Stanje trajne privremenosti

Fenomen izbjegličkih kampova jedan je od najvidljivijih prostornih rezultata globalnih migracija. S obzirom na stalno rastući broj ljudi koji borave u privremenim domovima i naseljima, ovi prostori moraju se smatrati rezultatom dinamičnog, ad hoc procesa urbanizacije. Izbjeglički kampo-

vi su zapravo urbane sredine u nastajanju, privremena rješenja koja često s vremenom prerastu u stalna naselja.

Stanovnici izbjegličkih centara pate od izolacije, nedovoljno otvorenog prostora, nedostatka svrhovitog zanimanja te osjećaja zavisnosti od vanjske podrške. Međunarodne organizacije igraju ključnu ulogu u pružanju potpore za uspostavu i upravljanje centrima. No, unatoč silnim naporima u obeshrabrivanju osnivanja stalnih naselja, činjenica je da mnoga postoje i po nekoliko desetljeća te stalno rastu u smislu veličine i broja stanovnika. (UNHCR, izvješće Global Trend za 2015.)

Najekstremniji primjer rasta izbjegličkih naselja predstavlja kamp Dadaab u Keniji, osnovan 1991. godine, danas najveći na svijetu. Ukupno pet kampova prvotno je trebalo ugostiti do 90.000 izbjeglica iz Somalije, dok ih u njima danas živi više od pola milijuna – uključujući i oko 10.000 izbjeglica treće generacije rođenih u samom kampu. Ovu naizgled bezizlaznu situaciju nemoguće je riješiti odjednom, no neki pokušaji djelovanja kroz manje zahvate primjer su pozitivne prakse. DAAR (Decolonizing Architecture Art Residency) je palestinski arhitektonski kolektiv koji kombinira konceptualne prostorne intervencije i participativni dizajn s ciljem spajanja arhitektonskog studija i interdisciplinarne umjetničke rezidencije. Tema arhitekture egzila središnja je preokupacija ovog kolektiva. Njihove intervencije u palestinskim izbjegličkim kampovima nude model mogućeg djelovanja u trajnoj privremenosti.

Izbjeglički kampovi mjesta su u kojima kategorije javnog ili privatnog ne postoje; život izbjeglica odvija se negdje između, a zajednice se formiraju bez lokalne uprave ili neke druge instance koja bi ih organizirala i vodila. Ono što se u kampu definira kao “privatno” zapravo nije privatno – domovi nisu registrirani kao nečije vlasništvo – niti je ono što se definira kao “javno” zapravo javno jer ga niti država domaćin niti stanovnici sami ne prepoznaju kao takvo. Kako, dakle, uopće definirati privatno i javno u kampu?

Kampovi su politički prostori; njihovo urbano tkivo simbol je političke borbe. Uvođenje trajnih urbanih elemenata može se tumačiti kao ugrožavanje ne samo privremenosti logora, već i prava njegovih stanovnika na povratak. Upravo zbog nade u skori povratak izbjeglice radije žive pod vrućinom pocinčanih krovova nego pod trajnijim betonom. Ova dilema muči stanovnike kampova otkako su bili prisiljeni zamijeniti svoje šatore privremenim kućama.

Upravo je potreba za javnim prostorom u kampu Al-Fawwar (smještenom nekoliko kilometara od Hebrona) bio izazov za kolektiv DAAR. Kako se oko glavne ceste koja vodi do kampa neprestano odvijaju sukobi između izraelskih doseljenika i Palestinaca, Al-Fawwar je izoliran od ostatka Zapadne obale; postao je stoga jedna od najkonzervativnijih izbjegličkih zajednica. Tokom procesa participativnog dizajna u obzir su uzimani zahtjevi stanovnika kampa koji su prije svega zahtijevali siguran prostor za igru djece nedaleko od nadzora roditelja. Jedini dotad dostupni rekreacijski prostori nalazili su se na periferiji kampa; zatvoreni zidovima, zaključani noću i zaštićeni stražom bili su okupljališta starijih tinejdžera i jedina slika o javnom prostoru koju su stanovnici dotad imali.

Uređivanje trga nije otvorilo samo pitanja o normalizaciji, već i o političkoj stvarnosti kampova. Ako ne postoji privatno vlasništvo ili neko tijelo koje se zalaže za javni prostor, tko je onda odgovoran za njegovo održavanje? Završna intervencija u prostoru – naziva Roofless – uređena je na zemljištu okruženom kućama i omeđenom tek simboličnim zidom. Prostor je ostavljen nenatkriven, očuvavši na taj način sliku “nesređenog” kampa i naglasivši pravo izbjeglica na odlazak iz stanja privremenosti i povratak kući. Stanovnici AlFawwara nikad se nisu poistovjećivali s prostorom izvan vlastitih kuća; suptilna intervencija nudi im novo okupljalište bez nametanja lažnog osjećaja pripadnosti.

2013. godine DAAR je započeo s mapiranjem neizgrađenih parcela u izbjegličkom kampu Dheisheh južno od Betlehema, otkrivajući zamršenu matricu otvorenih prostora. Dheisheh je osnovan 1949. te je s vremenom postao pravi mali grad, iako i dalje neadekvatan za trajni smještaj gotovo 9000 stanovnika. Radi duge povijesti kampa 2021. godine javljaju se čak i prijedlozi da ga se stavi pod zaštitu UNESCO-a.

Za intervenciju u prostoru kampa odabrana je parcela u vlasništvu porodice Al-Lahham, na kojoj su se nalazila tri skloništa, jedna zajednička kupaonica i rezervoara za vodu. Mala parcela sadržavala je elemente iz svih razdoblja naselja; tri skloništa (sagrađena 1950. kao zamjena za istrošene šatore), javni zahod i rezervoar za vodu, kao i gole stijene i masline koje su prvi stanovnici zatekli gotovo 65 godina ranije. Nakon nekoliko sedmica pregovora s vlasnicima parcele i potpisivanja sporazuma s narodnim odborom kampa počela je gradnja; međutim, nakon deset dana, vlasnici su ipak odlučili srušiti skloništa i prodati zemlju. Nakon nekoliko mjeseci, pojavio se kostur nove kuće. Ova je situacija razotkrila svu složenost "vlasništva" i ranjivost otvorenih prostora u kampu. Čitav proces ponudio je zajednici drugačije razumijevanje kampova; ne više kao mjesta bez sjećanja, već kao mjesta puna priča koje bi se mogle ispričati kroz njihovo urbano tkivo. Ovo je otkriće dovelo do Betonskog šatora. Betonski šator bavi se paradoksom trajne privremenosti; pokretno postaje trajno. Rezultat je hibrid između šatora i betonske kuće, privremenosti i trajnosti, mekog i tvrdog, pokreta i tišine. Gradnja trajnog šatora pokušaj je očuvanja simboličke važnosti ovog arhetipa, ali istovremeno angažiranje sadašnjeg političkog stanja progonstva. Betonski šator je okupljalište za zajedničko učenje i kulturne aktivnosti, prostor za rad i društvene sastanke. Mladi ga koriste kao mjesto susreta, mladenci kao mjesto proslave i fotografiranja, pregovarači kao mjesto za medijaciju. Ovakav prostor daje arhitektonski oblik izbjegličkom kampu izvan okvira siromaštva, marginalizacije i viktimizacije. Intervencije poput DAAR-ovih aktiviranjem prostora kampa naglašavaju samodostatnost kao načelo života, kao način pomaganja stanovnicima da preuzmu odgovornost, razviju nove vještine, stvore nove prilike te čak i obrazuju druge izbjeglice. Na taj način mogu biti bolje pripremljeni za napuštanje centra, mogući povratak na mjesta koja su morali napustiti i preuzimanje vlastitih života u svoje ruke.