Iz Soba kroz koje sam prošao

Branislav Glumac: “Sobe kroz koje sam prošao” iz zbirke “Iza ugla, ogledalo” (Zagreb, 2020.)

“...zbiti, mali prostori zgušnjavaju i filtriraju misao!”

Vesnina soba je bila za sjećanje. Pomislit ćete možda na urednu, građansku psihologiju prostora, red i spokoj stvari. Na strogost ruku i oka. Vraga!

Savršen nered! Krdo od knjiga posloženih u “ulice” i piramide. Leteći papiri po podu. Boje i kistovi također u razbacanom ležećem položaju. [...] Morao si se maštovito snalaziti kako bi došao do stolca i stola. I pisaći joj je stol bio vašar od snova: bilježnice, olovke, nalivpera, i knjige, naravno. Sve u krasnom sudaranju i razbarušenom, samo Vesninom, bratstvu. Duha i kruha. Antigrađanska koncepcija uređenja svog loga, prostora! Sloboda izbora rasne poetese! O, bilo je i otvorenih ribljih konzervi na stolu. I stari, tvrdi kruh. I nekoliko otvorenih boca s vodom. [...] Vesna je u bljesku pročišćene opservacije zapazila moju začuđenost. Da ne kažem – nelagodu.

– Dječače – reče – ne moramo svi živjeti u redu i čistoći. Zašto ne bismo živjeli u neredu i prašini, i stvarali liriku, mudre i teške stihove. Moja mudrost i emotivnost ponekad se rađaju i iz kaosa i smrada…

Bio sam i dalje povremeni gost Vesnine sobe. Ništa se nije vremenom mijenjalo, samo se zaljubljenički dodavao sve noviji sloj knjiga. Sad su to već bili i “tuneli”. Svikao sam na njih i prašinu. Kristalni Vesnin glas i njene misli bile su parfem. Taj mi je parfem u nozdrvama… Proživjela je Vesna gotovo cijeli život u toj SOBI.

Vesna Parun

Ivo Šebalj

slikar (1912.-2002.) Ivo. Jedan mi od najdražih. Baš kao i njegova soba. U Tomašićevoj ulici. Na četvrtom katu bez lifta. Zapravo imao je dvije otvoreno spojene sobe. Jedna u kojoj je slikao, a druga spavaća. Miris boja, terpentina, crne kave, cigaretnog dima, i pokatkad dalmatinske loze – tako je činio “zračno” jedinstvo koje nije bilo nimalo lako za pluća. A on je cijeli život vodio mučan i težak dijalog s njima. [...] Manja je platna odnosio u minijaturnu kuhinju i još jednu sporednu sobicu, a s velikima je živio i spavao u dvije nevelike sobe!

Ta njegova radna soba sastojala se od malešnog drvenog stola s tri stolice (za na prste izbrojene prijatelje, slučajnike/namjernike/kupce), obaveznom pepeljarom i džezvom. Umijeće je bilo sjediti na tim “skicoznim” stolicama…

Golema, dovršena i nedovršena platna, bila su dvostruki zidovi! Divio sam se tom krhkom i usporenom tijelu koje je moglo savladati takvu količinu prostornosti platna! Kad ne bi mogao kistom dohvatiti vrhove platna, polagao bi ga na pod.

Mnoge smo zgusnute trenutke proveli uza onaj drveni stolić i na tvrdim stoličicama... Ivo bi obavezno skuhao temeljitu crnu kavu i pridodao tri čašice loze.

– Liječnici mi zabranjuju sve. Cigarete, alkohol, kavu. Jebeš takav život ako ja s prijateljima ne smijem podijeliti to malo životne radosti. Nas trojica smo jači od medicine.

Micekova soba [...] poslastica je na svoj način. Uđeš i ne znaš jesi li u prodavaonici ili ilegalnoj mini tvornici – ruma! Doista, Milivoj je proizvodio svoj rum, koji ja prozvah “Slavičekovian”. Smijuljio se kad bih ga upitao za “recept”, nije ga davao. [...] Rekoh – novine. Posvuda. Tepih od novina. Brižno poslagane i u srednjevisoke četverokute. Vrt od knjiga i štampe. Smijuljio se onim svojim zagonetnim dječačkim smiješkom kad bih ga upitao i za tu strast.

– Kume moj – “kum” mu je bila retorička pomagačica – čovjek mora biti dobro informiran o svemu.

– Ti si duhovno klonirani hegelijanac – pošaljivao sam. – I on je govorio da su “novine čovjekova jutarnja molitva”.

Soba! Krevetić... ispod nekoliko pepeljara, bočica s rumom, desetak lula na staklenom stoliću i – novine umjesto tepiha!

Milivoj Slaviček pjesnik (1929.-2012.)