Starosjedilačke kuće

Kuće na česticama unutar zona nestambene namjene koje se “ne daju pomaknuti” čest su prizor u današnjem Zagrebu. Zaustavljajući izgradnju novih višestambenih zgrada ili trgovačkih centara, one usporavaju profit privatnim investitorima, a kada su pak smještene na prostoru koji je planiran kao javni otvoreni prostor ili infrastruktura koja bi bolje povezala grad, one usporavaju razvoj grada kao cjeline. Zato su akteri urbanog planiranja često primorani razmišljati kako prisilno pobuditi osjećaj za dobrobit zajednice u vlasniku čestice kako bi ustupio svoju česticu u svrhu razvoja grada.

Krajem šezdesetih godina u zagrebačkoj četvrti Knežija građen je park zbog kojeg su stihijski izgrađene kuće na tom području morale biti srušene. Ono što taj park čini zanimljivim je da je unutar njegovog obuhvata ipak ostala jedna kuća, točnije rečeno, oko kuće se izgradio cijeli novi park.

Veljko Armano Linta, arhitekt sa zagrebačkom adresom čiji se radovi fokusiraju na održivost u planiranju i izgradnji stambenih prostora, s nama je razmotrio mogućnosti koje nudi tip izgradnje često smatran trnom u oku većini ljudi koji na cjeloviti način žele isplanirati i urediti određeni prostor - u ovom slučaju kuće koja je postala i koja će naizgled ostati dio jednog parka u Zagrebu.

Kad su parkovi u pitanju, javni interes leži u regulaciji mikroklime; zahvaljujući manjem pregrijavanju i povoljnijoj vlažnosti koju parkovi nude te upijanjem ugljičnog dioksida ublažavaju se efekti klimatskih promjena. Parkovi također povećavaju bioraznolikost grada, smanjuju opasnost od bujičnih voda upijanjem vode u tlo, pročišćavaju zrak, poboljšavaju psihičko i fizičko zdravlje građana boravkom u otvorenom prostoru (biofilija) te poboljšavaju psihosocijalno zdravlje građanima čime javni prostor postaje prostor susreta i druženja. Parkovi se mogu koristiti i u druge svrhe, primjerice kao prostori za uzgoj hrane u obliku vrtova i voćnjaka i kao prostori za pročišćavanje otpadne vode pomoću biljnih pročistača.

Gledano iz perspektive novčane vrijednosti, nema tog poreza na dobit vlasniku zemljišta za koji bi grad dopustio gradnju privatne kuće u parku. Ipak, kuća u parku savršen je primjer zadržavanja sjećanja na staru periferiju Zagreba, mjerilo njezinih kuća i smjerove njezinih ulica prije nego što je došlo modernističko naselje, što je odlično, tako da nema ni smisla ukloniti ovu kuću. Moglo bi se razmišljati o budućoj drukčijoj namjeni od današnje stambene, koja je odvojena ogradom od parka.

Kako možemo tu kuću otvoriti za veći broj ljudi, to jest za javnost? Kako kuća može biti korisna široj zajednici? Kako se javni interes može spojiti s interesom trenutnih vlasnika? Kako možemo kuću integrirati u park? Kako bi izgledala kontaktna zona kuće i parka i kako bi djelovala na postojeće elemente parka i kuće?

Na prvi pogled uljez, ta je kuća zapravo starosjedilac; stanovnik nekog prošlog prostora i vremena. Ali nije više enklava, ograđena, nedostupna i nepovjerljiva, nego je u bliskom kontaktu s parkom i ljudima. Možda je donacijski dućan i popravljaonica? Mjesto u kojem možeš ostaviti stvari koje su očuvane i uporabljive (ili ih popraviti do te mjere), ali ti ne trebaju, a netko drugi ih može uzeti za donaciju od koje se plaća hladni pogon i dežurstva. Možda je hostel koji će omogućiti da jedan običan kvart izvan centra grada svojom prisutnošću i svježim pogledom mogu obogatiti putnici iz cijeloga svijeta? Možda nudi besplatno stanovanje (ne prenoćište, nego stanove!) za beskućnike, kao najbolji i najjeftiniji način da se pomogne beskućnicima? Možda bi najbolji odgovor dao grad kao potencijalni kupac te kuće i lokalna zajednica kao potencijalni korisnik, u facilitiranom participativnom procesu u kojem sudjeluju i urbanisti i drugi stručnjaci?

Kako god bilo, vidim tu kuću kao ishodište vrta. Jer što čini samostojeću obiteljsku kuću smislenim načinom stanovanja ako ne prilika da se uzgaja vlastita hrana blizu vlastite kuhinje? Kad bi se spojila s parkom, ta bi kuća mogla pustiti krakove povrtnjaka u ono što je sada livada sa stablima, pažljivo projektirajući taj “šumski vrt” tako da biljke dođu na mjesta gdje im odgovara količina svjetlosti. Time bi ta kuća, povrh podsjetnika na prošli urbanizam, mogla biti i podsjetnik na našu svakodnevnu potrebu za hranom i zaboravljenu potrebu da tu hranu uzgojimo s minimalnim ekološkim otiskom, što je moguće bliže mjestu gdje živimo i jedemo. Možda bi tada kuća mogla biti i prostor za kvartovsku preradu namirnica, pri čemu bi zarada od proizvoda imala neku društveno korisnu namjenu u lokalnoj zajednici, a rad bi bio volonterski uz veliko sudjelovanje učenika dviju obližnjih škola?

Možda nije potrebno zanositi se s prenamjenom jednoobiteljske kuće u nešto što nije profitabilno poput hostela, ali već bi i hostel s “urbanim šumskim vrtom” bio krasna evolucija stanja koje je već sada skroz prihvatljivo.