Beštije

Dosada – inspiracija / mašta – projekt. Pusti mašti na volju. Nije stvar inspiracije, koliko mašte. Inspiracija se nekako više introvertno kreće iz mašte, te ju tako pokušavam prenijeti na papir. Jer, u biti, što je umjetnost? To sam dulje vrijeme pokušavao definirati. U biti, umjetnost je sve što pokušavamo prikazati na svoj način. I na taj način sam pokušao prikazati svoje maštarije iz glave koje su proizašle iz svega oko mene, od pop kulture do profesionalnih stvari koje naučiš na fakultetu i praksi. I to sve povezujem u neku veliku aglomeraciju, sudaranje ideja koje se ne bi trebale sudarati, ali zašto i ne bi? Kao studenti previše smo ograničeni funkcionalnošću, realnim svijetom pravila i troškova, zakona, bla, bla, bla, i to nam sve više sužava percepciju, ograničava slobodu. Mislim da treba prekinuti taj gordijski čvor i upustiti se u nepravilnosti jer možda baš u tim nepravilnostima možemo stvoriti vlastita nova pravila.

razgovor s Brunom Žganjerom Šramom

UMJETNOST JE OSJEĆAJ

Objektivnost ne postoji, barem ne u umjetnosti. Umjetnost, naše stvaranje, umjetnička djela dio su nas samih. To je sredstvo kojim se mi prezentiramo svijetu, jezik kojim komuniciramo s drugima. Objektivnost nije moguća. To bi značilo da objektivno komuniciramo sami sebe, što je apsurd. No, distanciranje sebe, naših emocija u stvaralaštvu, ipak je prividno moguće – kroz arhitekturu – djelatnost koja kombinira racionalno i emocionalno, faktično i fantastično. Objektivnim projektiranjem, racionalnim, funkcionalnim, zadovoljavamo objektivni svijet, izmičemo kaosu koji stoji iza emocija, subjektivnosti. Funkcionalnost je zadovoljena. No što je s onim drugim? Onim subjektivnim, emocionalnim, senzualnim, ljudskim? To jedino umjetnost (osjećaji) mogu zadovoljiti. “Arhitektura postaje umjetnost kada ti dodirne dušu.” (Le Corbusier)

Čekanje inspiracije je najveća glupost. Ja se osobno duboko tome protivim. Inspiracija nije nešto što se čeka nego ju treba pronaći, bilo u predmetima oko sebe, ljudima, seriji… Jedan dan sam iz dosade projektirao iz slova male kućice…

KO SE BOJI PRESJEKA JOŠ

Presjek – borba svakog arhitekta. Nacrt koji većina zadnji kreće crtati. Zašto? Možda će mi neki to uzeti za krivo, ali ja ga branim. Kroz presjek se prenosi manje informacija. Dvodimenzionalnost presjek čini intrigantnim. Konkretno za ove Beštije, to mi se činilo još bolje, jer su toliko krive dimenzije, načini projektiranja, sve. Kao arhitektura bez arhitekta, no ova nema mjere čovjeka. Ali to još više potpiruje maštu, jer nemamo cijelu sliku. Zato i postavim, na primjer, neka vrata, jer želim potaknuti gledatelja da se pita što je iza vrata, da se zainteresira. Na kraju krajeva, ni ja ne znam što je iza vrata, ali odgovor nije niti bitan. Suvremena arhitektura se temelji na dijalogu, a to je upravo ono što želim: komunicirati s promatračem kroz svoja djela. Želim ih zaintrigirati, probuditi im maštu, inspirirati. Najveći mi je uspjeh kada netko dođe, pogleda moj rad, zapita se i, još bolje, inspirira ga.

‘Beštije’ su jako futurističke i tehnološki gotovo nemoguće. Dosta su distopijske, toliko su distopijske da postaju utopijske. Distopijske su jer se grade na propasti utopijskih želja!

NAMETNUTA PERCEPCIJA

Gledajući različite političke/ sci-fi/futurističke filmove i umjetničke radove, vidimo jasnu distinkciju između dobrog i lošeg, utopije i distopije kroz arhitekturu. Utopijska arhitektura je uvijek organična, asimetrična, PRIRODNA, dok je ona distopijska uvijek prikazana kroz strogu ortogonalnu, geometriziranu, brutalističku arhitekturu, referiranja na 50-e godine i suprematizam. Zanimljivo, prikazujemo nešto dobro kao prirodu, a ono loše kao artificijelno. Ljudski mozak percipira simetrične oblike kao skladne, harmonične, lijepe..? I tu nastaje greška. Poistovjećujemo pojmove lijepo i jednostavno. Ispravak prethodne rečenice: ljudski mozak percipira simetrične geometrijske oblike lakše. Možemo reći da se radi o nametnutoj percepciji. Mi, naš um, naše poimanje svijeta oko nas, iskrivljeno je, odnosno izdresirano za percipiranje simetričnog kao lijepog. Kroz godine evolucije i odrastanja (de-evolucije?) ljudi su izgubili vlastiti filter za distinkciju lijepog i ružnog. No što je lijepo, a što ružno? Ja za sebe znam. Pitanje je znaš li ti za sebe? Vjerojatno znaš, sigurno znaš. Razlike između lijepog i ružnog su ono što nas čini nama, što tebe čini tebe, i tako sve druge. To si ti, tvoja osobnost. “Beauty is in the eye of the beholder.” (Margaret Hungerford)

Nažalost, ljudi ograničavaju i sputavaju sami sebe. Strah ih je zakoračiti naprijed jer misle da sami ne mogu ništa. WRONG! Dušo, moš ti sve! Da, prvi korak je teško napraviti. Sjećam se kad sam poslao radove na ‘Koschatzky art’, moraš napisati mail i sve i teško ti je kliknuti send. Jer ipak se izlažeš svijetu, pokazuješ se. E sad, ako nisi spreman ili zadovoljan? Realno nikad nisi zadovoljan. Podrška od frendova? Bilo mi je jako drago kad su mi kolege čestitale, to me stvarno dirnulo. Nisam mogao zaspati od sreće, ne zbog nagrade, već zbog ljudi. Podrška od drugih ti je hrana za dušu - we live for the applause! Dobra stvar je što ti ljudi neće reći direkt u facu da je nešto sranje... Osim profesora! hehe ALI ja volim negativne kritike, tak da seri mi plzz! Da, da, to mi je puno pomoglo, maltene sam bio sretan nakon jedne jer je prof. to na stvarno dobar i jasan način izložio i puno mi je pomogao. Nije bezvezno plesanje po vokabularu već stvarno argumentirano znanje. Još jedna odlična stvar je što su mi ljudi dolazili s vlastitim idejama/prijedlozima za te beštije. To mi je bilo odlično! Super su mi tuđi inputi, to međusobno razmjenjivanje ideja… DIJALOG!

POZITIVNA KRITIKA

Jesu li ljudi koji prihvaćaju negativne kritike mazohisti ili pate od određenog poremećaja? Ili jednostavno znaju da je to samo osobna valorizacija određenog subjekta, koja je naravno uvijek potkrijepljena znanjem i iskustvom u određenoj temi. Bitno je razlikovati kritiku od nečijeg pukog mišljenja. Svatko ima mišljenje, ima pravo ga izreći, a mi ga imamo pravo ne prihvatiti. Nekima je lakše kada im se to ne kaže direktno u lice, drugi žedno čekaju takav komentar. Naravno, svakoga pogodi negativna kritika. S druge strane, pozitivne kritike ne pomažu u daljnjem razvoju. One nas drže na istom mjestu. Snaga uma leži u pravom iskorištavanju energije negative kritike. Ona je poticaj za promjene, ona je nova lekcija, novo znanje. Negativna kritika je gorivo poboljšanja. Samosažaljenje je za gubitnike.

Fakultet je baza za učenje, zapravo se ti sam učiš - pogotovo jer smo mi umjetnički fakultet - jedino ti sam možeš isprojektirat samog sebe. Hahaah joj, volio bih se sad vratiti na prvu godinu i opet raditi te projekte. Nažalost prof. nam režu krila realnošću, zakonima… Jer umjetnost podrazumijeva neku duhovnu razinu...