Neke od najviših i najimpozantnijih struktura izgrađene su isključivo u ljudskoj mašti. Od Wrightovog projekta nebodera visokog jednu milju (The Illinois, 1957.) do niza tokijskih piramida, planina i babilonskih kula s kraja 20. stoljeća. Pretjerani i komični projekti visine i do deset kilometara nimalo ne čude s obzirom na dugu povijest megalomanskih ideja kakve su se rađale u glavama arhitekata. One predstavljaju zabavne izlete u svijet snova ljudskih mogućnosti. No s obzirom da gradovi i dalje rastu i inzistiraju na sve većoj gustoći, više i veće zgrade u budućnosti će biti neizbježne. Gradnja monumentalnih struktura koje će nas nadživjeti jedna je od najtvrdoglavijih praksi naše civilizacije; iskaz je to naše kolektivne želje za besmrtnosti, znak da se radi o nečemu od kulturne važnosti. Ogromnost je također (kako primjećuje Koolhaas) ravnodušna prema kontekstu. Monumentalnost je povijesno uglavnom bila vezana za sakralno, a u sekularnoj pustopoljini globalnog kapitalizma upravo neboderi predstavljaju svojevrsne katedrale profita i moći. Poznata izreka kaže kako je pizza kao seks: čak i kada je loša… i dalje je pizza. Isto vrijedi
El Lissitzky – horizontalni neboder
18
i za nebodere, impozantne same po sebi budući da kao velike vertikale u prostoru mijenjaju siluete gradova. I onda kada je generičan i bezličan, neboder postiže dramatičan efekt samom svojom visinom. Neboderi su falusni simboli arhitekture, iskaz muškog ega, potrebe za nadmetanjem i dominacijom.
svedenih na puku vizualnu površinu. Neboderi su kolovođe ove logike.
Roland Barthes opisuje niz retoričkih, stilskih pokazatelja mitske misli kao naputak za prepoznavanje ideologije, a jedan od njih tiče se zamjene kvalitete kvantitetom. Neboderi su utoliko manifestacija kapitalističke ideologije: reificirani predmeti koji se svode na mjerljivo. U tom suludom natjecanju u visini, neboderi otkrivaju svoju “ugrađenu zastarjelost” (built-in obsolescence) – time što obaraju rekorde u visini, oni anticipiraju da u budućnosti i sami budu nadiđeni. Bez kvaliltativnih ili estetskih kriterija, oni se vrednuju isključivo profitom koji donose (Lyotard). Arhitektura tako postaje dio simulirane stvarnosti potpomognute medijskim apetitom za konzumiranjem građevina
Neboderi su u principu produkt optimizacije zemljišne rente u mrežno planiranim američkim gradovima; svojom racionalnom konstrukcijom i visokom katnosti ostvaruju maksimalni odnos površine parcele i dobivenog prostora. Ikoničan je prikaz Hugha Ferrissa u kojem se zamišljeni neboder formira najvećim mogućim volumenom zgrade reguliranim njujorškom odlukom o zoniranju iz 1916. Racionalizacijom projekt dolazi do forme stepenastog tornja nalik ziguratu, a čitav grad postaje polje ovakvih tornjeva. Ova forma dugo prevladava među američkim neboderima, a odjeke joj nalazimo i u tadašnjem SSSR-u (i kasnije posvuda po istočnom bloku).
Otuđeni
