Stanovi za mrtve

“U stara vremena nitko nije sumnjao da mrtvi nastavljaju živjeti u svojim grobovima…” (Lecoteux) Smrt je najtrajniji oblik stanovanja; njome ljudsko tijelo i samo postaje nekretnina, sve do ekshumacije ili prve veće geološke promjene. No, od pitanja udomljavanja mrtvih bitniji je njihov odnos prema stanovanju živih. Ispitati smrt kao funkciju stanovanja. Mrtvo tijelo naime ima dva moguća odredišta. Rjeđe ono nastavlja živjeti sa živima, dijeleći isti prostor kao neki sustanar u nizu naizgled bizarnih obreda – kako je i bilo u mnogim iskonskim kulturama, živima i danas. Narod Toraja u Indoneziji balzamira svoje pokojnike; njihova tijela borave u kućama u kojima su i živjeli (onoliko dugo koliko si ukućani to mogu priuštiti). Tek se kasnije polažu u grobnicu, ali i iz nje se periodično vade, presvlače, usta im se zalijevaju vinom ili im u njih umeću cigarete... Koliko je njihov svijet udaljen od držanja urne u regalu? Danas, kad se grozimo i sasvim bezazlenog starog običaja čuvanja mliječnih zuba ili prvog pramena kose, kako bi tek netko reagirao na kudikamo bizarnije dijelove tijela i posmrtne ostatke najmilijih koje su i u Europi čuvali njihovi bližnji, i to prije svega koju stotinu godina. Čitave kripte, kapele i nekropole građene su od ekshumiranih i ponovno poslaganih kostiju. Čudesna morbidnost pretvara ljudska tijela u građevinski materijal. Nakon smrti, i sami ćemo postati arhitektura.

No češće tijelo u grobnici završava trajno, jer organizirana civilizacija nailazi na poteškoće noseći se s vlastitim shvaćanjem smrti. Grob i spomenik: “Nađemo li u šumi neku uzvisinu, šest stopa dugu i tri široku, lopatom je sagrađena u oblik piramide, postajemo ozbiljni, u nama nešto govori: ovdje je netko pokopan. To je arhitektura.” (Loos) Grobovi su univerzalni pokušaj ostavljanja traga u beskraju. Pohrana tijela postaje zamrzavanje osobe u zadnjem trenutku života, kao što i prva trajna arhitektura postaje zamrzavanje svakodnevice vremenu. Poetika kompleksa u Saqqari (iz 27. stoljeća pr. Kr.!) upravo je u nastojanjima da se izgrađeni okoliš okameni. Snopovi trstike postaju kameni stupovi, opna šatora neprobojni zid. Transcendentne ambicije piramida uskoro zamjenjuju ukopane grobnice, ali principi njihove organizacije ostaju isti; život se preslikava u smrt u većini ljudskih kultura, od doslovnog prenošenja dispozicije kuće do zakapanja s predmetima korištenima za života. Sve ovo stvara gotovo stambene prostore za mrtve, jednako toliko srodne stanovima živih koliko su od njih i odsječeni nakon što se obredima prijelaza i ponovnog skupljanja od smrti pročistimo (van Gennep).

Thomas Willson –Metropolitansko groblje

Zazor od smrti udobno smješta groblja u domenu heterotopije (Foucault): ono je ne-mjesto, izolirani prostor kojeg valja izbjegavati, i to ne radi razloga higijene, već zbog postepenog kolebanja građanske klase u kulturološki zajamčenu sigurnost zagrobnog života u post-spiritualnom industrijskom razdoblju. Razvojem moderne civilizacije život groblja postaje sasvim otuđen od života grada; nekad integrirani u gradsko tkivo, uvijek prisutni i u nadzemlju i podzemlju, groblja postaju gradovi za sebe. Trebaju li ovi prostori davati utjehu ili u prolazniku buditi užas? Prve megalomanske nekropole vizionara klasicizma naglašavaju ovo potonje. Pred Ledouxovom nekropolom “čovjek uzmiče, užasnut, pred pogledom na strašan svod… Slika ništavila oku ne bi trebala nuditi nikakvu utjehu – ni stablo ni livadu, ni dolinu ni potok, i ponajmanje, blagodati sunca…”

Jaz između života i smrti postaje sve veći, ali ljudi se i dalje rađaju, i to u sve većem broju, i čak ni nove nekropole ne uspijevaju zadovoljiti rastuće zahtjeve za stanovanjem mrtvih. Najraniji prijedlog suvremene vertikalne urbane nekropole nudi Thomas Willson u projektu londonskog Metropolitanskog groblja iz 1820. godine. “London bi trebao biti predvodnik u pogledu planiranja za mrtve. Naposljetku, u Londonu jedva da i za žive ima mjesta”, tvrdi arhitekt. Poput suvremenih stambenih nebodera, unutarnje galerije gusto se nižu oko vertikalnih komunikacija. Ovaj bi projekt rastao postepeno i piramidalno, tijekom dva stoljeća, s ukupnim kapacitetom od oko milijun i pol ukopa. Dakako, ovaj

pripadnik naroda Toraja s balzamiranim pretkom toranj nikad nije bio izveden, a ni u tom slučaju ne bi bio u stanju zadovoljiti londonske potrebe od vremena njegovog predlaganja do današnjice.

Danas napokon možemo svjedočiti tornjevima za mrtve. Najviše vertikalno groblje na svijetu nalazi se u predgrađu São Paula, najmnogoljudnije šume nebodera Južne Amerike. Njegov se osnivač odlučio na toranj ne samo zbog nedostatka grobnih mjesta, već i zbog marketinškog potencijala noviteta ovakve nekropole koja u svemu imitira luksuzne višestambene zgrade. Iz privatnog vrta unutar “stambenog” bloka dizala vode posjetitelje do redova niša za urne nalik ručno rađenim regalima. Velika većina grobnih mjesta nalazi se u otvorenim galerijama s čijih arkada puca pogled na okolnu šumu. Planiranom dogradnjom visina ovog groblja trebala bi se povećati s 15 na ukupno 33 etaže. Živimo iznad zemlje i umiremo iznad zemlje. Zašto onda tamo ne bismo i počivali?

Novootvoreni kolumbarij u sklopu hrama Koukoko-ji u Tokiju nestašicu grobnih mjesta u Japanu rješava minimalistički, spektakularno (i nadasve isplativo). Kremirani ostaci položeni su u zajedničku grobnicu. Kontakt s pokojnicima isključivo je virtualan, aktiviranjem osvijetljenih niša s kristalnim kipićima Bude te prikazivanjem audio i video materijala vezanih uz pojedinog pokojnika. Učinkovitost u korištenju prostora dovodi do sasvim novog modela smještanja mrtvih koji pandane nalazi u srednjovjekovnim osuarijima i kriptama nastalima iz potrebe za periodičnim progušćivanjem nakupljenih posmrtnih ostataka.

Pritisak na japanska groblja zaista je neizdrživ. “Način na koji umiremo odraz je načina na koji živimo”, izjavio je svojedobno 83-godišnji predstavnik stanara u tokijskom naselju Tokiwadaira, jednog od najvećih danshija, naselja socijalnog stanovanja ogromnih razmjera sagrađenih u vrijeme naglog ekonomskog i demografskog rasta nakon Drugog svjetskog rata. Visok standard naselja bio je recept za uspjeh. No, nakon teške demografske tranzicije koja je iza sebe ostavila ekstremno staro stanovništvo, ovo mjesto građeno za velike obitelji postalo je stratište usamljenih samaca pred krajem svog života. Društvena dinamika nekadašnje utopije gotovo je nepostojeća, a slučajevi usamljene smrti (kodokushi) u kojima tijelo dugo ostane neotkriveno sve su češći, kao i metode kojima stanari nastoje izbjeći ovu sudbinu. Ovakav ishod može očekivati sve veći dio čovječanstva; starenje stanovništva u mnogim zemljama jamči nam sve veći broj pokopa i gradova za mrtve u budućnosti. Pošto smrt kao konstanta ne nudi alternativu, trebamo li onda biti samo malo maštovitiji u postupanju s pokojnicima i umirućima? Svi na nordijske eko-pokope? Ili naprosto da malo kompaktnije i humanije pustimo mrtve natrag u prostor živih.