu.“ Na pitanje koji položaj ima umjetnost u Sarajevu, odgovara: „Jasno je da je perspektiva na ovim prostorima i u ovom vremenu loša, sad pogotovo.

Svjedoci smo da humanistička umjetnost gubi na cijeni, muzeji i galerije se zatvaraju ili bore za opstanak. Svojim učenicima govorim da je živjeti od slika kao prodavati pijesak u pustinji.

Zato sam i otvorio ovu školu, da nešto konkretno radim. A u to vrijeme, kada sam birao kako ću krojiti svoj život, šanse su postojale ali su okolnosti promijenile tijek pa danas imamo ovo što imamo.“ Nakon što se prisjetio nekadašnjeg Sarajeva, uz osmijeh su uslijedile priče iz njegove mladosti, te je spomenuo kako je došlo do toga da postane slikar. „Kad si umjetnik, počneš iz nekog drugog ugla gledati svijet. Ako čovjek propadne u gimnaziji, ide u umjetnost, tamo nema kriterija. Šalu na stranu, u osnovnoj školi sam puno crtao, pa sam već tada radio karikature nastavnika i uvijek sam imao sniženo vladanje. Priča je ta da sam ono ljeto, kad sam završio osnovnu školu, proveo u Zenici, jer mi je otac bio tamošnji direktor muzeja, te je organizovao izložbu akademskog slikara Rizaha Štetića.

Kako je on bio gost grada Zenice, boravio je tu 7 dana i slikao, pa su mene, kao nekog zainteresovanog za to područje, uključili da hodam s njim i da mu nosim štafelaje, kistove i boje, što je meni bio doživljaj. U željezari smo slikali visoke peći, tačnije, on je slikao, a meni

je dao suhi pastel da mu ne smetam. Nakon tog rada me preporučio dalje, a to se srećom poklopilo sa mojim željama i sklonostima i tako ja završim u ovim vodama.“ U ateljeu se mogu zapaziti njegove mnoge karikature, na kojima je nekada radio aktivno te smo se dotakli i ovog segmenta... „Mislim da sam jedini karikaturista, kakve su prilike i posljednji, pa onda u šali volim na to dodati i najbolji. To je disciplina koja je zamrla, više skoro da ne postoji i malo ko se time bavi. Ponekad nešto napravim ali nema odijeka, nema društvenog ambijenta, a karikatura pretpostavlja sasvim drugačiji socijalni ambijent od ovog u kojem sad živimo. U moje vrijeme, kad sam ja bio student, bilo je satiričnih časopisa kao Čičak, Jež, Kerempuh, Veseli svet, koji je imao i po 100 stranica.

Ali to su bila drugačija vremena, tad je to imalo smisla. Sad bi se imalo šta raditi ali nije nikome do šale, nisu takve prilike.“ Profesor Ibrahimpašić kaže da ne pravi izložbe jer, mišljenja je, one pretpostavljaju izlaganje ozbiljnog ciklusa koji govori o onome što je dio unutrašnjeg stanja i što je lični habitus. „Da bi čovjek to radio mora biti rasterećen, mora imati uslove i pogodne okolnosti da se bavi onim što on sam živi i što želi da kaže. Ne izlažem iz tog razloga što, da bi izložio nešto, moraš imati zaokruženu misao, a ja ne mislim za sebe da je imam.“ Iako nije izlagao svoje radove, atelje je imao jednu izložbu u prostorijama Kamernog teatra 55 u Sarajevu, te je bila organizovana aukcija slika u vrijeme problema s profesorom Nisvetom Džankom, a u tom periodu je cilj bio pomoći u što kraćem vremenskom roku,

pa je prvobitna opcija elektronske aukcije bila isuviše komplikovana. Sjetivši se preminulog posjetioca ateljea, prešao je na jednu priču koja povezuje većinu umjetnika sa sarajevskog područja, a to je Kafana kod Solde, koja se nalazi na Marijinom dvoru i ispričao kako je slikao portrete poznatih sarajevskih humanista. „U istoj ulici u kojoj se nalazi ta kafana je stanovao moj pokojni prijatelj Dario Džamonja, koji je čak i preminuo u tom lokalu.

Na prvu godišnjicu, u sjećanje na našeg priMarijin dvor (2013.) - ulje na platnu jatelja sam naslikao njegov portret, a ta je slika našla stalno mjesto u kafani, iznad jednog stola na koji smo ostavili njegove naočale a zapalimo mu često i cigaru. Tako je to krenulo, imao sam nekoliko gotovih portreta Abdulaha Sidrana, Ivana Kordića, a onda sam slikao i goste te kafane kao što je Zlatko Ugljen, uglavnom humaniste, sve su to umjetnici, nema političara.“ Za kraj je izrazio želju da mladima prenese poruku: „Vrijeme i okolnosti nisu na strani ove umjetnosti i nisu dobar ambijent za ovakav poziv, te mislim da se na neki način guše ta humanistička djelovanja umjetnosti, sve što je plod duhovnog i plemenitog se gasi i sve više gubi svoje mjesto u ovom društvu, tako da izabrati ovako nešto kao poziv je jako rizično, i možda je nekada bolje mladalačku energiju iskoristiti za nešto što bi vam moglo omogućiti da slijedite svoje snove, ali ko odluči čvrsto, ja to podržavam. Dakle, poslije cijele priče moja poruka bi bila da slijedite svoje unutrašnje impulse, želje i afinitete.“

Amila Smajlović, prva godina bachelor studija, Arhitektonski fakultet Sarajevo

97 broj 3, decembar 2014.

Lepota kao instinkt, a ne kao hir u međuprostoru siromašnog pozorišta

Lepota kao proces i plod Kvalitet života oslikavaju verovanja kojima smo odani. Ona uglavnom rukovode, odlučuju i predstavljaju naš autoritet, instinkt, autentičnost, samu srž karaktera.

Blažen je i oslobađajući susret sa ovom idejom koja se razvija kao rezultat različitih iskustava, naizgled spontani proces koji čini da intuitivno i jako verujemo u značaj i ostvarenje snova, svega što doživljavamo kao smisao i zadatak svoga postojanja. Čak i kad su svako objašnjenje i razlog apstraktni, ovakav stav nam može dati veću slobodu i navesti nas da živimo i stvaramo u potpunom skladu sa svojom prirodom.

98 broj 3, decembar 2014.

Ja verujem u lepotu. Većini je ona važna, ali ne znam koliko ljudi danas prepoznaju i uvažavaju svoje potrebe za istom. Nekad kao da se odriču njene harmonije bahato zadovoljavajući svoje apetite. Rugali su joj se, izobličili je i zamenili konstantnom težnjom za originalnošću i inovacijom.

Moja lepota pak predstavlja proces, slojevitu prirodu, različite uglove posmatranja, maštu, ideje, nacrte, probe, generalne probe, umetnička dela u svojim nastajanjima. Plod ovog procesa zadovoljava ne samo subjektivnu, već i univerzalnu potrebu čoveka za lepotom.

Filmski i pozorišni režiseri su ovu ideju najbliže opisali u svojim delima, kritikama i intervjuima. Mislim da film i pozorište inače sadrže prelep sklad poznavanja svih oblika umetnosti, i da su znanje i metafore koje uzimamo od istih posebno vredni.

Scenografija Pitera Bruka, njegova filozofija i srž ideje koja povezuje sva njegova dela, vodili su me kroz mnoga rešenja u arhitekturi i enterijeru. Verujem da bi se sa mnom složili ljudi sasvim drugačijeg poziva od mog, ali to nije važno. Važne su lepote samog procesa stvaranja, vodilje, ideali i svi oni elementi koji prate naš rad čiji se tok konstantno i mahom menja.

Peter Brook, Tightrope

Piter Bruk (Peter Brook): Siromašno pozorište Piter Bruk tvrdi da jedina stvar koja ostaje konstantna pri radu jeste početni momenat inspiracije i da se proces menja sve dok se odjednom naši napori, nade, razočarenja i sve ono što predamo projektu ne slože na svoje mesto. I kako svi veliki muzičari tvrde da muziku ne sviraju oni, već da muzika komanduje njima, tako i ovaj veliki umetnik govori o svom opusu.

On je zajedno sa Grotovskim želeo da eliminiše sve pozorišne klišee neprestano izbacujući elemente koji kriju ili pak maskiraju suštinu drame - odnos glumca i publike. Grotovski je uveo termin siromašnog pozorišta koji je Bruk sledio.

Minimalizam Brukovih komada pored ili

upravo zbog svog golog čina da je jedan međuprostor u kome gledalac može nastaviti da kreira nešto subjektivno i u skladu sa svojim senzibilitetom. Tu se razvijaju ideali, vodilje, ideje ili metafore za dalje procese lepote i stvaranja lepote, umetničkih dela čiji krajnji oblik možda nikada ne bismo povezali sa začećem, apstraktnošću međuprostora.

Da li stvaralac ikada može biti svestan začeća ideje koja je osnovala njegovo delo? Šta ih sve u svakodnevnom životu usmerava? Na koji način stvaralac doživljava lepotu sopstvenog dela (ploda) i procesa stvaranja istog?

U dokumentarcu iz 2012. godine pod nazivom „The Tightrope” postoji metafora nategnutog užeta koja može dati neke od odgovora. Naime, u ovom filmu Bruk je dopustio svom sinu Simonu da snima iza scene i tako nam otkrije njegov oblik komunikacije sa glumcima, glavni element njegovog procesa.

Metafora sadrži put, fokus, cilj koji drži pažnju kako ne bismo pošli ni previše levo, a ni previše desno. Takođe označava kontinuitet pokreta, balans, nastavak, a ukoliko bismo u bilo kom trenutku pri hodu stali i zapitali se gde idemo, pali bismo.

Brukovo uže je zamišljeno uže, i to dopušta glumcima da upotrebe beskrajnu hrabrost i maštu, najvrednije kvalitete stvaraoca.

Bruk o ovoj metafori govori kao o imaginaciji i idejama dovoljno stvarnim kako bi nas odvele od početne do krajnje tačke užeta na način koji je dovoljno živ i interesantan celim svojim putem.

Poslužila sam se Brukovim delom kako bih objasnila neke od lepota stvaranja verujući da je jedan od umetnika koji ga najiskrenije opisuje. Ukoliko prihvatimo lepotu kao instinkt, a ne kao hir, univerzalnu potrebu ljudskog bića i sagledamo život kao konstantni proces stvaranja ma kojom se profesijom bavili i ma kolikih razmera sam plod bio, doživećemo lepotu hodanja po užetu na sceni u kojoj svi oni međuprostori koriste autentičnost i kreativnost gledaoca da stvore lepotu i sve što naizgled nedostaje praznom prostoru Brukovog pozorišta ili pak njegovom gledaocu.

Marija Gavrilović, Accademia di Belle Arti di Brera, Milano

Peter Brook, Tightrope

99 broj 3, decembar 2014.

Dani Orisa Zagreb www.oris.hr http://blog.tagesanzeiger.ch/sweethome/ wp-content/uploads/sites/16/2014/05/ SH_Flammer0514_9385.jpg http://www.archdaily.com/158301/centerfor-the-blind-and-visually-impaired-tallerde-arquitectura-mauricio-rocha/2-535/ http://architecturenow.co.nz/calendar/ talk/anupama-kundoo-lecture/ http://vizkultura.hr/wp-content/ uploads/2014/01/Dvorana-KRK-Turato-3. jpg

http://www.einrichten-design.de/en/ hocker-stool-h3-n-toni-gmbh-barfuss.html Mlada balkanska arhitektura http://www.arhiforum.ro/proiecte/ casa-dinca http://vizkultura.hr/vertikalni-aneks/ http://afasiaarq.blogspot.com/2011/07/ studio-autori.html http://www.d-a-z.hr/hr/vijesti/nominacijeza-godisnje-nagrade-uha-e,2347.html

Dani Orisa Dubrovnik h tt p : / / w w w. o r i s . h r / h r / d a n i - o r i s a / aktualni-dani/sve-je-spremno-za-drugedane-orisa-u-dubrovniku-dobrodosli!,153. html

Firma firma-arh.com

PETER STUTCHBURY (bez)vremenska arhitektura http://www.peterstutchbury.com.au/ Fundamentals http://www.dezeen.com/2014/06/11/ chilean-pavilion-venice-architecture-biennale-2014/ https://arkitekting.wordpress.com/2014/06/11/ the-elements-of-architecture/ Plutajuća arhitektura http://www.diseno-art.com/ Crvena tačka u svijetu dizajna http://en.red-dot.org/

Filter http://www.archello.com/en/project/ badel-block-zagreb#

Gradio http://www.oldtajmeri.rs/phpbb3/viewtopic.php?f=51&p=11786 Granice Apartheid gradovi http://commons.wikimedia.org /wiki/ File:Apartheid_Museum_Entrance,_ Johannesburg.JPG Berlinski zid http://www.confiscatedtoothpaste.com/ wp-content/uploads/2014/03/germanyUAE2012-191.jpg Jugoslovenski spomenici NOB-a h t t p : / / w w w. p a n o ra m i o . c o m / photo/58908996 http://w w w.metalocus.es/ content/es/blog/spomenik-end-history-

english edition of tristotrojka

100 broj 3, decembar 2014.

%C2%BFpropaganda-o-pura-belleza Royal Liver Building http://adrianpymphotography.co.uk/tag/ royal-liver-building/ http://wardrobemag.com/2011/01/19/ in-my-mersey-paradise/ Arhitektura u službi režima http://albertspeer1.weebly.com/uplo ads/1/9/0/3/19034433/7750197_orig.jpg Simboli borbe i revolucije http://w w w.metalocus.es/ content/es/blog/spomenik-end-history%C2%BFpropaganda-o-pura-belleza h t t p : / / w w w. p a n o ra m i o . c o m / photo/58908996 Adnan Harambašić http://www.thefoxisblack.com/2013/04/23/ stacking-bars-a-lab-designs-a-striking-newoffice-building-in-oslo/ Ivan Meštrović Ivan Meštrović - Duško Kečkemet, Publishing House Beograd, Jugoslavija, 1964.

Arhitektura u službi režima h tt p : / / w w w.v re m e . c o m /c m s / v i e w. php?id=353864&print=yes http://en.wikipedia.org/wiki/Dictatorship http://en.wikipedia.org/wiki/Albert_Speer http://en.wikipedia.org /wiki/ Palazzo_della_Civilt%C3%A0_Italiana

IMPRESSUM

303 tristotrojka

studentski časopis arhitektura, dizajn, umjetnost broj 3, godina 1, decembar 2014.

Glavni i odgovorni urednik: Haris Bulić Glavni urednik: Dea Dudić Izvršni urednici: Ena Kukić, Mirza Spužić Urednici: Dina Haljeta, Ajla Sinan, Jasmin Ružnić, Kenan Muslić Tehnički urednik: Ena Hadžić Grafički dizajn i priprema: Ena Hadžić, Haris Bulić, Dea Dudić, Irhana Šehović, Jelena Šarović, Emina Alić, Ermina Bajramović, Maja Ibrahimpašić Dizajn naslovne stranice: Haris Bulić Saradnici: Asmir Voljevica, Dino Jozić, Dino Sofić, Katarina Bošnjak, Amina Dropić, Aida Tupara, Jelena Šarović, Farah Zubović, Nedžla Kurtović, Mirna Vujović, Muzafer Agić, Ervina Muftić, Nejra Hadžić, Majda Redžepagić, Nejra Durmišević, Emira Spaho, Amila Smajlović, Ermin Hadžić, Harun Čerkez Vanjski saradnici: Dražen Huterer, Marija Gavrilović, Ivan Rajković, Dragan Marković, Kosta Mijić, Igor Kuvač, Saša Radenović, Christian Sponsel, Hidajet Tuzlak, Tarik Morankić, Jovana Miljanić, Nataša Vckova, Nika Žagar, Dragana Pantović, Dubravko Aleksić, Jasna Bulić, Anita Karaman, Lamija Radončić, Paula Šantić Fotograf: Kenan Muslić Lektura i prevod: Mirza Spužić, Haris Bulić, Dea Dudić Korektura: Dea Dudić, Haris Bulić Stručni savjetnici: Ognjenka Finci, Bojan Hadžihalilović Izdavač: Asocijacija studenata arhitekture Štampa: „Štamparija FOJNICA” D.D. Fojnica Izlazi: tri puta godišnje Tiraž: 1000 Zahvaljujemo se: Nasiha Pozder, Nihad Čengić, Vedad Kasumagić, Lemja Chabbouh Akšamija, Adi Ćorović, ORIS, Studio Zec, Mensur Demir, Elša Turkušić, Richard Dion, Anđela Marković, Ismar Medunjanin, Kriterion, AG club, BSC Print Shop, Jasmin Pipić, Anisa Šahović Štampanje ovog broja omogućili: YTONG EP Projects Sue Architekten „Gradnja“ d.o.o. Mostar dobrovoljne donacije

Riječ uredništva Trećim, crvenim brojem tristotrojke zaokružujemo prvi ciklus, prvu godinu, prvih 300 stranica studentskog časopisa o arhitekturi, dizajnu i umjetnosti koji svi tako vjerno podržavate i pratite.

Kao i u prethodna dva broja, tristotrojka izdvaja četvrtinu prostora za promociju studentskih radova a ovaj put objavljujemo projekte iz još više gradova nego prije. U ostatku sadržaja ćete pronaći zanimljive članke o aktuelnim temama i bitnim događajima, kao i intervjue sa arhitektima, umjetnicima i dizajnerima.

Treći broj donosi i novitete, a neki od njih su video-intervjui, web stranica tristotrojke i 303 portal te bijelo on-line izdanje na engleskom jeziku u kojem se nalaze svi studentski radovi i izabrani članci iz ovogodišnjeg ciklusa – plavog, žutog i crvenog broja.

U sljedećem ciklusu tristotrojke, od nove generacije studenata očekujemo da održi kontinuitet i podigne časopis na još viši nivo sa mnogo poboljšanja.

Redakcija tristotrojke uspješno širi mrežu kontakata, saradnika i prijatelja a studenti kroz rad i komunikaciju sve češće imaju priliku sarađivati i družiti se sa svojim kolegama iz susjednih gradova i zemalja.

Ovom prilikom želimo da se zahvalimo svima na podršci, porukama i pohvalama kojih je sve više te na finansijskim donacijama koje omogućavaju časopis bez reklame, printanje u ovom tiražu, i besplatne primjerke za sve.

online: www.tristotrojka.com issuu.com/tristotrojka tristotrojka.tumblr.com www.facebook.com/tristotrojka https://vimeo.com/tristotrojka Adresa redakcije: Arhitektonski fakultet Sarajevo Patriotske lige 30, 71000 Sarajevo e-mail: tristotrojka@live.com Mišljenja i stavovi iznešeni u tekstovima predstavljaju mišljenja i stavove autora i nisu nužno i stavovi redakcije tristotrojke.

Ilustracija: Haris Bulić, student druge godine master studija, Arhitektonski fakultet Sarajevo