“U stara vremena nitko nije sumnjao da mrtvi nastavljaju živjeti u svojim grobovima…” (Lecoteux) Smrt je najtrajniji oblik stanovanja; njome ljudsko tijelo i samo postaje nekretnina, sve do ekshumacije ili prve veće geološke promjene. No, od pitanja udomljavanja mrtvih bitniji je njihov odnos prema stanovanju živih. Ispitati smrt kao funkciju stanovanja. Mrtvo tijelo naime ima dva moguća odredišta. Rjeđe ono nastavlja živjeti sa živima, dijeleći isti prostor kao neki sustanar u nizu naizgled bizarnih obreda – kako je i bilo u mnogim iskonskim kulturama, živima i danas. Narod Toraja u Indoneziji balzamira svoje pokojnike; njihova tijela borave u kućama u kojima su i živjeli (onoliko dugo koliko si ukućani to mogu priuštiti). Tek se kasnije polažu u grobnicu, ali i iz nje se periodično vade, presvlače, usta im se zalijevaju vinom ili im u njih umeću cigarete... Koliko je njihov svijet udaljen od držanja urne u regalu? Danas, kad se grozimo i sasvim bezazlenog starog običaja čuvanja mliječnih zuba ili prvog pramena kose, kako bi tek netko reagirao na kudikamo bizarnije dijelove tijela i posmrtne ostatke najmilijih koje su i u Europi čuvali njihovi bližnji, i to prije svega koju stotinu godina. Čitave kripte, kapele i nekropole građene su od ekshumiranih i ponovno poslaganih kostiju. Čudesna morbidnost pretvara ljudska tijela u građevinski materijal. Nakon smrti, i sami ćemo postati arhitektura.
STANOVI ZA MRTVE No češće tijelo u grobnici završava trajno, jer organizirana civilizacija nailazi na poteškoće noseći se s vlastitim shvaćanjem smrti. Grob i spomenik: “Nađemo li u šumi neku uzvisinu, šest stopa dugu i tri široku, lopatom je sagrađena u oblik piramide, postajemo ozbiljni, u nama nešto govori: ovdje je netko pokopan. To je arhitektura.” (Loos) Grobovi su univerzalni pokušaj ostavljanja traga u beskraju. Pohrana tijela postaje zamrzavanje osobe u zadnjem trenutku života, kao što i prva trajna arhitektura postaje zamrzavanje svakodnevice vremenu. Poetika kompleksa u Saqqari (iz 27. stoljeća pr. Kr.!) upravo je u nastojanjima da se izgrađeni okoliš okameni. Snopovi trstike postaju kameni stupovi, opna šatora neprobojni zid. Transcendentne ambicije piramida uskoro zamjenjuju ukopane grobnice, ali principi njihove organizacije ostaju isti; život se preslikava u smrt u većini ljudskih kultura, od doslovnog prenošenja dispozicije kuće do zakapanja s predmetima korištenima za života. Sve ovo stvara gotovo stambene prostore za mrtve, jednako toliko srodne stanovima živih koliko su od njih i odsječeni nakon što se obredima prijelaza i ponovnog skupljanja od smrti pročistimo (van Gennep).
89
