Tristotrojka by Tristotrojka

ISSN 2303-5412

tristotrojka

studentski časopis za arhitekturu, dizajn i umjetnost - broj 7 - decembar 2021.

Potpisani javljaju ovime žalosnu vijest o preminuću ljubljene

TRISTOTROJKE (2014. - 2021.)

Preuzevši naivno na svoje meke korice teško breme svijeta, pokleknula je na oštrici suvremenog stambenog pitanja.

Posljednji ispraćaj održat će se u redakcijama diljem regije.

Ožalošćeni: članovi redakcije Adela Banda, Andrea Stanić, Bruno Lang-Kosić, Doroteja Matić, Dušica Ilić, Haris Bulić, Ivana Jasak, Ivona Lovrić, Ivona Petrov, Karla Kuliš, Lejla Vareniković, Mihaela Sladović, Selma Bulić, Tea Pintar, Vili Rakita, Vito Reščić i Zerina Salketić, grafički dizajneri Ana Krapec, Doroteja Todorovski, Elma Mešić, Filip Tomorad, Helena Beljan, Iva Miličević, Julia Užarević, Marija Detelić, Mila Mihaljević, Suzana Matanović, Tea Novaković, autor naslovnice Igor Vukičević te ostali tugujući suradnici, pomagači i prijatelji časopisa. • “The Horsemen are drawing nearer On the leather steeds they ride They have come to take your life On through the dead of night With the four Horsemen ride Or choose your fate and die.” •

Ombrofobija Igor Vukičević

Beštije Ivona Lovrić, Bruno Žganjer Šram

Zlosobe Silvija Hruškar

Forma kulture Ejla Puteš, Amila Lelić

33 Ana Komadina

Starosjedilačke kuće Mihaela Sladović, Veljko Armano Linta

Stan kao... Vili Rakita

Suživot i zadruge Pia Mernik

Kućni red zadruge

Mjesto radnje: doma Andrea Stanić

Putovanje kroz svakodnevicu Ena Kukić

Petrijeve posude za investitore Ivan Rajković

Romantična antička palača – baš za tebe! Tea Truta

“Vozi son se roketon...”

Nemam pojma... Bruno Lang-Kosić

Otuđeni nebopisi Filip Pračić

Na vlastitu odgovornost Ivona Lovrić

Istarski izvrnuti inferno Doroteja Matić

U spomen palim skvotovima Mihaela Sladović

Skvot-palača Mihaela Sladović

Digitalna utopija Jasmin Omerdić

Stanovi za mrtve Bruno Lang-Kosić

Lenta Doroteja Matić

Pošasti novinarstva

Izvori

Otkud ti taj paradajz? Mirta Mesić

Frankenstan Vili Rakita

Zajedničko dobro EASA Commons

“So this is my vagina tunnel...”

Loggiastan Domagoj Leko

Arhitektura samoizolacije Filip Pračić

Stanje trajne privremenosti Amina Javorovac

Neka žive u kolačima! Vili Rakita

Iz Soba kroz koje sam prošao

Dvôr Ružica Radičić, Dona Marković

MJESTO RADNJE: DOMA INT. STAN - VEČER Stan je skroman, življen, ali uredan. Garsonijera na najvišem katu stambene zgrade; jedna soba i kupaonica, kuhinja od tri elementa. Danas, kao ni jučer, nisi bila vani. Tijelom u kontrapostu ostavljaš otisak na kauču. Jednom rukom pridržavaš glavu, drugom mobitel. U polumraku sobe blješti svjetlo ekrana. Čitaš najnovije vijesti. Izvanredno stanje, restriktivne mjere, karantena, lockdown. [...]

U grčkoj mitologiji Pan, jedan od najljenijih bogova, dane provodi u šumi, drijemajući, svirajući frulu i družeći se s nimfama. Poznat kao vrstan plesač i ljubitelj glazbe, uglavnom ugodno društvo, dokle god nesmetano uživa u dokolici. One koji ga neočekivano probude iz sna kažnjava vriskom, toliko strašnim da ih istog trenutka obuzima panika. Bogata aristokratkinja naslikana uljem na platnu, ispružena u luksuzno tapeciranom naslonjaču u još raskošnijoj odjeći, bezizražajnog lica. Promatrač slike divi se njenoj ljepoti i slatkom besposličarenju kakvo priliči samo nekome njenog statusa.

Nerad je privilegija bogova i bogatih, za sve ostale nerad je lijenost, a dosada korijen sveg zla1. Kao da je riječ o moralnom kvaru ili zaraznoj bolesti, društvo u kojem živimo opsesivno pokušava iskorijeniti dosadu. Radom bježimo od dosade ili ju mijenjamo posebnim oblikom aktivne dokolice, stanjem neprekidne stimulacije koje se po svojoj svrsi ne razlikuje puno od one iste dosade od koje toliko strahujemo. Kierkegaard definira dosadu ne kao nedostatak stimulacije, već kao ispraznost i nedostatak smisla, što objašnjava kako je moguće dosađivati se i kada smo pretjerano stimulirani.

Acedija, melankolija, weltschmerz, spleen, ennui... Dosada je koncept mnogih imena i još mnogobrojnijih tumačenja. Latinski taedium (dosada) i starogrčki akedia (lijenost) označavaju stanje inertnosti oslobođeno od svake boli i brige. U srednjem je vijeku acedija poprimila izrazito kršćanski moralni ton. Opisivala je istovremenu bezvoljnost i nemir kronične dosade; stanje u kojem bi se našli oni, smatralo se, koji se nisu umjeli oduprijeti kušnji smrtnog grijeha lijenosti. U renesansi ona je postala simptom melankolije, medicinskog stanja bliskog depresiji, tada obično rezerviranog za intelektualnu elitu.

INT. KUHINJA - PONOĆ Kapljice znoja skupljaju se na čelu i miješaju s brašnom. Stan si transformirala u improviziranu pekarnicu. Svaka horizontalna površina ili je prekrivena brašnom, ili zakrčena printanim receptima i ambalažom sastojaka za sourdough kruh. U pozadini se vrte glasovi entuzijastičnih Youtube home cook instruktora. Pokušavaš ignorirati grčeve u mišićima dok mijesiš tijesto, po treći put danas. Kažu da svaki pekar, profesionalac ili amater koji iole drži do sebe svoj kruh pravi isključivo rukama, a ti ionako ne posjeduješ mikser za tijesto. [...]

Rijetki su oni koji ne poznaju taj osjećaj, tu neugodu jednako toliko tjelesnu koliko i psihičku. U još jednoj interpretaciji iz antičkog doba, Seneka izjednačava dosadu s posebnom vrstom mučnine, točnije, s morskom bolesti, takozvanom nausiom (ναυσία)2. Ne iznenađuje, stoga, to što danas imamo znanstvene teorije koje, u njenu obranu, stavljaju dosadu uz bok gadljivosti kao jednom od nagona za preživljavanje živih bića. Ako je gadljivost evolucijski mehanizam koji nas upozorava na potencijalne izvore zaraze, tada je i dosada svojevrsno upozorenje

na štetnost monotone, predvidljive, suhoparne okoline. Situacije koje izazivaju dosadu čovjeku su odbojne na sličan način na koji je odbojno truplo koje se raspada. Međutim, dosada u suštini, kao opomena, kao emocija, je dobra. Neupitna je veza između dosade i kreativnosti. Ta je veza osobito istaknuta u djetinjstvu, kada se dosada manifestira kao svojevrstan katalizator mašte u dječjoj igri. Ona je ključna u razvoju vještina inovacije, rješavanja problema i sposobnosti zapažanja svijeta oko sebe. Um koji se dosađuje jest um koji traži i otkriva. Dosada je privremena

faza koja otvara vrata sanjarenju, stanju bliskom kontemplaciji i nagrada za one koji uspješno otrpe prolazak kroz umnu pustoš dosade. Ipak, čovjek i dalje strahuje od dosade, jer lijenost je zlo, i dosada je zlo, i da bi se ono iskorijenilo, obično se predlaže rad. Naporan rad. Ideja da ono što je teško ujedno je i dobro (i što teže, to bolje) postoji još od antike, kada smo dobili prvu skicu idealnog radnika - Heraklo, grčki junak, nadljudskim naporom savladava dvanaest teških zadataka i zauzvrat biva uzvišen u božansku sferu.

INT. SOBA - TRI POPODNE Udobno si smještena pred ekranom računala. Uz tebe je svježe pripremljena šalica vrućeg čaja i čitavo pakiranje tamne čokolade. Stol je čist, soba provjetrena. Unutarnja temperatura je savršenih 21°. Ukućani su vani, mobitel je na nečujnom u drugoj sobi. Literatura je pročitana, bilješke su napisane. Osigurala si sve preduvjete za uspjeh. Danas ćeš prekinuti višemjesečnu spisateljsku blokadu i napisati ovaj članak. Zuriš u prazan Word dokument. Uspravna crtica trepćućeg pokazivača otkucava sekunde na ekranu. [...]

No čovjek ne shvaća da što se više trudi odagnati dosadu, to se više ukopava u istu. Kierkegaard tvrdi da neka aktivnost u koju se ulazi kao lijek za dosadu paradoksalno može biti njen uzrok, jer ona je tada tek diverzija od vlastitog nezadovoljstva trenutačnim stanjem. To što se rad predlaže kao lijek za dosadu proizlazi iz kulturološki uvjetovanog mišljenja da su rad i dokolica međusobno isključivi, to jest, da jedno nastupa kada drugo prestaje. K tomu rad podrazumijeva sve ono što čovjek čini da bi zaradio za kruh, dok je dokolica ono čime si popunjava slobodno vrijeme koje mu preostaje. Unatoč tomu što se često izjednačava s besposlicom i lijenosti, dokolica nije tek puki nerad. Nije rezultat slobodnog vremena, vikenda ili godišnjeg odmora. Nije pauza od rada, niti u svrhu rada. Isto tako nije neproduktivna, niti je naporna. Za njemačkog filozofa Josefa Piepera dokolica je oblik kontemplativnog promatranja

i prihvaćanja onoga što nam se u tom promatranju ‘otkriva’ kao istina, bez truda ili napora s naše strane.3 No, je li moguće obraniti pravo na dokolicu u svijetu ‘totalnog rada’ koji zadire u svaku sferu života? Ovo pitanje, dakako, nije novo. Dio je socioloških, filozofskih i drugih promišljanja unazad sto godina i više. No, nedavno smo se našli u jedinstvenoj situaciji kada su mnogi, uslijed proglašenja pandemije i ‘zaključavanja’, bili prisiljeni besposličariti - osim što nismo znali kako. Kao u nekakvom grozničavom snu, brže-bolje započinjali smo hobije za koje prije nismo nalazili vremena i jednako ih brzo odbacivali; slavne osobe dosađivale su se u svojim vilama i plakale o tome na javnoj televiziji.

U trenutku kada nam se ukazala prilika da radimo manje, opčinjeni gospelom rada, nismo znali što bismo sa sobom i kako si ispuniti dane. No, problem je zapravo rješenje - moramo se dosađivati da bismo stvarali. Umjesto nastojanja da u potpunosti iskorijenimo ‘spore trenutke’ iz naših života, moć je u prihvaćanju istih kao priliku za neopterećeno promatranje, za sanjarenje na razini dječje igre koje i najmanju sitnicu može učiniti novom i uzbudljivom.

U maju 2020. godine, umjesto planiranog studijskog izleta u Kopenhagen, 128 studentica i studenata prve godine arhitekture krenulo je na putovanje u svoja četiri zida. Skicama, bilješkama i fotografijama istražili su vlastito stambeno okruženje, svoju svakodnevicu i dnevne rutine. Ilustracije su grafička interpretacija njihovog neposrednog stambenog prostora. Prikazani su radovi Martine Reiner (gore) i Nikolasa Keuschniga (dolje). Kolegij pod imenom Reise durch den Alltag organiziran je pri austrijskom institutu KOEN Tehničkog sveučilišta u Grazu pod vodstvom Petre Petersson, Ene Kukić i Armina Stockera u suradnji s još devet predavača, kao reakcija na ograničenje kretanja u doba pandemije virusa COVID-19.

“Kvalitet urbanog života postao je roba za one koji imaju novca, baš kao i sam grad u svijetu u kojem su konzumerizam, turizam, kulturna industrija i industrija zasnovana na znanju postali glavni aspekti urbane političke ekonomije.” – Dejvid Harvi (David Harvey)

Balkanske zemlje se trude da održe korak sa svjetskim silama u svim pogledima, kako dobrim tako i lošim. U skladu s tim, rado prihvatamo i probleme s kojima se one suočavaju te ih uz malo balkanskih začina i korekcija plasiramo lokalnom stanovništvu kao dio svakodnevice. Posljednja u nizu urbanih pojava koja se polako infiltrira u naše društvo je džentrifikacija. I dok se u svjetskim metropolama ona prvi put pojavila u šezdesetim i sedamdesetim godinama prošloga vijeka, na Balkanu uzima maha tek u 21. vijeku. Iako sa zakašnjenjem, ona je tu, postala je dio urbane strukture svih većih balkanskih gradova – i nema namjeru uskoro da ode. Termin džentrifikacija prvi put se pojavljuje u Velikoj Britaniji sredinom prošlog vijeka. Tvorcem ovog termina smatra se britanska sociološkinja Rut Glas (Ruth Glass), koja je na ovaj način pokušala da objasni urbane procese koji su se u to vrijeme dešavali u određenim naseljima u centru Londona. Riječ je izvedena iz pojma gentry, koji predstavlja osobe određene finansijske moći bez aristokratskih korijena (najbliži termin kod nas bio bi “viša srednja klasa”). U Britaniji je nakon Drugog svjetskog rata došlo do naseljavanja ove klase u mjesta gdje je dotad živjelo uglavnom siromašnije stanovništvo. Demoliranje njihovih trošnih kuća opravdavano je poslijeratnom obnovom grada i oporavkom društva. U tom talasu naseljavanja, dotadašnji stanovnici su bili primorani

na iseljavanje. U najprostijem i najnehumanijem smislu džentrifikacija predstavlja zamjenu lokalnog stanovništva novom, imućnijom grupom ljudi. Ovaj složen i spor proces dovodi do uvećanja vrijednosti zemljišta i objekata, dok se u isto vrijeme uvećavaju i životni troškovi. Sve teži uslovi navode starosjedioce na iseljavanje u pristupačnije lokacije na periferiji grada. Najsvežiji primjer na ovim prostorima je Beograd na vodi, uz sva dešavanja vezana za taj projekat, uključujući i nezakonito rušenje postojećih objekata na datoj lokaciji. Uticaj džentrifikacije se često pokušava zamaskirati pozitivnom terminologijom. Lokalne vlasti se koriste revitalizacijom i urbanom regeneracijom kao prijatnijim i prihvatljivijim terminima, dok lokalne banke kapitalom podržavaju ovu vrstu urbanog razvoja. Jedan od najčešćih primjera džetrifikacije na Balkanu je razvoj brownfield lokacija, odnosno prenamjena industrijskih zona u centrima gradova u rezidencijalne i komercijalne. Iako na prvi pogled ne uslovljava iseljavanje lokalnog stanovništva, ovaj pristup ima uticaja na okolne prostore u vidu rasta vrijednosti nekretnina i većih životnih troškova. Sredinom 20. vijeka, nakon Drugog svjetskog rata, Podgorica postaje glavni grad tadašnje Socijalističke Republike Crne Gore (ujedno promijenivši ime u Titograd kao omaž predsjedniku). U tom periodu grad se razvijao skoro isključivo na lijevoj

obali rijeke Morače, dok su se na desnoj strani uglavnom nalazili pašnjaci i poljoprivredna zemljišta. Konstantna migracija i priliv stanovništva u glavni grad stvorili su potrebu za novim prostorom za stanovanje, ali i novim radnim mjestima, te se stoga krenulo u osmišljavanje i realizaciju generalnih planova koji su obuhvatali širenje grada i na desnu obalu. U tom periodu počinje izgradnja niza velikih regionalnih fabričkih centara, uglavnom na desnoj obali rijeke i bez izuzetka na periferiji grada. Vremenom, nekontrolisani priliv stanovništva i eksplozivni rast grada promijenio je njegovu fizičku strukturu te su se spomenuti objekti našli na atraktivnim lokacijama u gradskom jezgru. Turbulentni period kraja 20. vijeka odrazio se na razvoj društva i stabilnost države, a tako i na Podgoricu. Slabljenje državnih organa uslijed haosa širom Jugoslavije, ekonomska nemoć izazvana ratom i sankcijama i nekontrolisano povećanje stope siromaštva i stihijske migracije stanovništva pred užasima rata predstavljaju glavne faktore koji su doveli do urbane degradacije. U tom periodu dolazi i do porasta ilegalne gradnje u Podgorici. Državni organi su imali djelimičan uvid u situaciju, ali ne i dovoljno čvrste kontrolne mehanizme kako bi je zaustavili. Uslijed nedostatka priliva kapitala gradske vlasti su se odlučile za privatizaciju pojedinih javnih institucija, kao i na prodaju zemljišta u vlasništvu države. Takođe su vršeni ustupci u pogledu povećanja površine i spratnosti novih objekata, a sve u korist privatnih investitora. To je bilo vrijeme slobodnog tržišta i rapidne privatizacije; privatni lobiji postali su relevantan faktor u kreiranju prostora. Početkom 21. vijeka nazire se izlaz iz društvene i ekonomske krize koja je zahvatila cijeli region. U martu 2002. godine Crna Gora je kao zvaničnu valutu

uvela euro, kratko nakon njegove pojave u državama EU. Ovim postupkom je olakšan priliv kapitala iz inostranih investicija, čije akumuliranje kulminira sredinom prve decenije 21. vijeka – što se i poklapa sa izglasavanjem nezavisnosti Crne Gore. U tom periodu dolazi do velikog urbanog razvoja Podgorice, podstaknutog izmjenama GUP-a i razvojem saobraćajne infrastrukture. Ovim izmjenama je izvršena i prenamjena većine brownfield lokacija unutar grada na kojima su se u tom trenutku nalazili industrijski objekti. Ova prenamjena se odnosila na urbanističke parcele na kojima su se nalazile zatvorene fabrike “Radoje Dakić”, “Marko Radović” i Kombinat duvana (tada u stečajnom procesu), kao i Podgorička mljekara (u istoj situaciji). Danas nijedan od ovih objekata više ne postoji; na njihovim lokacijama izgrađeni su ili je u toku izgradnja objekata kolektivnog stanovanja. Dok je period socijalizma okarakterisala najviša stopa kontrolisane urbanizacije i razvoja grada, u postsocijalističkom periodu posljednjih dvadeset godina, kroz proces deindustrijalizacije i razvoj preduzetništva, gradske vlasti teže da isprate svjetske trendove globalizacije i pozicioniraju Podgoricu na mapi regionalnih ekonomskih i političkih centara informacijskog doba. Najveća žrtva u tom procesu je upravo urbani razvoj. Urbani razvoj Podgorice moguće je posmatrati na dva načina. Prihvatajući model preduzetničkog grada, gradske vlasti su kroz privatizaciju i prodaju nekadašnjih državnih firmi i lokacija uspjele da jednim potezom riješe dva problema, akumulaciju kapitala i rješavanje stambenog pitanja za sve veći broj stanovnika. U Podgorici trenutno živi približno trećina stanovnika Crne Gore; od 1991. godine do

danas broj građana povećao se sa oko 110.000 na preko 210.000. Posmatrajući isključivo brojke, može se reći da je glavni grad izgradnjom novih stambenih naselja adekvatno odgovorio na rapidni trend migracije. Međutim, ono što je ostvareno kvantitetom nije ispraćeno kvalitetom. Socijalni problemi koji proističu iz prekomjerne urbanizacije (odnosno disproporcije između broja ljudi i raspoloživih poslova, infrastrukture i institucija socijalne zaštite) ogledaju se u siromaštvu i lošem kvalitetu života. Vodeći se prije svega politikom ekonomske stabilnosti gradske vlasti su podsticale lokalne privatne građevinske firme i izazvale tzv. građevinski bum te dovele do pojave koja se može nazvati svojevrsnim investitorskim urbanizmom. Lokalni investitori su gotovo bez otpora uspjeli da obezbijede povoljan prostorni i pravni okvir za realizaciju svog interesa koji dominira u urbanoj politici. Oni su stupili u koaliciju sa lokalnim političkim akterima koji su na sebe preuzeli zadatak sprovođenja potrebnih urbanističkih i pravnih mjera, odnosno izmjene prostornih planova. Na taj su način privatni investitori ostvarili enormne profite, grad je dobio novi stambeni prostor, a njihovi korisnici, kao posljednji u tom urbanističkom lancu, izgubili su uticaj na društvene i ekološke kvalitete tih prostora. Industrijske objekte zamijenili su stambeni kompleksi, ali u tim klasterima nijesu izgrađeni javni objekti neophodni za svakodnevni život – nije izgrađena niti jedna škola, nijesu izgrađene zdravstvene ustanove, a prostori rekreacije (zelenilo, parkovi, sportski tereni, itd.) svedeni su na apsolutni minimum. Drugi problem društvo suočava primarnih vidova odnosno poslova

utiču na privredni razvoj. Deindustrijalizacijom grada izgubljeni su proizvodni procesi koji su stvarali materijalna dobra i uticali na ekonomski prosperitet društva, a zamijenili su ih poslovi zasnovani na potrošnji i trgovanju kapitalom. Uslužne djelatnosti postaju dio svakodnevice, a rentiranje stambenih i poslovnih prostora u Podgorici postaje sve popularniji i društveno prihvatljiviji ekonomski model i način ostvarivanja pasivnih prihoda. Na taj način, formiraju se sve dublje klasne razlike između onih koji imaju mnogo i onih koji nemaju gotovo ništa; potonji su dužni prihvatiti namete koje im prva grupa sprovodi. Uprkos nedostatku direktnog priliva novca, cijene na tržištu nekretnina su u stalnom porastu, a potražnja za novim stambenim prostorima prelazi realne potrebe. Ovaj model je neodrživ na duže staze, kao što smo se mogli uvjeriti na primjeru svjetske krize koja je prije desetak godina nastala uslijed pucanja tržišta nekretnina u Sjedinjenim Američkim Državama. Međutim, djeluje da smo osuđeni da odbolujemo sve bolesti velikih i da njihove greške moramo da osjetimo na sopstvenoj koži kako bismo izveli konkretne zaključke i smjernice za kvalitetan život. Ukoliko i dalje bude nekontrolisan, investitorski urbanizam će uništiti grad kao opšte dobro svih ljudi, a kvalitetni životni uslovi biće rezervisani samo za najbogatiji elitni sloj koji će to moći sebi da priušti.

s kojim se je nestanak proizvodnje, koji direktno

Romantična antička palača, baš za tebe!

Govorili su da je splitska palača zanimljiva jer je kuća koja je postala grad, govorili su i da je zanimljiva jer se u njoj živi tisućljeće i sedamsto, govorili su i da je zanimljiva jer je u njenim zidovima odraz kolektivne povijesti, govorili su da je zanimljiva jer iako san Getanin i ja san dite. Pričali i pjevali su o njoj sve i svašta, al’ ništa od toga vam nije moglo ponuditi iskustvo koje danas možete imati. Ne osjećajte se kao car samo kad vam vračara kaže da ste to u prošlom životu bili jer možete i sami iskusiti kako je koračati carski vikendicom Dioklecijana. Ako slučajno zazirete od antike, u paketu dolazi i izbor srednjovjekovne mitologizacije, može i one modernističke (ona fantastična iz serija sa zmajevima ionako je bila dio najrecentnijih ostataka života u palači). Osjećajte se kao da je samo vaša, jer ako je i ostalo nešto naše, to je temeljito ispeglano za vaš užitak. Revoltirane poruke dio su scenografije grada, smiješni grafiti tu su samo kao ukusne šale, čak je i nered onaj prilagođen spontanosti Instagram fotki. Postanite privremeni arheolog, hobistički urbanist ili usputni povjesničar umjetnosti. Umjesto carske vojske po palači smjestite sve željene i neželjene uzvanike svog vjenčanja, a za, primjerice, konferencije, možete pomno iskoristiti površinu omanjeg grada za team building potrage gdje sudionike iza ugla dočekuju dalmatinski momci u carskim odorama. Sva potrebna oprema uključena je u paket, gradska kina čekaju vaš interes, a sanitarije su umrežene. Bezbrižno se odnosite prema korištenju, jer to je briga onih van zidina, a unatoč debelim zidovima WiFi je tu - antene su pomno sakrivene kako vas petGe ne bi zabrinjavao. Gužva do trajektne luke nije vaša briga jer vas čeka drugi kraj obale, onaj otvoren za sve kapacitete jahti koje će i vas nagnati da zapjevate s ponistre se vidi Šolta. Svi javni prostori, kuhinje, restorani i kafići opremljeni su pričati vam priču o Mediteranu kakav je nekad bio ili kakav vi želite da je nekad bio. Dođite, iskoristite priliku kod nas carski uživati u carskoj kući sad kad je već ta gradska kuća postala turistički grad.

pojmovnik – skup objektivno (i često potajno pristrano) definiranih pojmova kroz koji se na što sažetiji način nastoji informirati čitatelja o nekoj temi. Nerijetko informativan, rjeđe koristan.

dijagrami prikazuju udio nekretnina stambene namjene u vlasništvu svojih stanara (Eurostat, Trading Economics)

gentrification (eng.) – vidi str. 11 Rumunjska 96.1%

anlegerwohnung (njem.) “investicijski stan” – model sta-

novanja u kojem vlasnik kupuje stan s izričitom namjerom da ga iznajmljuje kao dugoročni izvor profita, raširen u Austriji i Njemačkoj kao jedan od mehanizama povećanja stambenog fonda. U Kini je investicijsko stanovanje dovedeno do krajnosti; špekulantsko ulaganje građana u stanove u novogradnji kao oblik tržišne investicije dovelo je ne samo do iznimno visokog udjela vlasništva nad prvom i drugom nekretninom u toj državi, već i do opasnog investicijskog mjehura koji već dvadeset godina prijeti pucanjem.

Crna Gora / Hrvatska / Kina 89.7%

pied-à-terre

(fr.) “noga na zemlji” – model privremenog stanovanja u kojem zaposlenici koji stanuju izvan grada tijekom radnog tjedna (ili dulje) borave u iznajmljenom stanu blizu radnog mjesta. U Parizu i New Yorku ovo je raširen oblik stanovanja preko tjedna za mlade profesionalce više srednje klase. U bivšoj Jugoslaviji, takvo se stanovanje odvijalo u tzv. hotelima za samce, često organiziranima od strane poslodavaca. U zemljama u razvoju i najvećim megagradovima svijeta ovaj se oblik stanovanja pretvara u stiskanje desetak (i više) sezonskih migrantskih radnika u jednoj iznajmljenoj sobi.

Srbija 83.3%

zombie urbanism

(eng.) “zombi-urbanizam” – pojam skovan 2013. (Aspen) kao komentar na procese koji čitava naselja (najčešće u središtu) mnogih prestižnih gradova ostavljaju gotovo praznima, izgradnjom novog ili adaptacijom postojećeg stambenog fonda u hiperluksuzne investicijske ili pied-à-terre stanove za interkontinentalne elite koje u njima ne borave.

incentive

zoning (eng.) “poticajno zoniranje” – uvjetovanje veće kvadrature investitorima izgradnjom dodatnih objekata socijalnog stanovanja ili društvene namjene, makar i u sasvim drugom kraju grada. U praksi rezultira fantastično maštovitim pronalaženjem rupa u zakonu. Slovenija 74.6%

home (eng.) “dom” – izraz koji krajem stoljeća zamjenjuje (i

gotovo potpuno istiskuje) house i apartment iz terminologije američkog tržišta nekretnina. Namjera je predstaviti kupovinu nekretnine kao ispunjenje idealne slike američkog sna/ obitelji. (Lebowitz)

smart home

(eng.) “pametni dom” – stambeni prostor umrežen elektroničkim sustavima, u kojem se svaka funkcija digitalno prati (u većem mjerilu: smart city). Korisniku olakšava svakodnevicu, korporacijama i vlastima olakšava kontrolu; stanar bez pretplate ili odgovarajućeg ažuriranja softvera može ostati zaključan u frižideru.

Sjedinjene Američke Države 65%

tiny-house movement (eng.) “pokret sićušnih kuća”

– odustajanje od pritiska potrage (i brige) za konvencionalnom nekretninom odlučivanjem na jednostavniji, održiviji život u znatno manjim kućama, nerijetko na off-grid lokacijama (prema Međunarodnom stambenom pravilniku do 37 m2). Sasvim slučajno predstavlja nekada i jedinu opciju priuštivog stana u gradovima i sredinama u kojima je mladima gotovo nemoguće doći do krova nad glavom.

Danska 60.8%

location independence

(eng.) “nezavisnost od lokacije” – oblik digitalnog nomadstva u kojem se mladi profesionalci (mahom freelanceri) odlučuju živjeti nomadski diljem svijeta, radeći na daljinu; po mogućnosti u toploj, tropskoj zemlji u kojoj kupovna moć enklave stranaca daleko premašuje onu lokalnog stanovništva.

streethousing

(eng.) “ulično stanovanje” – oblik stanovanja neovisan o lokaciji na koji se sve više odlučuju mladi, ali i građani svih generacija. Korisnici ovog tipa stanovanja neopterećeni su nekretninom, a često i zaposlenjem. Njemačka 51.5%

dīngzihù

(kin. 钉子户) “kuća-čavao” – kineski naziv za inatkuću, starosjedilačku kuću čiji se vlasnici odupiru otkupu radi nove investicije na parceli – vidi str. 40

tǎng píng

(kin. 躺平) “ravno ležanje” – politički pokret u kojem mladi, ležeći kod kuće, odustaju od iznimno visokih pritisaka društva poput zasnivanja obitelji ili stalnog zaposlenja. Žestoko cenzuriran na kineskom internetu; blisko srodan azijskim pojavama poput generacije triju odustajanja (Koreja, 삼포 세대) i generacije iznenadnog prosvjetljenja (Japan, さとり世代). Švicarska 41.6%

Neke od najviših i najimpozantnijih struktura izgrađene su isključivo u ljudskoj mašti. Od Wrightovog projekta nebodera visokog jednu milju (The Illinois, 1957.) do niza tokijskih piramida, planina i babilonskih kula s kraja 20. stoljeća. Pretjerani i komični projekti visine i do deset kilometara nimalo ne čude s obzirom na dugu povijest megalomanskih ideja kakve su se rađale u glavama arhitekata. One predstavljaju zabavne izlete u svijet snova ljudskih mogućnosti. No s obzirom da gradovi i dalje rastu i inzistiraju na sve većoj gustoći, više i veće zgrade u budućnosti će biti neizbježne. Gradnja monumentalnih struktura koje će nas nadživjeti jedna je od najtvrdoglavijih praksi naše civilizacije; iskaz je to naše kolektivne želje za besmrtnosti, znak da se radi o nečemu od kulturne važnosti. Ogromnost je također (kako primjećuje Koolhaas) ravnodušna prema kontekstu. Monumentalnost je povijesno uglavnom bila vezana za sakralno, a u sekularnoj pustopoljini globalnog kapitalizma upravo neboderi predstavljaju svojevrsne katedrale profita i moći. Poznata izreka kaže kako je pizza kao seks: čak i kada je loša… i dalje je pizza. Isto vrijedi

El Lissitzky – horizontalni neboder

i za nebodere, impozantne same po sebi budući da kao velike vertikale u prostoru mijenjaju siluete gradova. I onda kada je generičan i bezličan, neboder postiže dramatičan efekt samom svojom visinom. Neboderi su falusni simboli arhitekture, iskaz muškog ega, potrebe za nadmetanjem i dominacijom.

svedenih na puku vizualnu površinu. Neboderi su kolovođe ove logike.

Roland Barthes opisuje niz retoričkih, stilskih pokazatelja mitske misli kao naputak za prepoznavanje ideologije, a jedan od njih tiče se zamjene kvalitete kvantitetom. Neboderi su utoliko manifestacija kapitalističke ideologije: reificirani predmeti koji se svode na mjerljivo. U tom suludom natjecanju u visini, neboderi otkrivaju svoju “ugrađenu zastarjelost” (built-in obsolescence) – time što obaraju rekorde u visini, oni anticipiraju da u budućnosti i sami budu nadiđeni. Bez kvaliltativnih ili estetskih kriterija, oni se vrednuju isključivo profitom koji donose (Lyotard). Arhitektura tako postaje dio simulirane stvarnosti potpomognute medijskim apetitom za konzumiranjem građevina

Neboderi su u principu produkt optimizacije zemljišne rente u mrežno planiranim američkim gradovima; svojom racionalnom konstrukcijom i visokom katnosti ostvaruju maksimalni odnos površine parcele i dobivenog prostora. Ikoničan je prikaz Hugha Ferrissa u kojem se zamišljeni neboder formira najvećim mogućim volumenom zgrade reguliranim njujorškom odlukom o zoniranju iz 1916. Racionalizacijom projekt dolazi do forme stepenastog tornja nalik ziguratu, a čitav grad postaje polje ovakvih tornjeva. Ova forma dugo prevladava među američkim neboderima, a odjeke joj nalazimo i u tadašnjem SSSR-u (i kasnije posvuda po istočnom bloku).

Otuđeni

Hugh Ferriss – maksimalni izgradivi volumen bloka u New Yorku

nebopisi Dakako, ne izostaju ni reakcije: još 1926. El Lissitzky predlaže “nebokuke” – nebodere T-oblika – stvarajući kontrapunkt američkoj koncepciji nebodera projektom koji prizemlje ostavlja otvorenim za pješake, a u zraku stvara horizontalu, poetičnu metaforu komunističke utopije kao egalitarnog društva. Naravno, realizirani staljinistički neboderi poput Moskovske sedmorice, srodniji američkim kreacijama, niti su demokratični niti egalitarni – naročito zato što su prije svega bili namijenjeni novoj (crvenoj) eliti… (Hatherley) Willis Tower, Trump Tower… Projektiranje grada u vidu produkcije pojedinačnih objekata koji najčešće imaju i svoje ime sindrom je diznifikacije urbanizma. To da ni naši gradovi nisu imuni na ovaj trend potvrđuju Avaz Twist Tower, HOTO Business Tower, Zagrebtower…. Diznifikaciju komentira Ognjen Čaldarović: “Umjesto običnog grada, sve nam

se više kao grad nudi proizvedena cjelina sastavljena od pojedinačnih, često raštrkanih, i naglašenih “simboličkih”, vrlo sličnih objekata – “umjetničkih djela”, koju možemo nazvati “grad atrakcija”. […] Gradovi će biti sve sličniji, a atraktivnost pojedinačnih objekata postupno će blijedjeti da bi najvjerojatnije za kratko vrijeme bila nadomještena nekim novim značajnim simbolom.” Ovakvi objekti i ambijenti kraćeg su trajanja naprosto zato što brzo bivaju zamijenjeni novima. Novi najviši neboder odmah postaje “simboličniji” od svog prethodnika. Takvi kapitalistički neboderi dobivaju ime i prije gradnje, dok su im nekad nadimke davali sami stanovnici (Kockica, Mamutica, Beograđanka, Zagrepčanka, Istočna kapija, Trešnjevačka ljepotica…) Tower, tower… Posvuda Tower! Starhitekti, Bilbao-efekti, ikonične strukture, spektakularne zgrade, gentrifikacija… to su pojmovi koji nam struje glavama kada promišljamo sliku globalnog grada kojeg

proizvode poslovne elite. Sve ono što bi aludiralo na nesavršenosti ili prolazak vremena prikriveno je hladnom minimalističkom arhitekturom u kojoj prirodno starenje i materijalnost gotovo da ne postoje, a ideje vodilje postaju nove forme, novi materijali, novo uzbuđenje, novi spektakl. Sudjelovanje u njemu je, dakako, pasivno; dok su slavni svjetski neboderi građanstvu nekad bili dostupni uz simboličnu cijenu, tornjevi na našim prostorima uglavnom su ili potpuno nedostupni, ili pravo na pogled naplaćuju kroz ekstremno skupe vidikovce. I jedni i drugi pristupačni su samo nekima. Koliko se građana popelo na vrhove novih landmark-nebodera ili još mnogobrojnijih bezličnih korporativnih staklenki? “Osnovna [je] osobina postmoderne da svojim funkcijama (i značenjem) otvara pristup kako eliti, tako i široj publici.” (Srećko Horvat) Ne bi li tako minimum pristojnosti bio da neboderi koji zauzimaju vrijedne lokacije građanima zauzvrat pruže istinsku mogućnost sagledavanja panorame vlastitoga grada, njegovih vizura i nebopisa? Otvaranje ovog horizonta dobro je mjesto za širenje javnih prostora grada – kako bismo i mi dobili komad neba u kakvom uživaju elite.

tapamo se u kolotečini konzumerističkih sranja, nisko kvalitetnih proizvoda štetnih za naše fizičko i mentalno zdravlje. Kroz čitavu povijest možemo svjedočiti bezbrojnim neetičkim projektima, od nacističkih logora i klaonica sve do današnje arhitekture protiv beskućnika u SADu. Svi ti zastrašujući i demoralizirani projekti nisu niknuli sami od sebe. Netko ih je projektirao. Tko? Jednako demoralizirani arhitekt ili pak projektant kojeg jednostavno nije briga i ”samo radi svoj posao“? U čemu je uopće razlika? Sloboda odabira je ono što razlikuje čovjeka od ostalih živih bića. Zašto ju odbacuješ? Zašto se bojiš? Kao pojedinci, možemo se angažirati oko poboljšanja stanja na planeti kroz mnogobrojne udruge i pokrete na koje nailazimo svakodnevno. No, možemo li djelovati i kroz svoju struku? Niti jedan pokret nije krenuo od mase ljudi istog mišljenja, već od male grupe ljudi ili pojedinaca koji nisu odustali od svojih uvjerenja. Oni svojim primjerom potiču druge na djelovanje ili barem na razmišljanje o vlastitim postupcima i utjecaju na okolinu. Činjenica je da konzumiranje mesa uzrokuje klimatske promjene i lagano propadanje našeg okoliša. Samo zamisli što bi se sve moglo sagraditi ili, još bolje, uzgajati na površinama koje su trenutno zarobljene kompleksima farmi i klaonica! Istina, ovakvi stavovi provociraju određena uvjerenja i preispituju naš moral. No, nije li to sastavni dio projektiranja - konstantno preispitivanje općeprihvaćenih vrijednosti? Prihvaćanjem ili odbijanjem projektiranja klaonica i sličnih nehumanih građevina, arhitekt značajno doprinosi boljoj ekološkoj svijesti. Istina je, ako odbiješ projekt, najvjerojatnije će ga netko drugi prihvatiti. Ili ga možda nitko ne prihvati? Trebamo li ignorirati upozorenja i jednostavno se prihvatiti posla za koji smo se školovali ili ćemo postati primjer, ne samo za naše kolege, već i širu javnost? Kako bilo koja profesija koja prividno nema pretjerani utjecaj na žive organizme oko

sebe, ipak može pridonijeti i nešto promijeniti?

Civilizirano društvo se konstantno razvija, a s njim i etički principi – stvaraju se nova pravila. Ako trenutno vrijeme zahtjeva radikalne promjene i prilagodbe, što čekamo? Zašto preispitujemo prijeko potrebne promjene, umjesto da usmjerimo energiju na rješavanje problema uzrokovanih krivim uvjerenjima prošlosti? Neupitno je da su kriva, jer da nisu, trenutno ne bi bili u ovakvoj situaciji - bijednoj. Tužno ali istinito, no u neznanju je spas. Ipak, to nije izlika, a kamoli načelo projektiranja. Zar ćemo si tako lako priznati da nemamo snage živjeti, nego samo preživljavati? Sloboda je akt odbacivanja egoizma pomoću koje imamo mogućnost djelovati u sferi istinskih moralnih vrijednosti. Dakle, prilikom djelovanja ne smijemo štetiti nikome – tek tada smo zapravo slobodni. Bilo koje djelovanje koje rezultira oduzimanjem slobode nekome drugom, automatski nije djelovanje u slobodi, jer iako ju nismo oduzeli sebi, nekog drugog smo lišili vlastite slobode. Arhitekti moraju odbaciti sve egoistične elemente, arhitektura mora prestati služiti i zadovoljavati samu sebe. Arhitektura postaje etička onog trenutka kada prestane štetiti svojoj okolini. Tek tada arhitektura ostavlja dojam, poručuje, dira. Tek tada postaje slobodna. Istinske moralne vrijednosti ne možemo naučiti, podučiti, uvjeriti. One ne spadaju u domenu znanosti, u domenu kognitivnog. One su uvjerenja, u nama, dio nas samih, ono što nas definira kao pojedinca. Iako ih drugima ne možemo direktno prenijeti, možemo ih navesti na razmišljanje. Navesti ih da obrate pozornost, ”baciti bubu u uho“. Tu leži prava snaga pojedinca. Uvjerenje da mi sami nećemo ništa postići, odnosno promijeniti, je krivo i trebalo bi biti zabranjeno. Moć pojedinca je beskrajna! Da nije, još uvijek bismo bili u špilji.

a j i b o f o r b m O

“Ne odlazi tiho u tu blagu noć. Žesti se, besni, dok svetlost se gasi!” – Dilan Tomas (Dylan Thomas)

Pre mnogo vekova, mračno je stvorenje prvi put nastanilo naše gradove – i više ništa nije bilo isto. Svake jeseni, ono inficira javne prostore i napreduje u sveprisutnoj tmini i sumornosti otuđenog urbaniteta. Zbog svog izgleda čini se gotovo dizajniranim da deprimiše – dvanaest oštrih zuba ocrtavaju njegova kolosalna usta, dok rog nalik koplju viri iz njegovog rebrastog ogrtača. Njegovo mršavo telo drhti i uvija se na vetru dok klizi kroz vazduh. Jedan pogrešan potez i mogao bi vas ostaviti ranjenima i slepima za ceo život. U urbanom folkloru čak se smatra mračnim predznakom ako svoju čeljust rastvori u zatvorenom prostoru. Ovo neobično stvorenje dobilo je ime kišobran. Dugo je to bio simbol siromaštva – sramotan pokazatelj da ne posedujete kočiju. Kasnije je bio povezivan sa domaćicama, dok su ga njihovi muževi, odani kaputima i šeširima, smatrali opasnošću za svoju (krhku) muškost. Tako je odgovor na naš iskonski strah od kiše izazvao još više iracionalnih strahova – strah od siromaštva, ženstvenosti, novina i – iznad svega – strah od tehnologije.

Naša averzija prema revolucionarnim izumima dolazi od činjenice da smo urođeno uznemireni društvenim promenama koje tehnološki razvitak donosi. Plašimo se i prirode i tehnologije jer je očigledno da su obje van naše kontrole; plašimo se i zgražavamo nad konceptom čudnog novog sveta u kome ćemo biti primorani da živimo objektivnije i razumnije. Ovaj tehno-pesimizam posebno guši arhitekturu i dizajn. U izvesnom smislu, nove tipologije najpre će uvek biti nepoznate i činiti nas nervoznima, pogotovo ako se tehnologija koja ih proizvodi razvija brže od naših kolektivnih intelektualnih i moralnih sposobnosti.

No ne smemo dozvoliti da nas to parališe i odvede u apatiju! Jeste da bi nas moglo i osloboditi i porobiti na različite načine, ali moramo napraviti iskorak; moramo nastaviti da poboljšavamo ovaj heterogeni štit koji nazivamo izgrađenim okruženjem. Problem nuklearnih reaktora ili humanoidnih robota nije njihov izum, već loše upravljanje istima – kao i opsesija privatnim vlasništvom. I zato moramo da se borimo na frontu ljudske pohlepe, a ne na frontu ljudskih inovacija. Vreme je da prestanemo da se dogmatski suprotstavljamo napretku jednostavno zato što zahteva malo prizemljeniji način života. Toliko smo potonuli da imamo problem čak i sa renormalizacijom starih izuma poput voza ili bicikla, naprosto zato što nisu statusni simboli. Prošli smo puni krug nazad do trenutka u kojem bi ljudi radije kisnuli nego bili viđeni s kišobranom. Ništa nije opasnije od tehnološkog napretka tokom krize etičkog principijelizma.

Zahvaljujući neetičkoj arhitekturi, neprijateljskom dizajnu i generalnoj zloupotrebi tehnologije, ovo bi moglo biti poslednje poglavlje čovečanstva. Zbog očiglednih sukoba interesa, arhitekte su nas već duboko izneverile u natezanju između napretka i okoline. Kako se da se iko zalaže za bolju budućnost dok se na životu održavaju destruktivni ideali prošlosti?

Na neki način moramo da prihvatimo našu predstojeću propast, ali i da damo sve od sebe da ublažimo njen neizbežan uticaj. Arhitektura je podbacila u postavljanju krova nad glavom i očuvanju naše prirodne okoline, pa će se sada morati - da se koristiti i za odbranu od sopstvenih zanemarenih nuspojava. Moramo vratiti veru u postepeni proces naspram samozadovoljnih hitaca u mraku. Nikakav čarobni megakišobran ne može da nas zaštiti od kiselih kiša i drugih atmosferskih opasnosti sa kojima se tek treba da se suočimo, ali održive prostorne intervencije i kolektivno vlasništvo nude tračak nade. Ovo jeste užasno mračna nit optimizma, ali je ipak optimizam.

I dok se kukavni pojedinci naše vrste pripremaju za bekstvo na drugu planetu, na nama je, mladim kreativcima i inženjerima, da se suočimo s izazovima i pobijemo čudovišta ekofašizma, čak i po cenu da ispadnemo preradikalni. Tu etiketu treba ponosno nositi. Ne bojte se oluje – pripremite kišobran! Otvorimo li um, možda ćemo i uspeti da napišemo obrat ove egzistencijalističke horor priče.

Dosada – inspiracija / mašta – projekt. Pusti mašti na volju. Nije stvar inspiracije, koliko mašte. Inspiracija se nekako više introvertno kreće iz mašte, te ju tako pokušavam prenijeti na papir. Jer, u biti, što je umjetnost? To sam dulje vrijeme pokušavao definirati. U biti, umjetnost je sve što pokušavamo prikazati na svoj način. I na taj način sam pokušao prikazati svoje maštarije iz glave koje su proizašle iz svega oko mene, od pop kulture do profesionalnih stvari koje naučiš na fakultetu i praksi. I to sve povezujem u neku veliku aglomeraciju, sudaranje ideja koje se ne bi trebale sudarati, ali zašto i ne bi? Kao studenti previše smo ograničeni funkcionalnošću, realnim svijetom pravila i troškova, zakona, bla, bla, bla, i to nam sve više sužava percepciju, ograničava slobodu. Mislim da treba prekinuti taj gordijski čvor i upustiti se u nepravilnosti jer možda baš u tim nepravilnostima možemo stvoriti vlastita nova pravila.

BEŠTIJE razgovor s Brunom Žganjerom Šramom

UMJETNOST JE OSJEĆAJ

Objektivnost ne postoji, barem ne u umjetnosti. Umjetnost, naše stvaranje, umjetnička djela dio su nas samih. To je sredstvo kojim se mi prezentiramo svijetu, jezik kojim komuniciramo s drugima. Objektivnost nije moguća. To bi značilo da objektivno komuniciramo sami sebe, što je apsurd. No, distanciranje sebe, naših emocija u stvaralaštvu, ipak je prividno moguće – kroz arhitekturu – djelatnost koja kombinira

racionalno i emocionalno, faktično i fantastično. Objektivnim projektiranjem, racionalnim, funkcionalnim, zadovoljavamo objektivni svijet, izmičemo kaosu koji stoji iza emocija, subjektivnosti. Funkcionalnost je zadovoljena. No što je s onim drugim? Onim subjektivnim, emocionalnim, senzualnim, ljudskim? To jedino umjetnost (osjećaji) mogu zadovoljiti. “Arhitektura postaje umjetnost kada ti dodirne dušu.” (Le Corbusier)

Čekanje inspiracije je najveća glupost. Ja se osobno duboko tome protivim. Inspiracija nije nešto što se čeka nego ju treba pronaći, bilo u predmetima oko sebe, ljudima, seriji… Jedan dan sam iz dosade projektirao iz slova male kućice…

KO SE BOJI PRESJEKA JOŠ

Presjek – borba svakog arhitekta. Nacrt koji većina zadnji kreće crtati. Zašto? Možda će mi neki to uzeti za krivo, ali ja ga branim. Kroz presjek se prenosi manje informacija. Dvodimenzionalnost presjek čini intrigantnim. Konkretno za ove Beštije, to mi se činilo još bolje, jer su toliko krive dimenzije, načini projektiranja, sve. Kao arhitektura bez arhitekta, no ova nema mjere čovjeka. Ali to još više potpiruje maštu, jer nemamo cijelu sliku. Zato i

postavim, na primjer, neka vrata, jer želim potaknuti gledatelja da se pita što je iza vrata, da se zainteresira. Na kraju krajeva, ni ja ne znam što je iza vrata, ali odgovor nije niti bitan. Suvremena arhitektura se temelji na dijalogu, a to je upravo ono što želim: komunicirati s promatračem kroz svoja djela. Želim ih zaintrigirati, probuditi im maštu, inspirirati. Najveći mi je uspjeh kada netko dođe, pogleda moj rad, zapita se i, još bolje, inspirira ga.

‘Beštije’ su jako futurističke i tehnološki gotovo nemoguće. Dosta su distopijske, toliko su distopijske da postaju utopijske. Distopijske su jer se grade na propasti utopijskih želja!

NAMETNUTA PERCEPCIJA

Gledajući različite političke/ sci-fi/futurističke filmove i umjetničke radove, vidimo jasnu distinkciju između dobrog i lošeg, utopije i distopije kroz arhitekturu. Utopijska arhitektura je uvijek organična, asimetrična, PRIRODNA, dok je ona distopijska uvijek prikazana kroz strogu ortogonalnu, geometriziranu, brutalističku arhitekturu, referiranja na 50-e godine i suprematizam. Zanimljivo, prikazujemo nešto dobro kao prirodu, a ono loše kao artificijelno. Ljudski mozak percipira simetrične oblike kao skladne, harmonične, lijepe..? I tu nastaje greška. Poistovjećujemo pojmove lijepo i jednostavno. Ispravak prethodne rečenice:

ljudski mozak percipira simetrične geometrijske oblike lakše. Možemo reći da se radi o nametnutoj percepciji. Mi, naš um, naše poimanje svijeta oko nas, iskrivljeno je, odnosno izdresirano za percipiranje simetričnog kao lijepog. Kroz godine evolucije i odrastanja (de-evolucije?) ljudi su izgubili vlastiti filter za distinkciju lijepog i ružnog. No što je lijepo, a što ružno? Ja za sebe znam. Pitanje je znaš li ti za sebe? Vjerojatno znaš, sigurno znaš. Razlike između lijepog i ružnog su ono što nas čini nama, što tebe čini tebe, i tako sve druge. To si ti, tvoja osobnost. “Beauty is in the eye of the beholder.” (Margaret Hungerford)

Nažalost, ljudi ograničavaju i sputavaju sami sebe. Strah ih je zakoračiti naprijed jer misle da sami ne mogu ništa. WRONG! Dušo, moš ti sve! Da, prvi korak je teško napraviti. Sjećam se kad sam poslao radove na ‘Koschatzky art’, moraš napisati mail i sve i teško ti je kliknuti send. Jer ipak se izlažeš svijetu, pokazuješ se. E sad, ako nisi spreman ili zadovoljan? Realno nikad nisi zadovoljan. Podrška od frendova? Bilo mi je jako drago kad su mi kolege čestitale, to me stvarno dirnulo. Nisam mogao zaspati od sreće, ne zbog nagrade, već zbog ljudi. Podrška od drugih ti je hrana za dušu - we live for the applause! Dobra stvar je što ti ljudi neće reći direkt u facu da je nešto sranje... Osim profesora! hehe ALI ja volim negativne kritike, tak da seri mi plzz! Da, da, to mi je puno pomoglo, maltene sam bio sretan nakon jedne jer je prof. to na stvarno dobar i jasan način izložio i puno mi je pomogao. Nije bezvezno plesanje po vokabularu već stvarno argumentirano znanje. Još jedna odlična stvar je što su mi ljudi dolazili s vlastitim idejama/prijedlozima za te beštije. To mi je bilo odlično! Super su mi tuđi inputi, to međusobno razmjenjivanje ideja… DIJALOG!

POZITIVNA KRITIKA

Jesu li ljudi koji prihvaćaju negativne kritike mazohisti ili pate od određenog poremećaja? Ili jednostavno znaju da je to samo osobna valorizacija određenog subjekta, koja je naravno uvijek potkrijepljena znanjem i iskustvom u određenoj temi. Bitno je razlikovati kritiku od nečijeg pukog mišljenja. Svatko ima mišljenje, ima pravo ga izreći, a mi ga imamo pravo ne prihvatiti. Nekima je lakše kada im

se to ne kaže direktno u lice, drugi žedno čekaju takav komentar. Naravno, svakoga pogodi negativna kritika. S druge strane, pozitivne kritike ne pomažu u daljnjem razvoju. One nas drže na istom mjestu. Snaga uma leži u pravom iskorištavanju energije negative kritike. Ona je poticaj za promjene, ona je nova lekcija, novo znanje. Negativna kritika je gorivo poboljšanja. Samosažaljenje je za gubitnike.

Fakultet je baza za učenje, zapravo se ti sam učiš - pogotovo jer smo mi umjetnički fakultet - jedino ti sam možeš isprojektirat samog sebe. Hahaah joj, volio bih se sad vratiti na prvu godinu i opet raditi te projekte. Nažalost prof. nam režu krila realnošću, zakonima… Jer umjetnost podrazumijeva neku duhovnu razinu... Mi projektiramo osjećaje!

ZLOSOBE Nelagodni prostori iritiraju korisnika, tjeraju ga da ponovno uči o prostoru. Ugoda je, međutim, subjektivna; nekome ugodan prostor drugima lako može postati neugodan. Njegova se ugoda doživljava kroz ispravne proporcije, pravilno dimenzioniranje namještaja i visine prostorije; kroz materijalnost, otvorenost i zatvorenost; kroz odmjeren kontakt s vanjskim prostorom; kroz potencijal susreta i druženja sustanara. Prostori nelagode odbacuju sve te norme. No faktori nelagode mogu otkriti i pozitivne elemente prostora, dimenziju na koju prije nismo obraćali pozornost.

U stanu dimenzioniranom za jednu i pol osobu prisustvo drugog stanara osjeti se n a s v a k o m k o ra k u . S re di šn j a zon a ši r ok a j e t oč n o t ol i k o d a u n j oj mog u boraviti dvije osobe, ali i točno toliko da im pritom bude tijesno. Svaka je funkcija u njoj osmišljena tako da ometa korištenje koje bismo inače smatrali ugodnim. Dugačak hodnik dovoljan je za neometan prolazak tek jednog stanara. U ovom se stanu propituje otuđenje i zajedništvo, individualno i kolektivno, funkcionalno i apsurdno. Jedinica postaje pozornica stanovanja; konstantna izloženost pogledu “dosadnih” susjeda izvor je iritacije – ali i sigurnosti.

soba nemira

soba zajedničkog samovanja

soba tjeskobe prostor izbjegavanja

soba neodlučnosti

prostor izbjegavanja

soba srama

soba ružnih snova

Forma A

Danas, kada živimo u vremenu globalizacije, pitanje oblikovnosti stambenog prostora, bilo da se radi o vanjskim gabaritima objekta ili unutrašnjosti, postaje sve više uniformno. Moderno društvo gotovo da ne poznaje više od jednog izražaja arhitektonskog stila koji se u svojoj suštinskoj formi prestao razvijati. Kada se kaže moderna luksuzna kuća, zamišljaju se veliki otvori do poda, ravni krov, terase sa bazenom, uklopljeni u čiste forme pravih linija sa razigranim volumenima na fasadi, okruženi velikim dvorištem. Izostavimo li pojam „luksuzna“, ideja se neće mnogo promijeniti, ali će potrebe korisnika slobodnije diktirati pojavnost objekta. To bi zvučalo i radikalno da nismo svjedoci gradnje individualnih objekata koji su podređeni načinu života korisnika, isključujući pitanje arhitektonskog izričaja. 34

Prvenstveno se govori o individualnim stambenim objektima jer je forma takvih objekata pod direktnim utjecajem kulture življenja jedne porodice kao osnovne društvene grupe. Kako su porodice kreirale tipičnu formu objekata jednog naselja, koji su zajednički čimbenici utjecali na takvo što, a koliko toga je zajedničkog sa kućama širom svijeta? Da bismo potražili odgovore na ova pitanja, urađena je studija čiji je primarni cilj prilagoditi arhitektonsku ikonu jednog vremenskog perioda drugačijem prostoru, vremenu i kulturološkom kontekstu od onog u kojem je stvorena. Ipak, objekat je nastao početkom 20. stoljeća kao moderan dom koji slavi industrijsko doba, nove tehnologije, materijale i principe gradnje koji se koriste i danas. Upravo tako ćemo prepoznati primarne faktore koji su opstali te sekundarne/ promjenjive koji mogu stvoriti novi identitet kuće.

A B

Uklanjanjem nepraktične rampe ostvaruje se dodatni prostor za dnevni boravak.

Analizom insolacije zapažena je prevelika količina svjetlosti u prostoru, stoga su zadržani samo objektu potrebni otvori.

Komunikacijski prostori u prizemlju ostvaruju intimniju vezu sa dnevnim boravkom na spratu.

Na mjestu drugog sprata formiran je kosi krov blagog nagiba i prepuštene strehe, koji prati karakter susjednih objekata i prilagođen je kulturi podneblja.

Krovna terasa proširena je na dio gdje se prethodno nalazio budoar, kao poveznica između glavne spavaće sobe i terase.

Servisni prostori i prostori za boravak kućnog osoblja zamijenjeni su poslovnim prostorom za razvoj porodičnog biznisa.

D E

kulture {aj o j , o p e t v il a S av o j . . . }

1. Kakav je Vaš stav o ravnom krovu u više nivoa, organizovani na način prikazan na objektu? 2. Da li je vanjska rampa funkcionalan način za pristup na nivoe objekta? 3. Smatrate li izdizanje od prizemnog nivoa svih stambenih grupa prostorija racionalnim i prihvatljivim? 4. Da li je potrebna ova količina prozora u prostoru dnevnog boravka? 5. Kako Vam se čini organizacija servisnog dijela objekta, da li je pogodna na prizemlju?

Mirza / 24, agronom 1. Ljepši je od klasičnog kosog. 2. Mislim da jeste. 3. Ako su na prizemlju poslovni prostori ili nešto za javnu upotrebu onda mi je to super, a kod obične kuće ne. 4. Previše razbacanih prozora, bolje da je jedan zid ostakljen a ostali s manje nekih klasičnih prozora. 5. Smatram da je za takve prostorije najlogičnije da budu na prizemlju. Lejla / 21, student arhitekture 1. Smatram da organizovanje ravnog krova u više nivoa nudi puno više mogućnosti da se taj krov iskoristi maksimalno, te da se u potpunosti poveže sa objektom. Tako organizovan krov nam nudi mogućnost da ga iskoristimo za različite namjene, što po meni predstavlja veliku prednost, ali nisam sigurna koliko bi povoljan bio u našim klimatskim predjelima Vanja / 28, logoped 1. Lijepo izgleda, ali je nefunkcionalno, radije bih dodala standardne krovove i napravila terasu poluotvorenog tipa, možda samo dio ostavila potpuno otvorenim. 2. Ispunjava funkciju da sa jednog nivoa pređemo na drugi, ali čim padne snijeg to je sve pod ledom i preko rampe se raznosi prljavština po nivoima objekta. 3. Samo u slučaju ako porodica ima 3 i više auta pa im treba sav taj donji prostor da bude garažni. I previše hladno mi djeluje ovaj donji otvoreni prostor sav u pločicama. Ljepše bi bilo da je to neko dvorište, trava i slično. 4. Ne. Izgleda kao kancelarijski prostor kao u call-centrima gdje su svi stolovi u jednoj prostoriji i mislim da povećavaju mnogo račun za grijanje. 5. Pa nije loše, taman da to sve bude u donjem dijelu kuće, kada je već tako organizovana prostorno.

zbog kiše i snijega odnosno održavanja. 2. Po meni je vanjska rampa funkcionalan pristup jer omogućava i pristup osobama sa poteškoćama u kretanju. 3. Izdizanje stambenih prostorija je prihvatljivo i smatram da je to ponekad jedini način da dobijemo kvalitetan životni prostor. 4. Količina prozora na ovom objektu za neke je možda pretjerana, ali to je individualna stvar. Postoje minimumi koji se moraju ispoštovati, ali ja sam mišljenja da je uvijek puno bolje imati više prozora i više osvjetljenja u dnevnom boravku nego minimum koji je neophodan iako to ne važi sad za baš sve prostorije u kući. 5. Smatram da je organizacija servisnih prostorija objekta dobra jer je odvojena od stambenog dijela u potpunosti.

Edin / 50, elektrotehničar 1. Prikazani krov ružno izgleda, a inače su mi Anisa / 45, profesor razredne nastave 1. Kako lično ne bih provodila vrijeme na krovu, mislim da ne bih izabrala ovakav krov za svoju kuću, odma pomislim kako to sve treba redovno čistiti. Radije bih imala dvorište. 2. Simpatično izgleda, ali da biram za sebe, izabrala bih stepenice ili ne bih ni insistirala na vanjskom stepeništu, dovoljno je unutrašnje. 3. Logično je i prihvatljivo.

ljepše kuće s ”normalnim“ krovovima. 2. Ako pada kiša ili snijeg ovakva rampa bi mogla biti problematična. Lično je nikada ne bih imao u kući ili pored nje. 3. Čemu izdizanje ako na prizemlju ima mjesta koje se takođe može iskoristiti. Ovaj plan ne izgleda mi racionalno. 4. Pretjerani su otvori. 5. Jeste. Izgleda kao da je previše prostora ostavljeno servisima, komotno su mogli staviti i neki stambeni prostor na prizemlje.

4. Ne sviđaju mi se prozori posvuda u kući. 5. Prizemlje mi je jedino logično za prostorije poput garaže i skladišta.

Ramo / 71, penzioner Alma / 60, stomatolog 1. Krovne terase pružaju dosta mogućnosti, predstavljaju intiman prostor na otvorenom i mislim da su pogodne za kuću. Na ovakom objektu izgleda ljepše. 2. Rampa nije funkcionalna zbog padavina i poledice. Nije održiva i praktična. Lično je ne bih koristila. 3. Smatram da na prizemlju trebaju biti prostori dnevnog boravka zbog veze sa vrtom i vanjskim prostorom, voljela bih imati direktni kontakt sa dvorištem u toku dana. 4. Ova količina prozora nije potrebna, čini se previše osvjetljenja za unutrašnji prostor,

1. Nikad mi neće biti jasni. Nije praktičan jer na njemu nije ugodno sjediti kao na balkonu, ne mogu ga koristiti kao dvorište jer to nije dvorište, ne bi smio čuvat unučad tu dok se igraju. 2. Nije. Trošak materijala i para, a nije ni neka estetika posebna. 3. Zbog grijanja soba u kojima se bude cijeli dan i spava, to je prihvatljivo. 4. Opet izgleda kao trošak koji nije potreban. Fasada nije loša, ali sa manje prozora koji su normalnijeg oblika. 5. Dobra je jer je tako praktično, ali ja ne bi u ovakvoj kući nikad živio.

međutim, kuća bi izgledala jako zatvoreno bez njih. 5. Servisni dio je pogodan na prizemlju ili u podrumu, zbog praktičnih razloga.

Iako je vila Savoye klasik u svijetu arhitekture novog doba, pokušaj je oblikovanja tradicionalne ladanjske kuće na savremeniji način i kao takvu ipak ju je moguće smjestiti na bilo koji lokalitet, u bilo koje vrijeme. Upravo ovo moglo bi se okarakterisati kao prednost modernističkih objekata općenito, kojima nikada i nije bio prioritet da se uklope u datu okolinu. Međutim, ukoliko bismo ipak odlučili aplicirati ovakav objekat u nama poznati društveni kontekst, promjenu forme, čini se, i ne uzrokuje primarno uklapanje u fizičku strukturu datog područja, koliko želja za prilagodbom praktičnim principima življenja. 37

STAROSJEDILAČKE KUĆE

Kuće na česticama unutar zona nestambene namjene koje se “ne daju pomaknuti” čest su prizor u današnjem Zagrebu. Zaustavljajući izgradnju novih višestambenih zgrada ili trgovačkih centara, one usporavaju profit privatnim investitorima, a kada su pak smještene na prostoru koji je planiran kao javni otvoreni prostor ili infrastruktura koja bi bolje povezala grad, one usporavaju razvoj grada kao cjeline. Zato su akteri urbanog planiranja često primorani razmišljati kako prisilno pobuditi osjećaj za dobrobit zajednice u vlasniku čestice kako bi ustupio svoju česticu u svrhu razvoja grada. Krajem šezdesetih godina u zagrebačkoj četvrti Knežija građen je park zbog kojeg su stihijski izgrađene kuće na tom području morale biti srušene. Ono što taj park čini zanimljivim je da je unutar njegovog obuhvata ipak ostala jedna kuća, točnije rečeno, oko kuće se izgradio cijeli novi park. Veljko Armano Linta, arhitekt sa zagrebačkom adresom čiji se radovi fokusiraju na održivost u planiranju i izgradnji stambenih prostora, s nama je razmotrio mogućnosti koje nudi tip izgradnje često smatran trnom u oku većini ljudi koji na cjeloviti način žele isplanirati i urediti određeni prostor - u ovom slučaju kuće koja je postala i koja će naizgled ostati dio jednog parka u Zagrebu.

Kad su parkovi u pitanju, javni interes leži u regulaciji mikroklime; zahvaljujući manjem pregrijavanju i povoljnijoj vlažnosti koju parkovi nude te upijanjem ugljičnog dioksida ublažavaju se efekti klimatskih promjena. Parkovi također povećavaju bioraznolikost grada, smanjuju opasnost od bujičnih voda upijanjem vode u tlo, pročišćavaju zrak, poboljšavaju psihičko i fizičko zdravlje građana boravkom u otvorenom prostoru (biofilija) te poboljšavaju psihosocijalno zdravlje građanima čime javni prostor postaje prostor susreta i druženja. Parkovi se mogu koristiti i u druge svrhe, primjerice kao prostori za uzgoj hrane u obliku vrtova i voćnjaka i kao prostori za pročišćavanje otpadne vode pomoću biljnih pročistača. Gledano iz perspektive novčane vrijednosti, nema tog poreza na dobit vlasniku zemljišta za koji bi grad dopustio gradnju privatne kuće u parku. Ipak, kuća u parku savršen je primjer zadržavanja sjećanja na staru periferiju Zagreba, mjerilo njezinih kuća i smjerove njezinih ulica prije nego što je došlo modernističko naselje, što je odlično, tako da nema ni smisla ukloniti ovu kuću. Moglo bi se razmišljati o budućoj drukčijoj namjeni od današnje stambene, koja je odvojena ogradom od parka.

Kako možemo tu kuću otvoriti za veći broj ljudi, to jest za javnost? Kako kuća može biti korisna široj zajednici? Kako se javni interes može spojiti s interesom trenutnih vlasnika? Kako možemo kuću integrirati u park? Kako bi izgledala kontaktna zona kuće i parka i kako bi djelovala na postojeće elemente parka i kuće?

Na prvi pogled uljez, ta je kuća zapravo starosjedilac; stanovnik nekog prošlog prostora i vremena. Ali nije više enklava, ograđena, nedostupna i nepovjerljiva, nego je u bliskom kontaktu s parkom i ljudima. Možda je donacijski dućan i popravljaonica? Mjesto u kojem možeš ostaviti stvari koje su očuvane i uporabljive (ili ih popraviti do te mjere), ali ti ne trebaju, a netko drugi ih može uzeti za donaciju od koje se plaća hladni pogon i dežurstva. Možda je hostel koji će omogućiti da jedan običan kvart izvan centra grada svojom prisutnošću i svježim pogledom mogu obogatiti putnici iz cijeloga svijeta? Možda nudi besplatno stanovanje (ne prenoćište, nego stanove!) za beskućnike, kao najbolji i najjeftiniji način da se pomogne beskućnicima? Možda bi najbolji odgovor dao grad kao potencijalni kupac te kuće i lokalna zajednica kao potencijalni korisnik, u facilitiranom participativnom procesu u kojem sudjeluju i urbanisti i drugi stručnjaci? Kako god bilo, vidim tu kuću kao ishodište vrta. Jer što čini samostojeću obiteljsku kuću smislenim načinom stanovanja ako ne prilika da se uzgaja vlastita hrana blizu vlastite kuhinje? Kad bi se spojila s parkom, ta bi kuća mogla pustiti krakove povrtnjaka u ono što je sada livada sa stablima, pažljivo projektirajući taj “šumski vrt” tako da biljke dođu na mjesta gdje im odgovara količina svjetlosti. Time bi ta kuća, povrh podsjetnika na prošli urbanizam, mogla biti i podsjetnik na našu svakodnevnu potrebu za hranom i zaboravljenu potrebu da tu hranu uzgojimo s minimalnim ekološkim otiskom, što je moguće bliže mjestu gdje živimo i jedemo. Možda bi tada kuća mogla biti i prostor za kvartovsku preradu namirnica, pri čemu bi zarada od proizvoda imala neku društveno korisnu namjenu u lokalnoj zajednici, a rad bi bio volonterski uz veliko sudjelovanje učenika dviju obližnjih škola? Možda nije potrebno zanositi se s prenamjenom jednoobiteljske kuće u nešto što nije profitabilno poput hostela, ali već bi i hostel s “urbanim šumskim vrtom” bio krasna evolucija stanja koje je već sada skroz prihvatljivo.

eri ničkog vanja

FALANSTERIJ FAMILISTERE DE GUISE - GUISE, 1860 ANDRE GODIN

STAN KAO KOŠNICA

“We, the old people who had longed for our own hearth, soon came to realize how insecure it is, how baneful ‘my own’ is when compared with ‘somebody else’s’ and how ‘our collective own’ is, in the end, the most secure choice. There is no coercion. Before, we lived in six hundered households - six hundered kitchens, with six hundered miserable housewives tending the stove: so much wasted energy. Now we have one common kitchen, and those who desire company eat in the common dining hall, while those who want privacy eat in their own room.” - Strindberg, Student or New Construction primjeri zajedničkog primjeri stanovanja zajedničkog primjeri stanovanja zajedničkog stanovanja

STAN KAO MJESTO KONTEMPLACIJE

SAMOSTAN SAINTE MARIE DE LA TOURETTE - LYON, 1960. LE CORBUSIER

“In his design of the cells, Le Corbusier was able to encapsulate his concept of life as something which is both austere and enjoyable. Like an ancient Greek ‘megaron’, the cells in the Monastery of La Tourette are long and narrow and facilitate only four activities: sleeping, reading and writing, and performing ablutions. These activities are embodied in the cell’s sequence of fixtures: a sink, a shelf, a bed and a small table and chair. - DOGMA, The Room of One’s Own, The Architecture of the (Private) Room 42

primjeri zajedničkog stanovanja

primje zajedn stanov STAN KAO PRENOĆIŠTE

HOTEL ZA SAMCE - NEIZVEDENO STAMBENI BLOK LAGINJINA - ZAGREB, 1958. IVAN VITIĆ

“I always bring an orange scarf, not just so I can wear it or tuck it into my pocket, but also so I can throw it over a lamp in the hotel room. Orange is my favourite colour, and it gives a lovely, warm ambience.” - RuPaul

primjeriprimjeri primjeri zajedničkog zajedničkog zajedničkog stanovanja primjeristanovanja primjeri stanovanja primjeri zajedničkog zajedničkog zajedničkog stanovanja stanovanja stanovanja

primjeri zajedničkog stanovanja

STAN KAO SUSJEDSTVO

KOMUNALKA RUSIJA, 1960-e SVI

“When I was little, there were six people living in this room. If you look up you can see what’s left of the divider here, a big wall, so everything was different. Grandma Lisa lived here, and grandma Zenja, and few more grandmas who you don’t know and who don’t know you. But everybody lived here together. “ - Ilya Utekhin, russlang.as.cornell.edu/komm/

Današnje stambeno pitanje pogađa većinu mlađih, ali i starijih građana. Nedostatak stanova, neodgovarajuća veličina stanova, starenje stanovništva, nekvalitetna novogradnja i financijska nepristupačnost samo su neki od čimbenika koji sprječavaju mlade da se odsele od roditelja, a starije osobe ostanu izolirane na rubu društva u većim kućama koje ne mogu održavati. Suživot (eng. cohousing) je višegeneracijska zajednica u kojoj stanovnici aktivno sudjeluju u planiranju i radu vlastitog stambenog kompleksa. Radi se o privatnoj inicijativi za izgradnju stanova po sustavu “odozdo prema gore” (eng. bottomup), pri čemu budući stanovnici aktivno sudjeluju od samog početka planiranja, izgradnje i kasnijeg upravljanja. Razvojem društvenih mreža otvorio se veliki prostor za stvaranje novih suživotnih zajednica, pošto se istomišljenici koji dijele iste vrijednosti mogu puno lakše međusobno povezati.

Novonastale zajednice često odlučuju informirati građanstvo preko vlastite internetske stranice. Planiranje, spajanje, pronalaženje investitora te kasnija promocija dobrih praksi u zajednici nikad nisu bili dostupniji široj javnosti. U sklopu diplomskog rada istražen je koncept suživota i njegova rasprostranjenost u Sloveniji kao alternativni oblik izgradnje i zajedničkog života stanovnika. Na temelju njega dizajniran je stambeni kompleks skupa s pripadajućim stambenim jedinicama koje su prilagodljive potrebama pojedinaca unutar nekoliko generacija, čime je također prikazana ekonomska isplativost stambenih jedinica kroz udruživanje potencijalnih vlasnika u stambene zadruge. Koncept suživota, odnosno skupnog stanovanja u Sloveniji još nije uspostavljen u široj javnosti. Unatoč priznanju od strane struke, većina novogradnji ne odlučuje se za ovaj oblik stanovanja. Posjedovanje vlastite kuće većini društva predstavlja određeni cilj te je zbog toga takav način razmišljanja još uvijek ukorijenjen u općoj svijesti. Međutim, danas, kupovina nekretnine predstavlja privilegiju koju rijetki posjeduju.

U prethodno spomenutom problemu mlađe, a i starije populacije postoji nekoliko međusobno rješivih problema. Zajednica za zajednički život u osnovi promiče društvenu interakciju. Starija populacija tako uvijek nađe nekoga za kratak razgovor. Mladim ljudima koji su navikli na udobnost uže obitelji mogu pomoći stariji susjedi pri čuvanju obitelji i kuhanju obroka. Zašto se onda više stanovnika ne odluči za ovaj oblik suživota? Svakako možemo reći da je nedostatak znanja o zajednicama suživota jedan od ključnih razloga. Tražeći izvore o provedbi zajednica suživota, uvidjeli smo nedostatak ovih posljednjih na slovenskom tržištu. Stručni članci često samo dotiču ovu temu i ne razvijaju je dalje. Popularni članci predstavljaju osnovnu ideju ili primjere iz inozemstva i ne potiču čitatelje da se dublje pozabave tom temom. Unatoč osnivanju internetskih platformi kao što su Coinhab, Zadrugator i Centar za alternativnu autonomnu proizvodnju, koje omogućuju alternativne oblike udruživanja, organiziranja zajednice i kupnje stanova, one nisu toliko poznate široj javnosti. Jedan od nekoliko načina za olakšavanje integracije u kohabitacijske zajednice su stambene zadruge. Stambene zadruge već su dobro uspostavljen sustav za rješavanje stambenih problema u inozemstvu, ali nisu rasprostranjene u Sloveniji. Stambena zadruga je pravna osoba koja posjeduje nekretninu. Zadruga se temelji na članstvu, pri čemu je članstvo uvjetovano kupovinom udjela u zadruzi. Svaki član tada može zauzeti jednu stambenu jedinicu. Pojedinci se mogu udružiti u zadrugu kako bi osigurali smještaj po pristupačnijoj cijeni od one tržišne. Zadruga predstavlja posrednički oblik između iznajmljivanja i posjedovanja stanova. Glavna značajka zadružnih stambenih zadruga je da je zadruga vlasnik stanova, tako da članovi koji su ujedno i stanovnici ne mogu posjedovati stambene jedinice. Stanari plaćaju troškove najma, a zadruga sav generirani višak ulaže u podizanje kvalitete stanovanja i vlastito poslovanje. Ova vrsta smještaja također je financijski povoljnija za stanovnike jer je početno ulaganje znatno manje nego pri kupnji vlastitog stana. Većinu početnog financiranja zadruga preuzima uz pomoć vanjskih izvora (krediti, povratna sredstva, državne ili općinske potpore). Osim pristupačnosti, zadruge nude i dodatne aktivnosti koje poboljšavaju kvalitetu života. Uz međugeneracijsko prebivalište i zajednice stanovnika, zadruga može pružati skrb o starijim osobama, pomoć u kući, brigu o djeci, kolektivne kupnje itd. Takve dodatne aktivnosti često su zanemarene i organizacijski gotovo nemoguće u običnim višestambenim zgradama s vlasnicima stanova.

Spomenute internetske platforme pokušavaju osvijestiti širu javnost o drugim rješenjima stambenih problema. Između ostalog, zadruga Zadrugator je zajedno s Centrom za pravno informiranje nevladinih organizacija, u sklopu projekta Dovoljno za sve, objavila Priručnik za osnivanje stambene zadruge. U priručniku svaki čitatelj može pronaći način da osnuje stambenu zadrugu i njome upravlja. Sličan priručnik izdao je Centar za alternativnu i autonomnu proizvodnju - CAAP, gdje u priručniku Lokalni resursi - Otvoreni pristupi: Priručnik za stambene probleme u zajednici, objašnjavaju mogućnost rješavanja stambenog problema u slučaju stambene zajednice i predstavljaju rješenje na primjeru starije zgrade u Orožnovoj ulici, u Mariboru. Svi su priručnici javno dostupni na internetu, ali još uvijek ne vidimo rast novih zajednica ili zadruga koje bi izgradile stambeni kompleks za svoje članove. Možda svi ovi priručnici, članci i internetske stranice samo privlače čitatelje na utopijsko razmišljanje o životu u skladnoj zajednici, a ne potiču ih dovoljno da budu aktivni na tom polju. Mala mobilnost stanovništva, neodgovarajuće zastarjelo stanovanje, nedostupnost kredita i nezainteresiranost za ulaganje u stanove za iznajmljivanje samo su neki od problema s kojima se susreću stanovnici na tržištu nekretnina. Otkrivaju se samo embriji novih zadruga ili suživotnih zajednica. Postoji puno problema pri udruživanju, bilo organizacijskih ili financijskih. Ne možemo tvrditi da je sustav suživotnih stambenih kompleksa na principu zadruga iz inozemstva jedini dobar način suvremenog međugeneracijskog života, ali tu mogućnost možemo predstaviti kao jedan od dobrih primjera koji osigurava kvalitetan život među više generacija.

KUĆNI RED ZADRUGE Kako bi zadružna stambena zajednica funkcionirala, bitno je postaviti jasna univerzalna pravila koja vrijede za sve stanare, no možda je još bitnije postaviti ravnopravni sustav donošenja odluka. U zadružnoj zajednici svaki član uživa jednakopravni udio vlasništva nad nekretninom i jednako pravo glasa - sve odluke se donose konsenzusom na periodičnim sastancima. U odlučivanju i gospodarenju nekretninom mogu pomoći i specijalizirani savjetnici iz neprofitne udruge ili gradskog tijela specijaliziranog za ovakav tip stanovanja. Ovakva javna tijela česta su u zapadnim državama, a osim u upravljanju pomažu i u subvencioniranju troškova zemljišta ili izgradnje. Ovakav se tip stanovanja već primjenjuje u praksi mnogih zemalja, no prvo je potrebno prilagoditi državni zakonski okvir i stambene politike te educirati stanovništvo.

“Važno je napraviti analitičku razliku između kapitalističkog oblika proizvodnje kao proizvodnih odnosa koji su oblikovani tržišnom logikom i podrazumevaju eksploataciju, i kapitalizma kao konteksta u kom živimo. Pretpostavljajući ovu razliku, prakse zadružnog stanovanja se pridružuju ne-kapitalističkim oblicima proizvodnje prostora, koji imaju potencijal da predstavljaju autonomne okvire unutar kapitalizma, iz kojih je moguće menjati (dugoročnije) uslove sopstvene reprodukcije. Ipak, napetosti koje ovakva situacija nameće, rezultiraju često u ambivalentnim rešenjima i efektima. To nikako ne znači da od zajedničkih dobara treba odustajati, već da tuđe i sopstvene prakse iznova preispitujemo i kritički analiziramo u traganju za društvenom promenom.” —zajedničko.org: Kako zajednički do krova nad glavom

MODELI FINANCIRANJA Za mogućnost izgradnje novog objekta, kao i za prenamjenu i rekonstrukciju postojećeg objekta. — SAMOSTALNO FINANCIRANJE budući korisnici stanova samostalno investiraju u gradnju (fazno i prema uvjetima povoljnijim od tržišnih) koristeći subvencije, kolektivne kredite i porezne olakšice za izgradnju priuštivog stanovanja. — SUFINANCIRANJE - FONDOVI I BANKE izgradnja se financira uz kreditnu podršku sindikata, druge udruge ili banke. — SUFINANCIRANJE - KOMERCIJALNA DJELATNOST jedan od mogućih izvora sufinanciranja može biti i komercijalna djelatnost koja je dio zadružne aktivnosti i budućeg stambenog kompleksa. — SUFINANCIRANJE - JAVNI SEKTOR dio izgradnje se financira iz javnog sektora. MODELI VLASNIŠTVA Stambene jedinice su u svakom ovom modelu zadružno vlasništvo udruge stanara ili zadruge (jasno je definirano pravilo zadruge da ne postoji mogućnost privatnog vlasništva nad stambenom jedinicom, niti pravo prodaje stambene jedinice kao nekretnine). Parcela je kroz različite modele stavljena na raspolaganje za izgradnju stambenih jedinica. — CIVILNO - JAVNO PARTNERSTVO lokalna samouprava izdaje parcelu u javnom vlasništvu zadruzi na duži period (od 75 do 100 godina) s fiksnom rentom ispod tržišne cijene. — ZADRUŽNO VLASNIŠTVO parcelu/objekt u privatnom vlasništvu otkupljuju zadruga ili zadružni savez. — ZEMLJIŠNI FOND ZAJEDNICE parcelu u privatnom ili javnom vlasništvu otkupljuje, tj. prima kao donaciju treće lice (mreža udruga, etički fond, nevladina organizacija), a onda ustupa za izgradnju priuštivog ili zadružnog stanovanja.

MODELI UPRAVLJANJA — SAMOSTALNO UPRAVLJANJE upravljaju članovi putem širokog konsenzusa i redovitih sastanaka. — ZAJEDNIČKO UPRAVLJANJE upravljaju članovi zadruge i zadružni savez. — ZAJEDNIČKO UPRAVLJANJE PO PRINCIPIMA CIVILNO - JAVNOG PARTNERSTVA upravljaju članovi zadruge i članovi lokalne samouprave.

MODELI PARTICIPACIJE Pošto su u ravnopravnom vlasničkom odnosu, članovi zadruge sudjeluju u procesu projektiranja i izvedbe zgrade, kao i u procesima odlučivanja i upravljanja. — POLUPARTICIPATIVAN PROCES REALIZACIJE konzultacija u početnoj fazi, određivanje arhitektonskog programa. — POTPUNA PARTICIPACIJA TIJEKOM REALIZACIJE suradnja tijekom cijelog procesa projektiranja i izvedbe putem sastanaka, radionica, izvještaja…

Ne znamo u kakvim uvjetima nastaje naša odjeća niti kako se tretira hrana koju u sebe unosimo (pa čak i gdje se uzgaja). Iz tih se razloga već dulje vrijeme javlja potreba za vlastitom proizvodnjom i kontrolom proizvodnog procesa. Nadalje, pandemija je u potpunosti izmijenila smjer razvoja stanovanja te umjesto nomadskog, freelancerskog razvoja društva, naši stanovi i kuće postali su najvažnije i najproduktivnije mjesto našeg djelovanja. Možemo li stoga očekivati da će se unutar stambenog prostora pojaviti potreba za nekom vrstom proizvodnog pogona za vlastite potrebe? Pred-pandemijska kultura stanovanja razvijala se u smjeru privremenog smještaja i postupne nomadizacije suvremenog društva. Nekoliko je faktora koji su uvjetovali takav smjer kretanja. Prvi je vezan za samo mjesto stanovanja. Posjedovanje nekretnine je financijski sve zahtjevnije, a zajedno s nesigurnošću stalnog zaposlenja, iznajmljivanje smještaja je postojalo sve učestaliji oblik stanovanja. Takvim načinom života, pojedinac je širio svoje opcije zaposlenja jer više nije bio ograničen na traženje posla samo u mjestu stanovanja, već se selio s obzirom na mjesto zaposlenja. Više nije poanta zarađivati tamo gdje se živi, nego živjeti tamo gdje se radi. Drugi faktor je upravo ta nesigurnost zaposlenja. Posao nije zagarantiran niti je stalan pa je nesigurnost stalnih prihoda prouzročila prilagodbu stanovništva tržištu rada u nadi za povećanjem opcija zaposlenja, a vezanost za mjesto stanovanja je nešto što znatno sužava te mogućnosti. Posljednji faktor je internet prostor u kojem se odvija veći dio interakcija, razmjene podataka i pohrane informacija. Laka dostupnost i fleksibilnost pristupa internetu omogućuje da mu se s gotovo bilo kojeg mjesta može pristupiti, odraditi posao te obaviti sve potrebne financijske

transakcije. Internet je možda i najveći faktor nomadizacije stanovništva jer gotovo sve što posjedujemo u fizičkom svijetu moguće je pronaći ili pohraniti u digitalnom obliku. Stoga, u selidbi više nije potrebno sa sobom nositi, primjerice, glazbene kolekcije ili knjige, već je dovoljno ponijeti laptop i odjeću - ostalo će biti dostupno u mjestu zaposlenja. Zanimljivo je razmišljati u kojem bi smjeru tekao razvoj takvog načina života. Projektirani stanovi su postajali sve manji, no do koje mjere bi se smanjivali? Bismo li u jednom trenutku došli do stanova u obliku Capsule Cityja, s minimalnim životnim prostorima? Bismo li se osjećali slobodnije zbog velikog izbora mjesta za život? Bi li globalizacija otišla toliko daleko da bi sva urbana područja postala preplavljena sličnim privremenim smještajima koji bi odgovarali takvom načinu života? Kako bi se tretiralo stanovništvo koje konstantno fluktuira između država? Čiji bi to državljani bili? Bismo li se konstantno selili iz stana u stan ili bismo svi živjeli u malim domovima na kotačima? No, dolaskom pandemije i kompletnog lockdowna, država, stan i stambeni prostor postaju čitav čovjekov svijet, a internet mijenja svoju ulogu s jednostavne dostupnosti podataka neovisno o mjestu bivanja na jedinu moguću vezu pojedinca s ostatkom svijeta. Posao, nabavka, potrošnja, socijalizacija, zabava, sve se to prebacilo u virtualnu sferu, jačajući neke druge aspekte interneta poput online kupovine, sustava dostava, video poziva i pretplate na streaming servise. Život je postao takav da se nije niti trebalo izaći van iz doma kako bi se ”normalno“ živjelo. S time su došla i pitanja preoblikovanja i modificiranja stambenog prostora jer prostor koji se do tada smanjivao na samo nužne potrebe, sada postaje premaleno, skučeno i gotovo nehumano mjesto za život. Potreba za kvalitetnim osvjetljenjem prostora, mogućnošću provjetravanja te smanjena kvadratura otkrile su manjkavosti sve manjih stanova suvremene gradnje. Nadalje, pojavila se potreba za integracijom

umjetno navodnjavana polja u Saudijskoj Arabiji

novih prostora unutar samog stanovanja, poput mjesta za rad, tjelovježbu i boravak na zraku u vidu terasa ili vrtova. Daljnjim razvojem takvog ekstremno sjedilačkog načina života, u kojem je dom mjesto gotovo cjelodnevnog boravka stanovnika, postavlja se pitanje kako bi takav stambeni prostor trebao izgledati i koje bi se sve funkcije trebale integrirati u stanovanje za mogućnost odvijanja normalnog života. Takvo razmišljanje dovodi do ideje stambene proizvodnje. Ideja proizvodnje za vlastite potrebe u vlastitom domu nije nova niti je revolucionarno otkriće, već naprotiv - ideja koja se promovira već duže vrijeme, ali nikako da se integrira u širu kulturu niti dobije prednost pred masovnom proizvodnjom i potrošnjom. Primjeri takve proizvodnje su tehnologija 3D printa, koja omogućuje printanje predmeta od plastike za svakodnevnu uporabu ili čak hrane, odjeće i građevinskih materijala. Unazad par godina ta tehnologija postaje dostupna široj populaciji u obliku manjih kućnih 3D printera s jednostavnim načinom korištenja. Potom, urbano vrtlarstvo u stanovima, ideja iz koje su nastali brojni načini uzgoja hrane za vlastite potrebe poput vertikalnog uzgoja, zelenih terasa

ili uzgoja nutritivnih algi u kuhinji. Sistemi vertikalnog uzgoja omogućuju rast povrća čak i u potpunom mraku uz pomoć tehnologije UVlampi i hranjivih nutrijenata, i to na puno manjem prostoru nego što tradicionalan uzgoj zahtijeva. Popularnim postaje i uzgoj vlastitog povrća na balkonima i terasama, način uzgoja koji se promovira u mnogim teorijskim arhitektonskim i urbanističkim projektima, no rijetko se provodi kolektivno - na takvom načinu uzgoja obično ustraje pojedinac sam. I posljednji primjer je ideja uvođenja nutritivnih algi koje su jednostavne za uzgoj i održavanje, a iznimno bogate za ishranu. Promotori ovakve prehrane također razvijaju modele implementacije takvih sustava uzgoja unutar stambenog prostora pojedinca. Razlog slaboj implementaciji ovih tehnologija je dominacija velikih industrija na tržištu koje svojom masovnom proizvodnjom, jeftinim proizvodima te širokom dostupnošću i dalje imaju prednost nad proizvodnjom kojom upravlja pojedinac. No i ta industrija ima svoje mane, ponajviše manjak kontrole nad procesom nastanka nekog proizvoda. Kupac proizvoda ne zna kako, kada niti u kojim uvjetima je proizvod nastao, a niti može pouzdano znati sastav

tog proizvoda. Svjedočimo trendu dokumentarnih filmova koji uzimaju za misiju rasplesti proces masovne proizvodnje od modne industrije i certifikata za organski pamuk, do popularnog Netflixovog dokumentarca Seaspiracy koji razotkriva probleme riblje industrije i brojnih, lažnih certifikata na konzervama tune. Pogledate li pet takvih dokumentaraca zaredom, shvaćate da ne znate apsolutno ništa o stvarima koje posjedujete, hrani koju konzumirate ni odjeći koju nosite. Neki su se stoga već odvojili od takve konzumacije i kroz ”zelene“ pokrete odbacili deterdžente, procesuiranu hranu i plastiku iz svoje svakodnevne uporabe te pribjegli upravo prije navedenim tehnologijama. Počeli su uzgajati sami svoju hranu, šivati odjeću i općenito izrađivati predmete kojima su s većom sigurnošću mogli znati sastav i podrijetlo. Naposljetku, ukoliko se načete teme objedine, dobiva se slika razvoja ovakvog stanovanja. Značenje stambenog prostora i njegova kvaliteta u toj bi budućnosti bile naglašene i vrednovane više nego danas. Kvadrature prostora bi se povećale kako bi se omogućio što udobniji produljen period boravka u njima te bi se obogatili novim funkcijama – osobnim proizvodnim pogonima. Ti bi pogoni prvotno postali proširenja postojećih funkcionalnih jedinica, poput kuhinja, vanjskog prostora ili dnevnog boravka te bi postepeno dolazilo do njihovog povećanja i odvajanja u zasebne jedinice. Internet bi postao glavno mjesto prodaje namirnica i materijala za te osobne tvornice, dok bi svaki pojedinac postao slobodan sam kontrolirati uvjete izrade ili uzgoja konačnih životnih potrepština. Za kraj, još nešto optimistično što povlači ova tema – širenje određenih znanja i vještina o proizvodnom procesu, nešto što je u današnjem društvu uzeto zdravo za gotovo ili se o tome niti ne razmišlja. Možda bi poticanjem vlastite proizvodnje odgovori na pitanja poput ”Kada su paradajzi u sezoni?“ postali opće poznati, a ne nešto što moramo guglati.

nik

acije

ni ob os

va njs ki p.

mu ko

KOLIČINA VREMENA postotak dana proveden u određenom prostoru

ita san

rije

vanjski p.

sanita rije

ori ost

zajednički p rost or

Znate kak’ se veli: 100 ljudi – 100 tumačenja koncepta vremena i njegovih implikacija.

VELIČINA PROSTORA standardne kvadrature prema POS-u osobni prostor i

Definicija pojma vremena ima puno, a njihovih tumačenja još i više. “Vrijeme je dimenzija Univerzuma prema kojoj je uređen nepovratni slijed pojava.” Vrijeme je jedina stvarna konstanta realnosti, koja ironično garantira njenu stalnu promjenu. Baš zato čovječanstvo oduvijek svijet oko sebe stavlja u odnos s vremenom, ne bi li uvelo smisao u stvari poput trajanja, granica, promjena, prostora, života... Većina “vremenskih” pojmova i njihove primjene su društveni konstrukti, te kao takvih ih ima jako puno.

zajednički prostori

franken-

Kako bi izgledao pravilnik POS-a (hrvatskog standarda izgradnje stanova za programe poticajne stanogradnje) kad njegove kvadrature ne bi bile diktirane minimalnim uporabnim površinama i ekonomskom računicom, već vremenom koje provodimo u stanu? Podešavanjem standardnih kvadratura tako da njihovi odnosi odgovaraju onima provedenog vremena u stanu, konstruirali smo frankenstan – shematski prikaz idealnog dvosobnog stana za prosječnog korisnika. No, istraživanjem dnevnih rutina i potreba brzo dolazimo do zaključka da ovakvih dijagrama ima koliko i ljudi na svijetu. Kako jedan (standardizirani) stambeni prostor

ikad može zadovoljiti potrebe svih njegovih potencijalnih stanara? Odgovore na to pitanje možda možemo pronaći u pristupima Yone Friedmana ili Alejandra Aravene – projektiranje definiranog, ali fleksibilnog okvira koji se dalje ispunjava prema potrebama i mogućnostima korisnika. Mogu li se neki od servisnih prostora stana prebaciti u javnu sferu, kako to zagovara Karel Teige? Stan postaje individualna stambena jedinica/ soba sa komunalnim sanitarijama, kuhinjama, blagovaonicama? Može li se stanaru omogućiti izbor između korištenja komunalnih i privatnih servisa? Može li stambena zgrada postati simbiotska zajednica, živi organizam koji se sa svojim stanovnicima mijenja, raste, smanjuje, živi i umire? Postoji li arhitektonski okvir koji može ostvariti stambene snove svakog pojednica, obitelji, kolektiva?

stan STAN STAN

FRANKENSTAN

ZAJEDNICKO

DOBRO

U svijetu arhitekture u kojem djelujemo postoji nesklad između utopijskog svijeta kojeg stvaramo u našim fakultetskim projektima i stvarnosti svijeta u kojemu naša struka radi. Arhitekt se smatra sredstvom za donošenje zarade investitorima, dok arhitekturu zapravo kontrolira onaj koji posjeduje zemlju i novac. Kako bismo promatrali nejednakost u graditeljstvu i stanovanju, moramo doći do njenog porijekla u povijesnoj podjeli zemljišta.

Nejednakost u vlasništvu nije stvorila samo okvir za pretjerano iskorištavanje zemljišta u Velikoj Britaniji, već je Britansko Carstvo izvezlo svoj moral ostatku svijeta kao alat za kontrolu stanovništva. Odrasta se s idejom da je privatno vlasništvo nad kućom glavni kriterij uspješnog života, dok većina stanovnika to ni ne može postići sa trenutnom količinom dostupnog zemljišta. Time se stvara velika nejednakost u društvu, zbog čega Ujedinjeno Kraljevstvo i Irska danas trpe veliku krizu stanovanja.

Zemljište nije uvijek bilo gledano samo kao način zarađivanja. U Engleskoj je nekoć postojala velika količina zajedničkih dobara (eng. commons) - zemljišta na koju su svi članovi zajednice imali pravo korištenja na određene načine, kao što je sakupljanje drva za ogrjev, lov riba, sakupljanje plodova, puštanje stoke na pašu, uzgoj hrane za domaćinstvo, i slično. No zajedničko dobro nije određeno samo površinom zemljišta, već ono uključuje prirodne resurse - vodu, šume, zrak, podzemna dobra, te skupljena znanja i ideje koje idu u korist zajednici.. Nakon vala privatizacije, otimanja i ograđivanja zemljišta, u Engleskoj danas postoji mnogo manje zajedničkih dobara nego što je nekoć bilo. Ograđivanje zemljišta uzelo je javno dobro kojem su svi imali pravo pristupa i učinili ga nepristupačnim. Onako kako se danas borimo za to da nam se ne naplaćuje zrak oko glave ili voda koju pijemo, tada je ograđivanje zemljišta bilo jednako nedopustivo i nezamislivo. Naš slomljeni sustav vidio je kako samo najbogatiji drže zemlju (a posljedično time i moć) u svojim rukama još od 11. stoljeća, kada su feudalni kompići Vilima Osvajača među sobom podijelili Englesku. Tadašnja politika stvorila je temelje za razvijanje ekonomskog sustava baziranog na neoliberalnim vrijednostima i individualnim iskorištavanjem javnog dobra. Posljedično, stabilnost današnje globalne ekonomije ovisi o kontinuiranom iscjeđivanju vrijednih resursa iz okoliša putem privatnog vlasništva.

Ovakva ovisnost o zemljištu i o tržištu stanova dovodi do sustava gdje se nekretnine grade isključivo s ciljem profitiranja, što dovodi do nejednakosti i iskorištavanja u arhitekturi. Kako stvoriti arhitekturu za društvo unutar sistema koji se bazira na nabavi zemljišta koje služi samo zaradi? Kako stvoriti izdašnu i obilnu arhitekturu za sve, kada polovicu Engleske posjeduje 1% njenog stanovništva? EASA Commons

is my so, this nnel... tu gne vagina Delevin — Cara

LOGG

IASTAN

Arhitekt šeta gradom – ili vozi bicikl. Gleda ispred sebe, lijevo i desno, gleda u pod, gleda u zrak. Vidi zemlju i nebo, i pokoju zgradu što se ukrsti između njih. Čita harmoniju pročelja i zamišlja život koji se iza njega krije. Mir mu kvari tek jedna loggia. Ili balkon. Ili soba. Zbunjuje ih metalna ograda s plastičnom žardinjerom, zbunjuju ih neožbukane betonske blokete (umetnute tik uz ogradu) – i jedan PVC prozor bijele boje. U stvorenom prostoru dogodila se neka nova aktivnost. Netko je dobio prostor za rad – ili je netko dobio prostor za san. Lacaton i Vassal iz kućne radinosti.

Arhitekti bi voljeli čistu estetiku – no ne zaboravljaju nužno etiku. Oni bi rušili ono što svakako nije bilo zamišljeno, ali bi i gradili i drugima činili dobro. Ne mogu pomiriti te dvije suprotnosti; najradije bi pobjegli u paralelni svijet u kojem mogu činiti što žele. Maštaju o svijetu savršenih balkona i loggia čistih linija, ali maštaju i o svijetu u kojem svatko ima prostor koji mu je potreban. Dosta je dvojbe, misli si arhitekt. Možda postoji svijet u kojem je svaki balkon balkon, a svaka loggia loggia; gdje sam može rušiti i uklanjati sve što smatra nepotrebnim, bez straha i posljedica. Gdje ostaju samo zadovoljstvo, prašina u zraku i jedan bijeli PVC prozor na podu. I tako zadovoljan nastavlja šetnju gradom (ili vožnju biciklom). Možda se iza ugla krije odgovor. Ili neka loggia. Ili neki balkon. Ili soba.

ARHITEKTURA

SAMOIZOLACIJE P

“

Četiri zida moje bijedne sobe istodobno su ćelija, krevet i lijes. Moji najsretniji trenuci su oni kada ništa ne mislim, ništa ne želim i ništa ne sanjam, izgubljen u tromosti kao neka slučajna biljka, poput obične mahovine koja raste na površini života.

FERNANDO PESSOA

“

retpostavka je svake arhitekture, bez obzira na njen stil, vrijeme nastanka, aktualnu politiku i kontekst, da afirmira život i udovoljava objektivnim ljudskim potrebama i subjektivnim željama. Iz te afirmacije životne zbilje nužno proizlazi činjenica da je sva arhitektura u samoj svojoj naravi optimistična, svjesno ili nesvjesno vođena idejom osobne ili kolektivne utopije, kao apsolutnog uprizorenja savršenstva. No što se događa s arhitekturom kod pojedinaca koji su volju okrenuli ka nemoći, koji u sreću kao takvu ne vjeruju te negiraju ideju napretka, baš kao i smisao kako individualnog života, tako i ljudske vrste u najširem smislu? Kako ostvariti arhitekturu za cinike, pesimiste i nihiliste, koji su odustali od svakog smisla, vjere i nade? Možemo li promatrati arhitekturu kao nasilno preispitivanje društvenog poretka i svega onoga što “dom” predstavlja i jača? Jer dom je skladište kako naših posjeda, tako i naših institucija, kao što su brak, seksualnost, obitelj, obrazovanje... Što onda predstavlja aseksualno prebivalište za jednu osobu lišenu svih posjeda i dekoracija? Što predstavlja ćelija, ako ne i namjerni izbor marginalnosti putem samoizolacije, u svrhu poništavanja društvenih, identitetskih i ekonomskih normi?

DIOGENOVA SAMOIZOLACIJSKA BAČVA Diogen iz Sinope bio je jedan od glavnih osnivača ciničke škole misli, koja, za razliku od kolokvijalne uporabe riječi “cinizam”, predstavlja jedan cjeloviti sustav misli i filozofskog stava prema svijetu i životu. Starogrčki κυνισμός znači “nalik psu”, a postoji nekoliko razloga zbog kojih su Cinici i zaslužili taj naziv. Prvenstveno zbog indiferentnosti njihovog načina života: poput pasa hrane se i vode ljubav u javnosti, hodaju bosi i spavaju u javnom prostoru. Pas je spontano besramna životinja. S druge strane, pas je i dobar čuvar, a cinici čuvaju i baštine načela ove filozofije.

Cinične ideje neodvojive su od prakse. Prema tome, ono što znamo o Diogenu sadržano je u anegdotama i izrekama koje su mu pripisane u velikom broju raspršenih klasičnih izvora. Diogen je tvrdio da je umjetni razvoj civilizacije nespojiv sa srećom i da moral podrazumijeva povratak jednostavnosti prirode. Također, on je zaslužan za prvu poznatu uporabu riječi kozmopolit, jer bi na pitanje odakle dolazi odgovarao sa: “Ja sam građanin svijeta” (grč. κοσμοπολίτης) - što je bila naročito radikalna tvrdnja u svijetu u kojem je čovjekov identitet bio prisno vezan za njegovo državljanstvo, tj. pripadnost određenom polisu (gradu-državi).

Od svih ciničkih vrlina, upravo je besramnost lajtmotiv većine Diogenovih didaktičkih performansa, koji među ostalima uključuju i defekaciju pred ljudima, uriniranje i masturbiranje u javnosti (“…kada bismo barem i glad mogli utažiti samo trljanjem!”). Iz Diogenove biografije proizlazi jedan zanimljiv detalj - a to je da je živio u bačvi kao svojevrsnoj ready-made kapsuli. Odustajanje od društva i tekovina civilizacije, otuđenje i put prema samodostatnosti, logično povlače za sobom i odbacivanje dominantnih formi života, pa tako i u prostornom smislu – arhitektonskih tvorevina, u kojima su naši društveni odnosi zatočeni.

“Život je doživotna kazna. Život je traćenje vremena. Život je slobodno razmišljanje.” - Tovey Ovim riječima Tehching Hsieh, tajvansko-američki umjetnik performansa, predočava krajnji zaključak svojeg umjetničkog istraživanja egzistencije. U dva navrata, njegovi su performansi bili usko vezani za temu samoizolacije. U svom prvom jednogodišnjem performansu, Hsieh se zaključao u drveni kavez, opremljen samo umivaonikom, lampom, kantom i krevetom. Tijekom godine dana sebi nije dozvoljavao da priča, čita, piše, sluša radio ili gleda TV. Angažirao je i odvjetnika koji je ovjerio čitav postupak i osigurao da umjetnik tijekom te godine nikad nije napustio kavez. Njegov je pomoćnik svakodnevno dolazio poslužiti mu hranu i ukloniti fekalije, te uslikati jednu fotografiju kako bi dokumentirao projekt. Godinu dana kasnije, u sada već legendarnom drugom jednogodišnjem performansu, poznatijem kao “Timeclock Piece”, Hsieh je svakih sat vremena udarao u sat. Svaki put kada je udario sat, mehanizam bi okinuo jedan autoportret, što je u konačnici rezultiralo šestominutnim filmom stop-animacije. Obrijao je glavu prije početka ovog performansa, tako da je jedino njegova rastuća kosa odražavala prolazak vremena, budući da je tijekom čitave ove godine Hsieh bio uniformiran.

SAMOIZOLACIJA KAO PERFORMANS

KUĆA S POGLEDOM Njegovi performansi nisu podvizi izdržljivosti, niti su svjesno motivirani željom za patnjom, iako su od strane samog Hsieha opisani kao iskušenja. Oni su prije vezani uz istraživanje vremena i borbe s istim. Osjećajem trajanja i čiste prolaznosti. Zanemarivanjem i ukidanjem potreba, radikalnim minimalizmom i praksom uskraćivanja do razine svođenja života na čisto održavanje elementarnih fizioloških funkcija. Ne čudi da je i sama Marina Abramović u jednom od intervjua Hsieha proglasila “majstorom”, uzevši u obzir visoku prisutnost asketskih praksi i pesimistične linije misli u njenom radu. U njenom poznatom performansu “Luk”, u kojem se jada o životu i pritom jede luk s ljuskom, očiju uprtih u nebo, nabraja niz patetičnih izjava o stvarima kojih joj je dosta u životu, a tekst završava izjavom: “Želim da ostarim, stvarno ostarim, tako da mi više ništa ne bude važno. Želim da razumem i jasno uvidim šta se krije iza svega ovoga. Želim da više ne želim.” Za temu samoizolacije indikativan je performans “Kuća s pogledom na okean”, u kojem autorica živi 12 dana u tri izgrađene sobe okrenute prema ulici, pritom ne uzimajući hranu, već isključivo održavajući tijelo i psihu u stanju homeostaze kroz elementarne radnje: spavanje, meditiranje, tuširanje i korištenje toaleta, koje je publika mogla promatrati. Performans je proizašao iz želje da se propita mogućnost samopročišćenja putem upražnjavanja običnih svakodnevnih disciplina, pravila i ograničenja.

NA OKEAN 63

ABSALONOVE SAMOIZOLACIJSKE ĆELIJE

Nakon što je kasnih osamdesetih napustio svoj rodni Izrael, umjetnik Absalon seli u Pariz, gdje je počeo kratku ali intenzivnu kiparsku karijeru. “Ćelije” (Cellules) predstavljaju njegovo posljednje i najpoznatije djelo, nastalo neposredno prije smrti uzrokovane posljedicama AIDS-a. Absalon je kroz istraživanja pokušavao pronaći idealan namještaj koji bi optimalno zauzimao limitiran prostor bez da se javlja kao smetnja. Projekt se može shvatiti kao traženje savršeno podešenog prostora koji je u potpunosti skladan i objedinjen s koreografijom svakodnevnih radnji ljudskog tijela. Ćelije su zamišljene kao potpuno funkcionalna staništa, opremljena strujom i vodom, komunalno opremljena i interijerski uređena. Svaka ćelija sadrži isključivo funkcije namijenjene zadovoljavanju osnovnih fizioloških potreba ljudskog tijela: spavanje, pranje, rad i prehrana. Sve dimenzije izračunate su shodno proporcijama umjetnikovog tijela, tako stvarajući restriktivne, neugodne i ograničene uvjete. Ćelija tako stvara striktno okruženje koje u potpunosti uvjetuje ponašanje osobe koja ju nastanjuje.

Pojam udobnosti, sigurnosti i prisutnosti na određenom mjestu u ovom projektu dovedeni su do krajnjeg preispitivanja. Uklopljeni i projektirani unutar tako uskog, asketskog, skučenog, bijelog i pročišćenog prostora, svaki pokret, radnja i aktivnost zahtijevaju posebne napore da bi bili provedeni: savijanje, istezanje, ugibanje, puzanje, penjanje ili koračanje potrebno je precizno primjenjivati kako bi se ćelija dobro koristila. Po tom pitanju Absalon je jednom prilikom dao sljedeću izjavu:

“ Volumeni su konstruirani na takav način da mi, unatoč relativno maloj veličini, ne nameću osjećaj klaustrofobije ... Ćelija je mehanizam koji određuje moje pokrete. S vremenom i redovitom upotrebom, ovaj mehanizam postat će moja udobnost.” (Vergne) Paradoks Absalonovog projekta leži u idućem: ćelija pruža zaštitu od izvanjskog svijeta, a time ne podrazumijeva njegovo totalno odbacivanje, već dobrovoljnu suspenziju, ali ovo odstupanje istovremeno poprima restriktivni ili čak zatvorski ton. Absalon je predstavio sljedeći uvid: “Želio bih od ovih ćelija stvoriti svoje domove, u kojima ću definirati svoje osjećaje te kultivirati svoje ponašanje. Te će kuće biti mehanizmi otpora prema društvu koje me sprečava da postanem ono što moram postati.” (Vergne) Iako iz same izjave, a naročito i zbog njegove preuranjene smrti, nije jasno što on to točno “mora postati”, sama izjava ukazuje na nešto puno važnije: njegovu težnju za samonadilaženjem, volju za promjenom i stremljenju novom. Ali izjava također svjedoči o vjeri da sama arhitektura kao alat omogućava ispunjenje te spomenute težnje.

Fenomen izbjegličkih kampova jedan je od najvidljivijih prostornih rezultata globalnih migracija. S obzirom na stalno rastući broj ljudi koji borave u privremenim domovima i naseljima, ovi prostori moraju se smatrati rezultatom dinamičnog, ad hoc procesa urbanizacije. Izbjeglički kampovi su zapravo urbane sredine u nastajanju, privremena rješenja koja često s vremenom prerastu u stalna naselja. Stanovnici izbjegličkih centara pate od izolacije, nedovoljno otvorenog prostora, nedostatka svrhovitog zanimanja te osjećaja zavisnosti od vanjske podrške. Međunarodne organizacije igraju ključnu ulogu u pružanju potpore za uspostavu i upravljanje centrima. No, unatoč silnim naporima u obeshrabrivanju osnivanja stalnih naselja, činjenica je da mnoga postoje i po nekoliko desetljeća te stalno rastu u smislu veličine i broja stanovnika. (UNHCR, izvješće Global Trend za 2015.) Najekstremniji primjer rasta izbjegličkih naselja predstavlja kamp Dadaab u Keniji, osnovan 1991. godine, danas najveći na svijetu. Ukupno pet kampova prvotno je trebalo ugostiti do 90.000 izbjeglica iz Somalije, dok ih u njima danas živi više od pola milijuna – uključujući i oko 10.000 izbjeglica treće generacije rođenih u samom kampu. Ovu naizgled bezizlaznu situaciju nemoguće je riješiti odjednom, no neki pokušaji djelovanja kroz manje zahvate primjer su pozitivne prakse. DAAR (Decolonizing Architecture Art Residency) je palestinski arhitektonski kolektiv koji kombinira konceptualne prostorne intervencije i participativni dizajn s ciljem spajanja arhitektonskog studija i interdisciplinarne umjetničke rezidencije. Tema arhitekture egzila središnja je preokupacija ovog kolektiva. Njihove intervencije u palestinskim izbjegličkim kampovima nude model mogućeg djelovanja u trajnoj privremenosti.

Izbjeglički kampovi mjesta su u kojima kategorije javnog ili privatnog ne postoje; život izbjeglica odvija se negdje između, a zajednice se formiraju bez lokalne uprave ili neke druge instance koja bi ih organizirala i vodila. Ono što se u kampu definira kao “privatno” zapravo nije privatno – domovi nisu registrirani kao nečije vlasništvo – niti je ono što se definira kao “javno” zapravo javno jer ga niti država domaćin niti stanovnici sami ne prepoznaju kao takvo. Kako, dakle, uopće definirati privatno i javno u kampu? Kampovi su politički prostori; njihovo urbano tkivo simbol je političke borbe. Uvođenje trajnih urbanih elemenata može se tumačiti kao ugrožavanje ne samo privremenosti logora, već i prava njegovih stanovnika na povratak. Upravo zbog nade u skori povratak izbjeglice radije žive pod vrućinom pocinčanih krovova nego pod trajnijim betonom. Ova dilema muči stanovnike kampova otkako su bili prisiljeni zamijeniti svoje šatore privremenim kućama. Upravo je potreba za javnim prostorom u kampu Al-Fawwar (smještenom nekoliko kilometara od Hebrona) bio izazov za kolektiv DAAR. Kako se oko glavne ceste koja vodi do kampa neprestano odvijaju sukobi između izraelskih doseljenika i Palestinaca, Al-Fawwar je izoliran od ostatka Zapadne obale; postao je stoga jedna od najkonzervativnijih izbjegličkih zajednica. Tokom procesa participativnog dizajna u obzir su uzimani zahtjevi stanovnika kampa koji su prije svega zahtijevali siguran prostor za igru djece nedaleko od nadzora roditelja. Jedini dotad dostupni rekreacijski prostori nalazili su se na periferiji kampa; zatvoreni zidovima, zaključani noću i zaštićeni stražom bili su okupljališta starijih tinejdžera i jedina slika o javnom prostoru koju su stanovnici dotad imali. Uređivanje trga nije otvorilo samo pitanja o normalizaciji, već i o političkoj stvarnosti kampova. Ako ne postoji privatno vlasništvo ili neko tijelo koje se zalaže za javni prostor, tko je onda odgovoran za njegovo održavanje? Završna intervencija u prostoru – naziva Roofless – uređena je na zemljištu

okruženom kućama i omeđenom tek simboličnim zidom. Prostor je ostavljen nenatkriven, očuvavši na taj način sliku “nesređenog” kampa i naglasivši pravo izbjeglica na odlazak iz stanja privremenosti i povratak kući. Stanovnici AlFawwara nikad se nisu poistovjećivali s prostorom izvan vlastitih kuća; suptilna intervencija nudi im novo okupljalište bez nametanja lažnog osjećaja pripadnosti. 2013. godine DAAR je započeo s mapiranjem neizgrađenih parcela u izbjegličkom kampu Dheisheh južno od Betlehema, otkrivajući zamršenu matricu otvorenih prostora. Dheisheh je osnovan 1949. te je s vremenom postao pravi mali grad, iako i dalje neadekvatan za trajni smještaj gotovo 9000 stanovnika. Radi duge povijesti kampa 2021. godine javljaju se čak i prijedlozi da ga se stavi pod zaštitu UNESCO-a. Za intervenciju u prostoru kampa odabrana je parcela u vlasništvu porodice Al-Lahham, na kojoj su se nalazila tri skloništa, jedna zajednička kupaonica i rezervoara za vodu. Mala parcela sadržavala je elemente iz svih razdoblja naselja; tri skloništa (sagrađena 1950. kao zamjena za istrošene šatore), javni zahod i rezervoar za vodu, kao i gole stijene i masline koje su prvi stanovnici zatekli gotovo 65 godina ranije. Nakon nekoliko sedmica pregovora s vlasnicima parcele i potpisivanja sporazuma s narodnim odborom kampa počela je gradnja; međutim, nakon deset dana, vlasnici su ipak odlučili srušiti skloništa i prodati zemlju. Nakon nekoliko

mjeseci, pojavio se kostur nove kuće. Ova je situacija razotkrila svu složenost "vlasništva" i ranjivost otvorenih prostora u kampu. Čitav proces ponudio je zajednici drugačije razumijevanje kampova; ne više kao mjesta bez sjećanja, već kao mjesta puna priča koje bi se mogle ispričati kroz njihovo urbano tkivo. Ovo je otkriće dovelo do Betonskog šatora. Betonski šator bavi se paradoksom trajne privremenosti; pokretno postaje trajno. Rezultat je hibrid između šatora i betonske kuće, privremenosti i trajnosti, mekog i tvrdog, pokreta i tišine. Gradnja trajnog šatora pokušaj je očuvanja simboličke važnosti ovog arhetipa, ali istovremeno angažiranje sadašnjeg političkog stanja progonstva. Betonski šator je okupljalište za zajedničko učenje i kulturne aktivnosti, prostor za rad i društvene sastanke. Mladi ga koriste kao mjesto susreta, mladenci kao mjesto proslave i fotografiranja, pregovarači kao mjesto za medijaciju. Ovakav prostor daje arhitektonski oblik izbjegličkom kampu izvan okvira siromaštva, marginalizacije i viktimizacije. Intervencije poput DAAR-ovih aktiviranjem prostora kampa naglašavaju samodostatnost kao načelo života, kao način pomaganja stanovnicima da preuzmu odgovornost, razviju nove vještine, stvore nove prilike te čak i obrazuju druge izbjeglice. Na taj način mogu biti bolje pripremljeni za napuštanje centra, mogući povratak na mjesta koja su morali napustiti i preuzimanje vlastitih života u svoje ruke.

NEKA ŽIVE U KOLAČIMA! Kuća od paprenjaka

Sladak, jednostavan recept za kuću od paprenjaka koja će zasititi stambenu glad malih i velikih! Brzo i jeftino sa sastojcima koje svi imaju u frižideru ili kvartovskom dućanu! 1 porcija za tročlanu obitelj Vrijeme pripreme: 10 tjedana

Sastojci Za nosivu konstrukciju 250 kg maslaca 200 kg smeđeg šećera 100 kg meda 600 kg brašna 10 kg sode bikarbone 20 kg mljevenog đumbira Za fasadu 200 kg ploškica badema 1000 bjelanjaka 500 kg šećera u prahu 12 500 čokoladica asortiman slatkiša, na rinfuzu 500 čokoladnih rolada hrpa srebrnih jestivih kuglica

Zagrijte industrijsku peć na 200/180°C (u bilo kojoj većoj tvornici). Rastopite maslac, šećer i med u kotlu nad vatrom. Pomiješajte brašno, sodu bikarbonu i đumbir u kantama, pa dodajte u cementnu miješalicu sa mješavinom rastopljenog maslaca. Miješajte dok se ne oblikuje glatko tijesto. Ako miješanje ne uspijeva dobro, dodajte par kanistara vode. U tvornici prefabrikata proizvedite betonske kalupe za zidove, krov i međukatne konstrukcije. Obložite ih papirom za pečenje. Razvucite tijesto u kalup na debljinu od otprilike 16 centimetara. Ponovite korake dok niste pripremili sve elemente nosive konstrukcije za pečenje. Ostatak tijesta možete sačuvati za izradu namještaja.

Odaberite najveće ploškice badema i pažljivo ih utisnite u plohu krova kako bi izgledale kao crijep. Pazite na orijentaciju i preklapanje kako biste osigurali podobno otjecanje kišnice. Sve konstruktivne elemente pecite u industrijskoj peći 12 dana ili dok ne postanu tvrđi i zlatno-smeđi po rubovima. Ostavite hladiti par dana kako bi elementi očvrsnuli i izbrusite rubove radi lakšeg prianjanja.

Vaša kuća od paprenjaka bit će jestiva nastanjiva otprilike tjedan dana.

Stavite bjelanjke i prosijani šećer u miješalicu i miješajte dok se ne oblikuje gusta, glatka glazura. Prebacite u industrijsko crijevo. Obilno nanesite glazuru na rubove elemenata u zmijolikim formama. Izgradite pomoćnu skelu koja će pridržavati elemente dok se glazura suši, te ih podignite na svoja mjesta. Pustite da konstrukcija očvrsne, idealno nekoliko tjedana.

Na monolitiziranu konstrukciju postavite plohe krova. Zbog velikog nagiba, možda će biti potrebni privremeni oslonci - opet skela! Sušite tjedan dana. Za oblogu fasade nanesite glazuru na čokoladice te ih vodoravno pričvršćujte na zid, jednu do druge.

Ukrasite fasadu slatkišima koristeći glazuru kao ljepilo. Pripremite čokoladne rolade, prošupljene ili naslagane, te izradite sustav instalacija i dimnjak. Ukoliko ste pripremili i namještaj od tijesta, sada ga smjestite u kuću i ukrasite srebrnim kuglicama. Uredite okućnicu sa slatkišima i ostatkom jestivih srebrnih kuglica.

Iz Soba kroz koje sam prošao Branislav Glumac: “Sobe kroz koje sam prošao” iz zbirke “Iza ugla, ogledalo” (Zagreb, 2020.)

“...zbiti, mali prostori zgušnjavaju i filtriraju misao!”

Vesnina soba je bila za sjećanje. Pomislit ćete možda na urednu, građansku psihologiju prostora, red i spokoj stvari. Na strogost ruku i oka. Vraga! Savršen nered! Krdo od knjiga posloženih u “ulice” i piramide. Leteći papiri po podu. Boje i kistovi također u razbacanom ležećem položaju. [...] Morao si se maštovito snalaziti kako bi došao do stolca i stola. I pisaći joj je stol bio vašar od snova: bilježnice, olovke, nalivpera, i knjige, naravno. Sve u krasnom sudaranju i razbarušenom, samo Vesninom, bratstvu. Duha i kruha. Antigrađanska koncepcija uređenja svog loga, prostora! Sloboda izbora rasne poetese! O, bilo je i otvorenih ribljih konzervi na stolu. I stari, tvrdi kruh. I nekoliko otvorenih boca s vodom. [...] Vesna je u bljesku pročišćene opservacije zapazila moju začuđenost. Da ne kažem – nelagodu. – Dječače – reče – ne moramo svi živjeti u redu i čistoći. Zašto ne bismo živjeli u neredu i prašini, i stvarali liriku, mudre i teške stihove. Moja mudrost i emotivnost ponekad se rađaju i iz kaosa i smrada… Bio sam i dalje povremeni gost Vesnine sobe. Ništa se nije vremenom mijenjalo, samo se zaljubljenički dodavao sve noviji sloj knjiga. Sad su to već bili i “tuneli”. Svikao sam na njih i prašinu. Kristalni Vesnin glas i njene misli bile su parfem. Taj mi je parfem u nozdrvama… Proživjela je Vesna gotovo cijeli život u toj SOBI. Vesna Parun pjesnikinja (1922.-2010.)

Ivo. Jedan mi od najdražih. Baš kao i njegova soba. U Tomašićevoj ulici. Na četvrtom katu bez lifta. Zapravo imao je dvije otvoreno spojene sobe. Jedna u kojoj je slikao, a druga spavaća. Miris boja, terpentina, crne kave, cigaretnog dima, i pokatkad dalmatinske loze – tako je činio “zračno” jedinstvo koje nije bilo nimalo lako za pluća. A on je cijeli život vodio mučan i težak dijalog s njima. [...] Manja je platna odnosio u minijaturnu kuhinju i još jednu sporednu sobicu, a s velikima je živio i spavao u dvije nevelike sobe! Ta njegova radna soba sastojala se od malešnog drvenog stola s tri stolice (za na prste izbrojene prijatelje, slučajnike/namjernike/kupce), obaveznom pepeljarom i džezvom. Umijeće je bilo sjediti na tim “skicoznim” stolicama… Golema, dovršena i nedovršena platna, bila su dvostruki zidovi! Divio sam se tom krhkom i usporenom tijelu koje je moglo savladati takvu količinu prostornosti platna! Kad ne bi mogao kistom dohvatiti vrhove platna, polagao bi ga na pod. Mnoge smo zgusnute trenutke proveli uza onaj drveni stolić i na tvrdim stoličicama... Ivo bi obavezno skuhao temeljitu crnu kavu i pridodao tri čašice loze. – Liječnici mi zabranjuju sve. Cigarete, alkohol, kavu. Jebeš takav život ako ja s prijateljima ne smijem podijeliti to malo životne radosti. Nas trojica smo jači od medicine. Ivo Šebalj slikar (1912.-2002.)

Micekova soba [...] poslastica je na svoj način. Uđeš i ne znaš jesi li u prodavaonici ili ilegalnoj mini tvornici – ruma! Doista, Milivoj je proizvodio svoj rum, koji ja prozvah “Slavičekovian”. Smijuljio se kad bih ga upitao za “recept”, nije ga davao. [...] Rekoh – novine. Posvuda. Tepih od novina. Brižno poslagane i u srednjevisoke četverokute. Vrt od knjiga i štampe. Smijuljio se onim svojim zagonetnim dječačkim smiješkom kad bih ga upitao i za tu strast. – Kume moj – “kum” mu je bila retorička pomagačica – čovjek mora biti dobro informiran o svemu. – Ti si duhovno klonirani hegelijanac – pošaljivao sam. – I on je govorio da su “novine čovjekova jutarnja molitva”. Soba! Krevetić... ispod nekoliko pepeljara, bočica s rumom, desetak lula na staklenom stoliću i – novine umjesto tepiha!

Milivoj Slaviček pjesnik (1929.-2012.)

dvor

(N mn dvóri),

sklop kamenih kuća koji čini zatvoreno ili poluzatvoreno dvorište, u primorskim krajevima tipično seosko kućanstvo nastalo razvijanjem i dijeljenjem obitelji oko matice.

(iz razgovora s Matom Radeljom i Matijom Radičić, stanarima Sirotkovića, dvora u nekadašnjoj Poljičkoj republici istočno od Splita)

Zamisli zimu tamo u brdu di je ladno... njima je bilo bolje da žive iznad blaga i da ih živi šta više skupa. Zato je sve tako zbijeno. To su sve kamene kuće, malih gabarita. Nije ni kamen neki materijal za veće. Kad bi se neka (kuća) urušila, oni bi tu držali blago pošto to više nije bilo za živit... pa bi se pribacili vamo, pa bi se nadograđivalo u ton sitnon vezu... Točno vidiš di je stajalo blago doli, (tamo) di je taraca. Svi ti ulazi, ti komini, te kuće bile su orijentirane na dvor. Kužina ti je gori, sobe su bile doli, priko cilog dvora moraš proć. (...) a baza je bila u tome šta su sve koristili zajedno i šta bi sva dica praktički ostala sama doma sa starijima. Zato su ih odgajale babe i dide dok su matere i ćaće išli radit... jer oni su već tada ovisili o gradu, a ovi stariji išli su upolje. Imali su polja doli, baš u Srinjinama, a gori put brda si ima masline. Sve se obrađivalo i radilo za svoje potribe; i to šta su dijelom prodavali, to je u principu bilo to.

Taj model financiranja i upravljanja, da živiš takav život, temelji se na odnosu (unutar) familije. Nećeš ti ić kupit svoje skale ako imaš u rođaka skale za pituravat po stanu. Danas ti sam kupiš svoje i svako ima svoja četiri zida. (...) Postojala je hijerarhija, poštivanje starijih. Znalo se ko šta mora, ko šta ne smi. Ako je tebi neko nešto pomoga, znaš da ne možeš ignorirat poziv ako te on sutra zove, nego da moraš doć. (...) Tako su oni počeli radit kuće uz cestu, (a) dvori su ostali gori iza kuća. Bia je jedan momenat kad je svako ima svoju sobu. To je prije bilo sve kompaktno. Kad smo mi gori živili (...) nisi ima di sist u dvoru, a sad nema nikog. U tom dvoru ima sto i jedan dio. Da ideš razdilit vlasničke odnose... ma doviđenja.

Lasciate ogni speranza, voi ch'entrate! Ljudsko ponašanje ne nastaje isključivo unutar četiri zida, niti tamo nestaje; ono se itekako oslikava i prenosi na vanjski prostor što nas okružuje. Putovanje kroz istarski izvrnuti Inferno inverzija je Danteovog Inferna.

Ovdje prvo pjevanje otkriva deveti sloj kao onaj zadnje formirani, svojevrsnu refleksiju izvrnutosti ljudskog društva, dok deveto pjevanje predstavlja onaj prvi, originalni sloj, u kojem se krije bit jedne vrtače.

Prvo pjevanje-dolazak-deveti sloj Već nekoliko godina promatram i bilježim promjene koje se tiču vrtače u mjestu koje je i dobilo ime prema ovom reljefnom obliku. Talijanska varijanta toponima Bale jest Valle. U razgovornom jeziku vala označuje spomenutu depresiju, odnosno vrtaču. Usred

tajanstvene Istre postoji još zagonetnija vala u koju je pohranjena sva pozadinska scena ovog gradića. Sve ono što niti jedan turist nikada neće otkriti, osim ako se ne usudi poći nekim drugim putevima, iza kulisa blještave ponude i srdačnih lokalaca.

Drugo pjevanje-otkrivanje-osmi sloj Postoji jedan mit, ružna predaja koja priča tužnu sadašnjost i budućnost vrtača. Govori o njihovom zatrpavanju i uništavanju. U potrazi za problematikom, iza kulisa pitoresknog srednjovjekovnog

gradića otkrivam beštiju koja teško probavlja ostatke ljudske svakodnevice. Ulazak u beštiju nalik je nekoj pustinjskoj visoravni gdje vas miris omamljuje, a čestice praha sprječavaju sagledati sliku u potpunosti.

Treće pjevanje-salto mortale-sedmi sloj U jednom trenutku dogodio se obrat. Nastupio je sukob ljudske aktivnosti i prirode općenito. Vrtače su se mahom započele zatrpavati pod izlikom proširenja građevinskih parcela, dok se istovremeno potiho manifestira apsolutna apsurdnost ljudske

maštovitosti koja vrtače ispunjava gomilom smeća. Negdje u međuvremenu utilitarnost vrtača kao krškog oblika reljefa znatno se izopačila, a čovjekov pojam o proširenju stambenog prostora poprimio demonsku pomahnitalost.

put ekstenzije

iznosi: rad

unosi: poljoprivreda;hrana (aktivnost)

put ekstenzije

iznosi: rad

VRTAČA = VRT

unosi: poljoprivreda;hrana (aktivnost)

Četvrto pjevanje-entitet-šesti sloj Očigledno je da su se ljudi nekako drukčije poistovjetili s nazivom mjesta u kojem žive i zapravo dokazali identitet na neočekivani način. Pitanje je zašto su odlučili prekinuti povezanost vale s prvotnim poimanjem identiteta.

Zanemarivanje ili pak izvrtanje povezanosti identiteta s prostorom ukazuje na obrat osobne prezentacije, izaziva pomisao da je riječ ili o vapaju za pomoć ili o apsolutnoj otuđenosti čovjeka od njegovog neposrednog okoliša.

Peto pjevanje-negiranje osjetila-peti sloj Ljudi koji su svoje aktivnosti proširili na područje vrtača razvili su zanimljivo stanje uma i tijela sljepoću. S vremenom su postali slijepi (poneki kratkovidni) na događaje iz neposredne okoline. Njihovi neuroni postali su toliko

Šesto pjevanje-smeće-četvrti sloj Dok ju neki vide kao mrtvu točku mjesta, drugi su vrlo oportunistički nastrojeni kad je u pitanju postojanje vrtače i njezinog ponora. On pruža prirodan oblik za odlaganje svake vrste otpada. Moguće je razlikovati dva tipa ljudi koji posjećuju tu mrtvu točku - pasivne odlagače smeća i njegove aktivne skupljače. Postojalo je nekoliko entuzijasta

koji su kroz godine marljivo reciklirali taj otpad, davali mu novu priliku i svrhu. No, s obzirom na to da je omjer odlagača i skupljača bio sve samo ne ravnomjeran, skupljači su odustali od te bitke. Tako je otpad postao glavna ispuna, odnosno bit jedne vrtače. Smeće predstavlja novi površinski sloj na tlu koji se neprestano nakuplja, ravna i taloži.

lijeni da sada teško reagiraju na podražaje iz okoline ili jednostavno primaju isključive naredbe koje ih umrtvljuju. Otkrivanje ove dijagnoze nešto je složenije. Rijetki su oni dalekovidni za ovakvo stanje prostora.

put ekstenzije

VRTAČA = ODLAGALIŠTE iznosi: zagađenje (aktivnost) (?)

unosi: zar smeće ne bismo unijeli u kuću kao plod svoje aktivnosti ?

VRTAČA = ODLAGALIŠ

iznosi: zagađenje (aktivnost) (?)

unosi: zar smeće ne bismo unijeli u kuću kao plod svoje aktivnosti ?

Sedmo pjevanje-dihotomija-treći sloj Smeće kao produkt čovjekova života predstavlja onu vrstu materijalnosti na koju se ljudski rod baš i ne ponosi - sve do trenutka dok ne shvati da i to može nekako reciklirati. Nekome je ružno samo ružno, a nekome baš to ružno predstavlja ljepotu i poetiku života. Recite mi, dakle,

kako jedno tako savršeno reprezentativno istarsko mjesto može (ili smije) skrivati jednu takvu uvrnutu stvarnosti, i u svome imenu nositi čitav njen apsurd i ironiju? Ako nosite ime nečega, znači da biste se time trebali ponositi, vješto to isticati i na tome temeljiti identitet svojeg mjesta.

Osmo pjevanje-ekstenzija=ponor-drugi sloj Zašto je došlo do takvog destruktivnog obrata gdje se vrtače umjesto poljoprivrednim kulturama zatrpavaju smećem? Ono što je nekad predstavljalo ekstenziju čovjekova stanovanja i kvalitetu življenja pretvorilo se u nešto što narušava kvalitetu života i boravka

u vanjskom prostoru. Mjesto gdje su ljudi nekada rado odlazili kako bi popunili svoj dan nizom aktivnosti na otvorenom; danas se pretvaraju da ono skoro pa ne postoji, pardon, postoji samo onda kada ne znaju gdje bi sa svojim smećem koje iznose iz kuća.

Deveto pjevanje-toponim-prvi sloj Onomad su se vrtače koristile kao pravovaljana ekstenzija ljudskog stanovanja tako što su ih ljudi rabili u poljoprivredne svrhe. Svojom izrazito povoljnom mikroklimom zadržavale bi vlagu

unutar svojih nagiba. Zbog specifičnog temperaturnog obrata, ta manja udubljenja koja su se najčešće sužavala od svog oboda prema dnu, predstavljala su oaze zelenila i povrtlarskih kultura.

L I MB PO ŽU D A PR O Ž D R L JI V O S T PO H L E PA S R DI TO S T K R I V O VJ ER J E N A S I L JE PR I JEVA R A

k a ta s ta r

n zvr tlocrt i

iz v r n u to g

In fe r n a

I Z DA JI C E

g I nfer na

M I L A P N E M O P A M US I V O T O V SK

TOVA Truba

rjeva

bljana

RNA

25.3.2

/// Ka

72, Lju

006. -

20.11

, Slov

.2021

enija

ROG

. j se je // Nič pojavilo na se ni obm Factor _On S pojavilo, ra očju 70000 y ite Mo z nume en nove be kvadratnih As It Is nt_to s e d n e zvez metrov veli Insan e Extr emism e: Tovarna kega krate rja RO of Sklo ni, Skla G _ Spomen sredi mesta ik N n po jatve I SKLO n Skla arodnemu 9 mesecih N___V ? n Izda ja nje V S PRAŠ Imeno lovenš jalcu ALNIC valnik č E ini Kdo a / Nominat Spom iv li k a enik N j_ arodn ___ ega Iz dajalc a. Rodiln Tožiln ik / Ge ik / Ak Koga K o n u g it iv a Spom Spom a ali kaj (v zativ enika li česa (ni)_ e idim)_ nik Na ___ Narod ___ rodne nega ga Izd Izdaja ajalca lc a . . Da M O kom estnik / L Komu jalnik / Da o tiv kativ a ali čem li Spom O o Spom č u eniku eniku em (govor Narod (dam)____ im)___ Narod nega _ nega Izdaja I zdaja lca. Orodn lca. ik / Ins S ko S Spo m ali s čim trumental menik om N (govorim)_ arodn _ ega Iz __ dajalc a.

greb,

Za ra 53, a Nazo

ladimir

Ulica V

ka Hrvats

BEK

anjnu m okova r a n a j e r z u u ti r a z n i n u ć i o . S k v o og cen018. niti p g 16.4.2 n u o e p v t t m o š up na to o dru skom ranja rebala r a k o j i b i la t a g v t e a j s n ša u u o j s r t ij o s d k iz ja o anja ao v i pr drža lj ideja a a im iš s j a l a m g i je ž ć o o d ru ih pr ro adr iv n koji e r n a t e, kritičkog n ek a od go oba. b u s e e r z i v n o g s K kolektiv lt e a r g g a o BE u Z + os knu ubv ir o k form dana n o g s okupljen je z li č it o g i š držive plat da se pot a lica i lgbtiqa u p n u i t d s lj om ij u r a izbjeg stora amoo ike go ko do o t p r i l n o g i š i r o ko tog pro i o r g a n iz a c stvaranje s ve t o sa že kućnica/ka, važnih Prije t s o , s ivanje anju a i a e je l a it b n p , 3 in p t s e a e 5 o t š r e r ij j c o iš b nep ovo liza ost kret u vje kor kom ili su u vale/i u po ionira, Nazor je d n ic i z a zmjen n omn ih pr oj i margina d a u o r v , a d je ijom atsk zgra auto o g z a o djelovan sudjelo ao da funkc diti. istenc u i Hrv mima voren /i smo m egz je o o it čini k k ro osu t r a o t st i političk t i o proble ize u Zagreb t s a i vla r i dalje porno i ošt olicin k no m es t n k ij e je a e v je n n v n s e e m a s r u u n ja mb na en stva rebaju odiza rastuće sta s ig u me da stora koji s amoo jesta t tva, p t iv u i o ih za s je vodilo to m a ut r k p n a p e r o v n e e k p a lt luka i lem ova ve žnja pitanja d n ic i ih od čita te li (...) S ost na prob oje upravo je n o a s a ez a e iz t p n , a t ž il i o vn a pos mo ak nos bi pru p o g r e š n i h ršku, politič koji su se sa pozorimo ja problemim d ... a ja a o i o p m a k ij u iz od vaš ma nim Apat m in iv i u id e je e t č e le je k k f u b je u e lj le i, o ž n k n t r o a o slu os ip ok ja v je s kiram tema oje za li d a r n ustim is p u n čavan š e n e č e / i d a b l o lje mjesto k r h iz m a , s o ta nap jegava suo k a n je o a r n p b a ja na to i d iv a n ja ma, a ravo iz bile/i /i je li ji a n t if a š iz t ukaz t o n i s m o ali zap e s o m n a r s š e id ite ovo , i odluč e m e lj e n a ostor o odg t im a m e r z i v a n p r a vama da z e u s e ji r P v ko o svim li sub stora r a n , a , te puštam o m n ih p r o n va stavo d r š k u a u t o o p e ic b 019. - 18.2.2

KIENM

ayerga

sse 15

AYERG , Beč,

Austrij

ASSE

16.4.2 017. 20.4.2 jica us eljenja 017. Prije p u K15, ar dan solida r a ot nos Prije g [link n krili smo neš t s pokretom odinu a član dana u ZAD! ak nea to jako lijep …i ves seljen o: ktivan elimo a je je Nažalo ] s d e na pra ovoj a s kciji! zna ku kuća je t, nije dugo ća u 1 bila m b il a 4 jesto z ispraž . rušen o k r ugu B nje ao je zgra eča, n de i da na i od tad kupljanje lj a adre udi i ra a je op lje je n si Kien zmjen et nen a snaz Danas mayer u i. a id s (15. tr e e gasse lj ja e n o a. U m avnja samoo kavu, 15. eđuvr ko 20 emen drživom živ bi kuć lače, glazbu 18.), godin u o u dan t a opet je doš , dijelj a lo i do u. Par dana e p – Figh na promje t the C ronašla nam nje transpa nakon zapo r s ops” i e ne vla kon useljava “ACAB jenu... S pro nata i letak jedanja zgr snika, n ade, u ”. a zora n no pla ja ZAD (Z susjed ekada . Razgovara n ona à za lo n okupir D policij ane ku se sa susje om Schützp e. Ispr efendre - Z d ć a im a o e rku od žnjeni i drug n bila su a id ržan je su dije a za obran obješe , od kojih bi u) u N lovi za oslobo obrovoljci p n a d o v i u tre-Da a tran mnogi bili s iknik uz dila ili dalje s zetog sparen retni k me-de sravnil zemljiš e bore a sta: “Z( a sa ze t A)D RE da mljom s policijom a na kojem Landes u Fr Od Be S koja s je treb . ča ZAD a IST n c usk vakim a ZAD-u danom la biti izgra oj već je tje , u Beč u: Solidarno đe da u, svu poveć gdje! S st protiv de ava pr na zračna lu n dana pod ložacij tvarajm itisak e kako b ka. Ljudi ko napadom i o i dalj ji i se “b e besp uništavanja espra ondje žive ! ravne vna” z zone - Protiv murij ona ili e i nje jednu , dvije , kolik nog sustava o god bilo po ! Za samoo drživi trebno život ! u Godišn

Kienm

SPIK

39b C

onso

E SUR

rt Ro ad, Lo ndon

, Eng

PLUS

leska

SCHE

1999 . - 1.1 2.200 I tako 9. , u ru A n other kasn Peckh ije či jnu je og am Sc tavo rada njava je d pre aff Ya n rd za nj je… Očigl vorište u b o j a n a i ihove z roz edno nište euž no, s je ske ogro u v mne kami lašima (k a stabla, t u i o b i l j e U No one. oji su sve b žena ći vje Čuli s i n štica mo d proširili s ljke, sve ž a t p i s o m D. je voje šetala abe, a ga “DR S Široj s i sv znajm kl ca u bliz za ini… R ljuju. adište s d i jelenci, g f f o l d i n g ” medi jednici je . ruge Što d ekla j l tacija d o b e da a kaž stran inena peć Nekoliko r , nap je toč tjed e e , redak o… Svako m su u o… D l no m … malo I can a se ice) prost stav za na a n a ogla v iskač still ta m o vo r nogo idjeti b u nov ste Sp duho gunđ io potre di krea ike so ban v a e ti oko tivni metim kako prost ondje ovog es... ori… a. tulum Svirk are. e, izlo žbe, radio nice, čajan ke, sn ovi,

eld, Englesk

treet, Sheffi

aS 111 Matild

A D L I T A M 15.6.2005.

- 27.6.2006

ubrzo da ćemo se o m ja n m ne su as i tamo d u tamu, da ćemo v za a se n . o o m m a ća d ! Na Indymedia opet vra ire Forward jesti pratite Sheffield remda se sh p . i .. rk , a o la Y ld e ti n je a edu še vi jih tu Zbogom M kođer posj vito ažurirati, a za vi e su iz svo krtice izašl lokaciju ta o d e ću re in e a ld d ti ic je a n sl M stra šu će se web esti jer na o. ponovo sr taktu - naša n o k u i b e s p la tn e it an m o n u d il is o n st . a e je vidjeti. Ost ld m rs ti u u a , s a li vam M m i te re effielda d že a h ć S d o n a ća u je ld d k vi u ie a L ti pon u S h e ff dskog odbora odluku gra šno prihva u a u d n ic o n k m og a li ro čl ve zi i , , b Wilson ffielda n u d e n je n zgradu o So Draga Jan vijeća She tječaja za rd, srdačn iž u o d p o a a n g m n , o rw ro g o m sk o zi F a d b ll e vn o ra a ir ja ug riorksh ios, i s ie ld H Kao čelnic aline Stud Sheffield/Y remoniji p iš ta S h e ff ciji n il e a c č ve re iz ti u a d n a e n A a v re S rg C te o ra ži je ine ana dru nim organizaci am se pri Street nje odišnjeg st aju nekretn stora agenciji amo da n 9 dugog osnu prod 11 Matilda ro u n 1 p , j u si o rd u a zv re n d ič ra rw Vas poziv a d o očeshire F povjerila a poslje rade na rk n je zg o Y ja , je o vali u svjed a a k ži d im u rd re ic a te sn is rw a b mop Fo vl a e d ir o 7. lipnja. ja sm Yorksh i zakonitim u utorak, 2 eld, mišljen ti ffi sa e dostojnim . h 9 S ja u n ve p va ti li lekti Crea k, 27. Matilda Ko zgrade i sati u utora deložacije ju ja prazn e sku. n n la a o iv d đ to š u m s zbog po vrhe kao o se Vaše s m ti e a a č d tn a ri ja N p ri is p o Ž eli mo se stora u ne a k ti v is ti č k njenih pro č n o u m je tn ič k o i . e ij n ta ri a B korištenja a Street i Veli ke i p ri s tu p a Srdačno, o ld e tn ila ffi b e p , 111 Matild u s a h g b S i ć e so u o ik je b e g n ta o v a ozn av m za stano a c a Nep a b il o k a k djelovanje iz k re a ti v čavamo z n ri e č p u is v e iz s i it Također mogao b d a k o ji je ta k p ri h o 83

Skvot palača “Filmski studio 'Ocean film' dao je sagraditi Franjo Ledić. Godine 1925. osnovao je poduzeće 'Ocean film', kasnije preimenovano u “Jadran film”. Prema vlastitim zamislima Ledić je 1926. osnovao mali filmski kompleks, 'zagrebački Hollywood'. Neobična i slikovita arhitektura glavne zgrade, oblikovana u duhu secesije, služila je ujedno i kao scenografija kod snimanja filmova. Unatoč lošem građevinskom stanju sačuvani su osnovni gabariti, prostorni raspored te niz izvornih arhitektonskih detalja, što omogućuje obnovu i revitalizaciju. Glavna zgrada filmskog studija 'Ocean film' zbog svojih kulturno-povijesnih vrijednosti te kao arhitektonski najvrjedniji dio ovog kompleksa predviđena je za zaštitu.” Gradski zavod za zaštitu spomenika kulture i prirode, “Galerija nepokretnih kulturnih dobara grada Zagreba“, zadnje pregledano 1.9.2021.

“Smještena među stambenim zgradama iz vremena socijalizma blizu rijeke Save – i nedaleko od velikog prolaza ispunjenog hipermarketima – Vila Viktorija se unatoč tom neposrednom kontekstu činila kao da postoji van uobičajene žurbe svakodnevnog života, okružena velikim preraslim vrtovima i grmljem. Njemački stolari nedavno su u prolazu ojačali veliki toranj okrunjen mansardnim krovom. Kada sam zafrkavao Jadranku govoreći kako je njena soba preuredna – i time neprikladna za snimanje ture po kući – ona mi je namignula i odgovorila 'Jebiga, mislim lako za tvoj stan, ali ovo je skvot, ovo bi trebalo bit fino.'“ “(Vila Viktorija) je bila u središtu jako dugog vlasničkog sukoba između nasljednika bogate obitelji koja je sagradila vilu 1920-ih godina i siromašnije obitelji koja se smjestila tamo nakon što je posjed nacionaliziran i podijeljen 1945. godine. Jedna od obitelji bila je iz Srbije i sada žive u progonstvu u gradu Malmö u Švedskoj - dali su Jadranki i ostalima dopuštenje da prebivaju u kući dok se parnica vrti po sudovima.”

“Unutar ovog kolektivnog skvota koji je sadržavao relativno stabilnu skupinu od 12-ak stanara i još 5-6 gostiju koji su se s vremenom izmjenjivali, Jadranka je vješto smanjivala napetost između stanara koji su dijelili njene političke opredijeljenosti i ostalih, na koje su se često referirali kao “hipije”, čija je ideologija bila limitirana na izbjegavanje kontakta s ostatkom društva.” Maple Razsa, “Bastards of utopia : living radical politics after socialism“, 2015 (prema dokumentarnom filmu snimljenom u Zagrebu 2003. godine)

“Samo ime Kiseljak smo kući dali, što zbog činjenice da je Ledić prodao kompleks stanovitom Kiseljaku, zbog respekta prema tadašnjem vlasniku kuće koji se zbog pokušaja ubojstva skrivao, tj. bio u inozemnom bijegu dok smo mi uživali u blagodatima kuće kojoj on nije smio prići niti je prodati jer bi bio uhapšen. U Kiseljaku se dogodila masa evenata, tona ljudi je prošla i živjela u kući, i to je bilo mjesto gdje se počela formirati scena koja je kasnije uz neke nove ljude i atakovce izbačene iz Jedinstva, okupirala prostor Medike, današnji AKC.” “Kiseljak i Mediku smatram bitnim punktovima, prostorima generacijskih oaza svog vremena. Kiseljak, tj. oaza Kiseljak je trajala sve dok nas nisu otkrili desno orijentirani kvartovski huligani pa je postalo nemoguće braniti kuću. Nakon toga Kiseljak postaje mjesto za punk koncerte, još neko vrijeme mijenja ekipu, a kuća naposljetku biva napuštena i zapaljena.“ Saša Šimpraga, “Vedran Gračan – Skvot kao prostor za život i umjetnost“, intervju za Ars Publicae, 2015. Građevina je srušena sredinom 7. mjeseca 2021. godine. Prema riječima arhitekta osnovne škole koja će se sagraditi na tom mjestu, zbog lošeg stanja nakon nekoliko požara i višegodišnje devastacije, filmski studio će se srušiti i izgraditi iznova u atriju planirane škole.

DIGITALNA DIGITALNA DIGITALNA UTOPIJA DIGITALNA UTOPIJA DIGITALNA UTOPIJA UTOPIJA DIGITALNA UTOPIJA DIGITALNA UTOPIJA DIGITALN UTOPIJA DIGITAL UTOPIJA UTOPIJA Heideggerovo poimanje stanovanja zasnovano je na konceptu života, a življenje definiše na četverostruki način:

Smrtnici su ljudi. Zovu se smrtnici jer moraju umirati. Umirati znači, smrt kao smrt podnositi. Samo čovjek umire i to ustrajavajući, dok je još na zemlji, ispod neba, i dok ostaje pred Bogom. Heidegger, 1954.

A NA LNA A

Čovjek, smrt, pod nebom (na zemlji), ispred Božanstva. To su četiri termina koja karakteriziraju življenje. Čovjek kao jedino razumno, svjesno i biće sposobno da stvara u cilju stvaranja, na zemlji, svjesno svoje smrti pod okriljem nebeskim, dužno je stati ispred Božanstva. Prema Heideggeru, stanovanje je spona između građenja kao građenja i življenja kao življenja. Ono zapravo predstavlja građenje svoga života ili življenje svoje gradnje. Stanovanje je neizbježan element koji pravi razliku između pojedinaca i koji predstavlja karakter i osebujnost ljudskog bića, te se može kontekstualizirati time da gradimo svoj karakter i živimo na sebi karakterističan način. Digitalna arhitektura zapravo izuzima tri termina iz Heideggerove definicije. Naime, u digitalnom svijetu nemoguće je umrijeti odnosno nestati, ne postoji granica poput neba i nema digitalnog Božanstva pred kojega je čovjek dužan stati. Na jedan specifičan način čovjek je kreirao digitalni prostor u kojem je on uzvišeni element. Kao Stvoritelj ima neograničenu moć izmjenjivanja tog prostora, a ipak je vezan za realni svijet i može se reći da je stvaranje sebe u digitalnom prostoru zapravo stanovanje suvremenog doba.

Sabiranje znači, po jednoj staroj riječi našeg jezika ‘stvar’. Most jest - i to kao spoznato sabiranje četvorstva - neka stvar (njem. Ding). Tako onda ne dolazi tek most da stoji na jednom mjestu (njem. Ort), nego se pred samim mostom zameće tek (njem. entsteht) neko mjesto. Most je neka stvar što sabire četvorstvo; sabire, pak, na određen način, i to tako da četvorstvu dopušta jedno sjedište (njem. Statte). Iz ovog sjedišta (njem. Statte) određuju se površine i putevi kroz koje se prostor oblikuje. Kada mi sada - svi mi - odavde mislimo na stari most u Heidelbergu, onda upućivanje mišljenja (njem. Hindenken) ka nekom mjestu nije puki doživljaj ovdje prisutnih osoba; štaviše, pripada biti našeg pomišljanja na pomenuti most da ovo pomišljanje u sebi prinosi daljinu ovom mjestu. Mi odavde smo tamo kod mosta, a ne nešto pri nekom sadržaju predstave u svesti.

DIGITALNA Heidegger, 1954.

Heideggerovo razumijevanje jedinstva kroz metaforu mosta može se razumjeti kao tačka u kojoj se susreću dvije stvari i postaju jedno, a jedinstvenim se može smatrati sama lokacija. Tom analogijom zaključujemo da most kao jedinstvo pravi sponu između jedinstvenosti. Sa lingvističke strane gledano, riječ jedinstvo (eng. unity) nosi isti korijen kao i riječ jedinstvenost (eng. uniqueness). Stoga o tome možemo razmišljati na način da je svako jedinstvo jedinstveno. Digitalni svijet svoju jedinstvenost ogleda u svom jeziku, binarnom jeziku, i njegovo je jedinstvo zapravo sačinjeno u tome. Oslanjajući se na metaforu Heideggera, tačka susretanja između realnog i digitalnog svijeta bila bi izmijenjena realnost. Možemo reći da digitalni arhitektonski projekt i izgrađeni objekat predstavljaju jedinstvo misli i ideje stvaraoca.

Odnos čovjeka prema mjestima (njem. Ortten) i kroz mjesta prema prostorima počiva u stanovanju. Odnos čovjeka i prostora nije ništa drugo nego, bitno kazano, stanovanje. Gradnja je je proizvodnja proizvodnja takvih takvih stvari. stvari. Njena Njena bit bit Gradnja počiva uu tome tome da da ona ona odgovara odgovara vrsti vrsti ove ove stvari. stvari. počiva Te stvari stvari su su mjesta mjesta koja koja dopuštaju dopuštaju prostore. prostore. Stoga Stoga Te je gradnja, gradnja, budući budući da da uređuje uređuje mjesta, mjesta, osnivanje osnivanje ii je slaganje prostora. prostora. slaganje

TALNA TALNA ALNA PIJA LNA PIJA IJA A

Heidegger, 1954.

Digitalno, kako se danas poima, nema definisan kraj i prostor. Međutim, u digitalnom možemo pronaći lokaciju i potom iz nje definisati obrise jednog prostora u odnosu na sveobuhvatni digitalni prostor. Kao što sam Heidegger definiše, spona između čovjeka i prostora je stanovanje. Može li se čovjekovo postojanje u digitalnom prostoru također smatrati stanovanjem? Ovakvo definisanje ne utiče na razumijevanje digitalnog prostora, ali ga dopunjava i daje mu karakteristike ljudskog oblika, daje mu nepredvidivost. U svijetu koji teži potpunoj digitalizaciji, čovjek bi mogao zadržati ono što čini njegov karakter, njegov bitak, i u digitalnom prostoru.

“U stara vremena nitko nije sumnjao da mrtvi nastavljaju živjeti u svojim grobovima…” (Lecoteux) Smrt je najtrajniji oblik stanovanja; njome ljudsko tijelo i samo postaje nekretnina, sve do ekshumacije ili prve veće geološke promjene. No, od pitanja udomljavanja mrtvih bitniji je njihov odnos prema stanovanju živih. Ispitati smrt kao funkciju stanovanja. Mrtvo tijelo naime ima dva moguća odredišta. Rjeđe ono nastavlja živjeti sa živima, dijeleći isti prostor kao neki sustanar u nizu naizgled bizarnih obreda – kako je i bilo u mnogim iskonskim kulturama, živima i danas. Narod Toraja u Indoneziji balzamira svoje pokojnike; njihova tijela borave u kućama u kojima su i živjeli (onoliko dugo koliko si ukućani to mogu priuštiti). Tek se kasnije polažu u grobnicu, ali i iz nje se periodično vade, presvlače, usta im se zalijevaju vinom ili im u njih umeću cigarete... Koliko je njihov svijet udaljen od držanja urne u regalu? Danas, kad se grozimo i sasvim bezazlenog starog običaja čuvanja mliječnih zuba ili prvog pramena kose, kako bi tek netko reagirao na kudikamo bizarnije dijelove tijela i posmrtne ostatke najmilijih koje su i u Europi čuvali njihovi bližnji, i to prije svega koju stotinu godina. Čitave kripte, kapele i nekropole građene su od ekshumiranih i ponovno poslaganih kostiju. Čudesna morbidnost pretvara ljudska tijela u građevinski materijal. Nakon smrti, i sami ćemo postati arhitektura.

STANOVI ZA MRTVE No češće tijelo u grobnici završava trajno, jer organizirana civilizacija nailazi na poteškoće noseći se s vlastitim shvaćanjem smrti. Grob i spomenik: “Nađemo li u šumi neku uzvisinu, šest stopa dugu i tri široku, lopatom je sagrađena u oblik piramide, postajemo ozbiljni, u nama nešto govori: ovdje je netko pokopan. To je arhitektura.” (Loos) Grobovi su univerzalni pokušaj ostavljanja traga u beskraju. Pohrana tijela postaje zamrzavanje osobe u zadnjem trenutku života, kao što i prva trajna arhitektura postaje zamrzavanje svakodnevice vremenu. Poetika kompleksa u Saqqari (iz 27. stoljeća pr. Kr.!) upravo je u nastojanjima da se izgrađeni okoliš okameni. Snopovi trstike postaju kameni stupovi, opna šatora neprobojni zid. Transcendentne ambicije piramida uskoro zamjenjuju ukopane grobnice, ali principi njihove organizacije ostaju isti; život se preslikava u smrt u većini ljudskih kultura, od doslovnog prenošenja dispozicije kuće do zakapanja s predmetima korištenima za života. Sve ovo stvara gotovo stambene prostore za mrtve, jednako toliko srodne stanovima živih koliko su od njih i odsječeni nakon što se obredima prijelaza i ponovnog skupljanja od smrti pročistimo (van Gennep).

Thomas Willson – Metropolitansko groblje Zazor od smrti udobno smješta groblja u domenu heterotopije (Foucault): ono je ne-mjesto, izolirani prostor kojeg valja izbjegavati, i to ne radi razloga higijene, već zbog postepenog kolebanja građanske klase u kulturološki zajamčenu sigurnost zagrobnog života u post-spiritualnom industrijskom razdoblju. Razvojem moderne civilizacije život groblja postaje sasvim otuđen od života grada; nekad integrirani u gradsko tkivo, uvijek prisutni i u nadzemlju i podzemlju, groblja postaju gradovi za sebe. Trebaju li ovi prostori davati utjehu ili u prolazniku buditi užas? Prve megalomanske nekropole vizionara klasicizma naglašavaju ovo potonje. Pred Ledouxovom nekropolom “čovjek uzmiče, užasnut, pred pogledom na strašan svod… Slika ništavila oku ne bi trebala nuditi nikakvu utjehu – ni stablo ni livadu, ni dolinu ni potok, i ponajmanje, blagodati sunca…” Jaz između života i smrti postaje sve veći, ali ljudi se i dalje rađaju, i to u sve većem broju, i čak ni nove nekropole ne uspijevaju zadovoljiti rastuće zahtjeve za stanovanjem mrtvih. Najraniji prijedlog suvremene vertikalne urbane nekropole nudi Thomas Willson u projektu londonskog Metropolitanskog groblja iz 1820. godine. “London bi trebao biti predvodnik u pogledu planiranja za mrtve. Naposljetku, u Londonu jedva da i za žive ima mjesta”, tvrdi arhitekt. Poput suvremenih stambenih nebodera, unutarnje galerije gusto se nižu oko vertikalnih komunikacija. Ovaj bi projekt rastao postepeno i piramidalno, tijekom dva stoljeća, s ukupnim kapacitetom od oko milijun i pol ukopa. Dakako, ovaj 90

toranj nikad nije bio izveden, a ni u tom slučaju ne bi bio u stanju zadovoljiti londonske potrebe od vremena njegovog predlaganja do današnjice. Danas napokon možemo svjedočiti tornjevima za mrtve. Najviše vertikalno groblje na svijetu nalazi se u predgrađu São Paula, najmnogoljudnije šume nebodera Južne Amerike. Njegov se osnivač odlučio na toranj ne samo zbog nedostatka grobnih mjesta, već i zbog marketinškog potencijala noviteta ovakve nekropole koja u svemu imitira luksuzne višestambene zgrade. Iz privatnog vrta unutar “stambenog” bloka dizala vode posjetitelje do redova niša za urne nalik ručno rađenim regalima. Velika većina grobnih mjesta nalazi se u otvorenim galerijama s čijih arkada puca pogled na okolnu šumu. Planiranom dogradnjom visina ovog groblja trebala bi se povećati s 15 na ukupno 33 etaže. Živimo iznad zemlje i umiremo iznad zemlje. Zašto onda tamo ne bismo i počivali?

pripadnik naroda Toraja s balzamiranim pretkom

Novootvoreni kolumbarij u sklopu hrama Koukoko-ji u Tokiju nestašicu grobnih mjesta u Japanu rješava minimalistički, spektakularno (i nadasve isplativo). Kremirani ostaci položeni su u zajedničku grobnicu. Kontakt s pokojnicima isključivo je virtualan, aktiviranjem osvijetljenih niša s kristalnim kipićima Bude te prikazivanjem audio i video materijala vezanih uz pojedinog pokojnika. Učinkovitost u korištenju prostora dovodi do sasvim novog modela smještanja mrtvih koji pandane nalazi u srednjovjekovnim osuarijima i kriptama nastalima iz potrebe za periodičnim progušćivanjem nakupljenih posmrtnih ostataka. Pritisak na japanska groblja zaista je neizdrživ. “Način na koji umiremo odraz je načina na koji živimo”, izjavio je svojedobno 83-godišnji predstavnik stanara u tokijskom naselju Tokiwadaira, jednog od najvećih danshija, naselja socijalnog stanovanja ogromnih razmjera sagrađenih u vrijeme naglog ekonomskog i demografskog rasta nakon Drugog svjetskog rata. Visok standard naselja bio je recept za uspjeh. No, nakon teške demografske tranzicije koja je iza sebe ostavila ekstremno staro stanovništvo, ovo mjesto građeno za velike obitelji postalo je stratište usamljenih samaca pred krajem svog života. Društvena dinamika nekadašnje utopije gotovo je nepostojeća, a slučajevi usamljene smrti (kodokushi) u kojima tijelo dugo ostane neotkriveno sve su češći, kao i metode kojima stanari nastoje izbjeći ovu sudbinu. Ovakav ishod može očekivati sve veći dio čovječanstva; starenje stanovništva u mnogim zemljama jamči nam sve veći broj pokopa i gradova za mrtve u budućnosti. Pošto smrt kao konstanta ne nudi alternativu, trebamo li onda biti samo malo maštovitiji u postupanju s pokojnicima i umirućima? Svi na nordijske eko-pokope? Ili naprosto da malo kompaktnije i humanije pustimo mrtve natrag u prostor živih.

Starogrčko mjerilo čovjeka Ljudsko načelo kršćanskoga prostora

Statični prostor povijesnog Rima

50 pr.kr.

100

Barbari mijenjaju ritam civilizacije

2 00 300

0 50

Bizantski način proširenja prostora

0 100 Romanička metrika

1100

1200 Dimenzionalni kontrasti gotike

1300

1 4 00

Zakon i mjera prostora u 15. stoljeću

150 0 16 Volumetrija i plastičnost 16. stoljeća

00 0 170 1800

1850 Urbani prostor 19. stoljeća

‘Slobodni lebdeći plan’ i organični prostor modernog doba

Nakon 2000-ih pratimo rast i uzrast kaosa i borbe. Još uvijek nismo pronašli naziv za organizirani kaos kojem smo svjedoci. Uz primjesu ekološkog, održivog, zelenog, skandinavskog, tromog, pristupačnog i izvitoperenog, dobili smo neodređenog, kaotičnog humanoida koji objedinjuje pomalo od svakog preostalog stila ili površno njeguje povijesna razdoblja. Ono od čega je humanoid satkan, nazivamo darovima smrti jer upravo oni predstavljaju ostatke nekadašnjih pokreta koje pokušavamo neuspješno implementirati u vlastitu svakodnevicu.

2050 20 4

20 6 0

0 203 20 20

1990

200 0

20 1

Milenij interneta Korporacijski modernizam CAD Eisenman Koolhaas Dekonstrukcija Revivalism Postmoderna Gehry Novi modernizam

1 9 80

Globalizacija Participacija Eisenman High-tech

1 9 70

Strukturalizam Pop Neo-ekspresionizam

1960

Birokracijski neo-internacionalni stil Konzumerističko dobro

1950

Brutalizam Le Corbusier Kapitalistička/komunistička tradicija

0 194

Reakcijski modernizam Bauhaus Herojsko doba moderne arhitekture

Industrijski dizajn

Art deco Konstruktivizam

191 0

1890

1900

Utopija Futurizam Amsterdamska škola

Funkcionalizam Folk Le Corbusier

Ekspresionizam

Vrtni gradovi vs. gradski vrtovi Nacionalni romantizam Art Nouveau Monumentalni i momentalni klasicizam Arts and crafts Racionalizam Werkbund

Nakon proglašenja izvanrednog

klimatskog stanja,

Architects Declare postavlja Kanyea Westa kao svog glavnog ambasadora. Bjarke

Ingels otkrio projekt idealne održive stambene jedinice - izbjeglički šator. Umesto litija, srpske vlasti u Loznici odlučuju rudariti kriptovalute. Državna inspekcija 94

nakon potresa u Petrinji daje

Izgorjelo naselje Ikeinih kartonskih kuća - besplatne mesne okruglice za sve! Savjeti za uređenje doma: Deset načina kako učiniti svoj stambeni prostor zdravim i mirisnim

iako stanujete u kontejneru u nečijem dvorištu. Greta Thunberg u obraćanju UN-u zabranjuje daljnje korištenje betona čija proizvodnja uzrokuje čak 9% globalnih emisija CO2: “Od sada koristimo samo armaturu!” Savršen spoj hobija i minimalizma, mladi foodie preselio se u vlastiti frižider.

Svetlana Ražnatović izbacila vlastitu lozničansku

kriptovalutu: Cecoin. Pogledajte: Marina Abramović u najnovijem performansu zamenila spomenike Aleksandru

Velikom i Stefanu Nemanji - građani Skoplja i Beograda u šoku! Revolucionarni projekat nagrađen Rektorovom nagradom; grupa studenata Mašinskog fakulteta u Mostaru dizajnirala prvi 4D printer u svijetu! Roomba usisala četveročlanu obitelj! Nakon dugogodišnjeg čekanja, u kina stiže ‘Valter brani Sarajevo od smoga’, dugoočekivani nastavak starog klasika! Eksperimentalne arhitektonske instalacije uzrokovale nestašicu spiruline - Fibonacci se okreće u grobu. Baba Vanga predvidjela: od 2022. sve nove građevine morat će biti gotovo nul-psiho-

energetske. Djevojka koristila katastar umjesto Google Mapsa - još uvijek se nije vratila doma. Upoznajte najnoviju kulu u Beogradu na vodi koja investitorima iz Abu Dabija preko elektromagnetskih valova pronalazi naftna polja po celom Balkanu. Šokantno! Britney oslobodila ostatak svijeta - da, i tebe! ETH Zürich najavljuje: nakon kurikularne reforme, diplomiranim studentima arhitekture i građevine bit će zabranjeno graditi

nove zgrade – “Arhitektura se živi, a ne gradi!” “Moja opeka od micelija je razvila samosvijest - dopušta li Zakon o gradnji (NN 153/13, 20/17, 39/19, 125/19, 69/24) da građevina također bude i nadzorni inženjer?” Misterij stoljeća riješen: U podrumu Lindsay Lohan pronađen pogon za kloniranje Avril Lavigne! Potvrđeno: Disney najavljuje da će Zmaj od Bosne postati novi član Marvelovih Osvetnika. Inovator iz Subotice uz kuću 3D isprintao i vlastitu porodicu. Vjenčanje u januaru! Ekološka katastrofa! Oživjeli

lavovi sa stupova ograda, ekosustav u rasulu - safari turizam u cvatu! Vučić izjavljuje: Nemamo pravo da uništavamo živote većeg broja ljudi nego što je to bilo predviđeno prvobitnim planovima. Novi trendovi na sveučilištu: Nakon što se Arhitektonski fakultet preselio na sjevernu tribinu Dinamovog stadiona studenti se na predavanjima javljaju paljenjem baklji. Nakon zabrane nošenja kožnih kaputa Kim Jong Un naciji Sjeverne Koreje zabranjuje korištenje armiranog betona budući da je njegova vila napravljena od istog materijala. Nakon suradnje s

LITERATURA I IZVORI

GRAFIČKI IZVORI

Mjesto radnje: doma (str. 6-8) 1 Kierkegaard, S. (2004) Either/Or: A Fragment of Life. London: Penguin Books. 2 Toohey, P. (2011) Boredom: A Lively History. New Haven: Yale University Press. 3 Pieper, J. (1998) Leisure: The Basis of Culture. South Bend: St. Augustine's Press.

str. 5: Mia Maurović str. 6-8: Elma Mešić str. 9: Martina Reiner (gore) Nikolas Keuschnig (dolje) str. 10: Bruno Lang-Kosić, Mihaela Sladović str. 12-13: Čelebić Grupa str. 14: Vili Rakita, Tea Truta str. 15: Bruno Žganjer Šram str. 16: Bruno Lang-Kosić str. 18: Cabinet str. 19: Peter Harrington

Otuđeni nebopisi (str. 17-18) Čaldarović, O. Šarinić, J. (2015) Suvremena sociologija grada: Od nove urbane sociologije prema sociologiji urbanog. Zagreb: Naklada Jesenski i Turk. Hatherley, O. (2016) Landscapes of Communism: A History Through Buildings. New York: The New Press. Stan kao... (str. 42-43) Utekhin, I. et. al. (2006) Communal Living in Russia: A Virtual Museum of Soviet Everyday Life [online] Dostupno na: https://russlang.as.cornell.edu/komm/ [pregledano 01.12.2021.] Kućni red zadruge (str. 44-45) Čukić, I. et al. (2018) Kako zajednički do krova nad glavom: prilog kreiranju stambenih politika u Srbiji. Beograd: Mirko Art. Frankenstan (str. 58-58) Khayehzadeh, I., Vale, B. (2015) How Do People Use Large Houses? Living and Learning: Research for a Better Built Environment. Melbourne: The Architectural Science Association. 153-162. Arhitektura samoizolacije (str. 62-65) Esling, L. (2019) Marina Abramović: Čistač. Beograd: Publikum. Pessoa, F. (2002) The Book of Disquiet. London: Penguin Books. Tovey, E. (2012) Superstuck - Tehching Hsieh's journey into imprisonment. Sleek, 34. Berlin: BBE Group. Vergne, P (2012) Absalon: The Man Without a Home is a Potential Criminal. Philadelphia: Moore College of Art and Design. Digitalna utopija (str. 86-88) Heidegger, M. (1980) Gradnja stanovanje mišljenje. Novi Sad: Kulturni centar Novog Sada. Stanovi za mrtve (str. 89.-91) Foucault, M. (2008) O drugim prostorima. Operacija: grad - Priručnik za život u neoliberalnoj stvarnosti. Zagreb: Platforma 9,81. Kellehear, A. (2009) Dying old: and preferably alone? Agency, resistance and dissent at the end of life. International Journal of Ageing and Later Life. Linkőping: Linköping University Electronic Press. Noth, R.J. (2014) A Tomb with a View [film] Prince Edward County: Fifth Town Films. The Pyramid Cemetery (1834) The Penny Magazine of the Society for Diffusion of Useful Knowledge, 161, 389-390. Greenwich. Lenta (str. 89.-91) Jencks, C. (2000) Jencks's Theory of Evolution: an overview of twentieth century architecture. Architectural Review, 208(1241) London: Metropolis International. 76-79. Zevi, B. (1959) Pogledi na arhitekturo. Ljubljana: Cankarjeva založba.

str. 23: Mia Maurović str. 24: Mihaela Sladović str. 26-31: Bruno Žganjer Šram str. 32-33: Silvija Hruškar str. 34-35: Ejla Puteš, Amila Lelić str. 38-39: Ana Komadina str. 40-41: Mihaela Sladović str. 42-43: Vili Rakita str. 49: Mila Mihaljević str. 50-51: Filip Tomorad str. 52-53: Dove-2 str. 54: Mirta Mesić str. 55: Vili Rakita str. 56-57: Louis Koseda str. 58: Vili Rakita str. 59: Domagoj Leko str. 61: Walters Art Museum str. 62: Tehching Hsieh str. 63: Sean Kelly Gallery str. 64: Ann-Katrin Blomqvist str. 65: Socks str. 66: Duncan Miriri (gore) Luca Capuano (dolje) str. 67: decolonizing.ps str. 68-69: Mia Maurović str. 70-71: Mila Mihaljević str. 72-73: Ivona Lovrić str. 73: Paula Kovač (dolje) str. 75: Elma Mešić str. 76-80: Doroteja Matić str. 84-85: Mihaela Sladović str. 89: Toffel str. 90: Citylab str. 91: Claudio Sieber str. 92-93: Antiques Atlas

Reprodukcija sadržaja Tristotrojke nije dozvoljena bez pismenog odobrenja redakcije. Stavovi autora članaka nisu nužno i stavovi redakcije Tristotrojke. Časopis Tristotrojka je besplatan. Sedmi broj Tristotrojke omogućen je sredstvima Studentskog centra Sveučilišta u Zagrebu. Izdavač: Asocijacija studenata arhitekture, Sarajevo Tisak: Mediaprint - tiskara Hrastić, Zagreb Naklada: 1000 primjeraka

www.tristotrojka.org info@tristotrojka.org

303

9 772303

541009

Tristotrojka

Articles inside

Izvori

Stanovi za mrtve

Digitalna utopija

Skvot-palača

U spomen palim skvotovima

Dvôr

Neka žive u kolačima

Iz Soba kroz koje sam prošao

Istarski izvrnuti inferno

Stanje trajne privremenosti

Arhitektura samoizolacije

Loggiastan

Zajedničko dobro

Suživot i zadruge

Stan kao

Kućni red zadruge

Starosjedilačke kuće

Otkud ti taj paradajz?

Beštije

Putovanje kroz svakodnevicu

Ombrofobija

Romantična antička palača – baš za tebe

Petrijeve posude za investitore

Na vlastitu odgovornost

Nemam pojma

Mjesto radnje: doma

Otuđeni nebopisi