Otuđeni nebopisi

Neke od najviših i najimpozantnijih struktura izgrađene su isključivo u ljudskoj mašti. Od Wrightovog projekta nebodera visokog jednu milju (The Illinois, 1957.) do niza tokijskih piramida, planina i babilonskih kula s kraja 20. stoljeća. Pretjerani i komični projekti visine i do deset kilometara nimalo ne čude s obzirom na dugu povijest megalomanskih ideja kakve su se rađale u glavama arhitekata. One predstavljaju zabavne izlete u svijet snova ljudskih mogućnosti. No s obzirom da gradovi i dalje rastu i inzistiraju na sve većoj gustoći, više i veće zgrade u budućnosti će biti neizbježne. Gradnja monumentalnih struktura koje će nas nadživjeti jedna je od najtvrdoglavijih praksi naše civilizacije; iskaz je to naše kolektivne želje za besmrtnosti, znak da se radi o nečemu od kulturne važnosti. Ogromnost je također (kako primjećuje Koolhaas) ravnodušna prema kontekstu. Monumentalnost je povijesno uglavnom bila vezana za sakralno, a u sekularnoj pustopoljini globalnog kapitalizma upravo neboderi predstavljaju svojevrsne katedrale profita i moći. Poznata izreka kaže kako je pizza kao seks: čak i kada je loša… i dalje je pizza. Isto vrijedi i za nebodere, impozantne same po sebi budući da kao velike vertikale u prostoru mijenjaju siluete gradova. I onda kada je generičan i bezličan, neboder postiže dramatičan efekt samom svojom visinom. Neboderi su falusni simboli arhitekture, iskaz muškog ega, potrebe za nadmetanjem i dominacijom. Roland Barthes opisuje niz retoričkih, stilskih pokazatelja mitske misli kao naputak za prepoznavanje ideologije, a jedan od njih tiče se zamjene kvalitete kvantitetom. Neboderi su utoliko manifestacija kapitalističke ideologije: reificirani predmeti koji se svode na mjerljivo. U tom suludom natjecanju u visini, neboderi otkrivaju svoju “ugrađenu zastarjelost” (built-in obsolescence) – time što obaraju rekorde u visini, oni anticipiraju da u budućnosti i sami budu nadiđeni. Bez kvaliltativnih ili estetskih kriterija, oni se vrednuju isključivo profitom koji donose (Lyotard). Arhitektura tako postaje dio simulirane stvarnosti potpomognute medijskim apetitom za konzumiranjem građevina svedenih na puku vizualnu površinu. Neboderi su kolovođe ove logike. Neboderi su u principu produkt optimizacije zemljišne rente u mrežno planiranim američkim gradovima; svojom racionalnom konstrukcijom i visokom katnosti ostvaruju maksimalni odnos površine parcele i dobivenog prostora. Ikoničan je prikaz Hugha Ferrissa u kojem se zamišljeni neboder formira najvećim mogućim volumenom zgrade reguliranim njujorškom odlukom o zoniranju iz 1916. Racionalizacijom projekt dolazi do forme stepenastog tornja nalik ziguratu, a čitav grad postaje polje ovakvih tornjeva. Ova forma dugo prevladava među američkim neboderima, a odjeke joj nalazimo i u tadašnjem SSSR-u (i kasnije posvuda po istočnom bloku).

Otuđeni

El Lissitzky – horizontalni neboder

Hugh Ferriss – maksimalni izgradivi volumen bloka u New Yorku

nebopisi

Dakako, ne izostaju ni reakcije: još 1926. El Lissitzky predlaže “nebokuke” – nebodere T-oblika – stvarajući kontrapunkt američkoj koncepciji nebodera projektom koji prizemlje ostavlja otvorenim za pješake, a u zraku stvara horizontalu, poetičnu metaforu komunističke utopije kao egalitarnog društva. Naravno, realizirani staljinistički neboderi poput Moskovske sedmorice, srodniji američkim kreacijama, niti su demokratični niti egalitarni – naročito zato što su prije svega bili namijenjeni novoj (crvenoj) eliti… (Hatherley) Willis Tower, Trump Tower… Projektiranje grada u vidu produkcije pojedinačnih objekata koji najčešće imaju i svoje ime sindrom je diznifikacije urbanizma. To da ni naši gradovi nisu imuni na ovaj trend potvrđuju Avaz Twist Tower, HOTO Business Tower, Zagrebtower…. Diznifikaciju komentira Ognjen Čaldarović: “Umjesto običnog grada, sve nam se više kao grad nudi proizvedena cjelina sastavljena od pojedinačnih, često raštrkanih, i naglašenih “simboličkih”, vrlo sličnih objekata – “umjetničkih djela”, koju možemo nazvati “grad atrakcija”. […] Gradovi će biti sve sličniji, a atraktivnost pojedinačnih objekata postupno će blijedjeti da bi najvjerojatnije za kratko vrijeme bila nadomještena nekim novim značajnim simbolom.” Ovakvi objekti i ambijenti kraćeg su trajanja naprosto zato što brzo bivaju zamijenjeni novima. Novi najviši neboder odmah postaje “simboličniji” od svog prethodnika. Takvi kapitalistički neboderi dobivaju ime i prije gradnje, dok su im nekad nadimke davali sami stanovnici (Kockica, Mamutica, Beograđanka, Zagrepčanka, Istočna kapija, Trešnjevačka ljepotica…) Tower, tower… Posvuda Tower! Starhitekti, Bilbao-efekti, ikonične strukture, spektakularne zgrade, gentrifikacija… to su pojmovi koji nam struje glavama kada promišljamo sliku globalnog grada kojeg proizvode poslovne elite. Sve ono što bi aludiralo na nesavršenosti ili prolazak vremena prikriveno je hladnom minimalističkom arhitekturom u kojoj prirodno starenje i materijalnost gotovo da ne postoje, a ideje vodilje postaju nove forme, novi materijali, novo uzbuđenje, novi spektakl. Sudjelovanje u njemu je, dakako, pasivno; dok su slavni svjetski neboderi građanstvu nekad bili dostupni uz simboličnu cijenu, tornjevi na našim prostorima uglavnom su ili potpuno nedostupni, ili pravo na pogled naplaćuju kroz ekstremno skupe vidikovce. I jedni i drugi pristupačni su samo nekima. Koliko se građana popelo na vrhove novih landmark-nebodera ili još mnogobrojnijih bezličnih korporativnih staklenki? “Osnovna [je] osobina postmoderne da svojim funkcijama (i značenjem) otvara pristup kako eliti, tako i široj publici.” (Srećko Horvat) Ne bi li tako minimum pristojnosti bio da neboderi koji zauzimaju vrijedne lokacije građanima zauzvrat pruže istinsku mogućnost sagledavanja panorame vlastitoga grada, njegovih vizura i nebopisa? Otvaranje ovog horizonta dobro je mjesto za širenje javnih prostora grada – kako bismo i mi dobili komad neba u kakvom uživaju elite.