Iz Soba kroz koje sam prošao Branislav Glumac: “Sobe kroz koje sam prošao” iz zbirke “Iza ugla, ogledalo” (Zagreb, 2020.)
“...zbiti, mali prostori zgušnjavaju i filtriraju misao!”
Vesnina soba je bila za sjećanje. Pomislit ćete možda na urednu, građansku psihologiju prostora, red i spokoj stvari. Na strogost ruku i oka. Vraga! Savršen nered! Krdo od knjiga posloženih u “ulice” i piramide. Leteći papiri po podu. Boje i kistovi također u razbacanom ležećem položaju. [...] Morao si se maštovito snalaziti kako bi došao do stolca i stola. I pisaći joj je stol bio vašar od snova: bilježnice, olovke, nalivpera, i knjige, naravno. Sve u krasnom sudaranju i razbarušenom, samo Vesninom, bratstvu. Duha i kruha. Antigrađanska koncepcija uređenja svog loga, prostora! Sloboda izbora rasne poetese! O, bilo je i otvorenih ribljih konzervi na stolu. I stari, tvrdi kruh. I nekoliko otvorenih boca s vodom. [...] Vesna je u bljesku pročišćene opservacije zapazila moju začuđenost. Da ne kažem – nelagodu. – Dječače – reče – ne moramo svi živjeti u redu i čistoći. Zašto ne bismo živjeli u neredu i prašini, i stvarali liriku, mudre i teške stihove. Moja mudrost i emotivnost ponekad se rađaju i iz kaosa i smrada… Bio sam i dalje povremeni gost Vesnine sobe. Ništa se nije vremenom mijenjalo, samo se zaljubljenički dodavao sve noviji sloj knjiga. Sad su to već bili i “tuneli”. Svikao sam na njih i prašinu. Kristalni Vesnin glas i njene misli bile su parfem. Taj mi je parfem u nozdrvama… Proživjela je Vesna gotovo cijeli život u toj SOBI. Vesna Parun pjesnikinja (1922.-2010.)
70
